PRIKAZI - PRESENTATIONS, STR.

417-431

Str. 444., bibliografija, r. 1. odozgor

stoji A: SCHULZ, Nachfolge und
Nachahmen, a treba Nachfolgen
und Nachahmen
Str. 444., bibliografija, r. 6. odozgor
stoji u: von N. LOHFINK, a treba u:
N. LOHFINK
Str. 444., bibliografija, r. 8. odozdo
stoji:Berlin/NewYork, a treba Berlin/New York
Str. 447., r. 9. odozgor stoji: CARSON, D. A., Matew, a treba Mattew
Str. 449., r. 12. odozgor stoji: Zur
theologischen und philosofischen, a
treba Zur philosophischen und
theologischen
Str. 449., r. 6. odozdo stoji: Des Gebots det Feindesliebe, a treba des
Gebots der Feindesliebe
Str. 450., r. 21. odozgor stoji: JLICHER. Friburg, 1899, a treba Freiburg, 1899
Str. 451., r. 7. odozdo stoji: LOHFINK, G. a treba LOHFINK, N.
Str. 455., r. 24. odozgor stoji:
SCHRMANN, H., Gottes Reich
Jesu Gschick, a treba, Gottes Reich Jesu Geschick
Str. 461., (kratice), r. 11. odozgor
stoji: Theologisches Realenzyklopdie, a treba Theologische Realenzyklopdie
Str. 461., (kratice), r. 2. odozdo stoji:
eitschrift ..., a treba Zeitschrift
Str. 473., r. 3. odozdo stoji: Jon?, a
treba Jon
Karlo Viaticki

421

Peter Sloterdijk,

Scheintod im Denken.
Von Philosophie und
Wissenschaft als bung,
Suhrkamp (Edition Unseld 28),
Berlin, 2010., 147 str.
Gotovo da ne postoji i jedna knjiga
njemakoga filozofa Petera Sloterdijka
koja ne bi izazivala svojim provokativnim mislima i obrnutim tezama. To je
sluaj i s najnovijom knjigom Prividna
smrt u miljenju. O filozofiji i znanosti
kao vjebanju. Knjiga je zapravo predavanje koje je Sloterdijk odrao 2009.
godine na Sveuilitu u Tbingenu.
Premda bismo prema naslovima mogli
oekivati da e se njemaki filozof dotaknuti i teolokih tema, on se odmah na
poetku ograuje od bavljenja kranstvom i teologijom, ironino tvrdei da
svoje izlaganje ne eli ni strukturirati
teoloki, tj. u tri, sedam ili deset cjelina,
nego u etiri cjeline u skladu vie s filozofskom tradicijom. (str. 9.-10.) Pritom
na pisac zaboravlja da primjerice trijadika struktura predavanja ne pripada
samo teologiji, ve i filozofiji od Platona, Plotina sve do Kanta. No, vratimo se
samoj knjizi. Iako se kranstvo i teologija ne spominju u samomu djelu, ipak
se odreene teze odnose i na kranstvo
i na teologiju, tako da je potrebno neto
rei o njima u ovoj recenziji.
U uvodniku Sloterdijk postavlja tezu da
je filozofija, a time i znanost, nastala iz
prakse vjebanja. Radi se o vjebanju
kojim se ovjek udaljuje od svijeta, bjei
u svojevrsnu prividnu smrt, u misaoni egzil pred naletom stvarnosti. Filozo-

DIACOVENSIA XVIII (2010.)2.

fija tako poinje bolovati od aneoskoga

sindroma, pri emu se filozofi pretvaraju
u teorizirajue anele. (str. 14.-15.) S
modernim dobom takvo poimanje filozofije i znanosti dolazi u krizu. Filozofija i znanost podvrgavaju se anelocidu,
odnosno bivaju baene u arenu kognitivne realne politike. (str. 15.) Premda
e Sloterdijk ovu krizu i novo poimanje
filozofije-znanosti pozdraviti i prihvatiti, ipak se i od nje na odreeni nain
distancira svojom tezom o uvjebavajuem ivotu. Radi se o ivotu onkraj
kontemplacije (antika) i akcije (moderna). ovjek ne prestaje biti kontemplativan, ali se istovremeno ne odrie
djelovanja. U uvjebavajuem ivotu
ovjek se prvenstveno bavi sobom, radi
se o odreenom obliku sebeodnosne
prakse. Nita se ne proizvodi, rezultati se ne pretau u izvanjska stanja ili
u objekte nego se subjekt bavi sobom.
(str. 16.) No, za razliku od antikih teorija, na pisac, slijedei Nietzscheove
poznate uvide, tvrdi da taj uvjebavajui ivot nema nita zajednikoga
s nijekanjem ivota. Naprotiv, ovjek
samoga sebe potencira, ostvaruje svoje
sposobnosti. Premda to izriito ne tvrdi, lako se moe uvidjeti kako Sloterdijk
ne odbacuje, ali i ne prihvaa ni antiku
ni modernu poziciju spram filozofije i
znanosti. I jedna i druga zapravo ovjeka podreuju neemu to je izvan njega.
Tu je misao autor razvio u svojim ostalim djelima, posebice u knjizi Srdba
i vrijeme: politiko-psiholoki ogled
(Antibarbarus, Zagreb, 2007.), gdje se
svojom timotikom antropologijom
suprotstavlja svim vidovima erotske
antropologije: timotiko (srdba, hrabrost) odnosi se na samostojnost, potvr-

