1

BOB DYLAN

KRONIKE
PRVI DIO

ALGORITAM
Zagreb, kolovoz 2006.
prvo izdanje

2
Chronicles: Volume One
Copyright 2004 by Bob Dylan

Sadraj

1 Podvlaenje crte

2 Izgubljena zemlja

3 Novo jutro

4 O, milost

5 Rijeka leda

3
 1
Podvlaenje crte

LOU LEVY, EF TVRTKE LEEDS MUSIC PUBLISHING, ODVEZAO ME JE TAKSIJEM U

Pythian Temple u Zapadnoj 70. ulici da vidim depni studio gdje su Bill Haley and His Comets
snimili Rock Around the Clock - zatim smo otili u restoran Jacka Dempseyja na krianju 58.
ulice i Broadwaya i ondje sjeli u separe s podstavom od crvene koe pred glavnim prozorom.
Lou me upoznao s Jackom Dempseyjem, slavnim boksaem. Jack mi je priprijetio akom.
Prelak si ti meni za tekaa, deko, morat e nabiti par kila. Oblai se malo finije, skockaj se
malo - makar ti odjea ba i ne treba dok si u ringu - i nemoj se nipoto bojati da e prejako udariti
protivnika.
Nije on boksa, Jack, on ti je kantautor, a mi emo mu izdavati pjesme.
A, tako znai, nadam se onda da u ovih dana uti neku tvoju. Puno sree, deko.
Vani je puhao vjetar, promicali su pramenovi oblaka, snijeg se vrtloio po ulicama s crvenim
svjetiljkama, gradski su likovi promicali, zabundani - trgovci s naglavcima od zejeg krzna piljarili
su triarije, pekli su se kesteni, para se dizala iz ahtova.
Nita mi od toga nije bilo bitno. Upravo sam bio potpisao ugovor s Leeds Musicom, kojim su
oni stekli prava na izdavanje mojih pjesama, makar se tu nije mogao sklopiti ne znam kakav posao.
Jo nisam imao puno svojih pjesama. Lou mi je za potpis dao predujam od sto dolara temeljem
budue zarade, a ja nisam imao nita protiv.
John Hammond, koji me doveo u Columbia Records, bio me upoznao s Louom i zamolio ga da
se pobrine za mene. Hammond je dotad uo samo dvije skladbe koje sam sm napisao, ali imao je
predosjeaj da e ih biti jo.
Kad smo se vratili u Louov ured, otvorio sam gitarski koveg, izvadio gitaru i uzeo prebirati po
icama. U sobi je bio nered - hrpe kutija s notama, datumi snimanja glazbenika pribijeni na oglasne
panoe, crne lakirane ploe, izmijeani acetati s bijelim naljepnicama, potpisane fotke zabavljaa,
portreti na sjajnom papiru - Jerry Vale, Al Martino, The Andrews Sisters (jedna je bila udana za
Loua), Nat King Cole, Patti Page, The Crew Cuts - par konzola s magnetofonima, veliki,
tamnosmei drveni stol pun kojeega. Lou je stavio mikrofon preda me i ukljuio ga u jedan
magnetofon, cijelo vrijeme vaui veliku, egzotinu cigaru.
John puno oekuje od tebe, rekao je Lou.
John je bio John Hammond, veliki lovac na talente i otkriva monumentalnih glazbenika,
gorostasa u povijesti snimljene glazbe - Billie Holiday, Teddyja Wilsona, Charlieja Christiana,
Caba Callowaya, Bennyja Goodmana, Counta Basieja, Lionela Hamptona. Listom umjetnika ija je
glazba odjeknula cijelim ivotom Amerike. Sve ih je izveo pred oko javnosti. Hammond je ak
vodio posljednja studijska snimanja Bessie Smith. Bio je legenda, isti ameriki aristokrat. Majka
mu je bila roena Vanderbilt, a John je odgojen u gornjem sloju, u svili i kadif - ali to mu nije bilo
dovoljno, pa je poao za onim to mu srce voli, za glazbom, po mogunosti zvonkim ritmom vrueg
jazza, duhovne glazbe i bluesa - koje je prigrlio i branio ivotom. Nitko mu nije mogao stati na put,
a nije htio gubiti vrijeme. Jedva sam mogao povjerovati da ne sanjam dok sam sjedio u njegovu

