Professional Documents
Culture Documents
1]
JOSEPH
CONRAD
Srce tame
SRCE TAME
Joseph Conrad
Naslov originala: Hean ofDarkness
Prijevod: Vladimir Cvetkovi Sever
Vladimir Cvetkovi Sever
2004 Medtem Group, S.A / International Rights Organization (I.R.O.) KFT. za
ovo izdanje
Printed in Spain
ISBN 953-7160-06-8
D.L. B. 20835-2004
J,
&
*
-
zdanje podignuto na isuenoj bari, snano je sjao. Svjetiljke brodova kretale su se plovnim putom veliko
komeanje svjetala na ulasku i izlasku. A dalje ka zapadu,
na viim potezima, mjesto udovinoga grada jo uvijek
je bilo zloguko obiljeeno na nebu, kao nadvijeni mrak
pod suncem, kao sablasni odbljesak pod zvijezdama.
"A i ovo je", rekao je odjednom Marlow, "jedno od
mranih mjesta na zemlji."
Bio je jedini medu nama koji je jo uvijek "slijedio
more". Najgore to se za njega moglo rei bilo je to da
nije predstavljao svoju klasu. Bio je pomorac, ali bio je
i lutalica, dok veina pomoraca vodi, ako se tako smije
kazati, sjedilaki ivot. Sklonosti im tee ostajanju kod
kue, a njihova je kua uvijek uz njih brod; a tako
je i s njihovom domovinom morem. Jedan je brod
umnogome nalik drugome, a more je uvijek isto. U nepromjenjivosti njihovoga okolia strane protjeu obale,
strana lica, promjenjiva neizmjernost ivota, a ne zastire
ih osjeaj tajnovitosti ve pomalo prezrivo neznanje; jer
pomorcu nita nije tajanstveno do samoga mora, koje
je vladarica njegovog postojanja, neumoljivo poput Sudbine. to se odmora tie, nakon radnih sati, oputena
etnja ili oputen izlazak na obalu dostajat e da mu
razotkrije tajnu itavog kontinenta, te e on uglavnom
procijeniti da tu tajnu nije vrijedilo saznavati. Prie
pomoraca posjeduju izravnu jednostavnost, kojoj itav
smisao lei unutar ljuske napukla oraha. Ali Marlow nije
bio tipian (ako se izuzme njegova sklonost ispredanju
pria), i za njega smisao neke epizode nije bio iznutra
poput jezgre, ve izvana, gdje je obavijao pripovijest
koja ga je iznijela tek onako kao to sjaj istie maglicu, u
obliku nekog od onih koprenastih haloa koje se ponekad moe vidjeti kad ih obasja utvarna mjeseina.
Njegovaprimjedbanijeuopedjelovalaiznenadujue.
Bila je ba u Marlowljevom stilu. Prihvaena je u tiini.
Nitko se nije potrudio ak ni progundati; a potom je
rekao, vrlo polako
"Mislio sam na vrlo davna vremena, kad su Rimljani
prvi put doli ovamo, prije devetnaest stoljea neki
dan... Svjetlost izlazi iz ove rijeke jo od kae Vitezova?
Da; ali ona je kao nalet poara u ravnici, kao bljesak
munje u oblacima. Mi ivimo u treptaju potrajao on
sve dok se stara Zemlja bude kotrljala! Ali tama je jo
juer bila ovdje. Zamislite osjeaje nekog zapovjednika
dobre kako se ono to zove? trireme na Mediteranu, koji odjednom dobije naredbu da ode na sjever; on
uurbano pretri kopnom preko Gala; daju mu da vodi
jedan od onih brodova koje su legionari a ba su bili
krasna gomila vjetih ljudi, po svoj prilici tada pravili, izgleda na stotine, za mjesec ili dva, ako moemo vjerovati
onom to itamo. Zamislite ga ovdje na samome kraju
svijeta, more je boje olova, nebo boje dima, onakav brod
je vrst otprilike kao harmonika kako plovi uz ovu
rijeku s namirnicama, ili naredbama, ili im god hoete.
Pjeani sprudovi, barutine, ume, divljaci teka oskudica hrane kakva dolii civiliziranome ovjeku, nieg
za pie do vode iz Temze. Nema tu nikakvog falernijskog vina, nikakvih odlazaka na kopno. Tu i tamo tek
neki vojni logor izgubljen u divljini, poput igle u plastu
sijena hladnoa, magla, oluje, bolesti, izgnanstvo i
smrtsmrt vreba u zraku, u vodi, u grmlju. Zacijelo su
ovdje umirali kao muhe. O, da uspio je on. Uspio je
vrlo dobro, bez sumnje, a i bez naroitog razmiljanja o
tome, osim to se kasnije mogao hvastati onim to je napravio u svoje vrijeme, moda. Bili su to dovoljno vrsti
ljudi da se suoe s tamom. A moda ga je veselilo to to
Tada sam se, kako se sjeate, netom bio vratio u London nakon puno Indijskog oceana, Pacifika, Kineskih
mora potene doze Istoka od oko est godina,
pa sam besposliario, remetio vama poslove, momci, i
zaposjedao vam domove, ba kao da sam dobio nebesko
poslanje da vas civiliziram. To je izvjesno vrijeme bilo
ba krasno, ali ubrzo sam se umorio od odmaranja. Tada
sam poeo traiti neki brod rekao bih da je to najtei
posao na zemlji. Ali brodovi me nisu htjeli ni pogledati.
A i umorio sam se od te igre.