ivanje samoga sebe, a erotsko na ovisnost o drugomu. Mogli bismo rei da

na pisac razvija odreenu egologiju ili
estetizaciju subjekta, gdje bi se subjekt
trebao pretvoriti u odreeno umjetniko djelo (Foucault). Posve je razvidno
da se ovakvo poimanje ovjeka nalazi u suprotnosti s kranskim, jer se u
njemu ne nijee ono erotsko, ovisnost,
tonije zajednitvo s drugim, s Bogom.
Unato krivim shvaanjima erotskoga u
povijesti kranstva, kranska vjera ni
u kojem sluaju erotsko ne shvaa u suprotnosti s timotikim, kako to Sloterdijk eli. Erotsko daje utemeljenje
timotikom, oslobaa ga od egoizma,
od srdbe koja ide protiv drugoga.
Zapravo, timotiko bez erotskoga
nije nita drugo doli jedan drukiji nazivnik za jednu vrstu profinjenoga egoizma samodostatnosti kojim se u ovomu
svijetu kani postii samoostvarenje bez
drugoga. Kako to ipak nije temeljna misao najnovije Sloterdijkove knjige, ostavit emo sada po strani njegova promiljanja o uvjebavajuem ivotu, koje
on dalje ni ne razvija, i posvetiti se njegovim ostalim tezama.
U prvom poglavlju, Teoretska askeza, moderna i antika, svoju tezu o
filozofiji i znanosti kao bijegu od stvarnosti pojanjava dvama primjerima iz
modernoga i antikoga doba. Navodi
Husserlovo pismo Hugu von Hofmannsthalu, u kojemu Husserl nastoji ukazati na slinoga izmeu svoje filozofske
metode (fenomenologije) i austrijskoga
pjesnika. U tomu pismu Sloterdijk uvia temeljne postavke fenomenoloke
metode koja prema svojemu temeljnom
pojmu epoh (iskljuivanje, ograi-

422

PRIKAZI - PRESENTATIONS, STR. 417-431

vanje) nije nita drugo doli jedna vrsta

neutralizacije egzistencijalnoga zauzimanja stava. (str. 33.) Od filozofa se
zahtijeva uvjebavanje u nezauzimanju
stava, u neku vrstu deegzistencijalizacije, gdje ono ja koje zauzima stav treba
postati motree ja. (str. 34.) Tako fenomenolog postaje fotograf ili najrigorozniji arhivar koji uvijek samo
prikuplja, a nikad ne zauzima stav.
Predstavnik takvoga stava u antici je
Sokrat i njegovo poimanje filozofije kao
odsutnosti od svijeta. Sokrata se prikazuje kao onoga koji je esto odsutan u
svijetu. Filozofija se sada oituje kao odsutnost iz svijeta, kao neka vrsta autizma
(str. 50.), a Platonova akademija kao institucija koja ugouje odsutnosti, kao
kua za iskljuenje od svijeta i ograivanje od briga. (str. 56.) Tako nastaje
akademski pacifizam. (str. 59.)
Drugo poglavlje, Gledatelj se pojavio.
O nastanku ovjeka sposobnog za epoh, daje pregled genealogije spomenutog poimanja filozofije-znanosti, kojom
se, u skladu s Nietzscheovom metodom,
kani ukazati na ono to u njoj nije dobro. Prema naemu piscu, filozofija,
shvaena kao ars moriendi, pojavljuje se kao izriaj neuspjeha grkih filozofa u bavljenju politikom, odnosno odgovor na katastrofalno stanje ondanjega
drutva. Po filozofiji se tako oivljuje
defetizam koji se predstavlja kao umijee pobjede u porazu. (str. 72.) Miljenje se sad iskljuivo razumijeva pod
vidom bijega od svijeta, kao povratak u
nebeski arhiv. (str. 73.) Filozofi, ne
mogavi osvojiti svijet, poinju osvajati
sebe te ne mogavi biti lokalno relevantni, postaju univerzalni (kozmopoliti).

