Racionalnost teistikih vjerovanja u reformiranoj

epistemologiji Alvina Plantinge

Ivan Budimir

Filozofija.org,
Zagreb, 2012.
Racionalnost teistikih vjerovanja u reformiranoj epistemologiji
Alvina Plantinge

Ivan Budimir

Recenzenti
dr. sc. Kristijan Krka

Nakladnik
Filozofija.org, Zagreb

Za nakladnika
Darko taudinger, mag.phil.

Glavni urednik
Borna Jalenjak, mag.phil.

Lektura
Anita krlac

Copyright 2012 Filozofija.org

Sva prava pridrana. Nije doputeno niti jedan dio ove knjige reproducirati ili distribuirati u
bilo kojem obliku bez prethodnog pismenog odobrenja nakladnika.

CIP zapis je dostupan u raunalnom katalogu

Nacionalne i sveuiline knjiice
pod brojem

ISBN 978-953-56046-2-4
Kazalo sadraja

Alvin Plantinga ............................................................................................................ 3

O KNJIZI ..................................................................................................................... 6
KRATICE .................................................................................................................... 7
A) Kratice i novi pojmovi koje uvodi Plantinga: ................................................... 7
B) Kratice koritenih Plantinginih djela: .............................................................. 7
UVOD ......................................................................................................................... 8
1. ULOGA REFORMIRANE EPISTEMOLOGIJE UNUTAR AMERIKE
ANALITIKE FILOZOFIJE ....................................................................................... 10
1.1. Utjecaj reformirane epistemologije na ameriku analitiku filozofiju ............... 10
1.2. Kratki ivotopis Alvina Plantinge..................................................................... 12
1.3. Najbitnije znaajke Plantingine filozofije ...................................................... 13
2. NOETIKI STATUS TEISTIKOG VJEROVANJA U PLANTINGINOJ
EPISTEMOLOGIJI .................................................................................................... 16
2.1. Upravo temeljna uvjerenja .............................................................................. 16
2.2. Evidencionalistiki prigovori teistikim vjerovanjima i Plantingin odgovor....... 18
2.3. Klasini fundacionalizam i Plantingina kritika ................................................. 21
2.4. Fundacionalizam ............................................................................................ 22
2.5. Kritika temeljnog principa fundacionalizma..................................................... 23
2.6. Je li tradicionalna naravna teologija fundacionalizam? ................................... 24
2.7. Je li Akvinac fundacionalist?........................................................................... 27
3. PLANTINGIN EKSTERNALIZAM ....................................................................... 30
3.1. Analiza inteligentnog dizajna kognitivnog aparata i njegova noetikog
okruenja ............................................................................................................... 30
3.2. Kritika Plantingine epistemoloke teorije ........................................................ 32
3.3. Dva komplementarna, a ne suprotna pristupa vjeri ........................................ 33
4. PLANTINGINO RJEENJE LOGIKOG PROBLEMA ZLA U SVIJETU ............ 36
4.1. Primjeri zla u svijetu ....................................................................................... 37
4.2. Teodiceja ili opravdanje Boga ........................................................................ 38
4.3. Jedno Plantingino rjeenje logikog problema zla u svijetu ............................ 40
4.4. Je li teistika noetika struktura racionalna budui da postoji zlo? ................. 42
4.5. Zato je svemogui Bog dopustio toliko zla? .................................................. 44

1
 4.6. Obrana iz slobodne volje ................................................................................ 48
4.7. Leibnizova pogreka ...................................................................................... 50
4.8. Istinski slobodne osobe i prekosvjetska izopaenost ..................................... 52
4.9. Esencije istinski slobodnih osoba ................................................................... 54
4.10. Teistiki noetiki sustavi su u potpunosti racionalni ...................................... 56
4.11. Uspjeh teodiceje slobodne volje ................................................................... 58
4.12. Kritika FWD-a ............................................................................................... 59
5. ZAKLJUAK ...................................................................................................... 63
O AUTORU............................................................................................................... 65
LITERATURA ........................................................................................................... 66
A) Knjige i radovi ................................................................................................... 66
B) Internetske stranice .......................................................................................... 69

2
Alvin Plantinga

Kristijan Krka

Alvinizirati, glagol = potaknuti duboku raspravu tvrdei neto

bizarno, npr. Njegovo uvjerenje da naravno zlo postoji
zahvaljujui avoljem djelovanju alviniziralo je sluatelje.
(izvor:
http://philofreligion.homestead.com/plantingapage.html)

ivot, profesionalna karijera i djela profesora Alvina Plantinge dostatno su poznati i podatci
su lako dostupni na internetu. Stoga bih zapoeo osobnom crticom. Za Plantingu sam prvi
puta uo sredinom 90-ih godina prolog stoljea kada je profesor Winfried Lfller iz
Innsbrucka drao predavanja iz analitike filozofije religije na FFDI-u u Zagrebu. 2000.
godine na meunarodnom simpoziju imao sam priliku upoznati profesora Plantingu, a tijekom
godina poslije i niz njegovih uenika. Doimao se kao vrlo dobar slua i izvrstan sugovornik u
razgovorima i raspravama. Uz to, tijekom neformalnih druenja opazio sam da je jednaku
koliinu vremena i truda posveivao etabliranim kolegama i nepoznatim studentima filozofije
pod uvjetom da imaju to rei o temi razgovora. Tijekom 2004. godine i osobno sam drao
predavanja o analitikoj filozofiji religije i u nedostatku tekstova na hrvatskom jeziku obratio
sam se profesoru Plantingi za pomo. Bez imalo premiljanja rekao je da sve to se moe nai
na internetu, a emu je on autor, mogu prevesti na hrvatski jezik i koristiti u nastavi. Bez te
pomoi i konstantne komunikacije s profesorom Plantingom moja predavanja uglavnom na
teme iz analitike filozofije i ue epistemologije religije bila bi kudikamo loija ime nikako
ne elim kazati da su bila dostatno dobra.
A. Plantinga, uz W. P. Alstona, R. Swinburnea i druge, spada meu sredinje filozofe
religije druge polovine 20. st. Njegova djela poput God and Other Minds (1967) God,
Freedom, and Evil (1974), Faith and Rationality: Reason and Belief in God (1983) i Warrant
(1993) spadaju meu sredinja djela analitike filozofije religije. Iako se njegovu filozofiju
esto dri analitikom, postoji cijeli niz razloga zato bi to mogli drati upitnim. On naime
bez imalo ustezanja u svojoj izvornoj filozofskoj misli, tj. u reformiranoj epistemologiji,
posee za filozofijom primjerice Tome Akvinskog koji tako postaje ravnopravni sugovornik i
usput ga ini razumljivim suvremenom itatelju.
No isto ini i u svojoj filozofiji kojom se ukljuuje u vjene i suvremene rasprave
svojim izvornim rjeenjima. Tako primjerice u raspravi o postojanju zla u svijetu svojom
obranom slobodnom voljom ili ...slobodne volje (ovisno tie li se Boga ili stvorenja) i u

3
raspravi o modalnom argumentu on posee i osuvremenjuje klasike tih problema poput
Aurelija Augustina.
Vratimo se onom upitnom. Ako su primjerice Augustin i Akvinski legitimni i neupitni
sugovornici u analitikoj filozofiji, kao to to kod Plantinge zaista jesu, onda ili postoji vie
Augustina i Akvinaca ili postoji vie analitikih filozofija. Osobno mislim da je ovo jo jedna
zasluga A. Plantinge, naime, ta to je analitiki pristup shvatio samo kao pristup, metodu i
orue, a ne i kao skup dogmi o svemiru, ovjeku i svemu ostalome i to jo tamo od sredine
60-ih godina 20. st., tj. od svojih prvih tekstova. Mnogo godina poslije (1997), Dagfinn
Fllesdall je u raspravi protiv Dummettove tvrdnje da je analitika filozofija post-fregeovska
filozofija jezika tvrdio da nema posebnog razloga zato Tomu Akvinskog ne bi drali jednim
od najanalitikijih tomista (Fllesdall, 1997:14). Dakle, Plantingina implicitna zasluga je i ta
to je analitiku filozofiju shvatio u irem (pojmovnom i problemskom) i uem (metodikom)
smislu rijei istovremeno.
Konano, njegovi su argumenti osebujni i izvorni kao primjerice evolucijski argument
protiv naturalizma. Naime, ako su evolucija i naturalizam oboje toni, onda su se ljudske
kognitivne sposobnosti razvile da bi proizvele vjerovanja koja imaju vrijednost za opstanak, a
ne nuno da bi proizvele istinita vjerovanja. Dakle, kako su ljudske kognitivne moi pogodne
za opstanak, a ne za istinu u naturalistiko-evolucijskom modelu, postoji dobar razlog za
dvojbu oko istinitosti proizvoda tih istih sposobnosti meu kojima su i sami naturalizam i
evolucija. No, s druge strane, ako je na neki nain Bog stvorio ovjeka na svoju sliku, onda bi
te sposobnosti bile pouzdane.
to se tie reformirane epistemologije valja napomenuti da ima neto istine u
prigovoru da Plantinga pri argumentiranju implicira uobiajene djelatnosti, govor i uvjerenja
cjeline zajednice vjernika. Cjelina te zajednice koja na odreen nain dijeli oblik ivota i
jezine igre, da se posluimo Wittgensteinovom terminologijom, u stvari razumije njegove
argumente i na odreen nain su joj prirodni. No, to je sa zajednicama koje ne dijele tu sliku
svijeta i te jezine igre? Ovdje je ini se Plantinga pomalo sklon pragmatizmu jer ispravno
temeljna vjerovanja (engl. properly basic beliefs) zajednice religioznih ustvari nisu o
stvarima (npr. Bog egzistira. ili Vjernici izvode in molitve.) nego o djelovanjima
(npr. Bog nam govori, a mi odgovaramo.).
Ako meu pragmatikim argumentima u prilog racionalnosti vjerovanja u Boga s
jedne strane imamo argumente ovisne o istinitosti, poput Pascalove oklade, a s druge strane
one neovisne o istinitosti, poput volje za vjerovanjem W. Jamesa, onda Plantingin argument
stoji na pola puta, neto poput argumenta temeljem istinitosti kao konsenzusa zajednice plus

4
istinitosti po analogiji s vjerovanjima onih koji nisu lanovi zajednice, tj. ne dijele oblik
ivota. Plantinga ipak ne ide tako daleko da tvrdi da se uope ne radi o iskazima kao to bi to
bili zastupnici strogih pragmatikih opravdanja religijskih vjerovanja jer ne tvrdi da je
vjerovati Bogu racionalna stvar za uiniti i da se u stvari radi o saetom opisu vjernikog
djelovanja i naina ivota, a ne o tome da neto egzistira kao to to tvrde suvremeni zastupnici
pragmatikih argumenata.
2006. godine na filozofskoj internetskoj stranici www.filozofija.org Udruge za
promicanje filozofije Filozofija.org objavljen je rad Kristine Polegubi Put Alvina Plantinge
u dokazivanju Bojeg postojanja (Polegubi, 2006). Nakon tog rada studija Ivana Budimira
Racionalnost teistikih vjerovanja u reformiranoj epistemologiji Alvina Plantinge
predstavlja istraivanje drugih tema Plantingine filozofije.
Zainteresirani itatelji, studenti i profesori filozofije religije neupoznati dovoljno ili
uope sa suvremenom analitikom filozofijom religije sada na raspolaganju imaju pouzdane
tekstove o nekim od sredinjih tema toga podruja. Povrh svega, profesori filozofije religije
trebali bi ne samo poznavati Plantingino djelo nego i posluati njegove savjete kranskim
filozofima (Plantinga, 2002). Kao profesor analitike filozofije zahvalio bih i gospoici
Polegubi i gospodinu Budimiru na radovima visoke kakvoe koji e odmah, a i u budunosti
predstavljati vane tekstualne izvore za prouavanje filozofije Alvina Plantinge.
Rad Ivana Budimira svakako je izvrstan primjer, s jedne strane, precizna i istovremeno
pregledna prikaza jedne teme Plantingine filozofije, a s druge strane, iva dijaloga s tom
filozofijom. O Plantinginoj filozofiji religije objavljeni su deseci lanaka i barem deset knjiga
koje ivo polemiziraju s njegovom filozofijom. Budimir, vjerojatno zahvaljujui svom, uz
filozofsko, i matematikom obrazovanju, vrlo spretno, jasno i saeto prikazuje Plantingine
ponekad vrlo sloene argumente, prigovore oponenata i njegove odgovore koje nalazimo u
recentnoj literaturi.

Literatura
Alvin Plantiga: The Analytic Theist, http://philofreligion.homestead.com/plantingapage.html, (pristupljeno:
21. 1. 2012.).
Fllesdall D. 1997 Analytic Philosophy, u: Glock, Hans-Johann (ur.) The Rise of Analytic Philosophy,
Oxford, Blackwell.
Plantinga A. 2002 Advice to Christian Philosophers, http://www.leaderu.com/truth/1truth10.html,
(pristupljeno: 21. 1. 2012.).
Polegubi K. 1996 Put Alvina Plantinge u dokazivanju Bojeg postojanja, filozofija.org,http://www.filozofija.
org/index.php?option=com_content&task=view&id=23&Itemid=40, (pristupljeno: 21. 1. 2012.).

5
O KNJIZI

Moje upoznavanje s reformiranom epistemologijom Alvina Plantinge poelo je pohaanjem

kolegija Theistic proofs and postulates na Filozofskom fakultetu Drube Isusove, koji je
predavao gostujui profesor Winfried Lffler. Na usmenom ispitu iz navedenoga kolegija,
koji je proveo profesor Kristijan Krka u travnju 2011. godine, predloio mi je da napiem
tekst koji bi sadravao analizu racionalnosti teistikih vjerovanja, prema epistemologiji
Alvina Plantinge. U svibnju 2011. godine zapoeo sam s pisanjem teksta.
Tekst je u poetku zamiljen kao rad za odgovarajui asopis koji bi sadravao
analizu racionalnosti teistikih vjerovanja, to ini, uz dodatna proirenja, prva tri poglavlja
knjige. U dijalogu s profesorom Krkaem koji je bio prisutan za vrijeme itavoga pisanja
knjige, pokazalo se prikladnim da se u sklopu navedene teme obradi i logiki problem zla u
svijetu. Poglavito jer su u ve postojeem tekstu bili naznaeni neki osnovni elementi
problematike logikog problema zla, koju je trebalo dodatno razraditi. Logiki problem zla u
svijetu uklopio sam u iri kontekst problematike racionalnosti teistikih uvjerenja.
Knjiga se sastoji od etiri povezana poglavlja koja sadre argumente pro et contra
prema odgovarajuim gleditima koja se promatraju. Prvo poglavlje uvodno je s
objanjenjima osnovnih pojmova koji se pojavljuju u Plantinginoj reformiranoj
epistemologiji. Drugo poglavlje bavi se analizom racionalnosti teistikih noetikih sustava.
Poseban naglasak je na racionalnosti sredinjeg dijela svih teistikih religija svijeta, a to je
vjera u osobnog, svemonog i sveznajueg Boga, koju Plantinga poima kao upravo temeljnu
propoziciju. Trei dio usmjeren je prema analizi kognitivnog aparata, njegova dizajna i
ispravnog/neispravnog funkcioniranja, s pomou kojega Plantinga izvodi opravdanje
racionalnosti teistikih vjerovanja. U etvrtom dijelu opisana je Plantingina teodiceja
slobodne volje, kao rjeenje logikog problema zla u svijetu, ime je potvrena racionalnost
teistike noetike strukture.

Zagreb, 5. 3. 2012.

6
KRATICE

A) Kratice i novi pojmovi koje uvodi Plantinga:

Ateolozi = Plantingin naziv koji oznaava skupinu filozofa iji su argumenti protivni
teistikim gleditima. U ovu grupu spadaju ateisti ili agnostici meu filozofima.

FWT = Free Will Theodicy, teodiceja slobodne volje

FWD = Free Will Defense, obrana iz slobodne volje

TWD = Transs World Depravity, prekosvjetska izopaenost

B) Kratice koritenih Plantinginih djela:

GAM = God and other minds, A Study of the Rational Justification of Belief in God
GFE = God, Freedom and Evil
JT = Justification and Theism
RBG = Reason and Belief in God
NN = The Nature of Necessity
WPF = Warrant and proper functions
WCB = Warranted Christian Belief
WCD = Warrant: The current debate

7
UVOD

U suvremenom svijetu pod snanim utjecajem naturalizma, materijalizma i pozitivizma,

kranima, ali i vjernicima ostalih teistikih religija koje sadre vjeru u osobnog Boga kao
svoj sredinji dio, esto se predbacuje nedovoljna informiranost, lakovjernost ili nedostatak
racionalnosti. Jedan dio modernih filozofa ateistike provenijencije zastupa miljenje da
teizam valja odbaciti zbog nedostatka vrstih dokaza koji ga potvruju. Prema gleditima tih
filozofa racionalnost vjerskih uvjerenja ovisi o snazi argumenata koji ih podupiru, koji ne
ispunjavaju evidencijalistike kriterije.
Vodei ameriki filozof religije analitike orijentacije, Alvin Plantinga razvio je
pristup epistemolokoj problematici vjerskih uvjerenja, koji je poznat po nazivu reformirana
epistemologija. Reformirani epistemolozi fundacionalizam smatraju pravim filozofskim
temeljem ateistikih evidencijalistikih prigovora upuenih teistikim noetikim sustavima
vjerovanja. Pokazuje se da dosljedno prihvaanje fundacionalistikih kriterija vodi stajalitu
prema kojemu brojna uvjerenja koja se javljaju u svakodnevnom ivotu, kao to su realnost
memorijskih sjeanja, uvjerenja o prolim i buduim dogaajima, vjerovanja da postoje i
drugi umovi osim moga itd. valja smatrati nedovoljno racionalnim, to je apsurdna
pretpostavka. tovie, i temeljni princip fundacionalizma ne ispunjava kriterije racionalnosti
koje sam postavlja, to ukazuje na njegovu nedosljednost. Konano rjeenje Plantingine
filozofije je da vjerska uvjerenja treba ocijeniti kao upravo temeljna, a njihovo spontano
prihvaanje koje svakodnevno susreemo kod brojnih vjernika treba smatrati u potpunosti
racionalnim.
S druge strane, racionalnost teistikih noetikih struktura vjerovanja osporavaju
ateistiki filozofi zbog injenice postojanja zla u svijetu. Osporavatelji vjere esto tvrde da je
postojanje Boga u jednoj vrsti logike kontradikcije s postojanjem zala. Spomenuti se
problem javlja u cjelokupnoj povijesti filozofije te je u suvremenoj amerikoj analitikoj
filozofiji 50-tih godina prolog stoljea dobio logiki oblik, koji je poznat po nazivu logiki
problem zla u svijetu. Plantinga je logiki problem zla postavio na vrlo precizan nain u
okviru suvremene modalne logike te je iznio veliki broj rjeenja koji upuuju na to da teistiki
sustavi nipoto nisu kontradiktorni ve su potpuno racionalni. Racionalnost teistikih
noetikih struktura dokazao je argumentima obrane iz slobodne volje. Njegov nain
pristupanja logikom problemu zla u svijetu poznat je po nazivu Teodiceja slobodne volje
(eng. Free Will Theodicy). Odgovorio je na ateistike primjedbe i pokazao da teistika

8
vjerovanja nisu u kontradikciji s postojanjem zla. Veliki broj filozofa smatra da je Plantinga
konano rijeio taj oblik problema zla u svijetu. Najnovije inaice problema zla koje su
prisutne u dananjim raspravama povezane su s teorijom vjerojatnosti. Nastoje se izraunati
vjerojatnosti postojanja Boga, ako je poznato da postoji zlo. U posljednje vrijeme problem
logikog zla u svijetu preformulirao se u problem uasnih zala te ateisti meu filozofima
nastoje pokazati da su uasna zla u suprotnosti s postojanjem savrenog Boga. Reformirani
epistemolozi zajedno s Plantingom aktivno su ukljueni u te diskusije.
Filozofi reformirane epistemologije uglavnom dre tradicionalnu naravnu teologiju
oblikom klasinog fundacionalizma. Stoga se na prvi pogled moe initi da reformirana
epistemologija stoji nasuprot tradicionalnoj naravnoj teologiji, to bi bio pogrean zakljuak.
Reformirana epistemologija se bavi jednom vrstom filozofsko-teoloke problematike koja je u
suvremenoj filozofiji religije postavljena na drugaiji nain od tradicije te kao takva trai i
nove pristupe. Plantinga je uspjeno rijeio pitanje racionalnosti vjerskih uvjerenja kao i
logiki problem zla u svijetu, koji su karakteristini za ameriku analitiku filozofiju.

9
 1. ULOGA REFORMIRANE EPISTEMOLOGIJE UNUTAR
AMERIKE ANALITIKE FILOZOFIJE

U tiho provedenoj revoluciji miljenja i argumentiranja koju je

teko tko mogao predvidjeti prije samo dva desetljea, Bog se
vratio. to je jo intrigantnije, taj se dogaaj nije dogodio meu
teolozima i praktinim vjernicima, nego u profesionalnim
filozofskim krugovima akademskih filozofa, gdje je prije toga
dugo vladao konsenzus da Svemoguega valja izbaciti iz
rasprava.

Modernizing the Case for God, Time, April 7, 1980.

1.1. Utjecaj reformirane epistemologije na ameriku analitiku filozofiju

Deane-Peter Baker dri da u svijetu postoji jako malo mislilaca koji imaju toliko jak utjecaj na
suvremenu filozofiju kao ameriki analitiki filozof Alvin Plantinga, jedan od vodeih
protestantskih filozofa religije naega doba.1 Plantinga je u akademsku raspravu uveo
kransku filozofiju i dao joj kredibilitet, nasuprot dotadanjim veinskim strujanjima prema
kojima su se prema teistikim uvjerenjima najee stvarale najrazliitije vrste predrasuda. 2
Njegovi filozofski argumenti upueni su svim teistiki opredijeljenim filozofima bez obzira
radi li se o idovima, muslimanima ili kranima.
Prema miljenju Jamesa Sennetta, izvrsnog poznavatelja Plantingina djela, koje
pronalazimo u uvodu knjige The Analytic Theist 3, zahvaljujui Plantinginim nastojanjima,
danas je sasvim drugaija situacija na amerikim sveuilitima nego prije te se na njima u
mnogo veem opsegu prouava kranska filozofija koja zadobiva sve vei znaaj. Sredinom
20. stoljea u SAD-u je prevladavala analitika filozofija logikog empirizma koja je svojim
principom verifikacije potisnula religijske teme izvan kruga filozofskog interesa. Logiki
empirizam je negirao utemeljenost metafizike ije tvrdnje je smatrao besmislenima, zajedno s
veinom vjerskih uvjerenja koje prema tim filozofima nije mogue racionalno opravdati. U
SAD-u se ukorijenio u prvoj polovini 20. stoljea zahvaljujui filozofima koji su emigrirali iz

1
Izvrstan uvod u filozofsku misao Alvina Plantinge donosi Deane-Peter Baker u eseju Introduction: Alvin
Plantinga, God's philosopher, u: Deane-Peter Baker (uredio), Alvin Plantinga, Contemporary philosophy in
focus, Cambridge University Press, Cambridge, 2007., str. 1-14.
2
Ovdje nije namjera raspravljati o opravdanosti pojma kranske filozofije, oko ega se u europskim katolikim
filozofskim krugovima prolih desetljea razvila iva polemika. Cjelovitu raspravu o tome moe se pronai u
lanku Ivana Macana, to nam poruuje enciklika Fides et ratio?, Obnovljeni ivot, (54) 1, Zagreb, 1999., str. 93-
109. Amerika analitika filozofija kao i krug reformiranih epistemologa na drugaiji nain pristupaju tom
problemu.
3
Vidi: James Sennett, Introduction, The Analytical Theist: An Appreciation, U: James Sennett (uredio), The
Analytical Theist: An Alvin Plantinga Reader, William B. Edermans Publishing Company, Grand Rapids,
Michigan/Cambridge, 1998., str. xi-xviii.

