Metafizika nakon metafizike: Limitativna

koncepcija prve filozofije u Kanta

GNTER ZLLER
Ludwig-Maximilians-Universitt Mnchen
Philosophie-Department
Geschwister-Scholl Platz 1
D-80539 Mnchen
Zoeller@lrz.uni-muenchen.de
Izvorni znanstveni lanak
Primljeno: 270703 Prihvaeno: 241003

SAETAK: U lanku se ispituje Kantova prosvjetiteljska koncepcija metafizike

kao znanosti (Wissenschaft) koju valja drati slobodnom od ideolokih predra-
suda i izvanracionalnih kognitivnih resursa te je ustanoviti pod uvjetima jav-
nog, intersubjektivno vaeeg diskursa. Analiziram Kantovu vlastitu interpre-
taciju njegove transcendentalne filozofije kao metafizike metafizike i zastu-
pam ekstenzionalni djelomini identitet kritike metafizike i metafizike koja je
tako uinjena moguom. Posebice identificiram buduu metafiziku, koju je
Kant zamislio kao metafiziku prirode openito ili fiziologiju istog uma,
koju je Kant bio zacrtao, ali je sam nikada nije proveo i koju ne treba brkati s
metafizikom materijalne prirode koju je Kant izloio u svojim Metafizikim
naelima prirodne znanosti (1786). Nadalje pokazujem kako je kod Kanta
ogranienje (Beschrnkung) razuma i njegovih istih pojmova (kategorija) na
osjetilno zrenje kompenzirano ograniavanjem osjetilnosti i njenih formal-
nih uvjeta (vremena i prostora) na pojave, uz iskljuenje praznog prostora
onog neosjetilnog. Oslanjajui se na Kantovo razlikovanje ogranienja
(Schranke) i granice (Grenze), utvrujem tonu poziciju kritike metafizike
na granici osjetilnog svijeta i razumskog svijeta. Zakljuno tvrdim da je
budua metafizika koja e biti mogua kao znanost za Kanta ograniena na
transcendentalnu filozofiju, uz iskljuenje teoretske spoznaje nadosjetilnoga,
koja je time zauvijek predana predmetnom podruju praktiki zasnovanoga ra-
cionalnog, ali ne-znanstvenog vjerovanja ili vjere (Vernunftglaube).
KLJUNE RIJEI: Immanuel Kant, metafizika, metafizika metafizike, Kritika
istog uma, Prolegomena, transcendentalna filozofija, znanost, vjera, granica,
ogranienje.
182 Prolegomena 2 (2/2003)

Ve sam dugo mislio da e se filozofija jo sama izjesti.

Metafizika se dijelom ve doista sama izjela.1

1. Non plus ultra

Davanje odgovora na pitanje je li nae vrijeme postmetafiziko pretpostavlja
sporazumijevanje o tome u kojem mi to razdoblju ivimo i to s obzirom na
to razdoblje treba podrazumijevati pod postmetafizikim. Pri odreenju
naeg razdoblja ne radi se dakle o openitoj orijentaciji u historijskom, poli-
tikom, socijalnom ili kulturnom pogledu, ve o posebnom pitanju o tomu
to se danas zbiva u stvari metafizike. Prepoziciju post, koja modificira
naslov metafiziki, ne treba stoga od poetka razumjeti kao separativnu,
dakle kao da bi u pitanju bilo to je li se nae razdoblje jednom za svagda
rastalo od metafizike i nadilo je. tovie, sadraj problema postavljanja pi-
tanja o naem mogue postmetafizikom vremenu ini upravo to to me-
tafizika po svojem pojmu i predmetu predstavlja neto nenadmaivo i tako-
er nezamjenljivo, jedno non plus ultra naeg istraivanja i samorazumije-
vanja, od bavljenja ime se, dodue, moe odustati, ali ga se nikad ne moe
potpuno napustiti.
Ali razdoblje o ijem se odnosu spram metafizike radi nema kako je
to pokazano u nazivku post to smo ga razmotrili neprekinut odnos
spram povijesti metafizike starom dvije i pol tisue godina. tovie, to bi
upravo trebalo biti razdoblje u kojem je, ini se, asna metafizika tradicija
dola kraju i u kojemu se moda najavljuje i upravo formira jedna nova
epoha miljenja. Ali time se ne radi, historijski i osobno govorei, o usko
ogranienom sadanjem vremenu, recimo kasnom dvadesetom i nadolaze-
em dvadeset i prvom stoljeu, ve o jednoj razmjerno protegnutoj epohi,
kojoj bi poetak trebalo datirati s kritikom tradicije u europskom prosvje-
titeljstvu i koja u svojim nastavcima i posljedicama jo uvijek traje. Pravi ter-
minus post quem toga protegnutog kraja metafizike ako ne cijele metafizi-
ke, tada ipak one staroga stila djelo je Immanuela Kanta. Jer doista se nije
ni prije ni poslije Kanta o vaenju dotadanje i o mogunosti budue me-
tafizike filozofiralo s radikalnou i konsekventnou kakve se u njega mogu
opaziti. Ma kako drugi nakon Kanta mogli, navodno u koraku preko njega,
metafiziku nastavljati, obnavljati, mijenjati ili je ak naputati ipak se to
sve zbivalo pod vie ili manje priznatim Kantovim utjecajem i jedva da je
ikada moglo slijediti Kantovu vjetinu spaavanja metafizike putem kritike.
Prosuuje li se s ovu stranu svih doktrinarnih suptilnosti i struno-
filozofskih svatarija, Kant je metafiziku ili istu filozofiju ono to u

