1.

Zemlja i nebo
Ljudi su od svojih poetaka iz iste nude odranja uoavali bitne injenice o svijetu
oko sebe i njegovim promjenama. Primijetili su da je svijet na kojem ive, u odnosu
na njih strahovito velik - vjerojatno beskonaan; da se iznad zemlje prostire veliki
svod oblika polukugle - nebo po kojem putuje sjajni, zasljepljujui disk - Sunce, koje
daje svjetlost i toplinu; da se periodiki izmjenjuju osvijetljena (dan) i tamna razdoblja
(no), a zatim i vremenski dua, toplija i hladnija razdoblja (godinja doba); na
vedrom nonom nebu uoili su pojave Mjeseca i zvijezda. Shvatili su da tim svijetom
vladaju nepojmljivo snane sile (oluje, hladnoa, vulkani, poplave, sue ...), koje s
lakoom mogu unititi ljude. Ljudi su identificirali te sile s dobrim ili zlim duhovima
(bogovima, odn. demonima) te ih pokuavali odobrovoljiti razliitim ritualima u njihovu
ast - od njih su se razvile religije. S vremenom su pojedinci (vraevi, sveenici) sve
vie sustavno promatrali i pokuavali shvatiti i objasniti pojave ovog svijeta, od ega
se razvila filozofija i znanost.

Vratimo se sada naem sadanjem vremenu i pokuajmo objasniti to vidimo kad se

suoimo sa svijetom u kojem ivimo, odnosno njegovim nebeskim okoliem:

ivimo na Zemlji, koja je u odnosu na nas ogromno tijelo, ali istovremeno u

odnosu na svekoliki poznati prostor (svemir) strahovito sitno.
Zemlja priblino ima oblik kugle, koja se okree (rotira) oko pravca koji prolazi
njezinim polovima (Zemljina os).
Zemlja se jednom okrene oko svoje osi za jedan dan (tonije 23 sata i 56
minuta u odnosu na zvijezde, a 24 sata u odnosu na Sunce), a na nebeskom
svodu to izgleda kao da Sunce, Mjesec i druga nebeska tijela obiu oko
Zemlje za jedan dan (prividno dnevno gibanje nebeskih tijela).
pojave dana i noi nastaju takoer zbog zemljine rotacije (dan je na onim
dijelovima Zemlje koje trenutno Sunce obasjava).
Mjesec je nebesko tijelo manje od Zemlje, a koje putuje oko nje, tj. prati je
(prirodni satelit) te oko nje obie za priblino 28 dana.
Mjesec ne zrai vlastitu svjetlost - svijetli samo zato jer ga Sunce obasjava
(isto vrijedi i za Zemlju ako je gledamo s Mjeseca ili nekog drugog nebeskog
tijela, ali i za neka druga nebeska tijela: planete i njihove satelite, asteroide
itd.).
Osim Mjeseca na nebu uoavamo i druga prividno manje sjajna tijela -
zvijezde, planete, komete i meteore.
U svako doba godine, u isto vrijeme noi ne uoavamo na nebu iste zvijezde -
to je zbog toga to Zemlja putuje oko Sunca za vrijeme od priblino godinu
dana (priblino 365 dana i 6 sati).
Gibanje Zemlje oko Sunca odraava se kao prividno godinje gibanje Sunca u
odnosu na zvjezdanu pozadinu.
Zvijezde nam praktino izgledaju kao tokasti izvori svjetlosti, prividno mnogo
manjeg sjaja od Sunca, a vide se samo nou jer se danju gube u sunevu
sjaju. Golim okom je nemogue primjetiti njihovo gibanje u odnosu na njihovu
nebesku okolinu u vremenu kraem od nekoliko stotina godina, pa ih po
tradiciji zovemo i 'zvijezde stajaice'. Danas znamo da su to tijela esto vea i
sjajnija od Sunca, ali su jako daleko u odnosu na Sunce. Zato izgledaju slabog
 sjaja, a njihovo stvarno gibanje se moe odrediti samo najpreciznijim
instrumentima i metodama.
Neki nebeski objekti na prvi pogled izgledaju kao zvijezde, ali ako ih paljivo
promatramo iz noi u no vidjet emo da mijenjaju poloaj (gibaju se) u
odnosu na svoju nebesku okolinu. Stari narodi su ih nazvali 'zvijezde lutalice'
ili planeti. Danas znamo da se i planeti gibaju oko Sunca, tj. da je Zemlja samo
jedan od planeta u Sunevom sustavu.
Pri promatranjima, zvijezde razlikujemo od planeta po tome to one trepere. O
toj pojavi bit e rijei kasnije u dijelu o optikim pojavama pri promatranjima
nebeskih tijela.
Ponekad na nebu moemo vidjeti svjetli trag - kao da pada zvijezda. Ljudi su
ih u davnini prozvali 'zvijezde padalice' ili meteori. Danas znamo da su to
manji komadi kamenja ili zrnca praine koja takoer putuju oko Sunca i na
svom putu se priblie Zemlji toliko da ih ona zarobi i povue u svoj plinoviti
omota (atmosferu) gdje se zbog trenja zapale i izgore, to izgleda kao svjetli
trag na nebu.
Ne suvie esto na nebu se mogu uoiti i udni objekti koje zovemo 'zvijezde
repatice' ili kometi, a glavna im je karakteristika da iza sebe 'vuku' esto vrlo
dugaak i svjetli rep. Danas znamo da su to takoer lanovi Sunevog
sustava, a koji osim vrste kamene jezgre sadre i omota od leda,
zamrznutih plinova i fine praine. Ako se komet dovoljno priblii Suncu, taj se
omota pod utjecajem suneve topline i tlaka estica izbaenih sa Sunca
('sunev vjetar') raspruje u prostor suprotno od smjera Sunca i formira rep.