423

Tako svjedoimo vezi izmeu univerzalistikoga patosa i praktine nekorisnosti. (str. 80.) Na psiholokoj razini
genealogija nam razotkriva da su filozofi uglavnom melankoliari, tuni zbog
stanja u svijetu (str. 84.), a na sociolokoj razini filozofija se pojavljuje kao
institucija koja uvodi ideju kole (shol
shola dokolica, nita ne raditi) i uenika (ovisnost uenika o uitelju) te na
taj nain kulturu sjedenja. (str. 88.) Na
mediolokoj razini filozofija se pojavljuje kao kultura itanja, jer upravo itanje
omoguuje epoh, odmak od napisanoga, koje je ve kao takvo odmak od
reenoga i doivljenoga. (str. 90.-91.)
Sve u svemu, tako nastaje nova aristokracija, elita mislilaca, prepotentnih i
potpuno otuenih od svijeta. Sloterdijk
ne eli rei da su sve te znaajke filozofije-znanosti samo dobre ili samo loe.
(str. 94.) Ipak, razvidan je njegov stav,
tj. kakvom se ironijom odnosi prema
nastanku filozofije, o emu e jo biti
govora.
Tree poglavlje, Teorijska prividna
smrt i njezine metamorfoze, dolazi
do zakljuka da se cjelokupna europska povijest duha sve do 20. stoljea
moe promotriti kao procesija imaginarnih prividnih smrti. (str. 103.)
Sloterdijk to pokazuje na primjeru filozofije Cicerona, gdje primjeuje etiku
promatranja (str. 105.); u Giordana
Brune i renesansi, u kojoj pojedinac
mora svui svoje smrtno ja i zamijeniti ga neunitivim duhovno-duevnim
sebstvom (str. 112.); kod Fichtea i njegova idealizma koji se oituje kao isti
exerzitium upravljanja pozornosti duha
prema vlastitom operiranju (str. 114.):

DIACOVENSIA XVIII (2010.)2.

Fichteov nadovjek je nadmrtvac koji

bi bio ivotniji od svih uobiajeno ivih. (str. 117.); kod Valryja i njegova
monsieura Testea koji odbija svaku
pomisao na samoostvarenje. (str. 122.)
Na temelju svega toga njemaki filozof
dolazi do sljedeih svojstava tako shvaene filozofije-znanosti: 1. ona je secesionistika, jer naputa profani ivot,
ostavlja vjerojatno kako bi se posvetila
nevjerojatnom; 2. pridonosi jaanju ekscentrinoga subjekta koji ivi iskljuivo u sebi, bez ikakvoga interesa za ono
izvanjsko; 3. mala se dua zamjenjuje
velikom duom, ukoliko se filozofiznanstvenici suobliuju onomu to ih
nadilazi. Tako nastaje kultura prividne
smrti, napose u akademskom svijetu:
Akademska se mladost ui da traga za
nadosobnim gleditem bez da bi morala
i moliti i postiti. Sjemenitarci teorije
poduavaju se da budu pozorni prema
openitom u posebnom te posebnom u
openitom, u njima se nastoji probuditi
osjeaj za formalnu stranu svih stvari
te ih se inicira na najneprimjetniji nain u samougaenje onih koji misle.
(str. 130.) Danas se uglavnom na taj nain znanost ostvaruje te je dobro, tvrdi
na pisac, da imamo i dalje umjetnost
u najirem smislu rijei kako ne bismo
propali zbog artificijelnosti nae odnosnosti prema svijetu i prema sebi koja
se dogaa u znanostima. (str. 131.)
Naposljetku, u zadnjem poglavlju, Kognitivna moderna. Atentati na neutralnoga promatraa, u deset toaka Sloterdijk pokazuje kako se u 20. stoljeu
dogodio atentat na aneosko shvaanje filozofije-znanosti. (str. 135.-144.)
Prvi se atentat dogodio kroz ponovno