10
Europe te su sve do 50-tih godina bili vodei filozofski pravac u amerikoj filozofiji i
filozofiji znanosti. Alvin Plantinga odigrao je kljunu ulogu u kritici osnovnih principa
logikog empirizma, posebice principa verifikacije te se logiki empirizam uruio u svojim
vlastitim korijenima.
On je bio centralna figura filozofskih gibanja koja su vratila religijsku vjersku
problematiku u filozofiju. Sredinje teme njegove filozofije ukljuuju epistemoloka
opravdanja racionalnosti religijskih uvjerenja, modalnu metafiziku s naglaskom na dokaze
Boje egzistencije, logike probleme postojanja zla u svijetu koji na prvi pogled proturjee
mogunosti postojanja beskonano savrenog Stvoritelja, odnos izmeu due i tijela, to je u
filozofiji poznato kao mind and body problem, itd. Plantinga je i osniva filozofskog
pokreta Reformirane epistemologije koja je okupila velik broj znaajnih filozofa poput
Williama Alstona, Nicholasa Wolterstorffa, Michaela C. Rea koji uglavnom dijele uvjerenja
reformirane kalvinistike orijentacije. Toj grupaciji pripada i katolika filozofkinja Linda
Zagzebski koja nastoji religijske sadraje koji se javljaju u analitikoj filozofiji vrednovati s
katolikog stajalita.
Reformirani filozofi razvili su poseban epistemoloki pristup analizi vjerskih
uvjerenja, a najpoznatiji su po svojem doprinosu suvremenoj filozofiji religije uvidima da je
kransko vjerovanje racionalno utemeljeno te da upravo temeljni (eng. properly basic)
stavovi trebaju ukljuivati i vjeru u Boga. Reformirani epistemolozi osnovali su 1978. godine
4
udruenje The Society of Christian Philosophers sa ciljem promicanja zajednitva meu
kranskim filozofima i poticanjem prouavanja i razmatranja pitanja koja proizlaze iz
njihova kranskog i filozofskog opredjeljenja. Drutvo je po svom statutu otvoreno svim
lanovima koji pokazuju interes za filozofiju, a smatraju se kranima ili teistima, neovisno o
grupaciji kojoj pripadaju. lanovi drutva ne moraju biti akademski obrazovani filozofi.
Prouavanju filozofskih i teolokih pitanja opisanih s kranske vjerske perspektive te
raspravama o filozofskim pitanjima unutar kranske vjerske orijentacije doprinosi asopis
Faith and philosophy. 5 Plantinga je nekoliko godina bio i predsjednik Amerikog filozofskog
udruenja, Central Division.

4
Osnovne informacije o Drutvu kranskih filozofa mogu se pronai na njihovim slubenim internetskim
stranicama: http://www.societyofchristianphilosophers.com, (pristupljeno 28.11.2011).
5
Vie informacija o asopisu Faith and philosophy nalaze se na http://www.faithandphilosophy.com,
(pristupljeno 28.11.2011.).

11
1.2. Kratki ivotopis Alvina Plantinge

Alvin Plantinga roen je 15. studenoga 1932. godine, od roditelja Corneliusa A. Plantinge i
Lettie Plantinge, koji su tada ivjeli u Ann Arboru kraj Michigana. Cornelius je u to vrijeme
pohaao studij filozofije na University of Michigan. Oba roditelja su se u Ameriku doselila iz
Nizozemske. Sa sedamnaest godina Alvin je upisao Jamestown College u Jamestownu u
Sjevernoj Dakoti. Tijekom te iste godine njegov otac je dobio mjesto profesora na Calvin
Collegeu, u Grand Rapidsu kraj Michigana. Alvin se pridruio obitelji te se upisao na Calvin
College. Tijekom studija dobio je stipendiju za sveuilite Harvard. Studirao je dva semestra
na Harvardu, a ljetnu stanku iskoristio je za posjeivanje predavanja Williama Harryja
Jellema na Calvin Collegeu koja su ga toliko impresionirala da je odluio napustiti Harvard i
preseliti se na Calvin College na kojem je postao student Williama Harryja Jellema. Tamo je
upoznao kolege Dewey Hoitengu i Nicholasa Wolterstorffa s kojima e ostvariti ivu suradnju
koja traje kroz njegovu itavu akademsku karijeru.
Plantinga se kao student posvetio prouavanju povijesti filozofije, koja je ukljuivala
Platonove, Aristotelove, Augustinove, Akvineve, Descartesove, Leibnizove i Kantove
tekstove nerijetko i na originalnim jezicima, to mu je omoguilo izvrsno poznavanje
francuskog, njemakog, grkog i latinskog jezika. Paralelno s filozofijom Plantinga se bavio i
engleskom knjievnou koju je diplomirao kao i psihologiju. Godine 1953. na Calvin
Collegeu upoznao je Kathleen De Boor. Oenili su se dvije godine poslije te su postali
roditelji etvero djece. Alvin i Kathleen su se u to vrijeme osim studiranjem bavili i
alpinizmom i planinarenjem.
U sijenju 1954. Godine odlazi na doktorski studij na University of Michigan kod
Williama Alstona, Richarda Cartwrighta i Williama K. Frankene. Godinu poslije, 1955.,
preseljen je na Yale University, gdje je doktorirao 1958. Prva je predavanja o povijesti
metafizike i epistemologiji odrao 1957. na Yaleu. Godine 1963. prihvatio je poziciju na
Calvin Collegeu na kojem je naslijedio Jellema te je tamo proveo punih 19 godina, prije nego
se 1982. preselio na University of Notre Dame na kojem je zaposlen i danas.

12
 1.3. Najbitnije znaajke Plantingine filozofije

Prema Sennettovom miljenju Plantinga je jako utjecao na oblikovanje analitike

epistemologije i filozofije religije u SAD-u u drugoj polovini prologa stoljea. 6 Sennet se
upoznao s njegovim filozofskim projektom na konferenciji u Wheatonu odranoj 1986.
godine, na kojoj je nazoio kao mladi student. Na konferenciji je sudjelovalo preko sto
profesionalnih filozofa, koje je povezivao zajedniki interes prema istraivanju odnosa
filozofskog miljenja i kranske vjere. U to vrijeme je, nakon razdoblja stagnacije,
zahvaljujui i Plantinginu utjecaju, u Americi jako narastao interes za filozofiju religije, to je
zabiljeio i asopis Times u lanku Modernizing the Case for God.7 Nakon dugogodinje
dominacije ateistiki orijentirane analitike filozofije, razbijao je kao nitko prije njega
predrasude o teistikim uvjerenjima kao iracionalnim te je pokazao suvremenicima da se
teistiki stavovi mogu racionalno opravdati. Knjiga God and other minds8 objavljena 1967.
godine veoma je snano odjeknula u filozofskim krugovima, prije svega zbog konstatacije da
vjerovanje u Boga nije nita manje racionalno od uvjerenja da uz nas postoje i drugi umovi
razliiti od nas samih. Zakljuak toga djela je da vjerovanje u Boga i uvjerenje u postojanje
drugih umova izvan naeg vlastitog uma ima isti epistemoloki status. Djelo upuuje na
injenicu da su svi kriteriji racionalnosti prema kojima bi se vjera u Boga pokazala
iracionalnom nedosljedni, nekoherentni i puni proturjenosti.
Racionalnu prihvatljivost kranskih uvjerenja Plantinga je opisao u treem i
najznaajnijem djelu trilogije, naslova Warranted Christian Belief9 objavljenom 2000. godine,
u kojem opisuje svoje najznaajnije epistemoloke uvide. To djelo prouava epistemoloki
status klasinih kranskih vjerovanja, ponajprije vjeru u osobnog Boga koji je svemogu,
vjean, nepromjenjiv, beskrajno dobar i milosrdan. Prethodna uvjerenja dijele vjernici svih
teistikih religija. U trilogiji se analiziraju i vjerovanja koja su svojstvena iskljuivo
kranskim vjernicima, kao to su odnos i poimanje grijeha, kajanja, opravdanja, vjerovanje u

6
Vidi James Sennett, Introduction, str. xi-xviii.
7
U novinskom lanku Modernizing the Case for God, Time, April 7, 1980, str. 65- 66., moemo proitati In a
quiet revolution in thought and argument that hardly anybody could have foreseen only two decades ago, God is
making a comeback. Most intriguingly, this is happening not among theologians or ordinary believers, but in the
crisp intellectual circles of academic philosophers, where the consensus had long banished the Almighty from
fruitful discourse.
8
Alvin Plantinga, God and other minds, A Study of the Rational Justification of Belief in God, Cornell
University Press, Ithaca i London, 1967.
9
Alvin Plantinga, Warranted Christian Belief, Oxford University Press, Oxford, 2000. Ovo djelo je trea i
najznaajnija knjiga iz Plantingine trilogije. Prva dva djela nose naslov: Warrant: The current debate, Oxford
University Press, New York, Oxford, 1993., Warrant and proper functions, Oxford University Press, Oxford,
1993.

13
uskrsnue Isusa Krista, njegovu Boansku narav, vjeru u sv. Trojstvo, itd. Kao to sam kae u
Uvodu Warranteda C. B., Plantinga analizira racionalnu utemeljenost vjere krana neovisno
o njihovoj izobrazbi, poznavanju teologije, modernog povijesnog biblijskog kriticizma,
miljenja velikih kritiara religija Nietzschea, Marxa ili Freuda, filozofije ili prirodnih
znanosti. Njegov odgovor protiv prigovora da kransku vjeru nije mogue racionalno
opravdati glasi da je to aposteriorni zakljuak koji je ovisan o samoj istinitosti kranske
vjere. Kritiari kranstva, misli Plantinga, apriori pretpostavljaju da je kranska vjera
neistinita nakon ega de jure zakljuuju da su kranska vjerovanja neutemeljena. Njihovi
zakljuci su uvjetovani njihovim pretpostavkama u kojima su unaprijed sadrani zakljuci.
Kad bi podvrgnuli i samu znanost strogim fundacionalistikim kriterijima, mnoge znanstvene
propozicije bi se pokazale nedovoljno racionalnima. Vjernicima su stajalita o postojanju
savreno mona, beskonano savrena Stvoritelja racionalno prihvatljiva kao i uvjerenje da
svijet postoji vie od 15 minuta ili da se most koji prelazim nee odjednom ispod mene sruiti.
Kriteriji koje pred vjernike postavlja fundacionalizam pokazuju se pretjerano rigoroznim,
proturjenim, pa ih kao takve treba odbaciti.
Jedan od suvremenih autora koji je nastojao evaluirati Plantinginu religioznu
epistemologiju je i James Beilby. Prema Beilbyevoj posljednjoj tezi iz doktorske disertacije
Epistemology as Theology,10 Plantingi se moe prigovoriti da esto puta ne radi dovoljnu
razliku izmeu filozofije i teologije. Profesionalni filozofi njegov rad smatraju pretjerano
teolokim dok se teolozi gube u strogoj filozofskoj metodologiji analitike filozofije. Njegova
filozofska preokupacija u potpunosti je okrenuta prema teolokoj problematici. Prema
Bielbyju, Plantingine najbitnije ideje nalazimo u trilogiji Warranted-a u kojima autor nastoji
objasniti fenomen vjere te ispitati epistemoloki status vjerskih uvjerenja u oblicima
kranskoga ispovijedanja vjere. Najznaajnije mu je otkrie kako vjerska uvjerenja mogu biti
upravo temeljne propozicije (eng. properly basic proposals). Pritom nastupa s pozicija
filozofskog eksternalizma. Eksternalizam je teorija koju razvijaju anglo-ameriki epistemolozi
prema kojem se opravdanje znanja moe postii izvanjskim sredstvima. Za Plantingu
opravdanost vjerovanja proizlazi iz spoznajnih ina koji rade sukladno svojoj svrsi, odnosno
planu rada. Pravilan funkcionalizam je oblik epistemolokog relijabilizma. Rad spoznajnog
aparata je pravilan ako se odvija u pravilnom okruenju pri emu je spoznajni aparat tako

10
Opis Plantingine filozofije i kritiki osvrt moe se pronai u disertaciji Jamesa Beilbya, Epistemology as
Theology, An Evaluation of Alvin Plantingas Religious Epistemology, Ashgate Publishing, Aldershot, 2005. U
lanku autora Randala Rausera, Review of Epistemology as Theology: An Evaluation of Alvin Plantinga's
Religious Epistemology, Ars Disputandi, (7) 1, 2007., (http://ArsDisputandi.org), (pristupljeno 28.11.2011.) ,
skraeno su skicirane teze iz Beilbyjeve disertacije.

14
smiljen da se podudara s planovima inteligentnoga dizajnera koji ga je osmislio, tj. Boga.11
Na kognitivni aparat radi ispravno ako je u odgovarajuem prikladnom epistemikom
okruenju usklaenom sa svojim planom rada. 12 O tome e biti vie rijei u sljedeim
poglavljima.
U treoj knjizi Warranteda, svoju teoriju opravdanja primjenjuje na teistike religije
i kranstvo te zakljuuje da je kransko vjerovanje opravdano. On u konanici opravdanje
kranskoga vjerovanja objanjava Aquinas/Calvin-ovim modelom. Prema Calvinu u svakom
ovjeku postoji sensus divinitatis, kao dio plana rada njegova intelektualnog aparata. Vjera je
unutranje svjedoanstvo Svetoga Duha kojega percipiramo na temelju sensusa divinitatisa.
Za Akvinca vjera nastaje uslijed poticaja Svetoga Duha to je veoma slino Calvinovom
gleditu.
Ovdje se kritiarima poput Ernesta Sose ini da Plantingina misao nije dovoljno
refleksivna te je prema njegovoj podjeli znanja na animal knowledge i reflective knowledge, 13
svrstava u prvu skupinu. Laurence BonJour Plantingin eksternalizam ocjenjuje kao inaicu
skepticizma.14 Ipak, i sam Plantinga je svjestan da se vjernik u odreenim trenutcima moe
nai u nepovoljnim situacijama, u kojima njegova temeljna uvjerenja mogu biti ugroena od
strane okoline. U takvim situacijama, dolazi do izraaja unutranji osporavatelj, na temelju
kojeg smo sigurni u opravdanost svojih stavova, makar okolnosti u kojima se nalazimo nisu
za nas povoljne. Prema Beilbyjevom miljenju, Plantingin unutranji osporavatelj nije nita
drugo nego samorefleksija vjerskog iskustva ime se bavi tradicionalna naravna teologija.
Kroz teoriju unutranjeg osporavatelja on zapravo implicitno prihvaa filozofsko-teoloku
misaonu batinu koja je obiljeila kransku tradiciju zapada, iako to eksplicitno ne navodi u
svojim djelima. Spontano prihvaanje vjere raireno meu vjernicima, ali i promiljanja
vjerskih fenomena profesionalnih teologa dio su raznolikog i bogatog vjerskog iskustva.

11
W P F, str. 21.
12
Ibid., str. Xii.
13
Vidi: Ernest Sosa, Knowledge in Perspective: Selected Essays in Epistemology, Cambridge University Press,
Cambridge, 1991., str. 240.
14
Vidi: Laurence BonJour, Plantinga on Knowledge and Proper Functions, u: Jonathan Kvanvig (uredio),
Warrant in Contemporary Epistemology, Rowman and Littlefield Publishers, Maryland, 1996., str. 47-71.

15
 2. NOETIKI STATUS TEISTIKOG VJEROVANJA U
PLANTINGINOJ EPISTEMOLOGIJI

Promiljanje noetikog statusa teistikih uvjerenja spada meu osnovne Plantingine

preokupacije kojom se bavio tijekom itave karijere, te obiljeavaju itavo njegovo djelo.
Ideje koje se ovdje javljaju kljune su za razumijevanje cjelokupnog opusa njegove filozofije
kojom je doprinio razvoju suvremene filozofsko-teoloke misli.

2.1. Upravo temeljna uvjerenja15

U eseju Reason and belief in God odgovorio je na postavljena pitanja racionalne utemeljenosti
vjerovanja, ustvrdivi da su teistika vjerovanja, ukljuujui i samu vjeru u Boga, upravo
temeljna uvjerenja. Sam Plantinga postavlja problem opravdanja upravo temeljnih uvjerenja
na sljedei nain:

Vjerovanje u Boga upravo je temeljno; to nipoto ne znai da ono ostaje bez opravdanja. Dopustite mi
da objasnim svoje stajalite. Promotrimo vjerovanja o osjetilnim percepcijama, memorijskim sjeanjima, i
uvjerenja koja pripisujemo mentalnim stanjima drugih osoba, kao to su npr.:

(1) Ispred sebe vidim stablo

(2) Jutros sam dorukovao
(3) Ova osoba trpi bol.

Iako je uvjerenja ove vrste uobiajeno smatrati temeljnim uvjerenjima, pogreno bi bilo drati da ona nisu
opravdana. 16

Plantinga u prethodnom citatu istie svoje gledite prema kojem e uvjerenja koja
ovjek stjee svakodnevno, poput uvjerenja o osjetilnim percepcijama, memorijskom
sjeanjima i uvjerenjima o mentalnim stanjima drugih osoba smatrati upravo temeljnim
uvjerenjima, koja smatra opravdanim.

U nastavku spomenutog eseja Plantinga jo jasnije pojanjava stajalite prema kojem

i vjeru u Boga smatra upravo temeljnim uvjerenjem:

Ono to imamo umjesto toga, vjerovanja su poput sljedeih:

(4) Bog mi se obraa

(5) Bog je sve ovo stvorio

15
Koncepcija upravo temeljnih uvjerenja (eng. properly basic belief) kljuna je za Plantinginu epistemologiju
opravdanja teistikih vjerovanja.
16
Alvin Plantinga, Reason and Belief in God, u: Alvin Plantinga i Nicholas Wolterstorff (uredili), Faith and
Rationality, Reason and Belief in God, University of Notre Dame Press, Notre Dame, London, 1986., str. 78-82.

16
 (6) Bog odobrava moje postupke
(7) Bog mi oprata
(8) Boga slavim i hvalim.

Ove propozicije su upravo temeljne u odgovarajuim okolnostima. Navedeno je potpuno u skladu s

pretpostavkom da propozicija o postojanju takve osobe kao to je Bog nije upravo temeljna niti bazina,
poput propozicija (4)-(8), iz kojih ista samo oigledno slijedi. U tom smislu relativno opa i generalna
propozicija da Bog postoji nije upravo temeljna, poput opisanih propozicija koje opisuju neke Boje
atribute i djelovanja.

Vratimo se opisu analogije izmeu vjerovanja u Boga i vjerovanja u postojanje objekata koje
percipiramo, drugih osoba i prolosti. Ovdje takoer kao upravo temeljne propozicije radije uzimamo one
propozicije koje su specifine i konkretne, radije nego mnogo generalnije i openitije propozicije. Moda
moemo navesti sljedee primjere generalnih propozicija:

(9) Ovdje je drvee

(10) Ovdje su druge osobe
i
(11) Svijet postoji vie od pet minuta

koje nisu upravo temeljne u punom smislu; kao to su to propozicije:

(12) Vidim drvo

(13) Drago mi je vidjeti ovu osobu
(14) Dorukovao sam prije vie od sat vremena

koje u punom znaenju zavrijeuju da ih se smatra upravo temeljnima. Naravne, prethodne propozicije na
samo oiti nain istovremeno povlae propozicije formalnije prirode i moda ovdje nema tete u
poimanju tih formalnijih propozicija kao upravo temeljnih, osim ako pretjerano ne specificiramo njihovo
znaenje. Isto vrijedi i za vjerovanje u Boga. Moemo rei da je i vjerovanje u Boga upravo temeljno;
strogo govorei, meutim, to nije propozicija poput propozicija (4)-(8) koje uivaju status upravo
temeljnih propozicija. Ali, kljuna stvar ovdje je sljedea: vjera u Boga, ili (8)-(12) su upravo temeljne
propozicije; meutim ne moemo zanijekati da ovdje postoje potvrujui uvjeti u prilog tim
vjerovanjima, ili uvjeti koji pruaju opravdanje onim propozicijama koje smatramo temeljnim. Ona stoga
nisu neutemeljena ili neopravdana.17

Vidimo da se u Plantinginoj epistemologiji pridaje isti noetiki status uvjerenjima

koja se pojavljuju u svakodnevnom ivotu, kao i religijskim vjerovanjima, koja su dio
vjerskog iskustva vjernika. Pritom Plantinga radi suptilnu distinkciju meu konkretnim
propozicijama kao uvjerenjima o pojedinanim dogaajima i openitijim, univerzalnijim i
generalnijim propozicijama. Konkretne propozicije su upravo temeljne u uem smislu, dok
generalne propozicije direktno slijede iz konkretnih, te ih moemo smatrati upravo temeljnim
u irem smislu. Tako propoziciju o postojanju Boga, moemo u irem smislu takoer smatrati
upravo temeljnom.
Pridavanje religijskim vjerovanjima status upravo temeljnih uvjerenja predstavlja
moda i najvanije Plantingino epistemoloko otkrie. Ta ideja temelji se na uvjerenju da je
neracionalno traiti egzaktne dokaze o stvarnostima koje nije mogue niti potrebno na taj
nain dokazivati. Doivljaj Boje prisutnosti iz kojega on izvodi zakljuak da Bog postoji, za

17
Ibid., str. 78-82.

17
Plantingu jednako je stvaran i temeljan, poput saznanja da, na primjer, njegovu suprugu mui
glavobolja te ga kao takva nije mogue dokazati. Upravo temeljne propozicije su opravdane
temeljem samo svoje prirode, a ne na temelju nekoga dokaznog postupka.
Promatranjem teistikih uvjerenja kao upravo temeljnih dao je golemi doprinos
suvremenim raspravama unutar filozofije religije. Plantingina filozofska stajalita nastala su
kao reakcija na evidencijalistike prigovore teistikim vjerovanjima, kojima su dijametralno
suprotna.
U nastavku e se ateistiki ili agnostiki orijentirani filozofi koji iznose prigovore
protiv teistike vjere, radi bolje preglednosti suprotstavljenih gledita, zajedniki nazivati
ateolozima. 18 Plantingina epistemologija je nastajala u ivom dijalogu s ateolozima, iji
prigovori su izneseni u sljedeem poglavlju. U nastavku nee biti naglaavana razlika izmeu
upravo temeljnih propozicija o konkretnim situacijama i njihovih generalnijih izvedenica koje
iz njih neposredno proizlaze.