Eto, kad sam bio djearac strastveno sam volio zemljovide. Satima bih gledao Junu Ameriku, ili Afriku, ili
Australiju, i sav se predavao divotama istraivanja. U to
je vrijeme na Zemlji bilo mnotvo praznina, i kad bih
ugledao neku koja je djelovala posebno primamljivo na
karti (ali sve tako djeluju) stavio bih prst na nju i rekao:
Kad odrastem otii u onamo. Sjeverni pol je bio jedno
od tih mjesta, sjeam se. Pa, jo uvijek nisam tamo bio, a
sad neu ni pokuavati. ari je nestalo. Druga su mjesta
bila razasuta oko ekvatora, i na svakojakim zemljopisnim irinama svud po obje polutke. Bio sam na nekima
od njih, i... pa, neemo o tome. Ali preostala je jo jedna
najvea, najpraznija, kako bi se reklo za kojom
sam udio.
Tono, do tog vremena to vie nije bila praznina.
Ispunila se od mog djeatva rijekama i jezerima i imenima. Prestala je biti praznina oaravajue tajnovitosti
bjelina za velianstvena snatrenja jednog djeaka.
Postala je mjesto tame. Ali u njoj se naroito isticala
jedna rijeka, mona i velika rijeka, koju se dalo vidjeti
na karti, slinu pregolemoj razmotanoj zmiji, s glavom
u moru, s tijelom koje poiva u dalekom krivudanju du
golemog prostranstva, i s repom izgubljenim u dubina12
ma kopna. A dok sam promatrao njezinu kartu u jednom izlogu, opinila me kao to bi zmija pticu neku
glupu ptiicu. Onda sam se sjetio da postoji jedan veliki
koncern, Kompanija za trgovanje na toj rijeci. K vragu i
sve! pomislio sam, ne mogu oni trgovati, a da ne koriste
nekakva plovila na tolikoj slatkoj vodi parobrode!
Zato ne bih pokuao dobiti zapovjednitvo nad jednim
od njih? Nastavio sam du Ulice Fleet, ali nisam se mogao rijeiti te pomisli. Zmija me oparala.
Jasno vam je da se radilo o koncernu s Kontinenta,
tom Trgovakom drutvu; ali imam mnotvo rodbine
koja ivi na Kontinentu, zato to je jeftino i nije tako
gadno kako izgleda, kau.
Sa aljenjem priznajem da sam ih poeo zabrinjavati.
Ve je ovo za mene bila novost u ophoenju. Nisam bio
naviknut da na takav nain rjeavam stvari, znate. Uvijek
sam iao vlastitom stazom i vlastitim nogama kamo mi
se prohtjelo ii. Ne bih ni sam povjerovao u to; ali, opet
vjerujete li vi meni? pokuao sa enama. Ja, Charlie Marlow, natjerao sam ene na rad kako bih dobio
posao. Nebesa! Pa, shvaate, gonila me ta zamisao. Imao
sam jednu ujnu, dragu duu punu elana. Pisala mi je: 'Bit
e oaravajue. Spremna sam da sve, sve uinim za tebe.
To je velianstvena ideja. Poznajem suprugu jedne oso
be na vrlo visokom mjestu u Administraciji, te takoer
ovjeka koji ima snaan utjecaj na, itd., itd. Sva se predala
beskonanom upinjanju oko mog namjetenja za skipera
rijenog parobroda, kad mi se ve tako prohtjelo.
Dobio sam namjetenje naravno; i dobio sam ga
vrlo brzo. ini se da je Kompanija dobila vijest kako je
13
jedan od njihovih kapetana ubijen u arki s domorocima. Ovo je bila moja prilika, pa mi je tim vie bilo stalo da odem. Tek sam mjesecima i
mjesecima kasnije, kad sam pokuao izvui ono to je od tijela preostalo, uo da je prvotna prepirka nastala oko nesporazuma vezanog uz neke kokoi.
Da, dvije crne kokoi. Fresleven - tako se taj momak zvao, Danac smatrao je da je nekako oteen u pogodbi, pa je otiao na kopno i stao lemati
seoskog poglavicu tapom. O, nimalo me nije iznenadilo to to ujem, i to mi istodobno kau da je Fresleven bio najblae, najmirnije stvorenje koje je
ikad hodalo na dvjema nogama. Nema sumnje da je bio; ali ve je ondje proveo par godina u radu na plemenitom cilju, znate, pa je vjerojatno
osjetio napokon potrebu da na neki nain istakne svoje samopotovanje. Stoga je nemilosrdno batinao tog starog crnju, dok ga je promatrala | velika
gomila njegovog naroda, zgranuta, sve dok neki | ovjekrekli su mi poglaviin sin od oaja to uje krikove starca, nije oprezno kopljem ubo
Bijelca pa se ono naravno sasvim lako arilo medu dvije lopatice. Nato je itavo stanovnitvo izbjeglo u umu, oekujui da doe do svakojakih
neprilika, dok je, s druge strane, parobrod kojim je zapovijedao Fresleven takoer utekao u tekoj panici, pod upravom strojara, mislim. Kasnije se
oigledno nitko nije previe brinuo za Freslevenove ostatke, sve dok nisam stigao ja i uao u njegovu kou. Ipak, nisam mogao ostati na tome; ali kad mi
se napokon ' pruila mogunost da upoznam svog prethodnika, trava ; koja mu je rasla kroz rebra bila je dovoljno visoka da mu sakrije kosti. Sve su
bile na mjestu. Natprirodno | bie nije bilo dotaknuto nakon to je palo. A selo je bilo naputeno, kolibe su zjapile crne, trule, sve naherene od
uruenih prostorija. Snala ih je neprilika, nego to. ''
Narod je nestao. Luda strava ih je ratrkala, mukarce, ene i djecu, svud po grmlju, i nikad se nisu vratili. to je bilo s kokoima ne znam ni ja. ini mi
se da ih je dograbio cilj napretka, uostalom. Meutim, zbog itave te veliajne zgode ja sam dobio svoje namjetenje, prije nego to sam mu se poteno
poeo nadati.