1
Georg Christoph Lichtenberg, Schriften und Briefe, izd. Wolfgang Promies. 6. Auflage.
Mnchen, Hanser 1998, 1:742 (J 620).
 G. ZLLER: Metafizika nakon metafizike 183

pravom smislu moemo zvati filozofijom (B 878/A 850)2 povezao s uvje-

tom javnosti. Zahtjev za objelodanjenjem metafizike ne znai pritom samo
izvanjski formalni zahtjev da se svoje misli moe saopiti neometano cen-
zurom i skrbnitvom, ili pritiskom tradicije i predrasuda , ve sadri bitno
materijalni zahtjev mogueg prosljeenja svih putova miljenja i u principu
univerzalnu mogunost da se sloimo s onim to je u njima miljeno. U stvar
metafizike ne treba ubrajati razloge subjektivne ili kontingentne prirode, ve
samo openito vaea obrazloenja, oko kojih se svatko moe usuglasiti.
Sveukupnost takva standarda mogue univerzalne prihvatljivosti u Kanta se
naziva umom. Metafizici se postavlja zahtjev da ustvruje samo ono to se
svima onima koji su sposobni za upotrebu uma moe umskim razlozima do-
statno dokazati. Samo je tada metafizika znanost, a inae je stvar mnijenja i
izloena je proizvoljnosti individuuma i grupa.3
Proton pseudos dotadanje metafizike je, prema Kantu, mijeanje upo-
trebe uma s umom nasuprot vanjskim resursima, mnijenjima i ciljevima.
Treba kritizirati pozivanje u stvari metafizike na predracionalne forme oi-
glednosti kao to su zrenje, osjeaj i vjerovanje, kao i preliminarno povezi-
vanje metafizike s religioznim, politikim i drutvenim partikularnim intere-
sima. Posebno je, meutim, Kantova kritika metafizike usmjerena na mo-
dernu metafiziku koja nastupa u znaku uma, kakvu Kant susree posebno u
Leibniz-Wolffovoj kolskoj filozofiji, praenu prosvjetiteljskim zahtjevom za
jednom metafizikom iz istoga uma. Kant pokazuje da su se u toboe isto
umske pojmove, miljenja i zakljuke modernih metafiziara neprimjetno
potkrali empirijski imbenici i uvjeti. No s empirijski odreenim umom
moe se, dodue, mnogo postii u iskustvenom svijetu, ali ba nita s obzi-
rom na eljenu obradu neempirijskih i posebno transempirijskih tema i
problema.
Kantov prosvjetiteljsko-objelodanjujui koncept metafizike kao zna-
nosti predaje metafiziku samokritici njena istaknutog organa, uma. No cilj i
svrha Kantova postupka u stvari metafizike a o postupku se radi i u prav-
nom smislu te rijei nije nadilaenje metafizike analizom uma ve pri-
svajanje metafizike. Ako je ikako mogue, metafiziku treba revidirati, kako
bi se po prvi put udovoljilo znanstvenim zahtjevima ili zahtjevima uma.

2
Brojevi u zagradama u daljem tekstu kod stavljenog A upuuju na prvo, a kod stavlje-
nog B na drugo izdanje Kritike istoga uma (iji se tekst citira prema izdanju Jenssa Timmer-
manna [Felix Meiner, Hamburg 1998]) te kod stavljenog P na izdanje Prolegomena zu einer je-
den knftigen Metaphysik u: Kants gesammelte Schriften, izd. Kniglich Preussischen Akademie
der Wisenschaften, odnosno: Preussischen Akademie der Wisenschaften (Bd. 122), Deut-
schen Akademie der Wissenschaften zu Berlin (Bd. 23) i Akademie der Wissenschaften zu
Gttingen (Bd. 24 i d.), Reimer, kasnije de Gruyter, Berlin 1900 i d., Bd. 4. U Akademijinom
izdanju se na druge Kantove spise upuuje stavljanjem kratice AA u napomene. Kantova
prepiska citira se prema njenom drugom Akademijinu izdanju.
3
O javnosti filozofije u Kanta v. Gnter Zller, Kant, Fichte und die Aufklrung, izalo
u: Fichte und die Aufklrung, izd. Erich Fuchs, Marco Ivaldo, Carla de Pascale i Gnter Zller
(u pripremi).
184 Prolegomena 2 (2/2003)

Nakon metafizike i zahvaljujui kritici treba ipak ponovno, i zapravo po prvi

put, biti metafizike. Taj je program noen dvostrukim Kantovim uvjerenjem:
njegovim uvjerenjem o teorijskoj vrijednosti metafizike kao mjerilu stupnja
uspjenosti uma, te uvjerenjem o praktinoj vrijednosti metafizike kao za-
titi od redukcionistikog razumijevanja sebe i svijeta, koje bi um prevarilo u
pogledu onog njegova najosebujnijeg, naime njegove razliitosti i neovis-
nosti u odnosu na prirodu.

2. Metafizika nakon metafizike

U nastojanju oko utemeljenja metafizike mora se Kant vratiti na utemelju-

juu ravan koja jo prethodi metafizici koju treba zasnovati. Pritom ne moe
posegnuti unatrag za nekim ve postojeim likom teorije principijelne re-
fleksije o metafizici. Tako su za Kanta pokuaji zasnivanja metafizike spo-
znaje koji se sreu u okruju kontinentalnog racionalizma (Malebranche,
Leibniz, Crusius) ve optereeni nedokazanim metafizikim hipotekama te
predstavljaju tip spoznajne metafizike koja ide uz pravu, predmetno orijenti-
ranu metafiziku. Tomu nasuprot, psihologijska ishodita ope spoznajne re-
fleksije, kao i posebno refleksije o metafizikoj spoznaji, koje se susreu u
Lockea i Humea, a takoer u Tetensa, za Kanta padaju ispod spcifinog
zahtjeva metafizike, ukoliko njihove empirijske pretpostavke od poetka
iskljuuju pravu metafiziku.
U razraunu s tim po njegovoj ocjeni nedostatnim prethodnim postig-
nuima dospio je Kant do odredbe problema metode i stvari metafizike koja
je prvi put dokumentirana u uvenom pismu Marcusu Herzu od 21. veljae
1772: na kojem temelju poiva odnos onoga u nama to se naziva pre-
dodbom spram predmeta.4 Kao to je iz konteksta mjesta u pismu jasno,
ovdje se Kant ne odnosi na mogunost empirijskih predodbi predmeta,
koju dri lako objanjivom, a takoer ni na mogui odnos spram predmeta
isto osjetilnih predodbi, koji je ve u svojoj inauguracijskoj disertaciji
(1770) naukom o istim zorovima (prostor i vrijeme) obrazloio kao apri-
orne forme ne-istog, empirijskog zora. tovie, Kant sada postavlja pose-
ban problem predmetnog vaenja istih pojmova u obliku pitanja kako je
mogue da metafiziki temeljni pojmovi i temeljne postavke kojima moe-
mo a priori raspolagati mogu ujedno, na bilo koji nain, biti odredbama