Eto, za poetak smo nabrojili neke od pojava na nebu koje malo paljiviji promatra
moe uoiti golim okom i ne previe sustavnim promatranjima. Detalje o snalaenju
(orijentaciji) na nonom nebu, lanovima Suneve porodice, o zvijezdama i drugim
objektima u dubokom svemiru ispriat emo kasnije.

Na kraju ovog razmatranja istaknimo samo da se znastvena disciplina koja se bavi

prouavanjem nebeskih (svemirskih) objekata i njihovih gibanja zove astronomija, za
razliku od neznanstvenih postupaka koji pokuavaju gibanje nebeskih tijela dovesti u
vezu s predvianjem budunosti pojedinaca ili grupa ljudi - to zovemo astrologija.

1.2. Osnovno snalaenje na zvjezdanom nebu

Pokuajmo sada objasniti kako odrediti trenutni poloaj nekog objekta na nebeskom
svodu, odnosno kako prepoznati neke golim okom vidljive nebeske objekte (Mjesec,
planeti: Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, te prividno najsjajnije zvijezde
stajaice).

Razmotrimo odreivanje poloaja nekog svemirskog objekta na vedrom nonom

nebu, jer se danju zbog zasljepljujueg Sunevog sjaja ne mogu vidjeti. Zemljin
plinoviti omota (atmosfera) rasipa Sunevu svjetlost, zbog ega je nebo svjetlo
plave boje i presvijetlo da bi se na njemu uoili drugi svemirski objekti osim Sunca i
Mjeseca. Poloaj nebeskog tijela odreuje se sa dvije kutne (lune) udaljenosti od
odreenih referentnih krunica koje formiraju odgovorajui nebeski koordinatni
sustav.
Zamislimo da stojimo na velikoj ravnoj povrini na Zemlji (to je samo priblino tono,
jer je Zemlja zakrivljena) bez uzdignutih povrinskih objekata kojih nam zakrivaju
pogled na nebeski svod (Slika 1.).

Slika 1: Kako promatra vidi gibanje objekata na nebeskom svodu.

