Motiv oblaka u Cesarievoj lirici

Kreimir Bagi. 2005. Motiv oblaka u Cesarievoj lirici. Knjievna revija 1: 57-65.

Postoji u lirici Dobrie Cesaria nekoliko leksema koji se pri osmiljavanju cjeline njegova
opusa nadaju kao kljune rijei, dapae kao opsesivni motivi s kojima i oko kojih se oblikuju
velike teme njegova pjesnitva. Shvatimo li motiv kao jedinicu smisla koja se ponavlja ili kojoj
pjesnik pridaje povlateno mjesto, status motiva u tom opusu nesumnjivo pripada leksemima bol,
jesen, ljubav, trava, pjesma, srce, nebo, vjetar ili ptica. Oni se esto javljaju u Cesarievim
tekstovima, i to na njihovim jakim, hermeneutikim mjestima: Semantiko im se polje u
kontekstu pjesme obino mijenja i iri, i to tako da nerijetko postaju uporita nastanka
figurativnoga govora koji za sobom povlai i prijelaz iz realnoga u prostor imaginacije.
Interpretacijom mjesta, uloge i semantike pobrojanih motiva mogli bi se iz drukije perspektive
osvijetliti Cesariev vitalizam i Cesarieva melankolija, njegove pohvale prirodi i njegov
socijalni aktivizam.

Ovdje u se usredotoiti na motiv oblaka u lirici Dobrie Cesaria, motiv koji u poeziji i izvan
nje ima bogatu i razgranatu semantiku. Rjenici simbola ga prikazuju kao simbol pretvorbe.
Poslije openitih zamjedbi poput one da oblak poprima razliite oblike,

a glavni se odnose na njegovu nejasnu i prilino neodreenu prirodu;

na njegovu znaajku instrumenta apoteoza i epifanija1,

u tim rjenicima nalazimo podatke da je oblak u kranskoj tradiciji prirodni zaslon nebeskog
plavetnila te ga se zbog toga upotrebljava kao znak nevidljivoga Boga2,

da je u islamskom ezoterizmu prvo, nespoznatljivo stanje Alaha",

odnosno da u kineskoj predaji oblak oznauje preobrazbu kojoj se mudrac mora podvrgnuti
kako bi se ponitio3.

U poeziji pak oblaku se obino pridruuju ili pozitivne ili negativne konotacije;

u prvom se sluaju inzistira na njegovoj ljepoti, promjenjivosti, pokretnosti i nedohvatljivosti, a

u drugom ga se prikazuje kao

prepreku koja zastire put do sunca, mjeseca i zvijezda, kao prijetnju, kao opoziciju nebeskoj
svjetlosti.

Motiv oblaka nije osobito est u Cesarievu pjesnitvu. No, on je iznimno vaan za njegov
poetski svjetonazor; uvijek je pozitivno konotiran i u sebi sjedinjuje pojmove poput slobode,
ljepote, stvaranja ili pustolovine. Tematizaciju ili spomninjanje oblaka zamijetio sam u est
pjesma tiskanih izmeu 1929. i 1956. godine4 Prvo je njegovo pojavljivanje znaenjski
najkompleksnije i vjerojatno najvanije. Rije je o pjesmi Oblak tiskanoj u 6. broju Hrvatske
revije iz 1929. godine:

Oblak

U predveerje, iznenada,
Ni od kog iz dubine gledan,
Pojavio se ponad grada
Oblak jedan.

Vjetar visine ga je njiho,

I on je stao da se ari,
Al oi sviju ljudi bjehu
Uprte u zemne stvari.

I svak je io svojim putem:

Za vlau, zlatom il za hljebom,
A on krvarei ljepotu
Svojim nebom.