4
AA 10:129135; Nr. 70. O Kantovu temeljnom teoretskom problemu predmetnog od-
nosa predodbi v. Gnter Zller, Theoretische Gegenstandsbeziehung bei Kant. Zur systema-
tischen Bedeutung der Termini objektive Realitt und objektive Gltigkeit in der Kritik der
reinen Vernunft, Kant-Studien Ergnzungshefte, Bd. 117. Walter de Gruyter, Berlin/New York
1984. kao i: isti, Apriorische Gegenstandsbeziehung als Intentionalitt in 14 der Kritik der
reinen Vernunft, u: Proceedings of the Sixth International Kant Congress, izd. Gerhard Funke i
Thomas M. Seebohm. The Center for Advanced Research in Phenomenology, Washington,
D.C. 1989, Bd. II/1, 421429.
 G. ZLLER: Metafizika nakon metafizike 185

predmet.5 Formulirano posredstvom njegova uznapredovalog nauka o su-

du, bilo je to pitanje kako su mogui sintetiki sudovi a priori?, koje, do-
due, tek nakon prvog izdanja Kritike istog uma (1781) s Prolegomena za
svaku buduu metafiziku (1783) postaje ishodinom i sredinjom tokom pri-
kaza kritike refleksije o metafizici (B19).6
I dok se tako metafizici koju treba zasnovati moe pripisati teoretski lik
diskurzivnog teoretskog sintetikog suda a priori,7 Kant se za zasnivajue
postignue kritike refleksije o metafizici slui predikatom transcendenta-
lan, kojega, usmjeren na tradicionalno uenje o transcendentalijama, bira
za preseui, transkategorijalni karakter refleksije o metafizici. Dakako,
identitet logikog suda koji vlada izmeu metafizikih pojmova, sudova i
zakljuaka koje treba propitati i njihovih zasnivajuih teorema u transcen-
dentalnom filozofiranju namee pomisao da i transcendentalnu filozofiju
treba ukljuiti u metafiziku. Dodue, to se mora dogoditi uzimajui nepre-
stano u obzir razliku izmeu metafizikih sudova o stvarima, koji jednako
tako potrebuju utemeljenje kao to su i za njega sposobni, te samoutemelju-
ih refleksivnih sudova o metafizici, koji niti su sposobni za izvanjsko ute-
meljenje niti ga trebaju. Tako onda i Kant u nacrtu pisma Marcusu Herzu
koji treba datirati nakon 11. svibnja 1781. o istraivanjima Kritike istog uma
govori kao o metafizici o metafizici.8
Karakter transcendentalne filozofije da je i sma metafizika dodatno se
zaotrava uoi li se jedan od rezultata Kantovih kritikih nastojanja oko
zasnivanja metafizike, naime rezultat transcendentalne teorije razuma, za-
nemarujui pritom teoriju uma koja se na nju prikljuuje. Tada se naime ini
kao da bi meta-teorija metafizike teorije bila jedini preostali lik metafizike,
u najmanju ruku metafizike kao znanosti o onome to je nuno sluaj. Jer,
kao to je poznato, prema Kantu predmetni pojmovi to potjeu iz razuma
(kategorije) podlijeu u odnosu na njih izvanjskim istim osjetilnim uvjetima
(transcendentalne sheme), koji njihovu spoznajnu upotrebu ograniavaju na
podruje iskustva. Dodue, restrikcija metafizikih predikata na mogue
iskustvo ne implicira njihovu redukciju na oznake pravilnosti koje se dobi-
vaju empirijski. tovie, pod uvjetom da im se u osnovu postave formalni

5
O tomu takoer v. AA 17:564 (Reflexion 4473; po Adickesu datira moda iz 1772):
Openito se u prirodi spoznaje mora ispitati kako je mogu odnos i spajanje (sic!) kad je dan
samo jedan od dijelova odnosa.
6
O sistematskom mjestu Prolegomena izmeu prvog i drugog izdanja Kritike istog uma v.
Gnter Zller, Editors Introduction, u: Immanuel Kant, Prolegomena to Any Future Meta-
physics, izd. Gnter Zller. Oxford Philosophical Texts. Oxford University Press, Oxford 2004,
526.
7
Diskurzivnim je ovdje naznaeno iskljuenje na zrenju zasnovanih sintetikih sudova
a priori u matematici, a teoretskim je naznaeno ogranienje na sintetike sudove a priori o
onomu to je nuno sluaj, u razlici spram moguih praktikih sudova a priori o onomu to
nuno treba biti sluaj, te je time iskljuena etika koja treba biti koncipirana kao metafizika u-
dorea.
8
AA 10:268 i d.; Nr. 166.
186 Prolegomena 2 (2/2003)

vremenski odnosi, kategorije mogu ispostaviti univerzalne principe pred-

metne odreenosti, a time i sistem apriorne predmetne spoznaje. Ipak je
mogua upotreba kategorija koja je slobodna od iskustva uvijek samo upo-
treba koja omoguuje iskustvo, koja dodue nije upuena na aktualno is-
kustvo, ali ne moe sluiti ni za to drugo i ni za to vie doli za ispostavljanje
principa mogueg iskustva.
Sam Kant je formu metafizike impliciranu u transcendentalnoj teoriji
razuma promatrao kao kritiki proienu i pritom radikalno modificiranu
verziju ope metafizike (metaphysica generalis), koja meutim nema pravo
na ponosno ime ontologije (B 303/A247). S obzirom na cijelu prvu polo-
vicu Kritike istog uma, odnosno prva dva od ukupno tri glavna pitanja Prole-
gomena, moe se stoga sa stanovitim pravom govoriti o ontologiji pojava
(Gottfried Martin) ili metafizici iskustva (Herbert James Paton). S obzi-
rom na mjeru preklapanja, ak identiteta izmeu metateorije metafizike
(metafizika o metafizici) i same metafizike, koja je mogua nakon nje
(kako post tako i secundum), treba uzeti u obzir da ih Kant ve u prvom, a
zatim nepromijenjeno i u drugom izdanju Kritike istog uma dodue najprije
kao propedeutiku suprotstavlja onom sistemu istog uma koji [sadri]
cijelu (kako istinsku tako i prividnu) filozofijsku spoznaju iz istog uma u
sistematskoj svezi i [] naziva se metafizikom, ali nakon toga u ire shva-
eno znaenje metafizike ubraja i njenu kritiku pripremu i zasnivanje (B
869/A 841). To sugerira u najmanju ruku djelomini identitet zasnivanja me-
tafizike i zasnovane metafizike, a zacijelo vrijedi to i za Prolegomena, kojima
u podnaslovu stoji: za svaku buduu metafiziku koja e moi nastupiti kao
znanost.
Razlika izmeu kritike i metafizike bila bi s jedne strane ekstenzionalna
razlika izmeu na svoj nain savrenog nacrta i na svoj nain savrene iz-
vedbe, a s druge strane modalna razlika izmeu traktata o metodi i sa-
mog sistema znanosti (B XXI). U svakom sluaju, za potpunu identifikaciju
transcendentalne filozofije s metafizikom kao znanou zahtijeva se kod
Kanta ve u Kritici istog uma predvieni isti moral, koji mora biti kon-
cipiran i realiziran kao metafizika udorea, izluiti iz onoga to se u
uem smislu obiava zvati metafizikom, a to posljednje ograniiti na me-
tafiziku spekulativnog uma (B 869 i d.). Kantov glavni argument za isklju-
enje metafizike udorea iz metafizike kao iste filozofije je implicitna
upuenost moralne filozofije na empirijske pojmove poput ugode i sklono-
sti, ak i ako oni nisu konstitutivni za pojam neuvjetovane, isto-umske
dunosti (B 29, odnosno A 15; s izmjenama teksta u drugom izdanju, znako-
vitim za razvoj Kantove moralne filozofije).
Tako proiena metafizika nije sad nita drugo do ona ve u predgo-
voru za prvo izdanje Kritike istog uma u izgled stavljena nadopuna u liku
jedne metafizike prirode, koja bi pri manje od polovine opsega trebala ipak
imati neusporedivo bogatiji sadraj od ove kritike (A XXI). Takvu me-
 G. ZLLER: Metafizika nakon metafizike 187

