T. Popovi. Svaki ovek je pred svima i za sve kriv, iznenada pred smrt otkriva Markel, brat starca Zosimeu BK: greh je uroen ljudskom biu, i Dostojevski to potvruje likovima i zbivanjima i u ovom romanu, i ucelom opusu. ovekova uroena krivica, mada se moe vui iz hrianske dogme o praroditeljskom grehu,podrazumeva i nunost delanja. Greiti znai naruavati postojei poredak, a vraanje tog poretka u preanjestanje ne moe se ostvariti bez svesti o poinjenom. Ako ovek prepozna sopstvenu krivicu, otvara sebi putka iskupljenju, praenom verom u dobrotu ljudske due i nepresunost Boje milosti. ovekova tenja dauzroke dogaaja i etike pravde sagleda kao posledice dobrog ili loeg delanja, stara je koliko i svest o samomgrehu. Knjiga o Jovu, grki tragiari.NASLEDNA KRIVICA: Problem nasledne krivice okupirao je Dostojevskog u mnogim romanima, ali jenajvie dobio na znaaju u BK. Uzburkanost zle krvi oca, Fjodora Pavlovia Karamazova prelila se i u srcanjegovih sinova, Ivana, Dimitrija (Mie) i Aljoe, gonei ih iz nevolje u nevolju. Naslednu krivicu je ruskakritika nazvala karamazovtina. Karamazovtina je, na prvi pogled, najsnanije uticala na Dimitrijevkarakter, jer i sam pisac ukazuje na slinosti izmeu Mie i oca: to su nekontrolisana opsednutost puti,telesnim eljama, udnja za novcem i svetskim blagostanjem, impulsivnost i nepromiljenost postupaka. Ali,beleg nasledne krivice imaju i braa, tako razliiti Ivan i Aljoa. Ivan, beei od boga, pada u naruje avola,dok Aljoa ne uspeva da prevlada svoju sumnju u istinitost dobra i pratanja. Tu je i Smerdjakov, vanbranisin Fjodorov, oceubica, u kojem su objedinjeni fizika i mentalna poremeenost majke sa bogohulnitvom inemoralnou oca. U BK se postavlja pitanje, moe li, dakle, uprkos roditeljskom grehu, neko od brae doido spasenja i sikupljenja. Odgovor je najoigledniji u sudbini Mie, koji poput umrlog zrna penice, donosimnogo ploda (Jev. po Jovanu). Slino Orestu, ili Raskoljnikovu iz ZK, i Mia posle silnih muenja i patnjisvesno preuzima krst stradanja na svoja plea, donevi tako iskupljenje svojoj dui.Ali, iskupljenje nije pravda dostupna svima. Iskupljenje moe da postigne samo onaj ko potrai i odgonetneBoga u sebi, pojedinac koji kroz patnju i stradanje pronikne u boanske moralne zakone. Oni koji poriupostojanje Boga, kao Ivan i Smerdjakov, u isto vreme negiraju i naela etike pravde. A etika pravda nepretenduje samo na ureenje boanskih zakona u oveku, nego i u drutvu i dravi. Veza etike i politike,njihova uslovljenost u zamiljenom idealnom drutvu, problem je kojim se i zavrava Orestija, sugeriui dapravo na kaznu i odmazdu treba iz ruke pojedinca preneti na dravu, koja e se povinovati boanskimzakonima. Prokletstvo drave iji zakoni poivaju na stradanju nevinih, i na nejednakim merilima pravde,dilema koja mui Ivana Karamazova. On, pripovedajui legendu o Velikom inkvizitoru (inkvizicijuosnovala katolika crkva u 12. veku kao crkveni sud isprva protiv jeretika), ne veruje u mogunostuspostavljanja harmonije izmeu pojedinca i drutva, posebno ne kada takva harmonija poiva na patnji istradanju nedunih (zlostavljanje dece, deija suza). Pesimistika vizija Ivana Karamazova: Ivan harmonijipojedinca i vasione suprotstavlja traginu usamljenost duha (ne veruje u Boju pravdu), koja dakle ostaje bezmogunosti iskupljenja, a time i spasenja. Legenda o Velikom inkvizitoru je stara. Mata o srei oveanstvapotie jo od antikih pastorala, preko renesansne utopije stigla u druge epohe. U vreme Dostojevskog, vera uiskonsku dobrotu ljudske due bila je ve poljuljana krvavim istorijskim dogaajima. (vidi biografiju). Otudase pojavljuje tenja da se utopije obru, preobraavaju u vizije totalitarnih drava, antiutopije. U takvoj formiispriana je i Ivanova pria iz panske srednjovekovne istorije (Sevilja). Nestanak harmonije meu ljudimaostavlja za sobom naruen poredak izmeu pojedinca i zajednice kojoj on pripada. Optereeni zlom i gresima,ljudi ili narodi povreuju se uzajamno, bez izgleda da nau put iskupljenja. Tek ponovno uspostavljanjeravnotee izmeu vlasti i graana moe pomiriti moralna naela.Problem proimanja dravnog i linog Dostojevski proiruje i na druge oblasti. Pre svega, to pitanje sepovezuje sa razumevanjem ideje slobode, koja se ostvaruje i ovekovim delanjem i njegovim linim izborom.Tako, na primer, suprotstavljajui u Velikom inkvizitoru naelo posedovanja (sitosti i uivanja) naelustradanja, Dostojevski ujedno problematizuje odnos izmeu materijalnog i idealnog, tj. sputanosti islobode duha. Njegova obuzetost traginim otkrivenjem o nepostojanju pravednog drutva u isto