2.2. Evidencionalistiki prigovori teistikim vjerovanjima i Plantingin odgovor

Evidencijalizam je stav prema kojem se snaga uvjerenja treba temeljiti na dokazima koji mu
idu u prilog. Ovo se miljenje esto javljalo u filozofiji, a moemo ga pronai npr. kod Johna
Lockea, Davida Humea, Bertranda Russella, Williama Kingdona Clifforda ili Williama
Jamesa. Prema evidencijalistikom stajalitu, svako vjerovanje, pa tako i religijsko, mora biti
potkrijepljeno evidencijom. Velik broj filozofa koji se smatraju ateistima tvrde da je vjera u
Boga19 iracionalna ili neodgovorna ili je nie noetike vrijednosti, zato to, kako oni misle, ne
postoji dovoljno evidencije koja ih podupire. 20
Bertrand Russell vlastita ateistika uvjerenja opravdava nedostatkom dokaza koji bi
potkrijepili vjerovanje u postojanje Boga. iroko rasprostranjen logiki empirizam smatra da
teistike propozicije nije mogue empirijski verificirati pa se iste trebaju smatrati kognitivnim
besmislicama. W. K. Clifford i Anthony Flew misle da u skladu s vaeim epistemolokim
standardima treba krenuti od ateistikih pretpostavaka da bi potom dokazali teizam. 21 Ako se

18
Ovaj naziv Alvin Plantinga koristi u svojim djelima, kako bi snanije naglasio suprotstavljanje miljenja koje
je karakteristino za sva njegova djela. Njegove knjige obino zapoinje argumentima koje ateolozi iznose protiv
teistikog vjerovanja, da bi potom iznosio svoja vlastita miljenja kojim pobija njihova gledita.
19
Vjerovanje u Boga ima puno ire znaenje od egzistencijalne propozicije kojom tvrdimo njegovo postojanje.
Vjera u Boga ukljuuje vjernikov stav, opredjeljenje za Boga i odnos prema njemu. Plantingino poimanje
teistikog uvjerenja o postojanju Boga moemo pronai u: RBG, str. 18-20.
20
RBG, str. 17.
21
Vidi: U eseju The ethics of belief (1877) uveni ateist W. K. Clifford zastupa uvjerenje da je moralno pogreno
zasnivati bilo kakvo vjerovanje bez dovoljno evidencije koja ga potvruje. Prema Cliffordovim rijeima: To

18
takav plan pokae neosnovanim, teizam, misli Flow, valja odbaciti. Saeto, njihove se
pozicije mogu opisati sljedeim dvjema propozicijama:

(1) Iracionalno je i izvan razuma prihvatiti teistiko vjerovanje u nedostatku

dovoljne koliine evidencije ili razloga koji ga podupiru

(2) Ne postoji evidencija ili dovoljan stupanj evidencije u prilog tvrdnji da Bog
postoji.22

Dosljedno tomu, kako ateolozi u pravilu prihvaaju (2), za njih nuno slijedi (1). Prema
Michaelu Scrivenu ateizam ima i moralno obvezujui karakter ako ne uspiju dokazi za vjeru.23
Prema tom filozofu teisti najprije moraju dokazati tvrdnju da

(3) Bog postoji

da bi potom odbacili tvrdnju

(4) Bog ne postoji.

Scriven smatra da nikomu do sada nije uspjelo dokazati (3), pa nam prema njemu
ostaje jedino mogunost da prihvatimo (4). Etino je, smatra Scriven, prihvatiti tvrdnju (4) te
vjerovanje za njega predstavlja jednu vrstu etiki neispravnog djelovanja. I za Branda
Blansharda etika je ista izvan i unutar religije, vjerovanje sadri etiki aspekt, a pristanak na
vjeru se mora temeljiti iskljuivo i samo na evidenciji. 24 Svi navedeni ateistiki prigovori
imaju zajedniko obiljeje, a to je njihova evidencijalistika pozicija.
Plantinga iznosi injenicu da ni ateistiki prigovori koji su protivni kranskom
vjerovanju nisu egzaktne naravi te ne ispunjavaju uvjete kakve zahtijevaju od suprotne strane.
On ne prihvaa apriornu pretpostavku koja bi polazila od ateistike pretpostavke da Bog ne
postoji da bi na kraju nekog dugakog i kompliciranog znanstvenog istraivanja dokazali
teistiku tvrdnju da Bog postoji. Nema razloga prema kojem isti kriterij ne bi smjeli postaviti

sum up: it is wrong always, everywhere, and for anyone, to believe anything upon insufficient evidence.
(http://www.infidels.org/library/historical/w_k_clifford/ethics_of_belief.html), (pristupljeno 2.2.2012.).
22
RBG, str. 27.
23
Ibid., str. 27.
24
Ibid., str. 30.

19
pred ateistike filozofe, koji bi se tada nali pred zadaom da dokau ateistike pretpostavke.
Stoga je teza po kojoj je iracionalno vjerovati u Boga bez dokaza i sama upitne vrijednosti.
Ovdje je u pitanju i vrsta dokaza koja se oekuje. Vjerska uvjerenja nije mogue
potvrditi dokazima u smislu prirodnih znanosti ili matematike, niti se to se od vjere moe i
smije oekivati. Takvi kriteriji su proizali iz logikog pozitivizma koji je jedno vrijeme bio
dominantan pravac u filozofiji znanosti. Logiki pozitivizam je naputen jer se njegov
temeljni princip verifikacije pokazao problematinim.
Nadalje, Plantinga kritizira A. Flowa da nije dovoljno razjasnio kakvu vrstu
evidencije zahtijeva od teistikih vjerovanja. M. Scrivenu predbacuje postavljanje prioriteta
pri izboru tvrdnji (3) ili (4) kao polazine toke iz koje treba krenuti da bi dokazali onu drugu.
Pretpostavku o postojanju Boga treba smatrati upravo temeljnim vjerovanjem za koje ne
postoji evidencija, ali i dalje osoba koja je prihvaa ostaje pritom potpuno racionalna. Osoba
pokazuje spontano razumijevanje religijskih fenomena poput vjere u postojanje Boga, kao to
razumije i modus ponens ili moral ili vjeruje da na svijetu postoje drugi ljudi osim njih samih.
Kao polaznu toku teistike vjere treba uzeti uvjerenje o postojanju osobe poput Boga, koja
potom utjee na sva ostala uvjerenja.
Pitanje koje se ovdje prirodno javlja glasi: A to je s dokazima za Boju opstojnost
koji su prisutni u tradiciji naravne teologije Zapada? Jesu li ti dokazi odgovor na navedene
ateistike prigovore? U poglavlju Aquinas and fundationalism25 Plantinga zastupa tezu da je i
tradicionalna naravna teologija, kao dio katolike ali i jednoga dijela protestantske tradicije,
jedan oblik evidencijalizma. 26 Plantinga misli da je Toma Akvinski u svojim poznatim
putovima, nasljedujui Aristotelovu metodu, nastojao dokazati Boju egzistenciju na temelju
samo oiglednih prvih principa, ime je primijenio evidencijalistike kriterije na vjersku
stvarnost. tovie, prema njemu je Akvinac nastojao opravdati i ostale lanke kranske vjere
racionalnim argumentima da bi dokazao da je kranska vjera autentina jer je potvrena
brojnim udesima itd., kojima nastoji dokazati da je upravo Bog jamac istinitosti kranstva.
Plantinga smatra da je Akvinac na taj nain nastojao dokazati racionalnost vjerskih lanaka za
jednu vrstu ondanje vjerske intelektualne elite. To se Plantingino stajalite pokazuje
pretjeranim.
Plantinga smatra da suvremeni ateizam i tradicionalna naravna teologija korijene
vuku od zajednikog pretka, a to je klasini fundacionalizam koji je obiljeio filozofsku

25
Ibid., str. 39-63.
26
itavo tree poglavlje eseja Reason and Belief in God, pod naslovom The reformed objection to natural
theology, posveeno je filozofskoj raspravi o ulozi naravne teologije, koju prema Plantingi, kao i jednoj skupini
protestantskih filozofa, valja odbaciti. Vidi: RBG, str. 63-93.

20
tradiciju zapada. On ukazuje na njegovu primamljivost i iluziju navodne racionalnosti koju
nastoji promovirati, dok se paljivijom analizom moe utvrditi njegova nedostatnost i
nedosljednost.

2.3. Klasini fundacionalizam i Plantingina kritika

Promotrimo sljedei niz primjera. Vjerujemo da su tono odreene osobe nai roditelji, iako
nikada nismo to provjerili primjerice analizom DNK-a. Imamo povjerenja u pisce udbenika
iz povijesti koji iznose slijed zbivanja o kojima nemamo neposrednoga svjedoanstva, niti
smo bili u mogunosti itati originalne povijesne izvore iz dravnih arhiva da bismo se u njih
uvjerili. Prihvaamo teorije koje opisuju fizikalne pojave iako ne moemo provesti sve
eksperimente koji ih potvruju. Vjerujemo znanstvenicima koji su eksperimentom utvrdili
postojanje estica neutrina koje se kreu brzinom veom od brzine svjetlosti. Znamo da u
umi na Sljemenu rastu borovi, a ne njihove plastine kopije i da kornjaa iz mojega terarija
nije bio-robot. Znam da u veeras pogledati utakmicu. Niti jednu od tvrdnja iz prethodnih
primjera nije mogue niti je potrebno dokazati da bi se utvrdila njihova racionalnost. Ti i
brojni drugi primjeri pokazuju da na kognitivni aparat do veine propozicija koji ine njegov
sustav znanja koje je nedvojbeno i sigurno, dopire spontano, bez posebne provjere ili dokaza.
S druge strane, pod utjecajem fundacionalizma, u Zapadnoj filozofiji prihvaena je
paradigma prema kojoj je znanstvene tvrdnje potrebno strogo provjeravati i dokazivati iz
strogo oiglednih, svima prihvatljivih temeljnih naela. Taj pristup je karakteristian za
suvremene prirodne znanosti, poglavito matematiku koja svoje tvrdnje dokazuje iz
primordijalnih samo oiglednih premisa koje nazivamo aksiomima.

21
2.4. Fundacionalizam

Prema Plantinginom opisu fundacionalizma radi se o sveobuhvatnom filozofskom pogledu na

vjeru, znanje, opravdanje vjerovanja, racionalnost vjerovanja, itd. 27 Fundacionalizam je imao
velik odjek u povijesti Zapadne filozofije te su mnogi znaajni filozofi, primjerice Descartes,
Locke i Leibniz, bili fundacionalisti.
Fundacionalizam je ideja prema kojoj sva naa uvjerenja ine jednu ureenu noetiku
strukturu ili sustav uvjerenja. U noetikom sustavu mogue je pronai noetike relacije, koje
povezuju odgovarajue propozicije unutar noetike strukture. Prema fundacionalistima, u
noetikoj strukturi postoje propozicije koje su temeljnije od drugih propozicija.
Promotrimo tvrdnju A koju smatramo istinitom na temelju tvrdnje B. Moemo rei i
da tvrdnja B podupire tvrdnju A. Tvrdnja B bi se u idealnom sluaju trebala temeljiti na
evidenciji. Promotrimo neku proizvoljno izabranu propoziciju u noetikoj strukturi koju
moemo oznaiti s A u koju vjerujemo na temelju propozicije B. U tom sluaju propozicija B
je bazina propozicija za propoziciju A. Mogue je itavu noetiku strukturu promatrati kao
bazinu, pri emu niti u jednu propoziciju ne bi vjerovali na temelju neke druge propozicije.
Ipak, u najveem broju sluajeva noetiku strukturu mogue je podijeliti na bazine i ne
bazine propozicije. Usporedimo li fundacionalistiku koncepciju s kuom, bazina uvjerenja
init e njezine temelje, a sva ostala uvjerenja poivat e na tim temeljima.
Noetika struktura, nadalje, moe imati dubinu, po kojoj se odgovarajua uvjerenja
mogu nalaziti na njezinoj periferiji, dok drugu vrstu uvjerenja moemo smjestiti u samo
sredite noetike strukture. to je neka propozicija udaljenija od sredita noetike strukture,
njezina noetika vrijednost je manja. Tako za noetiku strukturu jedne osobe promjena
uvjerenja koja se nalaze na periferiji ne uzrokuje velike promjene u samoj strukturi. Promjene
stavova koje su bazine, uzrokuje transformaciju itave strukture. Vjera u Boga predstavlja
uvjerenje koje utjee na itavu noetiku strukturu. Plantinga to uvjerenje svrstava meu
upravo temeljna uvjerenja, a koje se nalazi u samom sreditu noetike strukture svake osobe.
Fundacionalizam moemo opisati kao jednu od teorija racionalnosti noetike
strukture. U najboljem sluaju, racionalna noetiku strukturu sazdana je od propozicija od
kojih su sve istinite te je osoba koja ima takva uvjerenja u potpunosti racionalna.

27
Vidi: RBG, str. 48-49.

22
2.5. Kritika temeljnog principa fundacionalizma

U povijesti filozofije javljali su se razliiti kriteriji opravdanja bazinih uvjerenja koji lee u
temeljima noetikog sustava. Prema srednjovjekovnom idealu scientie, bazina uvjerenja su
ona koja su jasna sama po sebi ili ona koja neposredno spoznajemo osjetilima. Razumijevanje
bazinih propozicija je dostatno da se prihvati njihova istinitost. Za Johna Lockea to su
propozicije koje krasi sjajna evidencija ili jasnoa i bistrina paljivog uma dok Descartes
smatra da takve propozicije moraju biti jasne i odjelite.
Fundamentalni princip klasinog fundacionalizma koji predstavlja kriterij
racionalnosti upravo temeljnih propozicija ima sljedei oblik:

(1) Propozicija je upravo temeljna za osobu ako i samo ako je ili samo
oigledna za ili je nepromjenjiva za ili je evidentna osjetilima za .28

Prema tom principu, nije mogue opravdati mnoge propozicije koje su upravo
temeljne za svaku osobu. Principom (1) nisu obuhvaene sljedee tvrdnje:

(a) za koje znamo da e se dogoditi u budunosti, kao npr. moje znanje da u

veeras sigurno pogledati utakmicu,

(b) memorijska sjeanja,

(c) svijet postoji vie od 5 minuta,

(d) jutros sam dorukovao slaninu,

(e) veliko stablo se nalazi pored mene,

(f) juer me boljela glava,

(g) postoje i druge osobe osim mene.

28
Ibid. str. 59-63.

23
 Fundacionalistike teorije znanja prema kojima argumente izvodimo iz uskoga skupa
temeljnih propozicija teko je primijeniti na iri skup vjerovanja. Kad bi prihvatili
fundacionalizam, tada bi morali smatrati da je veina uvjerenja koje ljudi svakodnevno
prihvaaju nedovoljno racionalna. Postoji jako iroka lepeza razliitih kognitivnih sposobnosti
koje vode do razliitih vrsta spoznaja koje prihvaamo. Ispitivanja inteligencije sadre sve
vrste numerikih testova, testova verbalnoga zakljuivanja, sposobnosti apstraktnoga
miljenja. Poznajemo i emocionalnu inteligenciju.
Dio spoznaja primamo osjetilnim putem, druge spoznaje su kompleksnije, primjerice
spoznaje o moralu, spoznaje o mentalnim radnjama naega intelekta ili o radnjama drugih
intelekata izvan naega. Ako bi prihvatili fundacionalistike kriterije racionalnosti, brojne
spoznaje iz tih podruja bi morali proglasiti iracionalnima i kao takve odbaciti.
Sam temeljni princip fundacionalizma ne ispunjava svojstva racionalnosti koja sam
propisuje. Prema njemu, iracionalni su fundacionalistiki kriteriji, a ne tvrdnje koje se prema
takvim kriterijima proglaavaju iracionalnima.
Posebno, fundacionalistike principe nije mogue primijeniti niti na uvjerenja poput
vjere u Boga. Zato Plantinga opravdava vjeru u Boga ili vjeru u postojanje drugih umova i
slina uvjerenja kao ono to jednostavno znamo, to ne trai dokaze ili argumente, ali polae
pravo na racionalnost. Takva uvjerenja smatra upravo temeljnim uvjerenjima do kojih se
dolazi neposredno. Iskustvena je injenica da se u odreene stvari jednostavno vjeruje bez
posebne potrebe za evidencijom. Je li nedostatak takve vrste evidencije koju propisuje
fundacionalizam znak da su te tvrdnje nedovoljno racionalne? Plantinga smatra da nije. Po
njemu je upitna racionalnost fundacionalistikih kriterija.

2.6. Je li tradicionalna naravna teologija fundacionalizam?

Plantinga smatra da se ateistikim strujanjima koja su prisutna u suvremenoj filozofiji samo

prividno suprotstavljaju tradicionalni filozofi naravne teologije. On uzima primjer Tome
Akvinskog, vrhunskog katolikog filozofa i teologa, dokazujui da je njegova filozofija jedan
oblik fundacionalizma.
U klasinom fundacionalizmu kao i u tomistikoj filozofiji iskristalizirali su se
sljedei kriteriji:

24
 (1) U svakoj racionalnoj noetikoj strukturi postoji skup vjerovanja koje
moramo uzeti kao temeljne, to jest, kao one koji nisu prihvaeni niti od jednog
drugog uvjerenja

(2) U racionalnoj noetikoj strukturi snaga ne bazinih uvjerenja je

proporcionalna potpori koju vue iz temelja strukture

(3) U racionalnoj noetikoj strukturi osnovna uvjerenja su oigledna i

nepogreiva na temelju spoznaje koja dolazi od osjetila.29

Plantinga osjetilnu spoznaju poistovjeuje s neposrednim evidentnim spoznajama primjerice

sljedeih propozicija:

(4) Ovo stablo je ispred mene;

(5) Moj pas je crne boje.

Vratimo se sad na kriterije racionalnosti fundacionalistike noetike strukture

tradicionalne naravne teologije. Reformirani epistemolozi bi se uglavnom sloili s
pretpostavkama (1) i (2). Plantinga dri da se reformirani epistemolozi razilaze s filozofima
naravne teologije u odnosu na tvrdnju (3).30 Ta Plantingina teza je dvojbena s obzirom na to
da nije dovoljno razjanjen pojam dokaza. Zasigurno Toma Akvinski nije dokaze poimao u
suvremenom smislu u kojem i sam pojam dokaza asocira itatelje na egzaktne, strogo logine
izvode ili numerike interpretacije mjerljivih kvantitativnih rezultata.
Prema epistemolokoj analizi Akvineve filozofije, opravdanje znanja postie se
dedukcijom iz samo oiglednih svima vidljivih propozicija, iz kojih se na samo oigledan
nain, logikom dedukcijom dokazuju druge istine. Akvinevoj slici scientie odgovara
metodoloki postupak u kojem se za polazite uzimaju temeljni principi koji se spoznaju
neposredno ili osjetilima. Iz evidentnih premisa se potom strogo logikim nainima dokazuju
druge propozicije. U filozofiji Tome Akvinskog veu epistemoloku vrijednost imaju one
propozicije koje smo u stanju spoznati neposrednim uvidom. Do drugih propozicija dolazimo
na temelju niza logikih zakljuaka. Dobar primjer predstavljaju sljedee dvije propozicije :

29
Ibid., str.73.
30
Ibid. str. 73.

25
 a) 2+1=3

b) 281*29=8149.

Propozicija (1) predstavlja primjer tvrdnje iju istinitost sagledavamo neposrednim

uvidom, dok do tvrdnje (2) dolazimo postupkom raunanja u kojem se koristimo samo
oiglednim tvrdnjama poput tvrdnje (1). Tvrdnja (1) je upravo temeljna dok tvrdnju (2)
izvodimo. Kad raunanjem pokaemo tvrdnju (2) tada i ona za nas postaje upravo temeljnom.
Ideal scientie postie se ako je svaku tvrdnju koja se javlja u sustavu mogue dokazati iz
drugih prvotnijih premisa, sve dok ne doemo do bazinih premisa koje su same po sebi
intuitivno jasne.
Pritom Akvinac slijedi Aristotela koji definira znanje kao poznavanje nunih stvari.
Ipak, njegova slika znanosti je ira od Aristotelove jer on smatra da moemo posjedovati i
znanje o kontingentnim, promjenjivim objektima. Neposredno spoznajemo istine koje su po
sebi shvatljive, samo oigledne (per se nota) kao i one koje poznajemo po osjetilima. Toma
Akvinski esto se puta oslanja i na istine koje su dokazali drugi filozofi, poput sv. Augustina,
te ih uzima kao polazite kod izvoenja vlastitih zakljuaka. 31
Akvinac je prihvatio Aristotelovu hilemorfistiku teoriju bitka. U skladu s
Aristotelovim idejama koje je Akvinac razvijao i produbio, cjelokupna ljudska spoznaja
dolazi od osjetila, ali se ne zaustavlja na osjetilnom, ve ljudski intelekt apstrakcijom izdvaja
nematerijalne inteligibilne forme iz materijalnih predmeta. 32 Um neposredno spoznaje tostva
(quidditas) predmeta, odnosno njihovu bit, to znai da su ljudi u stanju neposredno
spoznavati to je neto. Kad vidim psa, moj kognitivni aparat spoznaje formu psa, koja je
zajednika svim psima na svijetu.
Zato je spoznaja opa i univerzalna, proizlazi iz materijalnoga predmeta kojega
percipiramo osjetilima, ali iz toga predmeta izvlai nematerijalnu, opu ili univerzalnu
informaciju koja je sadrana u tom predmetu, to ukazuje na duhovni karakter spoznajnoga
procesa. Spoznaja je sadrana u sudovima kojih se istinitost postie poklapanjem uma i
stvarnosti te se dovrava u zakljucima. Toma Akvinski polazei od svojstava vidljivih

31
Vidi: Nicholas Wolterstorff, Epistemologija religije, u: John Greco i Ernest Sosa (priredili), Epistemologija,
Vodi u teorije znanja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004., str. 378-381. Wolterstorff u navedenom eseju
nastoji itateljima pribliiti doksastiki ideal koji je bio prisutan u srednjovjekovnoj scientii, uzimajui pritom
djelo Tome Akvinskog kao reprezentativan model.
32
Problem spoznaje u filozofiji Tome Akvinskog adekvatno je i detaljno opisan u knjizi Ivana Macana:
Filozofija spoznaje, Filozofsko-teoloki institut Drube Isusove, Zagreb, 1997.