Letio sam posvuda kao luak da se spremim, i za manje od etrdeset osam sati prelazio sam Kanal da se pokaem svojim poslodavcima i potpiem
ugovor. Za vrlo malo sati stigao sam u grad koji me uvijek podsjea na obijeljeno svetilite. Nema sumnje iz predrasude. Bez potekoa sam naao
urede Kompanije. Ona je bila najvea stvar u tom gradu, i svatko koga sam sreo sav je bio u njoj. Kanili su voditi prekomorsko carstvo, i zaraditi
beskrajnu koliinu zlatnika trgovinom.
Uska i pusta ulica u dubokoj sjeni, visoke kue, nebrojeni prozori s roletama, mrtva tiina, trava klija medu kamenovima, dojmljivi lukovi za koije
slijeva i zdesna, goleme dvostruke vratnice stoje nezgrapno odkrinute. Provukao sam se kroz jednu od tih pukotina, uspeo uz pometeno i neukraeno
stubite, suho poput pustinje, i otvorio prva vrata do kojih sam dospio. Dvije ene, jedna debela, a druga mrava, sjedile su na stolicama sa
slamnatim dnom i plele crnu vunu. Mrava je ustala i krenula ravno prema meni jo uvijek pletui sputenog pogleda i tek kada sam poeo
razmiljati kako da joj se maknem s puta, kao to se izmie mjesearu, stala u mjestu i podigla pogled. Haljina joj je bila priprosta poput omota za
kiobran, i okrenula se bez rijei i pola preda mnom prema ekaonici. Dao sam svoje ime i obazro se. Kartaki stol u sredini, obine stolice uza sve zidove,
na jednom kraju velika sjajna karta, obiljeena svim duginim bojama. Bilo je velikih koliina
jda se ondje obavlja neki pravi posao, vraki puno modre, malo zelene, namaza naranaste, te, na Istonoj
obali, mrlja purpurne, da pokae gdje veseli pioniri
progresa piju veselo svijetlo pivo. Meutim, nisam iao
ni u jednu od tih. Iao sam u utu. U mrtvom sreditu. A
rijeka je bila ondje opinjavajua smrtonosna
poput zmije. Auh! Otvorila su se vrata, sjedokosa se
tajnika glava, ali suosjeajnog izraza na licu pomolila, i
koati me kaiprst pozvao u svetite. Svjetlost u njoj je
bila priguena, a teak se pisai stol skutrio u sredini. Iza
te strukture izala je predodba blijede demekastosti u
kunom haljetku. Veliki ovjek glavom. Imao je metar i
sedamdeset, rekao bih, i u aci drao tolike nebrojene
milijune. Rukovao se, ini mi se, nejasno promrmljao,
bio je zadovoljan mojim znanjem francuskoga. Bon
voyage.
sa srebrnim okvirima drale su joj se za vrh nosa. Bacila je pogled prema meni preko stakala. Zabrinuo me
hitar i nehajan spokoj tih oiju. Dvojicu su mladia
budalastog i vedrog izgleda dopremili onamo, pa je
prema njima bacila isti takav hitri pogled nezainteresirane mudrosti. Kao da je znala sve o njima, a i o meni,
takoer. Spopao me jezovit osjeaj. Djelovala je opako
i sudbonosno. esto sam se u onoj ondje daljini sjetio
njih dvije, gdje straare nad vratima Tame, pletu crnu
vunu kao za topao pokrov, jedna neprekidno uvodi,
uvodi u nepoznato, druga mjerica vedra i budalasta lica
nezainteresiranim starakim oima. Avel Stara pletiljo
crne vune. Morituri te salutant. Nije ju puno onih koje
je pogledala ikad vie ponovno vidjelo niti polovica,
u najmanju ruku.
Preostao je jo posjet lijeniku. 'Jednostavna formalnost', uvjeravao me tajnik, s ozrajem preuzimanja
golemog dijela svih mojih patnji. Shodno tome jedan je
mladi sa eirom namjetenim preko lijeve obrve, neki
inovnik, pretpostavljam zacijelo je bilo inovnika
u toj ustanovi, premda je kua bila mirna poput kue u
nekom gradu mrtvih doao odnekud s kata, i poveo
me sa sobom. Bio je ofucan i nemaran, s mrljama od
tinte na rukavima sakoa, a kravata mu je bila velika i napuhana, pod lancem u obliku kapice stare izme. Bilo je
malo prerano za lijenika, pa sam predloio pie, nato
je on razvio crtu srdanosti. Dok smo sjedili s aama
vermuta uzdizao je posao Kompanije u nebesa, pa sam
usput nehajno izrazio svoje uenje to on i sam ne otide
onamo. Smjetaje postao vrlo hladan i pribran. 'Nisam
ja takva budala kakvom se inim, ree Platon svojim
uenicima, rekao je nabusito, i s velikom odlunou
iskapio au, pa smo ustali.
