j'J

1]

Biblioteka Jutarnjeg lista

XX. STOLJEE

JOSEPH

CONRAD
Srce tame

SRCE TAME
Joseph Conrad
Naslov originala: Hean ofDarkness
Prijevod: Vladimir Cvetkovi Sever
Vladimir Cvetkovi Sever
2004 Medtem Group, S.A / International Rights Organization (I.R.O.) KFT. za
ovo izdanje

Printed in Spain
ISBN 953-7160-06-8
D.L. B. 20835-2004

Prijevod Vladimir Cvetkovi Sever

'ti

Globus Media d.o.o.

Odranska 1/1, Zagreb
Knjiga se prodaje iskljuivo uz primjerak
Jutarnjeg lista. Sva prava pridrana.

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA

J,

&

Krstaka jola Nellie zanijela se za sidrom, ne

zatreptavi jedrima, i primirila. Plima se nadigla, vjetar
se gotovo smirio, pa kako je bila usmjerena niz rijeku,
jedino se mogla strpjeti i priekati poetak oseke.
Usce Temze steralo se pred nama poput poetka nekog
beskonanog vodenog puta. Na puini su more i nebo
bez ava bili zavareni jedno za drugo, a u sjajnom se pro stranstvu inilo da obojana jedra plimom ponesenih barki
nepomino stoje u crvenim nakupinama iljastog platna, s
odbljescima lakiranog duha. Neka je maglica poivala na
niskim obalama koje su hitale prema moru i iezavale u
ravnici. Zrak je nad Gravesendom bio taman, a u daljini,
straga, se jo uvijek inio zgusnut u aloban mrak, nadvijen
nepomino nad najvei, i najvelianstveniji, grad na zemlji.
Direktor Kompanija bio nam je kapetan i domain.
Nas etvorica s naklonou smo mu promatrali leda dok
je stajao na krmi i gledao prema moru. Na itavoj rijeci
nije bilo nieg to bi izgledalo upola toliko mornarske
Nalikovao je peljaru, to pomorcu predstavlja utjelovlje
nje povjerljivosti. Bilo je teko shvatiti da mu posao ne
lei ondje u sjajnome estuariju, ve iza njega, unutar
nadvijenoga mraka.
;tt;
11

Medu nama je postojala, kao to sam ve negdje

rekao, spona mora. Uz to to nam je ono zadralo srca
bliskima tijekom dugih razdoblja razdvojenosti, imalo
je za posljedicu i to da smo imali strpljenja za prianja
onog drugog ak i za stavove. Pravnik taj najbolji
stari drug imao je, zbog svojih mnogih ljeta i mnogih vrlina, jedini jastui na palubi, i leao je rta jedinoj
prostirki. Raunovoa je ve bio izvadio kutiju domina,
pa se graditeljski poigravao s ploicama. Marlow je sjedio prekrienih nogu straga desno, oslonjen na krmeni
jarbol. Imao je upale obraze, utu put, uspravna leda,
asketski izgled, te je, objeenih ruku, dlanova okrenutih
van, nalikovao nekom idolu. Direktor je, uvjerivi se da
se sidro dobro primilo, proetao do krme i sjeo medu
nas. Lijeno smo razmijenili nekoliko rijei. Zatim se
na jahti uutjelo. Iz ve nekog razloga nismo se poeli
igrati tim dominama. Razmiljalo nam se, i nije nam
bilo ni do ega osim mirnog zurenja. Dan je zavravao
spokojem nepomine i iznimne blistavosti. Voda je
miroljubivo sjala; nebo je, bez mrljice, bilo dobrohotna
neizmjernost neokaljane svjetlosti; sama je maglica nad
barutinama Essexa bila poput koprenaste i sjajne tkanine, ovjeene sa umovitih uzvisina u unutranjosti, i ovijene u providnim naborima oko obalnih nizina. Samo
je mrak na zapadu, nadvijen nad gornji tok, postajao
svake minute sve tmurniji, kao da ga ljuti nadolazak
sunca. I napokon je, u zakrivljenom i nezamjetljivom
padu, sunce nisko potonulo, te se iz arke bjeline prometnulo u mutno rumenilo bez zraka i bez vruine, kao
da e iznenada utrnuti, pogubljeno tim mrakom koji
se nadvio nad gomilu ljudi. Nato je promjena proela
vode, pa je spokoj postao manje blistav, ali puno dublji.
Stara je rijeka u svom irokom rasponu poivala bez

ijednog vala na smiraju dana, ukazavi vjekove dobre

slube soju koji joj je nastavao obale, prostrijevi se u
spokojnom ponosu vodenog puta koji vodi ka najudaljenijim krajevima zemlje. Promatrali smo taj asni tok
ne kroz ivopisni ar kratkog dana koji doe i zanavijek
ode, ve kroz uzvienu svjetlost trajnih uspomena. A
odista nita nije lake ovjeku koji je, kako se kae, "slijedio more" sa strahopotovanjem i naklonou, do da
prizove veliki duh prolosti na donjem toku Temze. Ta
se plimna struja giba amo i tamo u svojoj neprekidnoj
slubi, napuena uspomenama na ljude i brodove koje je
odnijela k odmoru doma ili k pomorskim bitkama.
Poznavala je i sluila sve one kojima se nacija ponosi,
od sira Francisa Drakea do sira Johna Franklina, listom
vitezove, proglaene i neproglaene velike vitezovelutalice mora. Ponijela je sve brodove ija imena poput
dragulja blistaju iz noi vremena, od Golden Hinda koji
se vraa zaobljenih bokova ispunjenih blagom, kako bi
doivio posjet Kraljiinog Velianstva i tako izaao iz te
divovske prie, do Erebusa i Tenora, usmjerenih prema
drugim osvajanjima koji se nikad nisu vratili. Poznavala
je te brodove i te ljude. Isplovljavali su iz Deptforda,
iz Greenwicha, iz Eritha pustolovi i naseljenici, kraljevski brodovi i brodovi ljudi s Exchangea, kapetani,
admirali, tamni "nepozvani" iz istone trgovine, te
unovaeni "generali" istonoindijskih flota. Lovci na
zlato ili tragai za slavom, svi su oni otili niz taj tok,
nosei ma, a esto i baklju, glasnici moi unutar zemlje,
nositelji iskre sa svete vatre. Koja veliajnost nije isplovila
niz oseku te rijeke ka misteriju neke neznane zemlje!...
Snovi ljudi, sjeme dravnih zajednica, spore carstava.
Sunce je zalo; sumrak je pao na tok, a svjedosti su se
poele javljati du obale. Svjetionik Chapman, tronogo

*
-

zdanje podignuto na isuenoj bari, snano je sjao. Svjetiljke brodova kretale su se plovnim putom veliko
komeanje svjetala na ulasku i izlasku. A dalje ka zapadu,
na viim potezima, mjesto udovinoga grada jo uvijek
je bilo zloguko obiljeeno na nebu, kao nadvijeni mrak
pod suncem, kao sablasni odbljesak pod zvijezdama.
"A i ovo je", rekao je odjednom Marlow, "jedno od
mranih mjesta na zemlji."
Bio je jedini medu nama koji je jo uvijek "slijedio
more". Najgore to se za njega moglo rei bilo je to da
nije predstavljao svoju klasu. Bio je pomorac, ali bio je
i lutalica, dok veina pomoraca vodi, ako se tako smije
kazati, sjedilaki ivot. Sklonosti im tee ostajanju kod
kue, a njihova je kua uvijek uz njih brod; a tako
je i s njihovom domovinom morem. Jedan je brod
umnogome nalik drugome, a more je uvijek isto. U nepromjenjivosti njihovoga okolia strane protjeu obale,
strana lica, promjenjiva neizmjernost ivota, a ne zastire
ih osjeaj tajnovitosti ve pomalo prezrivo neznanje; jer
pomorcu nita nije tajanstveno do samoga mora, koje
je vladarica njegovog postojanja, neumoljivo poput Sudbine. to se odmora tie, nakon radnih sati, oputena
etnja ili oputen izlazak na obalu dostajat e da mu
razotkrije tajnu itavog kontinenta, te e on uglavnom
procijeniti da tu tajnu nije vrijedilo saznavati. Prie
pomoraca posjeduju izravnu jednostavnost, kojoj itav
smisao lei unutar ljuske napukla oraha. Ali Marlow nije
bio tipian (ako se izuzme njegova sklonost ispredanju
pria), i za njega smisao neke epizode nije bio iznutra
poput jezgre, ve izvana, gdje je obavijao pripovijest
koja ga je iznijela tek onako kao to sjaj istie maglicu, u
obliku nekog od onih koprenastih haloa koje se ponekad moe vidjeti kad ih obasja utvarna mjeseina.

Njegovaprimjedbanijeuopedjelovalaiznenadujue.
Bila je ba u Marlowljevom stilu. Prihvaena je u tiini.
Nitko se nije potrudio ak ni progundati; a potom je
rekao, vrlo polako
"Mislio sam na vrlo davna vremena, kad su Rimljani
prvi put doli ovamo, prije devetnaest stoljea neki
dan... Svjetlost izlazi iz ove rijeke jo od kae Vitezova?
Da; ali ona je kao nalet poara u ravnici, kao bljesak
munje u oblacima. Mi ivimo u treptaju potrajao on
sve dok se stara Zemlja bude kotrljala! Ali tama je jo
juer bila ovdje. Zamislite osjeaje nekog zapovjednika
dobre kako se ono to zove? trireme na Mediteranu, koji odjednom dobije naredbu da ode na sjever; on
uurbano pretri kopnom preko Gala; daju mu da vodi
jedan od onih brodova koje su legionari a ba su bili
krasna gomila vjetih ljudi, po svoj prilici tada pravili, izgleda na stotine, za mjesec ili dva, ako moemo vjerovati
onom to itamo. Zamislite ga ovdje na samome kraju
svijeta, more je boje olova, nebo boje dima, onakav brod
je vrst otprilike kao harmonika kako plovi uz ovu
rijeku s namirnicama, ili naredbama, ili im god hoete.
Pjeani sprudovi, barutine, ume, divljaci teka oskudica hrane kakva dolii civiliziranome ovjeku, nieg
za pie do vode iz Temze. Nema tu nikakvog falernijskog vina, nikakvih odlazaka na kopno. Tu i tamo tek
neki vojni logor izgubljen u divljini, poput igle u plastu
sijena hladnoa, magla, oluje, bolesti, izgnanstvo i
smrtsmrt vreba u zraku, u vodi, u grmlju. Zacijelo su
ovdje umirali kao muhe. O, da uspio je on. Uspio je
vrlo dobro, bez sumnje, a i bez naroitog razmiljanja o
tome, osim to se kasnije mogao hvastati onim to je napravio u svoje vrijeme, moda. Bili su to dovoljno vrsti
ljudi da se suoe s tamom. A moda ga je veselilo to to

je usput drao na oku mogunost promaknua u flotu iz

Ravenne, ako je imao dobre prijatelje u Rimu i preivio
groznu klimu. Ili zamislite kakvog pristojnog mladog
graanina u togi moda previe kocke, znate kako
dolazi ovamo kao pratnja nekom prefektu, ili skupljau
poreza, ili ak trgovcu, da si popravi materijalno stanje.
Pristane u movari, proe kroz ume, i u nekoj postaji u
unutranjosti osjeti divljatvo, posvemanje divljatvo, 4
svilo oko njegasav onaj tajanstveni ivot divljine koji se
mie po umi, po dunglama, po srcima divljaka. Ne
postoji inicijacija za takve misterije. On mora ivjeti
usred nespoznatljivoga, koje je ujedno i odvratno. A
ono ga i opinjava, takoer, te ga time sve vie proima.
Opinjavanje grozotom znate, zamislite to sve vee
aljenje, udnju za bijegom, tu bespomonu zgadenost,
predaju, mrnju."
Zastao je.
"Pazite", ponovno je poeo, podiui jednu ruku iz ;
lakta, dlana okrenutog van, tako da je, nogu presavi- ;
jenih pred sobom, imao stav Buddhe koji propovijeda \
u europskoj odjei i bez lotosova cvijeta "pazite, |
nijedan od nas ne bi osjeao ba tono to. Ono to nas i
spaava je djelotvornostpredanost djelotvornosti. Ali i
ti momci nisu bili naroito bitni, zapravo. Oni nisu bili \
nikakvi naseljenici; njihova je uprava bila tek mikanje, i
nita vie, po svoj prilici. Bili su osvajai, a za to vam
treba samo gruba sila nita vrijedno hvalisanja, ako
je imate, s obzirom da je vaa snaga tek sluajnost koja
proizlazi iz slabosti drugih. Grabili su to su mogli tek
zbog toga to su mogli. Bila je to samo pljaka s nasiljem,
svirepo umorstvo velikih razmjera, a ljudi su ga inili
slijepo kao to veoma i prilii onima koji se uhvate
u kotac s tamom. Pokoravanje zemlje, to uglavnom
10

znai oduzimanje nje od onih koji imaju drugaiju put

ili neto plosnatije noseve od nas, nije ba lijepo kad ga
se promatra iz prevelike blizine. Ono to ga iskupljuje
iskljuivo je ideja. Ideja u njegovoj podlozi; ne sentimentalna izlika ve ideja; kao i nesebino vjerovanje u
tu ideju neto to se dade uspostaviti, i emu se moe
klanjati, i prinijeti rtvu..."
Prestao je. Plamenovi su klizili rijekom, mali zeleni
plamenovi, crveni plamenovi, bijeli plamenovi, u
meusobnoj potjeri, pretjecanju, zdruivanju, krianju
te se razdvajali polako ili urno. Promet ,
velianstvenoga grada nastavljao se u sve dubljoj noi na
besanoj rijeci. Gledali smo ih i strpljivo ekali nita
se drugo nije imalo napraviti sve dok plima ne splasne;
ali tek smo nakon duge tiine, kad je rekao, s oklijevanjem u glasu: "Valjda se sjeate, momci, da sam jednom
nakratko postao slatkovodni mornar", znali da nam je
sueno, prije nego to nastupi oseka, uti priu o jednom od Marlowljevih nezakljuenih doivljaja.
"Ne bih vas previe gnjavio onim to se meni osobno
dogodilo", zapoeo je, iskazujui tom primjedbom
slabost mnogih pripovjedaa koji se tako esto doimaju
nesvjesnima onoga to bi njihova publika najradije
htjela uti, "no da biste mogli razumjeti uinak toga na
mene trebali biste znati kako sam se zatekao ondje, to
sam vidio, kako sam otiao uz tu rijeku do mjesta na
kom sam upoznao tog nesretnika. To je bila najdalja toka
do koje sam otplovio i toka vrhunca mojeg iskustva.
inilo se da baca nekakvu svjetlost na sve oko mene i
na moje misli. Bila je sasvim tmurna, takoer i jadna
ni po emu iznimna a niti naroito jasna. Ne, ne
naroito jasna. Pa ipak se inilo da baca nekakvu
svjetlost.
u

Tada sam se, kako se sjeate, netom bio vratio u London nakon puno Indijskog oceana, Pacifika, Kineskih
mora potene doze Istoka od oko est godina,
pa sam besposliario, remetio vama poslove, momci, i
zaposjedao vam domove, ba kao da sam dobio nebesko
poslanje da vas civiliziram. To je izvjesno vrijeme bilo
ba krasno, ali ubrzo sam se umorio od odmaranja. Tada
sam poeo traiti neki brod rekao bih da je to najtei
posao na zemlji. Ali brodovi me nisu htjeli ni pogledati.
A i umorio sam se od te igre.
Eto, kad sam bio djearac strastveno sam volio zemljovide. Satima bih gledao Junu Ameriku, ili Afriku, ili
Australiju, i sav se predavao divotama istraivanja. U to
je vrijeme na Zemlji bilo mnotvo praznina, i kad bih
ugledao neku koja je djelovala posebno primamljivo na
karti (ali sve tako djeluju) stavio bih prst na nju i rekao:
Kad odrastem otii u onamo. Sjeverni pol je bio jedno
od tih mjesta, sjeam se. Pa, jo uvijek nisam tamo bio, a
sad neu ni pokuavati. ari je nestalo. Druga su mjesta
bila razasuta oko ekvatora, i na svakojakim zemljopisnim irinama svud po obje polutke. Bio sam na nekima
od njih, i... pa, neemo o tome. Ali preostala je jo jedna
najvea, najpraznija, kako bi se reklo za kojom
sam udio.
Tono, do tog vremena to vie nije bila praznina.
Ispunila se od mog djeatva rijekama i jezerima i imenima. Prestala je biti praznina oaravajue tajnovitosti
bjelina za velianstvena snatrenja jednog djeaka.
Postala je mjesto tame. Ali u njoj se naroito isticala
jedna rijeka, mona i velika rijeka, koju se dalo vidjeti
na karti, slinu pregolemoj razmotanoj zmiji, s glavom
u moru, s tijelom koje poiva u dalekom krivudanju du
golemog prostranstva, i s repom izgubljenim u dubina12

ma kopna. A dok sam promatrao njezinu kartu u jednom izlogu, opinila me kao to bi zmija pticu neku
glupu ptiicu. Onda sam se sjetio da postoji jedan veliki
koncern, Kompanija za trgovanje na toj rijeci. K vragu i
sve! pomislio sam, ne mogu oni trgovati, a da ne koriste
nekakva plovila na tolikoj slatkoj vodi parobrode!
Zato ne bih pokuao dobiti zapovjednitvo nad jednim
od njih? Nastavio sam du Ulice Fleet, ali nisam se mogao rijeiti te pomisli. Zmija me oparala.
Jasno vam je da se radilo o koncernu s Kontinenta,
tom Trgovakom drutvu; ali imam mnotvo rodbine
koja ivi na Kontinentu, zato to je jeftino i nije tako
gadno kako izgleda, kau.
Sa aljenjem priznajem da sam ih poeo zabrinjavati.
Ve je ovo za mene bila novost u ophoenju. Nisam bio
naviknut da na takav nain rjeavam stvari, znate. Uvijek
sam iao vlastitom stazom i vlastitim nogama kamo mi
se prohtjelo ii. Ne bih ni sam povjerovao u to; ali, opet

shvaate nekako sam osjeao da moram onamo

dospjeti milom ili silom. Pa sam ih zabrinjavao. Muki su
rekli 'dragi moj mome' i nita nisu napravili. Zatim sam

vjerujete li vi meni? pokuao sa enama. Ja, Charlie Marlow, natjerao sam ene na rad kako bih dobio
posao. Nebesa! Pa, shvaate, gonila me ta zamisao. Imao
sam jednu ujnu, dragu duu punu elana. Pisala mi je: 'Bit
e oaravajue. Spremna sam da sve, sve uinim za tebe.
To je velianstvena ideja. Poznajem suprugu jedne oso
be na vrlo visokom mjestu u Administraciji, te takoer
ovjeka koji ima snaan utjecaj na, itd., itd. Sva se predala
beskonanom upinjanju oko mog namjetenja za skipera
rijenog parobroda, kad mi se ve tako prohtjelo.
Dobio sam namjetenje naravno; i dobio sam ga
vrlo brzo. ini se da je Kompanija dobila vijest kako je
13

jedan od njihovih kapetana ubijen u arki s domorocima. Ovo je bila moja prilika, pa mi je tim vie bilo stalo da odem. Tek sam mjesecima i
mjesecima kasnije, kad sam pokuao izvui ono to je od tijela preostalo, uo da je prvotna prepirka nastala oko nesporazuma vezanog uz neke kokoi.
Da, dvije crne kokoi. Fresleven - tako se taj momak zvao, Danac smatrao je da je nekako oteen u pogodbi, pa je otiao na kopno i stao lemati
seoskog poglavicu tapom. O, nimalo me nije iznenadilo to to ujem, i to mi istodobno kau da je Fresleven bio najblae, najmirnije stvorenje koje je
ikad hodalo na dvjema nogama. Nema sumnje da je bio; ali ve je ondje proveo par godina u radu na plemenitom cilju, znate, pa je vjerojatno
osjetio napokon potrebu da na neki nain istakne svoje samopotovanje. Stoga je nemilosrdno batinao tog starog crnju, dok ga je promatrala | velika
gomila njegovog naroda, zgranuta, sve dok neki | ovjekrekli su mi poglaviin sin od oaja to uje krikove starca, nije oprezno kopljem ubo
Bijelca pa se ono naravno sasvim lako arilo medu dvije lopatice. Nato je itavo stanovnitvo izbjeglo u umu, oekujui da doe do svakojakih
neprilika, dok je, s druge strane, parobrod kojim je zapovijedao Fresleven takoer utekao u tekoj panici, pod upravom strojara, mislim. Kasnije se
oigledno nitko nije previe brinuo za Freslevenove ostatke, sve dok nisam stigao ja i uao u njegovu kou. Ipak, nisam mogao ostati na tome; ali kad mi
se napokon ' pruila mogunost da upoznam svog prethodnika, trava ; koja mu je rasla kroz rebra bila je dovoljno visoka da mu sakrije kosti. Sve su
bile na mjestu. Natprirodno | bie nije bilo dotaknuto nakon to je palo. A selo je bilo naputeno, kolibe su zjapile crne, trule, sve naherene od
uruenih prostorija. Snala ih je neprilika, nego to. ''

Narod je nestao. Luda strava ih je ratrkala, mukarce, ene i djecu, svud po grmlju, i nikad se nisu vratili. to je bilo s kokoima ne znam ni ja. ini mi
se da ih je dograbio cilj napretka, uostalom. Meutim, zbog itave te veliajne zgode ja sam dobio svoje namjetenje, prije nego to sam mu se poteno
poeo nadati.
Letio sam posvuda kao luak da se spremim, i za manje od etrdeset osam sati prelazio sam Kanal da se pokaem svojim poslodavcima i potpiem
ugovor. Za vrlo malo sati stigao sam u grad koji me uvijek podsjea na obijeljeno svetilite. Nema sumnje iz predrasude. Bez potekoa sam naao
urede Kompanije. Ona je bila najvea stvar u tom gradu, i svatko koga sam sreo sav je bio u njoj. Kanili su voditi prekomorsko carstvo, i zaraditi
beskrajnu koliinu zlatnika trgovinom.
Uska i pusta ulica u dubokoj sjeni, visoke kue, nebrojeni prozori s roletama, mrtva tiina, trava klija medu kamenovima, dojmljivi lukovi za koije
slijeva i zdesna, goleme dvostruke vratnice stoje nezgrapno odkrinute. Provukao sam se kroz jednu od tih pukotina, uspeo uz pometeno i neukraeno
stubite, suho poput pustinje, i otvorio prva vrata do kojih sam dospio. Dvije ene, jedna debela, a druga mrava, sjedile su na stolicama sa
slamnatim dnom i plele crnu vunu. Mrava je ustala i krenula ravno prema meni jo uvijek pletui sputenog pogleda i tek kada sam poeo
razmiljati kako da joj se maknem s puta, kao to se izmie mjesearu, stala u mjestu i podigla pogled. Haljina joj je bila priprosta poput omota za
kiobran, i okrenula se bez rijei i pola preda mnom prema ekaonici. Dao sam svoje ime i obazro se. Kartaki stol u sredini, obine stolice uza sve zidove,
na jednom kraju velika sjajna karta, obiljeena svim duginim bojama. Bilo je velikih koliina

j crvenog ugodnog pogledu bilo kada, jer ovjek zna

jda se ondje obavlja neki pravi posao, vraki puno modre, malo zelene, namaza naranaste, te, na Istonoj
obali, mrlja purpurne, da pokae gdje veseli pioniri
progresa piju veselo svijetlo pivo. Meutim, nisam iao
ni u jednu od tih. Iao sam u utu. U mrtvom sreditu. A
rijeka je bila ondje opinjavajua smrtonosna
poput zmije. Auh! Otvorila su se vrata, sjedokosa se
tajnika glava, ali suosjeajnog izraza na licu pomolila, i
koati me kaiprst pozvao u svetite. Svjetlost u njoj je
bila priguena, a teak se pisai stol skutrio u sredini. Iza
te strukture izala je predodba blijede demekastosti u
kunom haljetku. Veliki ovjek glavom. Imao je metar i
sedamdeset, rekao bih, i u aci drao tolike nebrojene
milijune. Rukovao se, ini mi se, nejasno promrmljao,
bio je zadovoljan mojim znanjem francuskoga. Bon
voyage.

Za nekih etrdeset pet sekundi naao sam se opet

u ekaonici sa suosjeajnim tajnikom, koji mi je, pun
emera i razumijevanja, dao da potpiem nekakav dokument. Vjerujem da sam izmeu ostalog prisegnuo da
neu otkriti nijednu trgovaku tajnu. Pa, i neu.
Poeo sam osjeati blagu nelagodu. Znate da nisam
naviknut na takve ceremonije, a u atmosferi je bilo
neeg zlokobnog. Bilo je ba kao da sam primljen u
neku zavjeru ne znam neto ne posve dolino;
i bilo mi je drago kad sam izaao. U prednjoj su sobi
one dvije ene grozniavo plele crnu vunu. Pristizali su
ljudi, i ona mlada je hodala amo-tamo i upoznavala ih.
Starija je sjedila u svojoj stolici. Plosnate su joj papue
od tkanine bile podignute na grija za noge, a u krilu joj
je poivala maka. Nosila je ukrobljenu bijelu stvaricu
na glavi, imala bradavicu na jednom obrazu, a naoale

sa srebrnim okvirima drale su joj se za vrh nosa. Bacila je pogled prema meni preko stakala. Zabrinuo me
hitar i nehajan spokoj tih oiju. Dvojicu su mladia
budalastog i vedrog izgleda dopremili onamo, pa je
prema njima bacila isti takav hitri pogled nezainteresirane mudrosti. Kao da je znala sve o njima, a i o meni,
takoer. Spopao me jezovit osjeaj. Djelovala je opako
i sudbonosno. esto sam se u onoj ondje daljini sjetio
njih dvije, gdje straare nad vratima Tame, pletu crnu
vunu kao za topao pokrov, jedna neprekidno uvodi,
uvodi u nepoznato, druga mjerica vedra i budalasta lica
nezainteresiranim starakim oima. Avel Stara pletiljo
crne vune. Morituri te salutant. Nije ju puno onih koje
je pogledala ikad vie ponovno vidjelo niti polovica,
u najmanju ruku.
Preostao je jo posjet lijeniku. 'Jednostavna formalnost', uvjeravao me tajnik, s ozrajem preuzimanja
golemog dijela svih mojih patnji. Shodno tome jedan je
mladi sa eirom namjetenim preko lijeve obrve, neki
inovnik, pretpostavljam zacijelo je bilo inovnika
u toj ustanovi, premda je kua bila mirna poput kue u
nekom gradu mrtvih doao odnekud s kata, i poveo
me sa sobom. Bio je ofucan i nemaran, s mrljama od
tinte na rukavima sakoa, a kravata mu je bila velika i napuhana, pod lancem u obliku kapice stare izme. Bilo je
malo prerano za lijenika, pa sam predloio pie, nato
je on razvio crtu srdanosti. Dok smo sjedili s aama
vermuta uzdizao je posao Kompanije u nebesa, pa sam
usput nehajno izrazio svoje uenje to on i sam ne otide
onamo. Smjetaje postao vrlo hladan i pribran. 'Nisam
ja takva budala kakvom se inim, ree Platon svojim
uenicima, rekao je nabusito, i s velikom odlunou
iskapio au, pa smo ustali.