26
materijalnih predmeta koji su jedino dostupni ovjekovom kognitivnom aparatu, zavrava
rasvjetljivanjem duhovnih, nematerijalnih stvarnosti na koje upuuju materijalne stvarnosti.
Na slian nain on postupa u svojim uvenim putovima za dokaz Boje opstojnosti. Polazei
od nekog samo oiglednog svojstva materijalnog svijeta, Akvinac zakljuuje da mora
postojati nematerijalni temelj tog svijeta, kojeg nazivamo Bogom.
Plantinga kritizira takav Akvinev pristup karakterizirajui ga kao jedan oblik
fundacionalizma, koji je sam u sebi nedosljedan. Uvjeren je da stoer teistikoga vjerovanja
predstavlja premisa da postoji Bog i da Akvinac znanstvenim dokazom o postojanju Boga
nastoji racionalno utemeljiti vjeru. Kao da bi vjera, prema Tomi Akvinskom, bila ovisna o
ishodu dokaza za Boju opstojnost. Plantinga tumai naravnu teologiju kao oblik elitizma koji
je dostupan samo uskom krugu katolikih filozofa, koji bi smatrali da je vjera u postojanje
Boga potrebna samo onima koji nisu u stanju racionalno dokazati postojanje Boga.
Zajedno s protestantskim filozofima poput Hermana Bavincka, Calvina, Karla Bartha
i Immanuela Kanta, smatra da takvi dokazi u svojoj osnovici implicitno i prikriveno sadre
jednu vrstu sumnje u Boju opstojnost. Ti filozofi smatraju da Akvinevi dokazi samom
injenicom to se radi o dokazivanju Boje opstojnosti na poetku dokaznoga postupka kao
polazite implicitno sadre sumnju u Boju opstojnost, jer inae ne bi imali to dokazivati.
Spomenutu interpretaciju naravne teologije treba jo ispitati, da bismo utvrdili podudara li se s
izvornim Akvinevim stajalitima.

2.7. Je li Akvinac fundacionalist?

Svi ljudi, imaju nekakvu nejasnu, mutnu, zamagljenu i daleku spoznaju Boga, koja je dio
njihovih naravnih sposobnosti, jer kako tvrdi Akvinac: Spoznaja Bojeg postojanja usaena
nam je po prirodi, ali je neodreena i prilino mutna, to jest ona je prisutna u ovjekovoj
tenji prema Bogu kao svojoj srei. 33
Pet putova za dokaz Boje egzistencije predstavlja vrhunski misaoni i znanstveni
napor tadanje srednjovjekovne kulture u osvjeivanju i produbljivanju slutnje cijeloga
ovjeanstva. U svakom putu se polazi od jedne injenice koja je dostupna osjetilima, da bi na
kraju zavrili upuivanjem na Boju egzistenciju. Bog do kojih dopiru Tomini dokazi jo
uvijek nije Bog kranske vjere, ega je Toma Akvinski svjestan. Bog je uzrok i tvorac svijeta

33
Toma Akvinski, Suma Teologije, Pitanje 2, lanak 2, u: Toma Akvinski, Izabrano djelo, izabrao i priredio:
Tomo Vere, Globus, Zagreb, 1981., str. 170. U istom Akvinevom lanku moemo proitati: Ali, to ne znai
da spoznaje postojanje Boga u pravom smislu rijei. Na primjer, ako znam da netko dolazi, jo ne znai da znam
da je taj netko Petar, premda upravo on dolazi.

27
pa ga spoznajemo po njegovim uincima, materijalnim predmetima, biljkama, ivotinjama i
ovjeku, iako Bog beskonano nadilazi svoje uinke.
Zato prema Akvincu mi ne moemo spoznati Boga kakav je u svojoj biti, ali
promatrajui stvorenja moemo shvatiti da mora postojati odgovarajui uzrok njihova
postojanja.
U svakodnevnom govoru esto se zakljuuje da iza cjelokupne stvarnosti mora
postojati neto. Akvinski navodi usporedbu o nepoznatom ovjeku koji nam dolazi u susret.
Na prvi pogled mi moemo vidjeti da nam netko dolazi, ali jo uvijek ne znamo tko nam
dolazi. Tako je i s dokazima za Boju opstojnost, mi moemo uvidjeti snagom argumenata da
je razumno priznati da postoji uzrok svim stvorenjima koje religije nazivaju Bogom, ali ne
moemo pojmiti kakvo je to bie u sebi, odnosno nismo u stanju shvatiti Boju bit, jer takva
vrsta shvaanja beskrajno nadilazi nae ograniene spoznajne sposobnosti.
Na tom se mjestu isto razumska naravna spoznaja, koja se jo ne nalazi na podruju
vjere, ispreplee i povezuje s vjerom kao nadnaravnim darom Duha, do koje se dolazi putem
Objave, koja nadilazi sve sposobnosti razuma. 34 Navlastito, Akvineva teologija nije ovisna,
kao to nam to Plantinga sugerira, o istim filozofskim dokazima naravne teologije. Te dvije
znanosti, filozofija i teologija, crpe znanja iz dvaju razliitih izvora, razuma i Objave, pa su
kao takve i autonomne. Tomina naravna teologija razumskim snagama podupire vjerska
uvjerenja, ali ih ne dokazuje strogo egzaktno, niti je to Tomin cilj. Istine dobivene Objavom
beskonano nadilaze istine do kojih moemo doprijeti razumski, to je za Akvinca
nedvojbeno.
Osim toga, Akvineva filozofija sadri ogroman broj citata, ona je dijaloki otvorena.
Zajedno s onima koji ne vjeruju u Boga dijalog je mogue ostvariti samo ako obje strane
unutar dijaloga polaze od istih pretpostavki. U sluaju ateista i vjernika ta zajednika osnova
je razum, a Akvinevi filozofski dokazi se oslanjaju iskljuivo na razum, to je prihvatljivo
ateistima i vjernicima. On prua svoje racionalne uvide koje je vrijedno prikupljao po cijelom
tadanjem svijetu, kranskom, arapskom, idovskom (Avicena, Averroes, Majmonid, Isaac
Israeli) da bi snagom argumenata uputio (ne egzaktno dokazao) na injenicu da Bog postoji.
Svaki ovjek se, neovisno o vjerskom opredjeljenju, koji puta pita o dokazima za
Boju opstojnost. Akvinac rjeava to pitanje, koje se vrlo esto javlja u povijesti filozofije, ali

34
Kad je u pitanju odnos naravne i nadnaravne spoznaje, Akvinac nedvosmisleno zastupa sljedee stajalite:
Postojanje Boga i Boja svojstva koja se po Rimljanima T, 20 mogu spoznati prirodnim razumom nisu lanci
vjere, nego njihove prethodnice(preambula). Kao to milost, naime, pretpostavlja narav, a savrenstvo ono to je
podlono usavravanju, tako i vjera pretpostavlja naravnu spoznaju, Toma Akvinski, Suma Teologije, Pitanje
2, lanak 2, izabrao i priredio: Tomo Vere, str. 170.

28
je prisutno i meu osobama koje nisu profesionalni filozofi. Dostojevski u Brai
Karamazovima na umjetniki nain opisuje konverzaciju koja je posveena toj temi. Njegovi
likovi neprestano raspravljaju o Bogu u itavom romanu. Nema osobe, radilo se o teistu ili
ateistu, koja se nikada nije zapitala o mogunostima da se dokae Boja egzistencija.
Bilo bi nevjerojatno da se vrhunski teolog poput Tome Akvinskog nikada nije suoio
s tim pitanjem. Ako poemo od pretpostavke da Bog postoji, tada je logino da je spoznaja o
njegovoj egzistenciji otvorena i ovjekovoj prirodnoj inteligenciji, na emu se temelje Tomini
putovi.
Kad je rije o pojmu dokaza treba biti jako oprezan i imati na umu da se suvremeni
pojam dokaza koji se javlja u matematici jako razlikuje od srednjovjekovnoga koji se javlja u
Akvinevoj filozofiji. Poglavito kad je rije o dokazima za Boju opstojnost, to nipoto ne
smijemo poistovjeivati sa strogo logikim egzaktnim izvodima. Tomini dokazi imaju svoju
ljepotu, uvjerljivost i dokaznu snagu, meutim oni ne postiu evidenciju kao egzaktni
matematiki dokazi kojih se prihvaanje na kraju svodi na aksiome koji su samo razumljivi
poput tvrdnje da je 1+2=3.
Matematiki teoremi zato su limitirani s obzirom na sadraje tvrdnji koje dokazuju.
Filozofska promiljanja, poput dokaza za Boju opstojnost neusporedivo su dublji i iri i kao
takve ih nije mogue egzaktno prikazati. Spomenuti dokazi ne pruaju istu evidenciju koju
imamo u sluaju nekih spoznaja, niti to od ove vrste dokaza smijemo oekivati. Kod dokaza
za Boju opstojnost radi se o konvergenciji razloga, a ne o dokazima u strogom smislu, kakvi
se koriste prilikom utvrivanja istinitosti, npr. matematikih teorema. Ipak, oni predstavljaju
jedan od najviih dometa iste ljudske inteligencije koju Akvinac potuje, dodijelivi joj
autonomiju u odnosu na prostor koji je odreen za vjeru.
Plantingina epistemoloka analiza kakvu susreemo u djelu Reason and Belief in
God, koja izvodi zakljuak da je Akvineva filozofija i teologija strukturirana kao jedan oblik
fundacionalizma pokazuje se nedovoljnom. Kritika tradicionalne naravne teologije kroz
Akvinevo djelo ne pogaa bitne pretpostavke njegova filozofskog i teolokog miljenja.
Akvineva namjera nije bila kreiranje filozofskoga aparata kojim bi pruio racionalne temelje
katolikoj vjeri. Stoga, Akvinac zasigurno nije fundacionalist niti evidencijalist u Plantinginu
smislu.

29
 3. PLANTINGIN EKSTERNALIZAM

Plantinga spada u grupu filozofa koji u okviru epistemolokih teorija zastupaju

eksternalistika gledita koja su nespojiva s fundacionalizmom. Konano opravdanje znanja
postavlja se izvan subjekta, smatrajui da je ono utemeljeno ukoliko je ovjekov kognitivni
aparat usklaen s planom rada za koji je nainjen i ako su za to stvorene povoljne okolnosti.
Prema njegovim rijeima, problem epistemolokog opravdanja teistikog vjerovanja sastoji se
u sljedeem:

Pitanje koje postavljamo povezano je s nainom na koji valja razmiljati o pozitivnom epistemolokom
statusu s nae toke gledita? Ovdje se prirodno pojavljuje prvi aproksimativno iskazan uvjet: uvjerenje
ima pozitivni epistemoloki status za osobu samo ako njegove kognitivne sposobnosti funkcioniraju
ispravno, funkcioniraju na nain na koji trebaju funkcionirati, funkcioniraju na nain na koji su
dizajnirani za rad (funkcioniraju na nain na koji su od Boga dizajnirani za rad), u prihvaanju vjere i
ustrajavanju u vjeri. Stoga smijemo predloiti da nuan uvjet pozitivnog epistemolokog statusa bude
usklaen s uvjetom da neije kognitivne sposobnosti, odnosno neije vjerovanje, bude usklaeno s radom
kognitivnog aparata, koji nije neispravan. Ovdje kognitivni aparat mora funkcionirati na nain na koji ga
je dizajniralo bie koje nas je stvorilo. Moemo rei da uvjerenje ima pozitivan epistemoloki status za
mene, u onoj mjeri u kojoj moje sposobnosti funkcioniraju ispravno u formiranju i ustrajavanju u ovom
uvjerenju, i da moje kognitivne sposobnosti rade ispravno, ako one funkcioniraju na nain na koji su
dizajnirane za rad od Boga. 35

Stoga Plantinga, nastoji izloiti epistemoloku teoriju prema kojoj su vjerske

propozicije upravo temeljne, nastojei pronai zadnje kriterije koji potvruju njihovu
istinitost.

3.1. Analiza inteligentnog dizajna kognitivnog aparata i njegova noetikog

okruenja

ovjekov kognitivni aparat ima tono odreeni plan rada po kojem je dizajniran. Ako se
nalazi u odgovarajuim okolnostima koje odgovaraju dizajnu njegovih kognitivnih
sposobnosti, ovjek e formirati vjerovanje u osobnog Boga, kao to ima sposobnost
razumjeti umjetnost, samoga sebe, svijet u kojem se nalazi, svemir, matematiku, brojeve,
razviti apstraktno miljenje ili mogunost razumijevanja drugih osoba. 36

35
Alvin Plantinga, Justification and Theism, Faith and Philosophy, (4) 4, 1987., str. 407.
36
Sljedei citat saima Plantingine misli: God has therefore created us with cognitive faculties designed to
enable us to achive true beliefs with respect to a wide variety of propositions-propositions about our immediate
environment, about own interior lives, about the thoughts and experience of other persons, about our universe at
large, about right and wrong, about the whole real and abstracta-numbers, properties, propositions, states of

30
 Ovdje je potrebno navesti distinkciju izmeu normalnog i ispravnog rada
kognitivnog aparata, nastojei naglasiti da ispravan rad kognitivnog aparata predstavlja
mnogo vei zahtjev od provjere radi li kognitivni aparat normalno.37 Ateisti i agnostici imaju
normalno razvijen kognitivni aparat, oni su uspjeni i racionalni u svojim razmiljanjima, tj.
nemaju kognitivne disfunkcije, nisu ludi, zbunjeni ili zaboravni. Iako njihov aparat
funkcionira normalno, ne moe se rei da radi i ispravno jer nije usklaen s dizajnom za koji
je projektiran, koji ukljuuje recepciju vjere u osobnoga Boga.
Plantinga se osvre i na bogatu kransku tradiciju prema kojoj je ovjek stvoren na
Boju sliku, a Bog je spoznajno bie u neogranienom, beskonanom stupnju savrenosti pa
zadnje epistemoloko opravdanje vjerovanja treba potraiti u toj injenici.
Vjera u Boga pokazuje se opravdanom, racionalnom i razumnom, usklaenom s
dizajnom ovjekova spoznajnog aparata koji je nainjen na sliku Boju. U ovjeka je ugraen
sensus divinitatis, putem kojega osoba ima sposobnost recepcije vjere. Sensus divinitatis valja
razumjeti kao unutranje osjetilo za Boga, koji je dio plana rada naega spoznajnog aparata.
Moemo ga usporediti s antenom koja se nalazi unutar kognitivnog aparata koja ima
sposobnost prijema vjere. Da bi prihvatio i doivio vjeru, kognitivni aparat mora raditi na
ispravan nain, na onaj nain na koji je dizajniran.
Toma Akvinski bi opazio da se vjera stjee nadnaravnim djelovanjem Svetog Duha.
On bi se u potpunosti sloio s Plantinginim gleditima da su vjerska uvjerenja upravo
temeljna. Ali se ne bi odrekao misaonog reflektiranja istih.
Da bi ovjekova spoznaja bila usklaena s planom rada koji je osmislio Bog koji je i
dizajnirao ovjekov kognitivni aparat s odreenom svrhom, potrebno je i odgovarajue
prikladno noetiko okruenje. Pozitivno noetiko okruenje je nuan uvjet ispravnog
funkcioniranja noetikog aparata. Istinita uvjerenja ovjek najlake stjee u odgovarajuim
okolnostima koje su za to pogodne.
Postoje izrazito nepovoljna noetika okruenja u kojima se moe zatei osoba.
Primjerice kanibalistika plemena svojom tradicijom i odgojem ne predstavljaju poeljno
okruenje za razvoj kognitivnih sposobnosti. Osoba koja je odgojena u takvu okruenju e
sasvim sigurno stei mnotvo pogrenih i suludih uvjerenja jer njezina okolina nije usklaena
s normalnim okolnostima za koja je predvien njezin kognitivni aparat. Njezina stajalita i
vjerovanja e degenerirati te e takva osoba pokazivati otklon od realnosti.

affairs, possible worlds and their like, about modality-what is necessary and possible-and about himself. U: JT,
str. 405.
37
Ibid., str. 408.

31
 I za vjerovanje u Boga je potrebno povoljno okruenje. Papa Benedikt XVI. je 2011.
godine u posjetu Hrvatskoj tumaio vanost obiteljskog ozraja za nastanak vjere i rast mladih
u vjeri. Obiteljsko ozraje predstavljalo bi prikladno noetiko okruenje za vjeru, kao nuan
preduvjet za njezino prihvaanje.

3.2. Kritika Plantingine epistemoloke teorije

Moemo opaziti da su Plantingina epistemoloka promiljanja o teistikom vjerovanju ovisna

o istinitosnom statusu teizma. Ako postoji kranski osobni Bog, tada nije teko prihvatiti
tvrdnju o inteligentnom dizajnu kognitivnog aparata. Fiksna toka reformirane epistemologije
koji zastupa Plantinga sadrana je u pretpostavci da postoji vjeno, potpuno savreno
beskonano bie koje nazivamo Bogom. U takvu tvrdnju nije lako uvjeriti ateiste ili
agnostike. Prema tom se gleditu teisti i ateisti razilaze jer i jedni i drugi apriori polaze od
razliitih pretpostavki iz kojih slijede i potpuno oprene konkluzije. Plantinga bi rekao da
teisti i ateisti imaju razliito poimanje koncepcije uma.
Sljedei problem je povezan s konkretnim vjernikim ivotom u kojem se koji put
bez vidljiva i jasna razloga javljaju krize vjere. Iz njegove filozofske analize nije potpuno
jasno na koji bi nain objasnio trenutke u kojima vjernik proivljava krizu vjere. Poznato je da
su najvei sveci katolike Crkve, poput sv. Ivana od Kria, prolazili kroz tamnu no vjere, a
to su trenuci u kojima njihov kognitivni aparat kao da nije pokazivao tendenciju prema
laganom i jednostavnom upijanju vjerskog sadraja. Iako su za to bili ispunjeni svi navedeni
Plantingini uvjeti, kao to su ispravnost rada kognitivnog aparata i pozitivno epistemoloko
okruenje i sv. Terezija od djeteta Isusa je u nekim trenutcima ostajala bez vjere u Boga, i to
pred kraj ivota. Teko je povjerovati u injenicu da je njezin kognitivni aparat zakazao ili da
nije radio usklaeno sa svojim planom rada kao i da se nalazila u nepovoljnom
epistemolokom okruenju, kad je poznato da je ivjela uzornim redovnikim ivotom.
ini se da spomenuta teorija opisuje samo odreena razdoblja iz ivota teista, a to su
one faze kad teist intuitivno i s lakoom stjee iskustva vjere. U takvim razdobljima sve tee
glatko pa se ini da kognitivni aparat s velikom lakoom apsorbira iskustva vjere.

32
3.3. Dva komplementarna, a ne suprotna pristupa vjeri

Plantinga analizira susret teistikog vjernika s odreenim vjerskim sadrajima i mehanizme

unutar njegovih kognitivnih sposobnosti koje dovode do neposrednog pristanka na vjerske
tvrdnje. Odnos vjernika prema sadrajima Objave, kao i prema molitvi, milosti, opravdanju
itd. upravo je temeljan. Ne moe se dokazati niti opovrgnuti filozofskim ni znanstvenim
argumentima. Pritom vjernik zna da su njegova uvjerenja istinita, taj in pristanka nipoto nije
iracionalan iako je spontan i neposredan.
Ipak, nakon pristanka na neki lanak vjere, mogue je da e se osoba poeti
propitivati o njegovu dubljem znaenju. Iako osoba vrsto i spontano vjeruje te je u tom inu
potpuno racionalna, ona poinje misliti o vjerskim sadrajima. Korisno je navesti sljedei
primjer takve situacije. Veoma esto se mlade osobe prvi put ozbiljnije susreu s vjerom za
vrijeme teaja za primanje sakramenata. Pretpostavimo da su ispunjeni svi prije navedeni
uvjeti, da je kognitivni aparat mlade osobe usklaen s planom rada za koji je nainjen i da je
na kolskom vjeronauku stvoreno pozitivno ozraje za funkcioniranje kognitivnog aparata te
ona spontano pristaje uz odgovarajue vjerske tvrdnje i pri tome je potpuno racionalna.
Pretpostavimo da je uenik na satu vjeronauka povjerovao u tvrdnju da je Isus Krist
pravi Bog i pravi ovjek i da u tom trenutku nije postavljao nikakva druga pitanja. Nakon
nekoliko tjedana ili godina, uenik se nanovo prisjeti vjerske istine koju je u prvi mah
spontano prihvatio. U takvim okolnostima kod njega se moe javiti itav niz pitanja koja su u
prvi mah ostala neodgovorena. Uenik poinje shvaati da moda nije adekvatno razumio
Boga, ovjetvo ili prirodu odnosa Boanskoga i ljudskoga u Isusovoj osobi. Drugim
rijeima, on poinje promiljati vjersku istinu koju je prihvatio nastojei je rasvijetliti i
dodatno protumaiti.
Na tom putu od velike pomoi mu moe biti iskustvo batinjeno u tradicionalnoj
naravnoj teologiji. Te istine su u tradiciji najee opisane i izreene odgovarajuom
filozofskom terminologijom pa ueniku moe biti od velike koristi upoznavanje s velikim
temama iz filozofije sadrane u djelu primjerice Tome Akvinskog. Filozofija Tome
Akvinskog moe predstavljati izvrstan uvod u razumijevanje dubljeg znaenja vjerskih istina.
Tako se moe shvatiti skolastika izreka da je filozofija praeambula fidei. Vjera je neizreciva
tajna koja trai razumsko tumaenje koje nikada ne moe biti do kraja iscrpljeno.
Akvinac je uvjeren da postoje vjerske tvrdnje o kojima govori Boja Objava, koje je
mogue dohvatiti i razumski, ali ti dokazi oito zbog svoje sloenosti i upotrebe iscrpne
filozofske aparature nisu primjereni svim vjernicima. Akvinevo poimanje odnosa izmeu

33
vjere i razuma opisano je u sljedeem citatu: Treba rei da je osim filozofskih znanosti, koje
se ispituju ljudskim razumom, za ljudski spas bilo potrebno neko drugo uenje prema
boanskoj objavi,i to najprije zato to je ovjek usmjeren prema Bogu kao prema nekom cilju
koji prelazi shvaanje razuma, prema izjavi Izaije 64, 4: Osim tebe Boe, oko nije vidjelo to
si pripremio onima koji te ljube. No cilj treba da prethodno bude poznat ljudima, koji prema
njemu moraju upravljati svoje nakane i djela. Zbog toga je za ovjekov spas bilo potrebno da
mu preko Boje objave budu poznate neke stvari koje nadilaze ljudski razum. Pa i ono to se o
Bogu moe istraiti ljudskim razumom bilo je potrebno da ovjek bude upuen Bojom
objavom. Istina naime o Bogu, istraivana pomou razuma, proizala bi za malo ljudi i nakon
duga vremena i s primjesom mnogih zabluda.38
Primjer takvih dokaza su poznatih pet putova za dokaz Boje opstojnosti, ali i brojni
drugi tekstovi. Zato je vjerniku prikladno i jedino mogue prihvaanje tih istina kao upravo
temeljnih putem vjere oslanjajui se na Objavu. Akvinac uoava da ak i filozofi koji se
profesionalno bave tim pitanjima u kojima se dodiruju vjera i razum lako upadaju u zablude i
pogreke kad su u pitanju neke istine vjere koje se mogu dokazivati i razumski. 39 I sam
Akvinac je prihvatio vjeru u najranijoj mladosti, kada sasvim sigurno nije poznavao toliko
filozofije i teologije da bi se mogao uputati u dokazivanje Boje opstojnosti te sigurno nije
prihvatio vjeru na osnovu dokaza, niti je u mladosti pokazivao manjak racionalnosti.
Problem noetikog statusa teistike vjere nije bio poznat u Tomino vrijeme kada su
njegovi suvremenici uglavnom prihvaali katoliku vjeru, a ateizam gotovo da i nije bio
poznat. Toma polazi od situacije kada je prihvaanje vjere bilo neupitno tako da se o temi
racionalnosti unutranjeg pristanka na vjeru nije ni raspravljalo. Zato njegova teologija ne
sadri epistemoloke analize kakve nalazimo kod Plantinge. Vjera je dar Boje milosti koji
nastaje djelovanjem Duha Svetoga. Usavrava i oplemenjuje narav, a ne ponitava je.
Akvincu je racionalnost ina pristanka na vjeru bila samorazumljiva i neupitna injenica, kao
i Plantingi koji tu ideju produbljuje.