4
uredu, bilo je nevjerojatno da on potpisuje ugovor sa mnom za Columbia Records. Zvualo mi je
kao neslana ala.
Columbia je bila jedna od prvih i najhitnijih etiketa u zemlji, a menije bila velika stvar to sam
se uope progurao donde. Prije svega, folk-glazba smatrala se petparakom i drugorazrednom i
izdavale su je samo male etikete. Velike izdavake kue bile su iskljuivo za elitu, za dezinficiranu
i pasteriziranu glazbu. Nekoga poput mene primile bi jedino pod posve iznimnim okolnostima. Ali
John je bio izniman ovjek. Nije snimao ploe za kolarce, a nije snimao ni kolarce-glazbenike.
Bio je vizionar ispred svog vremena, vidio me i uo, osjetio je moje misli i vjerovao u ono to
slijedi. Objasnio mi je da u meni vidi nasljednika duge tradicije, tradicije bluesa, jazza i folka, a ne
nekakvog vunderkinda, posljednju rije glazbenih novotarija. Makar tada ba i nije bilo nekih
naroitih posljednjih rijei. Amerika glazbena scena s kraja pedesetih i poetka ezdesetih bila je
prilino uspavana. Popularni radio tapkao je u mjestu, da tako kaem, pun ispraznih lakih nota. Bile
su to godine prije nego to e joj The Beatles, The Who ili The Rolling Stones udahnuti novi ivot i
oduevljenje. U to vrijeme svirao sam opore folk-pjesme zainjene plamenom i sumporom, a nije
trebalo provoditi ankete da bi se znalo kako nita slino ne putaju na radiju. Nisu odgovarale
komercijalnim prohtjevima, ali John mi je rekao da mu ta pitanja nisu najhitnija, a shvaao je i sve
implikacije onoga to radim.
Shvaam iskrenost, tako mi je to rekao. John je govorio s grubim, prekaljenim dranjem, no u
oima mu je sjala iskrica potovanja.
Upravo je bio potpisao ugovor s Peteom Seegerom. Samo, on nije otkrio Petea. Pete je svirao
ve godinama. Bio je lan popularnog folk-sastava The Weavers, no u McCarthyjevo doba dospio
je na crnu listu i nije mu bilo lako, ali nikad nije prestao raditi. Hammond je prkosnim tonom
govorio o Seegeru, kako su Peteovi preci doplovili ovamo na Mayfloweru, kako su mu se roaci
borili u bici za Bunker Hill, za Boga miloga. Ide li tebi u glavu da su ga ti kurvini sinovi stavili na
crnu listu? Treba ih politi katranom i posuti perjem.
Neu te vui za nos, rekao mi je. Nadaren si mladi. Ako uspije usredotoiti i obuzdati taj
svoj dar, nee biti brige. Dovest u te u studio i snimiti te. Pa emo vidjeti.
A meni je to bilo dovoljno. Stavio je ugovor preda me, standardni, a ja sam ga na licu mjesta
potpisao, ne bakui se pojedinostima - nije mi trebao ni odvjetnik ni savjetnik, nitko da mi gleda
preko ramena. Bio sam spreman drage volje potpisati svaki obrazac koji mi podastre.
Pogledao je na kalendar, izabrao datum mojeg poetka snimanja, pokazao mi ga i zaokruio,
kazao mi kada da se pojavim i da razmislim to bih htio odsvirati. Zatim je pozvao Billyja Jamesa,
efa propagande u kompaniji, i rekao mu da napie nekoliko promotivnih stvari, tekstova o meni
osobno, kao priopenje za novinare.
Billy se oblaio treberski, kao da je upravo stigao s Yalea - bio je srednje visine, zalizane crne
kose. Izgledao je kao da se nikad u ivotu nije napuio, kao da nikad nije bio ni u kakvoj frci.
Uetao sam mu se u ured i sjeo preko puta njegova stola, a on je pokuao iz mene istresti neke
injenice, kao da mu ih ja sad tu trebam jasno i glasno ispripovijedati. Izvadio je biljenicu i olovku
i upitao me odakle sam. Rekao sam mu da sam iz Illinoisa, a on je to zapisao. Pitao me jesam li se
bavio jo nekim poslom, a ja sam mu rekao da sam ih imao desetak, jednom sam vozio pekarski
kamionet. I to je zapisao i upitao me ima li jo ega. Rekao sam mu da sam radio na gradilitu, a on
me upitao gdje.
U Detroitu.
Naputovao si se?
Aha.
Pitao me za obitelj, gdje ive. Rekao sam mu da nemam pojma, da ih odavno ve nema.
Kakav ti je bio ivot kod kue?
Rekao sam mu da su me izbacili.
to ti je otac bio po zanimanju?
Lektriar.
A majka, to je ona bila?
Kuanica.
Kakvu glazbu svira?
Folk-glazbu.