vrjednovanje prakse spram teorije (Karl

Marx): prednost common sensa nad
herojskim miljenjem, prvotnost solidarnosti spram individualnosti, opega
dobra spram interesa prepotentnih pojedinaca. (str. 135.-136.) Drugi se atentat odnosi na epistemiki suverenizam.
Nietzsche je, prema naemu autoru,
pokazao kako je sva misao uvjetovana,
jer svaka misao ima lokalni karakter.
(str. 137.) Tree, naputa se princip
apatije i nadomjeta ga se miljenjem
zauzimanja odreene strane (Georg
Lukcs). etvrto, umjesto iste teorije,
znanost se shvaa i reducira na ugoaj, na konkretno, na povijest, dogaaj (Heidegger). Peto, znanost se nakon
Hiroime i Nagasakija ne moe vie
pojmiti kao naivno bezinteresna zona.
esto, umjesto filozofskoga sustavnoga
miljenja i prirodnoznanstvenoga pogleda na svijet, dolazi egzistencijalizam
i angaman (Sartre). Sedmo, dananja
sociologija znanja raskrinkava toboe
bezinteresni akademski svijet kao svijet koji je takoer uvjetovan odreenim
akademskim uzorcima uspjeha te jezinim igrama veine koja ima mo. (Max
Scheler) Osmo, feminizam je razotkrio
prividnu apstraktnost teorije kao izriaj muke ideologije. Deveto, odbacivanje teorijskoga apatizma od strane
dananjih neuroznanosti. (Antnio R.
Damsio) Deseto, prevladavanje neovisnosti tzv. eksperata. Eksperte danas
treba ponovno ukljuiti u dogaanje
spoznaje, oni ne dolaze vie kao nekakvi izvanjski poslanici iz svijeta ideja te
se vie ne mogu vie pozivati na to da
zastupaju izvanjsko znanje u drutvu
ignoranata. (Bruno Latour)

424

PRIKAZI - PRESENTATIONS, STR. 417-431

to rei o ovim tezama Petera Sloterdijka? Na tragu Nietzscheovih teza,

Sloterdijk nam je zapravo skicirao povijest filozofije-znanosti kao dekadentnu povijest: kao nijekanje ivota i bijeg
od svijeta. Dakako da se svi ti elementi
mogu uoiti u povijesti filozofije, kao
i u povijesti teologije koju Sloterdijk
ne spominje, ali koja oito pripada takvoj dekadentnoj povijesti. No, posve
je tendenciozno i neutemeljeno itavu
povijest filozofije tumaiti kao bijeg od
svijeta, kao nijekanje ivota. Njemaki
filozof ne uvia ili ne eli uvidjeti razliite vidove filozofije: njezine poetka u
divljenju, to Sloterdijk samo lakonski
i ironino usput navodi, doprinos razumijevanju etike, politike i drutva.
Zapravo, filozofija se nije pojavila kao
bijeg od svijeta, nego upravo kao nain drukije prisutnosti i angamana u
tomu istom svijetu. Osim toga, na pisac uope ne uvia pozitivan naboj filozofije shvaene i kao bijeg od svijeta.
U tomu aneoskom bijegu od svijeta
krije se upravo stvaralaki odmak, kritika i mogunost promjene postojeega svijeta i drutva. Koliko god je onih
deset atentata vano da se filozofijaznanost ne pretvori u stvaran bijeg od
svijeta bez povratka u svijet, moda su
stoga danas ponovno potrebna takva
mjesta (samostani, sveuilita), takve
heterotopije (Foucault) koje e pruati kritiku mogunost drukijega pogleda na zbilju. Nije li danas sveuilite,
ali i cijeli prosvjetni sustav, pa i sama
Crkva, sve vie odreena trinom logikom interesa, konzumerizma i profita?
Nije li to moda razlog zato su ta mjesta
prestala biti mjesta nadahnua i stvaralakoga pruanja otpora dananjemu

425

drutvu? Naposljetku, nije li zapravo

Sloterdijkov prijedlog uvjebavanja u
ivot vrhunski nain bijega iz svijeta?
Sloterdijk sugerira dananjem ovjeku
da se timotiki uvjebava u sebe, da se
uini umjetnikim djelom, bez ikakvoga
interesa za dananje stanje drutva, bez
pogleda na patnju drugoga, bez suosjeanja s drugim. Paradoksalno, ali sam
Sloterdijk ini ono to predbacuje samoj filozofiji.
Ivica Ragu

Ivana Feri,
Vrijednosti i vrijednosni sustavi:
psihologijski pristup,

Alinea, Zagreb, 2009., 160 str.

Kao to je autorica u uvodnom dijelu i
sama navela, o vrijednostima i vrijednosnom sustavu neprestano se govori
u kontekstu razliitih znanstvenih polja i grana. Filozofsko-teoloki pristup
vrijednostima pridaje jedno znaenje,
ekonomija, politologija, antropologija
i sociologija drugo, a psihologija neto
tree, odnosno kombinaciju socijalnoga
i kognitivnoga pristupa.
U ovoj knjizi imamo cjelovit prikaz temeljnih psiholokih teorija vrijednosti i
sustava vrijednosti od najranijih vremena pa do danas. Knjiga takoer ocrtava i
razvojni put teorija i sustava vrijednosti
putem empirijskih istraivanja, provjera i korekcija. U sklopu razvojnoga puta
nama ve poznatih teorija, autorica
predstavlja i osnovna metodoloka pitanja koja su se postavljala i jo se uvijek postavljaju u psihologijskim istraivanjima, istraivanjima koja ukljuuju
sustav vrijednosti.