38
Toma Akvinski, Suma Teologije I, Pitanje 1, lanak 1., u: Toma Akvinski: Izbor iz djela, glavni urednik:
Branko Bonjak sv. I, Naprijed, Zagreb, 1990., str. 250.
39
Na domai teolog Ivan Devi iznosi vlastita promiljanja o odnosu vjere i razuma koje moemo pronai u
enciklici Fides et Ratio: Stoga se s pravom moe rei da je prvotni i glavni cilj enciklike pokazati zato su vjera
i razum, premda autonomni, jedno na drugo nuno upueni. Kad je rije o vjeri, razlozi za to su povezani s
potrebom razumijevanja, provjeravanja i objanjavanja objavljenih istina, kao i s njihovim uvijek novim
izricanjem kako bi ih svaki ovjek u svojoj jedinstvenoj povijesnoj situaciji mogao prepoznati kao poruku
spasenja za sebe osobno, te s nunou komunikacije vjere sa suvremenom misli i kulturom. A jo prije svega
toga, vjera je upuena na razum kao jedan od uvjeta svoje mogunosti (drugi uvjet je sama objava). U: Ivan
Devi, Bog i filozofija, Kranska sadanjost, Zagreb, 2003., str. 68.

34
 Vjera je, smatra Akvinac, nuno potrebna za spas ovjeka, tako da bi bilo
neprikladno da do takvih istina dolaze iskljuivo profesionalni filozofi. Vjera je stvarnost koja
je otvorena svakom ovjeku pa je potpuno ispravno i racionalno da se do vjerskih istina dolazi
putem Objave. Time i Akvinac implicitno priznaje noetiku opravdanost neposrednog
pristanka na vjerske tvrdnje. On ak sumnja u filozofske konstrukcije osoba koje se dugo
vremena bave filozofijom, jer su i oni u vrlo velikoj opasnosti da formuliraju pogrene
zakljuke. Vidimo da je, prema Akvincu, i filozofima potrebna vjera koja proizlazi iz Objave,
ak i po pitanju onih istina koje je on u stanju dokazati.
Reformirana epistemologija i tradicionalna naravna teologija usredotoene su na dva
razliita podruja. Plantingina analiza odnosi se na spontane radnje naega kognitivnog
aparata pri neposrednom susretu s vjerom. Tradicionalna naravna teologija promilja,
produbljuje i istrauje istine ve prihvaene vjerom. Ovdje se pristup reformirane
epistemologije i tradicionalne naravne teologije meusobno nadopunjavaju. Vjera je stvarnost
koja za vjernika nije statina, ve se mijenja i razvija, zahtijevajui uvijek i nanovo
intelektualni pristanak osobe koja vjeruje. Svaki pristanak je novi racionalni i utemeljeni in
kognitivnog aparata, to se moe protumaiti i Augustinovom izrekom:Samo vjerovati nije
nita drugo nego mislei pristajati...Svaki koji vjeruje misli, kad vjeruje, misli, i kad misli
vjeruje...Kad vjera nije miljena, ona je nita.40

40
Ove Augustinove misli o vjeri koje je mogue pronai u djelu De praedestinatione sanctorum, ( 2, 5; PL 44,
963) citirane su iz knjige Ivana Devia, Bog i filozofija, Zagreb 2003., str. 69.

35
 4. PLANTINGINO RJEENJE LOGIKOG PROBLEMA ZLA U
SVIJETU

Neki ljudi mogu pomisliti da Bog koji je svemoan, savreno dobar, koji s beskrajnom
ljubavlju stvara svijet nikada ne bi dopustio ovoliku koliinu zla s kojom se svakodnevno
susreemo. Tu injenicu odreeni filozofi oblikovali su u argumente na temelju kojih tvrde da
je nelogina ili gotovo nevjerojatna temeljna pretpostavka teistikih religija o postojanju
Boga. Logiki problem zla u svijetu41 je stajalite koje se javlja u suvremenoj filozofiji, prema
kojem postoji logika kontradikcija izmeu Bojih atributa i injenice da postoji zlo u svijetu.
Problem su postavili filozofi koji zastupaju ateistika gledita sredinom prologa
stoljea, a rasprava traje sve do dananjih dana. U aktualnoj raspravi najee se mogu
pronai argumenti ateologa, dok su na drugoj strani reformirani epistemolozi. Prema
ateolozima, Bog je sveznajui te zna za sve strahote koje se svakodnevno dogaaju u naem
svijetu. Bog je i svemoan te moe neto uiniti da sprijei bespotrebne patnje i zlo. Budui
da je Bog moralno savren, svakako bi htio neto uiniti da sprijei sve zlo koje pogaa svijet.
No, svjedoci smo da u svijetu i dalje postoji zlo, pa se ini da je ono u suprotnosti s
pretpostavkom o postojanju svemonog, sveznajueg i moralno savrenog bia. injenica zla
i patnje je, kako se ini ateolozima, u suprotnosti, i jo i vie, u logikoj kontradikciji s
postojanjem savrenog Boga stvoritelja. Ateolozi nastoje koristiti logiko naelo ne-
protuslovlja prema kojem ne mogu istovremeno biti istinite propozicije i , elei
pokazati da pretpostavka o postojanju Boga, kad joj pridodamo injenicu postojanja zla,
nuno vodi u protuslovlje.
Alvin Plantinga zajedno s ostalim filozofima reformirane epistemologije bio je
aktivno ukljuen u tu raspravu, a jedan dio filozofa smatra da je on i uspjeno rijeio taj
problem. Pronaao je argumente kojima se suprotstavio tezama ateologa, ije se miljenje
pokazuje neodrivim. Promiljanja o suvremenom logikom problemu zla predstavljaju jedan
od najvanijih dijelova njegove filozofije.
Pitanje racionalnosti teista, odnosno istinitosnog statusa njegove noetike strukture,
javilo se unutar smjerova suvremene filozofije, poglavito u razdoblju od druge polovine 20.
stoljea te rasprava nije utihnula sve do danas. U razliitim akademskim publikacijama

41
Usp. James R. Beebe, Logical problem of evil, Internet Encyclopedia of philosophy,
(http://www.iep.utm.edu/evil-log/), (pristupljeno 29.12.2011.). U navedenoj internetskoj enciklopediji filozofije
objanjena je definicija logikog problem zla u svijetu.

36
napisanima o toj temi, ponajvie su bili zastupljeni filozofi koji su prema svjetonazorskom
uvjerenju ateisti ili agnostici (ateolozi), koji su teistikoj vjeri upuivali raznovrsne primjedbe
pa i onu koja se odnosi na problem zla.
U takvoj situaciji, Plantinga ispituje moe li vjernik na intelektualno prihvatljiv nain
ispovijedati vjeru u Boga, uz duno potivanje neugodne i zastraujue injenice postojanja
toliko nepotrebnog zla u svijetu. Ovdje bi se na prvi pogled moglo uiniti da vjernik ne
postupa dovoljno kritino, odnosno da ne uzima u obzir veoma snane argumente protiv vjere
koji, ini se, pobijaju svaku mogunost Boje egzistencije.
Ako bi se argumenti ateologa pokazali prihvatljivima, tada bi morali priznati da su
vjernici lakovjerne osobe, koje formiraju svoja uvjerenja na iracionalan nain. Plantinga je
pokazao da argumenti protiv vjerovanja u Boga, koje iznose ateolozi ne pokazuju dovoljno
logike vrstine te je pronaao jake razloge koji ih pobijaju. Plantinga se bavio i afirmacijom
teistikih gledita te je potvrdio da su teistika gledita logiki konzistentna pa ih je kao takve
mogue racionalno prihvatiti.

4.1. Primjeri zla u svijetu

Niti jedan filozofski argument koji nastoji pokazati da osobe koje prihvaaju vjerska uvjerenja
pritom nisu dovoljno racionalne, nema toliku mo kao argument protiv vjere koji proizlazi iz
postojanja zla u svijetu. Njemaki teolog Hans Kung je u jednom svom djelu zapisao da je
pitanje zla kamen temeljac ateizma. Najozbiljniji prigovor protiv vjere s kojim se moraju
nositi vjernici svih teistikih religija, kranstva, islama i idovstva povezan je s postojanjem
zla u svijetu. To je i razumljivo jer zlo ugroava i unitava samu egzistenciju ovjeka.
Zlo se manifestira u razliitim oblicima, poevi od fizikoga zla koje se javlja u
prirodnim katastrofama, kao to je nedavni potres u Japanu, tsunami koji je pogodio Tajland,
pa sve do moralnoga zla koje se oituje u ubojstvima, brojnim ratovima, teroristikim
akcijama u kojima stradavaju nevine rtve, ugnjetavanjima i iskoritavanjima slabijih. U
filozofiji se navodi i metafiziko zlo koje se odnosi na nesavrenost stvorenih bia. Naime,
sva stvorena bia su limitirana samom svojom prirodom koju obiljeavaju nedostatci. Veoma
upeatljiv primjer fizikog zla je sadran u tekstovima Williama L. Rowea koji navodi sluaj
umskog poara uzrokovanog sluajnim udarom groma, u kojem nastradale divlje ivotinje
ugibaju u velikoj agoniji, nakon dugotrajnih viednevnih patnji. 42 Nemogue je nai smisao u

42
Vidi: William L. Rowe, The problem of Evil and some Varieties of Atheism, American Philosophical
Quarterly 16, 1979., str. 337.

37
tolikoj patnji ivotinjskoga svijeta. Ipak, moralno zlo koje uzrokuje ovjek svojim hotiminim
nemoralnim odlukama po svojoj teini daleko nadilazi sve ostale oblike zla.
Unato svim, pa i vrlo snanim argumentima koji iznose kritiari religija, vie od 33
posto svjetskoga stanovnitva ine krani, 21 posto muslimani, 900 je milijuna hindusa, to
su teistike religije iji pripadnici vjeruju u Boga. U Hrvatskoj se vie od 88 posto
stanovnitva izjanjavaju kao katolici. 43 Svi oni vjeruju u Boga iako znaju da u svijetu ima
jako mnogo zla i nepotrebne patnje i pritom nisu iracionalni.

4.2. Teodiceja ili opravdanje Boga

ovjeanstvo se suoava s velikom koliinom zla, trpljenja i patnji od svog postanka.

Fenomen zla je esto puta bio osnovna tema umjetnikih djela, glazbe, slikarstva i kiparstva,
patnike sudbine opjevane su u pjesmama, opisane u romanima, itd. Njihovi autori su
nastojali proniknuti u problematiku zla koja je neodvojiva od biti ovjekove egzistencije. Jo
se nije rodio ovjek kojemu zlo nije sastavni dio ivota, tako da odnos spram zla predstavlja
temelj svjetonazora svakoga pojedinca. Opisi ovjekova odnosa prema zlu i doivljaj zla
ovjeka koji je njime pogoen, odnos prema vjeri i Bogu ovjeka koji pati, sadrani su u svim
religijama svijeta.
U biblijskoj literaturi je posebno snana i upeatljiva pjesma poznata kao Knjiga o
Jobu, u kojoj je opisan pravedan ovjek na kojega se oborila velika koliina zla, bolesti, smrti
lanova obitelji i svekolike patnje. Znakovite su rijei Biblijskog pisca stavljene u Jobova
usta: ovjek kojega je ena rodila kratkog je vijeka i pun nevolja (Job 14,1).44 Teko je,
gotovo nemogue, svoj toj patnji pronai smisao i prihvatiti je kao sastavni dio ivota.
Posebno kad se radi o patnji koja pogaa ovjeka osobno ili njemu najblie, a ne nekog
drugog nepoznatog ovjeka.
Problem zla u svijetu je ujedno i stari filozofski problem te su se njime bavili gotovo
svi znaajniji filozofi. U grkoj filozofiji taj je problem postavio Epikur, na slian nain na
koji su to uinili suvremeni ateolozi. Prema Epikuru postojanje zla je dokaz da se bogovi ne
brinu ni za ljude ni za svijet.

43
Usp. Veernji list, 20.09.2009., Zagreb.
44
Knjiga o Jobu predstavlja jedno od najviih literarnih ostvarenja u povijesti knjievnosti. Marijan Vugdelija, u
radu Job i problem patnje, Bogoslovska smotra, Vol. 64., No. 1-4, Split, 1995., str. 219-248., daje cjelovit prikaz
biblijskog znaenja Knjige o Jobu. Autor opisuje odnos prema Bogu starozavjetnog pravednika koji je pogoen
zlom i patnjom, koje donosi poruku svakom ovjeku pa i onom koji ivi danas u suvremenom dobu.

38
 Stvarnou zla u povijesti filozofske i teoloke misli bavili su se najvei kranski
filozofi i teolozi poput sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog. Augustinova i Akvineva
promiljanja o prirodi zla predstavljaju najdublji izraz ljudske misli te su postala sastavni dio
ljudske intelektualne batine, koji ima iznimnu vrijednost te nam i danas pomae u
razumijevanju zla.
Njemaki matematiar i filozof G. W. Leibniz utemeljuje u 18. stoljeu teodiceju kao
zasebnu filozofsku disciplinu. Godinom nastanka teodiceje smatra se 1710. kad je objavljena
Leibnizova knjiga Eseji iz teodiceje o Bojoj dobroti, ljudskoj slobodi i podrijetlu zla. Sam
naziv teodiceja potjee od grkih rijei Thes to znai Bog i dk to znai pravednost. Naziv
sugerira kljuno pitanje koje se pojavljuje u teodiceji, a to je opravdanje Boga zbog injenice
postojanja zla u svijetu.
Pitanjem zla bavi se i suvremena filozofija, posebno filozofi egzistencijalizma poput
S. Kierkegaarda, J. P. Sartrea, A. Camusa i M. Heideggera. Za Heideggera ovjek (zapravo
tubitak) je Sein zum Tode ili bitak k smrti, u emu se razotkriva tjeskoba i patnja koja je
ovjekov egzistencijal, tj. nain egzistencije tubitka. Patnja, tjeskoba i smrt ugraeni su u sam
bitak tubitka.
Vrijedno je spomenuti da se u dananjim najsuvremenijim raspravama o problemu
zla, osim pristupom koji je baziran na modernoj logici, tematici pristupa i sa stajalita teorije
vjerojatnosti. Ateolozi analitikoga smjera nastoje ukazati na malu vjerojatnost da postoji
Bog. U tim modelima koriste se matematiki alati teorije vjerojatnosti, uvjetna vjerojatnost,
nezavisnost i Bayesova formula. Izraunavaju se uzroci, vrste i distribucije zla i patnje.
Nastoji se pronai vjerojatnost ili nevjerojatnost postojanja Boga, pri emu se polazi od
pretpostavke o postojanju zla. Plantinga se pozabavio i traenjem argumenata vezanih uz
odreivanje vjerojatnosti Bojeg postojanja, da bi uzvratio i na tu skupinu primjedbi
usmjerenih protiv sustava teistikih vjerovanja. 45
Zadnjih godina javljaju se i najnovije inaice logikog problema zla poznate po
nazivu logiki problem uasnih zala, prema kojemu postojanje Boga nije spojivo s
najuasnijim zlima koja se dogaaju u svijetu. O ovim problemima pisala je Marilyn McCord
Adams. 46

45
Vidi: Alvin Plantinga, Epistemic Probability and Evil, Archivio di Filosofia 56., 1998., 557-584. U
spomenutom lanku Plantinga iznosi argumente protiv filozofa koji nastoje dokazati da je sa stajalita suvremene
teorije vjerojatnosti pretpostavka o postojanju Boga ima veoma malu vjerojatnost. Taj dio filozofije religije
danas je u jakom razvoju, o emu u zadnje vrijeme svjedoi pojava velikoga broja lanaka i knjiga na tu temu.
Ovdje nije obraen taj aspekt problema zla, ve je pozornost fokusirana na logiku varijantu problema.
46
Vidi: Marilyn McCord Adams, Horrendous Evils and the Goodness of God. Cornell University Press, Ithaca i
London, 1999.

39
4.3. Jedno Plantingino rjeenje logikog problema zla u svijetu

Iako jednim dijelom slijedi augustinijansku tradiciju, Plantinga pri promiljanju problema zla
polazi drugaijim, novim putem, za razliku od filozofije i teologije batinjene tradicijom. 47
Nastojei precizno formulirati logiki problem zla, Plantinga promatra strogo logiki
odnos meu sljedeim propozicijama:

(1) Bog je svemogui, sveznajui, svet i beskrajno dobar stvoritelj svijeta

(2) Postoji turpova zla, pri emu je turp mjerna jedinica za zlo, koja iznosi,
kao to pogaate (ukupne koliine zla u stvarnom svijetu).48

Ateolog bi ovdje odmah zakljuio da tvrdnje (1) i (2) nisu meusobno kompatibilne,
odnosno da nije mogue istovremeno prihvatiti obje. Zato prema njima teistiko vjerovanje
sadri meusobno proturjene tvrdnje pa je zato iracionalno. Kritiari tako teizmu osporavaju
ispravan noetiki status, vjera u Boga za njih nema racionalnog utemeljenja.
Nastojei obraniti racionalnost teistikog vjerovanja navodi sljedeu usporedbu s
frizijcem Fejkom. U tu svrhu uvodi sljedee propozicije:

(3) Fejk je Frizijac a 9 od 10 Frizijaca ne znaju plivati

(4) Fejk je frizijski spasilac a 99 od 100 frizijskih spasilaca znaju plivati. 49

Na temelju prethodnih propozicija (3) i (4) ispravno je prihvatiti zakljuak (5) da

(5) Fejk zna plivati.

Tvrdnja (5) je vjerojatna s obzirom na tvrdnju (4) ali se ini nevjerojatnom u odnosu
na tvrdnju (3). Usporeivanjem tvrdnji (3) i (5), vidi se da one nisu meusobno kompatibilne.
Na prvi pogled se ini da je malo vjerojatno (5), da Fejk zna plivati ako je poznato (3) da je on

47
Usp. RBG, str. 20-24.
48
Ibid. str. 21-22.
49
Ibid. str.22-23.

40
Frizijac. Situacija se mijenja nakon uvoenja tvrdnje (4) iz koje doznajemo da je Fejk frizijski
spasilac. Nakon uvoenja dodatne informacije o Fejku tvrdnja da spasilac Fejk zna plivati
postaje vrlo vjerojatna i prihvatljiva.
Primjer o frizijskom spasiocu Fejku na veoma slikovit nain opisuje koliko su
odreena uvjerenja uvjetovana perspektivom iz koje ih promatramo. Ako na Fejka gledamo
kao na Frizijca, tada se ini nemoguim da on zna plivati. Uvoenjem dodatne informacije o
Fejku kao spasiocu potpuno se mijenja slika o Fejku kao plivau. Sada postaje oito da Fejk
zna plivati.
Tim primjerom Plantinga opravdava teistiku vjeru u postojanje Boga unato
injenici postojanja velike razine zla u svijetu. Tvrdnje (1) i (2) su na prvi pogled takve da se
ini nevjerojatnim da bi mogle istovremeno vrijediti obje. Meutim, uvoenjem skupa
vjerovanja koje Plantinga oznaava s koje prihvaa teist, potpuno se mijenja slika odnosa
izmeu (1) i (2).50 Skup vjerovanja koje prihvaa teist otvara novu perspektivu o odnosu
meu tvrdnjama (1) i (2) poput dodatne informacije o Fejku za kojega doznajemo da je
spasilac.
U poetku se moe initi da je malo vjerojatno da vrijedi tvrdnja (1), ako je poznato
da vrijedi (2). Meutim, preostala uvjerenja koja prihvaa teist u potpunosti mijenjaju
perspektivu odnosa meu tvrdnjama (1) i (2). Drugim rijeima, vjera u Boga se u konanici
zasniva na ukupnom ivotnom iskustvu vjernika. U svjetlu toga iskustva drugaijim se ini i
odnos meu naizgled kontradiktornim tvrdnjama (1) i (2). Vidimo da uvoenjem skupa
vjerovanja vie nije nevjerojatno da se tvrdnje (1) i (2) meusobno ne iskljuuju. Sustav
vjerovanja koji sadri tvrdnje (1) i (2) nije iracionalan a samim tim argument iz postojanja zla
u svijetu ne prejudicira iracionalnost teista. Teist prema Plantingi ostaje savreno racionalan
pri vjerovanju u Boga unato egzistenciji zla.
Sadraj Plantingina primjera govori da trebamo biti veoma oprezni pri prosuivanju
vjerovanja. Prema Plantingi bi odbacivanje vjere samo na temelju postojanja zla u svijetu bilo
neopravdano. On stavlja u odnos tvrdnju (2) ne samo s tvrdnjom (1) ve je stavlja u suodnos
sa skupom svih uvjerenja teista . Samo ako nije u skladu sa itavim njegovim sustavom
vjerovanja teist e odbaciti svoju tvrdnju. Prilikom prihvaanja uvjerenja kao to je vjera u
Boga najveu ulogu ima cjelina naih uvjerenja. Vjerovanje u osobnog, svemogueg, vjenog
i savreno dobrog Boga koji je stvorio svijet nije nekonzistentno ili iracionalno unato
injenici zla.

50
Ibid. str. 22-23.

41
 Fejkov primjer ima i vrlo iroko znaenje te se moe primijeniti i na nau
interpretaciju nekih situacija, dogaaja, ili drugih osoba. Ponekad stvaramo vlastito miljenje
o odreenom stanju stvari na temelju nedovoljnih ili parcijalnih saznanja. Takva prosudba
esto moe biti pogrena, jer nismo sagledali cjelokupnu situaciju. Nakon to doemo do
informacija koje dodatno rasvjetljavaju promatranu situaciju, nae prvotno stajalite nam se
moe uiniti pogrenim te ga moemo ak i promijeniti. Plantinga je veliki dio svojega
filozofskog rada posvetio traganju za dodatnim informacijama kako bi uvrstio gledite da je
postojanje Boga logiki spojivo s injenicom postojanja zla u svijetu, s posebnim naglaskom
na moralno zlo, prema kojem su ostala zla zanemariva.

4.4. Je li teistika noetika struktura racionalna budui da postoji zlo?

Plantinga je od ateologa izdvojio Johna Mackiea kao jednoga od njihovih najznaajnijih

predstavnika. 51 Argumenti ostalih ateologa uglavnom se svode na Mackieve, koji smatra da su
sljedee tri tvrdnje:

(1) Bog je svemogu

(2) Bog je beskrajno dobar

(3) Zlo postoji.52

logiki nekonzistentne. Skup logikih propozicija koji sadri tvrdnje (1), (2) i (3) oznaimo s
. Skup je prema Mackieu nekonzistentan, jer su navodno bilo koje dvije tvrdnje iz
prethodnog skupa u kontradikciji s preostalom tvrdnjom. Veina teistikih religija unutar
struktura svojih vjerovanja sadri skup , pa su one kao takve, prema Mackieu
kontradiktorne.
Plantinga ne prihvaa tu pretpostavku, jer Mackie, kao uostalom niti jedan drugi
autor, nikada nije strogim logikim postupcima demonstrirao svoju tvrdnju. Drugim rijeima,
nikada nitko nije pronaao ni jedan jasan dokaz koji bi potkrijepio tezu o logikoj

51
Vidi: John Mackie, Evil and Omnipotence, u: Louis P. Pojman, Michael Rea, The Philosophy of Religion: An
Anthology, Wadsworth Cengage Learning, Boston, 2003., str. 299-307.
52
Vidi: Alvin Plantinga, God, Freedom and Evil, William B. Edermans Publishing Company, Michigan, 2002.,
str. 13.