Stari mi je lijenik opipao bilo, oigledno cijelo vrijeme mislei o neem drugom. 'Dobro, dobro za tamo',
promrmljao je, a zatim me s izvjesnom harnou upitao bih li mu dozvolio da mi premjeri glavu. Prilino
iznenaen, rekao sam Da, kad je izvadio stvaricu
nalik na estar, uzeo mi dimenzije straga i sprijeda i
svakojako, pomno vodei biljeke. Bio je neobrijan
ovjeuljak u otrcanom kaputu poput gabardena, s
papuama na nogama, i inio mi se kao bezopasna budala. 'Uvijek zatraim doputenje, u interesu znanosti,
da premjerim kranije onih koji onamo odlaze', rekao je.
'A kad se vrate, takoer?' upitao sam ga. 'Ma, nikad ih
ne vidim', primijetio je; 'a, tovie, promjene se zbivaju
unutra, znate.' Osmjehnuo se, kao na neku blagu alu.
'Znai, vi idete onamo. Slavno. Zanimljivo, takoer.'
Premjerio me pogledom i pribiljeio jo neto. 'Ima
kakvog ludila u vaoj obitelji?' upitao je, nepristranim
tonom. Jako me uzrujao. 'Je li to pitanje takoer u interesu znanosti?' 'Bilo bi', rekao je, ne zamijetivi moju
razdraenost, 'zanimljivo za znanost da promatra mentalne promjene u osobama, na licu mjesta, ali...' 'Jeste li
vi psihijatar?' prekinuo sam ga. 'Svaki bi lijenik trebao
biti pomalo', odgovorio je taj jedinstveni primjerak,
ne dajui se smesti. 'Imam jednu teorijicu koju mi vi
gospoda koja odlazite onamo morate pomoi dokazati.
To je moj udio u prednostima koje e moja zemlja
ubrati od posjedovanja jedne tako velianstvene depadanse. Puko bogatstvo preputam drugima. Ispriajte
moja pitanja, ali vi ste prvi Englez koji mi je doao na
promatranje...' urno sam ga uvjerio da nisam ni najmanje tipian. 'Kad bih bio', rekao sam, 'ne bih ovako
razgovarao s vama.' 'To to kaete je prilino duboko, i
vjerojatno pogreno', rekao je, nasmijavi se. 'Izbjega-

vajte uzrujavanje vie od izlaganja suncu. Adieu. Kako

vi Englezi ono kaete, a? Do vienja. Ah! Do vienja.
Adieu. U tropima se mora prije svega ostati smiren.'...
Podigao je kaiprst u znak upozorenja... 'Du calme, du
calme. Adieu.'
Preostalo je obaviti jo jednu stvar oprostiti
se s mojom izvrsnom ujnom. Zatekao sam je u
slavljenikom raspoloenju. Popio sam alicu aja
posljednju pristojnu alicu aja za mnogo dana a
u sobi koja je irila takav spokoj, i izgledala ba onako
kako biste oekivali da izgleda salon jedne dame, dugo
smo i potiho avrljali uz kamin. Iz tih mi je povjerljivih
pria postalo jasno da sam bio predstavljen supruzi tog
visokog uglednika, te nebo zna kolikim drugim ljudima uz nju, kao iznimno i nadareno stvorenje prava
sretna sluajnost za Kompaniju ovjek kakvog se
ne dobiva svaki dan. Nebesa mi! a ja sam kanio dobiti
upravu nad rijenim parobrodom od dva i pol piljiva
groa s tronom pitaljkom na sebi! inilo se, meutim,
da takoer spadam u Radnike, s velikim slovom znate.
Otprilike neki poslanik svjetlosti, otprilike neka nia
vrsta apostola. Puno se takvih bljezgarija proirilo
tiskom i priom ba negdje u to vrijeme, pa se izvrsna
ena, koja je ivjela tono u aritu svih tih budalatina,
pomalo zanijela. Priala je o 'odvajanju tih milijuna
neznalica od njihovih uasnih obiaja, sve dok mi zbog
nje, asti mi, nije postalo prilino nelagodno. Usudio
sam se zamijetiti da se Kompanija vodi s ciljem ostvarivanja zarade.
'Zaboravlja, dragi Charlie, da je trudbenik vrijedan
svoje nadnice', rekla je, vedro. udno je koliko su ene u
raskoraku s istinom. One ive u nekom vlastitom svijetu, i nikad nije postojalo nita nalik njemu, a nikad i

nee. Sveukupno je odvie prekrasan, i kad bi ga netko

uspostavio raspao bi se u djelie prije zalaska sunca. Neka
prokleta stvar uz koju mi muki spokojno ivimo jo od
dana stvaranja podigla bi se i razvalila itavu stvar.
Nakon toga sam dobio zagrljaj, savjet da nosim flanel, svakako joj esto piem, i sve tako pa sam otiao.
Na ulici me ne znam zato spopao udan osjeaj
da sam uljez. Neobino je da sam ja, koji sam nekad
isplovljavao za bilo koji dio svijeta u roku od dvadeset
i etiri sata, s manje razmiljanja nego to veina uloi
u prelazak ulice, na tren neu rei oklijevao, ali zapanjeno zastao, pred ovim uobiajenim poslom. Najbolji
nain na koji vam to mogu razjasniti jest da vam kaem
da sam se, na sekundu-dvije, osjeao kao da se, umjesto
da idem u sredite jednog kontinenta, spremam isploviti
ka sreditu Zemlje.
Otiao sam na nekom francuskom parobrodu, a on
je pristajao u svakoj kletoj luci koju ondje imaju, iz, koliko sam ja vidio, iskljuivog razloga da iskrcava vojnike
i carinike. Promatrao sam obalu. Promatranje obale dok
klizi kraj broda je poput razmiljanja o nekoj enigmi.
Tamo je pred vama nasmijeena, namrtena, prijazna, veliajna, opaka, dosadna ili divlja, i uvijek nijema
s natruhom aptanja, doi i saznaj. Ova je bila gotovo
bezoblina, kao da se jo stvara, s ozrajem monotonog
sivila. Rub kolosalne dungle, toliko tamnozelene da je
bila gotovo crna, obrubljene bijelim alovima, sezao je
ravno, kao da je iscrtan ravnalom, daleko, daleko du
plavog mora nad koje se nadvijala maglica i zastirala
mu svjeducanje. Sunce je bilo estoko, zemlja kao da
je blistala i cijedila se od sparine. Tu i tamo ukazale bi
se sivo-bijele mrljice zgomilane unutar bijelog ala, s
moda zastavom izvjeenom iznad njih. Naseobine

mjestimice i stoljeima stare, a jo uvijek ne vee od glava

pribadaa na netaknutom prostranstvu iza njih. Brektali
smo dalje, zastajali, iskrcavali vojnike; odlazili, iskrcavali
carinske inovnike da ubiru namete u toj divljini koju je
izgleda i Bog zaboravio, s limenom kabinom i jarbolom
izgubljenima u njoj; iskrcavali nove vojnike da se
brinu za carinske inovnike, valjda. Neki su se, uo sam,
utopili pred alom; ali bilo tako ili ne, nikoga izgleda
nije naroito bilo briga. Samo bi ih izbacili onamo, pa
bismo nastavili. Svakog je dana obala izgledala jednako,
kao da se nismo ni pomaknuli; ali prolazili smo kraj
razliitih mjesta trgovakih mjesta s imenima kao
to su Gran Bassam, Litde Popo; imenima koja kao da
su pripadala nekoj podloj lakrdiji uprizorenoj pred zlokobnom zavjesom. Dokolica putnika, moja izdvojenost
medu svim tim ljudima s kojima nisam imao nikakve
dodirne toke, uljasto i spokojno more, te jednolina
tmurnost obale, kao da su me drale po strani od istine u
svemu tome, unutar muenja nekom turobnom i
besmislenom tlapnjom. Glasanje ala tu i tamo je bilo
odista ugodno, kao da to govori brat. Bilo je to neto prirodno, to ima svog razuma, to ima svog znaenja. Tu i
tamo bi kakva barka s obale naas dovela ovjeka u dodir
sa stvarnou. U njoj bi veslali crni momci. Izdaleka bi
im se vidjelo svjeducanje bjeloonica. Vikali su, pjevali;
s tijela im se slijevao znoj; lica su im bila poput grotesknih maski tim dekima; ali imali su kosti, miie,
divlju ivotnost, intenzivnu energiju pokreta, koja je
bila jednako prirodna i istinita kao i valovi na alu. Nije
im trebala nikakva isprika to su tamo. Bilo ih je jako
utjeno promatrati. Na neko vrijeme bih osjeao da
jo uvijek pripadam u svijet jasno shvatljivih injenica;
ali osjeaj ne bi potrajao. Neto bi nailo da ga otjera.

Jednom smo, sjeam se, naili na ratni brod usidren uz

obalu. Na njoj nije bilo niti kolibe, a on je granatirao
grmlje. Izgleda da su Francuzi tu negdje vodili neki od
svojih ratova. Stijeg mu se mlohavo objesio poput krpe;
cijevi dugih estpalanih topova bile su mu naikane po
cijelom niskom trupu; masna, sluzava struja lijeno'ga je
uzdizala i sputala, ljuljajui mu tanke jarbole. U praznoj
neizmjernosti zemlje, neba i vode, stajao je ondje, neshvatljiv, i pucao u kontinent. Bum, oglasio bi se jedan od
estpalanih topova; plamiak bi suknuo i nestao, neto
bijelog dima bi se rasprilo, siuni bi projektil ispustio
slabaan pisaki nita se ne bi dogodilo. Nita se nije ni
moglo dogoditi. Nekakva se nijansa bezumlja nalazila u ,
svemu tome, osjeaj otune komike pred oima; a njega
nije rasprio netko s mog broda tko me gorljivo uvjeravao da se logor domorodacazvao ih je neprijateljima!
nalazi tamo negdje, skriven od pogleda.
Predali smo mu potu (uo sam da ljudi na tom
samotnom brodu umiru od groznice ritmom od trojice
dnevno) i nastavili. Pristali smo u jo nekim mjestima
lakrdijakih imena, gdje se veseli ples smrti i trgovanja
odvija u nepominoj i zemljanoj atmosferi nalik na pregrijane katakombe du itave bezobline obale omeene
opasnim alom, kao da je sama Priroda pokuavala odbiti
uljeze; ulazili smo i izlazili iz rijeka, tokova smrti u
ivotu, kojima su obale trulile u blato, kojima su
vode, zgusnute u sluz, zadirale u izobliene mangrove,
koje kao da su se izvijale prema nama u krajnjoj mjeri
nemonog oaja. Nigdje se nismo zadrali dovoljno
dugo da steknemo konkretnu predodbu, ali openiti
dojam nejasnog i zaudnog titanja rastao je u meni.
Bilo mi je kao da sam na umornom hodoau medu
natruhama nonih mora. ^**,****
r

tJtf, *^ii" &Jt

Vie je od trideset dana prolo prije nego to sam

ugledao ue velike rijeke. Usidrili smo se kraj sjedita
drave. Ali moj je posao poinjao tek dvjestotinjak milja
dalje. Tako da sam, im sam mogao, krenuo prema jednom mjestu trideset milja uzvodno.
Putovao sam na malom pomorskom parobrodu.
Kapetan mu je bio jedan ved, a kako je doznao da
sam pomorac, pozvao me na most. Bio je mlad ovjek,
vitak, svijetao i mrzovoljan, ravne kose i tekog koraka.
Kad smo napustili malo bijedno pristanite, zabacio je
glavu prezrivo prema obali. 'ivjeli ste ondje?' upitao
me. Rekao sam: 'Da.' Ba su krasni ti deki iz dravne
uprave zar ne?' nastavio je, govorei engleski
izrazito precizno i prilino ogoreno. 'Smijeno to
sve neki nisu u stanju napraviti za nekoliko franaka
mjeseno. Pitam se to postane od takvih kad odu u
unutranjost?' Rekao sam mu da oekujem to uskoro
vidjeti. 'Ta-a-ako!' uskliknuo je. Odvukao se poprijeko, drei jedno oko pozorno pred nama. 'Ne budite
tako sigurni', nastavio je. 'Neki dan sam povezao jednog koji se objesio na putu. I on je bio ved.' 'Objesio
se! Zato, za ime Boje?' viknuo sam. Nastavio je pomno
osmatrati. 'Tko zna? Sunce mu je preteko palo, ili
moda ova zemlja.'
Napokon nam se prostro pogled. Pojavila se stjenovita litica, humci prekopane zemlje uz obalu, kue na
brijegu, druge sa eljeznim krovovima, sred pustoi od
iskopina, ili pribijene uz strminu. Neprekidna buka
brzaca pred nama lebdjela je nad tim prizorom nastanjenog razaranja. Mnotvo ljudi, mahom crnih i golih,
kretalo se unaokolo poput mrava. Mol se protezao u
rijeku. Zasljepljujue je sunce sve ovo povremeno utapalo u iznenadnim povratima sjaja. 'Eno postaje vae

Kompanije', rekao je ved, pokazavi prema tri zdanja

nalik drvenim barakama na kamenitoj kosini. 'Poslat
u vae stvari gore. etiri sanduka, rekli ste? Tako.
Zbogom.'
Naiao sam na kotao zavaljen u travu, a zatim naao
put uzbrdo. Skretao je u stranu zbog kamenja, a talfoer i
zbog jednog omanjeg vagona koji je ondje leao izvr-nut
s kotaima u zraku. Jedan mu je otpao. Stvar je
izgledala mrtvo poput leine neke ivotinje. Slijeva je
nakupina stabala tvorila sjenovito mjesto, na kom kao
da su se slabano gibali tamni stvorovi. Trepnuo sam,
staza je bila strma. Sirena je zatrubila zdesna, pa sam
vidio kako su Crnci potrali. Teka i tupa detonacija
zatresla je tlo, oblaak dima izaao je iz litice, i to je bilo
sve. Nikakva se promjena nije pojavila na licu stijene. |
Gradili su eljezniku prugu. Stijena im nije uope smetala; ali ove eksplozije bez ikakve svrhe bile su sav posao
koji se ondje odvijao.
Slabo zveckanje iza mene natjeralo me da okrenem
glavu. est Crnaca prilazilo je u vrsti, teko se uspinjui
stazom. Hodali su uspravno i sporo, drei pune
koarice zemlje u ravnotei na glavama, a zveckanje
je dralo ritam s njihovim koracima. Crne krpe bile
su im omotane oko stegana, a kratki krajevi su straga
mahali amo-tamo kao repici. Mogao sam vidjeti svako
rebro, zglobovi njihovih udova bili su poput vorova
na uetu; svaki je imao elini ovratnik na vratu, i svi
su zajedno bili spojeni lancem kojemu su se karike
njihale medu njima, zveckajui u ritmu. Novi prasak
s litice podsjetio me odjednom na onaj ratni brod koji
sam vidio kako puca u kontinent. Bio je to isti takav
zlokoban glas; ali ovi se ljudi ni uz najvei napor ne bi
mogli nazvati neprijateljima. Zvali su ih kriminalcima,

pa je uvrijeeni zakon, poput rasprskavajuih granata,

doao po njih, kao nepronina tajna s mora. Sva su
njihova skromna prsa zajedniki dah tala, mahnito
rairene nosnice su podrhtavale, oi su skamenjeno
zurile uzbrdo. Proli su na pedalj od mene, bez ijednog pogleda, s onom potpunom nezainteresiranou
nesretnih divljaka, slinom smrti. Iza ove sirove tvari
jedan je od povraenih, proizvod novih sila na djelu,
maloduno koraao, drei puku po sredini. Nosio
je bluzu uniforme bez jednog puceta, a kad je vidio
Bijelca na putu, ilo je podigao oruje na rame. Ovo
je bila puka razboritost, s obzirom da su Bijelci izdaleka bili toliko slini da nije mogao odrediti koji bih
ja mogao biti. Brzo se uvjerio, pa kao da me s velikim,
bijelim, mangupskim osmijehom, i uz brzi pogled na
svoju pastvu, primio u ortaki odnos svog uzvienog
povjerenja. Napokon, ja sam takoer bio dio velikog
cilja ovih uzvienih i pravinih zbivanja.
Umjesto da nastavim uzbrdo, okrenuo sam se i spustio nalijevo. Nakana mi je bila pustiti da se ta uznika
druba izgubi s vidika prije nego to se popnem na brdo.
Znate da nisam posebno osjetljiv; morao sam ve udarati i braniti se. Morao sam se odupirati i povremeno
napadati jedino se tako odupire a da ne raunam
tonu cijenu, u skladu sa zahtjevima onakve vrste ivota u
kakvu bih se ve uvalio. Vidio sam avola nasilja, i
avola pohlepe, i avola vrele poude; ali, tako mi svih
zvijezda! ovo su bili snani, pohotni, crvenooki davli,
koji su zanosili i tjerali ljude ljude, kaem vam. Ali
dok sam stajao na tom obronku, predvidio sam da u
se na zasljepljujuem suncu te zemlje upoznati s mlohavim, prijetvornim, slabookim avolom razbojnike
i nemilosrdne ludosti. Koliko podmukao on, pritom,

moe biti, saznat u tek nekoliko mjeseci kasnije i tisuu

milja dalje. Trenutano sam zapanjeno stajao, kao zbog
upozorenja. Napokon sam se spustio s brda, zaobilazno,
prema stablima koja sam vidio.
Izbjegao sam golemu umjetnu rupu koju je netko
bio kopao na kosini, svrha koje mi je bila nedokuiva.
Nije, uglavnom, bila ni kamenolom ni pjeara. Bila
je naprosto rupa. Mogla je biti vezana uz filantropsku
elju da se kriminalcima dade nekakav posao. Ne znam.
Onda sam gotovo pao u jedan vrlo uski procjep, skoro
ne vie od oiljka u obronku. Otkrio sam daje mnotvo
uvoznih cijevi za odvod u naseobini svaljeno u nju. Nije
bilo nijedne koja ne bi bila slomljena. Radilo se o obi
jesnom razbijatvu. Napokon sam dospio pod stabla.
Nakana mi je bila da odetam u sjenu na trenutak; ali
im sam uao uinilo mi se da sam zakoraio u mrani
krug nekog pakla. Brzaci su bili blizu, i neprekidna
je, jednolina, prodorna, nasrtljiva buka ispunjavala
turobnu nepominost umarka, u kom se ni dah nije
maknuo, ni list se nije zanjihao, tajanstvenim zvukom
kao da je razdirui korak porinute zemlje napokon
postao
ujan.
s'

Crna oblija su uala, leala, sjedila medu stabli*

ma oslonjena na debla, drei se zemlje, napola se
pomaljajui, napola iezavajui u slaboj svjetlosti, u
svim pozama boli, naputenosti i beznaa. Prasnula je
jo jedna mina na litici, nakon ega se tlo pod mojim
stopalima blago zatreslo. Rad se nastavljao. Rad! A ovo
je bilo mjesto na koje su se neki pomagai povukli da
umru.
Umirali su polako to je bilo vrlo jasno. Nisu bili
neprijatelji, nisu bili kriminalci, nisu vie bili nita zemaljsko nita do crnih sjenki boletina i izgladnjelo26

sti, zbunjeno poleglih u zelenkastu tminu. Dovedeni iz

svih zakutaka obale uza svu zakonitost ugovora na rok,
izgubljeni u nesklonim okrujima, hranjeni nepoznatom hranom, razbolijevali su se, postajali neuinkoviti,
pa im je zatim dozvoljeno da otpuu i otpoinu. Ova
su umirua oblija bila slobodna poput zraka i
gotovo jednako providna. Poeo sam razaznavati sjaj
oiju pod stablima. Zatim sam, spustivi pogled,
uoio lice kraj svoje ruke. Crne su se kosti ispruile
punom duinom s jednim ramenom uz drvo, pa su se
kapci polako podigli i upale oi me pogledale, goleme
i prazne, uz nekakav slijepi, bijeli treptaj u dubinama
duplji, koji je polako odumro. ovjek je bio mladolik
gotovo djeak ali znate da je kod njih to teko
procijeniti. Nije mi nita drugo palo na pamet nego
da mu ponudim keks, s broda mog dobrog prijatelja
veda, koji sam imao u depu. Prsti su ga polako obuhvatili i primili nije bilo nikakvog drugog pokreta
i nikakvog drugog pogleda. Bio si je zavezao komad
bijele eljane vune oko vrata Zato? Odakle mu?
Je li to bilo znamenje ukras hamajlija in izmirenja? Je li ikakav poriv uope bio povezan uz njega?
Djelovao je zapanjujue oko njegovog crnog vrata, taj
komad bijelog vlakna s dalekih mora.
Kraj istog drveta jo su dva svenja iljastih kutova
sjedila privuenih nogu. Jedan je, brade oslonjene na
koljena, zurio u nita, na nepodnoljiv i odbojan nain:
njegov je brat avet odmarao elo, kao da ga je snaao
veliki zamor; a svuda unaokolo drugi su bili ratrkani
u svakoj pozi izvijene svaljenosti, kao u nekoj slici masakra ili poasti. Dok sam stajao u oku od uasa, jedan
od tih stvorova podigao se na ruke i koljena, te otiao
etvoronoke prema rijeci piti. Laptao je iz dlana, za-

; *

**-

tim uspravno sjeo na sunce, prekriivi cjevanice pred

sobom, te nakon nekog vremena pustio da mu vunasta
glava padne na kljune kosti.
Nije mi se dalo vie motati po sjeni, pa sam pourio
prema postaji. Kad sam se pribliio graevinama susreo
sam jednog Bijelca, u tako neoekivano elegantnoj
odjei da sam ga u prvi as smatrao nekakvim
privienjem. Ugledao sam visoki ukrobljeni ovratnik,
bijele orukvice, laki sako od alpake, snjene hlae, istu
kravatu i ulatene izme. Bez eira. Kosa razdijeljena,
poeljana, nauljena, pod suncobranom od zelene
tkanine pridravanim velikom bijelom rukom. Bio je
udesan, a za uhom je imao dralo za olovku.
Rukovao sam se s tim udom, i saznao daje on Kompanijin glavni raunovoa, i da se sve knjigovodstvo
obavlja u ovoj postaji. Izaao je na kratko, rekao je, 'da
udahne svjeeg zraka'. Ovaj mi je izraz zazvuao udesno
neobino, s obzirom da je podrazumijevao sjedilaki
ivot za stolom. Ne bih vam uope ni spomenuo tog
momka, da nisam s njegovih usana prvi put uo ime
ovjeka koji je tako nerazluivo povezan s uspomenama na to vrijeme. Nadalje, potovao sam tog momka.
Da; potovao sam njegove ovratnike, njegove goleme
orukvice, njegovu poeljanu kosu. Izgledom je svakako
odgovarao frizerskoj lutki; ali u velikom obeshrabrenju
te zemlje on je ouvao svoj izgled. To znai imati leda.
Njegovi ukrobljeni ovratnici i gizdavi prsnici bili su
postignue karaktera. Bio je ovdje gotovo tri godine;
a kasnije, nisam se mogao sprijeiti da ga ne upitam
kako mu uspijeva nositi takve tkanine. Jedva je uoljivo
porumenio i skromno rekao: 'Poduio sam jednu domorotkinju iz okolice postaje. Bilo je teko. Rad joj je
bio odbojan.' Tako je ovaj ovjek istinski neto postigao.
28

I bio je predan svojim knjigama, koje su bile sreene

cakum-pakum.
Sve ostalo u postaji bilo je u zbrci glave, stvari,
graevine. Nizovi pranih crnja patkastih stopala dolazili
su i odlazili; niz industrijskih dobara, groznog tekstila,
perli i mjedene ice slao se u dubine tame, a zauzvrat je
curio dragocjeni mlaz slonovae.
Morao sam deset dana ekati u postaji itavu
vjenost. ivio sam u jednoj kolibi u dvoritu, ali
da izbjegnem onaj kaos ponekad bih otiao u ured
raunovoe. Bio je izgraen od vodoravnih letvi i tako
loe sazdan daje on, kad se saginjao nad svoj stol, bio od
vrata do peta iscrtan uskim prugama suneve svjetlosti.
Nije bilo potrebe da otvara velike grilje kako bi vidio.
Ondje je bilo vrue, takoer; velike su muhe nemilo
zujale, i nisu ubadale, ve su klale. Openito sam sjedio
na podu, dok je on, besprijekorna izgleda (i ak blago
parfimiran), posaen na visoki stolac, pisao. Ponekad
bi ustajao da se razgiba. Kad je krevet na kotaiima
s jednim bolesnikom (nekim nemonim agentom iz
unutranjosti) bio smjeten onamo, iskazao je blagu
razdraenost. 'Stenjanje ove bolesne osobe', rekao je,
odvraa mi pozornost. A i bez nje je iznimno teko
zatititi se od raunskih pogreaka u ovoj klimi.'
Jednog dana je primijetio, ne podigavi glavu: 'U
unutranjosti ete bez sumnje upoznati g. Kurtza.' Kad
sam ga upitao tko je g. Kurtz, rekao je da je on prvo klasni agent; a kad je vidio kako sam razoaran ovom
obavijesti, dodao je polako odloivi olovku: 'On je vrlo
izuzetna osoba.' Daljnja su pitanja iz njega izvukla to da
g. Kurtz trenutano upravlja jednom trgovakom ispostavom, vrlo znaajnom, u pravom kraju za slonovau, na
samome dnu onoga. alje onoliko slonovae koliko svi

ostali zajedno...' Poeo je opet pisati. Bolesniku je bilo

toliko loe da nije ni stenjao. Muhe su zujale u velikom
miru.
!
Odjednom je nastao sve glasniji amor glasova.; i
veliki topot. Stigla je karavana. estoko brbljanje ;
neotesanih glasova provalilo je s druge strane dasaka, h
Svi su nosai meusobno razgovarali, a usred halabuke ;
alobni se glas glavnog agenta uo kako 'die ruke' u
suzama, po dvadeseti put toga dana... Polako je ustao. !
'Kakva strahovita dernjava', rekao je. Preao je
blago ; sobu da pogleda bolesnika, i u povratku mi
rekao: 'Ne uje.' 'Sto! Mrtav?' upitao sam ga,
preneraeni 'Ne, nije jo', odgovorio je, iznimno
sabrano. Zatim; zamahom glave ukazavi na guvu u
dvoritu postaje:; 'Kad ovjek mora uvoditi tone
zapise, postupno za-* \ mrzi ove divljake zamrzi ih
nasmrt.' Naas je ostaa j zamiljen. 'Kad vidite g.
Kurtza, nastavio je, 'poruite mu od mene da je sve
ovdje' pogledao je prema stolij! 'vrlo
zadovoljavajue. Nerado mu piem s oviml i naim
glasnicima nikad ne znate tko se moe doepati i vaeg
pisma u tu Sredinju postaju.' Zurio je na tre- nutak
u mene krotkim, buljavim oima. 'O, dospjet e; on
daleko, vrlo daleko', opet je poeo. 'Bit e on netkd u
Administraciji prilino skoro. Oni, gore Vijee u
Europi, znate ele da bude.'
Okrenuo se svom poslu. Buka je vani prestala, a kad
sam uskoro poao izai zastao sam navratima. U postojanom zujanju muha agent upuen kui leao je rumen i
obeznanjen; ovaj drugi, nagnut nad svoje knjige, upisivao je ispravne biljeke o savreno ispravnim transakcijama; a dvadeset metara ispod praga mogao sam vidjeti
nepomine kronje umarka smrti.
Narednog sam dana napokon napustio postaju,
30

s karavanom od ezdeset ljudi, na pohod od dvjesto

milja.
Nema svrhe da vam puno priam o tome. Staze, sta*
ze, posvuda; utabana mrea staza sterala se praznom zemljom, visokom travom, spaljenom travom, gustiima,
niz studene usjeke i uz njih, uz kamene bregove sprene
egom i niz njih; te samoa, samoa, nikoga, niti kolibe.
Stanovnitvo je odavno izbjeglo. Pa, kad bi se hrpa
tajanstvenih crnja oboruanih svakojakim stranim
orujem odjednom odala putovanju cestom izmeu
Deala i Gravesenda, te hvatanju seljaka slijeva i zdesna
da im nose teke terete, sve mi se ini da bi se svaka
farma i klijet u tom kraju vrlo skoro ispraznile. Samo
to su ondje nastambe takoer nestale. Ipak sam proao
kroz nekoliko naputenih sela. Ima neeg posebno djetinjastog u ruevinama zidova od trave. Dan za danom,
s topotom i struganjem ezdeset pari bosih nogu za
sobom, a svaki par pod teretom od 25 kg. Taborenje,
kuhanje, spavanje, dizanje tabora, mar. Tu i tamo neki
nosa mrtav u ormi, poiva u visokoj travi kraj staze, s
praznom tikvicom za vodu i dugim tapom polegnutim
uza se. Velika tiina oko nas i nad nama. Moda u nekoj
mirnoj noi drhtanje dalekih bubnjeva, ponire, nadima
se, golemo, jedva ujno drhtanje; zvuk udan, primamljiv, sugestivan i divlji i moda jednako dubokog
znaenja poput zvuka zvona u nekoj kranskoj zemlji.
Jednom jedan Bijelac u raskopanoj uniformi, utaboren na stazi s oruanom pratnjom tankih Zanzibaraca,
vrlo gostoljubiv i svearski da ne kaem pijan. Brine
se za odravanje ceste, izjavio je. Ne mogu rei da sam
vidio ikakvu cestu ni ikakvo odravanje, osim ako se
tijelo sredovjena Crnca s rupom od metka u elu, o
koje sam se ba spotakao tri milje dalje, ne bi moglo

smatrati trajnim poboljanjem. Imao sam bijelog

suputnika, takoer, nije bio lo, ali pomalo pregojazan i s iscrpljujuom navikom padanja u nesvijest po
vrelim obroncima, miljama daleko od najmanje sjene
i vode. ivcira, znate, kad morate vlastiti sako drati
kao suncobran ovjeku nad glavom dok on dolazisebi.
Nisam se uspio suzdrati da ga jednom ne upitam to je
mislio kad je uope onamo doao. 'Da zaradim novca,
naravno. A to vi mislite?' rekao je, prezrivo. Zatim je
dobio groznicu i morali su ga nositi u mrei objeenoj o
pritku. S obzirom da je teio preko sto kilograma nisam
se prestajao svaati s nosaima. Opirali su se, bjeali,
iskradali se nou sa svojim teretima prilina pobuna. Pa sam, jedne veeri, odrao govor na engleskom s
gestama, od kojih ezdeset pari oiju preda mnom nije
propustilo niti jednu, pa sam narednog jutra postavio
nosiljku na elo, nego to. Sat vremena kasnije naiao
sam na itavu skalameriju sruenu u grmlje ovjeka,
nosiljku, stenjanje, pokrivae, uase. Teka pritka je
ogulila njegov siroti nos. Bilo mu je iznimno stalo
da ja nekoga ubijem, ali u blizini nije bilo ni sjene od
nosaa. Sjetio sam se starog lijenika 'Bilo bi zanimljivo za znanost da promatra mentalne promjene u
osobama, na licu mjesta.' inilo mi se da postajem
znanstveno zanimljiv. Meutim, sve ovo nema nikakve
svrhe. Petnaestoga dana mi je velika rijeka opet izala
na vidik, pa sam uglavinjao u Sredinju postaju. Bila je
na rukavcu okruenom raslinjem i umom, s ljupkom
granicom od smrdljivoga blata s jedne strane, a s tri
druge okruena ludom ogradom od rogoine. Jedan
zanemareni procijep predstavljao joj je itava ulazna
vrata, i ve je prvi pogled na to mjesto bio dovoljan da
vam pokae kako mlohavi avo vodi dotinu predsta32

vu. Bijelci s dugim tapovima u rukama leerno su se

pomolili izmeu graevina, doetali da me osmotre, te
se zatim povukli nekamo izvan vidika. Jedan od njih,
zbijen, ustar momak s crnim brkovima, obavijestio
me izrazito blagoglagoljivo i uz puno digresija, im sam
mu rekao tko sam, da me parobrod eka na dnu rijeke.
Bio sam zgromljen. to, kako, zato? Ma, bilo je 'sve u
redu'. 'Upravitelj osobno' je bio ondje. Sve posve ispravno. 'Svi su se ponaali velianstveno! velianstveno!'
'Smjesta, rekao je uzbueno, 'morate otii da se
vidite s generalnim upraviteljem. eka vas!'
Nisam smjesta uvidio stvarno znaenje te olupine.
Zamiljam da ga sad uviam, ali nisam siguran uope
nisam. Dogaaj je svakako bio odvie blesav kad ga
se prisjetim da bi bio u cijelosti prirodan. Ipak...
Ali u tom trenutku se prikazao naprosto kao prokleta
neugodnost. Parobrod je potonuo. Bili su krenuli dva
dana ranije u iznenadnoj urbi uzvodno s upraviteljem
na brodu, pod upravom nekakvog skipera-dragovoljca,
i prije no to su istekla tri sata odrapali su mu dno o
stijene, pa je potonuo uz junu obalu. Upitao sam se to
da ondje radim, sad kad mi je brod izgubljen. Zapravo,
imao sam puno posla oko pecanja svog namjesnitva
iz rijeke. Morao sam se pozabaviti time ve narednoga
dana. To je, uz popravke nakon to sam dopremio dijelove u postaju, potrajalo nekoliko mjeseci.
Moj prvi razgovor s upraviteljem bio je zanimljiv.
Nije mi ponudio da sjednem nakon to sam toga jutra
prepjeaio dvadeset milja. Bio je prosjean izgledom,
crtama lica, ponaanjem i glasom. Srednje visine i
obine grade. Njegove su oi, uobiajeno plave, bile
moda jedinstveno hladne, a svakako je znao pogledom
sasjei ovjeka britko i teko kao sjekirom. Ali ak i tada

ostatak njegove osobe kao da je poricao takvu nakanu.*

Inae je postojao tek neki neodredivi, blijedi izraz njego*
vih usana, neto prepredeno osmijeh ne osmijeh

sjeam ga se, ali ne mogu objasniti. Bio je

nesvjes*
tan, mislim taj osmijeh, premda, netom nakon to bi
on neto rekao, to bi se naas pojaalo. Doao bi na
kraju njegovih govora poput peata stavljenog na rijeci
kako bi smisao i najobinijeg izraza djelovao apsolutno
nedokuivo. Bio je obian trgovac, jo od mladosti je
bio zaposlen u ovim krajevima nita vie. Slualo ga
se, no nije poticao ni ljubav ni strah, ak ni potovanje.
Poticao je nelagodu. To je to! Nelagodu. Ne potpuno
nepovjerenje samo nelagodu nita vie. Nemate
pojma koliko moe biti djelotvorna takva jedna... jed
na... osobina. Nije imao nikakva dara za organizaciju,
za inicijativu, pa ak ni za red. To je bilo razvidno iz
stvari poput alosnog stanja postaje. Nije bio uen, a
nije bio ni inteligentan. Njegov ga je poloaj dopao

zato? Moda zato to se nikad nije razbolijevao...