Stari mi je lijenik opipao bilo, oigledno cijelo vrijeme mislei o neem drugom. 'Dobro, dobro za tamo',
promrmljao je, a zatim me s izvjesnom harnou upitao bih li mu dozvolio da mi premjeri glavu. Prilino
iznenaen, rekao sam Da, kad je izvadio stvaricu
nalik na estar, uzeo mi dimenzije straga i sprijeda i
svakojako, pomno vodei biljeke. Bio je neobrijan
ovjeuljak u otrcanom kaputu poput gabardena, s
papuama na nogama, i inio mi se kao bezopasna budala. 'Uvijek zatraim doputenje, u interesu znanosti,
da premjerim kranije onih koji onamo odlaze', rekao je.
'A kad se vrate, takoer?' upitao sam ga. 'Ma, nikad ih
ne vidim', primijetio je; 'a, tovie, promjene se zbivaju
unutra, znate.' Osmjehnuo se, kao na neku blagu alu.
'Znai, vi idete onamo. Slavno. Zanimljivo, takoer.'
Premjerio me pogledom i pribiljeio jo neto. 'Ima
kakvog ludila u vaoj obitelji?' upitao je, nepristranim
tonom. Jako me uzrujao. 'Je li to pitanje takoer u interesu znanosti?' 'Bilo bi', rekao je, ne zamijetivi moju
razdraenost, 'zanimljivo za znanost da promatra mentalne promjene u osobama, na licu mjesta, ali...' 'Jeste li
vi psihijatar?' prekinuo sam ga. 'Svaki bi lijenik trebao
biti pomalo', odgovorio je taj jedinstveni primjerak,
ne dajui se smesti. 'Imam jednu teorijicu koju mi vi
gospoda koja odlazite onamo morate pomoi dokazati.
To je moj udio u prednostima koje e moja zemlja
ubrati od posjedovanja jedne tako velianstvene depadanse. Puko bogatstvo preputam drugima. Ispriajte
moja pitanja, ali vi ste prvi Englez koji mi je doao na
promatranje...' urno sam ga uvjerio da nisam ni najmanje tipian. 'Kad bih bio', rekao sam, 'ne bih ovako
razgovarao s vama.' 'To to kaete je prilino duboko, i
vjerojatno pogreno', rekao je, nasmijavi se. 'Izbjega-
; *
**-
nego naprosto zato to mi je to odurno. Ima traka smrti, okusa smrtnosti u laima to je upravo ono to
mrzim i prezirem u svijetu to elim zaboraviti. Od
toga mi je tuno i muno, kao to bi mi bilo da zagrizem
neto trulo. Narav, valjda. Pa, dovoljno sam blizu do
toga dopro kad sam dozvolio da ta mlada budala tamo
vjeruje u sve to mu je volja zamisliti to se mog utjecaja
u Europi tie. U trenu sam postao jednako himben koliko i ostatak zaaranih hodoasnika. A to naprosto zato
to sam imao dojam da bi to nekako bilo od pomoi
tome Kurtzu kojeg tada jo nisam vidio razumijete. Za mene je on bio samo rije. Nisam vidio ovjeka
u tom imenu nita vie nego vi. Vidite li ga? Vidite li
priu? Vidite li bilo to? ini mi se da vam pokuavam
ispriati san da se zaludu trudim, jer nikakvo prepriavanje sna ne moe predoiti snovienje, ono
mijeanje apsurda, iznenaenja i zauenosti u drhtaju
napornog odbijanja, taj dojam zatoenosti onim nevjerojatnim koji je sama bit snova..."
Na neko vrijeme je uutio.
"... Ne, to je nemogue; nemogue je predoiti dojam
ivljenja iz bilo kog razdoblja neijeg postojanja ono
to tvori njegovu istinu, njegovo znaenje njegovu
suptilnu i prodornu bit. Nemogue je. ivimo, kao to
i sanjamo sami..."
Opet je zastao kao da promilja, te dodao
"Naravno da vi u ovome, momci, vidite vie nego to
sam ja tada mogao. Vidite mene, za kog znate..."
Bilo je postalo toliko mrklo mrano da smo se mi
sluatelji jedva mogli vidjeti. Ve dugo vremena on, koji
je sjedio po strani, za nas nije bio nita vie od glasa.
Nitko nije kazao ni rijei. Drugi su moda pozaspali,
ali ja sam bio budan. Sluao sam, sluao sam straarski
P*
J.t.i-
* < !
m
si
ris
%
(*
tame. Ondje je bilo vrlo tiho. Nou bi ponekad bubnjanje iza zavjese stabala doprlo uz rijeku i ostalo jedva
ujno, kao da lebdi u zraku nad naim glavama, sve do
praskozorja. Je li ono oznaavalo rat, mir ili molitvu
nismo mogli znati. Zore je oglaavalo nalijeganje studene mirnoe; drvosjee su spavale, vatre su irar slabo
gorjele; trgnuli biste se od pucanja granice. Bili smo
lutalice po prethistorijskoj zemlji, nekoj zemlji koja je
nosila oblije neznanog planeta. Mogli smo se zamisliti
kao prve ljude koji prisvajaju neko ukleto nasljedstvo,
koje e se upokojiti po cijenu duboke patnje i pretjeranog odricanja. Ali odjednom, dok smo se muili oko
nekog zavoja, naas bi se ukazali zidovi od rogoine,
iljati krovovi od trave, prasnula bi vika, zakovitlali se
crni udovi, mnotvo dlanova bi pljeskalo, stopala bi
toptala, tijela bi se njihala, oi bi kolutale, pod strijehom tekih i nepominih kronji. Parobrod se polako
muio dalje na rubu crne i nespoznatljive mahnitosti.