42
nekonzistentnosti tvrdnja (1), (2) i (3) iz skupa . Toga je bio svjestan i sam Mackie koji je
gornjim propozicijama dodao i sljedee dvije, da bi dobio i formalnu kontradikciju:

(4) Dobra bia uvijek nastoje eliminirati zlo to bre mogu

(5) Ne postoje stvari koje ne moe napraviti svemono bie.53

Plantinga podvrgava detaljnoj analizi obje Mackijeve pretpostavke. 54 Tvrdnja (5) je

problematina, jer se moe postaviti pitanje moe li svemono bie stvoriti logiki nemogue
stvari poput okruglog kvadrata? U narodu je to pitanje poprimilo oblik: Moe li Bog stvoriti
kamen koji ni sam ne moe podii? Odnosno, podlijee li svemono bie logikim zakonima?
Neki filozofi, ukljuujui i Renea Descartesa, zastupali su stajalite da svemogui
Bog moe initi ak i logiki nemogue stvari. Ipak, veina ljudi vjeruje da se Boja svemo
ostvaruje unutar logikih zakonitosti, to ne predstavlja izraz Boje nemoi da neto naini,
ve puninu njegova bitka. Bog bi bio sam u sebi proturjean kad bi imao mogunosti initi
proturjene stvari. Proturjeno djelovanje je odraz nemoi bia koje djeluje proturjeno, a ne
njegove moi. Boja stvaralaka mo, dakle, ukljuuje stvari koje su unutar logikih zakona.
Bog nema nikakvih stvaralakih ogranienja, osim to ne moe stvarati logiki nemogue
stvari.
Mnogo lake se pokae da je tvrdnja (4) takoer nedovoljna. Zato je prethodni skup
propozicija potrebno korigirati, ega je bio svjestan i Mackie. Stoga je preoblikovao skup te
je dobio proireni skup propozicija, oznaimo ga s , koji uz Plantingine korekcije ima
sljedei oblik:

(1') Bog je svemogu

(2') Bog je beskrajno i potpuno dobar

(3') Bog je sveznajui

(4') Zlo postoji

53
Ibid., str. 17.
54
Ibid., str. 17-24.

43
 (5') Svemogue i sveznajue, beskrajno i potpuno dobro bie eliminira svako zlo
stanje koje ima mogunost eliminirati

(6') Ako je Bog svemogu i sveznajui, tada on moe ponititi svako zlo stanje
stvari.55

Sada nije teko provjeriti formalnim dokazom da je skup propozicija zaista logiki
nekonzistentan. Meutim, postavlja se pitanje jesu li sve tvrdnje koje su sadrane u tone?
Plantinga prihvaa tvrdnje (1')-(5') kao istinite. Problematinom se pokazuje tvrdnja (6').
Naime, Bog bi unitavajui svako postojee zlo, zajedno s njim morao unititi i veliku
koliinu dobra. Plantinga istie da patnja esto puta uzrokuje herojska djela koja vode prema
boljitku zajednice, mijenjaju odnose i stvaraju pozitivno ozraje. Kad bi Bog eliminirao
patnju iz ljudskoga ivota, ponitio bi i sve dobro koje moe iz toga nastati. Kako smatra
Plantinga, poanta je u tom to Bog ne moe iskorijeniti sve zlo u svijetu, jer je to i logiki
nemogue. Tu e tezu Plantinga dokazati obranom iz slobodne volje.

4.5. Zato je svemogui Bog dopustio toliko zla?

Ovdje se pribliavamo sredinjoj toki logikog problema zla, koja je mnogo ira i po svom
opsegu nadilazi temu logikog problema zla u svijetu. Sredinji dio problematike zla
ukljuuje promiljanje o razlozima zbog kojih Bog doputa zlo, to temu logikog problema
zla povezuje s bogatom kranskom teolokom tradicijom. Saeto, Plantinga promatra novu
propoziciju:

( ) Bog je stvorio svijet koji sadri zlo i za to je imao dobar razlog. 56

Oznaimo s skup tvrdnji koji sadri propozicije (1), (2), (3) i ( ):

(1) Bog je svemogu

(2) Bog je beskrajno dobar

55
Ibid., str. 21.
56
Ibid., str. 26.

44
 (3) Zlo postoji

( ) Bog je stvorio svijet koji sadri zlo i za to je imao dobar razlog.

Skup je iri od skupa koji smo prethodno definirali jer mu je pridodana

propozicija ( ). Upravo tvrdnja ( ) predstavlja poveznicu meu propozicijama (1), (2) i (3) iz
skupa . Sada nije teko ustanoviti logiku konzistentnost skupa , to bi znailo da su
teistika vjerovanja dokazano potpuno racionalna. Meutim, pitanje koje ostaje otvoreno
glasi: je li sve propozicije u skupu mogue potvrditi? Ako se pokae ispravnost tvrdnje ( )
tada e se i skup pokazati konzistentnim, a teistika uvjerenja racionalnima. Propozicija ( )
se pokazuje vrlo tekim predmetom dokazivanja.
Problematikom vezanom uz ( ) stoljeima se bavi kranska teologija i filozofija.
Jedna od najveih teolokih preokupacija sv. Augustina i sv. Tome Akvinskog ukljuuje
promiljanja o razlozima zbog kojih je Bog dopustio zlo.
Hiponski biskup Aurelije Augustin, suprotno stajalitima manihejaca prema kojima
je zlo neka vrsta zbiljnosti u sebi, zlo smatra nedostatkom dobra koje nema supstancijalnosti
vlastitoga bitka.57 Zlo se tako ne smatra zbiljom, ve njezinim nedostatkom, lienosti reda i
poretka, privacijom. Zlo nema bitak, ve je nedostatak bitka te se ono ne moe smatrati
nekakvom zlom supstancijom. Prema Augustinu zlo moemo usporediti s mrakom, koji nije
nita drugo nego nedostatak svjetla. Iako postoje i metafiziko i prirodno zlo, moralno zlo se
jedino moe smatrati zlom u punom smislu i najtee je od svih ostalih zala te mu je Augustin
posvetio najvie prostora u svojim razmiljanjima. Zlo nema bitka, ali to nije razlog da mu
Augustin ne pristupi s maksimalnom ozbiljnou, jer ono proizlazi iz grijeha i uzrokuje
razaranje ljudske prirode i samoga ovjeka.
Prema Augustinu grijeh izvire iskljuivo iz ovjekove slobodne volje, kao to on na
vie mjesta istie:I jer smo se sloili, poto smo s velikim marom raspravili problem, da zlo
nije proizalo niotkud, doli iz slobodne odluke volje.58 Bog koji je beskrajno dobar nije i ne
moe biti uzrok zla, koje proizvodi ovjek koji svojevoljno izabire loe postupke. ovjek ini

57
Stjepan Kuar, Aurelije Augustin, ovjek i vrijeme, u: Aurelije Augustin, O slobodi volje, preveo i priredio:
Stjepan Kuar, Demetra, Zagreb, 1998., str. 3-32. U ovom Kuarovom predgovoru Augustinovom djelu moemo
pronai skicu osnovnih Augustinovih misli o zlu, grijehu, istonom grijehu, ovjekovoj slobodnoj volji, oholosti
kao korijenu svih grijeha, Bojem djelovanju, pravednosti. Za daljnje razmatranje Augustinove filozofske i
teoloke misli moe posluiti uvod u Augustinovo najznaajnije djelo De Civitate Dei, autora Sergia Cote, Opi
uvod, preveo i priredio: Zdenko T. Tenek U: Aurelije Augustin, O dravi Bojoj-De civitate Dei, preveo:
Tomislav Ladan, Kranska sadanjost, Zagreb, 1996. str. VIII-CL.
58
Aurelije Augustin, Preispitivanja (Retractationes) u: Aurelije Augustin, O slobodi volje, preveo i priredio:
Stjepan Kuar, str. 354.

45
zlo kad se svojom vlastitom voljom okree od Boga prema niim vrijednostima te tako svojim
djelovanjem naruava poredak koji postoji u svijetu i ini nered. Sva zla izviru iz ovjekove
oholosti kada ovjek nastoji lano imitirati Boga. Zlo moe biti samo ovjekovo djelovanje,
kojim se on na odreeni nain usmjerava prema nitavilu. ovjek je kao slobodno bie
odgovoran za svoje postupke, jer on ima mogunost moralnoga izbora kojim se slobodnom
voljom moe okrenuti prema Bogu ili s druge strane moe izabrati zlo.
U svom najvanijem djelu O Bojoj dravi, Augustin opisuje dvije temeljne sile koje
upravljaju povijeu svijeta, koje on naziva dravama, od kojih je jedna drava Boja a
druga zemaljska. Te dvije drave nisu odvojene ve zajedno koegzistiraju, kao to zajedno
ive pravedni i nepravedni ljudi, a dobro je neodvojivo od zla. Dva razliita odnosa prema
stvarnosti na kojima se temelje dvije drave Augustin opisuje kao dvije razliite vrste ljubavi:
Dvije su dakle ljubavi utemeljile dvije civitates: ljubav prema sebi sve do preziranja Boga
rodila je zemaljsku civitas, ljubav prema Bogu sve do preziranja sebe rodila je nebesku
civitas.59 Plantingina koncepcija odnosa slobodne volje prema zlu i grijehu, na nekim
mjestima velikim dijelom nalikuje Augustinovim promiljanjima.
U nastavku je opisano Akvinevo vienje problema ( ). U Sumi teologije Akvinac
promilja o fenomenu zla u Pitanju 2, O Bogu, da li Bog postoji? U lanku 3 ovog pitanja
naslova Postoji li Bog?60 polazi od prigovora koji se mogu uputiti vjeri u postojanje Boga.
Prvi i najtei prigovor protiv tvrdnje o postojanju Boga koji Akvinac ovdje navodi jest
problem zla. Akvineva argumentacija je vrlo slina ateolokim argumentima koje iznosi
Plantinga, primjerice Mackijevim, a glasi ovako: Ako naime od dvije suprotnosti jedna bude
neograniena, druga e biti potpuno unitena. A upravo se to misli kod ovog imena Bog,
naime da je on neko neogranieno dobro. Kad bi dakle Bog postojao, ne bi bilo nikakvog zla.
Meutim, u svijetu se nalazi zlo. Dakle Bog ne postoji.61
U nastavku lanka, Akvinac donosi glasovitih pet putova kojima dokazuje da postoji
bie koje svi nazivaju Bogom, da bi potom iznio argument protiv spomenutog prigovora. U
odgovoru na prigovor o zlu Akvinac pie: Na prvi dakle razlog treba rei onako kako kae
Augustin u Enchiridionu: Budui da je beskrajno dobar, Bog ne bi nikad dopustio da u
njegovim djelima bude ikakvo zlo kad ne bi bio tako svemogu i dobar da ak i od zla uini

59
Aurelije Augustin, De civ. Dei 14,28, u: O Dravi Bojoj, str. LXV
60
Toma Akvinski, Suma teologije I, Pitanje 2, lanak 3 u: Toma Akvinski, Izbor iz djela, sv. I, glavni urednik:
Branko Bonjak, str. 272.
61
Ibid., str. 272.

46
dobro. Beskrajnoj dakle Bojoj dobroti treba pripisati to to doputa postojanje zala kako bi
iz njih izvukao dobra.62
U treem dijelu Sume, Akvinac odgovara na Pitanje 1, lanak 3, Da li bi se Bog bio
utjelovio i da ovjek nije sagrijeio? 63 Odgovara da je ljudska priroda nakon grijeha, odnosno
moralnih zala koja su je zahvatila, sada sposobna za uzvienije i bolje stvari, nego da nije
sagrijeila. Akvinac doslovno kae ovo:Nema, meutim, nikakve zapreke da ljudska priroda
poslije grijeha nije bila osposobljena za neto vee: Bog, naime, doputa da se dogaa zlo,
kako bi iz njih proizveo neto bolje. Stoga Apostol u Poslanici Rimljanima (5, 20), kae: Ali
gdje je grijeh postao vei, tu se milost izlila u preizobilju. Zato se i kod blagoslova uskrsne
svijee kae: O sretne li krivice koja je takvoga i tolikog Otkupitelja zavrijedila imati.64
Toma Akvinski dri da je Bogu bitna cjelina svjetskoga poretka unutar koje on i zlo
koristi u svrhu postizanja veega dobra. Bog je stvorio svijet s biima koja su razliita i to u
razliitim stupnjevima savrenstva. Takav raznovrsni svijet je savreniji od svijeta koji bi bio
nastanjen samo veoma monim biima, poput primjerice isto duhovnih bia anela, jer u tom
sluaju ne bi sadravao toliko mnotvo razliitih stupnjeva savrenstva. ovjeka kao moralno
nesavreno bie koje ponekad izabire zlo, treba promatrati kao dio unutar zadivljujue cjeline
svemira. Tako pojava zla u svijetu zadobiva sasvim drugaiju perspektivu unutar
sveukupnosti svih bia i svih pojava.
Time su iznijete skice nekih temeljnih odgovora na propoziciju ( ) koju je
formulirao Plantinga, koje donose Augustin i Akvinac, kao reprezentativni predstavnici
filozofa i teologa tradicionalne naravne teologije. 65
Da bi potvrdio istinitost propozicije ( ) Plantinga nastoji pronai logike razloge
zbog kojih je Bog dopustio zlo. Plantinga prihvaa tvrdnju prema kojoj Bog moe stvoriti bilo
koji logiki mogui svijet pa je mogao stvoriti slobodna stvorenja koja bi uvijek izabirala
dobro. Meutim, pitanje je bi li takav svijet bio savreniji od naega svijeta? U naem svijetu
ovjek ima slobodu volje kojom moe birati izmeu zla i dobra. Kako je ovjek stvoren na
nain da ima slobodnu volju, tada Bog nije mogao determinirati ovjeka da ini samo dobro.

62
Ibid., str. 275.
63
Toma Akvinski, Suma teologije III, Pitanje 1, lanak 3, u: Toma Akvinski, Izbor iz djela sv. II, glavni
urednik: Branko Bonjak, str. 385.
64
Ibid., str. 388.
65
Puno opirniji i detaljniji opisi tradicionalnom pristupu problema zla u europskoj kranskoj tradiciji, poevi
od patristike, preko srednjovjekovne teologije, sv. Augustina, sv. Anzelma, sv. Tome, se moe proitati u
lancima Ivana Tadia, O zlu u misli sv. Tome Akvinskog, Crkva u svijetu, Vol. 39, No. 1, 2004., str. 6-38. ,
Josipa Planinia, Problem zla u svijetu, Obnovljeni ivot, Vol. 66, No. 3, Zagreb, 2011., str. 343-359., Ivana
Bezia, Problem zla i zloe, Crkva u svijetu, Vol 41, No. 4, 2006., str. 467-484. Zanimljivo je vidjeti to o zlu
pie u Katekizmu katolike Crkve, latinsko izdanje 1994, (prijevod Glas koncila, 1994), akovec, 1994.

47
Sprjeavanje moralnog zla rezultiralo bi ponitavanjem moralnog dobra koje je rezultat
mogunosti slobodnog izbora. Za Plantingu se tu radi o logikoj nemogunosti stvaranja
ovjeka koji ne bi mogao initi zlo, ako nije ozbiljno ograniena njegova sloboda izbora, kao
to je logiki nemogue zamisliti okrugli kvadrat.

4.6. Obrana iz slobodne volje

Kljuni argumenti koje Plantinga iznosi u prilog tvrdnji ( ) vezani su uz obranu iz slobodne
volje (eng. Free Will Defense):

U tekstu koji slijedi usredotoit u panju na obranu iz slobodne volje (FWD). U nastavku u je
poblie ispitati, preciznije odrediti, razmotrit u primjedbe koje su joj upuene te u na kraju
pokazati da se FWD pokazuje uspjenom. Prije smo vidjeli da meu moguim stanjima stvari
postoje neke koje ak niti Bog moe stvoriti, a da ne pripusti mogunost zla; to su ona dobra koja
u sebi podrazumijevaju mogunost pojavljivanja zla ili zlog stanja stvari. FWD moemo
promatrati kao napor kojim nastojimo pokazati da postoje mnoge vrste dobra koje Bog ne moe
stvoriti bez da dopusti zlo. To su ona dobra stanja stvari koje u sebi ne sadre zlo niti povlae za
sobom bilo kakva zla; ije ostvarenje niti Bog ne moe omoguiti, a da pritom ne dopusti zlo. 66

Termin obrana iz slobodne volje skovao je sam Plantinga. U nastavku se za taj tip
argumentacije koristi skraenica FWD. Vidimo da se FWD argumenti zasnivaju na obrani
vrijednosti ovjekove slobodne volje, koja je prema Plantingi toliko dragocjena da je Bog
nee ponititi, makar upravo ta sloboda povlai za sobom i mogunost pojavljivanja i velike
koliine zla. Uspije li njegov plan dokaza, ta nova informacija iz FWD-a e povezati i logiki
opravdati ( ), a koja povezuje propozicije (1), (2) i (3). Na taj nain e se dokazati
racionalnost teistike noetike strukture.
Plantinga koristi rezultate suvremene modalne logike da bi ukazao na postojanje
jakih logikih razloga zbog kojih postoji zlo. 67 U nastojanju da objasni FWD uveo je nove
pojmove, smatrajui da e ideja moguih svjetova, koja se javlja u filozofiji logike, dovesti do
rjeenja problema zla. Pojam mogueg svijeta vezan je uz logiku mogunost njegova
ostvarenja. Postoji distinkcija izmeu prirodne i logike nemogunosti ostvarenja odreene
situacije ili dogaaja. Prirodna nemogunost ukljuuje prirodna ogranienja stvorenja.
Primjerice, ovjek ne moe preplivati Atlantski ocean i ne moe letjeti. Meutim, mogue je
zamisliti i takav svijet u kojem bi ovjek to mogao. Mogue je zamisliti svijet s drugaijim
fizikalnim i kemijskim zakonima od onih koji vrijede u naem svijetu.

66
Vidi: GFE, str. 29.
67
GFE, str. 3.

48
 Meutim, nelogian svijet ne moe postojati. Logikim ogranienjima se smatraju
sva logiki nemogua stanja stvari. Logiki je nemogue da je ili da osoba koja je
starija od Marka, bude mlaa od Mate ako je Mate mlai od Marka. Na primjer, nije mogu
svijet u kojem je Ana koja ima dva brata, jedino dijete svojih roditelja, jer je takvo stanje
stvari logiki nemogue. Osnovna ideja mogueg svijeta je da se radi o nainima kojima se
dogaaji mogu ostvariti, odnosno skupu svih stvari koje se mogu realizirati, a da se pri tom ne
javljaju logiki nemogui dogaaji. Mogui svijet sadri sva logiki mogua stanja stvari.
Izmeu bilo koja dva stanja stvari unutar istoga svijeta ne smije biti logike kontradikcije.
Prema Plantingi, ogranienje Boje svemoi odnosi se ponajprije na logika ogranienja. Ni
svemogui Bog nije mogao stvoriti logiki nemogu svijet.68
Razliite logiki mogue svjetove moemo usporediti s razliitim knjigama u kojima
su opisana sva stanja stvari u svim logiki moguim svjetovima. Svako stanje stvari u tom
svijetu moemo opisati jednom istinitom propozicijom . Skup svih propozicija u nekom
moguem svijetu treba biti logiki mogu. To znai da ne smije biti logikih kontradikcija
meu propozicijama u istom svijetu, jer bi se u tom sluaju radilo o svijetu koji je logiki
nemogu. Mogui svijet je poput knjige koja sadri skup svih propozicija koje su istinite i
meusobno kompatibilne. Svaki mogui svijet mora biti potpun, to znai da moraju biti
ispunjena sva mogua stanja stvari vezana uz taj svijet.
69
U poglavlju The Free Will Defense Plantinga donosi obranu argumentom iz
slobodne volje (FWD-a). Prema njemu srce obrane iz slobodne volje jest konstatacija da je
mogue da Bog nije mogao stvoriti svijet koji sadri moralno dobro (ili toliko moralnog
dobra koliko ga sadri ovaj svijet) bez da sadri moralno zlo.70 Oznaimo ovu tvrdnju s ( ):

( mogue je da Bog nije mogao stvoriti svijet koji sadri moralno dobro (ili
toliko moralnog dobra koliko ga sadri ovaj svijet) bez da sadri moralno
zlo.71

Prethodna tvrdnja predstavlja sredinji stavak koji Plantinga u FWD-u nastoji

dokazati. Vidimo da u propoziciji ( Plantinga nije zanijekao mogunost Bojeg stvaranja
nekoga drugog svijeta u kojem uz moralno dobro uope ne bi postojalo moralno zlo. Tvrdnja
( opisuje mogunost, ali ne i nunost postojanja svijeta u kojem uz moralno dobro ni Bog
68
Ibid., str. 31.
69
Ibid., str. 29-33.
70
Ibid., str. 31.
71
Ibid., str. 31.

49
ne moe ponititi zlo. Plantinga je u tome potpuno jasan kad na vie mjesta ponavlja:Sigurno
postoje mogui svjetovi koji sadre moralno dobro bez moralnog zla.72 Meutim, Bog nije
nainio takav svijet. Plantinga je samo ustvrdio da je logiki mogue da je na svijet stvorio
svemogui Bog, u kojem postoji moralno dobro, ali i moralno zlo koje ni Bog ne moe
eliminirati. Drugim rijeima, Plantinga tvrdi da je logiki mogu svijet koji je stvoren od
savrenog Stvoritelja, u kojem ni savreni Stvoritelj tog svijeta ne moe odvojiti moralno zlo
od moralnog dobra.
Kad dokae svoju tvrdnju, iz nje e direktno slijediti da postojanje Boga nije u
kontradikciji s injenicom zla. Da bi se dokazala kljuna tvrdnja ( potrebno je opovri
Leibnizovu pogreku i definirati pojmove istinski slobodne osobe i prekosvjetske
izopaenosti.