vremeobznanjuje veru u mogunost duevnog otkrovenja, tj. svest o grehu i pokajanje, koje nas uzdie nad tomtragedijom.Na isti nain se moe protumaiti parabola o ivotu starca Zosime: iz greha, gordosti ili pohote moe seizai borbom izmeu slobode izbora i snage pojedinca. Greh koji su po svojoj volji poinili Zosimin bratMarkel, Zosima, i rab boji Mihajlo, zahtevao je da se javno obznani. Kolebanje due izmeu dobra i zlaoznaava patnju kroz koju sva trojica prolaze, a njihov izbor da krenu putem pravde omoguen je najviesnagom njihovih karaktera. Jaka volja pojedinih likova Dostojevskog podsea na tragine heroje iz antikihmitova. Okaljane device snane volje su Sonja Marmeladova, Gruenjka ili Nastasja Filipovna. Unienedevice i stradalnice Dostojevskog su proistekle iz hrianske tradicije, posebno iz literature o muenicima. D.uobiava njihov karakter kao silinu strasti uhvaenu u svet protivrenosti, i negoduje zbog njihovogponiavajueg i munog socijalnog poloaja.Raspeti ovek, onaj ko je napustio boanske zakone, postoji kod Dostojevskog. Tu je nalazio samopomahnitale strasti i puno pitanja bez jasnih odgovora. Kada ovek ostane bez Boga, ili moralnih naela kojiiz boanskoga ustrojstva proistiu, daje sebi za pravo ne samo da odluuje o sopstvenoj sudbini, ve i dasvojom voljom deli pravdu drugima. Slobodna volja, dakle, moe lako da sklizne u stranputicu, kao to je tobio sluaj sa Rodionom Romanoviem Raskoljnikovim. Borba za moralni i pravedni poredak tako jepokrenula i dilemu o pravu na zloin. Nekanjena drutvena nepravda koja se svakodnevno obznanjujepodstakla je sumnju Raskoljnikova u pravnost dravnih zakona. Zaboravljajui na hrianske i moralnenorme, on pravo odmazde dodeljuje sebi, uzima pravdu u svoje ruke. Odrekavi se Boga u sebi, ili boanskih ietikih naela, Raskoljnikov zapada u greh i ini zloin, ubija babu. Ali, njemu se postepeno otvarajumogunosti iskupljenja. Razapet izmeu nihilistikih iluzija (o natoveku) i hrianske religioznosti, glavnijunak romana Zloin i kazna na kraju ipak spoznaje put do istine. Njegov preobraaj dobrim delom omoguenje posredovanjem i zalaganjem stvarne stradalnice, Sonje Marmeladove. Prihvativi da ponese na pleimasvoj krst stradanja, Raskoljnikov kroz patnju dolazi do oienja, tj. vaskrsnua due, duevno vaskrsnue.Tako Dostojevski, koristei se jevanelskom parabolom o Lazarevom vaskrsnuu, otvoreno sugerie na tokakav jedino moe biti put izbavljenja. Raskoljnikov je, poto je izgubio Boga, poverovao u iluziju onatoveku, i svojom voljom poinio zloin. Ali, unutarnja patnja due izazvana teretom zloina nije bila ustanju da ga samog izvede na put pokajanja. Bilo je neminovno da njegovo stradanje bude podstaknuto rtvomblinjeg, jo veeg stradalnika, Sonje, da bi se moglo pronai istinsko prosvetljenje.Smisao i znaenje pojedinane ljudske patnje i u antikoj i u hrianskoj tradicijhi povezuje se sa onotolokimi gnoseolokim problemima, ali i sa pitanjima morala. Dostojevski, koji je spadao u najpredanije pravoslavnevernike, vie nego bilo drugi postaje svestan dvostranosti ovekovog bia. Stoga su junaci Dostojevskog popravilu postavljeni u svet protivrenosti, raspeti izmeu suprotstavljenih naela dobra i zla. Spasenje junakaDostojevskog zavisi od njihove slobodne volje, tj od delatnog izbora koji sami naine. Pravedni put,meutim, podrazumeva stradanje i patnju, i, to su muke duha snanije, to je iskupljenje izvesnije. Ipak,nevolje u koje upada pojedinac ne moraju uvek biti rezultat Boje kazne koja e grenika putem pokajanjaprivesti pravdi. Posebno mesto u svetu zla zauzimaju nevini stradalnici, najee ene i deca, koji svojuistotu srca prinose na oltar ljubavi prema blinjem: Sonja Marmeladova i Kolja Krasotkin, Iljua i NastasjaFilipovna u Idiotu i mnogi drugi.Ali, stradanje nevinih otvara novi problem, koji je, isto kao i greh, bio opsesija romana Dostojevskog. Re je osmislu i potrebi prinoenja rtve. Iako je i rtvovanje svakako povezano sa poimanjem spasenja, iskupljenjai oienja, ono, kao i kod Jova, ne podrazumeva nuno postojanje greha u pojedincu koji strada, nego vieukazuje na nepravdu blinjih, porodice ili drutva prema njemu. Greh se, dakle, sada prenosi sa pojedinca nazajednicu. Ali, put iskupljenja i u ovom sluaju ostaje isti: to je put muke i nevolje. U hrianstvu, pa time ikod Dostojevskog, saznanje i mudrost kao posledice boanske pravde oplemenjeni su jo jednom vanomodlikom: dobrotom ovekove due, i iskrenom, istom ljubavlju. Snagom ljubavi i uma, dakle, moe seproniknuti do bojih zakona pravednosti i milosti, ponititi naelo zla u sebi i drugima, i tako privesti duuspasenju.