Prvo emo primijetiti da se u daljini nebo i Zemlja prividno spajaju u krunici koju
zovemo horizont (obzor) i to e nam biti prva referentna krunica. Nebo nam izgleda
kao velika polukuglasta kupola, a najvia toka te kupole - tono iznad nae glave
naziva se zenit. Ako u mislima spojimo neke dvije toke na suprotnim stranama
horizonta kroz zenit dobit emo polukrunicu. Znamo da Sunce dostie najveu
visinu (kulminira) u smjeru juga prividno tono u podne po lokalnom vremenu, koje
prati rotaciju nae toke stajalita. Toka na horizontu u produetku Sunca zove se
juna toka, a njoj nasuprotna je sjeverna toka. Ako kroz zenit spojimo sjevernu i
junu toku na horizontu dobit emo drugu referentnu (polu)krunicu koja odgovara
meridijanu mjesta promatranja. Poloaj svake toke na nebeskoj (polu)sferi moe se
odrediti sa dva kuta (luka): zenitnom udaljenou - koja odgovara kutnoj udaljenosti
paralelnog kruga povuenog kroz tu toku od zenita i azimutom - koji odgovara kutnoj
udaljenosti od meridijana (po horizontali). Na taj nain dobili smo koordinatni sustav
zvan horizontski ili azimutalni sustav (vidi Sliku 2.). Glavni nedostatak ovog sustava
je to to u njemu svemirski objekti zbog zemljine rotacije neprestano i vrlo brzo
mijenjaju poloaj tj. koordinate.
Slika 2. Horizontski ili azimutalni sustav: astronomski azimut je kut izmeu kruga
mjesnog nebeskog meridijana i kruga vertikala nebeskog tijela , mjeren od smjera
juga (june toke horizonta S) po obzoru u smjeru dnevnog kretanja nebeskih tijela (u
smjeru prema zapadu, 0 360). Zenitna daljina z je kut izmeu smjera zenita i
smjera nebeskog tijela S , mjeren od zenita Z po vertikalu nebeskog tijela: 0 z
180.

Da bi se izbjegla ovisnost koordinatnog sustava o gibanju Zemlje za odreivanje

poloaja nebeskih tijela najee se koristi tzv. nebeski ekvatorski (ekvatorijalni)
sustav koji je nastao tako da se zemaljski koordinatni sustav projicira na nebesku
sferu (vidi Sliku 3.). Referentne crte ovog sustava su nebeski ekvator i nebeski nulti
meridijan s ishoditem u proljetnoj toki tj. toki u kojoj se Sunce prividno nalazi na
prvi dan proljea (proljetni ekvinocij), a koordinate u tom sustavu zovu se nebeska
irina ili deklinacija (mjeri se u kutnim jedinicama) i nebeska duina ili rektascenzija
(mjeri se u vremenskim jedinicama, jer 1 sat odgovara 15). Juni nebeski pol ima
deklinaciju -90, ekvator 0, a sjeverni nebeski pol +90. Izgled zvjezdanog neba
mijenja se tijekom godine, ali poloaji (koordinate) dalekih objekata (zvijezde,
maglice, galaktike) u njemu ostaju praktiki konstantni.

Slika 3. Nebeski ekvatorski sustav: Rektascenzija a je kut izmeu ekvinocijskog

kruga i satnog kruga nebeskog tijela mjeren od proljetne toke (proljetnog
ekvinocija) po nebeskom ekvatoru u suprotnom smjeru dnevnog kretanja nebeskih
tijela (0h 24h). Deklinacija d je kut izmeu kruga nebeskog ekvatora i smjera
nebeskog tijela S , mjeren po deklinacijskoj ili satnoj krunici (0 +90, 0 -
90).