4.7. Leibnizova pogreka

Mogue je zamisliti milijarde razliitih moguih svjetova. Od svih moguih izbora od

milijardu razliitih mogunosti, Bog je stvorio upravo ovaj svijet. Prema Leibnizu, Bog je
napravio najbolji mogui izbor svijeta te je prema njemu ovaj svijet najsavreniji svijet od
svih moguih svjetova. Plantinga dokazuje da ta tvrdnja ne moe biti istinita, jer ne postoji
najsavreniji svijet.73 Naime, ako bi na bio na odreenom stupnju savrenosti, uvijek je
mogue zamisliti neki drugi svijet koji bi imao neto vee savrenstvo. Ako bi stupanj
savrenstva naeg svijeta oznaili s , tada u Boju svemo spada ostvarenje svijeta sa
stupnjem savrenosti Argument kojim se koristi Plantinga nalikuje dokazu o
beskonanosti skupa prirodnih brojeva. Leibniz je pokazao i da je logiki nezamislivo da Bog
stvori apsolutno savren svijet, jer bi takav svijet bio sam Bog. Prema tome, bilo koji logiki
mogui svijet koji Bog moe nainiti, nuno mora biti nesavren.
S druge strane Leibniz smatra da je Bog mogao izabrati i stvoriti i neki drugi mogui
svijet. On dri da je unutar Boje svemoi stvaranje bilo kojeg mogueg svijeta. Plantinga se
ne slae s tom Leibnizovom tezom te je za nju skovao termin Leibnizova pogreka.74
Da bi se suoio s Leibnizovim argumentima, Plantinga tom problemu pristupa s
velikom otrinom preciznosti pojmova kojima se koristi u raspravi. Nastoji pokazati da
Leibnizova teza nije istinita te da postoji barem jedan logiki mogui svijet koji Bog nije

72
Ibid. str. 33.
73
Ibid., str. 34. Argument koji je naveden u tekstu slijedi Plantinginu ideju.
74
Ovaj pojam Plantinga uvodi u djelu The Nature of Necessity, Clarendon Press-Oxford, New York, 1974., str.
180-184.

50
mogao nainiti. Ponajprije Bog nije mogao nainiti mogui svijet u kojem sam ne postoji.
Naime, prema modalnoj logici neka propozicija je nuna ako je ona istinita u svakom
logiki moguem svijetu. Primjere nunih propozicija moemo pronai u matematici i logici.
Bie je nuno ako ono nuno egzistira u svakom moguem svijetu. Takvo se bie razlikuje od
kontingentnih bia koja mogu i ne moraju egzistirati. Bog je nuno bie koje nuno postoji u
svakom logiki moguem svijetu. Stoga Bog nije mogao stvoriti svijet u kojem on ne postoji.
Ovdje problem skree prema pitanju logike dokazivosti Bojeg postojanja, kojemu je
Plantinga posvetio veliki dio svojega filozofskog rada.75
Da bi opovrgnuo Leibnizovu pogreku, Plantinga navodi argumentaciju koja je
opisana u tekstu koji slijedi te u tu svrhu uvodi i za to prikladne definicije i oznake. 76
Pretpostavimo da je u nekom svijetu ostvaren skup stanja stvari koje moemo oznaiti sa .
Pretpostavimo da se osoba koja ima slobodnu volju u svijetu u kojem je ostvaren skup stanja
nalazi pred izborom u kojem ima mogunost odluiti hoe li obaviti radnju ili ima
suprotnu mogunost da izabere da ne naini . Svijet u kojem je ostvaren skup stanja koji
sadri ostvarenje dogaaja oznaimo s . Veoma slian svijet u kojem je takoer ostvaren
isti skup stanja , ali u kojem se osoba opredijelila za oznaimo s . Ako je Bog osobi
dao slobodnu volju, tada je ona, naavi se pred izborom izmeu i mogla izabrati jednu
ili drugu opciju. Plantingin argument je sljedei. Ako je osoba izabrala opciju , tada je
realiziran svijet te Bog nije mogao aktualizirati svijet . Vrijedi i obrat. Ako se osoba
odluila izabrati , tada je realiziran svijet te Bog nije mogao izabrati svijet . Dakle,
postoji barem jedan mogui svijet koji Bog nije u stanju stvoriti. Lako se vidi da postoji
mnogo takvih moguih svjetova.
Plantinga navodi primjer o Maurice koja ivi u svijetu zvanom Kronos, u kojem
svaki dan u neko vrijeme slobodno izabire doruak od zobenih pahuljica ili se, u suprotnom,
odluuje preskoiti zobene pahuljice. Promotrimo sljedee propozicije:

(i) Ako se ostvario skup stanja , Maurice slobodnom voljom izabire zobene
pahuljice

(ii) Ako se ostvario skup stanja , Maurice slobodnom voljom ne izabire zobene
pahuljice. 77

75
Plantinga je razvijao modalnu verziju Anzelmovog ontolokog dokaza na veoma rigorozan i precizan nain.
76
Pojam Leibnizove pogreke Plantinga uvodi u djelu NN, str. 180-184. Takoer je neto detaljnije opisan u
Plantinginoj knjizi GFE, str. 45. Ovdje je iznesena skraena verzija demonstracije njegovih tvrdnja.

51
 Maurice je slobodna u svom izboru, tako da na Kronosu u trenutku , nakon to se
odvio skup stanja , dogaaji mogu poi u dva smjera. Ili e Maurice izabrati zobene
pahuljice ili ih nee izabrati. Tako moemo zamisliti dva mogua svijeta, kojima odgovaraju
dva razliita stanja stvari, svijet u kojem se Maurice odluila jesti pahuljice i dualni svijet
, u kojem ona ne eli jesti pahuljice. Ako se Maurice odluila da ne eli pojesti pahuljice,
realizirati e se svijet . Ako se Maurice odluila za izbor (i), tada ni Bog ne moe uiniti da
se aktualizira svijet koji sadri (ii), iako je Bog svemoan i je jedan od moguih
svjetova.78 Vrijedi i obrnuto, ako se Maurice odluuje ne izabrati pahuljice, tada je ispunjeno
(ii), aktualizirati e se svijet , dok se svijet nee moi aktualizirati.
Ni Bog ne moe stvoriti svijet u kojem postoji Maurice koja ima slobodnu volju, u
kojem se odluila izabrati (ii), a da se ostvario skup stanja stvari koji odgovara svijetu .
Ostvarenje stanja stvari na Kronosu ovisi o Mauricinoj slobodnoj volji, tako da i ona sukreira
taj svijet.
Tim dokazom Plantinga je pokazao, suprotno Leibnizu, da postoji barem jedan
mogui svijet koji ni Bog nije mogao stvoriti. Time je rijeeno pitanje Leibnizove pogreke i
nainjen prvi korak u dokazu tvrdnje ( ).

4.8. Istinski slobodne osobe i prekosvjetska izopaenost

Primjer Mauricina izbora prikazuje situaciju odluke koja ne sadri nikakvu moralnu
vrijednost. Problem koji je Plantinga rjeavao odnosi se na moralno djelovanje. Osnovno
pitanje FWD-a povezano je s tvrdnjom ( ) da je Bog mogao stvoriti mogui svijet, koji sadri
moralno dobro, u kojem ne moe ponititi moralno zlo? Odgovor se krije u prirodi moralnosti
svake pojedine osobe koja ivi u moguem svijetu.
U svrhu dokaza ( ) potrebno je uvesti nekoliko preciznih definicija. Prema
Plantinginoj definiciji situacija je moralno vana za danu osobu, ako je za osobu moralno
pogreno obaviti to djelovanje, a moralno ispravno ga je propustiti.
Osoba je istinski slobodna ako je u danoj situaciji slobodna u odnosu na situaciju
koja je moralno vana.79 Istinski slobodna osoba ima mogunost izbora dobroga ili zlog
djelovanja u danim, moralno vanim situacijama. Bitno je spomenuti da se tu radi o

77
GFE, str. 43
78
Ibid., str. 43.
79
Ibid., str. 30.

52
Plantinginim definicijama te moe doi do iskrivljenih zakljuaka ako se navedenim
pojmovima pridaje ire znaenje od onoga koje je opisano definicijama.
Da bi argumentirao ( ), tj. pokazao kako je logiki mogue da je Bog mogao stvoriti
svijet koji sadri moralno dobro pri emu ne moe ponititi moralno zlo, Plantinga uvodi
pojam prekosvjetske izopaenosti (eng. Transworld depravity-TWD). Pojam se prvi put
spominje u djelu The Nature of Necessity. U nastavku teksta prekosvjetsku izopaenost
oznaavamo s TWD.

Definicija TWD-a je sljedea:

Osoba pati od TWD-a ako i samo ako vrijedi sljedee: za svaki svijet u kojem je osoba
istinski slobodna u i u kojem je inila samo ono to je moralno ispravno u , postoji
dogaaj i maksimalni dio tog svijeta takav da:

(1) podrazumijeva da je moralno vano za

(2) podrazumijeva da je slobodan u odnosu na

(3) je dio svijeta i ukljuuje da niti izabire niti odbija izabrati

i
(4) Ako je aktualiziran, e izvriti krivi izbor spram dogaaja . 80

Drugim rijeima, istinski slobodna osoba pati od TWD-a ako u svakom moguem
svijetu, u nekom trenutku, slobodno obavlja barem jednu moralno pogrenu radnju. Mogue
je zamisliti svijet u kojem samo jedna osoba pati od TWD-a, ali i svijet u kojem sve osobe
pate od toga izopaenja volje.
Plantinga e dokazati da je Bog mogao stvoriti takav svijet, u kojem svaka osoba pati
od TWD-a te stoga u njemu nije mogao ponititi moralno zlo. Time e biti pokazana i
najvanija tvrdnja FWD-a, a to je ( ).
U nastavku je naveden jedan slikoviti primjer koji dodatno potkrjepljuje argument
( ), koji je slian odgovarajuem Plantinginu primjeru.81 Neka uenik Mate ivi u svijetu u

80
Ibid., str. 48.

53
kojem je ispunjen skup situacija koje odgovaraju skupu iz prethodne definicije. Takoer,
pretpostavimo da je Mate istinski slobodan, u smislu Plantingine definicije u odnosu na
sljedei moralni izbor. U nekom trenutku pred Matom se pojave mogunosti ostvarenja dvaju
moguih izbora.

(i) Mama je dala Mati 200 kn da kupi knjigu iz filozofije. Mate je kupio knjigu.

(ii) Mama je dala Mati 200 kn da kupi knjigu iz filozofije. Mate nije kupio knjigu,
ve je potroio novac u kockarnici.

Ako se Mate odluio za opciju (i), tada Bog ima mogunost stvoriti svijet koji
sadri skup stanja uz pretpostavku da se odvio dogaaj (i). S druge strane, Mate se moe
odluiti i za moralno pogrenu opciju (ii), ime se realizira svijet u kojem se dogaa
dogaaj (ii). Plantinga smatra da Bog moe stvoriti samo jedan od ova dva svijeta, i to ovisno
o Matinu izboru.
Taj primjer predstavlja argument u prilog tvrdnji da Bog nije mogao nainiti svijet u
kojem ivi Mate, u kojem bi se izbjegla ili ponitila Matina moralno pogrena odluka, jer ta
odluka ovisi o Mati koji je istinski slobodan. (Ovdje treba biti vrlo precizan, jer gornja
konstrukcija bitno ovisi o Plantinginoj definiciji istinski slobodne osobe.) Time je pronaen
barem jedan svijet, koji Bog nije mogao nainiti. Iz ovog primjera slijedi da o Mati ovisi je li
Bog mogao ili nije mogao ostvariti takav svijet. Ako je Mate osoba koja e barem jednom u
ivotu napraviti moralno pogrean izbor, tada e svijet u kojem ivi Mate sadravati moralno
zlo, to ovisi o Matinoj esenciji ili svojstvima koja on ima kao osoba.

4.9. Esencije istinski slobodnih osoba

Plantinga definira i esencije istinski slobodnih osoba.82 Pojam esencije kako ga shvaa
Plantinga razlikuje se od pojma biti bia koji se javlja u klasinoj filozofiji. Svaka istinski
slobodna osoba ima svoju esenciju, kao skup najbitnijih obiljeja koja je opisuju kao osobu.
Neko pojedino svojstvo je esencijalno za odreenu osobu ako ta osoba ne moe postojati, a da

81
Ibid., str. 46-49. Plantinga navodi primjer Curlyja koji se naao pred dilemom uzimanja ili odbijanja mita. Ako
Curly odlui primiti mito, ni Bog ga u tome ne moe sprijeiti, a da ne doe u kontradikciju sa slobodom volje
koju je dodijelio Curlyju.
82
Ibid., str. 49-53.

54
ne sadri to svojstvo. Esencija je skup svih esencijalnih svojstava. Pojedina osoba predstavlja
ostvarenje jedne esencije.
Ako sve esencije istinskih slobodnih osoba sadre TWD, tada e i sve istinski
slobodne osobe koje su ostvarenja tih esencija takoer patiti od TWD-a. Budui da je svaka
osoba realizacija jedne esencije, Bog moe stvoriti osobe samo realizacijama odreenih
esencija. Meutim, ako svaka esencija sadrava TWD, tada neovisno o esencijama za koje se
Bog odlui, stvorene osobe ako su istinski slobodne patit e od TWD-a te e u svakom
moguem svijetu napraviti barem jedan moralno lo izbor.
Mate koji se opredijelio za odlazak u kockarnicu oito pati od TWD-a. Njegov
moralno pogrean izbor ne moe sprijeiti ni Bog, jer bi time ograniio Matinu slobodnu
volju. Naime, Mate je istinski slobodna osoba. Isti zakljuak se moe primijeniti na sve druge
istinski slobodne osobe koje pate od TWD-a. Ako sve istinski slobodne osobe pate od TWD-
a, tada ni Bog ne moe sprijeiti moralno zlo koje nastaje zahvaljujui njihovim loim
izborima. Na ovom mjestu Plantinga ima sve argumente koji mu omoguavaju traeni
zakljuak ( :Dakle, mogue je da Bog nije mogao stvoriti svijet koji sadri moralno dobro
bez moralnog zla.83 Drugim rijeima, mogue je da je Bog, unutar svoje svemoi, mogao
nainiti svijet u kojem istinski slobodna stvorenja uz moralno dobro ine i moralno zlo koje
Bog ne moe sprijeiti, to je temeljna teza FWD-a.
Plantinga nigdje ne govori da je takav svijet nuan jer je mogue zamisliti i neki
drugi svijet. Ali, svemogui Bog se odluio stvoriti upravo takav svijet, u kojem ne moe
ponititi zlo, a da zajedno sa zlom ne uniti i moralno dobro, to je logiki mogue. Primjer
svijeta u kojem ive istinski slobodne osobe koje pate od TWD-a je na svijet. ovjekova
esencija sadri TWD, te ovjek oito pati od TWD-a. U tom sluaju u svijetu u kojem ivi
ovjek ni Bog ne moe unititi zlo. Konaan Plantingin zakljuak je da je mo svemogueg
Boga limitirana slobodom koju je On dodijelio svojim stvorenjima.84 Ovdje se moe
postaviti pitanje odakle se pojavio TWD u ljudskoj prirodi to vodi u teoloka razmatranja
koja prelaze opseg ove teme.

83
Ibid., str. 54.
84
NN, str. 189.

55
4.10. Teistiki noetiki sustavi su u potpunosti racionalni

Sada su pripremljeni svi argumenti kojima Plantinga demonstrira racionalnost

teistikih uvjerenja. Ako je Bog stvorio istinski slobodna stvorenja koja uz to i pate od TWD-
a, tada vrijedi tvrdnja:

( ) mogue je da Bog nije mogao stvoriti svijet koji sadri moralno dobro (ili
toliko mnogo moralnoga dobra koliko ga sadri ovaj svijet) bez da sadri
moralno zlo.

Tvrdnja ( sada potvruje tvrdnju ( ):

( ) Bog ima razloge zbog kojih postoji zlo u svijetu.

Tim je dokazano da su logiki konzistentne tvrdnje iz skupa A: 85

(1) Bog je svemogu, sveznajui i neizmjerno dobar

(2) Postoji zlo u svijetu.

Saeto, Plantinga je uspio nai propoziciju koja spaja (1) i (2) a to je ( :

( mogue je da Bog nije mogao stvoriti svijet koji sadri moralno dobro (ili
toliko mnogo moralnoga dobra koliko ga sadri ovaj svijet) bez da sadri
moralno zlo.

Propozicija ( ) predstavlja poveznicu izmeu tvrdnja iz skupa te je Plantingin

konaan argument u prilog tvrdnji ( ) da je Bog stvorio svijet koji sadri zlo i za to je imao
dobar razlog.
Sada moemo i formalno zapisati sve propozicije koje predstavljaju proirenje skupa
, koji moemo oznaiti kao :

85
Vidi: GFE, str. 54.

56
 (1) Bog je svemogu, sveznajui i neizmjerno dobar

(2) Bog nije mogao stvoriti svijet koji sadri moralno dobro bez da sadri
moralno zlo

(3) Bog je stvorio svijet koji sadri moralno dobro

(4) Postoji zlo u svijetu.86

Prethodni skup propozicija je strogo logiki konzistentan, to je sada lagano i

formalno dokazati. Prema tomu konzistentne su i tvrdnje (1) i (4) koje ine skup . Ovim je
pokazano da je i sam skup koji je logiki konzistentan (podsjetimo se, skup sadri samo
dvije propozicije (1) i (4)). Kako skup predstavlja temelje noetikih struktura svih teistikih
sustava vjerovanja, FWDom je potvrena njihova racionalnost.
Propoziciju (2) treba promatrati iskljuivo u kontekstu skupa jer ona nije
dokazana. Utvrena je mogunost da u nekom logiki moguem svijetu vrijedi (2).
Propozicija (2) nije nuna, ona ne mora vrijediti u svim moguim svjetovima. Plantinga
nigdje nije dokazao da Bog nije mogao nainiti i drugaiji svijet, u kojem bi postojalo samo
moralno dobro bez imalo moralnoga zla. Meutim, Bog je stvorio upravo ovaj svijet, u kojem
ljudi ine dobro i zlo. Jedno od svojstava toga svijeta jest da ni Bog ne moe sprijeiti zlo, a
da ne doe u suprotnost sa svojom odlukom kojom je stvorio takvo istinski slobodno
stvorenje kao to je ovjek, koji ponekad ini zlo. Argument iz FWD-a jasno pokazuje da je
logiki mogue da Bog stvori upravo takav svijet. Time je odgovoreno na primjedbe ateologa.

86
Ibid., str. 54.

57
4.11. Uspjeh teodiceje slobodne volje

Na koncu obrana iz slobodne volje, kao to je pokazano u prethodnim poglavljima, postie

svoj cilj. Sam Plantinga u zakljunim rijeima o problemu zla u svijetu, koji iznosi u The
nature of Necessity, u sljedeem citatu koji saima sam problem i njegovo rjeenje tvrdi:

Cilj obrane iz slobodne volje bio je pokazati da je propozicija

(1) Bog je sveznajui, svemogui, i beskrajno dobar
u skladu s propozicijom
(2) Postoji zlo u svijetu

koritenjem injenice da istinitost para propozicija i zajedno konzistentan ako postoji propozicija
koja je konzistentna s te ujedno povlai . Prethodno smo pokazali da je propozicija

(3) Svaka esencija pati od prekosvjetske izopaenosti

u skladu s Bojom svemoi. No, ona je tada oito konzistentna i s propozicijom (1). Dakle,
moemo je iskoristiti za dokaz da je propozicija (1) kompatibilna s (2). Nastojimo pokazati
kompatibilnost propozicija (1), (3) i
(4) Bog ostvaruje svijet koji sadri moralno dobro.
Navedene propozicije oigledno su konzistentne. No, one nadalje povlae propoziciju
(2) Postoji zlo u svijetu.
Prema tomu, pokazano je da je (1) konzistentno s (2) te se obrana iz slobodne volje pokazala
uspjenom. Naravno, spajanje propozicije (3) s (4) nije jedina mogunost koja moe igrati ulogu
87
traene propozicije r u obrani iz slobodne volje.

Zakljuimo FWD konstatacijom da slobodna volja ini ovjeka sposobnim za

moralna dobra iznimne vrijednosti, ali ovjek se moe odluivati i za zlo. Slobodom izbora
Bog je ovjeka stvorio kao veoma vano bie, ije odluke bitno utjeu na ovaj svijet.
Zahvaljujui slobodnoj volji ljudi mogu initi zlo u irokim razmjerima. U stanju su
manipulirati i obmanjivati druge ljude da bi ih mogli iskoritavati za svoje ciljeve. Sposobni
su vriti pljake i razbojstva, financijske i druge malverzacije kojima unitavaju ope dobro
zajednica i itavih naroda za svoje uske interese ili zapoinjati ratove u kojima mogu biti
istrijebljeni itavi narodi. ovjek modernoga doba upravlja i razornim silama poput
nuklearnog naoruanja ime ima mo unititi itav planet.
S druge strane, slobodna volja ini ljude sposobnima i za vrhunska moralna dobra.
Pozitivnim pristupom ovjek uvijek moe graditi i stvarati, mijenjati postojee drutvene
odnose na bolje i initi moralna djela od iznimne vrijednosti. Mnogi ljudi se dre poslovice
prema kojoj im dan nee biti dobar, makar i zaradili plau, ako nisu uinili neto dobro
onome tko im to nee moi platiti. 88 Takva dobra djela ne bi bila moralno vana ako nisu

87
Alvin Plantinga, NN, str.188-189.
88
Autor poslovice koja se moe pronai na internet stranici (http://www.mysterywithus.com/mudre-misli/),
(pristupljeno 2.2.2012.) je Ruth Smeltzer.

58
napravljena svjesno i slobodno. Na zlo moemo gledati kao na cijenu kojom je plaena ta
sloboda.