5
 Kakva je glazba ta folk-glazba?
Rekao sam mu da su to pjesme iz batine. Mrzio sam takva pitanja. Smatrao sam da ih mogu
zanemariti. Billy oito nije znao to da misli o meni, a to mi je odgovaralo. Ionako mi se nije dalo
odgovarati na njegova pitanja, nisam imao potrebu ita ikom objanjavati.
Kako si doao ovamo? upitao me.
Teretnim vlakom.
Hoe rei, putnikim vlakom?
Ne, teretnim vlakom.
Hoe rei, u zatvorenom teretnom vagonu?
Da, ono, u zatvorenom vagonu. Ali, teretnim vlakom.
U redu, teretnim vlakom.
Gledao sam pokraj Billyja, pokraj njegove stolice, kroz prozor, pa preko puta ulice, u poslovnu
zgradu gdje se vidjela neka raspaljena tajnica, obuzeta nekim duhom - marljivo je zapisivala,
zauzeta za radnim stolom kao da je u transu. Nije bilo niega smijenog u njoj. Da sam bar imao
teleskop. Billy me upitao tko mi je uzor na dananjoj glazbenoj sceni. Nitko, rekao sam mu. Taj mi
je odgovor bio istinit, zaista mi nitko nije bio uzor. Ostali su, s druge strane, bili ista muljaa -
napuena pika.
Uope nisam doao teretnim vlakom. Zapravo, doao sam ovamo sa Srednjeg zapada u limuzini
s etverim vratima, Impali iz 57. - ravno iz Chicaga, kupei krpe odande - jurei cijelim putem
kroz zadimljene gradove, zavojite ceste, zelena polja prekrivena snijegom, sve dalje na istok, preko
granica saveznih drava, Ohija, Indiane, Pennsylvanije, vozili smo se dvadeset etiri sata, uglavnom
sam drijemao na stranjem sjedalu, brbljao. Misli su mi bile posveene skrivenim interesima...
Napokon, preli smo Most Georgea Washingtona.
Veliki se auto zbog mene zaustavio na drugoj strani naglo. Zalupio sam vratima za sobom,
mahnuo vozau i izaao na tvrdi snijeg. Opori me vjetar udario u lice. Napokon sam doao ovamo,
u New York City, u grad slian mrei koja je tako sloena da se ne moe shvatiti, a ja nisam ni
kanio pokuavati.
Doao sam nai pjevae, one koje sam uo s ploa - Davea Van Ronka, Peggy Seeger, Eda
McCurdyja, Brownieja McGheeja i Sonnyja Terryja, Josha Whitea, The New Lost City Ramblerse,
Reverenda Garyja Davisa i hrpu drugih - prije svega, nai Woodyja Guthrieja. New York, grad koji
e mi oblikovati sudbinu. Gomora naeg vremena. Nalazio sam se na uvodnom dijelu svoje polazne
toke, ali nipoto nisam bio poetnik.
Kad sam stigao, bila je cia zima. Studen je bila nesnosna, a svaka gradska protonica bila je
zaguena snijegom. Ali ja sam doao s promrzlog Sjevera, zakutka svijeta gdje me mrane,
smrznute ume i zaleene ceste nisu smetale. Mogao sam nadii ogranienja. Nisam traio ni novac
ni ljubav. Bio sam vrlo usredotoen, vrlo posveen cilju, nepraktian, a k tome i vizionarski
nastrojen. Um mi je bio snaan poput stupice i nije mi trebalo nikakvo jamstvo valjanosti. Nisam
znao ni ive due u toj mranoj, hladnoj metropoli, ali to se sve imalo promijeniti - i to brzo.
Caf Wha? bio je klub u Ulici MacDougal u srcu Greenwich Villagea. Lokal je bio podzemna
pilja, nije se toio alkohol, bio je loe osvijetljen, s niskim stropom, slian irokoj blagovaonici sa
stolicama i stolovima - otvarao se u podne, zatvarao u etiri ujutro. Netko mi je rekao da svratim
onamo i pitam za pjevaa po imenu Freddy Neil, koji vodi dnevni program u Wha?
Pronaao sam lokal, gdje su mi rekli da je Freddy u podrumu, u garderobi za kapute i eire, a
tamo sam ga i naao. Neil je bio voditelj programa u dvorani i maestro zaduen za sve nastupe. Bio
je dua od ovjeka. Upitao me to izvodim, a ja sam mu rekao da pjevam i da sviram gitaru i usnu
harmoniku. Zamolio me da mu odsviram neto. Nakon prve minute rekao mi je da mogu svirati
usnu harmoniku kao pratnju njegovu nastupu. Bio sam izvan sebe od ushita. Sad bar neu morati
biti vani na hladnoi. Dobro je ispalo.
Fred bi svirao dvadesetak minuta i zatim predstavio sve izvoae, a onda se vraao svirati na
podij kad bi mu se svidjelo, kad god bi u lokalu bila guva. Izvoai su bili ratimani i nespretni,
kao da su doli iz popularne TV emisije The Ted Mack Amateur Hour. U publici su uglavnom bili
studenti, ljudi iz susjedstva, tajnice na pauzi, mornari i turisti. Svi su svirali desetak-petnaest
minuta. Fred je svirao koliko bi htio, koliko bi ga ve dralo nadahnue. Freddy je kuio stvari,
oblaio se konzervativno, bio je mrk i zamiljen, zagonetna pogleda i koe boje breskve, kose