Naravno, planeti, Mjesec i drugi objekti Sunevog sustava stalno mijenjaju svoj
poloaj (koordinate) u ekvatorskom sustavu. Ravnina u kojoj se prividno giba Sunce
(odraz stvarnog gibanja Zemlje oko Sunca) zove se ravnina ekliptike i nagnuta je pod
kutem od priblino 23.5 u odnosu na ravninu nebeskog ekvatora i sijee ga u dvije
toke u kojima se Sunce nalazi na dan proljetnog ekvinocija oko 21. oujka (proljetna
toka), te na dan jesenjeg ekvinocija oko 23. rujna (jesenja toka). Veina planeta i
mnogi drugi objekti Sunevog sustava gibaju se vrlo blizu te ravnine u relativno
uskom pojasu neba koji je podijeljen na dvanaest dijelova (zvijea), a zove se
Zodiak ("ivotinjski krug"). Jedina veza astronomije i astrologije (proricanje
budunosti - horoskopi) je upravo praenje stvarnih i prividnih gibanja Sunca,
Mjeseca i planeta pojasom zodijaka. Za praenje gibanja objekata u Sunevu
sustavu moe se koristiti i ekliptiki koordinatni sustav kojem je osnova ravnina
ekliptike, a ishodina toka upravo proljetna toka.

Za snalaenje na nebu dobro je odrediti junu i sjevernu toku na horizontu za

mjesto promatranja (produetak smjera Sunca tono u podne, kompas, ...). Na
polukrunici koja spaja te dvije toke bit e i sjeverni nebeski pol iznad sjevernog
horizonta pod kutem jednakim geografskoj irini mjesta promatranja. Blizu tog mjesta
nalazi se prilino sjajna zvijezda Polarnica (ili Sjevernjaa). Tako je zvijezda
Sjevernjaa u zenitu ako se promatra nalazi na sjevernom zemaljskom polu, a za
promatraa na ekvatoru ona se poklapa sa sjevernom tokom na obzoru, dok je
promatrai s june hemisfere nikada ne vide.

Pri snalaenju (orijentaciji) na nebu pomae nam to to su prividno sjajnije zvijezde

stajaice rasporeene u odreene prepoznatljive oblike (likove) koje zovemo zvijea
ili konstelacije. Ljudi su od najstarijih vremena pokuavali takve nakupine zvijezda
identificirati s likovima ivotinja, ljudi (junaka), bogova ili stvari. Danas se zvijea
koriste kao pomo u odreivanju poloaja objekata na nebu, a odgovaraju odreenim
podrujima neba koja obuhvaaju prije spomenute likove. Na obje nebeske
hemisfere smjeteno je 88 zvijea, a njihovi nazivi preuzeti su iz latinskog jezika.
Zvijezde koje ine pojedino zvijee povezujemo meusobno zamiljenim linijama da
bi si lake predoili njihovu meusobnu povezanost. Ponekad produujemo u mislima
spojnicu dviju zvijezda do mjesta gdje se nalazi trea zvijezda ili neki drugi objekt koji
elimo nai. Ovaj dio astronomije predstavlja svojevrsni nebeski putopis, a naziva se
astrognozija. Treba jo istaknuti da su nebeski objekti koji izgledaju na nebu blizu
jedan drugome najee vrlo udaljeni jedan od drugoga, a sluajno lee u istom
smjeru u odnosu na promatraa sa Zemlje.

Tako se Polarnica nalazi u zvijeu Mali Medvjed (Ursa Minor), na vrhu ruda lika koji
je u narodu poznat kao "Mala kola". Kao pomo za pronalaenje Polarne zvijezde
slui dio zvijea Veliki Medvjed (Ursa Maior) u kojem se nalazi 7 zvijezda priblino
sjajnih kao i ona, a formiraju lik "Velika kola" sa zavinutim rudom. Dvije vanjske
zvijezde etverokuta Velikih kola pokazuju u smjeru Polarnice (3-4 duine izmeu
njih). Zbog zemljine dnevne vrtnje (rotacije) ini se kao da sve zvijezde krue oko
nebeskog pola (Polarnice) u smjeru od istoka prema zapadu. Sve zvijezde (zvijea)
koje su od sjevernog nebeskog pola kutno udaljene manje od geografske irine
mjesta promatranja nikada ne zalaze ispod horizonta i zovu se cirkumpolarne
zvijezde (zvijea).