4.12. Kritika FWD-a

FWD u filozofiji religije privukao je veliku pozornost, tako da uz filozofe koji ga prihvaaju
postoji iroka grupa filozofa koji ga nastoje osporiti. Jedan od njih je i Hugh Lafollette, koji u
lanku Plantinga on the Free Will Defense eli pokazati da svijet koji Bog ne bi mogao
stvoriti ne bi bio niti logiki mogu. 89 U osvrtu na primjer s Maurice koja treba nainiti izbor
izmeu dviju mogunosti za doruak, Lafollette tvrdi da prihvaanje jednoga od dva mogua
svijeta ili stavlja u logiku nemogunost ostvarenja onoga drugog. Lafollette zakljuuje
da Plantinga govori o svijetu koji je ionako logiki nemogu te da njegov argument nije
postigao svoj cilj, a to je konstrukcija logiki mogueg svijeta koji Bog ne moe stvoriti.
Naime, takav svijet koji Bog ne moe stvoriti ne bi bio u potpunosti logiki mogu.
Ideju TWD-a kritizirali su brojni filozofi religije. Jednu zanimljivu kritiku uputio je i
Richard Otte u lanku Transworld Depravity and Unobtainable Worlds.90 On se dosjetio
zamisliti svijet u kojem je prvi ovjek Adam postavljen pred samo jednu moralno vanu
odluku, a to je poiniti ili ne poiniti samoubojstvo. Adama je Bog stvorio kao slobodnoga,
tako da se on moe slobodno odluiti za jednu i za drugu opciju. Ako se Adam odlui protiv
samoubojstva, tada je oito mogu svijet u kojem stvorenja koja su u mogunosti donositi
moralno vane odluke ine samo moralno dobro bez imalo moralnog zla. Ipak, Otteov primjer
ne rui Plantinginu tezu, jer Plantinga govori o logikoj mogunosti postojanja svijeta u
kojem uz dobro Bog ne moe unititi zlo. Plantinga nigdje ne pie da je takav svijet nuan i
jedini mogui. On doputa mogunost postojanja svijeta koji sadri samo moralno dobro bez
imalo moralnog zla. Time je Otte samo naveo primjer svijeta koji je drugaiji od Plantingina.
Benjamin Huff smatra da je Plantinga prilikom dokazivanja svojih tvrdnja nekritiki
pretpostavio velik stupanj ogranienja na Boju svemo. 91 Plantinga je propustio dokazati da
je tako veliko ogranienje Boje svemoi, koje on uvodi da bi dokazao svoje teze, uistinu

89
Hugh Lafollette, Plantinga on the Free Will Defense, International Journal for Philosophy of Religion, 1980.,
123-132.
90
Richard Otte, Transworld Depravity and Unobtainable Worlds, Philosophy and Phenomenological Research
78 (1), 2009., str. 165-177.
91
Benjamin Huff, Contingency in Classical Creation: Problems with Plantinga's Free Will Defense, Element 1,
No 1, 2005., (http://www.smpt.org/docs/huff_element1-1.html), (pristupljeno 15.1.2012.),

59
logiki nuno. Prema Huffu, tu se vie radi o Plantinginoj intuiciji, nego o logikom
argumentu.
TWD je jedna vrsta manjkavosti volje koja se barem u jednoj prilici odluuje izabrati
zlo. Postavlja se pitanje na koji nain i iz kojih razloga se ovjek voljno odluuje za zlo?
Kako dolazi do moralno loega izbora te zato u nekom trenutku dolazi do moralno
neispravnih postupaka?
Plantingina koncepcija FWD-a temeljena je na postavljanju odreene apstraktne
situacije, ija konstrukcija ne ukljuuje odgovarajue ljudske osobine koje presudno utjeu na
fenomen moralnoga izbora. Na ovom mjestu u raspravu se mogu ukljuiti i filozofi naravne
teologije promiljanjima na temu o odnosu izmeu volje i razuma. Naime, ovjekovim
voljnim odlukama uvijek prethode uvidi razuma.
Primjerice, Mate iz prethodnoga primjera ima racionalne razloge koji potvruju
njegovu odluku. Ako se odluio izabrati opciju (i) i kupiti knjigu iz filozofije, znai da je on
razmiljanjem ustanovio da ta knjiga za njega ima odgovarajuu vrijednost. Ili je naao neki
drugi razlog, moda osjeaj odgovornosti prema majci, ili se jednostavno bojao da e biti
kanjen ako ne kupi tu knjigu. Isto vrijedi i za opciju (ii).
Ako je odluio zloupotrijebiti majino povjerenje, uzeti novac i otii u kockarnicu,
on je za taj in sigurno pronaao svoje razloge. Moda je on smatrao da e na uloenih 200
kn u kockarnici dobiti 200 000 kn te e poslije otii u knjiaru i kupiti knjigu i time ostvariti i
veliku korist. Svaka njegova odluka je uvijek popraena razumskim razlogom kojem je cilj
ostvarenje nekog dobra.
Svaki ovjek, pa i Mate, u svakoj pojedinoj odluci imaju svoju sliku i poimanje to je
za njega dobro. Pitanje koje se ovdje moe postaviti jest je li on u svom razmiljanju bio
objektivan? Ako se odluio staviti novac na kocku, on se sigurno nadao velikom dobitku, ne
znajui da je njegova ansa za dobitak veoma mala te da e najvjerojatnije izgubiti sve. Mate
je na ulasku u kockarnicu bio svjestan da to nije moralno ispravno, no ipak je to uinio. Ovdje
se javlja problem zagonetnoga odnosa izmeu volje, spoznajne snage i spoznatog predmeta ili
skraeno, odnos izmeu volje i razuma.
Na ovom mjestu korisno je u raspravu uvesti Akvineva razmiljanja 92 o odnosu
izmeu volje i razuma, koja dopunjavaju Plantingina razmatranja i dodatno rasvjetljavaju
postavljeni problem slobodnog izbora. Moralna djelatnost ovjeka je pokrenuta spoznajnim
predmetom koji razum prosuuje je li on dobar ili zao. Taj in razuma pokree volju koja

92
Ivan Tadi, O zlu u misli sv. Tome Akvinskog, Crkva u svijetu, Vol. 39, No. 1, 2004., str. 30.

60
pokree izvoenje odreene radnje. Prema Akvincu ovjekova odluka je in razuma, koji
pretpostavlja in volje, te njezinom snagom razum pokree zapovijeu da se in
odjelotvori.93
S moralnoga gledita, dobro i zlo tako ovise o voljnom inu. Ako je voljni in
usklaen s razumom, takav in je moralan. Ako se ovjek svjesno odlui na radnju suprotnu
od one koju razum prepoznaje kao moralno ispravnu, tada nastaje moralno zao in. Akvinac
je ovdje jasan: Taj je pak nedostatak usmjerenja hotimian, u vlasti je naime same volje
htjeti ili ne htjeti. Zatim, u njezinoj je vlasti da razum to u zbiljnosti promatra, ili da od
promatranja odustane, ili da promatra ovo ili ono. Nije ipak taj nedostatak u udorednom
smislu: ako, doista, razum ne promatra nita ili ako promatra bilo koje dobro, to jo nije
grijeh, sve dok volja ne pone teiti neprimjerenom cilju. To je ve in volje. 94
Vidimo, prema Akvincu, da moralno neispravan in nastaje u trenutku kad Mate
svjesno zanemari razumsku prosudbu koja mu govori da njegov odlazak u kockarnicu nije
moralno ispravan. Unato primamljivim razlozima koji ga vuku da poini moralno lo in, on
ipak zna da je taj in lo. Ako tada i dalje ustraje pri svojoj odluci i ode u kockarnicu, dobio ili
izgubio, njegov postupak nee biti moralno ispravan. Svaki ovjek je nebrojeno mnogo puta,
poput Mate, nainio lo izbor. Na taj nain bi Akvinac objasnio prirodu moralnoga zla koje
nastaje zbog nesavrenosti volje koju Plantinga naziva TWD-om. I na ovom pitanju se
pokazuje komplementarnost reformirane epistemologije i tradicionalne naravne teologije.
Plantinga je zasluan za preciziranje logikog problema zla u svijetu, kakvo nije
uinio niti jedan filozof prije njega. Plantingina kritika ateistikih argumenata o logikoj
nekonzistentnosti teistikih vjerovanja je poluila potpuni uspjeh. Pokazalo se kako je sustav
vjerovanja u koji sadri uvjerenja da postoji savreni, svemogui i sveznajui Bog
kompatibilan s injenicom postojanja zla u svijetu. Moemo stoga zakljuiti da je Plantinga
uspjeno razrijeio logiki problem zla u svijetu. Pokazao je da su ateoloki argumenti
promaili svoj cilj. Nakon objavljivanja Plantinginih tekstova, obino se smatra da je logiki
problem zla u svijetu u filozofiji religije zaokruen. Ipak, njegova rjeenja otvaraju nove
vidike te se razvijaju nova pitanja i stajalita poput epistemolokog probabilizma.
S druge strane, unato svim nastojanjima i uspjenim argumentacijama tradicionalne
naravne teologije kao i jakim Plantinginim argumentima koji u velikoj mjeri rasvjetljavaju
logiki problem zla u svijetu, zlo i dalje ostaje ponajprije veliki misterij i nepoznanica. To

93
Ovo razmiljanje donosi Toma Akvinski u Sumi teologije, Pitanje 17, lanak 1. Citirano iz lanka Ivana
Tadia, O zlu u misli sv. Tome Akvinskog, str. 29.
94
Toma Akvinski, Suma protiv pogana, III, 10, U: Toma Akvinski, Suma protiv pogana, preveo i priredio:
Augustin Pavlovi, Kranska sadanjost, Zagreb, 1993-1994.

61
potvruju i rijei sv. Augustina koji priznaje a ja sam traio dalje odakle zlo, i ne bijae
izlaza iz toga. 95 ovjek je tako rascijepljeno bie, sklono dobru, ali ponekad i zlu. Poglavito
je teko osobno iskustvo zla i patnje, koje ljudima koji su njime pogoeni esto puta zatvara
nadu. Svaki se ovjek treba nauiti nositi sa zlom. Znakovite su rijei teologa i sveenika
Romana Guardinija koje je na samrti izgovorio pred prijateljem W. Dirksom:
Na posljednjem sudu nee on (tj. Guardini) dati da bude samo pitan, nego e i sam pitati;
nada se usrdno da mu aneo nee tada uskratiti pravi odgovor na ono pitanje na koje mu
nijedna knjiga, pa ni Pismo, nijedna dogma i nijedno uiteljstvo, nijedna teodiceja ni
teologija, pa ni ona njegova nije mogla odgovoriti: Zato, Boe, ti strani zaobilazni putevi
prema spasenju, trpljenje nedunih, krivnja? 96

95
Aurelije Augustin, Ispovijesti, preveo: Stjepan Hosu, Kranska sadanjost, Zagreb, 1973., str. 140.
96
Te Guardinijeve posljednje misli zapisane su u knjizi Eugena Bisera, Interpretation und Veranderung: Werk u.
Wirkung Romano Guardinis, Paderborn, 1979., str.132-133. Citirano iz: Stjepan Kuar, Pogovor, Odakle
teodiceja, U: Aurelije Augustin, O slobodi volje, preveo i priredio: Stjepan Kuar, str. 383.

62
 5. ZAKLJUAK

Nekritiki proirujui temeljne principe fundacionalizma evidencionalisti prigovaraju teistima

nedostatak dokaza koji potvruju njihova vjerovanja. Plantinga je pokazao da dosljedno
pridravanje fundacionalistikih kriterija dovodi do brojnih apsurda i nedosljednosti.
Pokazalo se da su fundacionalistiki principi logiki nekonzistentni i da vode do zakljuka
prema kojem bi se veina svakodnevnih uvjerenja pokazala iracionalnima. Time se sam
fundacionalistiki princip ini iracionalnim. Neprikladno je propozicije vjere vrednovati
fundacionalistikim principima.
Plantinga je te ideje prvi put razvijao u djelu God and other minds u kojem daje
sofisticirane argumente da vjera u Boga kao i vjerovanje da uz nas postoje i drugi umovi, ima
isti noetiki status. Noetiki status teistikog vjerovanja prema Plantingi ovisi o opravdanju
upravo temeljnih (eng. properly basic) uvjerenja. Opravdanje racionalne prihvatljivosti
upravo temeljnih uvjerenja, koja ine vei dio noetikog sustava vjernika mogue je pokazati
analiziranjem ovjekova spoznajnoga aparata kao i okoline u kojoj spoznajni aparat
funkcionira. 97
U epistemolokom smislu reformirani filozofi dijele eksternalistika gledita.
Zakljuak reformirane epistemologije je da osoba formira istinite upravo temeljne propozicije
ako njezin kognitivni aparat radi ispravno, u skladu s planom rada koji je dizajnirao Bog te
ako se nalazi u prikladnoj okolini koja je primjerena njegovoj svrsi prema kojoj su kognitivne
sposobnosti dizajnirane. Prema Plantingi osoba ima predispozicije za prihvaanje vjere putem
sensusa divinitatisa, kao dijela svojih intelektualnih sposobnosti.
Vjera u Boga ukljuuje itavoga ovjeka sa svim njegovim sposobnostima pa tako i
ovjekovu racionalnost. Za njega vjera u Boga mora biti racionalan in jer je ovjek
racionalno bie. Teistiki noetiki sustavi su u svojoj strukturi racionalni te se Plantinga
posvetio istraivanju i rasvjetljivanju upravo te racionalnosti, motiviran upornim
osporavanjem koje dolazi iz ateistikih filozofskih krugova. Plantingina koncepcija
opravdanja primijenjena na sadraje teistikih vjerovanja pokazuje da je teist u potpunosti
racionalan i da je njegovo pristajanje uz vjerske tvrdnje opravdano.
Plantinga je rijeio i logiki problem zla u svijetu koji je ateistima sluio kao jak
argument protiv racionalnosti teistikih noetikih vjerovanja. Obranom iz slobodne volje

97
Vidi: JT, str. 403-426.

63
pokazano je kako je mogue da je Bog stvorio svijet u kojem uz moralno dobro ne moe
ponititi moralno zlo. Time je naen argument koji spaja na prvi pogled proturjene tvrdnje o
postojanju Boga i injenice postojanja zla. Potvrdom obrane iz slobodne volje Plantinga je
stvorio novu perspektivu u sagledavanju odnosa izmeu prihvaanja postojanja Boga i
injenice zla. Pokazao je da ovdje nema nikakve logike nekoherencije, nego sasvim
suprotno, da je vjera u Boga kompatibilna s injenicom zla. Time je Plantinga obranio srce
teistike noetike strukture koja se jo jednom pokazala potpuno racionalna.
U reformiranoj epistemologiji i tradicionalnoj naravnoj teologiji vjerski fenomeni se
promatraju s razliitih kutova gledanja te se u reformiranoj epistemologiji rjeavanju i neka
nova pitanja koja se do sada nisu javljala u teolokoj i filozofskoj tradiciji. Golema
tradicionalna kranska misaona batina ne moe biti u suprotnosti s reformiranom
epistemologijom jer one imaju drugaije filozofske preokupacije. Vjerska problematika kojim
se bavila tradicija po opsegu je mnogo ira od tema koje se javljaju u reformiranoj
epistemologiji. Primjerice, logiki problem zla u svijetu uklapa se u mnogo iri kontekst
problema zla o kojem su promiljali gotovo svi znaajniji filozofi, poput sv. Augustina i sv.
Tome Akvinskog.
Neke teme koje prouavaju reformirani epistemolozi, kao to su racionalnost vjere ili
logiki problem zla u svijetu, karakteristine su za 20. i 21. stoljee te se u tom obliku nisu ni
javljale unutar tradicije. Ponekad se klasini filozofski problemi formuliraju na nove naine
koji se uklapaju u trendove suvremene filozofije te se u skladu s tim javljaju i nova rjeenja
koja predlau reformirani epistemolozi. Tradicionalna naravna teologija ima iznimnu dubinu
tumaenja vjere, koja u svakom vremenu, pa i naem suvremenom dobu, zbog svoje ope
ljudske vrijednosti i univerzalnosti moe posluiti kao putokaz pri promiljanju vjerske
stvarnosti. Zbog navedenih razloga tradicionalna naravna teologija i reformirana
epistemologija mogu se smatrati komplementarnim pristupima vjeri koji se meusobno
nadopunjavaju. Oba su se pristupa pokazala vanim te i danas imaju nezamjenjivu ulogu za
teoloka promiljanja.

64
O AUTORU

Roen je 20. 8. 1975. Godine u ibeniku gdje je trenirao nogomet i tae-kwon-do. Zavrio je
Prirodoslovno matematiku gimnaziju te je nastavio kolovanje u Zagrebu na Matematikom
odjelu PMF-a, gdje je 1998. godine diplomirao matematiku s temom iz teorije vjerojatnosti.
Potom je 2005. godine magistrirao matematiku u podruju matematike analize kod mentora
Josipa Pearia i poeo se baviti filozofijom upisavi se na studij filozofije na Filozofskom
fakultetu Drube Isusove. Studij filozofije zavrio je 2011. godine diplomskim radom na temu
Spoznaja Tome Akvinskog u tumaenju Hijacinta Bokovia, kod mentora Ivana Macana.
Autor je nekoliko znanstvenih radova iz matematike i tehnikih znanosti. Predavao je
matematike kolegije na Fakultetu prometnih znanosti i Tekstilno-tehnolokom fakultetu.
Trenutno je zaposlen na Grafikom fakultetu u Zagrebu kao predava iz matematike grupe
predmeta koja ukljuuje i vjerojatnost i statistiku. Zimi voli odlaziti na skijanja, a u ljetnim
mjesecima sandolinom obilaziti ibenske otoke. U slobodno vrijeme prognozira rezultate
sportskih dogaaja.

65
LITERATURA

A) Knjige i radovi

1. Aurelije Augustin, Ispovijesti, preveo: Stjepan Hosu, Kranska sadanjost, Zagreb,

1973.
2. Aurelije Augustin, O dravi Bojoj-De civitate Dei, urednik: Anton Benvin, preveo:
Tomislav Ladan sv. I,II i III, Kranska sadanjost, Zagreb, 1996.
3. Aurelije Augustin, O slobodi volje, preveo i priredio: Stjepan Kuar, Demetra, Zagreb,
1998.
4. Aurelije Augustin, Preispitivanja, u: Aurelije Augustin, O slobodi volje, str. 354-370.
5. Baker, Deane-Peter, Introduction: Alvin Plantinga, God's philosopher, u: Baker,
Deane-Peter (uredio), Alvin Plantinga, str. 1-13.
6. Baker, Deane-Peter (uredio), Alvin Plantinga, Contemporary philosophy in focus,
Cambridge University Press, Cambridge, 2007.
7. Beebe, R. James, Logical Problem of Evil, Internet Encyclopedia of Philosophy,
(http://www.iep.utm.edu/evil-log/), 2003.
8. Beilby, James, Epistemology as Theology, An Evaluation of Alvin Plantingas
Religious Epistemology, Ashgate Publishing, Aldershot, 2005.
9. Bezi, Ivan, Problem zla i zloe, Crkva u svijetu, Vol 41, No. 4, 2006., str. 467-484.
10. BonJour, Laurence, Plantinga on Knowledge and Proper Functions, u: Kvanvig,
Jonathan (uredio), Warrant in Contemporary Epistemology, str. 47-71.
11. Clifford, K. William, The Ethics of Belief (1877),
(http://www.infidels.org/library/historical/w_k_clifford/ethics_of_belief.html)
12. Cota, Sergio, Opi uvod (preveo i priredio Zdenko T. Tenek), u: Aurelije Augustin, O
dravi Bojoj, preveo: Tomislav Ladan, str. VII-CL.
13. Devi, Ivan, Bog i filozofija, Kranska sadanjost, Zagreb, 2003.
14. Greco, John i Sosa, Ernest (priredili), Epistemologija, Vodi u teorije znanja, priredio:
Borislav Mikuli, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.
15. Huff, Benjamin, Contingency in Classical Creation: Problems with Plantinga's Free
Will Defense, Element 1, No 1, 2005.
16. Katekizam katolike Crkve, latinsko izdanje 1994, prijevod: Glas koncila, akovec,
1994.

66
17. Kuar, Stjepan, Odakle teodiceja, u: Aurelije Augustin, O slobodi volje, preveo i
priredio: Kuar, Stjepan, str. 381-422.
18. Kuar, Stjepan, Aurelije Augustin, ovjek i vrijeme, u: Aurelije Augustin, O slobodi
volje, preveo i priredio: Stjepan Kuar, str. 3-32.
19. Kvanvig, Jonathan (uredio), Warrant in Contemporary Epistemology, Rowman and
Littlefield Publishers, Maryland, 1996.
20. Lafollette, Hugh, Plantinga on the Free Will Defense, International Journal for
Philosophy of Religion, 1980., str. 123-132.
21. Macan, Ivan: Filozofija spoznaje, Filozofsko-teoloki institut Drube Isusove, Zagreb,
1997.
22. Macan, Ivan, to nam poruuje enciklika Fides et ratio?, Obnovljeni ivot, (54) 1,
Zagreb, 1999., str. 93-109.
23. Mackie, John, Evil and Omnipotence, u: Pojman, P. Louis, Rea, Michael, The
Philosophy of Religion, str. 299-307.
24. McCord, Adams, Marilyn, Horrendous Evils and the Goodness of God. Cornell
University Press, Ithaca i London, 1999.
25. Modernizing the Case for God, Time, April 7, 1980, str. 65- 66.
26. Otte, Richard, Transworld Depravity and Unobtainable Worlds, Philosophy and
Phenomenological Research 78 (1), 2009., str. 165-177.
27. Planini, Josip, Problem zla u svijetu, Obnovljeni ivot, Vol. 66, No. 3, Zagreb, 2011.,
str. 343-359.
28. Plantinga, Alvin, Epistemic Probability and Evil, Archivio di Filosofia 56., 1998., str.
557-584.
29. Plantinga, Alvin, God and other minds, A Study of the Rational Justification of Belief
in God, Cornell University Press, Ithaca i London, 1967.
30. Plantinga, Alvin, God, Freedom and Evil, William B. Edermans Publishing Company,
Michigan, 2002.
31. Plantinga, Alvin, Justification and Theism, Faith and Philosophy, (4) 4, 1987.
32. Plantinga, Alvin, Reason and Belief in God, u: Plantinga, Alvin i Wolterstorff,
Nicholas (uredili), Faith and Rationality, str. 16-93.
33. Plantinga, Alvin, The Nature of Necessity, Clarendon Press-Oxford, New York, 1974.
34. Plantinga, Alvin, Warrant and proper functions, Oxford University Press, Oxford,
1993.
35. Plantinga, Alvin, Warranted Christian Belief, Oxford University Press, Oxford, 2000.

67
36. Plantinga, Alvin, Warrant: The current debate, Oxford University Press, New York,
Oxford, 1993.
37. Plantinga, Alvin i Wolterstorff Nicholas (uredili), Faith and Rationality, Reason and
Belief in God, University of Notre Dame Press, Notre Dame, London, 1986.
38. Pojman, Paul, Louis i Rea, Michael, The Philosophy of Religion: An Anthology,
Wadsworth Cengage Learning, Boston, 2003.
39. Rauser, Randal, Review of Epistemology as Theology: An Evaluation of Alvin
Plantinga's Religious Epistemology, Ars Disputandi, (7) 1, 2007.,
(http://ArsDisputandi.org)
40. Rowe, Leonard, William, The problem of Evil and some Varieties of Atheism,
American Philosophical Quarterly 16, 1979., str. 335-341.
41. Sennett, James (uredio), The Analytical Theist: An Alvin Plantinga Reader, William B.
Edermans Publishing Company, Grand Rapids, Michigan/Cambridge, 1998.
42. Sennett, James, Introduction, The Analytical Theist: An Appreciation, u: Sennett,
James (uredio), The Analytical Theist, str. xi-xviii
43. Sosa, Ernest, Knowledge in Perspective: Selected Essays in Epistemology, Cambridge
University Press, Cambridge, 1991.
44. Tadi, Ivan O zlu u misli sv. Tome Akvinskog, Crkva u svijetu, Vol. 39, No. 1, 2004.,
str. 6-39.
45. Toma Akvinski, Izabrano djelo, izabrao i priredio: Tomo Vere, Globus, Zagreb 1981.
46. Toma Akvinski: Izbor iz djela, glavni urednik: Branko Bonjak sv. I i II, Naprijed,
Zagreb, 1990.
47. Toma Akvinski, Suma protiv pogana, preveo i priredio: Augustin Pavlovi, Kranska
sadanjost, Zagreb, 1993-1994.
48. Veernji list, 20.09.2009., Zagreb
49. Vugdelija, Marijan, Job i problem patnje, Bogoslovska smotra, Vol. 64., No. 1-4,
Split, 1995., str. 219-248.
50. Wolterstorff, Nicholas, Epistemologija religije, u: Greco, John i Sosa, Ernest
(priredili), Epistemologija, str. 378-381.

68
B) Internetske stranice

1. http://ArsDisputandi.org
2. http://www.faithandphilosophy.com
3. http://www.iep.utm.edu/evil-log/
4. http://www.infidels.org/library/historical/w_k_clifford/ethics_of_belief.html
5. http://www.mysterywithus.com/mudre-misli/
6. http://www.societyofchristianphilosophers.com
7. http://www.smpt.org/docs/huff_element1-1.html

69