6
posute kovrama i ljutita, mona baritona koji je pogaao note bluesa i pucao ih pod strop s
mikrofonom ili bez njega. Bio je ondje car, ak je imao i harem svojih oboavateljica. Bio je
nedodirljiv. Sve se vrtjelo oko njega. Mnogo godina poslije, Freddy e napisati hit Everybodys
Talkin. Ja nisam tamo odsvirao nijedan svoj set. Samo sam pratio Neila na svim njegovim
setovima i tako sam poeo redovito svirati u New Yorku.
Dnevni nastupi u Cafu Wha? bili su ekstravagantna mjeavina svih i svakoga - komiar,
trbuhozborac, sastav s elinim bubnjevima, imitatorica, duet s broadwayskim pjesmama,
maioniar sa zecom u eiru, tip u turbanu koji hipnotizira ljude u publici, netko kome se cijeli
nastup sastoji od akrobatike licem - praktiki svatko tko se htio probiti u oubiznisu. Nita to bi ti
promijenilo svjetonazor. Nizato ne bih bio pristao na Fredov posao.
Oko osam sati naveer cijela bi se dnevna menaerija povukla, pa bi poeli nastupati
profesionalci. Pozornicu bi zauzeli komiari poput Richarda Pryora, Woodyja Aliena, Joan Rivers i
Lennyja Brucea, te komercijalni sastavi folk-pjevaa poput The Journeymen. Sva bi se dnevna
ekipa pokupila. Jedan od tih koji su nastupali popodne bio je Tiny Tim, s falsetom. Svirao je
ukulele i pjevao kao ensko - stare standarde iz 20-ih. Nekoliko puta smo porazgovarali, pa sam ga
pitao kakvih jo gaa ima u blizini, a on mi je rekao da ponekad svira u lokalu na Times Squareu po
imenu Huberts Flea Circus Museum. Poslije u saznati o emu je rije.
Freda su neprekidno salijetali i gnjavili paceri koji su htjeli svirati ili izvoditi ovo ili ono.
Najjadniji od njih bio je lik po imenu Billy the Butcher. Izgledao je kao da je izaao iz kue strave.
Svirao je samo jednu pjesmu - High-Heel Sneakers - i bio ovisan o njoj kao o drogi. Fred bi mu
obino dao da je svira za dana, uglavnom kad nije bilo nikoga. Billy bi uvijek prije nastupa rekao:
Ovo je za sve koke u publici. Butcher je nosio premali ogrta, tijesno zakopan na prsima. Bio je
ivan i svojedobno je nosio luaku koulju u Bellevueu, a i spalio je madrac u zatvorskoj eliji.
Svata se runo dogodilo Billyju. Izmeu njega i svih ostalih buktio je poar. Ipak, tu jednu pjesmu
svirao je dosta dobro.
Drugi popularni tip bio je obuen u sveenika i obuven u izme crvenih vraka. Imao je
zvonie i prepriavao je biblijske prie na nastran nain. Tu je nastupao i Moondog. On je bio
slijepi pjesnik koji je uglavnom ivio na ulici. Nosio je vikinku kacigu, deku i visoke izme
podstavljene krznom. Moondog je izvodio monologe i svirao na zvidaljkama i flauti od bambusa.
Uglavnom je nastupao na 42. ulici.
Meu onima koji su tamo nastupali najdraa mi je bila Karen Dalton. Bila je visoka, bijela
pjevaica bluesa i gitaristica, ufurana, vitka i estoka. Zapravo, upoznao sam je prije, naletio sam na
nju prolog ljeta u blizini Denvera, u folk-klubu jednog mjestaca n planinskom prijevoju. Karen
je imala glas poput Billie Holiday i svirala gitaru kao Jimmy Reed, i ila je do kraja. Nekoliko puta
sam pjevao s njom.
Fred se uvijek trudio nai mjesta veini izvoaa i pritom je bio odlian diplomat. Ponekad bi
dvorana bila neobjanjivo prazna, a ponekad poluprazna, a onda bi odjednom bez nekog posebnog
razloga postala prepuna, s redovima za ulaz. Fred je tamo dolje bio gazda i glavna zvijezda, ime mu
je pisalo iznad ulaza, pa je moda dobar dio tih ljudi dolazio da vidi njega. Ne znam. Svirao je
veliku dreadnought gitaru, uz puno udaranja, prodornog, silovitog ritma - bend od jednog ovjeka,
pjevaki glas koji udara u glavu. Izvodio je ubojite verzije hibridnih robijakih pjesama od kojih bi
publika pomahnitala. Svata sam uo o njemu, da je lutajui mornar, da na Floridi ima skif na vezu,
da je murjak u civilu, da posjeuje prostitutke i da ima mutnu prolost. Otiao bi u Nashville,
ostavio im pjesme koje je napisao i onda se vratio u New York, gdje bi se prikrio, priekao da neto
proe i napuni mu depove keom. Kako god bilo, nije to bila neka bitna pria. Nisam imao dojam
da je pretjerano ambiciozan. Vrlo smo se dobro slagali, nismo uope razgovarali o privatnim
stvarima. Bio mi je jako slian, pristojan ali ne i odvie ljubazan, dao bi mi sitni na kraju dana i
rekao: Evo... da ne upada u nevolje.
Najbolji dio suradnje s njim ipak je bio onaj strogo gastronomski - dobivao sam pomfrita i
hamburgera koliko mi srce ite. Tijekom dana Tiny Tim i ja otili bismo u kuhinju i tamo se
zadrali. Kuhar Norbert obino bi ve imao mastan burger za nas. Ili to, ili bi nam dao da u tavu
istresemo limenku svinjetine s grahom ili pagetima. Norbert je bio zakon. Nosio je pregau s
mrljama od rajice, imao mesnato, prekaljeno lice, bucmaste obraze, oiljke na licu poput tragova