Prethistorijski ovjek nas je proklinjao, molio nam se,
pozdravljao nas tko bi znao? Bili smo odsjeeni od
razumijevanja svog okolia; klizili smo kraj njega poput
aveti, u udu i potajnoj odvratnosti, kao to bi razumni
ljudi bili pred provalom oduevljenja u ludnici. Nismo
mogli razumjeti zato to smo bili predaleko i nismo se
mogli prisjetiti, zato to smo putovali kroz no prvih
doba, onih doba koja su prola, jedva ostavivi pokoji
trag i nijednu uspomenu.
Zemlja je djelovala nezemaljski. Navikli smo promatrati okovano oblije pokorena udovita, ali ondje
ondje se moglo promatrati udovinog i slobodnog
stvora. Bilo je nezemaljski, a ljudi su bili ne, nisu
bili neljudski. Pa, znate, to je bilo najgore u tome to
podozrijevanje da oni nisu neljudi. ovjeku bi polako
58
vidjele. Meutim, za kratkog razvedravanja nisam vidio nijedan kanu nigdje na ovom potezu svakako ne ispred parobroda. Ali ono to
mi je uinilo pojam napada nepojmljivim bila je priroda buke povika koje smo uli. Nisu sadravali razjarenost koja bi slutila na to da
smjesta kane napasti. Koliko god da su bili neoekivani, divlji i siloviti, ostavili su na mene neodoljiv dojam alosti. Pogled na parobrod
je iz nekog razloga ispunio te divljake neobuzdanim tugovanjem. Opasnost, ako je i postojala, razjasnio sam si, nalazila se u tome to se
nalazimo blizu velike i nesputane ljudske strasti. ak i krajnja tuga moe si na koncu dati oduka u nasilju ali daleko ee
poprima oblik apatije...
Trebali ste vidjeti kako hodoasnici zure! Nisu imali srca da se iscere, ili ak da me psuju; ali vjerujem da su mislili kako sam poludio
od straha, moda. Odrao sam im pravu lekciju. Dragi moji djeaci, nema svrhe da se trudimo. Da bdijemo? Pa, valjda pretpostavljate
da sam pogledom u magli traio znakove odizanja kao to maka gleda mia; ali za bilo to drugo oi nam nisu bile od iole vee koristi
nego da smo bili zakopani u naslagu vate duboku nekoliko milja. Takav je to i bio osjeaj zaguljiv, topao, sparan. Uostalom, sve to
sam rekao, premda je zvualo ekstravagantno, apsolutno je odgovaralo injenicama. Ono to smo nakon toga nazvali napadom prije je bio
pokuaj odbijanja. Postupak je bio vrlo daleko od neke agresivnosti nije bio ak ni obramben, u uobiajenome smislu: bio je poduzet
pod stresom oajavanja, i u svojoj je biti bio posve zatitniki.
Do toga je dolo, trebao bih rei, dva sata nakon to se magla digla, a zapoelo je na mjestu, grubo govorei, oko milju i pol ispod
Kurtzove postaje. Upravo smo se prokoprcali i proklepetali oko jednog zavoja, kad sam
ugledao otoi, siuan jarkozelen travnat breuljak, posred toka. Nije bilo drugih nalik njemu; ali kad smo dalje zamakli, uoio
sam da se radi o poetku dugakoga spruda, ili prije lanca pliina protegnutih du sredine rijeke. Bile su bezbojne, sasvim isprane, a
sve su se dale vidjeti tik pod vodom, ba kao to se ovjekova kraljenica vidi gdje se protee sredinom leda tik pod koom. Sad sam,
koliko sam vidio, mogao proi slijeva ili zdesna tome. Nisam poznavao niti jedno korito, naravno. Obale su izgledale prilino
podjednako, dubina se inila ista; ali kako sam bio obavijeten da je postaja na zapadnoj strani, prirodno sam se uputio ka zapadnome
prolazu.
Tek to smo ozbiljno zali u njega postalo mi je jasno daje puno ui nego to sam pretpostavljao. Nama slijeva leala je dugaka
neprekinuta pliina, a zdesna visoka, strma obala posve obrasla grmljem. Stabla su u zbijenim redovima stajala nad grmljem. Granice su se
gusto nad-vijale nad struju, a svako toliko bi se velika grana nekog drveta kruto ispruila iznad toka. Tad je poslijepodne bilo ve prilino
odmaklo, lice ume se smrailo, a iroka pruga sjene ve je pala na vodu. U toj smo sjeni plovili uzvodno vrlo polako, kao to moete i
zamisliti. Drao sam brod prilino blizu obale ondje je voda bila najdublja, kao to sam doznao od mjerne motke.
Jedan od mojih gladnih i strpljivih prijatelja mjerio je dubinu na pramcu odmah poda mnom. Ovaj parobrod je bio prava natrpana
skela. Na palubi su stajale dvije kuice od tikova drveta, s vratima i prozorima. Kotao je bio sprijeda, a strojevi odmah do krme. Nad
svim tim se nalazio lagani krov, osovljen na stupice. Dimnjak se uzdizao kroz taj krov, a pred dimnjakom je kolibica od tankih dasaka
sluila kao pilotska kabina.
70
on je iezao dar je iezao, putem nekog koplja, strelice ili toljage. Na koncu nikada neu uti tog momka
kako pria a moja je alost posjedovala zapanjujuu
neumjerenost osjeaja, ak onoliku koliku sam zamijetio kad su oni divljaci u grmlju tuno zatulili. Nisam se,
nekako, mogao osjetiti usamljenije i oajnije sve da mi
je oteto neko vjerovanje ili da sam propustio ono to mi
je u ivotu sueno... emu taj ruan uzdah, iji god da
je? Besmislice? Dobro, besmislice. Boe mili! zar ovjek
nikada ne smije ujte, dajte mi duhana..."
