Zija Dizdarevi: Majka

Sjeam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djeije igre i crne poderane seoske koulje
prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" amila je mati i krpila

Stoji iza mene daleko, petnaest i vie godina daleko, prigueno bosansko djetinjstvo.
Da li se sjeam? Bila je jedna kutija soba, i po njoj ilo napaeno mravo lice, noge u papuama,
izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do pei, od ruka do veere,
od jeseni do proljea, u zidovima, meu etiri zida, uzidan, tekao je nelijep enski ivot.
Sjeam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djeije igre i crne poderane seoske koulje
prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" amila je mati i krpila.
Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz enskih obraza.
Sjeam se: jurili smo po vrajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djeije razigrane prostore,
zaboravljajui otii pet puta na dan u damiju i poslije su oeve batinebile svretak radosti. Mati je
sumorno posluna i priguena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa
klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.
Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, ena sakrivena u tami i oev nemilosrdni pogled.
Straarska sablja to je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.
Da mi se nijesi maknuo ispred kue. Jes' uo? Nemoj da te ja pruljom (ipkom) pitam e si bio! A sad
abdest pa namaz.
Zid pred sitnim djeijim eljama.
Uiteljeva ipka bila je dua od oeve, a djeca su u koli zaplaeno utila. Moj pla...
Sjeam se majke: blijedila je. Sakrivena iza alosnog crnog vela, "vale", uvijena u iroko platno, zar,
krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proi ulicom. Kroz na "halvat" prolazile su tetke,
daidince, nane, babe, ene i ene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve,
razgovarale o kouljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naiao.
uah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?
Tada smo smjeli, da ne smetamo po kui, izii na sokak. Igrali smo se pred kuom i enjivo zurili u
daleke vrhove brda to se miluju sa oblacima.
I rasli smo.
Svake druge godine po jedno dijete dolo bi meu nas. Majka bi tada obino leala. Samo ne znam zato
sam sve ee bivao mlaen, zato majine oi postajahu dublje i zato smo izjutra suh hljeb jeli...
ene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", iza, praina. Bjeali smo iz odaja na sokak i od
kamenja pravili snove. Zaborave.
Da. etiri su jabuke u naoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se ba tada
pretrgnulo moje djetinjstvo.
Sjeam se: bijae ljeto. Na prozoru, iznad praine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u
suncu, uta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenia koju je
Fikret lijepio okvaenom prainom. Tiho i vrue.
Onda neto snano i otegnuto dreknu. udno! ekali smo da ponovo pone. I usmo: tuuu- uu! tu-u-u!
dva puta.
 Ba k'o truba u Ante Micinog, otkrio je Bajro.
Nije, vala, veg' k'o kad Mean pjeva. Eno...
Tu-uu-uu! tuu-uu!
Zabavljalo nas je, a bilo je sve blie. Kao iza naeg avlijskog zida. Sjedei u praini okretali smo glave
prema zvuku.
Zato je mati tako uporno udarala na prozor.
...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlaice...
A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo adahe.
Ili nemani. Sunce je bljetalo iz staklenih oiju koje su ile na nas. Sasvim blizu... blie.
Oajno brzo! Tuu!
Tonobil! prestraeno je skoio Bajro.
Ne znam da li se iza prozora zauo silan i beznadan urlik. Ni ta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li
Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrene
ruke, sjetih se...
Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh jo samo kako malaksalo ruica mahnu ispod
toka. Kao da je u uima odjekivao rezak slomljen krik.
Gui u grlu. ije je to srce onako lupalo.
Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U praini sam nazirao zelene... neto zeleno.
Ljudi i djeca. Zagor. Uas.
Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i ara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnjeeno tijelo
koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, oajno sam htio da
pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zainjala se luda misao: moda sve ovo i nije
ovako... nije istina*
A majka je imala iroko razrogaene oi. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom pranjavom
zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjeam da lije, najzad bilo
sunca i praine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni jo uvijek kao teret da poiva beskrajno rjeita
ukoenost majinih oiju.
Zatim je doao otac. Stajao je zaprepaten, malo utao, onda vidjevi majku nepokrivenu namrgodio se:
Zar ne vidi da te vas dunjaluk gleda. ta si izlazila brez vale. Unilazi.
***
Sjeam se: polazio sam "na kole". Mati je grcala ispraajui me:
Pripazi, sinko, grad je dumanin. Ne idi sredinom dade, satrae te togod, ama nemoj ni plaho uz kraj
da te, boj se, ne udari neta s krova, vego hajde 'nako, 'nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla?
Zijo Dizdarevi, knjievnik iz Vitine pokraj Ljubukog, Ubijen u logoru Jasenovac, 1942.