Odsluio je ondje tri staa od po tri godine... Zato to
je pobjedniko zdravlje u openitoj gomili konstitucija
samo po sebi svojevrsna snaga. Kad je odlazio kui na
dopust banio je u velikim razmjerima pompozno.
Jack na obali ali drugaije samo izvana. Ovo se
dalo doznati iz usputnog razgovora. Nita nije poticao,
mogao je odravati rutinu to je sve. Ali bio je sjajan.
Bio je sjajan zbog te sitnice daje bilo nemogue ocijeni
ti to bi takvog ovjeka moglo kontrolirati. Nikad nije
odao tu tajnu. Moda niega nije bilo u njemu. Takva
sumnja bi natjerala ovjeka da zastane jer ondje
nije bilo nikakvih izvanjskih provjera. Jednom kad
su razliite tropske boletine prikovale gotovo svakog
'agenta' u postaji za krevet, ulo ga se kako kae: 'Ljudi
34

koji ovamo dou ne bi smjeli imati utrobu'. Zapeatio

je tu izjavu onim svojim osmijehom, kao da se radilo o
vratima koja su se otvarala u tamu koju je uvao. inilo
bi vam se da ste uoili stvari ali bile su zapeaene.
Kad su mu poele ii na ivce stalne prepirke Bijelaca
oko prvenstva u vrijeme obroka, naredio je da se napravi
golem okrugao stol, za koji se morala sagraditi posebna
kua. Ovo je bila kantina u postaji. Ondje gdje bi on sjeo
bilo je prvo mjesto ostala nisu bila nigdje. Osjealo
se da je to njegovo nepromjenjivo uvjerenje. Nije bio
ni pristojan ni nepristojan. Bio je miran. Dozvoljavao
je svom 'deku' jednom pretilom mladom Crncu s
obale da se njemu naoigled ponaa prema Bijelcima
s provokativnom drskou.
Progovorio je im me uoio. Puno sam vremena bio
proveo na putu. Nije mogao ekati. Morao je poeti bez
mene. Valjalo je odmijeniti ljude na uzvodnim postajama. Ve je bilo toliko odgoda da nije znao tko je mrtav, a
tko iv, i kako se snalaze i tako dalje, i tako dalje. Nije
uope obraao pozornost na moja objanjenja, te je,
poigravajui se tapiem peatnog voska, nekoliko puta
ponovio da je situacija 'vrlo teka, vrlo teka'. Bilo je glasina da je jedna izuzetno bitna postaja u opasnosti, i daje
njezin ef, g. Kurtz, bolestan. Nadao se da to nije tono.
G. Kurtz je... Osjeao sam se umorno i razdraljivo. K
vragu i Kurtz, pomislio sam. Prekinuo sam ga rekavi da
sam uo za g. Kurtza na obali. 'Ah! Znai da priaju o
njemu tamo dolje', promrmljao je za sebe. Zatim je opet
poeo, uvjeravao me daje g. Kurtz najbolji agent kojeg
ima, izniman ovjek, od najveeg znaaja za Kompaniju;
stoga u moi razumjeti njegovu tjeskobu. Bio je, rekao
je, Vrlo, vrlo onespokojen. Svakako se itekako vrpoljio
na svojoj stolici, uzviknuo: Ah, g. Kurtz!', slomio tapi

peatnog voska i doimao se zgranut nezgodom. Nakon

toga ga je zanimalo 'koliko e potrajati da... Opet sam
ga prekinuo. S obzirom da sam bio gladan, znate, a i
da me zadrao na nogama, takoer, pretvarao sam se
u divljaka. 'Kako da ja znam?' rekao sam. 'Nisam josi i
ni vidio olupinu nekoliko mjeseci, bez sumnje/ Sve
to prianje mi je djelovalo tako besciljno. 'Nekoliko
mjeseci', rekao je. 'Pa, recimo tri mjeseca prije nego to
moemo krenuti. Da. To bi trebalo dostajati za rabotu.';
Iskoio sam iz njegove kolibe (ivio je posve sam u ko
libi od gline sa svojevrsnom verandom) mrmljajui si u
bradu to mislim o njemu. Bio je blebetavi idiot. Kasnije
sam to povukao kad mi je na zapanjujui nain svanulo
s kojom je iznimnom preciznou procijenio vrijeme
potrebno
za
'rabotu.

Otiao sam na posao narednoga dana, okrenuvi, da

tako kaem, leda toj postaji. inilo mi se da samo na
taj nain mogu zadrati u sebi one injenice koje isku-f
pljuju ivot. Ipak, ovjek se na koncu mora osvrnuti;
a tada bih ugledao tu postaju, te ljude koji besciljno
etaju po dvoritu na suncu. Ponekad bih se upitao to;
sve to znai. Lutali bi amo i tamo sa svojim besmislenim
dugim tapovima u rukama, nalik na gomilu bezvjernih hodoasnika zaaranih unutar trule ograde. Rije
'slonovaa' odjekivala je u zraku, aptala se, uzdisala
se. Pomislili biste da su joj se molili. Trag imbecilne
lakomosti strujao je kroza sve to, poput vonja s nekakve
leine. Jupitra mi! Nikad u ivotu nisam vidio nita
do te mjere nestvarno. A izvana, tiha divljina koja je
okruivala tu iskrenu mrljicu na zemlji dojmila me se
kao neto veliko i nepobjedivo, poput zla ili istine, to
strpljivo eka da ova fantastina invazija proe.
;
O, ti mjeseci! Pa, nema veze. Razliite stvari su se
36

dogodile. Jedne veeri jedna je travnata upa, puna

tekstila, pamuka s uzorkom, perli i ne znam ega sve
drugog, tako iznenadno buknula u poar da biste pomislili da se zemlja otvorila da propusti osvetniki plamen koji e prodrijeti sve to smee. Ja sam tiho puio
lulu kod svog rastavljenog parobroda, i gledao sve njih
kako lome vratove na tom svjetlu, visoko podignutih
ruku, kad je zbijeni ovjek s brkovima dojurio dolje do
rijeke, s limenkom u ruci, uvjerio me da se svi ponaaju
velianstveno, velianstveno', zagrabio otprilike litru
vode i opet odjurio natrag. Primijetio sam da mu posuda ima rupu na dnu.
Proetao sam do njih. Nije bilo urbe. Znate, zdanje
je planulo kao kutija ibica. Od samog poetka nije bilo
nade. Plamen je visoko poskoio, sve ih otjerao unatrag, sve obasjao i uruio se. upa je ve bila gomila
eravice koja se jarko arila. U blizini su tukli nekog crnju. Rekli su da je na neki nain on izazvao poar; kako
god da je bilo, uasno je vritao. Viao sam ga tijekom
nekoliko dana, kako sjedi u nekoj uskoj sjenci, izgleda
vrlo bolesno i pokuava se oporaviti: kasnije je ustao i
otiao a divljina ga je bez glasa ponovno primila u
svoja njedra. Kad sam priao aru iz tame zatekao sam
se iza lea dvojice koja su razgovarala. uo sam da se
izgovara Kurtzovo ime, zatim rijei, 'iskoristiti ovaj nesretni dogaaj'. Jedan od njih bio je upravitelj. Poelio
sam mu dobru veer. 'Jeste li ikad vidjeli ita takvo
a? nevjerojatno je', rekao je i otiao. Preostao je onaj
drugi. Bio je prvoklasni agent, mlad, uljuen, pomalo
povuen, razdijeljene bradice i kukastoga nosa. Drao
je gard prema drugim agentima, a oni su sa svoje strane
govorili da je on upraviteljeva uhoda meu njima. to
se mene tie, jedva da sam ranije progovorio i rije s

njim. Stali smo priati, pa smo mic po mic odetali od

piteih ruevina. Zatim me pozvao u svoju sobu, koja je
bila u glavnoj zgradi postaje. Kresnuo je ibicu, a ja sam
uoio da ovaj mladi aristokrat ne samo da ima toaletnu
kutiju na srebrnom stalku ve takoer i itavu svijeu
za sebe. Ba tada je upravitelj bio jedini koji je trebao
imati ikakva prava na svijee. Domorodake prostirke
prekrivale su glinene zidove; zbirka kopalja, asegaja,
titova, bodea, bila je trofej no izvjeena. Posao koji je
bio povjeren ovom momku bila je izrada cigala tako
sam obavijeten; ali nije bilo ni djelia cigle nigdje u postaji, a on je bio ondje dulje od godinu dana i ekao.
Izgleda da nije mogao praviti cigle bez neega. Ne znam
ega moda slame. Uglavnom, toga se tu nije moglo
nai, a poto nije bilo vjerojatno da e mu je poslati iz
Europe, nije mi bilo jasno na to on to eka. Moda na
in posebnog stvaranja. Meutim, svi su oni ekali
svih njih esnaest ili dvadeset hodoasnika na neto;
a dajem vam rije da se to nije doimalo kao neprilino
zanimanje, s obzirom na nain na koji su ga obavljali,
premda je jedino to ih je ikada dopalo bila boletina
koliko sam ja mogao vidjeti. Kratili su vrijeme kleveui
i spletkarei jedni protiv drugih, onako budalasto. Tom
je postajom kolalo ozraje zavjera, ali nita se od toga
nije ostvarilo, naravno. Bile su nestvarne kao i sve ostalo

kao i filantropska himba itavog pothvata, kao i

nji
hov govor, kao i njihova vlada, kao i njihovo pretvaranje
da rade. Jedini stvarni osjeaj bila je elja da ih postave
na neku trgovaku ispostavu gdje bi se moglo doi do
slonovae, tako da mogu zaraditi postotke. Kovali su
intrige i olajavali i mrzili jedni druge samo zbog toga

ali da bi podigli mali prst zbog neeg korisnog

ma,
ne. Nebesa mi! ima na posljetku neega u svijetu koji
38

doputa jednome da ukrade konja dok drugi ne smije

ni pogledati uzdu. Naprosto ukrade konja. Vrlo dobro.
Uspio je. Moda znade jahati. Ali postoji nain gledanja
u povodac koji bi natjerao i najdobrotvornijeg sveca da
onoga utne.
Nisam pojma imao zato bi on htio biti drueljubiv,
ali dok smo ondje avrljali odjednom mi je sinulo da
momak pokuava neto doznati zapravo, da me
navodi. Stalno je spominjao Europu, ljude koje sam
tamo navodno znao postavljajui kljuna pitanja
u vezi mojih poznanika u svetilinome gradu, i tako
dalje. Oice su mu svjetlucale poput ploica od tinjca
radoznalo premda je nastojao zadrati neto oholosti. Isprva sam bio preneraen, ali vrlo skoro sam
postao uasno znatieljan da saznam to bi on to htio
znati od mene. Nije mi uope padalo na pamet to bih
ja to mogao imati u sebi da bi mu se ovo isplatilo. Bilo
je vrlo zgodno gledati kako je samog sebe zbunio, jer
je zapravo moje tijelo bilo jedino ispunjeno studeni,
a u glavi mi nije bilo niega do nesretnog posla s parobrodom. Bilo je oigledno da me smatra savreno
bestidnim lacem. Na koncu se razljutio, pa da prikrije
gestu ljutite srdbe zijevnuo je. Ustao sam. Zatim sam
primijetio malu skicu u ulju, na ploi, s likom ene,
ogrnute, zavezanih oiju, koja nosi upaljenu baklju.
Pozadina je bila tmurna gotovo crna. enin pokret
bio je dostojanstven, a uinak svjetlosti baklje na lice
zlokoban.
Zanijela me, a on je uljudno stajao po strani, drei
praznu ampanjsku bocu od etvrt litre (medicinske utjehe) sa zataknutom svijeom. Na moje pitanje je rekao
da je to naslikao g. Kurtz ba u ovoj postaji pred vie
od godinu danadok je traio nain da dopre do svoje

trgovake ispostave. 'Recite mi, lijepo vas molim,' rekao

sam, 'tko je taj g. Kurtz?'
'Sef Unutarnje postaje', odgovorio je odsjeno,
odvrativi pogled. 'Puno hvala, rekao sam, smijui se.
'A vi ste ciglar Sredinje postaje. Svi to znaju.' Neko
vrijeme je utio. 'On je jedinstven', napokon jetfekao.
'On je poslanik milosra, i znanosti, i napretka, i vrag
zna ega jo. Mi elimo', odjednom je poeo deklamirati, 'imati vodstvo prema cilju koji nam je povjerila
Europa, da tako kaem, viu inteligenciju, ira razumijevanja, usredotoenost poriva.' 'Tko to kae?' upitao
sam ga. 'Puno njih', odvratio je. 'Neki to ak i piu; pa
tako on doe ovamo, kao iznimno bie, to biste trebali
znati.' 'Zato bih trebao znati?' prekinuo sam ga, zaista
iznenaen. Nije se osvrtao. 'Da. Danas je ef najbolje
postaje, naredne godine e biti pomoni upravitelj, jo
dvije godine i... ali vi svakako znadete to e on biti za
dvije godine. Vi ste iz nove klape klape vrline. Isti oni
koji su njega posebno poslali, preporuili su i vas. Ma,
nemojte nijekati. Vjerujem ja vlastitim oima.' Tad mi
je svanulo. Ugledni poznanici moje drage ujne imali su
neoekivan uinak na tog mladia. Gotovo san prasnuo
u smijeh. 'Vi itate povjerljivu prepisku Kompanije?'
upitao sam ga. Nije imao to za rei. Bilo je ba zabavno.
'Kad g. Kurtz', nastavio sam strogo, 'bude glavni upravitelj, neete dobiti priliku za to.'
Naglo je puhnuo u svijeu, pa smo izali. Mjesec je
izaao. Crne prilike mlitavo su etale uokolo i vodom
polijevale ar, iz kog je dopirao zvuk pitanja; para se podizala na mjeseini, prebijen crnjo je odnekud stenjao.
'Kakvu larmu die ta betija!' rekao je neumorni ovjek
s brkovima, koji se pojavio kraj nas. 'Tako mu i treba.
Prijestup kazna paf! Nemilice, nemilice. Samo
40

se tako moe. Ovo e sprijeiti sve palee ubudue. Ba

sam govorio upravitelju...' Zamijetio je s kim sam pa
se smjesta pokunjio. 'Nisam jo u krevetu', rekao je, s
nekakvom servilnom srdanou; 'to je tako prirodno.
Ha! Opasnost uzbuenje.' Iezao je. Otiao sam do
rijeke, a ovaj je poao za mnom. uo sam prezrivi apat
kraj svog uha: 'Gomila eprtlji idemo.' Dalo se vidjeti
hodoasnike kako u grupicama gestikuliraju, diskutiraju. Nekolicina je jo uvijek imala tapove u rukama. Doista vjerujem da su te tapove nosili sa sobom u krevet.
Iza ograde uma se utvarno koila na mjeseini, a kroz
mrku vrevu, kroz slabe zvukove tog alosnog dvorita,
tiina zemlje prodirala je ravno u sr ovjekova srca
njezina tajna, njezina velebnost, udesna stvarnost
njezina prikrivenog ivota. Ranjeni je crnjo slabano
stenjao negdje u blizini, i zatim ispustio duboki uzdah
koji me natjerao da ubrzam korak u odlasku odande.
Osjetio sam kako mi se neija ruka zavlai pod lakat.
'Dragi moj gospodine,' rekao je momak, 'ne bih htio
da me nitko pogreno shvati, a pogotovo ne vi, koji ete
vidjeti g. Kurtza znatno prije no to u ja dobiti to zadovoljstvo. Ne bih htio da on stekne pogrean dojam o
mojoj naklonosti...'
Pustio sam ga da pria, tog Mefistofelesa od papirne kae, i imao sam dojam da bih, kad bih pokuao,
mogao zariti prst kroz njega, te ne bih naiao ni na to
do malo rasute praine, moda. On je, zar ne shvaate,
planirao da mic po mic postane pomoni upravitelj pod
tadanjim ovjekom, pa sam mogao vidjeti da je dolazak tog Kurtza obojicu nemalo uzrujao. Bjesomuno
je priao, a ja ga nisam pokuavao zaustaviti. Ramena
sam oslonio na olupinu svog parobroda, izvuenu na
kosinu poput trupla nekakve velike rijene ivotinje.

Smrad blata, praiskonskog blata, Jupitra mi! bio mi je u

nosnicama, visoka nepominost praiskonske ume bila
mi je pred oima; u crnom je rukavcu bilo sjajnih mrlja.
Mjesec je preko svega prostro tanak sloj srebrapreko
bujne trave, preko blata, preko zida isprepletena raslinja izdignutijeg od zida nekog hrama, preko" Velike
rijeke koju sam mogao vidjeti kroz tmurni procijep
kako svjetluca, svjetluca, dok iroka prolazi kraj nas bez
i apta. Sve je to bilo veliko, iekujue, nijemo, dok je
onaj blebetao o sebi. Pitao sam se je li mirnoa na licu
neizmjernosti koja gleda nas dvojicu sroena kao poziv
ili kao prijetnja. Sto smo bili mi koji smo zabasali amo?
Hoemo li moi izai na kraj s tim nijemim stvorom, ili
e on izai na kraj s nama? Osjeao sam koliko je velik,
koliko prokleto velik, bio taj stvor koji nije mogao govoriti, a moda je takoer bio i gluh. Sto je bilo ondje?
Mogao sam vidjeti da neto slonovae izlazi odatle, i
uo sam da je unutra g. Kurtz. Dovoljno sam bio uo
o tome, takoer Bog zna! No na neki nain mi to sa
sobom nije donijelo nikakvu predodbu nita vie
nego da su mi rekli da je tamo neki aneo ili zloduh.
Vjerovao sam u to na isti nain na koji netko od vas
moe vjerovati da postoje stanovnici na planetu Marsu.
Jednom sam poznavao kotskog jedraa koji je bio uvjeren, namrtvo uvjeren, da postoje ljudi na Marsu. Ako
biste ga zamolili da vam malo doara kako izgledaju i
kako se ponaaju, postao bi stidljiv i promrmljao neto
kako 'hodaju etveronoke'. Ako biste se i najmanje
nasmijeili, on bi vas makar je bio ovjek od ezdeset
godina izazvao na tuu. Ne bih otiao toliko daleko
da se potuem za Kurtza, ali otiao sam za njega dovoljno blizu laganju. Znate da mrzim, prezirem i ne mogu
podnijeti la, ne zato to sam ispravniji od nas ostalih,
42

nego naprosto zato to mi je to odurno. Ima traka smrti, okusa smrtnosti u laima to je upravo ono to
mrzim i prezirem u svijetu to elim zaboraviti. Od
toga mi je tuno i muno, kao to bi mi bilo da zagrizem
neto trulo. Narav, valjda. Pa, dovoljno sam blizu do
toga dopro kad sam dozvolio da ta mlada budala tamo
vjeruje u sve to mu je volja zamisliti to se mog utjecaja
u Europi tie. U trenu sam postao jednako himben koliko i ostatak zaaranih hodoasnika. A to naprosto zato
to sam imao dojam da bi to nekako bilo od pomoi
tome Kurtzu kojeg tada jo nisam vidio razumijete. Za mene je on bio samo rije. Nisam vidio ovjeka
u tom imenu nita vie nego vi. Vidite li ga? Vidite li
priu? Vidite li bilo to? ini mi se da vam pokuavam
ispriati san da se zaludu trudim, jer nikakvo prepriavanje sna ne moe predoiti snovienje, ono
mijeanje apsurda, iznenaenja i zauenosti u drhtaju
napornog odbijanja, taj dojam zatoenosti onim nevjerojatnim koji je sama bit snova..."
Na neko vrijeme je uutio.
"... Ne, to je nemogue; nemogue je predoiti dojam
ivljenja iz bilo kog razdoblja neijeg postojanja ono
to tvori njegovu istinu, njegovo znaenje njegovu
suptilnu i prodornu bit. Nemogue je. ivimo, kao to
i sanjamo sami..."
Opet je zastao kao da promilja, te dodao
"Naravno da vi u ovome, momci, vidite vie nego to
sam ja tada mogao. Vidite mene, za kog znate..."
Bilo je postalo toliko mrklo mrano da smo se mi
sluatelji jedva mogli vidjeti. Ve dugo vremena on, koji
je sjedio po strani, za nas nije bio nita vie od glasa.
Nitko nije kazao ni rijei. Drugi su moda pozaspali,
ali ja sam bio budan. Sluao sam, sluao sam straarski

da ujem reenicu, da ujem rije, koja bi mi dala

pojanjenje slabe nelagode potaknute ovom pripovijesti
koja kao da se uobliavala bez ljudskih usana u tekom
nonom zraku rijeke.
"... Da pustio sam ga da pria", ponovno je
zapoeo Marlow, "i da misli to mu je volja o Silama
koje su bile iza mene. Jesam! A niega nije bilo iza mene!
Nije bilo nieg do tog bijednog, starog, izubijanog
parobroda na koji sam bio oslonjen, dok je on rjeito
govorio o 'potrebi svakog ovjeka da nastavi'. 'A kad se
doe ovamo, uoavate, to nije zato da bi se promatralo
mjesec' G. Kurtz je bio 'univerzalni genij', ali ak bi i
geniju bilo lake da radi s 'prikladnim oruem inteligentnim ljudima. On nije izraivao cigle eto,
isprijeila se materijalna nemogunost kao to sam
itekako bio svjestan; a ako i jest obavljao tajnike poslove za upravitelja, to je bilo zato to 'nijedan razborit
ovjek ne odbija olako povjerenje nadreenih'. Jesam li
shvaao? Shvaao sam. to sam jo htio? Ono to sam
stvarno htio bile su zakovice, nebesa mi! Zakovice sam
htio. Bilo ih je na sanduke dolje na obalisanduci naslagani prepuni pucaju! Sutnuli biste zagubljenu
zakovicu svakim drugim korakom u onom postaj nom
dvoritu na obronku. Zakovice su se nakupile u procjepu smrti. Mogli ste si napuniti depove da vam se dalo
sagnuti a nijedna se zakovica nije mogla nai tamo
gdje je bila potrebna. Imali smo ploe koje bi posluile,
ali nieg ime bismo ih privrstili. A svakog je tjedna
glasnik, jedan jedini Crnac, s potanskom vreom na
ramenu i tapom u ruci, odlazio iz nae postaje prema
obali. I nekoliko puta tjedno obalni karavan dolazi s
dobrima za trgovanje stravinim sjajnim tekstilom
od kog biste se na prvi pogled stresli, staklenim perlama
44

vrijednim otprilike peni za litru, prokletim pamunim

rupiima s tokicama. A bez zakovica. Tri nosaa mogla
su donijeti sve to je trebalo da taj parobrod zaplovi.
On je sad postajao povjerljiv, ali izgleda da gaje moje
ravnoduno dranje na koncu zacijelo iznurilo, jer je
prosudio da me nuno mora izvijestiti kako se ne plai
ni Boga ni vraga, a kamoli nekog obinog ovjeka. Rekao sam da to vrlo dobro mogu vidjeti, ali da je ono to
ja elim izvjesna koliina zakovica a zakovice su bile
ono to je zapravo g. Kurtz htio, daje samo to znao. Sad
su pisma svakog tjedna odlazila na obalu... 'Dragi moj
gospodine, kumio je, 'piem to mi se diktira.' Zahtijevao sam zakovice. Postojao je nain za inteligentnog
ovjeka. Promijenio je svoj nastup; postao vrlo hladan,
i odjednom poeo priati o jednom nilskom konju; zanimalo ga je imam li smetnji dok spavam na parobrodu
(drao sam se svoje olupine danju i nou). Postojao je
jedan nilski konj s runom navikom da izlazi na obalu i
nou harai podrujem postaje. Hodoasnici su se znali
skupno pojaviti i u njega isprazniti svaku puku koje su
se mogli doepati. Neki su ak ostajali budni zbog njega.
Ipak, sva ta energija je baena uludo. 'Ta ivotinja ima
zaaran ivot', rekao je, 'ali to u ovoj zemlji moete rei
samo za betije. Nijedan ovjekrazabirete me? nijedan ovjek ovdje ne nosi zaaran ivot.' Stajao je ondje
naas na mjeseini malo nakosivi svoj suptilni kukasti
nos, dok su mu oi od tinjca bez treptaja svjetlucale, a
zatim je, uz odsjeno laku no, otkoraao. Mogao sam
vidjeti daje uznemiren i prilino zbunjen, to mi je unijelo vie nade nego to sam je danima imao. Bila je velika
utjeha okrenuti se od tog momka mome utjecajnom
prijatelju, toj slupanoj, izvijenoj, upropatenoj limenci
od parobroda. Uzverao sam se na brod. Odjekivao mi je

pod stopalima poput prazne limenke keksa Huntlev &

Palmers utnute niz jarak; izrada mu nije bila ni izbliza
tako solidna, a oblik prilino manje lijep, ali dovoljno
sam tekog rada dotad uloio u njega da ga zavolim.
Nikakav utjecajan prijatelj ne bi mi bolje posluio.
Dao mi je priliku da se malo protegnem da* otkrijem to mogu. Ne, rad mi nije drag. Radije ljenarim
i razmiljam o svim tim lijepim stvarima koje se mogu
napraviti. Rad mi nije drag nikome nije ali drago
mi je ono to je u raduprilika da pronae sebe. Svoju
vlastitu stvarnost za sebe, ne za druge ono to nitko drugi nikad ne moe znati. Ostali mogu samo vidjeti
puku predstavu, i nikad ne znaju to ona zaista znai.
Nije me iznenadilo to vidim da netko sjedi pri krmi,
na palubi, ispruivi noge nad blato. Znate, pomalo
sam se zbliio s onih nekoliko strojara koji su bili u toj
postaji, koje su ostali hodoasnici, naravno, prezirali
zbog njihovih nesavrenih manira, valjda. Ovo je bio
poslovoakodar po zanatudobar radnik. Bio je tanak, koat ovjek, uta lica, s velikim izraajnim oima.
Izraz mu je bio zabrinut, a glava elava poput dlana moje
ruke; ali kao da mu se kosa pri padu privrstila za eljust,
i na tom novom stanitu uznapredovala jer mu je brada
visjela do struka. Bio je udovac sa estoro male djece
(ostavio ih je svojoj sestri na brizi kako bi doao ovamo),
a ivotna strast mu je bila golubarenje. Bio je entuzijast i
znalac. Zaneseno bi priao o golubovima. Nakon radnog vremena je ponekad svraao iz svoje kolibe na razgovor o svojoj djeci i svojim golubovima; na poslu, kad
bi se morao zavui po blatu pod parobrod, vezivao je tu
svoju bradu nekakvim bijelim ubrusom koji je ponio u
tu svrhu. Imao je ome koje su mu se kvaile oko uiju.
Naveer ga se moglo vidjeti kako ui na obali i vrlo
46

brino ispire taj omota u rukavcu te ga zatim svean^

prostire
na
grm
da
se
osui.

Pljesnuo sam ga po leima i viknuo: 'Imat emo

zakovice!' On se osovio na noge i uskliknuo: 'Ne! Zakovice!' kao da ne moe vjerovati svojim uima. Zatim
tiim glasom: 'Vi... a?' Ne znam zato smo se ponaali
kao luaci. Prstom sam sa strane dodirnuo nos i tajanstveno kimnuo. 'Ba mi je drago!' kliknuo je, pucnuo
prstima nad glavom, podigao jednu nogu. Pokuao sam
zaplesati. Cupkali smo po elinoj palubi. Strahovito je
tandrkanje dopiralo iz te trupine, a djevianska uma na
drugoj obali rukavca vraala ga je gromkom tutnjavom
k usnuloj postaji. Zacijelo je prenula neke hodoasnike
u njihovim kolibama. Jedna je tamna prilika zaklonila
osvijetljena vrata upraviteljeve kolibe, nestala, zatim,
koju sekundu kasnije, nestalo je i samih vrata, takoer.
Zastali smo, a tiina koju je otjerao topot naih stopala
opet je dotekla iz zakutaka zemlje. Veliki zid raslinja;
raskona i isprepletena masa debala, mladica, listova,
grana, brljana, nepominih na mjeseini; bio je poput
razularenog praska beumnog ivota, plimnog vala
biljaka, navaljenog, s krijestom, spremnog da se prevali preko rukavca, da sve nas siune pomete iz naih
siunih ivota. A nije se pokrenuo. Umrtvljen prasak
monog pljuskanja i frktanja dopro je izdaleka do nas,
kao da se neki ihtiosaur svjetlucavo kupao u velikoj rijeci. 'Napokon,' rekao je kotlar razboritim glasom, 'zato
ne bismo dobili zakovice?' Zato da ne, odista. Nisam
znao nijedan razlog zato ne bismo. 'Doi e za tri tjedna', rekao sam, pun pouzdanja.
Ali nisu. Umjesto zakovica dola je invazija, posjet,
nedaa. Dola je u dijelovima tijekom naredna tri tjedna, a svakom je dijelu prethodio magarac s Bijelcem

u novoj odjei i smekastim cipelama, koji se s tog

uzvienog mjesta nalijevo i nadesno klanjao zadivljenim hodoasnicima. Svadljiva druba nadurenih crnja s
bolnim stopalima gazila je za petama magarcu; mnotvo
atora, poljskih stolaca, kutija s limenkama, bijelih
kovega, smeih bala, odbacilo bi se u dvorite', pa bi
ozraje misterija postalo malo dublje ponad metea
postaje. Stiglo je pet takvih rata, sa svojim apsurdnim
dahom bjeanja naglavce s plijenom iz nebrojenih
trgovina s opremom i duana s provijantom, koji su,
ovjek bi pomislio, vukli, nakon pljake, u divljinu, da
ga pravino raspodijele. Radilo se o i nerazmrsivom neredu stvari pristojnih po sebi kojima je ljudska ludost,
pak, dala izgled pokradene robe.
Ova predana druba nazivala je sebe Istraivakom
ekspedicijom Eldorado, i vjerujem da su se zavjetovali na
tajnost. Priali su, meutim, to to priaju podli bukaniri; obijesno bez prekaljenosti, pohlepno bez odvanosti, i
okrutno bez hrabrosti; nije bilo ni atoma promiljenosti
ili ozbiljne nakane u itavoj toj gomili, a nisu djelovali
svjesni da se te stvari trae kad radi na svijetu. Iupati
blago iz utrobe zemlje bila je njihova elja, bez ikakve
vee moralne tenje u svojoj podlozi od one koju imaju
provalnici koji obijaju trezor. Tko je plaao izdatke tog
plemenitog poduhvata ne znam; ali stric naeg upravitelja bio je predvodnik te bratije.
Vanjtinom je nalikovao nekom mesaru iz siromane
etvrti, a oi su mu imale pospano lukav pogled.
Kooperno je nosio trbuinu na kratkim nogama, a u
razdobljima kad mu je druba zaposjedala postaju nije
priao ni sa kim do svog neaka. Mogli ste vidjeti tu dvojicu kako itavog dana lutaju unaokolo prignutih glava u
vjenom avrljanju.
fv.v.f' j-***

Vie mi se nije dalo zabrinjavati oko zakovica. ovjek

moe podnositi takve gluposti u manjoj mjeri nego to
biste pretpostavljali. Rekao sam K vragu!i pustio stvari
da klize. Imao sam na pretek vremena za promiljanje, pa
bih tu i tamo posvetio neto misli Kurtzu. Nisam se
previe zaokupljao njime. Ne. Ipak, zanimalo me hoe li
taj ovjek, koji je imao nekovrsne moralne pojmove kad
je doao, na koncu dospjeti na vrh, i kako e se ponijeti
prema svom poslu kad ondje bude."