tafiziku u uem smislu Kant nije priloio. Smatrao ju je razmjerno jed-

nostavnim pothvatom (vie zabavom nego radom, A XXI), pri kojemu bi
se poglavito radilo o nadopuni izvornih pojmova i principa Kritike istog uma
metafizikim pojmovima i principima koji su iz njih izvedeni. Kant je to u
obliku iznoenja ishodinih poela uinio u svojim predavanjima o metafizici
iz osamdesetih i ranih devedesetih godina.9
Metafizika naela prirodne znanosti koja je Kant objavio 1786. ne smiju
se ni u kom sluaju smatrati izvedbom projektirane metafizike prirode od-
nosno sistema istog (spekulativnog) uma (B XXI). U tom se spisu ipak
ne radi o metafizici u strogom smislu, ve o metafizikom nauku o principima
izvanjske prirode, koji si u osnovu postavlja empirijski pojam materije kao
onog pokretljivog u prostoru te utoliko ne spada u istu filozofiju. Osim
toga, Kant jo u predgovoru za drugo izdanje Kritike istog uma, dakle nakon
objavljivanja Metafizikih naela prirodne znanosti, iznosi svoj plan da izloi
[] kako metafiziku prirode tako i metafiziku udorea (B XLIII).
Umjesto o suenom nauku o principima prirode, u metafizici prirode
to ju je Kant projektirao radi se prije o maksimalno obuhvatnom nauku o
prirodi ili o fiziologiji istog uma, koja pod prirodom podrazumijeva ukup-
nost danih predmeta te pritom ak ostavlja otvorenim kako i kojim nai-
nom spoznaje predmeti bivaju dani. Pa mogli oni (tj. predmeti) biti dani
osjetilima, ili, ako se eli, nekoj drugoj vrsti zrenja (B 873/A 845). Time je u
kritiki zasnovanu metafiziku prirode ukljueno kako psihiko tako i nadpsi-
hiko promatranje prirode. Kao imanentna fiziologija metafizika pri-
rode obuhvaa racionalnu fiziku i psihologiju, a kao transcendentna
fiziologija obuhvaa transcendentalnu spoznaju svijeta i transcendental-
nu spoznaju Boga (B 873 i d./A 845 i d.). Time je Kant sistem metafizike iz
Leibniz-Wolffove kole prenio u vlastiti koncept kritiki zasnovane meta-
fizike, dakako s tom zadrkom da [ona sadrava] kako istinsku tako i pri-
vidnu [] filozofsku spoznaju (B 869/A 841) te tu posljednju treba kao
takvu pokazati i opovri, kao to je to cilj transcendentalne dijalektike u
Kritici istog uma (B 88/A 63 i d.).
Povlaenje zahtjeva transcendentne metafizike prirode (metaphysica
specialis) za statusom znanosti naznaeno je takoer ve primjenom izraza
promatranje prirode umjesto prirodna znanost za oznaku te grane fi-
ziologije istog uma (B 873/A 845). Kao prava metafizika znanost prirode
mogla bi vrijediti samo ona metafizika prirode koja bi se ostvarila u siste-
matskoj izradbi odgovora na drugo glavno pitanje Prolegomena kako je
mogua ista prirodna znanost? i koja bi odgovarala analitikom dijelu
transcendentalne logike u Kritici istoga uma. Ali tada treba pitati iz ega bi
se drugog mogla sastojati metafizika kao znanost ako ne od ontologije po-
9
V. AA:28 i AA:29 kao i englesko odabrano izdanje Immanuel Kant, Lectures on Meta-
physics, translated and edited by Karl Ameriks and Steve Naragon (Cambridge: Cambridge
University Press 1997).
188 Prolegomena 2 (2/2003)

java i iskustvene metafizike, ma koliko se one dale uvijek dalje upotpunja-

vati.