I plovio je sve to vie,

Ko da se kani di do boga;
Vjetar visine ga je njihov,
Vjetar visine raznio ga.5

O ovome tekstu kao o prvorazrednom primjeru Cesarieva stila, njegove metrike umjenosti,
jezine ekonomije i nenametljive misaonosti pisali su mnogi. kreb6 se koncentrirao na
versifikacijske odlike, unutarnju antitetinost teksta te na simboliku vrijednost oblaka,
Franievi7 je oblak prispodobio pjesniku, jer da obojica krvare ljepotu, Pavleti8 je pjesmu
okarakterizirao simbolikom analogijom s podtekstom, a Zeljkovi9 je u Oblaku prepoznao
pjesmu o staroj temi o suprotnosti izmeu duhovno uzdignutog pojedinca i zaostale sredine.
Jedno je oito: oblak ovdje nije motiv nego tema teksta. Lirska pria o njemu odvija se u etiri
koraka svaka strofa nudi nove elemente njegova portreta. U prvoj strofi oblak je, inverznim
naglaavanjem njegove vanosti, ambijentiran na predveernje nebo. Prikazivaki modus te
strofe je deskripcija. U drugoj i treoj strofi zbiva se antropomorfizacija oblaka on poprima
osobine ivog bia (ari se i krvarei ljepotu plovi svojim nebom). Prikazivaki modus tih strofa
je alegorija, jer se nizom korespondentnih metaforikih izraza oblak pretvara u ljupkog
zastupnika jedne Cesarieve poetske ideje. U etvrtoj strofi dovrena je njegova pretvorba u
simbol slobode, stvaranja, ljepote i ideala zbog koji vrijedi i stradati. Kada u ovom kontekstu
kaem simbol, mislim na makrostrukturalnu stilsku figuru koja se protee na itav tekst i
obiljeava njegov smisao a kojoj je primarna zadaa ivo predoiti neto apstraktno odnosno
nefigurativno.10 Protenu simboliku oblaka u Cesarievoj pjesmi stvara i podupire niz
mikrostrukturalnih figura: inverzija u prvoj, metafore u drugoj i treoj te poredba (Ko da se kani
di do neba) u etvrtoj strofi. Na razini tematizacije oblak je uporite nastanka figurativnog
jezika i klju za deifriranje tog jezika.
Na razini tekstne organizacije u pjesmi Oblak pojavljuje se nekoliko Cesarievih lirskih
konstanti: jampski deveterac, sintaktiko ponavljanje u poenti (Vjetar visine ga je njiho,/ Vjetar
visine raznio ga.), razgovorne inaice pojedinih leksema (njiho, io, di, svak, sviju) itd. No ak i
u gradnji teksta oblak je u glavnoj ulozi on je izvorite nastanka i razvoja opozicija goredolje,
visokonisko, uzvienoprizemno, opozicija kojima se podcrtava njegova iznimnost, s jedne, i
beznaajnost ljudi ije su oi uprte u zemne stvari, s druge strane. Globalna je struktura teksta
antitetika. Iz strofe u strofu sustavno se suprotstavljaju dijelovi teksta, ime se samo dodatno
naglaava uoeni kontrast. Antiteza koja razvija kakvu konceptualnu opoziciju zapravo je prije
racionalna nego emotivna figura11; antitetika je struktura priroenija bajci ili melodrami nego
poeziji12. Drugim rijeima Cesari je u toj pjesmi preko prividne deskripcije otvorio vrata lirskoj
refleksivnosti. Kada je rije o strukturi teksta, valja istaknuti jo jedno njezino obiljeje: od
deveterakog jampskog ritma odstupaju samo zakljuni stihovi prve i tree strofe (Oblak
jedan ... Svojim nebom). kreb je s pravom pretpostavio da to ne moe biti sluajno.13 Njihova
izdvojenost metonimijski sugerira tematiziranu izdvojenost oblaka. U pitanju je metriko
naglaavanje semantike okosnice pjesme, izdvajanje matrice teksta, njegove idejne potke.

Za oblakom, tonije za oblacima, Dobria Cesari drugi put posee u pjesmi Ljubavno
predveerje. Ustupio im je itav prvi katren:

Kako su lijepi oblaci, te rumene

Igrake vjetra, to nam draga lica;
Preneraeno njinim udnim arom,
Odlijee k njima jedno jato ptica.14

I ovdje su oblaci pozitivno konotirani. Funkcija im je ambijentirati ljubavniki zanos koji pjesma
tematizira. Cesari je posegnuo za metaforom in praesentia najprije ih je doslovno imenovao
(lijepi oblaci) pa tek onda upotrijebio sliku koja ih priziva i velia (rumene igrake vjetra).
Zanimljivo je primijetiti da su s oblacima u prisnom odnosu leksemi vjetar i ar, to evocira ve
zamijeenu diskurzivnu situaciju u pjesmi Oblak. Dapae u treoj strofi i oblaci su meu inim
oznaeni metaforom svijetli osmijeh neba koja se pridruuje tajanstvenom govoru drvea i
trava, ime je iznova uspostavljena omiljena Cesarieva vertikala izmeu neba i zemlje te
dakako hiperbolizirana ljubavna emocija lirskoga subjekta:

O, sada shvaam svijetli osmijeh neba!

Tajanstven govor drvea i trava
U skladu je sa kucajima srca
I ponad sviju snova ta je java.