P*

J.t.i-

* < !

m
si

ris
%
(*

"Dok sam jedne veeri ispruen leao na palubi svog

parobroda, zauo sam kako mi se pribliavaju glasovi
i eto neaka i strica u etnji du obale. Polegao sam opet
glavu na svoju ruku, i gotovo sasvim zapao u drijeme,
kad mi je netko rekao u uho, kako mi se inilo: 'Ja sam
bezopasan poput malog djeteta, ali ne volim da mi se
diktira. Jesam li upravitelj ili nisam? Nareeno mi
je da ga onamo poaljem. To je nevjerojatno.'... Postao
sam svjestan da njih dvojica stoje na obali uz prednji dio
parobroda, tik pod mojom glavom. Nisam se pokrenuo;
nije mi palo na pamet pokrenuti se: bio sam pospan.
'Zbilja je neugodno', progundao je stric. 'Traio je od
Administracije da ga ovamo poalju', rekao je ovaj drugi,
's nakanom da pokae to moe; a ja sam dobio naputke u
skladu s time. Gledaj kakav utjecaj taj ovjek zacijelo
ima. Nije li to zastraujue?' Obojica su se sloila da je to
zastraujue, a zatim iznijela nekoliko bizarnih opaski:
'Pravi kiu i lijepo vrijeme jedan ovjek Vijee
za nos' djelie apsurdnih reenica koje su nadvladale moju snenost, tako da sam se gotovo u potpunosti
bio sabrao kad je stric kazao: 'Klima bi te mogla rijeiti te
potekoe. Je li on ondje sam?' 'Jest', odgovorio je upra-

vitelj, 'poslao je svog pomonika niz rijeku s ovakvom

porukom za mene: "Otjeraj ovog nesretnika iz zemlje, i
ne trudi se da mi vie alje takve. Radije bih bio sam nego
da uz sebe imam takve kojih se ti moe rijeiti." To je
bilo pred vie od godinu dana. Moe li zamisliti takvu
drskost!' 'Iega od tada?' upitao je ovaj drugi promuklo.
'Slonovae', prasnuo je neak; 'puno nje prvoklasne
punokrajnje iritantno, od njega.' 'A uz to?' upitala
je mukla glasina. 'Predraun, glasio je ispaljeni odgovor,
da tako kaem. Zatim tiina. Priali su o Kurtzu.
Tad sam ve bio sasvim budan, ali sam, leei posve
oputeno, ostao nepomian, nemajui nikakve potrebe
da promijenim svoj poloaj. 'Kako je ta slonovaa prela
sav ovaj put?' rekao je oporo stariji, koji se doimao
vrlo uzrujan. Ovaj drugi mu je objasnio da je stigla s
flotom kanua pod zapovjednitvom jednog engleskog
inovnika mulata kojeg je Kurtz drao kod sebe; da
se Kurtz izgleda kanio sam vratiti, s obzirom da je u
postaji do tog vremena ponestalo dobara i zaliha, ali
nakon to je preao tristo milja, odjednom se odluio
vratiti natrag, pa je poao sam u malom izdubljenom
trupcu s etiri veslaa, ostavljajui mulata da nastavi
niz rijeku sa slonovaom. Ona dva momka djelovala
su zaprepateno to se itko moe odvaiti na takvo
to. Nisu nikako mogli pronai primjeren motiv. to
se mene tie, kao da sam po prvi put vidio Kurtza. Bio
je to jasan pogled: trupac, etiri divljaka koji veslaju,
te usamljeni Bijelac koji odjednom okree leda sjeditu
uprave, ispomoi, pomisli nadommoda; usmjerava
lice prema dubinama divljine, prema svojoj praznoj i
opustjeloj postaji. Nisam znao motiv. Moda je naprosto bio vrijedan momak koji se drao svog posla jer
tako treba. Njegovo ime, razumijete, nije niti jednom

bilo izgovoreno. Bio je 'onaj'. Mulat, koji je, koliko

sam uviao, vrlo razborito i odvano predvodio jedno
teko putovanje, bez iznimke je bio spominjan kao 'ona
propalica. Taje 'propalica' izvijestila daje 'onaj' bio vrlo
bolestan te da se nepotpuno oporavio. Dvojica poda
mnom zatim su se nekoliko koraka udaljila, i stala etati
tamo-amo na nekoj manjoj razdaljini. uo sam: 'Vojna
ispostavalijenikdvjesto miljasad je posve sam
neizbjene odgode devet mjeseci nema novosti
udne glasine.' Opet su prili, taman dok je upravitelj
govorio: 'Nitko koliko ja znam, osim ako nije neka vrsta
trgovca nomadaneki poasnik, koji otima slonovau,
od domorodaca.' O kome su to sad priali? Razabrao
sam iz odsjeaka da je to neki ovjek koji je trebao biti
u Kurtzovom podruju, a koji upravitelju nije bio po
volji. 'Neemo se rijeiti nepotene konkurencije sve
dok se jednog od takvih ne objesi za primjer', rekao je.
'Svakako', progundao je ovaj drugi; objesimo ga! Zato
ne? Sve sve se moe napraviti u ovoj zemlji. To ja
kaem; nitko ti ovdje, razumije, ovdje, ne moe ugroziti
poloaj. A zato? Ti podnosi klimu ti ih sve nadivi.
Opasnost je u Europi; ali ondje sam prije odlaska pobrinuo da ' Odmaknuli su se i doaptavali, a zatim su
im se glasovi opet povisili. 'Taj izniman niz odgoda nije
moja krivnja. Radio sam to sam bolje mogao.' Debeli je
uzdahnuo 'Vrlo tuno.' A ta kuna apsurdnost njegovog
govora, nastavio je drugi; 'dovoljno mi je smetao dok je
bio ovdje. "Svaka bi postaja morala biti poput svjetionika
na putu prema boljitku, sredite trgovine, jasno, ali takoer
i humaniziranja, poboljavanja, poduke." Moe li to
shvatiti koji magarac! A htio bi biti upravitelj! Ne, to
je ' Ovdje se zagrcnuo od prekomjernog gnuanja, pa
sam za mrvicu odigao glavu. Iznenadio sam se vidjevi

koliko su blizu bili odmah poda mnom. Mogao sam

im pljunuti na eire. Gledali su u tlo, zaokupljeni mislima. Upravitelj se lupkao granicom po nozi: njegov
otroumni roak je podigao glavu. 'Dobro si otkako si
ovog puta doao?' upitao je. Ovaj se prenuo. 'Tko? Ja?
Ma! Kao urica kao urica. Ali ostali o, zaboga! Svi
bolesni. Tako brzo umiru, pritom, da nisam imao vremena poslati ih iz zemljeto je nevjerojatno!' 'Hm. Ba
tako', progundao je stric. 'Ah! deko moj, uzdaj se u ovo
kaem ti, uzdaj se u ovo.' Vidio sam ga kako prua tu
svoju zdepastu peraju od ruke u gesti koja je obuhvatila
umu, rukavac, blato, rijeku kao da je uz beasnu
gizdavost pred sunanim licem zemlje upuivao prijetvoran poziv smrti koja je vrebala, skrivenome zlu,
dubokoj tami njezina srca. To me toliko zaprepastilo da
sam skoio na noge i osvrnuo se prema rubu ume, kao
da sam oekivao nekakav odgovor tom crnom iskazu
samopouzdanja. Znate kakve glupave pomisli ovjeka
katkad obuzmu. Visoka je nepominost stala pred te
dvije prilike s prijeteim strpljenjem, iekujui prolazak udesne invazije.
Zajedno su naglas opsovali iz istog straha, vjerujem pa su se, pravei se da nita ne znaju o mom postojanju, okrenuli natrag ka postaji. Sunce je bilo nisko;
a nagnuti naprijed jedan kraj drugog, izgledali su kao da
tekom mukom uzbrdo vuku svoje dvije smijene sjene
nejednake duljine, koje su ih polako pratile preko visoke
trave ne savivi nijednu vlat.
Za nekoliko je dana Ekspedicija Eldorado otila u strpljivu divljinu, koja se zatvorila oko nje kao to se more
zatvara nad roniocem. Puno kasnije stigla je vijest da su
svi magarci uginuli. Ne znam nita o sudbini manje vrijednih ivotinja. Oni su, bez sumnje, poput nas ostalih,

nali to su zasluili. Nisam se raspitivao. Bio sam tada

prilino uzbuen zbog izgleda da u vrlo skoro upoznati
Kurtza. Kad kaem vrlo skoro, to mislim uvjetno. Prola
su samo dva mjeseca od dana kad smo isplovili iz rukavca do dolaska na obalu podno Kurtzove postaje.
Plovidba uz tu rijeku bila je poput putovanja unatrag
ka najranijim poecima svijeta, kad je raslinje divljalo
zemljom, a velika stabla su kraljevala. Prazan tok, velika
tiina, nepronina uma. Zrak je bio topao, gust, teak,
umrtvljen. Nikakve radosti nije bilo u blistavome sjaju
sunca. Dugi potezi vodenog puta tekli su, naputeni,
prema mraku zasjenjenih daljina. Na srebrnkastim
sprudovima nilski konji i aligatori sunali su se jedni
do drugih. Sve ire vode protjecale su kroz gomilu
umom obraslih otoka; na toj ste se rijeci gubili kao i u
pustinji, i po itav dan strugali po pliinama, nastojei
pronai korito, sve dok ne biste pomislili da ste ukleti
i zanavijek odsjeeni od svega to ste nekad poznavali
negdje vrlo daleko moda u nekom drugom
ivotu. Bilo je trenutaka kad bi se ovjeku vratila vlastita
prolost, kao to to ponekad biva kad ne moete ni trena
odvojiti za sebe; ali dola bi u obliju nespokojnog i
bunog sna, upamena u udu posred sveproimajuih
stvarnosti tog udnog svijeta biljaka, i vode, i tiine.
A ta nepominost ivota nije ni u najmanjoj mjeri
nalikovala nekom miru. To je bila tiina neumoljive
sile nadvijene nad nedokuivu nakanu. Gledala vas je
s osvetoljubivim izrazom. Kasnije sam se naviknuo na
nju; nisam je vie vidio; nisam imao vremena. Morao
sam stalno pogaati gdje je korito; morao sam razabirati,
uglavnom instinktivno, znakove skrivenih obala; uio
sam mudro kucnuti zubima prije no to mi srce izleti,
kad bih za dlaku izbjegao neki pakleni podli stari trupac

na dnu koji bi mi namrtvo bio razderao limenku od

parobroda i podavio sve hodoasnike; morao sam po
zorno paziti na znake mrtvog drveta koje bismo mogli
nou nacijepati za paljenje kotla narednog dana. Kad se
morate brinuti za stvari takve vrste, za puka izvanjska
zbivanja, stvarnost stvarnost, kaem vam Jbli-jedi. Unutarnja istina je zakrivena nasreu, nasreu.
Ali svejedno sam je osjeao; esto sam osjeao njezinu
tajanstvenu nepominost kako me gleda dok izvodim
svoje majmunske trikove, ba kao to vas, momci, gleda
dok svaki na svom razapetom uetu izvodite predstave
za koliko ono? pola krune po skoku "

"Nastoj biti pristojan, Marlowe", progundao je neki

glas, pa sam znao da je jo barem jedan sluatelj budan
uz mene.
"Ispriavam se. Zaboravljam na emer koji dopu-f
njava preostalu cijenu. A doista, kakve veze cijena imaj
ako se trik dobro izvede? Vi svoje trikove vrlo dobro
izvodite. A ni meni nije loe ilo s obzirom da mi je
polo za rukom da ne potopim taj parobrod na svom
prvom putovanju. Jo uvijek se tome udim. Zamislite
ovjeka zavezanih oiju kome su dali da vozi kamion
po looj cesti. Poprilino sam se znojio i tresao oko svega toga mogu vam rei. Napokon, za jednog pomorca
je neoprostiv grijeh da zguli dno onoga to bi trebalo
cijelo vrijeme ploviti pod njegovom paskom. Nitko
moda nee za to saznati, ali vi nikad neete zaboraviti
tu kripu a? Udarac u samo srce. Pamtite ga, sanjate
ga, probudite se nou i mislite o njemu godinama
kasnije pa vas cijelog promu vreli i studeni marci.
Ne pokuavam rei da je parobrod neprestano plovio.
Ne jednom se morao malo probijati, dok je dvadeset
kanibala posvuda pljaskalo i guralo. Unovaili smo

usput neke od tih deki da nam budu posada. Dobri

momci kanibali na svom mjestu. Bili su ljudi s
kojima se dalo raditi, i zahvalan sam im. A, napokon,
nisu jeli jedni druge preda mnom: ponijeli su sa sobom
provijant, meso nilskog konja koje se pokvarilo, pa mi
je misterij divljine smrdio u nosnicama. Fuu! Jo ga
mogu nanjuiti. Sa mnom su plovili i upravitelj i tri ili
etiri hodoasnika sa svojim tapovima svi zajedno.
Ponekad bismo naili na neku postaju u blizini obale,
priljubljenu za rubove nepoznatoga, a Bijelci koji su
istravali iz neke trone kolibe, s velikim gestama
radosti i iznenaenja i dobrodolice, djelovali su vrlo
udno izgledali su kao da ih ondje neke ini dre u
zatoenitvu. Rije slonovaa odzvanjala bi neko vrijeme zrakom pa bismo opet otili dalje u tiinu, du
praznih poteza, oko nepominih zavoja, izmeu visokih zidova naeg vijugavog puta, koji su upljim klepetanjem odbijali jeku tekog ritma krmenih lopatica.
Stabla, stabla, milijuni stabala, masivnih, pregolemih,
protegnutih uvis; a u njihovom je podnoju, drei se
obale nasuprot struji, gmizao mali aavi parobrod,
poput tromog hruta koji pue po podu neke velebne
arkade. Od toga ste se osjeali vrlo maleni, vrlo izgub ljeni, pa ipak vas nije posve titao, taj osjeaj. Napokon,
ako ste bili mali, aavi hrut koji je puzao dalje to
je bilo upravo ono to ste i htjeli da ini. Kamo su
hodoasnici zamiljali da on puzi ne znam. Ka nekom
mjestu gdje su oekivali neto dobiti, kladim se! Za
mene je on puzio prema Kurtzu iskljuivo; ali kad
su parne cijevi poele curiti puzili smo vrlo polako.
Razdaljine su se otvarale ispred nas i zatvarale iza, kao
da je uma oputeno prekoraila vodu da nam zaprijei
put povratka. Prodirali smo sve dublje i dublje u srce

tame. Ondje je bilo vrlo tiho. Nou bi ponekad bubnjanje iza zavjese stabala doprlo uz rijeku i ostalo jedva
ujno, kao da lebdi u zraku nad naim glavama, sve do
praskozorja. Je li ono oznaavalo rat, mir ili molitvu
nismo mogli znati. Zore je oglaavalo nalijeganje studene mirnoe; drvosjee su spavale, vatre su irar slabo
gorjele; trgnuli biste se od pucanja granice. Bili smo
lutalice po prethistorijskoj zemlji, nekoj zemlji koja je
nosila oblije neznanog planeta. Mogli smo se zamisliti
kao prve ljude koji prisvajaju neko ukleto nasljedstvo,
koje e se upokojiti po cijenu duboke patnje i pretjeranog odricanja. Ali odjednom, dok smo se muili oko
nekog zavoja, naas bi se ukazali zidovi od rogoine,
iljati krovovi od trave, prasnula bi vika, zakovitlali se
crni udovi, mnotvo dlanova bi pljeskalo, stopala bi
toptala, tijela bi se njihala, oi bi kolutale, pod strijehom tekih i nepominih kronji. Parobrod se polako
muio dalje na rubu crne i nespoznatljive mahnitosti.
Prethistorijski ovjek nas je proklinjao, molio nam se,
pozdravljao nas tko bi znao? Bili smo odsjeeni od
razumijevanja svog okolia; klizili smo kraj njega poput
aveti, u udu i potajnoj odvratnosti, kao to bi razumni
ljudi bili pred provalom oduevljenja u ludnici. Nismo
mogli razumjeti zato to smo bili predaleko i nismo se
mogli prisjetiti, zato to smo putovali kroz no prvih
doba, onih doba koja su prola, jedva ostavivi pokoji
trag i nijednu uspomenu.
Zemlja je djelovala nezemaljski. Navikli smo promatrati okovano oblije pokorena udovita, ali ondje
ondje se moglo promatrati udovinog i slobodnog
stvora. Bilo je nezemaljski, a ljudi su bili ne, nisu
bili neljudski. Pa, znate, to je bilo najgore u tome to
podozrijevanje da oni nisu neljudi. ovjeku bi polako

58

svanulo. Urlali su i skakali, i vrtjeli se, i isputali uasne

zvukove; ali ono to bi vas ushitilo bila je sama pomisao na njihovu ljudskost poput vae pomisao
na vae udaljeno srodstvo s tom divljom i strastvenom
halabukom. Runom. Da, bila je prilino runa; ali ako
ste bili dovoljno velik ovjek, priznali biste sebi da se u
vama nalazi onaj najslabiji traak odgovora na stravinu
iskrenost te buke, nejasna sumnja da u njoj postoji neko
znaenje koje biste vi vi tako udaljeni od noi prvih
doba mogli razumjeti. A zato ne? ovjekov um je
sposoban za sve zato stoje sve u njemu, sva prolost
ba kao i sva budunost. ega je ondje na posljetku
bilo? Radosti, straha, tuge, odanosti, odvanosti, gnjeva

tko bi znao? ali istineistine s koje je skinut

plat
vremena. Neka budala zjapi i drhti ovjek znade, i
moe promatrati, a da ne trepne. Ali mora u najmanju
ruku biti ovjek ravan onima na obali. Njihovu istinu
mora doekati vlastitom stvarnom vrijednou vlas
titom uroenom snagom. Naela nee biti dovoljna.
Steevine, odjea, dopadljive krpe krpe koje e odle
tjeti kad ih se prvi put dobro protrese. Ne; treba vam
odluno vjerovanje. Poziv meni u toj vrajoj dernjavi

ima li ga? Vrlo dobro; ujem; priznajem, ali imam

i
ja glas, takoer, a za dobro ili zlo moj glas je takav da ga
se ne moe uutkati. Naravno, budala je, u svom istom
strahu i krasnim osjeajima, uvijek na sigurnom. Tko to
guna? udite se to nisam otiao na obalu da malo ur
lam i pleem? Pa, ne nisam. Krasne pobude, kaete?
Krasne pobude, k vragu s njima! Nisam imao vremena.
Morao sam se petljati s olovnim bjelilom i pramenovi
ma kudjelje dok sam pomagao da se omotaju te uplje
parne cijevi kaem vam. Morao sam paziti na kurs, i
zaobilaziti one trupce, i povui limenku milom ili silom.

Bilo je dovoljno povrinske istine u tim stvarima da spasi

i mudrijeg od mene. A svako toliko morao sam provjeriti divljaka koji je bio loa. Radilo se o poboljanom
primjerku; znao je potpaliti okomiti kotao. Bio je ondje
poda mnom, i, dajem vam rije, vidjeti njega bilo je
pouno kao i gledati psa u nakaradnim hlaoicama i
eiru s perukom kako hoda na stranjim nogama. Nekoliko mjeseci obuke dostajalo je tom zaista krasnom
deku. kiljio je prema mjerau pare i mjerau vode s
oiglednim naporom da bude neustraiv a imao je
zailjene zube, takoer, siroti avo, i vuna s tjemena bila
mu je izbrijana u udne uzorke, a na oba obraza su mu
bila po tri ukrasna oiljka. Trebao je biti na obali i pljeskati rukama i toptati nogama, a umjesto toga je naporno
radio, kao suanj neznanih vradbina, pun sve boljeg
znanja. Bio je koristan jer je bio pouen; a ono to je
znao bilo je ovo i ako vode u onome prozirnome nestane, zloduh u kodu e se razbjesniti od siline svoje ei,
i strahovito se osvetiti. Pa se tako preznojavao i loio i
ustraeno promatrao staklo (sa sklepanom hamajlijom,
izraenom od krpa, privezanom za ruku, i komadom
ulatene kosti, velikim poput sata, plono umetnutim
u donju usnu), dok su umovite obale polako klizile
kraj nas, kratka buka je ostala otraga, beskonane milje
tiine i puzali smo dalje, prema Kurtzu. Ali trupaca
je bilo svuda, voda je bila varljiva i plitka, u kodu kao
da je doista obitavao nadureni demon, pa tako ni loa
ni ja nismo uope imali vremena zaviriti u svoje jezovite
misli.
Pedesetak milja prije Unutarnje postaje naili smo
na kolibu od prua, jedan nagnut i tugaljiv jarbol, s
kog su vijorili neprepoznadjivi dronjci neega to je
bio nekakav stijeg, te uredno poloenu hrpu drveta. To
60

se nije oekivalo. Izali smo na obalu, i na naslaganim

cjepanicama nali komad drvene ploe s nekakvim izblijedjelim tekstom napisanim olovkom. Kad smo ga
odgonetnuli glasio je: 'Drvo za vas. Pourite. Pridite
oprezno.' Postojao je i potpis, ali bio je neitak ne
Kurtz neka puno dulja rije. Pourite. Kamo? Uzvodno? 'Pridite oprezno.' Nismo to inili. Ali upozorenje
se nije moglo odnositi na mjesto gdje bismo ga mogli
nai tek nakon to pridemo. Gore neto nije bilo u redu.
Ali to i u kojoj mjeri? To je bilo pitanje. Ozlojeeno
smo komentirali imbecilnost takvog telegrafskog stila.
Grmlje oko nas nije nita kazalo, a nije nam dalo niti da
ba daleko vidimo. Razderana zavjesa od crvenog kepera
visjela je na vratima kolibe, i tuno nam klepetala u lice.
Boravite je bilo naputeno; ali mogli smo vidjeti da je
ondje nedugo ranije ivio neki Bijelac. Ostao je grub
stol ploa na dva stupica; gomila otpada poivala je u
mranom zakutku, a kraj vrata sam podigao jednu knjigu. Izgubila je korice, a stranice su joj od listanja dole u
stanje iznimno prljave mekoe; ali hrbat je bio s ljubavlju svjee proiven bijelim pamunim koncem, koji je
jo djelovao isto. Radilo se o iznimnom nalazu. Naslov
joj je bio Razmatranje odreenih pitanja pomorstva, od
nekog ovjeka, Towera, Towsona tako se nekako
zvao mornarikog majstora Njegovog Velianstva.
tivo je djelovalo posve suhoparno, s ilustracijama nacrta i odbojnim tablicama s brojkama, a primjerak je
bio star ezdeset godina. Postupao sam s tim udesnim
antikvitetom s najveom moguom njenou, da mi se
ne raspadne u rukama. U njoj je Towson ili Towser predano razmatrao silu kidanja brodskih lanaca i konopa,
te ostale sline stvari. Ne naroito oaravajua knjiga; ali
na prvi pogled se dalo u njoj vidjeti usredotoenost pris-

tupa, iskrenu obuzetost pravilnim nainom obavljanja

posla, zbog ega su te stranice, domiljene pred toliko
godina, sjale svjetlou koja nije bila samo struna. Taj
me prostoduni stari mornar svojim priama o lancima i
vitlima natjerao da zaboravim dunglu i hodoasnike uz
slastan osjeaj da sam naiao na neto nedvojbeno stvarno. To to je takva knjiga bila ondje samo je po sebi bilo
udesno; ali jo su me vie zaprepastile olovkom unesene zabiljeke na margini, koje su se oigledno odnosile
na tekst. Nisam mogao vjerovati svojim oima! Bile su
ifrirane! Da, djelovale su ifrirano. Zamislite si ovjeka
koji sa sobom vue knjigu takve vrste u ovu zabit pa je
prouavai unosi zabiljeke i to ifrirane! Radilo se
o zaudnom misteriju.
Ve sam neko vrijeme bio nejasno svjestan neke
zabrinjavajue buke, pa sam, kad sam otvorio oi vidio
da je naslaganih drva nestalo, a da upravitelj, uz potporu svih hodoasnika, vie prema meni s obale. Spremio
sam knjigu u dep. Uvjeravam vas da mi je prekinuti
itanje bilo kao da bivam otrgnut iz pribjeita nekog
starog i vrstog prijateljstva.
Potjerao sam kljasti stroj unaprijed. 'To je zacijelo
taj bijedni trgovac taj uljez', uskliknuo je upravitelj,
osvrui se zlehudo ka mjestu koje smo napustili. 'Zacijelo je Englez', rekao sam. 'To mu nee pomoi da izbjegne nevolje ako ne bude pazio', mrano je promrmljao
upravitelj. Zamijetio sam s prividnom nevinou da nijedan ovjek nije siguran od nevolja na ovome svijetu.
Struja je sad bila snanija, inilo se da je parobrod na
izdisaju, lopatice na krmi mlohavo su bukale, a ja sam
se zatekao kako na iglama oslukujem svaki naredni takt
broda, jer sam trijezno bio svjestan da bi nesretnik svakoga asa mogao izdahnuti. Bilo mi je kao da promatram
62

zadnje treptaje ivota. Ali jo smo puzali. Ponekad bih

odabrao neko drvo malo pred nama kako bih izmjerio
nae napredovanje prema Kurtzu, ali bez iznimke bih ga
zamijenio prije nego to bismo ga dosegli. Drati pogled
tako dugo na jednoj stvari nadilazilo je ljudsko strpljenje. Upravitelj je iskazivao prekrasnu klonulost duha. Ja
sam se sekirao i trudio i poeo se prepirati sam sa sobom
oko toga hou li otvoreno popriati s Kurtzom; ali prije
nego to sam mogao donijeti bilo kakav zakljuak palo
mi je na pamet da bi i moje prianje i moja utnja, zapravo i bilo koji drugi moj postupak, bili naprosto jalovi.
Kakve je veze imalo to bilo tko znade ili zanemaruje?
Kakve je veze imalo tko je upravitelj? ovjek ponekad
dobije takav bljesak spoznaje. Najhitnije u svemu ovome lealo je duboko pod povrinom, izvan mog dosega,
i izvan moje mogunosti uplitanja.
Podveer drugoga dana prosudili smo da smo na oko
osam milja od Kurtzove postaje. Ja sam htio tjerati dalje;
ali upravitelj je djelovao ozbiljno, i kazao mi daje ondje
gore plovidba tako opasna da bi bilo preporuljivo, s
obzirom da je sunce ve vrlo nisko, priekati tu gdje
jesmo do narednog jutra. Nadalje, istaknuo je da ako
emo slijediti upozorenje da pridemo oprezno, moramo prii po danu ne u sumrak, niti po mraku.
To je u potpunosti imalo smisla. Osam milja za nas je
predstavljalo gotovo tri sata vonje, a pritom sam jo
uoio i sumnjivo mrekanje na gornjem kraju poteza
rijeke. Svejedno, neizrecivo sam se uzrujao zbog ove
odgode, i to vrlo nerazumno, s obzirom da jedna no
vie nije mogla biti naroito bitna nakon toliko mjeseci. S obzirom da smo drva imali napretek, a oprez je
bio kljuan, usidrio sam brod na sredini toka. Potez je
bio uzak, ravan, s visokim stranicama poput usjeka za

eljeznicu. Sumrak je uklizio u njega dugo prije no to

je sunce zalo. Struja je tekla glatko i ustro, ali nijema
je nepominost zasjela na obale. iva su stabla, svezana
penjaicama i svakim ivim grmom u raslinju, mogla
ba biti i okamenjena, sve do najtanje granice, do
najlakeg listia. Nije se radilo o spavanju --"djelovalo
je neprirodno, poput stanja transa. Nije se moglo uti
ni najslabiji zvuk bilo koje vrste. Gledali biste u udu,
dok ne ponete sumnjati da ste gluhi zatim je odjednom pala no, pa vas takoer i oslijepila. Oko tri ujutro
skoila je nekakva ribetina, a od glasnog pljuska sam
poskoio kao na pucanj iz puke. Kad je sunce izalo,
okruivala nas je bijela magla, vrlo topla i ljepljiva, koja
je zasljepljivala i vie od noi. Nije se mijenjala ili kretala;
naprosto je postojala i stajala svuda oko vas poput neeg
vrstog. Oko osam ili devet, moda, podigla se kao to
se odie zasun. Ugledali smo mnotvo divovskih stabala,
golemu isprepletenu dunglu, nad kojom je visjela arka
kuglica sunca sve savreno nepomino a zatim se
bijeli zasun opet spustio, glatko, kao da klie po podmazanim utorima. Naredio sam da se lanac, koji smo
poeli uvlaiti, opet otpusti. Prije nego to se prestao
odmotavati uz priguen zveket, jedan je povik, vrlo glasan povik, kao od beskonanog oaja, polako projezdio
neprozirnim zrakom. Prestao je. amor negodovanja,
uoblien u divljake disonance, ispunio nam je ui. Od
njegove iste neoekivanosti kosa mi se najeila pod kapom. Ne znam kako se dojmio drugih: meni je djelovalo
kao da je sama maglica vrisnula, tako se iznenadno, i
prividno odasvud u isti mah, nadigla ta estoka i alobna
vreva. Vrhunac je dosegla uurbanim praskom gotovo
nepodnoljivo pretjeranih krikova, koji su uminuli i ostavili nas ukoene u raznim smijenim poloajima, kako
64

tvrdoglavo sluamo gotovo u jednakoj mjeri stravinu i

pretjeranu tiinu. 'Boe dragi! to bi to trebalo ' promucao je kraj mog lakta jedan od hodoasnika sitan
debeljko, s pepeljastom kosom i crvenim zaliscima, koji
je nosio izme s kopanjem sa strane i ruiastu pidamu
zaguranu u arape. Druga dvojica ostala su razjapljenih
usta itavu minutu, zatim mugnula u kabinu, te neobuzdano istrala i poela sijevati ustraenim pogledima,
drei Winchesterke u stavu 'spremno'. Ono to smo
mogli vidjeti bio je samo parobrod na kom smo bili,
obrisa zamuenih kao da se poinje rastapati, te magleni
pojas vode, irok moda pola metra oko njega i to
je bilo sve. Ostatka svijeta nije bilo nigdje, to se ticalo
naih oiju i uiju. Ba nigdje. Nestao je, iezao; pometen je ne ostavivi za sobom ni apat ni sjenku.
Otiao sam naprijed i naredio da se lanac prikrati,
tako da budemo spremni podii sidro i smjesta
pokrenuti parobrod, bude li nuno. 'Hoe li napasti?'
proaptao je neki zadivljeni glas. 'Sve e nas poklati u
ovoj magli', promrmljao je drugi. Lica su se trzala od te
napetosti, ruke su blago podrhtavale, oi su zaboravljale
trepnuti. Bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kontrast izraza
Bijelaca i crnih momaka u naoj posadi, koji su na tom
dijelu rijeke bili jednaki stranci kao i mi, premda su im
domovi bili samo osamsto milja dalje. Bijelci, naravno
iznimno rastrojeni, k tome su imali i zanimljiv izgled
bolne okiranosti tako strahovitom vikom. Ovi drugi
su imali pripravan, prirodno radoznao izraz; ali lica su
im u biti bila mirna, ak i onom jednom ili dvojici koji
su se iscerili uvlaei lanac. Nekolicina je razmijenila
kratke, grlene reenice, koje su izgleda rijeile stvar na
njihovo zadovoljstvo. Njihov predvodnik, mladi crnac
irokih prsa, strogo odjeven u tamnoplave tkanine s