3. Odreenje granica istog uma

Doseg kritike metafizike koji nadilazi omoguenje spoznaje postignut je
zahvaljujui ne samo okolnosti da Kritika istog uma ne uini vaeim samo
ogranienje razuma osjetilnou, ve takoer obratno pokazuje ogranienje
osjetilnosti razumom. Dodue, razum u spoznajnoj upotrebi vlastite pojmove
i principe nikad ne moe proiriti na predmete koji nam ne mogu biti dani ni
u kojem zrenju. Ali to ne opravdava prihvaanje uvjeta osjetilnosti kao
uvjeta svih stvari. Ve dvostruka oznaka istih zorova prostora i vremena
kao empirijske realnosti i transcendantalne idealnosti u transcendental-
noj estetici (B 44/A 28, B 52/A 35) implicira ogranieni nain vaenja istih
osjetilnih formi. Univerzalna realnost ili stvarnost vremena i prostora to
da osim to su forme sveg zrenja jesu i forme svega zretog ab origine je
restringirana. U pogledu toga to bi bia ili stvari (B 43/A 27) mogli biti
neovisno o naem osjetilnom nainu njihova zahvaanja, nemaju prostor i
vrijeme nikakva znaenja, ne vrijede nita. Na taj zanijekani status vaenja
formi zrenja koje su zamiljene bez obzira na nau osjetilnost (tj. transcen-
dentalno) ukazuje izraz idealnost kojeg Kant upotrebljava i kojeg treba
shvatiti kao nitavnost, te je utoliko upravo suprotstavljen kasnijem novo-
kantovskom znaenju idealnosti kao (pozitivnom) smislu vaenja.10
Svakako je potrebna kritika refleksija kako bi se zadralo u vidu uvje-
tovano univerzalno vaenje osjetilnih odredbi predmeta. Naime, ljudski ra-
zum podlijee iskuenju da uvjete osjetilnih stvari (pojava) smatra uvjetima
stvari tout court (stvari uope). To je osobito tada sluaj kad se razum osvje-
doio o nevaenju svojih postignua u pogledu ne-osjetilnih predmeta te
stoga ne smatra postojeim nita izvan osjetilnoga svijeta, kako Kant vjeruje
da se to moe promatrati u Humea. Ali, opisana subrepcija nastupa i onda
kad se u okvirima metafizike izgradnje teorije uini kategorijalna greka da
se predmetne odredbe koje vrijede unutar granica osjetilnoga svijeta proire
preko njihova podruja vaenja te se upotrijebe u pogledu onog najvieg me-
tafizikih tenji (dua, svijet, Bog), kako se to zbiva u racionalnoj metafizici
koju je Kant rekonstruirao i destruirao, posebno u transcendentalnoj koz-
mologiji.
Nerazlikovanju uvjeta osjetilnih stvari od uvjeta svih stvari Kant suprot-
stavlja kritiko razlikovanje (B XXVII) stvari po sebi i pojave. Ipak treba
se uvati toga da se ovdje odmah vidi dio pozitivne metafizike nadosjetilnog,
kao da Kant egzistenciju nadosjetilnih predmeta smatra od poetka osigura-
nom. Kant najprije samo uvodi zamiljanje toga kakve bi mogle biti stvari ne-

10
V. AA 17:386 (Reflexion 4013) i AA 17:646 (Reflexion 6324).
 G. ZLLER: Metafizika nakon metafizike 189

ovisno od naina na koji su nam dane. U kontekstu Kritike istog uma njemu
je primarno stalo do toga da se pomou misli o stvari po sebi (tonije po-
mou razlikovanja svih predmeta uope na pojave i stvari po sebi; v. B 294 i
d./A 235 i d.) tip vaenja osjetilnih uvjeta predmeta koji je izraen u kon-
ceptu empirijske realnosti ujedno s transcendentalnom idealnosti izrazi u
pojmovnosti metafizike tradicije, ali bez njene ontological committment.
Pojavama suprotstaviti stvar po sebi znai sjetiti se na to i druge na to uputiti
da prostorno-vremenska strukturiranost osjetilnih predmeta postoji zahva-
ljujui naim formama zrenja te da se stoga ne smije jednostavno prenositi
na druge vrste odnoenja spram predmet. Ostaje ponajprije jo priekati
moe li na osnovi drugih resursa uope uspjeti jedno takvo objektivno od-
noenje spram predmeta neovisno o osjetilnosti i bi li se utoliko kritici istog
spekulativnog uma mogla prikljuiti metafizika nadosjetilnog.
U tom je sklopu po svojem sadraju upadljivo i s obzirom na stvar
znaajno to da Kant tezu o idealnosti direktno vee samo uz uvjete osjetilnog
zrenja. Ni na jednomu mjestu u Kritici istog uma, a i inae nigdje drugdje u
Kantovom korpusu, ne pripisuje se uvjetima miljenja empirijska realnost
odnosno transcendentalna idealnost. Dodue, kategorije su podvrgnute
ogranienju svoje spoznajne upotrebe na zorove koji su osjetilino dani ili
mogli biti tako dani. Utoliko se ograniavanje osjetilnih principa (prostor i
vrijeme) i onoga to oni principiraju (pojave) prenosi na upotrebu kategorija
te i njih ograniava na odreenje empirijskih predmeta. Ipak, drugaije no
kod istih zorova, kod kategorija aspekti izvora i primjene (ili upotrebe) di-
vergiraju. Prostor i vrijeme pripadaju osjetilnosti te vae za ono to je dano
osjetilnou. Tomu nasuprot kategorije pripadaju razumu te vae, kao prin-
cipi spoznaje predmeta, za ono to je dano osjetilnou i shodno njezinim
formama. Ta funkcionalna diskrepancija izmeu osjetilnosti i razuma vodi
do zamiljanja jedne drukije upotrebe razuma, neovisno o uvjetima osjetil-
nosti. To dakako ne bi mogla biti upotreba razuma u svrhu teoretske spoznaje
predmeta, koja je, kako se moe dokazati, ograniena na pojave.
Objektivna, takorei kozmoloki orijentirana verzija neanalogije izme-
u principirajuih postignua osjetilnosti i razuma je koncepcija razumskog
svijeta (mundus intelligibilis, noumena) kao reda stvari zamiljenih razumom,
neovisno o osjetilnosti. Ovdje se ne radi o potajno iznova uspostavljenoj
pozitivnoj metafizici nadosjetilnog, ve o u predmetnosti primijenjenom sis-
tematskom osvjetenju okolnosti da osjetilni svijet, u ijoj je izgradnji svoje
mjesto nala takoer i empirijska upotreba istoga razuma, obuhvaa samo
ono to nam je pristupano u teoretskoj spoznaji (mogue iskustvo). Time
danu granicu spoznajne upotrebe osjetilnosti i razuma razum obiljeuje time
da osjetilni svijet misli kao okruen nekim razumskim svijetom, a da kao teo-
rijski razum nije sposoban ni za kakvu pravu spoznaju tog svijeta i onoga to
je u njemu sadrano.
U Prolegomena je Kant razliku izmeu osjetilnog i razumskog svijeta u
osloncu na topografske odnose prikazao tako da je osjetilni svijet prikazao
190 Prolegomena 2 (2/2003)

kao okruen praznim prostorom razumskog svijeta i pritom zajedniku

graninu crtu meu tim svjetovima opisao kao ono krajnje to nam je jo
spoznatljivo (P 359 i d.; 5759 Zakljuak: O odreenju granica istoga
uma).11 Time je, prema samoj stvari, u jednom kozmolokom faon de parler,
ponovno dano ono to je Kritika istog uma u razrjeenju tree antinomije (B
563 i d./A 535 i d.) postigla kao dokaz ne-nemogunosti kozmoloke slo-
bode.