Nastupila je stanka puna duboke tiine, zatim je planula ibica, te se pojavilo Marlowljevo suhonjavo lice, ispijeno, uplje, ovjeenih bora i sputenih kapaka, s izrazom usredotoene pozornosti; a dok je ustro puckao
lulu, inilo se da se utapa i izvire iz noi u ravnomjernim
proplamsajima plamika. ibica se ugasila.
"Besmislice!" viknuo je. "To je najgore kad pokuava
priati.... Evo vas ovdje, svaki je privezan uz dvije dobre
adrese, poput brodine s dva sidra, s mesarom iza jednog
ugla, policajcem iza drugog, s izvrsnim apetitima, i normalnom temperaturom ujete li normalnom od
kraja do kraja godine. A vi kaete, Besmislice! Besmislice nek se gone! Besmislice! Dragi moji djeaci, to
moete oekivati od ovjeka koji je od iste uzrujanosti
upravo bacio preko palube par novih cipela! Kad sad
mislim o tome, pravo je udo da nisam proplakao. Ja se,
u cjelini, ponosim svojom odvanou. Probolo me do
sri kad sam pomislio da sam izgubio neprocjenjivu ast
uti nadarenoga Kurtza. Naravno da sam se prevario.
Ta me ast oekivala. O, da, uo sam i vie no dovoljno.
A imao sam pravo, takoer. Glas. Bio je tek vrlo malo
vie od glasa. A ja sam uo njega neto taj glas
druge glasove svi su bili toliko malo vie od glaso-
88
III
nastavljanje kretanja uz najvei mogui rizik, i uz maksimalna odricanja. Ako je apsolutno ist, neproraunat,
nepraktian pustolovni duh ikad vladao nekim ljudskim
biem, vladao je ovim iskrpanim mladiem. Gotovo da
sam mu zavidio to posjeduje taj skromni i jasni plamen.
inilo se da mu je on toliko temeljito prodrb svaku
pomisao na samoga sebe, da biste, ak i kad je priao s
vama, zaboravljali da je on ovjek pred vaim oima
bio taj koji je proao sve to. Nisam mu zavidio na
oduevljenju Kurtzom, ipak. On nije promislio o tome.
Ono mu je dolo, prihvatio gaje sa svojevrsnim harnim
fatalizmom. Moram rei da se meni to inilo otprilike
u svakom pogledu najopasnijom stvari na koju je dosad
naiao.
Neizbjeno su se zbliili, poput dva broda koja su
se zatekla blizu na bonaci, te napokon smirila struui
bokovima. Pretpostavljam da je Kurtz elio publiku, jer
su u odreenoj prigodi, dok su logorovali u umi, priali
itavu no, ili je vjerojatnije Kurtz priao. 'Priali smo
o svemu', rekao je, posve zanesen uspomenom. 'Zaboravio sam da postoji nekakvo spavanje. No kao da nije
trajala ni sat vremena. O svemu! O svemu!... O ljubavi, takoer.' 'Ah, priao vam je o ljubavi!' rekao sam,
prilino se zabavljajui. 'Nije ono to vi mislite', povikao
je, gotovo strastveno. 'Bilo je openito. Zbog njega sam
uvidio svata svata.'
Izbacio je ruke uvis. Bili smo tada na palubi, pa je
predvodnik mojih drvosjea, koji se odmarao u blizini,
uperio svoje teke, svjeducave oi u njega. Obazro sam
se, i ne znam zato, ali uvjeravam vas da mi nikad, nikad
ranije nisu zemlja, ta rijeka, ta dungla, sami svod tog
plamteeg neba, djelovali tako beznadno i tako tamno,
tako nepronino ljudskoj misli, tako beutno prema
90
bila nepomina, poput maske teka, poput zatvorenih vrata tamnice promatrali su u svom ozraju
skrivenoga znanja, strpljivog iekivanja, nepristupane
tiine. Rus mi je objanjavao kako se tek u zadnje vrijeme
g. Kurtz spustio niz rijeku, dovevi sa sobom sve ratnike
iz onog jezerskog plemena. Izbivao je nekoliko mjeseci
jer je dao da ga se oboava, pretpostavljam te se
neoekivano spustio, s namjerom da po svoj prilici krene
u prepad ili preko rijeke ili nizvodno. Oigledno je apetit za novom slonovaom nadvladao one kako da ih
nazovem? manje materijalne tenje. Meutim, naglo
mu je pozlilo. 'uo sam da bespomono lei, pa sam
se popeo izloio se riziku', rekao je Rus. 'O, loe mu
je, jako loe.' Usmjerio sam dalekozor prema kui. Nije
bilo znakova ivota, ali se vidio propali krov, dugaki zid
od blata kako viri iznad trave, s tri etvrtaste prozorske
rupice, svake razliite veliine; sve mi se ovo nalo nadohvat ruke, naizgled. A zatim sam uinio nagli pokret,
pa je jedan od preostalih stupova one iezle ograde
skoio u vidokrug mog dalekozora. Sjeate se da sam
vam rekao da su me se izdaleka dojmili izvjesni pokuaji
ukraavanja, prilino dojmljivi sred propalog izgleda tog
mjesta. Sad sam ih odjednom pogledao iz vee blizine,
to je kao prvu posljedicu imalo to da sam zabacio glavu
kao da izbjegavam udarac. Zatim sam pomno preao
dalekozorom od stupa do stupa, pa sam uvidio koliko
sam u krivu. Te okrugle kvrge nisu bile ukrasne ve
simboline; bile su izraajne i zbunjujue, frapantne i
uznemirujue hrana za razmiljanje, a takoer i za
leinare, da ih je ijedan promatrao s neba; ali u svakom
sluaju za one mrave koji su bili dovoljno poduzetni da
se uspnu uza stup. Ostavljale bi jo snaniji dojam, te
glave na kolcima, da im lica nisu bila okrenuta prema
93
103
'Imao sam goleme planove', promrmljao je ne odluno. 'Da', rekao sam; 'ali ako pokuate viknuti
razbit u vam glavu ovim ' U blizini nije bilo ni tapa
ni kamena. 'Zadavit u vas namrtvo', ispravio sam se.!