7
kandi - smatrao se zavodnikom - tedio je da ode u Italiju, u Veronu, i posjeti grobnicu Romea i
Julije. Kuhinja mu je bila poput pilje izdubljene u litici.
Jednoga dana tako sam si ondje toio Colu u au iz bokala za mlijeko kad sam uo neiji glas
kako smireno dopire kroz zaslon radijskog zvunika. To je Ricky Nelson pjevao svoju novu
pjesmu, Travelin Man. Ricky je imao uglaenu crtu, u dionici uz brzi ritam, u toniranju glasa.
Bio je drugaiji od ostalih tinejderskih idola, imao je sjajnog gitarista koji je svirao kao krianac
honky-tonk junaka i gudaa sa stajskog plesnjaka. Nelson nikad nije bio odvaan inovator poput
nekadanjih pjevaa, koji su pjevali kao da kormilare zapaljenim brodom. Nije pjevao zdvojno, nije
pravio tetu, a nije ga se moglo ni zamijeniti za amana. Nije se nikada stjecao dojam da mu se
izdrljivost iskuava do krajnosti, ali to nije bilo ni bitno. Pjevao je svoje pjesme spokojno i
postojano kao da je usred oluje, a ljudi vitlaju oko njega. Glas mu je bio nekako zagonetan i tjerao
je ovjeka u odreeno raspoloenje.
Neko sam bio veliki Rickyjev poklonik i jo uvijek mi je bio drag, ali takva je glazba bila na
zalazu. Nikako nije mogla imati znaaja. U budunosti takve stvari nee imati budunost. Sve je to
bilo pogreno. Pogrean pak nije bio duh Billyja Lyonsa, rootin the mountain down, standing
round in East Cairo, Black Betty bam be lam. Tu nije bilo greke. Te su stvari bile u aritu. Te su
stvari mogle nagnati ovjeka da dovede u pitanje ono u to je oduvijek vjerovao, mogle su ispuniti
panoramu slomljenim srcima, imale su snagu duha. Ricky je, kao i obino, pjevao izbijeljene
stihove. Stihove vjerojatno napisane upravo za njega. Ipak, uvijek mi je bio blizak. Bili smo
otprilike istih godina, vjerojatno smo voljeli iste stvari, bili smo generacija, iako nam je ivotno
iskustvo bilo tako razliito, budui da je on odrastao na Zapadnoj obali u nekakvoj obiteljskoj TV
seriji. Kao da se rodio i stasao na Walden Pondu, gdje je sve cakum-pakum, a ja sam izaao iz
mranog, demonskog drvea, u istoj umi, samo s drugim nainom gledanja na stvari. Rickyjev dar
bio mi je vrlo pristupaan. inilo mi se da imamo tota zajedniko. Za nekoliko godina on e
snimiti neke moje pjesme, tako da zvue kao njegove, kao da ih je sm napisao. Na kraju i jest sm
napisao jednu i spomenuo me u njoj. Rickyja e, za otprilike deset godina, ak izvidati u vrijeme
nastupa zato to se smatralo da mijenja svoj glazbeni smjer. Ispalo je da doista imamo tota
zajedniko.
To se nije moglo znati dok sam stajao u kuhinji Cafa Wha? i sluao taj glatki, monotono
otegnuti pjev. Stvar je bila u tome to Ricky ipak snima ploe, a to sam i ja htio. Zamiljao sam se
kako snimam za Folkways Records. Na toj sam etiketi htio biti. Ta etiketa je izdavala sve sjajne
ploe.
Rickyjeva pjesma je zavrila, a ja sam dao ostatak svojeg pomfrita Tiny Timu i vratio se u
dvoranu da vidim to mi Fred radi. Svojedobno sam upitao Freda je li izdao koju plou, a on je
rekao: To nije moja igra. Fred se sluio mrakom kao glazbeno snanim orujem, ali ma kako da
je bio vjet i moan, neto je nedostajalo u njegovu nastupu. Nisam mogao dokuiti u emu je stvar.
Shvatio sam to tek kad sam vidio Davea Van Ronka.