Kao u dva komentirana, tako je i u preostala etiri sluaja motiv oblaka imaginacijsko sredstvo
pohvale mijeni, putovanju, nepoznatim prostorima, slobodi, nesvakidanjem ivljenju... U pjesmi
Avioni pjesnik kako stoji u fusnoti na avione gleda kao na trijumf ovjejeg duha i
ostvarenje Dedalova sna, nazivlje ih leptirima novog proljea i vedrom djecom ovog
stoljea, da bi antropomorfizirani avioni u nastavku pjesme, uz ostalo, kazali:

I kuda oblak nije stigo,

Tu sunce naa krila zlati15
Opisana cesarievska semantika oblaka potvruje se i dopunjuje u pjesmi u prozi Orao u
volijeri16 gdje orao, zatoen u kavezu, kadikad otvori oi i gleda oblake kako putuju u beskraj,
potom u Poludjeloj ptici koja nadlijee sebe i oblake trome, napokon u pjesmi Ivan govori koja
tematizira sjeanje na mladost i njezine uitke. U drugoj strofi te pjesme lirski nam junak otkriva
to bi jo inio na livadi djetinjstva:

Ili bih nauznak lego

I oblaka pratio let
Da zatim, zatvorivi oi,
Uem u vlastiti svijet.17

I u tim pjesmama, u kojima su oblaci svedeni na elemente dobrodolog dekora poetskoga svijeta
ili na elemente karakterizacije sredinjih motiva, oni se u pravilu zatjeu u drutvu gospodara
neba i visina (sunca i vjetra) te biljaka i sitnih ivotinja (trava, bubamara, skakavaca). Oblaci
su u Cesaria, bez iznimke, bitan sastojak lirskoga vitalizma. Oni su jedan od moguih sinonima
kreacije i kreativnog ivljenja, samotnika i umjetnika, uspona imaginacije i vitekog ieznua.
Oblak je u njegovu opusu uvijek ueni oblik, fenomen s kojim se lirsko Ja rado poistoveuje.

Usporedba uloge, funkcije i semantike oblaka u poeziji nekolicine Cesarievih prethodnika i

suvremenika s opisanim stanjem u njegovoj lirici nudi zanimljive paralele. Najblii Cesarievu
poetskom pojmu oblaka je Antun Branko imi. On ak u dva navrata, u dvije razliite pjesme,
posee za minimalnom stilizacijom razgovornog frazema biti/ ivjeti u oblacima, to je zapravo
posve u skladu s njegovom intencijom da obnovi poetski jezik, da razgovornu reenicu uini
vanim dijelom lirske sintakse. Svoju Pjesmu iznad zemlje imi otvara stihom Mi cijeli dan
smo plovili na oblaku. Uz tu plovidbu povezuje radost, svjetlost i bijela jedra. U tekstu se,
gotovo kao u Cesaria, razvija antitetiki odnos izmeu onoga dolje i onoga gore. U sredinjem
dijelu pjesme imi ispisuje sljedei distih:

Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nas

Na je ivot samo u visni18.

Prilino podudaran sa smislom ovoga teksta je smisao teksta ivot na oblaku. U njemu kao da
imi oblaku prispodobljuje ivot umjetnika, dramatizira njegove mijene, strasti, asovite uzlete
i padove. Svedemo li oblak iz istoimene Cesarieve pjesme na simbol umjetnika, smislovi tih
dvaju tekstova veim e se dijelom preklopiti. Razlikovat e se ponajvie u stupnju izravnosti:
Cesari je sve rekao posredno, sluei se lirskom naracijom, a imi govori izravno, njegova
pjesma je idejna. Uostalom, evo kako je to uinio:

ivot na oblaku

Zar nije ivot promjenljivi na

ivot na oblaku?

Na oblak lebdi
i sad je blizu, sad dTadijanoviev oblak funkcionira kao kulisa na njegovu poetskom nebu. U
prvom sluaju on ne posjeduje ljepotu nego postaje na trenutak lijep zahvaljujui djelovanju
sunca, dok se u drugom sluaju spominje kao prepreka koju mjesecu valja zaobii. Drugim
rijeima oblaci su tu da kao nijemi svjedoci upozore na svjetlosne arolije sunca i mjeseca.

Ovaj ovlani pregled statusa i uloge motiva oblaka u stihovima nekolicine naih pjesnikih
bardova sugerira kako je motiv oblaka u Cesarievoj poeziji moda poetiki najrazraeniji,
semantiki najkompleksniji te sasvim sigurno najpozitivnije konotiran. Funkcionalno, oblak se u
Cesarievu opusu pojavljuje kao epitet, metafora i simbol. On je nesumnjivo jedan od onih
znaajnih detalja koji e nas nepogreivo odvesti do duhovnog etimona pjesnitva Dobrie
Cesaria.