4. Metafizika nakon metafizike

S obzirom na moguu metafiziku nakon metafizike i s onu stranu njene re-
dukcije na transcendentalnu filozofiju treba sada istraiti kojim sredstvima i
na koji nain Kant zamilja i provodi zaposjedanje praznog inteligibilnog
prostora. Pritom treba razlikovati pokuaje zaposjedanja poduzete u okvi-
rima transcendentalne filozofije i resursima teoretske upotrebe razuma od
takvih teritorijalnih irenja koja se oslanjaju na upotrebu drugih resursa,
posebno na posezanje za praktinom upotrebom uma, onom koja ne odre-
uje predmete ve volju. U pogledu teksta treba pritom paziti na to jesu li
izjave koje se toga tiu, a koje se nalaze u Kritici istog uma, Prolegomena ili
drugim Kantovim djelima o teoretskoj filozofiji, smjetene u glavni tekst tih
djela ili se pojavljuju u takvim dijelovima, moda na poetku ili na kraju
djela, u kojima je pogled usmjeren na obuhvatne sklopove i na dalekosene
posljedice koje prekorauju specifino teoretski kontekst jedne Kritike is-
toga spekulativnog uma i njoj ekvivalentnih poduhvata. To je osobito sluaj
u predgovorima i u transcendentalnom nauku o metodi u Kritici istoga uma,
u kojima se pretpostavlja, stavlja u izgled, odnosno s obzirom na svoje uvjete
istrauje praktina upotreba uma.
Zaposjedanje inteligibilnog slobodnog prostora uma isto teoretskim
sredstvima poduzima se u dodatku transcendentalnoj dijalektici. Najprije je
pokazano da je ista, od iskustva slobodna upotreba uma za odreenje pred-
meta pomou tri transcendentalne ideje (dua, svijet, Bog) noena ilegitim-
nim zakljucima. U dodatku se sada transcendentalnim idejama umjesto
tobonje predmetno odreujue (konstitutivne) funkcije u spoznaji na-
dosjetilnog pripisuje iskustvo usmjerujua (regulativna) funkcija u po-
gledu maksimalnog proirenja iskustvene spoznaje predmeta u prostoru i
vremenu. Od stare metafizike preostaje jedva malo vie od u um kao takav
poloenog nagona za tenjom nadilaenja svakog partikularnog iskustva i
svake ma jo kako proirene spoznaje, u potrazi za jednim jednako tako

11
O funkciji granice i odreenja granice u Kantovoj koncepciji metafizike v. Gnter Zl-
ler, In der Begrenzung zeigt sich der Meister: Der metaphysische Minimalismus der Kritik der
reinen Vernunft, u: Kants Kritik der Metaphysik. Studien zur Transzendentalen Dialektik der Kri-
tik der reinen Vernunft. Neue Studien zur Philosophie. Bd. 19, izd. K. Cramer i J. Stolzenberg.
Vandenhoek und Ruprecht, Gttingen 2003.
 G. ZLLER: Metafizika nakon metafizike 191

maksimalno pojednostavljenim kao i maksimalno diferenciranim potpunim

sistemom iskustva. Pritom nakanjeno idealno upotpunjenje iskustva slijedi
mjerilo triju fiktivnih oznaka za orijentaciju (kao da; B 699 i d./A 671 i d.),
upravo one tri ideje racionalne metafizike, koje meutim sada vie nisu
predmet spoznajnih nastojanja, ve metodiki prihvaene pretpostavke sis-
tematskog usmjeravanja iskustva. Tako naukom o regulativnoj funkciji poj-
mova uma zapravo ne dolazi do prekoraenja u nadosjetilno, a pogotovo ne
do njegove znanstvene odredbe, ve u svakom sluaju dolazi do potpunog
odmjeravanja onoga kruga koji um opisuje kreui se od iskustva k onom
neuvjetovanom i odatle natrag k iskustvu (B 825, 832/A 804).
U Prolegomena Kant fiktivno miljenje nadosjetilnog u okvirima teo-
retski-regulativne funkcije transcendentalnih pojmova uma upotpunjuje
koncepcijom analogijskog miljenja nadosjetilnog sredstvima iz osjetilnoga
svijeta. Predodbu o granici koju je um povukao oko osjetilnoga svijeta i
koju sam um nadzire Kant prosljeuje u slici zadravanja metafizike nad-
osjetilnoga na granici sve doputene upotrebe uma (P 356). S polazitem u
toj poziciji metafizike izmeu svjetova zamiljaju se tri vrste razumskih bia
(imaterijalno bie, svijet razuma i najvie od svih bia) u njihovu od-
nosu spram osjetilnoga svijeta, i to uz oslonac na svojstva preuzeta iz osjetil-
noga svijeta. Kant to tonije izvodi za filozofijski nauk o Bogu, u kojem se
predikati poput razuma i volje, koji potjeu iz ljudskog iskustva sama
sebe, analogijski prenose na beskonano bie, i to osobito s obzirom na nji-
hov odnos spram osjetilnoga svijeta.12
U postupku indirektne umske odredbe razumskih bia ne radi se o
spoznaji s obzirom na to to bi ona po sebi bila (P 355), ve samo o um-
skim nazorima o odnosu inteligibilnih stvari spram osjetilnoga svijeta. Kant
metodiki reflektiranu analogijsku odredbu Boga posredstvom ljudskih svo-
jstava naziva i simbolikim antropomorfizmom (P 357), kojega razlikuje
od dogmatskog antropomorfizma koji ljudska svojstva na nelegitiman na-
in direktno prenosi na Boje bie. U irem bi se smislu sveukupni pokuaji
teoretske odredbe nadosjetilnoga u jednoj metafizici nakon metafizike pre-
ma Kantu mogli vrednovati kao simboliki antropomorfizam. Radi se u
potpunosti o ciljano izvedenoj i metodiki kontroliranoj ekstrapolaciji od-
nosa koji su nam bliski u osjetilnomu svijetu na posve druge materije bez
polaganja prava na spoznaju nadosjetilnoga kao takvog.
ini se ipak da Kant doputa u najmanju ruku neki minimalni dio
znanja o nadosjetilnom, a time metafiziku kao znanost, kada, ponovno u
postupku odreenja granica istoga uma na kraju Prolegomena, osigura-