resama, stao je kraj mene. 'Aha!' rekao sam, naprosto iz

drueljubivosti. 'Ulovi njega', presjekao me, dok su mu
se oi podliveno irile, a iljasti zubi bljesnuli 'ulovi
njega. Daj njega nama.' 'Vama, a?' upitao sam ga; 'to
biste vi uinili s njim?' 'Pojesti ga!' rekao je, britko, pa se
laktom oslonio na rukohvat i pogledao tf-fhaglu s
dostojanstvenim i duboko zamiljenim dranjem. Bez *
sumnje bih se bio dolino uasnuo, da mi nije palo na
pamet da su on i njegovi deki zacijelo vrlo gladni: da su
zacijelo postajali sve gladniji barem u posljednjih mjesec
dana. Bili su angairani na est mjeseci (ne bih rekao da je
ijedan od njih imao neki jasan pojam vremena, kao to
ga mi na isteku beskonanih era imamo. Jo uvijek su
pripadali poecima vremena nisu imali naslijeenog
iskustva da ih poui, oigledno), i razumije se, sve dok
je postojao komad papira s tekstom sukladnim ovom ili
onom apsurdnom zakonu sroenom nizvodno, nikome
nije na pamet padalo da se brine oko toga kako e oni
ivjeti. Svakako su sa sobom ponijeli neto trulog mesa
nilskog konja, koje nije moglo dugo potrajati, ionako,
ak i da hodoasnici nisu, usred jedne okantne halabuke, bacili prilinu koliinu toga preko palube. To je
djelovalo kao bahat postupak; ali zapravo se radilo o legitimnoj samoobrani. Ne moete udisati mrtvu nilsku
konjetinu dok ste budni, dok spavate i dok jedete, a da
istovremeno zadrite svoj skliski bitak u rukama. Pored
toga, svakog tjedna su im davali tri komada mjedene
ice, dugaka po oko etvrt metra; u teoriji su si trebali
tom valutom kupovati provijant u selima uz rijeku. Jasno vam je kako je to uspijevalo. Ili nije bilo sela, ili su
im itelji bili neprijateljski raspoloeni, ili upravitelj koji se
poput nas ostalih hranio iz limenki, s povremenim
dodatkom kakvog jarca, nije htio zaustaviti parobrod
66

iz nekakvog vie-manje neshvatljivog razloga. Tako da,

osim ako nisu gutali sami icu, ili od nje pravili ome za
hvatanje ribe, nije mi jasno kakve su koristi mogli imati
od svoje ekstravagantne plae. Moram rei da su isplate
stizale s pravodobnou kakva i dolikuje jednoj velikoj i
asnoj trgovakoj kompaniji. Inae, jedino to sam vidio
da imaju za jelo premda nije djelovalo ni najmanje
jestivo bilo je nekoliko gruda neke tvari nalik na napola skuhano tijesto, boje prljave lavande, koje su im bile
zamotane u listove, pa su tu i tamo progutali komadi,
ali tako malen da se inilo da to rade vie zbog dojma
nego iz neke ozbiljne nakane da se prehrane. Zato u ime
svih prodrljivih avola gladi nisu nasrnuli na nasbila
su ih tridesetorica naspram nas petorice pa da se bar
jednom nasite, udi me danas kad se toga sjetim. Bili su
veliki i moni ljudi bez naroite sposobnosti da odvagnu
posljedice, hrabri, snani, jo uvijek, premda im koa vie
nije bila sjajna, a ni miii vie vrsti. A vidio sam da je
neka suzdranost, jedna od onih ljudskih tajni koje mrse
raune vjerojatnosti, ondje stupila na scenu. Gledao sam
ih s naglo poveanim zanimanjem ne zato to mi je
palo na pamet da bi me oni prilino skoro mogli pojesti,
premda vam moram rei da sam ba tada uvidio u
novom svjetlu, s obzirom na stanje koliko nejestivo
hodoasnici izgledaju, te sam se ponadao, da, izriito
sam se ponadao, da moj izgled nije toliko kako da to
kaem? toliko neukusan; to je trunka fantastine
tatine koja se dobro uklapala u snatrenje koje mi je u to
vrijeme proimalo itave dane. Moda sam imao neku
malu groznicu, takoer. ovjek ne moe dovijeka ivjeti s
prstom na svome bilu. esto sam imao 'neku malu
groznicu', ili neto malo drugih stvari zaigranih dodira apama divljine, uvodnih triarija prije ozbiljnijeg na-

pada koji je stizao kad bi dolo vrijeme. Da; promatrao

sam ih kao to biste svako ljudsko bie, s radoznalou
prema njihovim nagonima, porivima, sposobnostima,
slabostima, kad se suoe s iskuenjem neke neumoljive
fizike nude. Suzdranost! Koja mogua suzdranost? Je
li to bilo praznovjerje, odvratnost, strpljivost, strah

ili nekakva primitivna poast? Nikakav strah se

ne
moe suprotstaviti gladi, nikakvo strpljenje je ne moe
izmoriti, odvratnost naprosto ne postoji ondje gdje je
glad; a to se tie praznovjerja, vjerovanja, te onoga to
biste mogli nazvati naelima, ona vrijede manje od daha
na vjetru. Zar ne poznajete avole trajnoga gladovanja,
njihovo muenje do beznaa, njihove crne misli, njiho
vu tmurnu i nadvijenu svirepost? Eto, ja ih poznajem.
ovjeku je potrebna sva uroena snaga da se poteno
odupre gladi. Stvarno je lake suoiti se sa smru vo
ljenih, gubitkom asti, te prokletstvom vlastite due

nego s ovakvom produljenom gladi. Tuno, ali

isti
nito. A ti deki, takoer, nisu imali nikakvog zemaljskog
razloga za bilo kakve skrupule. Suzdranost! Jednako bih
tako oekivao suzdranost od hijene koja se unja medu
leevima na bojnom polju. Ali ta mi je injenica bila
pred nosom zasljepljujua injenica, kad se ugleda
poput pjene nad morskim dubinama, poput mrekanja
na nekoj nedokuivoj enigmi, misterij vei kad sam
razmislio od onog zaudnog, neobjanjivog tona
beznadne tuge u tom divljakom amoru koji je prohu
jao kraj nas s rijene obale, iza slijepe bjeline magle.
Dva hodoasnika su se prepirala ustrim aptom oko
tone obale. 'S lijeve.' 'Ne, ne; kako moe? S desne,
desne, naravno.' 'Ovo je vrlo ozbiljno', rekao je upravitelj ev glas iza mene; 'satrlo bi me da se ita dogodi g.
Kurtzu prije no to dospijemo onamo.' Pogledao sam

ga, i nisam imao ni najmanje dvojbe da je iskren. Bio

je ba onakav ovjek koji bi elio zadrati formu. To je
bila njegova suzdranost. Ali kad je promrmljao neto
o tome da smjesta nastavimo, nisam si dao truda ak
ni da mu odgovorim. Znao sam, a i on je znao, da je
to nemogue. Da smo otpustili svoju sponu s koritom,
ostali bismo potpuno u zraku u prostoru. Ne bismo
bili u stanju znali kamo idemo uzvodno ili nizvodno, ili poprijeko sve dok ne dosegnemo jednu ili
drugu obalu a tad ne bismo isprva znali o kojoj se
radi. Naravno da se nisam ni pomaknuo. Nije mi se
dalo sudarati. Ne biste mogli ni zamisliti smrtonosnije
mjesto za nasukavanje. Sve i da se smjesta ne podavimo, svakako bismo brzo izginuli na ovaj ili onaj nain.
'Dajem vam doputenje da se izloite svakom riziku',
rekao je, nakon kratke utnje. 'Odbijam se izloiti bilo
kojem', rekao sam, kratko; to je bio upravo onaj odgovor koji je oekivao, premda ga je njegov ton moda
iznenadio. 'Pa, moram se ravnati prema vaoj prosudbi.
Vi ste kapetan', rekao je, izraeno uljudno. Okrenuo
sam mu svoje rame u znak zahvalnosti, i pogledao u
maglu. Koliko e potrajati? Radilo se o najbeznadnijem
bdijenju. Prilazak tom Kurtzu koji kami slonovau iz
tog nesretnog grmlja bio je proet s toliko opasnosti kao
da je on neka zaarana kraljevna koja spava u udesnom
dvorcu. 'Hoe li napasti, to kaete?' upitao je upravitelj, povjerljivim tonom.
Nisam mislio da e napasti, iz nekoliko oiglednih
razloga. Gusta magla je predstavljala jedan. Kad bi se
otisnuli s obale u kanuima izgubili bi se u njoj, kao to
bismo se i mi da se pokuam pokrenuti. Ipak, jednako
sam tako prosudio da je dungla na obje obale posve neprobojna paipakjeunjoj bilo oiju, oiju koje su nas

vidjele. Meutim, za kratkog razvedravanja nisam vidio nijedan kanu nigdje na ovom potezu svakako ne ispred parobroda. Ali ono to
mi je uinilo pojam napada nepojmljivim bila je priroda buke povika koje smo uli. Nisu sadravali razjarenost koja bi slutila na to da
smjesta kane napasti. Koliko god da su bili neoekivani, divlji i siloviti, ostavili su na mene neodoljiv dojam alosti. Pogled na parobrod
je iz nekog razloga ispunio te divljake neobuzdanim tugovanjem. Opasnost, ako je i postojala, razjasnio sam si, nalazila se u tome to se
nalazimo blizu velike i nesputane ljudske strasti. ak i krajnja tuga moe si na koncu dati oduka u nasilju ali daleko ee
poprima oblik apatije...
Trebali ste vidjeti kako hodoasnici zure! Nisu imali srca da se iscere, ili ak da me psuju; ali vjerujem da su mislili kako sam poludio
od straha, moda. Odrao sam im pravu lekciju. Dragi moji djeaci, nema svrhe da se trudimo. Da bdijemo? Pa, valjda pretpostavljate
da sam pogledom u magli traio znakove odizanja kao to maka gleda mia; ali za bilo to drugo oi nam nisu bile od iole vee koristi
nego da smo bili zakopani u naslagu vate duboku nekoliko milja. Takav je to i bio osjeaj zaguljiv, topao, sparan. Uostalom, sve to
sam rekao, premda je zvualo ekstravagantno, apsolutno je odgovaralo injenicama. Ono to smo nakon toga nazvali napadom prije je bio
pokuaj odbijanja. Postupak je bio vrlo daleko od neke agresivnosti nije bio ak ni obramben, u uobiajenome smislu: bio je poduzet
pod stresom oajavanja, i u svojoj je biti bio posve zatitniki.
Do toga je dolo, trebao bih rei, dva sata nakon to se magla digla, a zapoelo je na mjestu, grubo govorei, oko milju i pol ispod
Kurtzove postaje. Upravo smo se prokoprcali i proklepetali oko jednog zavoja, kad sam

ugledao otoi, siuan jarkozelen travnat breuljak, posred toka. Nije bilo drugih nalik njemu; ali kad smo dalje zamakli, uoio
sam da se radi o poetku dugakoga spruda, ili prije lanca pliina protegnutih du sredine rijeke. Bile su bezbojne, sasvim isprane, a
sve su se dale vidjeti tik pod vodom, ba kao to se ovjekova kraljenica vidi gdje se protee sredinom leda tik pod koom. Sad sam,
koliko sam vidio, mogao proi slijeva ili zdesna tome. Nisam poznavao niti jedno korito, naravno. Obale su izgledale prilino
podjednako, dubina se inila ista; ali kako sam bio obavijeten da je postaja na zapadnoj strani, prirodno sam se uputio ka zapadnome
prolazu.
Tek to smo ozbiljno zali u njega postalo mi je jasno daje puno ui nego to sam pretpostavljao. Nama slijeva leala je dugaka
neprekinuta pliina, a zdesna visoka, strma obala posve obrasla grmljem. Stabla su u zbijenim redovima stajala nad grmljem. Granice su se
gusto nad-vijale nad struju, a svako toliko bi se velika grana nekog drveta kruto ispruila iznad toka. Tad je poslijepodne bilo ve prilino
odmaklo, lice ume se smrailo, a iroka pruga sjene ve je pala na vodu. U toj smo sjeni plovili uzvodno vrlo polako, kao to moete i
zamisliti. Drao sam brod prilino blizu obale ondje je voda bila najdublja, kao to sam doznao od mjerne motke.
Jedan od mojih gladnih i strpljivih prijatelja mjerio je dubinu na pramcu odmah poda mnom. Ovaj parobrod je bio prava natrpana
skela. Na palubi su stajale dvije kuice od tikova drveta, s vratima i prozorima. Kotao je bio sprijeda, a strojevi odmah do krme. Nad
svim tim se nalazio lagani krov, osovljen na stupice. Dimnjak se uzdizao kroz taj krov, a pred dimnjakom je kolibica od tankih dasaka
sluila kao pilotska kabina.
70

U njoj su bili kau, dva poljska stolca, napunjena puka

Martini-Henry naslonjena u jednom kutu, siuan
stoli, te kormilo. Imala je iroka vrata sprijeda i iroke
grilje s obje strane. Sve je to uvijek bilo irom otvoreno,
razumije se. Dane sam provodio ondje gore na samom
prednjem kraju toga krova, pred vratima. Nefu sam
spavao, ili barem pokuavao, na kauu. Jedan pleati
crnac, pripadnik nekog priobalnog plemena, kojeg je
obuio moj nesretni prethodnik, bio je kormilar. Nosio
je par mjedenih naunica i plavu tkaninu omotanu od
struka do glenjeva, a sebe je smatrao najpametnijim
na svijetu. Bio je najnestabilnija budala koju sam ikad
vidio. Beskonano je gizdavo kormilario dok si bio uz
njega; ali ako bi mu se maknuo s vidika, istog asa bi ga
obuzela najbjednija kukavnost, pa bi dozvolio da ga taj
bogalj od parobroda za tili as nadvlada.
Gledao sam dolje u mjernu motku, i prilino se uzrujavao to vidim da pri svakom pokuaju ona jo malo
vie stri iz te rijeke, kad sam uoio da moj mjera odjednom odustaje od tog posla, te se prostire nauznak po
palubi, ne potrudivi se ak ni uvui svoju modcu. Ipak
ju je nastavio drati, pa se vukla po vodi. Istovremeno
je loa, kojeg sam takoer mogao vidjeti poda mnom,
naglo sjeo pred svoju pe i prignuo glavu. Zaudio sam
se. Zatim sam morao itekako brzo pogledati u rijeku,
jer nam se na putu preprijeio trupac. tapii, siuni
tapii, letjeli su oko nas gusto: ibali su mi pred nosom, padali pod mene, udarali iza mene u pilotsku kabinu. Cijelo su ovo vrijeme rijeka, obala, uma, bile vrlo
tihe savreno tihe. Mogao sam samo uti teki pljuskavi klopot krmenih lopatica i to bubnjanje. Nespretno
smo zaobili trupac. Strelice, Jupitra mi! Gaali su nas!
Brzo sam uao unutra da zatvorim grilju s obalne strane.
72

Onaj budala od kormilara, s rukama na palcima kormila,

podizao je visoko koljena, toptao stopalima, krgutao
zubima, poput zauzdana konja. Proklet bio! A mi smo
se zanijeli na tri metra do obale. Morao sam se sasvim
ispruiti van da dohvatim teku grilju, pa sam ugledao
lice medu liem u ravnini s mojim kako me netremice
vrlo svirepo gleda, te sam odjednom, kao da mi je veo
smaknut s oiju, razabrao, duboko u isprepletenome
mraku, naga prsa, ruke, noge, prodorne oi svud po
grmlju rojili su se ljudski udovi u pokretu, svjetlucavi,
bronane boje. Granice su se tresle, njihale i utale,
strelice su letjele iz njih, a zatim se grilja zatvorila. 'Usmjeri ga ravno', rekao sam kormilaru. Kruto je drao glavu, licem prema naprijed; ali oi su mu se kolutale, nije
prestajao, blago je podizao i sputao noge, a usta su mu se
malo pjenila. 'Smiri se!' rekao sam mu bijesno. Jednako
sam tako mogao narediti drvetu da se ne njie na vjetru.
Skoio sam van. Poda mnom su mnoga stopala hitala po
elinoj palubi; zbunjeno se vikalo; neki je glas vrisnuo:
'Moete li okrenuti?' Primijetio sam mrekanje u obliku
slova V na vodi pred nama. to? Jo jedan trupac! Pod
stopalima mi je odjeknuo prasak puaka. Hodoasnici
su zapucali iz svojih Winchesterki, te su naprosto prskali
to grmlje olovom. Stvorilo se vraki puno dima koji je
polako odlebdio prema naprijed. Opsovao sam ga. Sad
nisam mogao vidjeti niti mrekanje niti trupac. Stao sam
na vrata i upirao pogled, a strelice su dolijetale u rojevima. Moda su bile otrovne, ali izgledale su kao da ne bi
mogle ubiti ni maku. Grmlje je poelo klokotati. Nai
cjepai nadigli su ratniki pokli; pucanj puke tik iza
mojih leda zagluio me. Brzo sam se osvrnuo, a pilotska
je kabina jo bila puna buke i dima kad sam skoio prema kormilu. Budala crnjo je sve pustio eda bi otvorio

tu grilju i opalio iz te Martini-Henrvjevke. Stajao je kraj

irokog otvora i blistao, a ja sam mu doviknuo da se
vrati, dok sam ispravljao nagli zaokret parobroda. Nije
bilo prostora da ga okrenem sve i da sam htio, trupac
je bio negdje vrlo blizu pred nama u tom prokletom
dimu, nije se smjelo asiti ni asa, tako da sam ga samo
stjerao u obalu ravno u obalu, gdje sam znao da je
voda duboka.
Polako smo se probijali kroz nadvijeno grmlje u kovitlacu slomljenih granica i razletjelog lia. Pukaranje
odozdo se prekinulo, kao to sam i predvidio da e biti
kad se prskalice isprazne. Zabacio sam glavu zbog nekog
bljeska koji je proutao itavom pilotskom kabinom,
uavi kroz jedno okno i izaavi na drugo. Pogledao sam
iza ludog kormilara, koji je tresao praznu puku i urlao
prema obali, te uoio nejasna oblija ljudi koji su prignuto trali, skakali, klizili, daleki, nepotpuni, nestalni.
Neto se veliko pojavilo u zraku pred griljom, puka je
pala preko palube, a ovjek je brzo ustuknuo, pogledao
me preko ramena na izniman, dubok, prisan nain, te mi
pao pod noge. Sljepoonicom je dvaput udario u kormilo, a vrh nekakvog velikog tapa zaklepetao je i prevalio
mali poljski stolac. Izgledalo je kao daje oteo taj predmet
nekome s kopna te zbog toga izgubio ravnoteu. Rijetki
dim se rasprio, trupac smo zaobili, a kad sam pogledao
pred nas vidio sam da u za nekih stotinjak metara slobodno moi odlijepiti brod od obale; ali stopala su mi
postala tako topla i vlana da sam morao spustiti pogled.
ovjek se bio prevrnuo na leda i zurio je ravno u mene;
objema rukama je grevito drao taj tap. Radilo se o
drci koplja koje gaje, ili baeno ili ubodeno kroz okno,
pogodilo u bok tik pod rebra; otrica se zarila i nestala,
ostavivi zastraujui rasjek; cipele su mi bile pune; lokva
74

krvi leala je vrlo mirno, svjetlucajui se tamnocrveno

pod kormilom; oi su mu blistale zauujuim sjajem.
Pukaranje je opet provalilo. Gledao me tjeskobno,
drei se koplja kao neega dragocjenog, kao da se boji
da u mu ga pokuati oduzeti. Morao sam uloiti napor
da odvojim svoje oi od njegovoga pogleda i posvetim
se kormilarenju. Jednom sam rukom napipao nad glavom ue parne zvidaljke, te urno potegnuo pisak za
piskom. Graja ljutitih i ratobornih povika istog je trena
prestala, a zatim se iz dubine ume nadigao tako drhtav i
rastegnut lelek alobnog straha i posvemanjeg beznaa
kakav se moe zamisliti da prati bijeg posljednje nade sa
zemlje. Veliko je komeanje zavladalo grmljem; pljusak
strelica je prestao, nekoliko je naciljanih pucnjeva otro
odjeknulo zatim tiina, u kojoj je lijeni ritam krmenih lopatica jasno dopro do mojih uiju. Okrenuo sam
kormilo snano udesno u trenutku kad se hodoasnik
u ruiastoj pidami, vrlo zajapuren i uzbuen, pojavio
na vratima. 'Upravitelj me alje ' poeo je slubenim
tonom, te se prekinuo. 'Boe mili!' rekao je, zabuljivi se
u ranjenika.
Nas dva Bijelca stajali smo nad njim, a njegov nas je
blistavi i propitljivi pogled obojicu obuhvatio. Tvrdim
da se inilo kao da e nam svakog asa postaviti pitanje
na nekom razumljivom jeziku; ali umro je ne ispustivi
ni glasa, ne pomaknuvi ni prsta, ne trznuvi ni miiem.
Tek se u posljednjemu trenutku, kao da odgovara na
neki znak koji nismo mogli vidjeti, na neki apat koji
nismo mogli uti, teko namrtio, i to je mrtenje dalo
njegovoj crnoj posmrtnoj maski nepojmljivo tmuran,
sumoran i prijetei izraz. Blistavilo propitljivog pogleda
brzo je izblijedjelo u ispraznu zastakljenost. 'Moete li
kormilariti?' upitao sam odsjeno agenta. Nije djelovao

nimalo sigurno; ali ja sam mu epao ruku, pa je smjesta

shvatio da ga kanim staviti za kormilo htio on to ili ne.
Da vam kaem istinu, bilo mi je morbidno stalo da si
promijenim cipele i arape. 'Mrtav je', mrmljao je mo mak, pod strahovitim dojmom. 'U to nema sumnje',
rekao sam ja, mahnito poteui svoje vezice. 'A* usput,
pretpostavljam da je i g. Kurtz dosad ve stradao.'
Na trenutak je to bila glavna misao. Zavladao je
osjeaj krajnjeg razoaranja, kao da sam otkrio da sam
teio neemu to je bilo posve nestvarno. Nije mi moglo biti odvratnije sve i da sam itav ovaj put prevalio
s iskljuivim ciljem razgovaranja s g. Kurtzom. Razgovaranja s... Bacio sam jednu cipelu preko palube, i
postao svjestan da je upravo to ono emu sam se nadao
razgovor s Kurtzom. Doao sam do udnog otkria
da ga nikad nisam zamiljao kako djeluje, znate, ve
kako pria. Nisam sebi rekao, 'Znai da ga nikad neu
vidjeti', ili 'Znai da se nikad neu rukovati s njime', ve,
'znai da ga nikad neu uti'. ovjek se prikazivao kao
glas. Jasna stvar, nije da ga nisam povezivao s nekakvim
djelovanjem. Zar mi nije bilo kazano u svim tonovima
zavisti i udivljenja da je on sakupljanjem, razmjenom,
prijevarom ili kradom doao do vie slonovae nego svi
ostali agenti zajedno? Nije bila stvar u tome. Stvar je
bila u tome to je on bio nadareno stvorenje, a od svih
njegovih darova onaj koji se najvie isticao, koji je sa
sobom nosio osjeaj stvarnog prisustva, bila je njegova
sposobnost govora, njegove rijei dar izraavanja, taj
zbunjujui, taj prosvjetljujui, taj najuzvieniji i najogavniji, ta nabujala struja svjedosti, ili prijetvorni tok iz
srca neke nepronine tame.
Druga je cipela odletjela prema davlu-bogu rijeke.
Pomislio sam, Jupitra mi! sve je gotovo. Zakasnili smo;
76

on je iezao dar je iezao, putem nekog koplja, strelice ili toljage. Na koncu nikada neu uti tog momka
kako pria a moja je alost posjedovala zapanjujuu
neumjerenost osjeaja, ak onoliku koliku sam zamijetio kad su oni divljaci u grmlju tuno zatulili. Nisam se,
nekako, mogao osjetiti usamljenije i oajnije sve da mi
je oteto neko vjerovanje ili da sam propustio ono to mi
je u ivotu sueno... emu taj ruan uzdah, iji god da
je? Besmislice? Dobro, besmislice. Boe mili! zar ovjek
nikada ne smije ujte, dajte mi duhana..."
Nastupila je stanka puna duboke tiine, zatim je planula ibica, te se pojavilo Marlowljevo suhonjavo lice, ispijeno, uplje, ovjeenih bora i sputenih kapaka, s izrazom usredotoene pozornosti; a dok je ustro puckao
lulu, inilo se da se utapa i izvire iz noi u ravnomjernim
proplamsajima plamika. ibica se ugasila.
"Besmislice!" viknuo je. "To je najgore kad pokuava
priati.... Evo vas ovdje, svaki je privezan uz dvije dobre
adrese, poput brodine s dva sidra, s mesarom iza jednog
ugla, policajcem iza drugog, s izvrsnim apetitima, i normalnom temperaturom ujete li normalnom od
kraja do kraja godine. A vi kaete, Besmislice! Besmislice nek se gone! Besmislice! Dragi moji djeaci, to
moete oekivati od ovjeka koji je od iste uzrujanosti
upravo bacio preko palube par novih cipela! Kad sad
mislim o tome, pravo je udo da nisam proplakao. Ja se,
u cjelini, ponosim svojom odvanou. Probolo me do
sri kad sam pomislio da sam izgubio neprocjenjivu ast
uti nadarenoga Kurtza. Naravno da sam se prevario.
Ta me ast oekivala. O, da, uo sam i vie no dovoljno.
A imao sam pravo, takoer. Glas. Bio je tek vrlo malo
vie od glasa. A ja sam uo njega neto taj glas
druge glasove svi su bili toliko malo vie od glaso-

vaa uspomena na samo to vrijeme opstaje oko mene,

neopipljiva, poput smrtne vibracije jednog golemog
blebetanja, glupog, okrutnog, podlog, zvjerskog, ili
naprosto bijednog, bez ikakvog smisla. Glasovi, glasovi
ak i sama djevojka sada "
Dugo je utio.
" "
"Konano sam upokojio duha njegovih darova jednom lai", zapoeo je, iznenada. "Djevojka! Sto? Jesam
li spomenuo djevojku? Ma, ona je izvan togasasvim.
One su ene, dakle izvan toga trebale bi biti
izvan toga. Moramo im pomoi da ostanu u tom njihovom prekrasnom svijetu, da na ne bi postao gori. Ma,
ona je morala biti izvan toga. Trebali ste uti iskopano
tijelo g. Kurtza kako kae 'Moja Namjeravana. Izravno
biste tad bili uvidjeli do koje mjere je ona bila izvan
toga. A uzviena eona kost g. Kurtza! Kau da neki put
kosa nastavi rasti, ali ovaj ah primjerak, bio je
dojmljivo elav. Divljina ga je potapala po glavi, i,
poujte, bila je poput kugle kugle od slonovae;
pomilovala ga je, i ujte! sparuio se; ona ga je
uzela, voljela ga, grlila ga, zala mu u ile, prodrla
meso, i zapeatila mu duu uz vlastitu nespoznatljivim
ceremonijama neke avolske inicijacije. On je bio
njezin iskvareni i razmaeni ljubimac. Slonovaa? Tako
mi se ini. Hrpe nje, redovi nje. Stara izba od blata pucala je od nje. Pomislili biste da nijedna kljova nije
preostala ni na zemlji ni pod njom u itavoj pokrajini.
'Uglavnom fosilna', bio je zamijetio upravitelj,
omalovaavajui je. Nije bila nita fosilnija od mene; ali
zovu je fosilnom ako se iskopa. Izgleda da ti crnje zbilja
ponekad zakapaju kljove ali oigledno ovu koliinu
nisu mogli zakopati dovoljno duboko da spase nadarenoga g. Kurtza od njegove sudbine. Ispunili smo paro78

brod njome, i puno jo morali naslagati na palubu.