Sve ostale zvijezde "izlaze" na istonoj strani neba, a "zalaze" na zapadnoj. Zbog
promjene poloaja Zemlje u prostoru zbog njenog gibanja oko Sunca (revolucija), u
isto doba noi u razliita doba godine vidimo razliite zvijezde (zvijea). Mjesec i
objekti Sunevog sustava mijenjaju svoj poloaj (vidljivo golom oku) i zbog svog
vlastitog gibanja, a veina ih se giba blizu kruga nebeske ekliptike u pojasu od 12
zvijea koji zovemo Zodijak (Jarac - Capricornus, Vodenjak - Aquarius, Ribe -
Pisces, Ovan - Aries, Bik - Taurus, Blizanci - Gemini, Rak - Cancer, Lav - Leo,
Djevica - Virgo, Vaga - Libra, korpion - Scorpius, Strijelac - Sagittarius). U ovu
grupu trebalo bi jo svrstati i zvijee Zmijonosac (Ophiuchus).

Ovdje treba jo dodati da se na sjevernoj hemisferi mogu vidjeti sve zvijezde junog
neba (ispod nebeskog ekvatora) s deklinacijom veom od razlike geografske irine i
90 (za Koprivnicu je g.. priblino 46 N, pa se vide zvijezde do deklinacije priblino -
44, a zvijezde i objekti "blie" junom nebeskom polu se nikada ne vide - kao npr.
najblii trolani zvjezdani sustav Alfa Kentaura, te satelitske galaktike Veliki i Mali
Magellanov Oblak).

Neke zvijezde izgledaju vrlo sjajne, dok su neke jedva oku vidljive. Stvarno sjajnije
zvijezde mogu izgledati manje sjajne, ako su mnogo udaljenije od nas od onih
stvarno manjeg sjaja. Tako znamo da je Sunce jedva prosjena zvijezda, a osim
njega prividno najsjajnija zvijezda neba Sirius (u zvijeu Veliki pas) stvarno
dvadesetak puta sjajnija. Isto tako zvijezda Deneb (zvijee Labud) izgleda desetak
puta slabija od Siriusa, a stvarno je vie tisua puta sjajnija.

Pojedine zvijezde na nebu esto nam izgledaju blizu jedna drugoj, inei odreene
likove (zvijea), a u stvarnosti mogu biti meusobno jako udaljene, ali se nalaze
otprilike u istom smjeru u prostoru. Npr. zvijezde Sirius i Adhara u zvijeu Veliki Pas
izgledaju blizu, a stvarno je ova druga (prividno manje sjajna) gotovo pedeset puta
udaljenija od nas. Postoje i fiziki zvjezdani sustavi (u kojima su dvije ili vie zvijezda
u stvarnoj fizikoj vezi, tj. dovoljno su blizu da pod utjecajem gravitacijske sile putuju
oko jedne toke koju zovemo centar masa sustava). Naalost, golim okom uoavamo
vrlo malih takvih sustava, kao npr. otvorene zvjezdane skupove Plejade (Vlaie) i
Hijade u zvijeu Bika (Taurus). Ako se posluimo dalekozorom (dvogledom) ili
teleskopom, moi emo uoiti mnogo vie takovih sustava, a vidjet emo da se
mnoge zvijezde razdvajaju u dvije, tri ili vie zvijezda. To je zbog toga to mo kutnog
razluivanja optikih instrumenata raste s veliinom njihovog objektiva, a isto tako i
mo sakupljanja svjetlosti - tako da vidimo objekte mnogo slabijeg sjaja nego golim
okom. O tome e podrobnije biti govora u drugim temama ove kole.

Recimo jo neto i izboru mjesta za vrenje astronomskih promatranja. Poeljno je

da to bude negdje u prirodi gdje nema puno prepreka (zgrada, drvea itd.), gdje je
to manje umjetnih izvora svjetlosti (bez "svjetlosnog zagaenja"), gdje je zrak ist sa
to manje smoga. Tako za povoljnih vremenskih uvjeta (vrlo ista i prozirna
atmosfera) i na mjestima koja odgovaraju gornjem opisu ovjek moe golim okom
uoiti vie od tri tisue zvijezda, dok u gradovima taj broj pada na nekoliko desetaka
do nekoliko stotina.