12
Kantova obrada filozofijskog uenja o Bogu u Prolegomena stoji u kontekstu njegova
sueljenja s kritikom religije Davida Humea iji su se Dialogues Concerning Natural Religion po-
javili posthumno 1779, a Kantu su nakon kasnog ljeta 1780. bili dostupni u Hamannovu nacrtu
prijevoda. O tomu v. Gnter Gawlick i Lothar Kreimendahl, Hume in der deutschen Aufklrung.
Umrisse einer Rezeptionsgeschichte. Stuttgart-Bad Cannstatt 1987, 35 i d., kao i 183.
192 Prolegomena 2 (2/2003)

nim smatra to da tri u um poloene transcendentalne ideje due, svijeta i

Boga iskljuuju tri svagda im korelirajue redukcionistike pozicije u filo-
zofiji. Psiholoka ideja iskljuuje materijalizam ili nauk o isto materijalnoj
naravi duevnog; kozmoloka ideja iskljuuje naturalizam ili nauk o samodo-
statnosti prirode u prostoru i vremenu, kao one kojoj nije potrebno nikakvo
izvanjsko utemeljenje u neemu natprirodnom; teoloka ideja pak iskljuuje
fatalizam ili nauk o slijepoj prirodnoj nunosti bez natprirodnog postavljanja
svrha ili natprirodnog postavljaa svrha (P 363). Izgleda da je ovdje postavka
o neznanju u odnosu na ono nadosjetilno povuena toliko da su imenovane
pozicije definitivno iskljuene, te se time ini moguim neko negativno zna-
nje o tomu to ono nadosjetilno nije.
Pri tonijoj analizi ipak se pokazuje da Kantovo odbijanje psiholo-
gijskog materijalizma, kozmologijskog naturalizma i teologijskog fatalizma
ne predstavlja stjecanje spoznaje, kao da bi od sada nematerijalnost duha,
natprirodnost cjeline svijeta te razumska kao i voljna narav Boga bile pred-
metom znanstvene metafizike nadosjetilnoga. Iskljuena je tovie samo
kategorijalna greka doputanja da pojmovi osjetilnog svijeta poput materije
i prirodne nunosti uu u koncepciju svijeta razuma i bia u njemu i da time
povrijede graninu odredbu istoga uma. U pogledu nadosjetilnoga Kant
zastupa transcendentalni neutralni monizam. Tako on recimo za inteligibilni
supstrat svih pojava unutarnjeg osjetila kae da nije ni materija ni neko
mislee bie po sebi samom, ve neki nama nepoznat temelj svih pojava (A
379 i d.), o kojemu ne moe biti nikakve znanosti.
Tek zaposjedanje inteligibilnog slobodnog prostora drugim osim teo-
retskim sredstvima, i to posebno u osloncu na praktine resurse, otvara
izglede za metafiziku nadosjetilnoga. No s obzirom na ogranienje trans-
cendentalne filozofije i metafizike koja bi je moda slijedila na metafiziku
spekulativnog uma ili metafiziku prirode, ne moe se pri oslanjanju na
praktinu upotrebu uma raditi o doktrini njegove iste upotrebe, koja da-
kako vodi metafizici udorea. Prije se u tomu pripadnim Kantovim napo-
rima radi o tome da se polazei od danosti iste praktine upotrebe uma
iznau njene teoretske implikacije. To vodi razvitku jednog mijeanog ob-
lika spoznaje nadosjetilnoga, u kojemu moralno-praktina izvjesnost slui
kao podloga teoretskih uvjeta za principijelnu izvedivost onoga moralno
potrebnog.
Prvo polazite za to daje kanon istoga uma u Kritici istog uma pod
vodeim pitanjem: ako inim ono to trebam, emu se potom smijem na-
dati? (B 833/A 805). Pritom se besmrtnost due i egzistencija Boga etabli-
raju kao uvjeti mogunosti realizacije najviega dobra, ukoliko posljednjemu
povrh moralnosti treba pripadati i moralno zaslueno blaenstvo. Izvedenu
epistemologiju teoretsko-praktiki pomijeane spoznaje nadosjetilnog daju
onda postulati istoga praktikog uma u Kritici praktikoga uma. Od sredi-
njeg je znaenja pritom koncepcija prvenstva istoga praktikog uma u nje-
 G. ZLLER: Metafizika nakon metafizike 193

govoj svezi sa spekulativnim.13 Pritom dopuna nesposobnosti spekulativ-

noga uma14 da teoretski odredi ono nadosjetilno, slijedi u liku prihvaanja i
pretpostavke. Ne postoji nikakva izravna spoznaja nadosjetilnoga, ve jedan
povratni zakljuak o tomu to, shodno nama moguem uvidu, treba prihva-
titi da bi se ono praktiki nuno (ono to je bezuvjetno moralno zapo-
vjeeno) mislilo kao neto teoretski mogue. Zajedno s pretpostavljajuim
karakterom postulata treba pritom ispostaviti i voljnost u postulatornom
miljenju. Iz praktikih umskih razloga postulirati besmrtnost due i egzis-
tenciju Boga znai slijediti konstitutivnu potrebu nae praktike temeljne
naravi i slobodno htjeti da ima Boga i da je dua besmrtna: hou da ima
Boga, da moje postojanje u ovom svijetu osim vezanosti s prirodom ima po-
stojanje jo i u istom svijetu razuma, te konano da moje trajanje bude
beskonano.15
Kao ve u teoretskim polazitima za predmetno odreenje nadosjetil-
noga tako i kod odgovarajueg praktinog polazita ne dolazi do odreenja
razumskih bia s obzirom na ono to su ona po samima sebi.16 tovie,
kognitivni se zahvat zbiva pod dvostrukim ogranienjem: s jedne strane
samo posredstvom moralnoga zakona, te takoer jedino u odnosu na nje-
ga, a s druge u neovisnosti o okolnosti da na um zahtijevanu realizaciju
najviega dobra drukije ne nalazi mislivom.17 Kant tu dvostruku ogranie-
nost spoznajnog karaktera postuliranih noumena uzima u obzir kad ih prika-
zuje kao predmete slobodne umske vjere, te tako moralno-praktiki za-
snovanu metafiziku nadosjetilnoga iz onog epistemikog vraa natrag u ono
doksiko.18 Za mogunost metafizike s onu stranu njene reduktivne reinter-
pretacije kao transcendentalne filozofije Kant je taj rezultat u svojim kasni-
jim razradama u povodu nagradnog pitanja o naprecima metafizike opisao
kao prijelaz metafizike nadosjetilnoga u nauk o mudrosti. Metafizika kao
nauk o znanosti ostaje ograniena na transcendentalnu filozofiju.19
Ali nemogunost svake budue metafizike koja e moi nastupiti kao
znanost nije nikakav kasni Kantov uvid. Podnaslov Prolegomena ne reflek-
tira nekakvu privremenu naivnost svojeg autora s obzirom na metafiziku
nakon metafizike, ve treba biti razumljen kondicionalno: ako u budunosti