Tako je mogao gledati i uivati dokle je god mogao
gledati, jer je uivanje u ovoj usluzi ostalo uz njega do
samog kraja. Trebali ste ga uti kako kae 'Moja
slonovaa'. O da, uo sam ga. 'Moja Namjeravana,
moja slonovaa, moja postaja, moja rijeka, moja -' sve
je njemu pripadalo. To me natjeralo da zadrim dah u
oekivanju da u uti kako divljina praska u golem grohotan smijeh koji e zatresti zvijezde stajaice na svojim
mjestima. Sve je njemu pripadalo ali to je bila sitnica. Bitno je bilo saznati emu on pripada, kolike sile
tame polau pravo na njega. To je bila spoznaja od koje
biste se itavi najeili. Bilo je nemogue a nije bilo ni
zdravo da to pokuate zamisliti. On je zasjeo na visoko mjesto medu davolima te zemlje mislim doslovno. Ne moete razumjeti. Kako biste i mogli? s
vrstim kolnikom pod nogama, okrueni ljubaznim
susjedima spremnim da vas razvesele ili da vas spopadnu, dok oprezno koraate izmeu mesara i policajca, u
svetoj stravi od skandala i galgi i sanatorija za luake

kako biste vi mogli zamisliti u koje to tono

podruje
prvih doba ovjeka mogu odvesti njegove nesputane
noge putem samoe potpune samoe bez policajca

putem tiine potpune tiine, gdje se ne moe

uti
glas upozorenja nekog ljubaznog susjeda kako ape o
miljenju javnosti? Ove sitnice tvore itavu tu veliku
razliku. Kad njih nestane valja vam se osloniti na vlasti
tu uroenu snagu, na vlastitu sposobnost da ostanete
vjerni. Naravno da ete moda biti prevelika budala da
pogrijeite pretupi da uope spoznate kako na vas
nasru sile tame. Siguran sam, nijedna budala nikad
nije napravila pogodbu s avlom oko svoje due: buda
la je odvie budalasta, ili je davao odvie avolski ne

znam tono. Ili biste mogli biti jedno tako gromovito

uzvieno stvorenje da ste u potpunosti gluhi i slijepi za
sve osim nebeskih prizora i zvukova. Tada vam je zemlja
tek mjesto na kom stojite a je li biti takvim gubitak
ili dobitak za vas neu se ni praviti da znam. Ali veina
nas nije ni jedno ni drugo. Zemlja je za nas riij&to na
kom ivimo, gdje se moramo nositi s prizorima, sa
zvukovima, s mirisima, takoer, Jupitra mi! njuiti
mrtvu nilsku konjetinu, da tako kaem, a da se ne
oneistimo. A ondje, zar ne vidite? postaje bitna vaa
snaga, vjera u vau sposobnost kopanja nimalo razmetljivih rupa u koje ete sahraniti sve to u vau snagu
predanosti, ne sebi samima, ve nekom prikrivenom
poslu koji vas satire. A to je dovoljno teko. Pazite, ja ne
nastojim ispriati, a ak niti objasniti ja nastojim
odgovarati u svoje ime zbog zbog g. Kurtza
zbog sjenke g. Kurtza. Ova inicirana utvara iz tog zabitog Nigdje poastila me svojim udesnim povjerenjem
prije nego to je posve iezla. To je bilo zato to mi je
mogla govoriti na engleskom. Izvorni je Kurtz bio dijelom obrazovan u Engleskoj, akao to mi je ljubazno
sam rekao naklonost mu je leala na pravoj strani.
Majka mu je bila napola Engleskinja, otac napola Francuz. itava je Europa pridonijela stvaranju Kurtza; i
mic po mic saznao sam da mu je, posve prikladno,
Meunarodna udruga za potiskivanje divljakih obiaja
bila povjerila izradu izvjea, prema kojem e se
ubudue ravnati. A on ga je i napisao. Vidio sam ga.
Proitao sam ga. Bio je rjeit, odzvanjao je rjeitou, ali
odvie napet, ini mi se. Sedamnaest stranica gustog
teksta za koje je naao vremena! Ali to je moralo biti
prije nego to su mu se pokvarili recimo tako
ivci, te ga nagnali da predsjedava izvjesnim pononim
80

plesovima koji su zavravali neizrecivim obredima, koji

su koliko sam nevoljko uspio razabrati od onog to
sam uo u razliitim prigodama bili slueni u njegovo ime razumijete li? g. Kurtzu osobno. Ali bio je
to prekrasno sroen tekst. Poetni mi se odlomak,
meutim, u svjetlu kasnijih podataka, sada ini zlokobnim. Zapoeo je tvrdnjom kako mi Bijelci, s toke
razvoja do koje smo doprli, 'nuno moramo njima (divljacima) djelovati kao nadnaravna bia po svojoj prirodi mi im pristupamo uz mo koja kao daje boanska',
i tako dalje, i tako dalje. Jednostavnim naporom svoje
volje moemo uporabiti praktiki neogranienu silu u
dobre svrhe', itd, itd. Od te toke je uzletio i ponio me
sa sobom. Izlaganje je bilo velianstveno, premda se
teko pamtilo, znate. Ostavilo mi je pojam jedne
egzotine Neizmjernosti kojom vlada uzviena Dobrohotnost. Proelo me marcima oduevljenja. Ovo je
bila neograniena sila elokventnosti rijei
plamteih plemenitih rijei. Nije bilo nikakvih
praktinih naznaka koje bi prekinule arobnu struju
fraza, osim ako se svojevrsna biljeka pri dnu posljednje
stranice, oigledno navrljana puno kasnije, nesigurnom rukom, ne bi mogla smatrati izlaganjem neke
metode. Bila je vrlo jednostavna, a na zavretku tog
potresnog poziva na svaki ovjekoljubni pokuaj plamtjela je prema vama, blistava i zastraujua, poput bljeska
munje na spokojnom nebu: 'Istrijebiti sve betije!' Zanimljivo je bilo to to je izgleda posve zaboravio taj
vrijedni post scriptum, jer me, kasnije, kad je u neku
ruku doao sebi, uzastopno preklinjao da se dobro pobrinem za 'moj pamflet' (kako gaje zvao), s obzirom da
e on zacijelo u budunost imati dobar utjecaj na njegovu karijeru. Bio sam potpuno obavijeten o svim tim

stvarima, a, uostalom, kako se ispostavilo, na koncu

sam dobio skrb o uspomeni na njega. Za nju sam dovoljno toga uinio da dobijem neporecivo pravo daje, ako
tako odluim, poloim na vjeni poinak u kantu za
smee napretka, medu sve otpatke i, figurativno reeno,
sve mrtve make civilizacije. Ali s druge strane, shvaate,
ja ne mogu odluiti. Njega se nee zaboraviti. to god
da je bio, nije bio obian. Imao je snagu oarati ili
zastraiti nerazvijene due do te mjere da njemu u ast
zapleu ogoreni poganski ples; takoer je mogao ispuniti sitne due hodoasnika gorkim bojaznima; imao je
barem jednog odanog prijatelja, te je bio pokorio jednu
duu na svijetu koja nije bila ni nerazvijena ni okaljana
traenjem sebe. Ne; nisam ga u stanju zaboraviti, premda
nisam pripravan potvrditi da je taj momak bio ba
vrijedan svih ivota koje smo izgubili u dolasku do njega. Grozno mi je nedostajao moj pokojni kormilar
nedostajao mi je ak i dok mu je tijelo jo lealo u pilotskoj kabini. Moda e vam se uiniti udnovatim to
aljenje za jednim divljakom koji nije bio bitniji od
zrnca pijeska u crnoj Sahari. Pa, zar ne shvaate, on je
neto radio, on je kormilario; mjesecima mi je bio iza
leda kao pomo kao sredstvo. Radilo se o svojevrsnom partnerstvu. On je kormilario za mene ja
sam morao skrbiti za njega, brinuo sam se za njegove
nedostatke, pa je tako stvorena istanana spona, koje
sam postao svjestan tek kad se naglo prekinula. A intimna dubina onog pogleda koji mi je uputio kad je
primio svoju ranu ostaje do dananjega dana u mom
pamenju poput poloenog prava na daleko srodstvo, potvrenog u krajnjem trenutku.
Jadna budala! Da bar nije dirao onu grilju. Nimalo
se nije suzdravao, nije se suzdravao ba kao i Kurtz
82

drvo koje se njie na vjetru. im sam obuo par suhih

papua, izvukao sam ga, nakon to sam mu prvo iupao
koplje iz boka, a priznajem da sam taj postupak obavio
vrsto zatvorenih oiju. Pete su mu zajedniki preskoile
mali prag; ramena su mu bila pritisnuta o moja prsa;
oajniki sam ga grlio straga. Ma! bio je teak, teak; tei
od bilo kojeg ovjeka na Zemlji, sve mi se ini. Zatim
sam ga bez puno ustruavanja prevalio preko palube.
Struja gaje dohvatila kao daje sveanj trave, te sam vidio
kako se tijelo dvaput prevrnulo prije no to sam ga zauvijek izgubio iz vida. Svi hodoasnici i upravitelj tad su se
bili okupili na palubi sa strijehom oko pilotske kabine,
grakui jedni na druge poput jata uzbuenih svraka,
i bilo je zgroenog mrmorenja oko moje beutne
odrjeitosti. Zato su htjeli da im se taj le onuda mota
ne mogu ni pretpostaviti. Moda da ga balzamiraju. Ali
takoer sam uo jo jedan, i to vrlo zlokoban, mrmor
s nie palube. Moji prijatelji drvosjee jednako su se
toliko zgraali, imajui pritom vie razloga premda
priznajem da je sam razlog bio posve neprihvatljiv. Ma,
posve! Bio sam odluio da, ako e mog pokojnog kormilara netko pojesti, to imaju biti iskljuivo ribe. Bio
je prilino drugorazredan kormilar dok je ivio, ali sad
kad je bio mrtav mogao je postati prvoklasno iskuenje,
a moda i izazvati nekakvu zapanjujuu nevolju. Uostalom, bilo mi je stalo da preuzmem kormilo, s obzirom
da se ovjek u ruiastoj pidami iskazao kao beznadna
eprtlja u tom poslu.
To sam uinio smjesta nakon to je proao jednostavni
pogreb. Ili smo s pola brzine, drali se tono posred struje,
a ja sam sluao razgovor oko sebe. Digli su ruke od Kurtza,
digli su ruke od postaje; Kurtz je bio mrtav, a postaja je
bila spaljena i tako dalje i tako dalje. Crvenokosi

hodoasnik bio je izvan sebe od pomisli da je barem taj

nesretni Kurtz bio osveen kako treba. 'Recite! Zacijelo
smo napravili velianstveni pokolj u grmlju. A? to mislite?
Recite?' Doslovce je plesao, taj krvoedni mali kukuruzni
bijednik. A bio se skoro onesvijestio kad je ugledao ranjenika! Nisam se mogao sprijeiti da ne kaem: 'Napravili
ste velianstvenu koliinu dima, u svakom sluaju.' Bio
sam vidio, prema nainu na koji vrhovi grmlja ukali i
praskali, da su gotovo i pucnji otili previsoko. Ne moete
nita pogoditi ako ne naciljate i opalite s ramena; ali ovi
momci su pucali s boka zatvorenih oiju. Povlaenje je, i
dalje sam tvrdio a imao sam pravo izazvalo pitanje
parne zvidaljke. Na ovo su zaboravili Kurtza, i poeli urlati na mene puni ogorenih prosvjeda.
Upravitelj je stao pokraj kormila i povjerljivo promrmljao kako je nuno da prilino odmaknemo niz
rijeku prije mraka kako god uzmognemo, kad sam u
daljini ugledao istinu pokraj rijeke i obrise nekakve
graevine. 'to je to?' upitao sam . On je pljesnuo rukama u udu. 'Postaja!' kliknuo je. Odmah sam skrenuo, i
dalje vozei s pola brzine.
Kroz dalekozor sam vidio obronak brijega prekrivenog rijetkim stablima i posve lienog raslinja. Jedna
dugaka oronula graevina na vrhu bila je napola
uronjena u visoku travu; velike rupe u iljatome krovu
crno su zjapile izdaleka; dungla i uma tvorile su pozadinu. Nije bilo nikakvog odvojenog prostora ili bilo
kakve ograde; ali nekad je izgleda toga bilo, jer je blizu
kue pola tuceta tankih stupova ostalo u redu, grubo
okresanih, a gornji su im krajevi bili ukraeni okruglim
izrezbarenim kuglama. Preke, ili to god da se prualo
izmeu njih, nestale su. Naravno da je uma okruivala
sve to. Obala rijeke je bila ista, a kraj vode sam ugle84

dao jednog Bijelca pod eirom poput kotaa kako nas

ustrajno poziva irokim zamasima ruke. Pregledavajui
rub ume iznad i ispod, bio sam gotovo siguran da mogu
uoiti pokrete klizanje ljudskih oblija tu i tamo.
Razborito sam nas provezao pokraj njega, te iskljuio
strojeve i pustio da struja vrati brod. ovjek na obali je
poeo vikati, pourujui nas da pristanemo. 'Bili smo
napadnuti', vrisnuo je upravitelj. 'Znam znam. U
redu je', doviknuo je ovaj drugi, nevjerojatno veseo.
'Pridite. Sve je u redu. Drago mi je.'
Njegov me izgled podsjetio na neto to sam ve vidio neto smijeno to sam negdje vidio. Dok sam
manevrirao da mu pridem, pitao sam se: 'Na to me taj
momak podsjea?' Odjednom sam se sjetio. Izgledao
je poput harlekina. Odjea mu je bila napravljena od
nekog materijala koji je vjerojatno bio neizbijeljeno
platno, ali je bila posvud prekrivena zakrpama, svijetlim zakrpama, plavim, crvenim i utim zakrpe
na leima, zakrpe sprijeda, zakrpe na laktovima, na
koljenima; areni povez oko bluze, skrletni porub na
dnu nogavica; a na suncu je djelovao iznimno ivahno i
k tome udesno uredno, jer se dalo vidjeti kako su sve
te zakrpe prekrasno uivene. Golobrado, djeako lice,
vrlo svijetlo, bez crta vrijednih spomena, zguljena nosa,
malih plavih oiju, a osmijesi i mrgoenja natjeravaju
se po tom otvorenom obrazu poput sunca i sjene na
nekoj vjetrometini. 'Pazite, kapetane!' viknuo je. 'Tu
se dolje sino uglavio jedan trupac' to! Jo jedan trupac? Priznajem da sam sramotno opsovao. Gotovo sam
dokrajio svog bogalja, za zavretak tog draesnog putovanja. Harlekin na obali podigao je svoj zatupasti nosi
prema meni. 'Vi ste Englez?' upitao me, sav nasmijan. 'A
vi?' doviknuo sam od kormila. Osmijesi su nestali, te je
fti

odmahnuo glavom kao da mu je ao to me razoarao.

Zatim se razvedrio. 'Nema veze!' viknuo je, bodrei me.
'Stiemo li na vrijeme?' upitao sam ga. 'Gore je', odvratio je, mahnuvi glavom ka vrhu brda, pa se iznenada
smraio. Lice mu je bilo poput jesenjeg neba, u jednom
trenutku oblano, a u narednom vedro.
' "
Kad je upravitelj u pratnji hodoasnika otiao do
kue, a svi su zajedno bili naoruani do zuba, ovaj deko
je doao na brod. 'ujte, meni se ovo ne svia. U grmlju
ima domorodaca, rekao sam. Svesrdno me uvjerio da
je sve u redu. 'To su priprosti ljudi', dodao je, 'pa, meni
je drago to ste doli. Cijelo sam vrijeme potroio da ih
zadravam.' 'Ali rekli ste da je sve u redu', viknuo sam.
'Ma, nisu oni bili nasilni', rekao je; a kad sam se zabuljio
u njega ispravio se: 'Ne ba'. Zatim ivahno, 'Vjere mi,
vau pilotsku kabinu treba poistiti!' Odmah zatim me
posavjetovao da zadrim dovoljno pare u kodu kako bih
mogao ukljuiti zvidaljku ako bude bilo ikakvih problema. 'Jedan dobar pisak e vam koristiti vie od svih
vaih puaka. To su priprosti ljudi', ponovio je. Blebetao
je takvom brzinom da sam ostao posve bez rijei. inilo
se da nastoji nadoknaditi puno utnje, a zapravo je i
dao do znanja, kroz smijeh, da se o tome i radi. 'Zar ne
razgovarate s g. Kurtzom?' rekao sam. 'S tim ovjekom
se ne razgovara njega se slua', uskliknuo je krajnje
ushieno. 'Ali sada ' Mahnuo je rukom, te za tili
as pao u najmranije dubine beznaa. Zaas je opet
poskoivi doao sebi, ovladao objema svojim rukama
i neprekidno ih tresao dok je trtljao: 'Brate mornaru...
ast... zadovoljstvo... oduevljenje... da se predstavim...
Rus... sin arhiepiskopa... iz Tamjebovske uprave... Sto?
Duhan! Engleski duhan; izvrsni engleski duhan! E pa to
je bratski. Puim li? Gdje je mornar koji ne pui?'
86

Lula ga je smirila, pa sam postupno doznao da je

pobjegao iz kole, otiao na more s nekim ruskim brodom; opet pobjegao; sluio neko vrijeme na engleskim
brodovima; a sad je bio izmiren s arhiepiskopom. To
je istaknuo. Ali kad je ovjek mlad mora svata vidjeti,
prikupiti iskustvo, ideje; proiriti svoj um.' 'Ovdje!'
prekinuo sam ga. 'Nikad se ne zna! Ovdje sam upoznao
g. Kurtza', rekao je, mladenaki sveano i prijekorno.
Nakon toga sam drao jezik za zubima. ini se da je bio
nagovorio jednu nizozemsku trgovaku kuu na obali
da ga opremi zalihama i robom, te se zaputio laka srca k
unutranjosti, ne razumijevajui ita bolje od djeteta to
e ga zadesiti. Gotovo dvije godine lutao je sam oko te
rijeke, odsjeen od svih i svega. 'Nisam tako mlad kako
izgledam. Imam dvadeset pet godina', rekao je. 'Isprva
mi je stari Van Shuvten govorio da se nosim k vragu',
pripovijedao je s iskrenim uivanjem; 'ali prilijepio sam
se za njega, i priao i priao, sve dok se na koncu nije
prepao da u prianjem otkinuti stranje noge njegovom najdraem psu, tako da mi je dao neto jeftinih
stvari i nekoliko puaka, te mi rekao kako se nada da mi
vie nikad nee vidjeti lice. Dobri stari Nizozemac, taj
Van Shuvten. Poslao sam mu prije godinu dana malu
poiljku slonovae, tako da mi ne moe rei da sam sitan
lopov kad se vratim. Nadam se da ju je dobio. A to se
ostalih tie, ba me briga. Ostavio sam vam neto naslaganih drva. Ono je bila moja stara kua. Jeste li vidjeli?'
Dao sam mu Towsonovu knjigu. Krenuo je kao da
e me poljubiti, ali se suzdrao. 'Jedina knjiga koja mi
je preostala, a mislio sam da sam je izgubio', rekao je,
gledajui je ushieno. 'Toliko nevolja zadesi ovjeka
koji se sam kree, znate. Kanui se ponekad prevrnu a
ponekad se morate brzo pokupiti kad se ljudi naljute.'
R7

Listao je stranice. 'Zapisivali ste biljeke na ruskom?'

upitao sam ga. Kimnuo je. 'Mislio sam da su ifrirane',
rekao sam. On se nasmijao, a zatim uozbiljio. 'Imao sam
puno problema dok sam zadravao ove ovdje', rekao je.
'Jesu li vas htjeli ubiti?' upitao sam ga. 'Ma, ne!' viknuo
je, pa se obuzdao. 'Zato su napali nas?' tjerab'Iam ga.
On je oklijevao, a zatim postideno rekao: 'Ne ele da on
ode.' 'Ne ele?' rekao sam, znatieljno. Kimnuo je glavom, pun tajnovitosti i mudrosti. 'Kaem vam', viknuo
je, 'taj ovjek mi je proirio um.' Sirom je rastvorio ruke,
zurei u mene svojim malim plavim oima koje su bile
savreno okrugle."

88

III

"Gledao sam ga, izgubljen u udu. Stajao je

ondje predamnom, sav aren, kao da je utekao iz
pantomimiarske trupe, oduevljen, udesan. Samo
njegovo postojanje bilo je nevjerojatno, neobjanjivo i
posve zbunjujue. Bio je nerjeivi problem. Nije se moglo ni zamisliti kako je postojao, kako je uspio dospjeti
tako daleko, kako je mogao opstati zato nije smjesta
iezao. 'Otiao sam malo dalje', rekao je, 'pa onda jo
malo dalje sve dok nisam otiao toliko daleko da ne
znam kako u se ikad vratiti. Nema veze. Ima vremena.
Snai u se. Vi Kurtza odvedite brzo brzo kaem
vam.' Car mladosti obavijao je njegove raznobojne krpe,
njegovu neimatinu, njegovu usamljenost, temeljni oaj
njegovih uzaludnih lutanja. Mjesecima godinama
njegov ivot nije bio vrijedan ni cijene dnevnih namirnica; a tu je stajao gizdavo, lakomisleno iv, po svoj
prilici neunitiv iskljuivo temeljem svojih malobrojnih
godina i svoje nepromiljene odvanosti. Zaveo me da
ga u neku ruku cijenim da mu u neku ruku zavidim.
Car ga je tjerala dalje, ar ga je spasila od svih povreda.
Svakako od divljine nije traio nita do prostora da die i
da prodire. Postojanje je bilo ono to je njemu trebalo, te

nastavljanje kretanja uz najvei mogui rizik, i uz maksimalna odricanja. Ako je apsolutno ist, neproraunat,
nepraktian pustolovni duh ikad vladao nekim ljudskim
biem, vladao je ovim iskrpanim mladiem. Gotovo da
sam mu zavidio to posjeduje taj skromni i jasni plamen.
inilo se da mu je on toliko temeljito prodrb svaku
pomisao na samoga sebe, da biste, ak i kad je priao s
vama, zaboravljali da je on ovjek pred vaim oima
bio taj koji je proao sve to. Nisam mu zavidio na
oduevljenju Kurtzom, ipak. On nije promislio o tome.
Ono mu je dolo, prihvatio gaje sa svojevrsnim harnim
fatalizmom. Moram rei da se meni to inilo otprilike
u svakom pogledu najopasnijom stvari na koju je dosad
naiao.
Neizbjeno su se zbliili, poput dva broda koja su
se zatekla blizu na bonaci, te napokon smirila struui
bokovima. Pretpostavljam da je Kurtz elio publiku, jer
su u odreenoj prigodi, dok su logorovali u umi, priali
itavu no, ili je vjerojatnije Kurtz priao. 'Priali smo
o svemu', rekao je, posve zanesen uspomenom. 'Zaboravio sam da postoji nekakvo spavanje. No kao da nije
trajala ni sat vremena. O svemu! O svemu!... O ljubavi, takoer.' 'Ah, priao vam je o ljubavi!' rekao sam,
prilino se zabavljajui. 'Nije ono to vi mislite', povikao
je, gotovo strastveno. 'Bilo je openito. Zbog njega sam
uvidio svata svata.'
Izbacio je ruke uvis. Bili smo tada na palubi, pa je
predvodnik mojih drvosjea, koji se odmarao u blizini,
uperio svoje teke, svjeducave oi u njega. Obazro sam
se, i ne znam zato, ali uvjeravam vas da mi nikad, nikad
ranije nisu zemlja, ta rijeka, ta dungla, sami svod tog
plamteeg neba, djelovali tako beznadno i tako tamno,
tako nepronino ljudskoj misli, tako beutno prema
90

ljudskoj slabosti. 'I vi ste, sve otad, uz njega, naravno?'

rekao sam.
Naprotiv. ini se da je njihovo openje iz razliitih
razloga bilo prilino isprekidano. Kao to mi je s ponosom dao do znanja, dvaput mu je uspjelo odnjegovati
Kurtza kad se razbolio (o tome je govorio kao to biste
vi o nekom opasnom pothvatu), ali u pravilu je Kurtz
lutao sam, daleko u dubine ume. 'Vrlo esto sam ga
po dolasku u ovu postaju morao ekati danima i danima da se pojavi', rekao je. 'Ah, bilo je vrijedno ekanja!

ponekad.' to je radio? istraivao ili to?' upitao

sam
ga. 'O, da, naravno'; otkrio je mnotvo sela, i jezero,
takoer on nije znao tono u kom pravcu; bilo je
opasno previe se raspitivati ali ekspedicije su mu se
uglavnom bavile slonovaom. Ali u to vrijeme vie nije
imao dobara za trgovanje', prigovorio sam mu. 'Jo i sad
mu je preostalo podosta naboja', odgovorio je, odvrativi
pogled. 'Jednostavnije reeno, opljakao je ovaj kraj', re
kao sam. Kimnuo je. 'Ne sam, svakako!' Promrmljao je
neto o selima oko tog jezera. 'Kurtz je naveo pleme da
ga slijedi, je li?' pretpostavio sam. On se malo provrpoljio. 'Oboavali su ga', rekao je. Ton tih rijei bio je toliko
izniman da sam ga propitljivo pogledao. Bilo je udno
vidjeti koliko se u njemu mijeaju revnost i nevoljkost
da govori o Kurtzu. Taj mu je ovjek ispunjavao ivot,
obuzimao misli, zanosio osjeaje. 'Sto moete oekivati?'
prasnuo je; 'doao im je s gromovima i munjama, znate

a nikad prije nisu nita takvo vidjeli i vrlo

uasan.
Znao je biti vrlo uasan. Ne moete suditi o g. Kurtzu kao
o nekom obinom ovjeku. Ne, ne, ne! Eto samo da
steknete pojamne stidim vam se rei, htio je pucati i u
mene, jednog danaali ja o njemu ne sudim.' 'Pucati u
vas!' viknuo sam. 'Zbog ega?' 'Pa, imao sam neto malo
91

slonovae koju mi je dao poglavica onog sela kraj moje

kue. Znate, ponekad sam za njih pukom lovio divlja.
Pa, on ju je htio, i nije ga se dalo urazumiti. Izjavio je da
e pucati u mene ukoliko mu ne dam slonovau i zatim
se ne pokupim iz ovog kraja, jer je to mogao, i to mu se
svialo, i nije bilo niega na svijetu to bi ga sprijeilo
da ubije koga god mu drago. A tako je i bilo. Dao sam
mu slonovau. Ba me bilo briga! Ali nisam se pokupio.
Ne, ne. Nisam ga mogao napustiti. Morao sam biti na
oprezu, naravno, sve dok se nismo opet sprijateljili na
neko vrijeme. Tada se drugi put razbolio. Kasnije sam ga
se morao kloniti; ali nisam se bunio. Najveim dijelom
je ivio u onim selima na jezeru. Kad bi se s pustio do
rijeke, ponekad bih mu bio po volji, a ponekad mi je bilo
bolje da se pazim. Taj je ojek previe propatio. Mrzio je
sve ovo, a nekako se nije mogao izvui. Kad bih dobio
priliku kumio sam ga da pokua otii dok jo ima vremena; ponudio sam mu da se vratim s njim. I on bi pristao,
a zatim bi ostao; otiao u jo jedan lov na slonovau;
tjednima bi nestao; zaboravio bi se medu ovim ljudima

zaboravio bi se znate.' 'Ba! lud je', rekao

sam.
Ogoreno se usprotivio. G. Kurtz nije mogao biti lud.
Da sam ga, prije samo dva dana, uo kako pria, ne bih
se ni usudio spomenuti takvo to... Podigao sam dvogled
dok smo priali, te sam pregledavao obalu, prelazei ru
bom ume s obje strane i u pozadini kue. Od saznanja
da ima ljudi u onom grmlju, tako tihih, tako mirnih

tihih i mirnih poput propale kue na brijegu

bilo
mi je nelagodno. Nije bilo nijednog znaka na licu pri
rode ove udesne prie koji mi nije bio toliko isprian
koliko dan do znanja u oajnikim usklicima, dopu
njenim slijeganjem ramenima, u prekinutim izrazima,
u naznakama dovrenim dubokim uzdasima. Suma je
92

bila nepomina, poput maske teka, poput zatvorenih vrata tamnice promatrali su u svom ozraju
skrivenoga znanja, strpljivog iekivanja, nepristupane
tiine. Rus mi je objanjavao kako se tek u zadnje vrijeme
g. Kurtz spustio niz rijeku, dovevi sa sobom sve ratnike
iz onog jezerskog plemena. Izbivao je nekoliko mjeseci
jer je dao da ga se oboava, pretpostavljam te se
neoekivano spustio, s namjerom da po svoj prilici krene
u prepad ili preko rijeke ili nizvodno. Oigledno je apetit za novom slonovaom nadvladao one kako da ih
nazovem? manje materijalne tenje. Meutim, naglo
mu je pozlilo. 'uo sam da bespomono lei, pa sam
se popeo izloio se riziku', rekao je Rus. 'O, loe mu
je, jako loe.' Usmjerio sam dalekozor prema kui. Nije
bilo znakova ivota, ali se vidio propali krov, dugaki zid
od blata kako viri iznad trave, s tri etvrtaste prozorske
rupice, svake razliite veliine; sve mi se ovo nalo nadohvat ruke, naizgled. A zatim sam uinio nagli pokret,
pa je jedan od preostalih stupova one iezle ograde
skoio u vidokrug mog dalekozora. Sjeate se da sam
vam rekao da su me se izdaleka dojmili izvjesni pokuaji
ukraavanja, prilino dojmljivi sred propalog izgleda tog
mjesta. Sad sam ih odjednom pogledao iz vee blizine,
to je kao prvu posljedicu imalo to da sam zabacio glavu
kao da izbjegavam udarac. Zatim sam pomno preao
dalekozorom od stupa do stupa, pa sam uvidio koliko
sam u krivu. Te okrugle kvrge nisu bile ukrasne ve
simboline; bile su izraajne i zbunjujue, frapantne i
uznemirujue hrana za razmiljanje, a takoer i za
leinare, da ih je ijedan promatrao s neba; ali u svakom
sluaju za one mrave koji su bili dovoljno poduzetni da
se uspnu uza stup. Ostavljale bi jo snaniji dojam, te
glave na kolcima, da im lica nisu bila okrenuta prema
93

kui. Samo je jedna, prva koju sam razabrao, gledala u

mom smjeru. Nisam bio toliko okiran koliko moda
mislite. Uzmak koji sam nainio nije zapravo bio nita
vie od izraza iznenaenja. Oekivao sam ondje vidjeti
drvenu kvrgu, znate. Oprezno sam se vratio na prvu
koju sam uoio ondje je bila, crna, sparuenar; upala,
zatvorenih capakaglava koja kao da je spavala na vrhu
tog stupa, a kako su joj suhe skvrene usnice otkrivale
usku bijelu prugu zuba, smijeila se, takoer, smijeila
bez prestanka u nekom beskonanom i aljivom snu
toga vjenog drijemea.
Ne otkrivam nikakve trgovake tajne. Zapravo, upravitelj je kasnije rekao da su metode g. Kurtza upropastile to podruje. Nemam nikakvog stava prema tome,
ali htio bih da jasno razumijete kako nije bilo nieg
naroito profitabilnog u tome to su te glave ondje bile.
Pokazivale su samo da se g. Kurtz nije u stanju suzdrati
pri zadovoljavanju svojih raznovrsnih pouda, da u njemu neega nedostaje nekakve sitnice koje se, kad bi
dolo do prijeke potrebe, ne bi moglo nai pod njegovom velianstvenom elokventnou. Je li on sam znao
za taj nedostatak, ne mogu rei. Mislim daje to saznanje
doprlo do njega na koncu tek na samom koncu. Ali
divljina ga je izrana otkrila, te mu se stravino osvetila
za tu fantastinu invaziju. Mislim da mu je doapnula
neke stvari o njemu samome koje nije znao, stvari o
kojima nije imao nikakve predodbe sve dok se nije posavjetovao s tom velikom osamljenou a taj se apat
pokazao neodoljivo zanosnim. Odjeknuo je glasno u
njemu zato to je u svojoj sri on bio upalj... Spustio
sam dalekozor, a glava koja se priinila dovoljno bliskom
da joj se obratim kao da je smjesta odskoila od mene u
nedostinu udaljenost.
94

Oboavatelj g. Kurtza bio je pomalo potiten.