Za precizniju orijentaciju na nebeskom svodu potrebno je koristiti zvjezdane karte,

najbolje vrteu kartu (planisferu) s pokretnom maskom koja otkriva vidljive dijelove
neba s obzirom na datum i vrijeme promatranja. Za bolje upoznavanje poloaja
pojedinih objekata na nebu potrebna je dua praksa u promatranjima (usvajanje
iskustava starijih promatraa, poznavanje osnovnih likova nekih zvijea, te
karakteristika i sjaja sjajnijih zvijezda itd.), koritenju nebeskih karata, dvogleda,
teleskopa i drugih pomagala za promatranje nebeskih tijela. Danas je, ukoliko
posjedujete PC kompatibilno elektroniko raunalo, mogue za pomo pri snalaenju
na zvjezdanom nebu, odn. odabiranju objekata i planiranju promatranja koristiti jedan
od astronomskih softverskih paketa (Red Shift x, Starry Night, Home Planet, Distant
Suns, ... - od kojih se neki mogu slobodno "skinuti" s Interneta), te veliki broj site-ova
za astronome amatere na Internetu (o tome vie u temi "Astronomija na Internetu).

1.3. Utjecaj optikih i drugih pojava na promatranja

nebeskih tijela
Zemljin plinoviti omota (atmosfera) znatno oteava promatranje nebeskih tijela jer
utjee na njihovu svjetlost pri prolasku kroz nju:

kad u zraku ima mnogo vodene pare (oblaci) ili praine (smoga), donji dio
atmosfere postane neproziran i promatranje nebeskih tijela je nemogue.
Svjetlost Sunca, planeta i drugih nebeskih tijela je sastavljena od mnogo
pojedinanih frekvencija (razliite boje).
pri prolasku suneve svjetlosti kroz atmosferu dolazi do njezinog rasprenja
(disperzije), razliito za razliite frekvencije (boje), a jae za vie frekvencije
(plavi dio spektra). Zbog toga vedro danje nebo izgleda svjetloplavo i negov
sjaj zasljepljuje sva nebeska tijela osim Mjeseca. U svemiru (40 ili vie km
iznad povrine Zemlje), nebo je i danju crne boje, pa se na njemu vide i
zvijezde i druga nebeska tijela.
u atmosferi dolazi i do pojave loma (refrakcije) svjetlosti to uzrokuje otklon
prividnog poloaja nebeskih tijela (od 0 u blizini zenita, do oko 35 lunih
minuta u blizini horizonta). Zbog toga tijela vidimo i kad su manje od 35' ispod
horizonta (oko dvije minute prije stvarnog geometrijskog izlaska i oko 2 minute
poslije zalaska).