Bio sam na pragu velikih stvari', preklinjao je, enjivim'
glasom, zvuei tako sjetno da mi se krv sledila u ilama; >
'A sad zbog ovog glupog probisvijeta ' Va uspjeh u
Europi u svakom je sluaju zajamen', potvrdio sam*
mu, polako. Nisam htio da ga moram daviti, razumijete i
a to bi ionako bilo od vrlo male koristi za ikakvu
konkretnu svrhu. Pokuao sam rastjerati ini teke, i
nijeme ini divljine koje kao da su ga privijale uzf,
svoje beutne grudi buenjem zaboravljenih i okrutnih
nagona, uspomenama na ispunjene i udovine strasti;
Samo gaje ovo, bio sam siguran, otjeralo do ruba ume; f
do grmlja, prema odbljesku vatri, udaranju bubnjeva,
brujanju udnih napjeva; samo je ovo namamilo njego
vu odmetniku duu da prijee okvire doputenih tenji.
A, zar ne shvaate, strava ovog poloaja nije bila u tome
da u dobiti po glavi premda sam bio vrlo ivopisno
svjestan i te opasnosti, takoer ve u ovome, da sam
morao imati posla s biem kod kojeg se nisam mogao
pozvati ni na uzvieno ni na nisko. Morao sam ga, ba po
put crnja, zazvati njega njegovu vlastitu uzvienu
i nevjerojatnu pokvarenost. Niega nije bilo ni iznad
ni ispod njega, i to sam znao. Samog je sebe odbio od
zemlje. Proklet bio! razbio je samu zemlju u komadie, i
Bio je sam, a ja pred njime nisam znao stojim li na ze-,
mlji ili lebdim u zraku. Priao sam vam to smo rekli*,'
ponavljao reenice koje smo izgovorili ali koja jes
korist? To su bile obine svakodnevne rijei poznati, i
slabi zvui koji se razmjenjuju svakog ivog dana. Ali to;'
s time? Imale su iza sebe, u mom shvaanju, strahovitu!
W7i
i i'
;}
'Uas! Uas!'
i
Puhnuo sam u svijeu i izaao iz kabine. Hodoasnici
su veerali u kantini, pa sam sjeo na svoje mjesto preko puta upravitelja, koji je podigao oi i uputio mi
upitan pogled, koji sam uspjeno izbjegao. Zavalio se,
spokojno, onim svojim osobitim smijekom zapeativi
neiskazanu dubinu svoje opakosti. Neprekidan pljusak
muica strujao je k svjetiljci, k tkanini, k naim rukama
i licima. Odjednom je upraviteljev deko pomolio svoju
bezobraznu crnu glavu kroz vrata, i rekao nemilosrdno
prezrivim tonom
'Gospon Kurtz on mrtav.'
Svi su hodoasnici pojurili da vide. Ja sam ostao, i
nastavio veerati. Vjerujem da su me smatrali okrutno
beutnim. Meutim, nisam puno pojeo. Ondje je bila
svjetiljka svjetlost, zar ne znate a vani je bilo tako
vraki, vraki tamno. Nisam vie prilazio izuzetnome
ovjeku koji je izrekao presudu pustolovinama svoje
due na ovoj zemlji. Glasa je nestalo. ega je drugog
ondje bilo? Ali ja sam naravno svjestan da su narednoga
dana hodoasnici sahranili neto u neku blatnu jamu.
A zatim su vrlo skoro sahranili i mene.
Meutim, kao to vidite, nisam se otiao pridruiti
Kurtzu tad i ondje. Nisam. Ostao sam odsanjati moru
sve do kraja, i jo jednom iskazati svoju odanost Kurtzu.
Sudbina. Moja Sudbina! aljiva je stvar taj ivot taj
tajanstveni ustroj nemilosrdne logike s nekim jalovim
ciljem. Najvie to se od njega moete nadati je neko
saznanje o samima sebi koje prekasno doe kao
etva neugasivih aljenja. Hrvao sam se sa smru. To je
najmanje uzbudljivo nadmetanje koje moete zamisliti.
113
koju je valjalo povratiti, moja je mata bila ta koju je valjalo umiriti. uvao sam sveanj papira koji mi je Kurtz
dao, ne znajui tono to da s njim napravim. Njegova
je majka nedavno umrla, pod paskom, kako su mi rekli,
njegove Namjeravane. Jedan izbrijani ovjek, slubenog
dranja, s naoalama zlatnih okvira, posjetio me jednog
dana i raspitivao se, isprva izokola, kasnije s udvornom
izravnou, o onome to je sa zadovoljstvom nazvao iz-'
vjesnim 'dokumentima. Nisam se iznenadio, jer sam se
dvaput bio posvaao s upraviteljem o toj temi jo ondje.
Bio sam odbio predati i najmanji djeli tog paketa, pa
sam zauzeo jednaki stav i prema ovjeku s naoalama.