urnim me, neodreenim glasom stao uvjeravati kako
se nije usudio skinuti te recimo, simbole sa stupova. Nije se bojao domorodaca; oni se ne bi ni pomaknuli
sve dok g. Kurtz ne kae. Njegova je uzvienost bila iznimna. Logori tih ljudi bili su svud unaokolo, a poglavice su mu svakoga dana dolazili u posjet. Puzali bi... 'Ne
elim nita znati o ceremonijama koje se primjenjuju
u prilaenju g. Kurtzu', uzviknuo sam. udno, obuzeo
me osjeaj da bi takve pojedinosti bile nepodnoljivi)e
od onih glava koje se sue na kolcima pod prozorima
g. Kurtza. Napokon, to je bio tek divljaki prizor, dok
ja kao da sam u jednom skoku bio prenesen u neko
nesvijetlo podruje prikrivenih uasa, gdje je isto,
jednostavno divljatvo bilo pravo olakanje, kao neto
to je imalo pravo postojati oigledno na suncu.
Mladi me iznenaeno pogledao. Valjda mu nije palo na
pamet da g. Kurtz meni nije bio idol. Zaboravio je da ja
nisam uo nijedan od tih velianstvenih monologa o, o
emu ono? o ljubavi, pravdi, voenju ivota ili emu
god. Ako je dolo do puzanja pred g. Kurtzom, on je
puzao koliko i najvei divljak medu svima njima. Rekao
je da nemam pojma o okolnostima; te glave su bile glave
pobunjenika. Priredio sam mu temeljit ok nasmijavi
se. Pobunjenici! Kakva e biti naredna definicija koju u
uti? Postojali su neprijatelji, zloinci, radnici a ovo
su bili pobunjenici. One buntovne glave djelovale su mi
vrlo prigueno na svojim tapovima. 'Vi ne znate koliko
takav ivot iscrpljuje ovjeka poput Kurtza, viknuo je
Kurtzov posljednji sljedbenik. 'Eto, a vi?' rekao sam. 'Ja!
Ja! Ja sam priprost ovjek. Ja nemam velikih misli. Ja
nita ni od koga ne elim. Kako me moete usporediti s
njim?...' Osjeaji su mu nadvladali govor, pa se odjed-

nom slomio. 'Nije mi jasno', prostenjao je. 'inim sve

to mogu da ga odrim na ivotu, i to je dovoljno. Nisam imao nikakve veze sa svim ovim. Nemam nikakvih
sposobnosti. Ovdje ve mjesecima nema ni kapi lijeka ni
zalogaja bolesnike hrane. Njega su sramotno napustili.
Ovakvog ovjeka, s takvim zamislima. Sramotnoi'Sramotno! Ja ja nisam spavao zadnjih deset noi...'
Glas mu se izgubio u spokoju veeri. Duge sjenke
ume spuznule su niz brijeg dok smo priali, otile
puno dalje od propale izbe, dalje od simbolinog reda
kolaca. Sve to je bilo u mraku, dok smo mi ondje dolje
jo bili na suncu, a potez rijeke pred istinom svjetlucao
je u nepominom i zasljepljujuem blistanju, uz mrki i
zasjenjeni zavoj iznad i ispod sebe. Ni ive due se nije
vidjelo na obali. Grmlje nije ukalo.
Odjednom se iza ugla kue pojavila skupina ljudi,
koji kao da su iznikli iz zemlje. Zagazili su u travu do
struka, drei se skupa, nosei u sredini improvizirana
nosila. Istog asa, u praznini tog krajolika, nadigao se
povik i svojom reskou proparao nepomini zrak poput otre strelice uperene ravno u samo srce te zemlje;
i, kao arolijom, struje ljudskih bia nagih ljudskih
bias kopljima u rukama, s lukovima, sa titovima, s
mahnitim pogledima i divljakim kretnjama, pokuljale
su na istinu iz smrknute i zamiljene ume. Grmlje se
zatreslo, trava se nakratko zanjihala, a zatim je sve mirno
zastalo u pozornoj nepominosti.
'E sad, ako im ne kae pravu stvar, svi smo gotovi',
rekao je Rus kraj mene. vor ljudi s nosilima takoer
je zastao, na pola puta do parobroda, kao skamenjen.
Vidio sam kako se ovjek na nosilima uspravlja, tanak i
podignute ruke, nad ramena nosaa. 'Nadajmo se da e
ovjek koji moe tako dobro priati o ljubavi openito,

nai neki konkretan razlog da nas ovog puta potedi',

rekao sam. Gorko sam prezirao apsurdnu pogibelj nae
situacije, kao da je biti na milosti toj odvratnoj utvari
bila sramotna nunost. Nisam mogao uti nikakav
zvuk, ali kroz dalekozor sam vidio istanjenu ruku
kako isprueno nareuje, donju eljust kako se mie,
oi te aveti gdje tamno sjaju daleko u njegovoj
koatoj glavi koja je kimala grotesknim trzajima.
Kurtz Kurtz

to na njemakom znai kratak zar ne? Pa, ime

je
bilo jednako istinito kao i sve ostalo u njegovom ivotu

i smrti. Djelovao je dugaak bar dva metra i

etvrt.
Prekriva mu je spao, pa se njegovo jadno i odvratno
tijelo ukazalo kao iz ovojnice. Mogao sam vidjeti
kako
mu se ko rebara sav komea, kosti ruke kako mau.
Bilo je kao da je neki oivljeni lik smrti izrezbaren od
stare slonovae ondje pun prijetnji mahao akom prema
nepominoj gomili ljudi izraenih od tamne i svjetlu
cave bronce. Vidio sam kako irom otvara usta to mu
je dalo udnovato halapljiv izgled, kao da eli progutati
sav zrak, svu zemlju, sve ljude pred sobom. Dubok je
glas jedva ujno dopro do mene. Zacijelo je vikao.
Odjednom je naglo legao. Nosila su se zatresla kad su
nosai opet zateturali naprijed, a gotovo istodobno
sam
zamijetio da gomila divljaka iezava bez ijedne
zamjet
ne kretnje povlaenja, kao da uma koja je ta bia
onako
naglo izbacila sad njih iznova uvlai onako kao to
se
udie pri dubokom disanju.
Nekolicina hodoasnika iza nosila prenosila je njegovo oruje dvije samarice, jednu teku puku, te
lagani revolver-karabin munje tog jadnog Jupitra.
Upravitelj se nagnuo nad njega i mrmljao dok mu je

hodao kraj uzglavlja. Spustili su ga u jednu kabinu s

tek dovoljno mjesta za leaj i poljski stolac ili dva, znate.
97

Sa sobom smo ponijeli njegovu zakanjelu potu, pa

mu je mnotvo razderanih omotnica i otvorenih pisama prekrilo krevet. Ruka mu je slabano rovala po tim
papirima. Zapanjile su me vatra njegovih oiju i sabrana leernost izraza. Nije se toliko radilo o iscrpljenosti
bolesnika. Nije se inilo da ga neto boli. Ova jesenka
djelovala sito i smireno, kao da se zasad namirila svim
osjeajima.
Zautao je jednim pismom, i pogledavi me ravno u
lice rekao: 'Zadovoljan sam.' Netko mu je pisao o meni.
One posebne preporuke su opet iznicale. Zaprepastila
me punoa glasa koju je bez napora ispustio, gotovo se
ni ne potrudivi pomaknuti usne. Taj glas! taj glas! Bio
je svean, dubok, rezak, dok se inilo da ovjek nije u
stanju ni aptati. Meutim, imao je dovoljno snage u
sebi bez sumnje patvorene da nas sasvim skoro
dokraji, kao to ete odmah uti.
Upravitelj se utke pojavio na vratima; ja sam smjesta izaao, a on je za mnom navukao zastor. Rus je, pod
radoznalim pogledima hodoasnika, zurio prema obali.
Pogledao sam u tom smjeru.
U daljini se moglo razabrati tamna ljudska oblija
kako nejasno prolijeu pred mranom granicom ume,
a kraj rijeke su dva bronana lika, oslonjena na visoka
koplja, stajala na suncu pod fantastinim pokrivalima za
glave od pjegavih koa, ratniki i nepomini, spokojni
poput kipova. A zdesna nalijevo du obasjane obale kretalo se divlje i predivno privienje jedne ene.
Hodala je odmjerenim koracima, odjevena u tkanine
s prugama i resicama, ponosno kroei zemljom, uz blagi
tropot i zveket barbarskih ukrasa. Visoko je drala glavu;
kosa joj je bila oiana u obliku kacige; imala je mjedene
nazuvke do koljena, rukavice od mjedene ice do lakata,
98

grimiznu toku na obrazu boje gline, nebrojene ogrlice

od staklenih perli oko vrata; bizarne stvarice, hamajlije,
pokloni vraeva, koji su visjeli po njoj, svjetlucale su i
podrhtavale pri svakom koraku. Na sebi je zacijelo imala
vrijednost nekoliko slonovskih kljova. Bila je divlja i
izvanredna, pomamnog pogleda i velianstvena; bilo je
neeg zlokobnog i otmjenog u njezinom odlunom primicanju. A kako je odjednom utihnula ta itava pretuna
zemlja, ta beskonana divljina, to divovsko tijelo plodnog
i tajanstvenog ivota, inilo se da gleda u nju, zamiljeno,
kao da promatra prizor vlastite sjenovite i strasne due.
Dola je do razine parobroda, stala u mjestu, okrenuta
prema nama. Duga sjena pala joj je do ruba vode. Njezino je lice imalo tragian i okrutan izraz divlje tuge i tupe
boli pomijeanih sa strahom od neke neiskazane, napola
uobliene odluke. Stajala je i gledala nas nepomino,
i poput same divljine, uz dojam promiljanja o nekoj
nedokuivoj nakani. itava je minuta prola, a zatim je
zakoraila prema naprijed. Zauo se tihi zveket, bljesnula je uta kovina, zanjihale su se resaste tkanine, a ona je
stala kao da ju je srce izdalo. Mladi momak kraj mene
je progundao. Hodoasnici su se saaptavali iza mojih
leda. Gledala je u sve nas kao da joj ivot ovisi o postojanoj netreminosti tog pogleda. Odjednom je rairila
svoje obnaene ruke i kruto ih izbacila iznad glave, kao
iz neke neukrotive elje da dotakne nebo, a u isti mah su
hitre sjenke mugnule sa zemlje, zamakle preko rijeke,
i obavile parobrod sjenovitim zagrljajem. Silna se tiina
nadvila nad itav prizor.
Polako se okrenula, nastavila hodati, slijedei obalu,
te zasla u grmlje slijeva. Tek su jednom njezine oi zasjale prema nama iz sumraka u gustiu prije nego to je
nestala.
99

'Da je ponudila da se popne na brod stvarno mislim

da bih pokuao pucati u nju', rekao je zakrpani ovjek,
uzrujano. 'Svakoga dana u zadnja dva tjedna ja sam
stavljao glavu na panj samo da ona ne bi ula u kuu.
Jednom je ula i nadigla dreku oko ovih bijednih krpa
koje sam uzeo iz skladita da si pokrpam odjeu. Isisam
bio pristojan. Barem se zacijelo radilo o tome, jer je
priala poput furije sat vremena s Kurtzom, tu i tamo
pokazujui u mene. Ne razumijem narjeje ovog plemena. Na sreu po mene, ini mi se da je Kurtz bio toga
dana bio previe bolestan da bi ga bilo briga, ili bi bilo
nevolje. Nije mi jasno... Ne to je previe za mene. A,
dobro, sad je sve to gotovo.'
U tom trenutku sam zauo Kurtzov duboki glas iza
zastora: 'Spasiti mene! spasiti slonovau, hoete rei.
Nemojte mi to govoriti. Spasiti mene! Ma, ja sam morao
spasiti vas. Vi sad remetite moje planove. Bolestan! Bolestan! Ne toliko bolestan koliko biste vi voljeli vjerovati.
Nema veze. Jo u ja ostvariti svoje zamisli vratit u
se. Pokazat u vam to se dade napraviti. Vi sa svojim
malim sitniavim nazorima vi meni stajete na put.
Vratit u se. Ja u...'
Upravitelj je izaao. Ukazao mi je ast da me primi
pod ruku i odvede u stranu. 'Vrlo mu je slabo, vrlo slabo',
rekao je. Smatrao je nunim da uzdahne, ali je propustio
biti dosljedno rastuen. 'Uinili smo za njega sve to smo
mogli nismo li? Ali ne da se zaobii injenicu da je g.
Kurtz Kompaniji donio vie tete nego koristi. Nije
uvidio da jo nije dozrelo vrijeme za odlunu akciju.
Oprezno, oprezno to je moje naelo. Jo uvijek nam
valja biti na oprezu. Ovo podruje je na neko vrijeme za
nas zatvoreno. alosno! Ukupno uzevi, trgovina e biti
na gubitku. Ne poriem da postoji znaajna koliina
100

slonovae uglavnom fosilne. Moramo je sauvati,

ako je ikako mogue ali pogledajte koliko je situacija
neizvjesnaa zato? Zato to je metoda neprimjerena.'
'Zar vi to', rekao sam, gledajui prema obali, 'zovete
"neprimjerenom metodom"? Bez sumnje', uskliknuo je,
estoko. 'Zar vi ne?'...
'Tu uope nema metode', promrmljao sam nakon
nekog vremena. 'Upravo tako', oduevio se. 'Ovo sam
i predvidio. Dokazuje potpuni nedostatak prosudbe.
Moja je dunost da to istaknem na nadlenome mjestu.' 'O', rekao sam, 'onaj momakkako se ono zove?
onaj ciglar, on e vam sroiti itljivo izvjee.' Naas
je djelovao zbunjeno. inilo mi se da nikad nisam udisao neko toliko pogano ozraje, pa sam se u sebi obratio Kurtzu za olakanje ba za olakanje. 'Svejedno
smatram da je g. Kurtz izniman ovjek', naglaeno sam
rekao. Zapanjio se, uperio u mene hladan i teak pogled,
te vrlo tiho rekao: 'Bio je', te mi okrenuo leda. Trenutak
moje milosti je proao; zatekao sam se svrstan zajedno
s Kurtzom medu pobornike metoda za koje vrijeme jo
nije dozrelo: bio sam neprimjeren! Ah! ali bilo je neeg
barem u tome da se smije odabrati svoju moru.
Bio sam se zapravo obratio divljini, ne g. Kurtzu,
koji je, bio sam spreman priznati, vrijedio koliko i da je
sahranjen. A naas mi se inilo kao da sam i ja sahranjen
u golemom grobu punom neizrecivih tajni. Osjeao sam
kako mi grudi tite nepodnoljiva teina, vonj vlane
zemlje, prisutnost pobjedonosne iskvarenosti sakrivene
pogledu, tama nepronine noi... Rus me potapao po
ramenu. uo sam ga kako mrmlja i muca neto kao 'brate
pomorce nije se moglo prikriti saznanje o stvarima
koje bi utjecale na ugled g. Kurtza'. Priekao sam. Za njega oigledno g. Kurtz nije bio u grobu; sve mi se ini da
101

je za njega g. Kurtz pripadao besmrtnicima. 'Dobro!' na

posljetku sam rekao, priaj. Ja sam, sluajno, prijatelj g;
Kurtza na neki nain.'
Izjavio je uz podosta formalnosti da kad ne bismo
bili 'od iste profesije', on bi zadrao stvar za sebe bez
obzira na posljedice. 'Sumnjao je da postoji izravna zla
namjera prema njemu od strane ovih Bijelaca koji- '
'Imate pravo', rekao sam, prisjetivi se izvjesnog razgo
vora koji sam nauo. 'Upravitelj smatra da bi vas trebalo
objesiti.' Pokazao je zabrinutost ovom dojavom koja me
isprva zabavila. 'Bolje da se potiho maknem', rekao je,
iskreno. 'Vie nita ne mogu napraviti za Kurtza, a oni
e uskoro nai neki izgovor. Sto ih spreava? Ima jedna
vojna ispostava na tristo milja odavde.' 'Pa, dajem vam;
rije', rekao sam, 'moda bi vam bilo bolje da odete ako
imate ikakvih prijatelja medu oblinjim divljacima.'
'Mnotvo', rekao je. 'To su jednostavni ljudi a meni
nita ne treba, znate.' Stajao je i grizao si usnu, zatim?
'Ne bih htio da se ita runo dogodi ovim ovdje Bijelci
ma, ali naravno da sam mislio na ugled g. Kurtza ali!
vi ste brat pomorac i ' 'U redu', rekao sam, nakon*
nekog vremena. 'Ja neu nakoditi ugledu g. Kurtza.'
Nisam ni znao koliku istinu sam rekao.
i
Obavijestio me, spustivi glas, daje Kurtz bio raj koji
je naredio da se povede napad na parobrod. 'Mrzio je
katkad pomisao da bi ga mogli odvesti as druge stra- >
ne... Ali ja ne shvaam takve stvari. Ja sam jednostavan
ovjek. On je mislio da bi vas to moglo zastraiti da
ete odustati, pomislivi da je mrtav. Nisam ga mogao
sprijeiti. Ma, sve mi je to bilo grozno u posljednjih!
mjesec dana.' 'Pa dobro', rekao sam. 'Sad je na sigurni
nom.' 'Da-a -a, promrmljao je, ne djelujui naroito?
uvjereno. 'Hvala, rekao sam; 'bit u na oprezu.' Alj,
102

potiho - a?' kumio me, zabrinuto. Bilo bi uasno za

njegov ugled da itko ovdje ' Vrlo sveano sam mu
obeao potpunu diskretnost. 'Nedaleko me eka kanu s
tri crna momka. Idem ja. Biste li mi mogli dati nekoliko
naboja za Martini-Henrvjevku?' Mogao sam, i jesam,
uz primjerenu tajnovitost. Posluio se, namignuvi
mi, akom mog duhana. 'Medu mornarima znate
dobar engleski duhan.' Na vratima pilotske kabi
ne okrenuo se 'ujte, da nemate moda par cipela
vika?' Podigao je jednu nogu. 'Pogledajte.' Potplati su
mu bili povezani ispletenim uzicama poput sandala
pod golim stopalima. Iskopao sam neki stari par, koji
je s divljenjem pogledao prije nego to si gaje zataknuo
pod lijevu miku. Jedan dep (kriavocrven) bubrio mu
je od naboja, iz drugog (tamnomodrog) virilo je 'Towsonovo razmatranje', itd, itd. inilo se da smatra sebe
izvanredno dobro opremljenim za ponovno suoenje s
divljinom. 'Ah! Nikad, nikad vie neu susresti takvog
ovjeka. Trebali ste ga uti kako recitira poeziju bila
je to, k tome, njegova vlastita, rekao mi je. Poezija!'
Zakolutao je oima prisjetivi se tih divota. 'O, proirio
mije um!' 'Do vienja, rekao sam. Rukovao se i iezao
u noi. Ponekad se pitam jesam li ga ikada zaista vidio
je li bilo mogue susresti jednu takvu pojavu!...
Kad sam se probudio netom iza ponoi njegovo mi
je upozorenje palo na pamet uz onu naznaku opasnosti
koja se inila, u zvjezdanoj tami, dovoljno stvarnom da
me natjera ustati ne bih li pogledao kako stvari stoje. Na
brijegu je gorjela velika vatra, obasjavajui na mahove
izoblien ugao doma postaje. Jedan od agenata je sa
straom od nekolicine naih Crnaca, naoruanih za tu
potrebu, nadgledao slonovau; ali duboko unutar ume,
crveni odbljesci koji su lelujali, koji kao da su ponirali

103

i uzdizali se s tla medu ispletenim stupastim oblijima

izrazite crnine, odavali su toan poloaj logora u kom
su oboavatelji g. Kurtza nelagodno bdjeli. Jednolian
ritam velikih bubnjeva ispunjavao je zrak priguenim
udarcima i zaostalim treperenjem. Jednolino brujanje
mnogih mukih glasova koji su svaki za sebe pojalineki
udan napjev dopiralo je iz crnog, plonog zida ume
kao to zujanje pela dopire iz konice, i imalo neobino
opojan uinak na moja napola probuena osjetila. Vjerujem da sam zadrijemao oslonjen preko rukohvata, sve
dok me nagli prasak krikova, silna provala nagomilane
i tajanstvene mahnitosti, nije probudila u zatravljenom
udu. Prekinula se sva u isti mah, pa se duboko brujanje
nastavilo, ostavljajui dojam ujne i umirujue tiine.
Nehajno sam bacio pogled u malu kabinu. Unutra je
gorjela svjetiljka, ali g. Kurtza nije bilo.
Mislim da bih bio nadigao viku da sam povjerovao
svojim oima. Ali nisam im isprva vjerovao to je djelovalo toliko nemogue. injenica je da sam bio posve
izvan sebe od istog tupog straha, posve apstraktne
strave, nevezane uz bilo kakav odreeni oblik ili tjelesnu
opasnost. Taj je osjeaj bio toliko nadmoan zbog
kako da to opiem? moralnog oka koji sam doivio,
kao daje neto posve udovino, nepodnoljivo mislima
i odurno dui, neoekivano bilo baeno na mene. Ovo
je naravno potrajalo najkrai djeli sekunde, a potom
mi je uobiajeni osjeaj svakidanje, smrtne opasnosti,
mogunosti da doe do iznenadnog napada i pokolja, ili
neeg takvog, to sam vidio da se sprema, itekako dobro
doao kao smirenje. Zapravo, umirio me do te mjere da
nisam dignuo uzbunu.
Na metar od mene na palubi jedan je agent spavao u
stolici, sav zakukuljen u kaput. Krici ga nisu probudili;
104

hrkao je vrlo blago; ostavio sam ga da kunja i skoio na

obalu. Nisam izdao g. Kurtza bilo je naloeno da ga
nikad ne smijem izdati bilo je zapisano da u biti
odan mori koju sam odabrao. Bilo mi je veoma stalo da
se nasamo suoim s tom sjenkom a do dananjega
dana ne znam zato toliko ljubomorno nisam htio ni s
kim podijeliti osebujno crnilo tog doivljaja.
im sam dospio na obalu ugledao sam trag iroki
usjek u travi. Sjeam se ushita s kojim sam si rekao: 'Ne
moe hodati pue etveronoke imam ga.' Trava je
bila mokra od rose. Hitro sam kroio stisnutih aka.
ini mi se da sam nejasno kanio zaskoiti ga i premlatiti. Ne znam. Imao sam neke imbecilne pomisli.
Stara pletilja s makom nametnula mi se u sjeanju kao
najnedolinija osoba koja bi mogla sjediti na suprotnom
kraju ovakve rabote. Vidio sam red hodoasnika kako
prska zrak olovom iz Winchesterki koje su drali na
boku. Mislio sam da se nikada neu vratiti na parobrod,
pa sam sebe zamislio kako ivim sam i nenaoruan u
umama do poodmakle dobi. Takve gluposti znate.
A sjeam se da sam potisnuo ritam bubnja udarcima
svoga srca, te da mi je bilo drago zbog njegove spokojne
ravnomjernosti.
Ipak, drao sam se staze i zatim stao da oslunem.
No je bila vrlo vedra; tamnomodri prostor, svjetlucav
od rose i zvijezda, u kome su crni stvorovi stajali posve
nepomino. Pomislio sam da razabirem nekakvo kretanje pred sobom. Bio sam neobino samouvjeren u svemu
te noi. Dapae, skrenuo sam s traga i otrao u irokom
polukrugu (doista mislim da sam se pritom kikotao
sebi u bradu) kako bih dospio ispred toga gibanja, toga
kretanja koje sam vidio ako sam zapravo ita vidio,
Zaobilazio sam Kurtza kao da se radilo o djeakoj igri.
105

Naletio sam na njega, i, da me nije uo, bio bih se

ba spotaknuo o njega, ali ustao je na vrijeme. Podigao
se, nesiguran, dugaak, blijedo nejasan, poput pare
koju je zemlja izdahnula, i blago njihao, magliast
i utljiv preda mnom; dok su se iza mojih leda vatre
dizale medu stablima, a mrmorenje mnogih glasova
istjecalo je iz ume. Pametno sam mu presjekao put; ali
kad sam se doista suoio s njim kao da sam doao sebi,
uvidjevi opasnost u njezinim pravim razmjerima. Jo
nita nipoto nije bilo gotovo. Recimo daje poeo vikati? Premda je jedva stajao na nogama, jo uvijek je bilo
podosta snage u njegovom glasu. 'Odlazi sakrij se',
rekao je, onim dubokim tonom. Bilo je zastraujue.
Osvrnuo sam se. Doprli smo na tridesetak metara od
najblie vatre. Jedan se crni lik uspravio, zakoraao na
dugim crnim nogama, zamahao dugim crnim rukama,
naspram plamena. Imao je rogove rogove antilope,
mislim na glavi. Nekakav arobnjak, nekakav vra,
bez sumnje: dovoljno je demonski djelovao. 'Znate
li to radite?' proaptao sam. 'Savreno', odvratio je,
podigavi glas za tu jednu rije: zazvuala mi je udaljeno pa ipak glasno, poput poziva kroz trublju. Ako
se sad pone svaati propali smo, pomislio sam u sebi.
Ovo oigledno nije bila prigoda za ake, ak i po stra ni od vrlo prirodne odbojnosti koju sam imao prema
mlaenju te Sjenke tog zabludjelog i izmuenog
stvora. 'Izgubit ete se', rekao sam 'posve izgubiti.
ovjek ponekad dobije takav bljesak nadahnua, znate.
Uspio sam rei pravu stvar, premda on zaista nije
mogao biti nepovratnije izgubljen nego to je bio upravo u tom trenutku, kad su se postavljali temelji nae
prisnosti koji e istrajati istrajati do samoga
kraja pa i dalje.
106

'Imao sam goleme planove', promrmljao je ne odluno. 'Da', rekao sam; 'ali ako pokuate viknuti
razbit u vam glavu ovim ' U blizini nije bilo ni tapa
ni kamena. 'Zadavit u vas namrtvo', ispravio sam se.!
Bio sam na pragu velikih stvari', preklinjao je, enjivim'
glasom, zvuei tako sjetno da mi se krv sledila u ilama; >
'A sad zbog ovog glupog probisvijeta ' Va uspjeh u
Europi u svakom je sluaju zajamen', potvrdio sam*
mu, polako. Nisam htio da ga moram daviti, razumijete i
a to bi ionako bilo od vrlo male koristi za ikakvu
konkretnu svrhu. Pokuao sam rastjerati ini teke, i
nijeme ini divljine koje kao da su ga privijale uzf,
svoje beutne grudi buenjem zaboravljenih i okrutnih
nagona, uspomenama na ispunjene i udovine strasti;
Samo gaje ovo, bio sam siguran, otjeralo do ruba ume; f
do grmlja, prema odbljesku vatri, udaranju bubnjeva,
brujanju udnih napjeva; samo je ovo namamilo njego
vu odmetniku duu da prijee okvire doputenih tenji.
A, zar ne shvaate, strava ovog poloaja nije bila u tome
da u dobiti po glavi premda sam bio vrlo ivopisno
svjestan i te opasnosti, takoer ve u ovome, da sam
morao imati posla s biem kod kojeg se nisam mogao
pozvati ni na uzvieno ni na nisko. Morao sam ga, ba po
put crnja, zazvati njega njegovu vlastitu uzvienu
i nevjerojatnu pokvarenost. Niega nije bilo ni iznad
ni ispod njega, i to sam znao. Samog je sebe odbio od
zemlje. Proklet bio! razbio je samu zemlju u komadie, i
Bio je sam, a ja pred njime nisam znao stojim li na ze-,
mlji ili lebdim u zraku. Priao sam vam to smo rekli*,'
ponavljao reenice koje smo izgovorili ali koja jes
korist? To su bile obine svakodnevne rijei poznati, i
slabi zvui koji se razmjenjuju svakog ivog dana. Ali to;'
s time? Imale su iza sebe, u mom shvaanju, strahovitu!
W7i

izraajnost rijei koje se uju u snovima, reenica koje

se izgovore u morama. Dua! Ako se itko ikada borio
s nekom duom, ja sam taj. A nisam niti raspravljao s
luakom. Vjerujte mi ili ne, njegova je inteligencija bila
savreno bistra okrenuta, istina je, stravinom estinom
prema sebi, no bistra; a u tom je bila jedina prilikadcoju
sam imao izuzev, naravno, toga da ga na licu mjesta ubijem, to ne bi bilo tako dobro, s obzirom na neizbjenu
buku. Ali dua mu je bila luda. Dok je samovala u divljini, bila je pogledala u sebe, i, nebesa mi! kaem vam,
poludjela je. Morao sam zbog svojih grijeha, valjda
proi kroz iskuenje gledanja u nju vlastitim oima.
Nikakva rjeitost nije vam mogla do te mjere usahnuti
vjeru u ovjeanstvo kao njegov konani izljev iskrenosti. Muio se i on sa sobom, takoer. To sam vidio, to
sam uo. Vidio sam nepojmljiv misterij due koja nije
poznavala ni ograde, ni vjere, a ni straha, a ipak se slijepo
muila sama sa sobom. Ostao sam prilino pribran; ali
kad sam ga na koncu uspio prostrijeti po kauu, obrisao
sam si elo, dok su mi se noge poda mnom tresle kao da
sam na leima prenio pola tone niz onaj brijeg. Pa ipak
sam ga samo bio pridravao, obavivi njegovu koatu
ruku oko svoga vrata a nije bio puno tei od djeteta.
Kad smo narednoga dana krenuli u podne, gomila,
ijeg sam prisustva iza zavjese od drvea cijelo vrijeme
bio ivo svjestan, opet je istekla iz ume, ispunila istinu,
prekrila obronak masom nagih, diuih, drhtavih,
bronanih tijela. Malo sam pojaao paru, te zamaknuo nizvodno, a dvije tisue oiju pratile su obrtanja
pljuteeg, tutnjeeg, okrutnog rijenog demona koji je
tukao vodu svojim stravinim repom i izdisao crni dim
u zrak. Sprijeda u prvome redu, du rijeke, tri mukarca,
premazana svijetlocrvenom zemljom od glave do pete,
108

nemirno su koraala amo-tamo. Kad smo opet doli u

razinu s njima, okrenuli su se k rijeci, stali toptati nogama, kimati rogatim glavama, njihati skrletnim tijelima;
zatresli su prema okrutnome rijenom demonu hrpu
crnih cvjetova, neku otrcanu kou s objeenim repom
neto to je izgledalo poput osuene tikve; povremeno
su zajedniki izvikivali nizove udesnih rijei koje nisu
nalikovale nikakvom zvuku ljudskog jezika; a duboko
amorenje gomile, koje se na mahove prekidalo, bilo je
poput odgovora u nekoj sotonistikoj litaniji.
Bili smo prenijeli Kurtza u pilotsku kabinu: ondje je
bilo vie zraka. Leao je na kauu i zurio kroz otvorenu
grilju. U masi ljudskih tjelesa nastao je vrdog, te je ena
s kosom poput kacige i obrazima boje gline istrala do
samoga ruba toka. Ispruila je ruke, neto viknula, i
itava je ta divlja svjetina prihvatila taj povik, zagluno
progovorii uglas, izraajno, brzo, bez daha.
'Razumijete li ovo?' upitao sam ga.
Nastavio je gledati pokraj mene estokim, eljnim
oima, uz pomijean izraz sjete i mrnje. Nije dao
odgovora, ali uoio sam osmijeh, osmijeh neodrediva
znaenja, kako mu se javlja na bezbojnim usnama koje
su se trenutak potom grevito trgnule. 'Ne razumijem
li?' rekao je polako, hvatajui dah, kao da su rijei ne kom nadnaravnom silom istrgnute iz njega.
Povukao sam uzicu zvidaljke, a to sam uinio zato
to sam vidio kako hodoasnici na palubi vade svoje
puke, ostavljajui dojam da oekuju veseli provod.
Na iznenadan pisak gibanje sutog straha prolo je
tom klinastom masom tijela. 'Nemojte! nemojte ih
preplaiti da pobjegnu', viknuo je razoarano netko s
palube. Povlaio sam uzicu opet i opet. Rasprili su se
i otrali, skakali su, uali su, krivudali su, izmicali su
109

leteoj stravi tog zvuka. Ona tri crvena deka pala su

niice, licem uz obalu, kao da su poginuli od pogotka.
Samo se barbarska i izvanredna ena nije niti trgnula,
tragino pruajui nage ruke za nama preko tmurne i
svjetlucave rijeke.
A zatim je ona imbecilna gomila dolje na palubi
otpoela svoju malu zabavu, pa nita vie nisam mogao
vidjeti od dima.
Smea struja je hitro istjecala iz srca tame, sputajui
nas prema moru dvostruko bre nego to smo bili napredovali uz nju; i Kurtzov ivot je brzo istjecao, takoer,
povlaei se, povlaei iz njegova srca ka moru neumoljivog vremena. Upravitelj je bio vrlo spokojan, vie nije
imao nikakvih ivotnih tjeskoba, obojicu nas je obujmio
sveobuhvatnim i zadovoljnim pogledom: ova 'rabota'
se rijeila onoliko dobro koliko se i dalo oekivati.
Vidio sam da se blii vrijeme kad u preostati jedini iz
skupine s 'neprimjerenim metodama'. Hodoasnici su
me gledali s negodovanjem. Bio sam, da tako kaem,
ubrojen medu mrtve. udno je kako sam prihvatio ovo
nepredvieno partnerstvo, ovaj odabir more koji mi je
nametnula sjenovita zemlja, pod invazijom ovih ljudi i
pohlepnih aveti.
Kurtz je govorio. Taj glas! taj glas! Gromko je jeao
do samoga kraja. Nadivio je njegovu snagu kako bi
sakrio u velianstvenim naborima rjeitosti jalovu tamu
njegovoga srca. O, muio se! muio se! Pustoi njegovog
umornog mozga sad su salijetali sjenoviti prizori prizori bogatstva i slave priljeno su se vrtjeli oko njegovog
neiscrpnog dara za plemenito i uznosito izraavanje.
Moja Namjeravana, moja postaja, moja karijera, moje
110