Kod izlaska (zalaska) nebeska tijela izgledaju crvenija i poneto deformirana

zbog disperzije svjetlosti koja prolazi kroz deblji sloj zraka nego kad su visoko
iznad horizonta (blizu zenita), jer se plavi dio spektra jae raspruje, tj. vie
crvene boje dolazi do nas.
zbog rasprenja svjetlosti zemljina atmosfera svijetli jo neko vrijeme nakon
zalaska Sunca, a to razdoblje zovemo sumrak. Razlikujemo 3 vrste sumraka
(prije izlaska i poslije zalaska Sunca): graanski sumrak (Sunce je do 6 ispod
horizonta), nautiki sumrak (Sunce je od 6 do 12 ispod horizonta) i
astronomski sumrak (Sunce je od 12 do 18 ispod horizonta). Trajanje
sumraka ovisi o geografskoj irini (najkrae je u blizini ekvatora gdje dnevni
 krug Sunca stoji najmanje koso u odnosu na horizont), te o razdoblju u godini
(najkrae za proljetnog i jesenskog ekvinocija, a najdue za ljetnog solsticija).
poznata je i pojava zvana halo (svjetao krug ili vie njih oko Mjeseca, a mogu
biti i viebojni) koja je posljedica loma i refleksije svjetlosti na kristaliima leda
u visokim oblacima (cirostratusi), a generalno predstavlja najavu promjene
vremena.
u ovu kategoriju spada i pojava treperenja zvijezda. Pojava se jo zove i
scintilacija, a nastaje zbog toga to se praktiki tokaste slike zvijezda malo
pomiu zbog prolaska njihove svjetlosti kroz slojeve atmosfere razliite
temperature odn. gustoe, a koji tu svjetlost lome pod razliitim kutevima.
Zbog tromosti oka mi ne opaamo vie slika iste zvijezde, nego to vidimo kao
treperenje zvijezda. Planetske slike nisu tokaste nego ploaste, pa iako se
njihova svjetlost lomi i premjeta na sve strane, najvei dio planetske ploice
ostaje na istom mjestu. Trepere samo rubovi ploice, ali se to moe primijetiti
samo teleskopom.
utjecaj atmosfere smanjuje efikasnost astronomskih opaanja ak i najveim
postojeim teleskopima, pa se danas sve vie koriste astronomski instrumenti
na letjelicama u orbiti oko Zemlje, od koji je najpoznatiji Hubbleov svemirski
teleskop reflektor promjera oko 2,5 m pomou kojeg je naparavljeno mnogo
astronomskih otkria. Da bi se smanjio utjecaj atmosfere i veliki zemaljski
teleskopi se postavljaju na mjesta vee nadmorske visine i gdje je vrlo rijetka
pojava oborina, odnosno mala vlanost zraka.

Postoji jo nekoliko pojava koje utjeu na promjenu poloaja nebeskih tijela, ali
mnogo manje - toliko da se golim okom mogu registrirati tek u periodima duim od
nekoliko desetaka godina, ali se moraju uzeti u obzir kod teleskopskih promatranja:

a. Promjena poloaja Zemljine osi rotacije (svjetske osi) zbog utjecaja Sunca,
Mjeseca i planeta:
o precesija - zbog gravitacijskih djelovanja Sunca, Mjeseca i planeta
svjetska os opisuje oko osi ravnine ekliptike stoac s nagibom od 23.5
u periodu od oko 25 800 godina zbog ega se mijenja mjesto nebeskog
pola (a time i "polarna zvijezda"), a proljetna toka pomie se u smjeru
suprotnom od prividnog godinjeg gibanja Sunca za priblino 50 lunih
sekundi godinje.
 o nutacija - promjenama uzajamnih poloaja Sunca, Zemlje i Mjeseca
mijenjaju se i gravitacijski utjecaji Mjeseca i Sunca na Zemlju.
Posljedica toga je periodiko gibanje prave svjetske osi oko njenog
srednjeg poloaja (definiranog precesijom) za ophodni period od 18.6
godina.
b. Prividni kutni pomak nebeskih tijela zbog gibanja Zemlje:
o astronomska aberacija - pojava prividnog kutnog pomaka opaanog
poloaja nebeskog tijela od njegovog geometrijskog poloaja, koji
nastaje uslijed toga to brzina kretanja motritelja nije zanemarivo mala
prema brzini svjetlosti. Naime, mi nebeska tijela vidimo u prividnim
smjerovima, razliitim od smjerova kada bi motritelj bio nepomian u
prostoru ili kada bi se svjetlost prostirala trenutno. Taj pomak iznosi oko
20 lunih sekundi.
o paralaksa - razlika izmeu smjerova prema nebeskom tijelu, koje
vidimo s dva razliita mjesta, stajalita i neke referentne toke. Zbog
zemljinog gibanja oko Sunca dolazi do vrlo malih prividnih pomaka
zvijezda (manjih od 1 lune sekunde).
c. Vlastito (stvarno) gibanje zvijezda - zvijezde se i stvarno meusobno gibaju, ali
zbog njihovih velikih udaljenosti od nas pomak na nebeskom svodu redovito je
vrlo sitan (samo kod nekoliko zvijezda je vei od 1 lune sekunde).