Na posljetku se ispunio tamnim prijetnjama, i stao izrazito uljivo tvrditi kako Kompanija ima pravo na svaki
djeli podataka o svojim 'teritorijima'. Te je rekao: 'G.
Kurtz je zacijelo morao posjedovati iroka i podrobna
saznanja o neistraenim podrujima s obzirom na
njegove velike sposobnosti i alosne okolnosti u koje je
bio postavljen: stoga ' Uvjeravao sam ga da saznanja
g. Kurtza, ma koliko iroka, nisu imala dodirnih toaka
s problemima gospodarstva ili uprave. Zatim je prizvao
ime znanosti. 'Bio bi nemjerljivi gubitak da', itd, itd.
Ponudio sam mu izvjee o 'Potiskivanju divljakih
obiaja', ali s otrgnutim post scriptumom. Gorljivo ga
je uzeo, ali na koncu je prezrivo mrknuo na njega. 'Ovo
nije ono to smo s pravom oekivali', primijetio je. 'Ne
oekujte nita drugo', rekao sam. 'Ima jo samo privatnih pisama.' Povukao se uz neku prijetnju sudskim postupcima, i vie ga nisam vidio; ali jedan drugi momak,
koji je sebe nazvao Kurtzovim bratiem, pojavio se dva
dana kasnije, pun elje da sazna sve potankosti o posljednjim trenucima svog dragog srodnika. Usput mi je
dao do znanja kako je Kurtz u biti bio veliki glazbenik.
116
Tako mi je na koncu preostao tanak paketi s pismima i portretom te djevojke. Doimala mi se prekrasnom
hou rei da je imala prekrasan izraz lica. Znam da
se i sunevu svjetlost dade natjerati da lae, takoer, no
inilo se da nikakva manipulacija svjetlosti i poze ne
bi mogla doarati istananu nijansu istinitosti na tim
crtama. Djelovala je spremnom sasluati bez mentalnih
ograda, bez sumnjiavosti, bez i jedne pomisli na sebe.
Odluio sam da u sam otii i vratiti joj njezin portret i
ta pisma. Radoznalost? Da; a takoer moda i neki drugi
osjeaj. Sve ono to je bilo Kurtzovo izmaklo mi je iz
ruku: njegova dua, njegovo tijelo, njegova postaja, njegovi planovi, njegova slonovaa, njegova karijera. Preostala je samo uspomena na njega te njegova Namjeravam
a htio sam i to, takoer, prepustiti prolosti, na neki
nain osobno predati sve to mi je preostalo od njega
onom zaboravu koji je posljednja rije nae zajednike
sudbine. Ne branim sebe. Nisam imao nikakvu jasnu
predodbu o tome to zapravo hou. Moda se radilo o
porivu nesvjesne odanosti, ili o ispunjenju jedne od
onih ironinih nunosti koje vrebaju u injenicama
ljudskog postojanja. Ne znam. Ne mogu procijeniti. Ali
otiao sam.
Mislio sam da je uspomena na njega poput ostalih
uspomena na mrtve koje se skupe u ivotu svakog
ovjeka blagi otisak na mozgu sjenki koje su na
njega pale u svom hitrom i konanom prolazu; ali
pred visokim i tekim vratima, medu visokim kuama
ulice koja je bila nepomina i dostojanstvena poput
neke dobro odravane aleje na groblju, ukazala mi se
predodba njega na nosilima, kako halapljivo otvara
usta, kao da e prodrijeti cijelu zemlju s itavim njezinim ovjeanstvom. ivio je tada preda mnom; ivio je
118
'"
i-','
9 T
.V '
'Njegovu posljednju rije da s njom ivim', zahtijevala je. 'Zar ne razumijete da sam ga voljela voljela
sam ga volj ela sam ga!'
Sabrao sam se i polako progovorio.
'Posljednja rije koju je izgovorio bilo je vae
ime.
uo sam lagani uzdah i zatim mi se srce smrzlo, zamrlo od ushienog i stravinog uzvika, uzvika nepojmljivog trijumfa i neizrecive boli. 'Znala sam, bila sam sigurna!'... Znala je. Bila je sigurna. uo sam je kako jeca;
rukama je sakrila lice. inilo mi se da e se kua uruiti
prije nego to stignem pobjei, da e mi se nebesa sruiti
na glavu. Ali nita se nije zbilo. Nebesa se ne svaljuju
zbog takve trice. Bi li ona pala, pitam se, da sam pruio
Kurtzu onu pravdu koja ga je slijedila? Nije li on rekao
da eli samo pravdu? Ali nisam mogao. Nisam joj mogao
rei. Bilo bi to pretamno sasvim pretamno..."
Marlow je prestao, i sjedio po strani, nejasan i utljiv,
u pozi Buddhe koji meditira. Nitko se neko vrijeme
nije pomaknuo. "Izgubili smo poetak oseke", rekao
je Direktor, odjednom. Podignuo sam glavu. Puinu je
pregradio crni zid oblaka, a spokojni vodeni put koji je
vodio ka najudaljenijim krajevima zemlje tekao je tmurno pod zastrtim nebom inilo se da vodi u srce neke
pregoleme tame.
ivim.
125
CONRAD, Joseph Srce tame / Joseph Conrad ; prijevod Vladimir Cvetkovi Sever. - Zagreb : Globus media,
2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljee ; knj. 8)
Prijevod djela: Heart of Darkness. -Prilog uz: Jutarnji list = ISSN 1331-5692, god. 7, br. 2138(2004).
ISBN 953-7160-06-8 440324126