i i'

ideje to su bili predmeti povremenog izricanja

uzvienih uvstava. Sjenka izvornoga Kurtza obilazila
je uzglavlje uplje patvorine, ija je sudbina bila skoro
ukapanje u plijesan pretpotopne zemlje. Ali i
dijabolina ljubav i nezemaljska mrnja misterija u
koje je pronikla borile su se za vlast nad tom duom,
zasienom primitivnim osjeajima, poudnom za
laljivom slavom, za patvorenim isticanjem, za svim
formama uspjeha i moi.
Ponekad je bio odbojno djetinjast. Zahtijevao je
da ga kraljevi doekuju na kolodvorima pri
njegovom povratku iz nekog odurnog Nigdje, gdje
je kanio postii velike stvari. 'Pokaete im da u sebi
imate neto to je zaista unosno, i zatim nee biti
granica priznavanju vae sposobnosti', govorio bi.
'Naravno da uvijek morate paziti na pobude prave
pobude uvijek.' Dugi potezi koji kao da su bili
jedan te isti potez, monotoni zavoji koji su bili
navlas jednaki, klizili su kraj parobroda dok su
svojim mnotvom svjetovnih stabala strpljivo uvali
ovaj aavi fragment drugog svijeta, prethodnicu
promjene, osvajanja, trgovine, masakra, blagoslova.
Gledao sam preda se pilotirao. 'Zatvorite grilju',
rekao je Kurtz iznenada jednog dana; 'ne mogu
podnijeti pogled na to.' Posluao sam ga. Nastupila je
tiina. 'Ma, jo u ti ja itekako iscijediti srce!' viknuo
je prema nevidljivoj divljini.
Doivjeli smo kvar kao to sam i oekivao pa
smo se zbog popravki morali izvui na elo jednog
otoka. Ova odgoda bila je prva stvar koja je potresla
Kurtzovo samopouzdanje. Jednog jutra mi je dao
paket s papirima i fotografiju sve skupa povezano
vezicom za cipele. 'uvajte mi ovo', rekao je. 'Ova
pogubna budala (mislio je na upravitelja) 'je u stanju
kopati po mojim kutijama kad ja ne gledam.'
Poslijepodne sam ga vidio. Leao je na

leima sklopljenih oiju, pa sam se potiho povukao, ali

uo sam ga kako mrmlja: 'ivi pravino, umri, umri...'
Oslukivao sam. Nije bilo nieg vie. Je li on to u snu
uvjebavao neki govor, ili se radilo o odlomku reenice
iz nekog novinskog lanka? Nekad je pisao za novine i
kanio je to iznova raditi, 'zbog promicanja mojih ideja.
To mi je dunost.'
Njegova je tama bila nepronina. Gledao sam ga
kao to se naviruje prema ovjeku koji lei na dnu neke
klisure kamo sunce nikada ne sja. Ali nisam mu mogao
posvetiti puno vremena, jer sam pomagao strojaru da
rastavi uplje cilindre, da izravna izvitoperenu osovinu,
i u drugim slinim stvarima. ivio sam u paklenskom
neredu hrde, turpija, vijaka, matica, izvijaa, ekia, zapornih builica stvari kojih se gnuam, jer se s njima
ne snalazim. Opsluivao sam malu kovanicu koju smo
na svu sreu imali na brodu; iscrpljeno sam se patio u bijednoj gomili otpada osim kad sam se previe tresao
da bih mogao stajati.
Kad sam jedne veeri ulazio sa svijeom zapanjio sam
se uvi ga kako pomalo drhtavo kae: 'Leim ovdje u
tami i ekam smrt.' Svjedost mu je bila na koji pedalj od
oiju. Natjerao sam se da promrmljam: 'Ma, besmislice!' i stao nad njim kao ukopan.
Bilo to iole slino mijeni koja je proela crte njegovog lica nikad ranije nisam vidio, a nadam se da nikada
vie ni neu. O, nisam bio dirnut. Bio sam opinjen.
Bilo je kao da se neki veo razderao. Vidio sam na tom
licu od slonovae izraz tmurnog ponosa, beutne sile,
kukavike strave napetog i beznadnog oaja. Je
li iznova proivljavao svoj ivot u svakoj pojedinosti
poude, iskuenja i predavanja tijekom tog krajnjeg
trenutka potpune spoznaje? Saptom je viknuo k nekom
112

prizoru, k nekoj viziji viknuo je dvaput, povikttii

koji
nije
bio
vie
od
daha

;}
'Uas! Uas!'
i
Puhnuo sam u svijeu i izaao iz kabine. Hodoasnici
su veerali u kantini, pa sam sjeo na svoje mjesto preko puta upravitelja, koji je podigao oi i uputio mi
upitan pogled, koji sam uspjeno izbjegao. Zavalio se,
spokojno, onim svojim osobitim smijekom zapeativi
neiskazanu dubinu svoje opakosti. Neprekidan pljusak
muica strujao je k svjetiljci, k tkanini, k naim rukama
i licima. Odjednom je upraviteljev deko pomolio svoju
bezobraznu crnu glavu kroz vrata, i rekao nemilosrdno
prezrivim tonom
'Gospon Kurtz on mrtav.'
Svi su hodoasnici pojurili da vide. Ja sam ostao, i
nastavio veerati. Vjerujem da su me smatrali okrutno
beutnim. Meutim, nisam puno pojeo. Ondje je bila
svjetiljka svjetlost, zar ne znate a vani je bilo tako
vraki, vraki tamno. Nisam vie prilazio izuzetnome
ovjeku koji je izrekao presudu pustolovinama svoje
due na ovoj zemlji. Glasa je nestalo. ega je drugog
ondje bilo? Ali ja sam naravno svjestan da su narednoga
dana hodoasnici sahranili neto u neku blatnu jamu.
A zatim su vrlo skoro sahranili i mene.
Meutim, kao to vidite, nisam se otiao pridruiti
Kurtzu tad i ondje. Nisam. Ostao sam odsanjati moru
sve do kraja, i jo jednom iskazati svoju odanost Kurtzu.
Sudbina. Moja Sudbina! aljiva je stvar taj ivot taj
tajanstveni ustroj nemilosrdne logike s nekim jalovim
ciljem. Najvie to se od njega moete nadati je neko
saznanje o samima sebi koje prekasno doe kao
etva neugasivih aljenja. Hrvao sam se sa smru. To je
najmanje uzbudljivo nadmetanje koje moete zamisliti.
113

Odvija se u neopipljivom sivilu, bez ieg pod nogama,

bez ieg oko vas, bez gledatelja, bez amora, bez slave,
bez velike udnje za pobjedom, bez velikog straha od
poraza, u boleljivoj atmosferi mlake nevjerice, bez
naroite vjere u vlastitu pravinost, i jo manje u onu
vaeg suparnika. Ako je takvo oblije konane mudrosti, onda je ivot vea zagonetka nego to to neki od
nas smatraju. Bio sam na treptaj do posljednje prilike
za izricanje suda, i ponizno sam otkrio da vjerojatno ne
bih imao to rei. To je razlog zbog kojeg potvrujem
da je Kurtz bio izuzetan ovjek. On je imao neto za
rei. On je to rekao. Otkako sam i sam zavirio preko
ruba, bolje razumijem smisao njegovog pogleda, koji
nije mogao vidjeti plamen svijee, ali je bio dovoljno
opsean da obuhvati itav svemir, dovoljno prodoran
da zadre u sva srca koja kucaju u tami. On je zakljuio
on je presudio. 'Uas!' Bio je izniman ovjek. Napokon, to je bio izraz nekakvog vjerovanja; posjedovao
je iskrenost, posjedovao je uvjerenje, posjedovao je treperavu notu otpora u svom aptu, posjedovao je odbojno
lice ugledane istine udnu isprepletenost poude i
mrnje. A nije moja vlastita krajnost ono to najbolje
pamtim vizija bezoblinog sivila ispunjenog tjelesnom boli, te nehajan prezir prema prolaznosti svega
ak i ove same boli. Ne! Kao da sam proivio njegovu
krajnost. Tono, on je napravio taj posljednji korak, on
je zakoraio preko ruba, dok je meni bilo omogueno
da povuem svoju neodlunu nogu. A moda u ovome i
jest itava razlika; moda su sva mudrost, i sva istina, i
sva iskrenost, naprosto sabijene u taj neprocjenjivi
trenutak vremena u kojem prekoraimo prag nevidljivoga. Moda! Volio bih vjerovati da moja zavrna rije
ne bi bila izraz nehajnog prezira. Bolji je njegov povik
114

puno bolji. On je bio potvrda, moralna pobjeda,'

plaena nebrojenim porazima, odvratnim stravama,
odvratnim zadovoljenjima. Ali bio je pobjeda! Zbog
toga sam ostao odan Kurtzu do samoga kraja, pa ak i
kasnije, kad sam nakon dugo vremena jo jednom uo,
ne njegov vlastiti glas, ve jeku njegove velianstvene
rjeitosti odbijenu prema meni od jedne due toliko
prozirno iste kao da je kristalna litica.
Ne, nisu me sahranili, premda postoji jedno
razdoblje kojeg se sjeam kroz maglu, kroz uzdrhtalo
uenje, poput prolaza kroz neki nepredoivi svijet
koji nije u sebi imao ni nade ni udnje. Zatekao sam
se opet u svetilinome gradu s mrskim pogledom na
ljude koji ure ulicama kako bi jedni drugima ugrabili
neto novca, prodirali svoju zloglasnu kuhinju, ispijali
svoje pogubno pivo, sanjali svoje nebitne i aave snove.
Grijeili su se o moje misli. Bili su uljezi ije me znanje o
ivotu drailo svojom prijetvornou, jer sam bio toliko
siguran da nikako ne mogu znati stvari koje ja znadem*
Njihovo dranje, koje je naprosto bilo dranje obinih
osoba koje obavljaju svoje poslove u uvjerenju da sm
posve sigurni, bilo mi je uvredljivo poput razuzdanih f\
razmetanja obijesti suoene s opasnou koju nije spo- \
sobna shvatiti. Nisam imao naroite elje da ih prosvije- s
tlim, ali bilo mi je pomalo teko suzdravati se da im se
ne smijem u lica, tako puna glupe umiljenosti. Usudio
bih se rei da mi u to vrijeme nije ba bilo dobro. Tuma-;
rao sam ulicama trebalo je dovriti razliite poslove
ogoreno se cerei savreno pristojnim ljudima. Priz
najem daje moje ponaanje bilo neoprostivo, ali s druge
strane moja temperatura je tih dana rijetko kad bila nor* i
malna. Nastojanja moje drage ujne da mi 'povrati snagu'
inila su se posve promaenima. Nije moja snaga bila ta
115

koju je valjalo povratiti, moja je mata bila ta koju je valjalo umiriti. uvao sam sveanj papira koji mi je Kurtz
dao, ne znajui tono to da s njim napravim. Njegova
je majka nedavno umrla, pod paskom, kako su mi rekli,
njegove Namjeravane. Jedan izbrijani ovjek, slubenog
dranja, s naoalama zlatnih okvira, posjetio me jednog
dana i raspitivao se, isprva izokola, kasnije s udvornom
izravnou, o onome to je sa zadovoljstvom nazvao iz-'
vjesnim 'dokumentima. Nisam se iznenadio, jer sam se
dvaput bio posvaao s upraviteljem o toj temi jo ondje.
Bio sam odbio predati i najmanji djeli tog paketa, pa
sam zauzeo jednaki stav i prema ovjeku s naoalama.
Na posljetku se ispunio tamnim prijetnjama, i stao izrazito uljivo tvrditi kako Kompanija ima pravo na svaki
djeli podataka o svojim 'teritorijima'. Te je rekao: 'G.
Kurtz je zacijelo morao posjedovati iroka i podrobna
saznanja o neistraenim podrujima s obzirom na
njegove velike sposobnosti i alosne okolnosti u koje je
bio postavljen: stoga ' Uvjeravao sam ga da saznanja
g. Kurtza, ma koliko iroka, nisu imala dodirnih toaka
s problemima gospodarstva ili uprave. Zatim je prizvao
ime znanosti. 'Bio bi nemjerljivi gubitak da', itd, itd.
Ponudio sam mu izvjee o 'Potiskivanju divljakih
obiaja', ali s otrgnutim post scriptumom. Gorljivo ga
je uzeo, ali na koncu je prezrivo mrknuo na njega. 'Ovo
nije ono to smo s pravom oekivali', primijetio je. 'Ne
oekujte nita drugo', rekao sam. 'Ima jo samo privatnih pisama.' Povukao se uz neku prijetnju sudskim postupcima, i vie ga nisam vidio; ali jedan drugi momak,
koji je sebe nazvao Kurtzovim bratiem, pojavio se dva
dana kasnije, pun elje da sazna sve potankosti o posljednjim trenucima svog dragog srodnika. Usput mi je
dao do znanja kako je Kurtz u biti bio veliki glazbenik.
116

'Bilo je ondje materijala za velik uspjeh', rekao je ovjek,

koji je bio orgulja, vjerujem, ravne sijede kose koja mu
je padala preko masnog ovratnika kaputa. Nisam imao
razloga sumnjati u njegovu izjavu; i do dananjega dana
nisam u stanju rei to je bilo Kurtzovo zanimanje, ako
je ikada ijedno i imao koji je bio njegov najvei dar.
Smatrao sam ga slikarom koji je pisao za novine, ili pak
novinarem koji je znao slikati ali ak ni brati (koji
je mrkao burmut tijekom razgovora) nije mi mogao
rei to je on bio tono. Bio je univerzalni genij u
tome sam se sloio sa starim, koji je nato buno ispuhao nos u veliki pamuni rupi i povukao se u senilnu
uzbudenost, odnijevi neka beznaajna obiteljska pisma
i spise. Konano se pojavio jedan novinar eljan poneto
doznati o sudbini svog 'dragog kolege'. Ovaj me posjetitelj obavijestio kako je pravo podruje Kurtzovog djelovanja trebala biti politika 'populistikog tipa'. Imao je
upave ravne obrve, kratko podianu ekinjastu kosu,
monokl na irokoj vrpci, te mi je, postavi rjeit, priznao kako smatra da Kurtz zapravo uope nije znao pisati

'ali nebesa mi! kako je taj ovjek mogao priati.

Znao
je naelektrizirati velike skupove. Imao je vjeru zar ne
shvaate? imao je tu vjeru. Mogao je sebe natjerati
da povjeruje u sve u sve. Bio bi velianstven voda
neke ekstremistike stranke.' 'Koje stranke?' upitao sam
ga. 'Bilo koje', odgovorio je ovaj. Bio je jedan jedan

ekstremist.' Ne mislim li i ja tako? Sloio sam

se.
Znam li ja, upitao me, uz nagli bljesak znatielje, 'to ga
je to nagnalo da otie onamo?' 'Da', rekao sam, i smjes
ta mu pruio slavno Izvjee da ga objavi, ako ga bude
smatrao prikladnim. urno gaje pregledao, mrmljajui
sve vrijeme, prosudio 'posluit e', te se udaljio s tim
plijenom.
,
117

Tako mi je na koncu preostao tanak paketi s pismima i portretom te djevojke. Doimala mi se prekrasnom
hou rei da je imala prekrasan izraz lica. Znam da
se i sunevu svjetlost dade natjerati da lae, takoer, no
inilo se da nikakva manipulacija svjetlosti i poze ne
bi mogla doarati istananu nijansu istinitosti na tim
crtama. Djelovala je spremnom sasluati bez mentalnih
ograda, bez sumnjiavosti, bez i jedne pomisli na sebe.
Odluio sam da u sam otii i vratiti joj njezin portret i
ta pisma. Radoznalost? Da; a takoer moda i neki drugi
osjeaj. Sve ono to je bilo Kurtzovo izmaklo mi je iz
ruku: njegova dua, njegovo tijelo, njegova postaja, njegovi planovi, njegova slonovaa, njegova karijera. Preostala je samo uspomena na njega te njegova Namjeravam
a htio sam i to, takoer, prepustiti prolosti, na neki
nain osobno predati sve to mi je preostalo od njega
onom zaboravu koji je posljednja rije nae zajednike
sudbine. Ne branim sebe. Nisam imao nikakvu jasnu
predodbu o tome to zapravo hou. Moda se radilo o
porivu nesvjesne odanosti, ili o ispunjenju jedne od
onih ironinih nunosti koje vrebaju u injenicama
ljudskog postojanja. Ne znam. Ne mogu procijeniti. Ali
otiao sam.
Mislio sam da je uspomena na njega poput ostalih
uspomena na mrtve koje se skupe u ivotu svakog
ovjeka blagi otisak na mozgu sjenki koje su na
njega pale u svom hitrom i konanom prolazu; ali
pred visokim i tekim vratima, medu visokim kuama
ulice koja je bila nepomina i dostojanstvena poput
neke dobro odravane aleje na groblju, ukazala mi se
predodba njega na nosilima, kako halapljivo otvara
usta, kao da e prodrijeti cijelu zemlju s itavim njezinim ovjeanstvom. ivio je tada preda mnom; ivio je
118

'"

onoliko koliko je uvijek ivio kao sjenka koja se ne

moe nasititi uzvienih izgleda, zastraujuih stvarnosti;
sjenka mranija od sjenke noi, a plemenito obavijena
naborima predivne rjeitosti. Ta predodba kao daje ula u
kuu sa mnom nosila, aveti nosaa, divlja gomila
poslunih oboavatelja, mrak ume, svjetlucanje rijeke
izmeu sumranih zavoja, udarci bubnja, ravnomjerni i
prigueni poput otkucaja srcasrca osvajake tame. To
je bio trenutak trijumfa divljine, nasrtljivi i osvetniki
nalet koji u, inilo mi se, morati sam zadrati kako bih
spasio drugu duu. A uspomena na ono to sam uo da
on kae ondje daleko, dok su se rogata oblija gibala iza
mene, u odsjaju vatri, unutar strpljive ume, te su mi
se rastrgane reenice vratile, opet su se zaule u svojoj
zlokobnoj i stravinoj jednostavnosti. Prisjetio sam se
njegovog bijednog preklinjanja, bijednih prijetnji, kolosalnih razmjera njegovih ogavnih pouda, opakosti,
muenja, olujne tjeskobe njegove due. A kasnije mi se
inilo da vidim njegov sabran i leeran nastup, kad je jednog dana rekao: 'Ova koliina slonovaa je sad zapravo
moja. Kompanija je nije platila. Ja sam je sam prikupio
uz veliki osobni rizik. Bojim se, ipak, da e je pokuati
prisvojiti. Hm. To je sloena stvar. to vi mislite da bih
trebao napraviti da se oduprem? A? Ne elim nita
vie od pravde.'... Nije elio nita vie od pravde nita
vie od pravde. Pozvonio sam pred vratima od mahagonija na prvom katu, i dok sam ekao inilo mi se da on
zuri u mene iz ostakljenog panela zuri onim irokim
i golemim pogledom koji obuhvaa, osuuje, prezire
itavi svemir. Uinilo mi se da ujem onaj proaptani
povik: 'Uas! uas!'
Padao je sumrak. Morao sam ekati u otmjenom
salonu s tri dugaka prozora od poda do stropa koji su
119

i-','

9 T

bili poput tri svijetlea i zastrta stupa. Izvijene pozlaene

noge i poleine pokustva sjale su nejasnim krivuljama.
Visoki mramorni kamin imao je hladnu i monumentalnu bjelinu. U jednom je uglu masivno stajao koncertni
glasovir; s tamnim odbij escima na ravnim povrinama
poput tmurnog i ulatenog sarkofaga. Jedna su se-visoka
vrata otvorila zatvorila. Ustao sam.
Prila mi je, sva u crnini, blijede glave, lebdei prema meni u sumraku. Bila je u koroti. Prolo je vie od
godinu dana od njegove smrti, vie od godinu otkako
su stigle vijesti; djelovala je kao da e se spominjati i
alovati zauvijek. Primila je obje moje ruke svojima i
promrmljala: 'ula sam ve da stiete.' Zamijetio sam
da nije bila vrlo mlada mislim, nije djelovala kao
djevojka. Imala je zrelu sposobnost da bude odana, da
vjeruje, da pati. Soba kao da je potamnila, kao da je sva
tuna svjetlost oblane veeri pribjegla njezinom elu.
Ta svijetla kosa, to bijelo lice, to isto elo, kao da su
bili okrueni pepeljastom aureolom iz koje su me promatrale tamne oi. Njihov pogled nije imao nieg prijetvornog u sebi, dubok, pouzdan i pun povjerenja. Drala
je svoju tunu glavu kao da se ponosi tom tugom, kao
da e rei, ja jedino ja znam alovati za njime onako
kako on zasluuje. Ali jo dok smo se rukovali, izraz
tako groznog oaja proeo joj je lice da sam uvidio da je
ona jedno od onih stvorenja koja nisu igrake Vremena. Za nju je on umro tek juer. A, Jupitra mi! dojam
je bio toliko moan da se i meni, takoer, uinilo da
je on umro tek juer ne, ba ovog trena. Vidio sam
nju i njega u istom odsjeku vremena njegovu smrt
i njezinu tugu vidio sam njezinu tugu u samom
trenutku njegove smrti. Razumijete li? Vidio sam ih
zajedno uo sam ih zajedno. Bila je rekla, duboko
120

uzevi zraka: 'Preivjela sam', dok mi se inilo da mi

napete ui razgovjetno uju, pomijeano s njezinim tonom beznadnog aljenja, zakljuni apat njegove vjene
osude. Upitao sam se to ondje radim, uz osjeaj panike
u svom srcu kao da sam banuo na poprite okrutnih
i apsurdnih misterija kakve ljudsko bie nije u stanju
spoznati. Pokazala mi je stolicu. Sjeli smo. Njeno sam
poloio paketi na maleni stol, a ona je stavila ruku na
njega... 'Dobro ste ga poznavali', promrmljala je, nakon
trenutka alobne utnje.
'Intima se ondje brzo razvije', rekao sam. 'Poznavao
sam ga onoliko koliko je mogue da jedan ovjek poznaje drugoga.'
'I divili ste mu se', rekla je. 'Bilo je nemogue poznavati ga, a ne diviti mu se. Zar ne?
'Bio je izniman ovjek', rekao sam, nesigurno. Zatim
sam, pred moleivom postojanou njezinog pogleda,
koji kao daje iekivao nove rijei s mojih usana, nastavio. 'Bilo je nemogue ne -'
'Voljeti ga, gorljivo je dovrila, uutkavi me do
zgroene nijemosti. 'Kako tono! kako tono! Ali kad
pomislite da ga nitko nije poznavao tako dobro kao ja!
Meni je ukazao sve svoje plemenito povjerenje. Najbolje
sam ga poznavala.'
'Najbolje ste ga poznavali', ponovio sam. A moda i
jest. Ali sa svakom izgovorenom rijei soba je postajala
sve tamnija, te je samo njezino elo, glatko i bijelo, ostalo obasjano neugasivom svjetlou vjerovanja i ljubavi.
'Bili ste njegov prijatelj', nastavila je. 'Njegov prijatelj', ponovila je, malo glasnije. 'Zacijelo ste bili, ako
vam je predao ovo, i poslao vas meni. Osjeam da s vama
mogu govoriti ah! moram govoriti. Htjela bih da vi
vi koji ste uli njegove posljednje rijeida znate da
121

.V '

sam ga bila vrijedna... Nije to ponos... Da! Ponosna sam

to znadem da sam ga razumjela bolje od ikoga na zemlji
to mi je sam rekao. A otkako je umrla njegova majka
nisam imala nikoga nikoga da-da '
Sluao sam. Tama se produbljivala. Nisam ak bio
ni siguran da mi je bio dao pravi sveanj. Pomalo
sumnjam da je htio da se pobrinem za jednu drugu
hrpu njegovih papira koju sam, nakon to je umro, vidio, kad ju je upravitelj pregledavao pod svjetiljkom. A
djevojka je priala, olakavajui svoju bol u sigurnosti
mog suosjeanja; priala je kao to edni piju. Bio sam
uo da njezini nisu odobravali njene zaruke s Kurtzom. Nije bio dovoljno bogat ili tako neto. A odista
ni ne znam nije li moda itavog ivota bio prosjak.
Bio mi je dao nekih naznaka da zakljuim kako ga je
ba nestrpljenje prema razmjernom siromatvu nagnalo onamo.
'...Tko mu nije bio prijatelj ako ga je jednom uo
kako govori?' kazivala je. 'Privlaio je ljude onime to je
u njima bilo najbolje.' Pogledala me intenzivno. 'To je
dar velikih', nastavila je, a zvuk njezinog dubokog glasa
kao daje imao pratnju svih drugih zvukova, punih tajne, oaja i tuge, koje sam ikada uo mrekanja rijeke, huanja stabala koja se njiu na vjetru, mrmorenja
mnotva, slabih odjeka nerazumljivih rijei doviknutih
izdaleka, aptanja glasa koji govori s one strane praga
vjene tame. Ali vi ste ga uli! Vi znate!' viknula je.
'Da, znadem', rekao sam s nekakvim oajanjem u
srcu, ali klanjajui glavu pred vjerom koja je bila u njoj,
pred tom velikom i spasonosnom obmanom koja je sjala nezemaljski blistavo u tami, u slavodobitnoj tami od
koje je nisam mogao obraniti od koje nisam mogao
obraniti ak ni sebe.
122

'Kakav gubitak za mene za nas!' ispravila se

s predivnom velikodunou; te promrmljavi dodala:
'Za svijet.' Pri posljednjim odsjajima sumraka mogao
sam vidjeti kako joj oi svjetlucaju, pune suza suza
koje nee kapnuti.
'Bila sam vrlo sretna vrlo radosna vrlo ponosna', nastavila je. 'Previe radosna. Previe sretna nakratko. A sad sam nesretna za za itav ivot.'
Ustala je; njeziria svijeda kosa kao da je ulovila svu preostalu svjedost u zlatnom odbljesku. Ustao sam i ja.
A od svega toga', nastavila je, alobno, 'od svega
to je obeavao, i od sve njegove veliine, od njegovog
velikodunog duha, od njegovog plemenitog srca, nije
preostalo nita nita do uspomene. Vi i ja '
'Mi emo ga se uvijek sjeati', rekao sam, urno.
'Ne!' viknula je. 'Nemogue je da bi se sve ovo moglo
izgubiti da bi se takav ivot mogao rtvovati, a da
ne preostane nita do tuge. Znate koliko je goleme
planove imao. I ja sam znala za njih moda ih nisam
mogla shvatiti ali drugi su znali za njih. Neto mora
preostati. Njegove rijei, barem, nisu umrle.'
'Njegove rijei e preostati', rekao sam.
'I njegov primjer', proaptala je za sebe. 'Ljudi su se
ugledali u njega njegova je dobrota sjala u svakom
djelu. Njegov primjer -'
'Tono', rekao sam; 'njegov primjer, takoer. Da,
njegov primjer. To sam zaboravio.'
Ali ja ne zaboravljam. Ne mogu ne mogu vjerovati ne jo. Ne mogu vjerovati da ga nikad vie neu
vidjeti, da ga nitko vie nikad nee vidjeti, nikad, nikad,
nikad.'
Ispruila je ruke kao za nekim likom koji odlazi,
isteui ih crne, sklopljenih blijedih dlanova, preko sve
123

slabijeg i uskog sjaja prozora. Nikad ga vie vidjeti! Ja

sam ga tad sasvim jasno vidio. Vidjet u tu rjeitu avet
dok god budem ivio, a vidjet u i nju, takoer, kao
traginu i poznatu Sjenu, koja ovom gestom podsjea na
jednu drugu, takoer traginu, i nakienu nemonim
amajlijama, dok prua nage smee ruke nad svjedupanje
paklenskog toka, toka tame. Odjednom je vrlo duboko
rekla, 'Umro je kao to je i ivio.'
'Njegov je kraj', rekao sam, dok se u meni budio tupi
bijes, 'bio u svakom smislu dostojan njegovog ivota.'
'A ja nisam bila uz njega', promrmljala je. Bijes mi se
povukao pred osjeajem bezgraninog suosjeanja.
'Sve to se dalo uiniti -' promucao sam.
'Ah, ali ja sam u njega vjerovala vie od ikoga na zemlji vie od njegove vlastite majke, vie od njega
samog. Bila sam mu potrebna! Ja! Bila bih sauvala svaki
uzdah, svaku rije, svaki znak, svaki pogled.'
Osjetio sam kao da mi je studen epala prsa. 'Nemojte', rekao sam, priguenim glasom.
'Oprostite mi. Ja ja sam toliko dugo utke
alovala utke... Vi ste bili s njim do kraja?
Razmiljam o njegovoj usamljenosti. Nitko kraj njega
da ga razumije kako bih ga ja razumjela. Moda nitko
da uje...'
'Do samoga kraja', rekao sam, drhtavo. 'uo sam
njegove posljednje rijei...' Zastao sam u strahu.
'Ponovite ih', promrmljala je emernim tonom.
'elim elim neto neto da da s tim

'Njegovu posljednju rije da s njom ivim', zahtijevala je. 'Zar ne razumijete da sam ga voljela voljela
sam ga volj ela sam ga!'
Sabrao sam se i polako progovorio.
'Posljednja rije koju je izgovorio bilo je vae
ime.
uo sam lagani uzdah i zatim mi se srce smrzlo, zamrlo od ushienog i stravinog uzvika, uzvika nepojmljivog trijumfa i neizrecive boli. 'Znala sam, bila sam sigurna!'... Znala je. Bila je sigurna. uo sam je kako jeca;
rukama je sakrila lice. inilo mi se da e se kua uruiti
prije nego to stignem pobjei, da e mi se nebesa sruiti
na glavu. Ali nita se nije zbilo. Nebesa se ne svaljuju
zbog takve trice. Bi li ona pala, pitam se, da sam pruio
Kurtzu onu pravdu koja ga je slijedila? Nije li on rekao
da eli samo pravdu? Ali nisam mogao. Nisam joj mogao
rei. Bilo bi to pretamno sasvim pretamno..."
Marlow je prestao, i sjedio po strani, nejasan i utljiv,
u pozi Buddhe koji meditira. Nitko se neko vrijeme
nije pomaknuo. "Izgubili smo poetak oseke", rekao
je Direktor, odjednom. Podignuo sam glavu. Puinu je
pregradio crni zid oblaka, a spokojni vodeni put koji je
vodio ka najudaljenijim krajevima zemlje tekao je tmurno pod zastrtim nebom inilo se da vodi u srce neke
pregoleme tame.

ivim.

Doao sam dotle da viknem na nju: 'Zar ih ne ujete?'

Sumrak ih je ponavljao upornim aptom posvud oko
nas, aptom koji kao da se prijetei nadimao poput prvoga apta nadirueg vjetra. 'Uas! Uas!'
124

125

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb

UDK 821.111-32=163.41

CONRAD, Joseph Srce tame / Joseph Conrad ; prijevod Vladimir Cvetkovi Sever. - Zagreb : Globus media,
2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista XX. stoljee ; knj. 8)

Prijevod djela: Heart of Darkness. -Prilog uz: Jutarnji list = ISSN 1331-5692, god. 7, br. 2138(2004).
ISBN 953-7160-06-8 440324126