13
AA 5:119 i d.
14
AA 5:122.
15
AA 5:143.
16
AA 5:133.
17
AA 5:133, odnosno AA 5:126.
18
V. AA 5:126, 146.
19
AA 20:273. Kantove biljeke koje je posthumno izdao Friedrich Theodor Rink 1804.
tiu se nagradnog pitanja Kraljevske akademije u Berlinu izloenog 1791, koje glasi: Koji su
pomaci koje je metafizika napravila u Njemakoj od Leibnitzova i Wolffova vremena? Kan-
tove opirne razrade nude obuhvatno vrednovanje njegova mjesta u tada suvremenoj metafizici
i sadre bitne dopune tekstovima koje je objavio s tim u vezi, meu ostalim i nastavljanje nauka
o postulatima i o umskoj vjeri u konceptu praktiko-dogmatike spoznaje, koja je eksplicitno
uvrtena u nauk o mudrosti, a ne nauk o znanosti.
194 Prolegomena 2 (2/2003)

uope treba biti znanstvene metafizike nadosjetilnoga, tada samo uz uvaa-

vanje zahtjeva predstavljenih u Prolegomena i u Kritici istoga uma. Kondi-
cional je istinit i onda kad se njegovi uvjeti pri tonijem razmatranju pokau
irealnima.
Je li nae postkantovsko vrijeme dakle postmetafizino? Da i ne. Da,
ako se pod metafizikom razumije znanost nadosjetilnoga, koja see preko
metafizike o metafizici. Tu vrijedi: Noumenorum non datur scientia.20 Ne,
ako se, jednako tako s Kantom, o njoj kae: ona sve stavlja u odnos spram
mudrosti, ali uz pomo puta znanosti (B 878/A 850). U tomu lei Kantovo
upozorenje naem razdoblju da filozofijskoj mudrosti ne treba stremiti ne-
ovisno o filozofijskoj znanosti. Inae mudrost degenerira u dosjetljivost, a
umska vjera u praznovjerje.
Prijevod s njemakog: Irena Grgi
Redaktura prijevoda: Damir Barbari

BIBLIOGRAFIJA

Gnter Gawlick i Lothar Kreimendahl, Hume in der deutschen Aufklrung. Umrisse

einer Rezeptionsgeschichte. Stuttgart-Bad Cannstatt 1987.
Immanuel Kant, Kritik der reinen Vernunft, izd. Jenss Timmermann. Felix Meiner,
Hamburg 1998.
. Prolegomena zu einer jeden knftigen Metaphysik u: Kants gesammelte
Schriften, izd. Kniglich Preussischen Akademie der Wisenschaften, odnos-
no: Preussischen Akademie der Wisenschaften (Bd. 122), Deutschen
Akademie der Wissenschaften zu Berlin (Bd. 23) i Akademie der Wissen-
schaften zu Gttingen (Bd. 24 i d.), Reimer, kasnije de Gruyter, Berlin 1900 i
d., Bd. 4.
. Lectures on Metaphysics, translated and edited by Karl Ameriks and Steve
Naragon. Cambridge University Press, Cambridge 1997.
Georg Christoph Lichtenberg, Schriften und Briefe, izd. Wolfgang Promies. 6. Auflage.
Mnchen, Hanser 1998.
Gnter Zller, Theoretische Gegenstandsbeziehung bei Kant. Zur systematischen
Bedeutung der Termini objektive Realitt und objektive Gltigkeit in der Kritik
der reinen Vernunft, Kant-Studien Ergnzungshefte, Bd. 117. Walter de Gruyter,
Berlin/New York 1984.
. Apriorische Gegenstandsbeziehung als Intentionalitt in 14 der Kritik der
reinen Vernunft, u: Proceedings of the Sixth International Kant Congress, izd.
Gerhard Funke i Thomas M. Seebohm. The Center for Advanced Research
in Phenomenology, Washington, D.C. 1989, Bd. II/1, 421429.
. In der Begrenzung zeigt sich der Meister: Der metaphysische Minimalismus
der Kritik der reinen Vernunft, u: Kants Kritik der Metaphysik. Studien zur
Transzendentalen Dialektik der Kritik der reinen Vernunft. Neue Studien zur
Philosophie. Bd. 19, izd. K. Cramer i J. Stolzenberg. Vandenhoek und Ru-
precht, Gttingen 2003.

20
AA 20:277.
 G. ZLLER: Metafizika nakon metafizike 195

. Editors Introduction, u: Immanuel Kant, Prolegomena to Any Future Meta-

physics, izd. Gnter Zller. Oxford Philosophical Texts. Oxford University
Press, Oxford 2004, 526.
. Kant, Fichte und die Aufklrung, u: Fichte und die Aufklrung, izd. Erich
Fuchs, Marco Ivaldo, Carla de Pascale und Gnter Zller (u pripremi).

Metaphysics after Metaphysics:

The Limitative Conception of First Philosophy in Kant
ABSTRACT: The essay examines Kants Enlightenment conception of metaphysics
as a science (Wissenschaft) to be kept free of ideological prejudice and extrarational
cognitive resources and to be established under the conditions of public, intersubjec-
tively valid discourse. I analyze Kants self-interpretation of his transcendental phi-
losophy as metaphysics of metaphysics and argue for the extensional partial iden-
tity of the critique of metaphysics and the metaphysics so rendered possible. In par-
ticular, I identify the future metaphysics envisioned by Kant as the metaphysics of
nature in general or the physiology of pure reason, which was projected by Kant
but never carried out by himself and is not to be confused with the metaphysics of
material nature presented by Kant in his Metaphysical Principles of Natural Science
(1786). I further show how in Kant the restriction (Beschrnkung) of the under-
standing and its pure concepts (categories) to sensible intuition is counterbalanced
by the bounding (Begrenzung) of sensibility and its formal conditions (space and
time) to the appearances, at the exclusion of the empty space of the non-sensory.
In drawing on Kants distinction between limit (Schranke) and boundary
(Grenze), I establish the precise position of critical metaphysics on the boundary of
the world of sense and the world of the understanding. In concluding, I argue that for
Kant a future metaphysics that will be possible as science is restricted to transcen-
dental philosophy, at the exclusion of the theoretical cognition of the supersensible,
which is thereby delegated forever to the object domain of practically based rational
but non-scientific belief or faith (Vernunftglaube).
KEY WORDS: Immanuel Kant, metaphysics, metaphysics of metaphysics, Critique of
Pure Reason, Prolegomena, transcendental philosophy, science, faith, boundary, limit.