Van Ronk je radio u Gaslightu, kriptinom klubu - imao je dominantan status na ulici, vie
prestia od svih ostalih. Imao je arma, veliki areni transparent nad ulazom, a i redovitu tjednu
plau. Smjeten u suterenu pokraj taverne zvane Kettle of Fish, Gaslight nije toio cugu, ali smjela
se donijeti boca u papirnatoj vreici. Nije radio preko dana, a otvarao se rano naveer, s otprilike
est izvoaa koji su se rotirali cijele noi, zatvorenim krugom u koji se netko nepoznat nije mogao
probiti. Nisu imali audicije. Htio sam, morao sam ondje svirati.
Van Ronk je ondje svirao. uo sam Van Ronka s ploa jo na Srednjem zapadu i smatrao ga
prilino sjajnim, neke sam mu snimke kopirao frazu po frazu. Bio je strastven i jedak, pjevao je kao
da je po zanimanju plaenik, a i zvuao kao da je zaista platio cijenu takvog ivota. Van Ronk je
znao zavijati i aptati, pretvarati blues u balade i balade u blues. Oboavao sam njegov stil. Bio je
utjelovljenje cijeloga grada. U Greenwich Villageu je Van Ronk bio kralj ulice, nepovredivi vladar.
Jednog hladnog zimskog dana pokraj krianja Thompsonove i Tree, u laganoj susnjeici, dok
se zubato sunce probijalo kroz izmaglicu, ugledao sam ga kako hoda prema meni u smrznutoj tiini.
Bilo je kao da ga vjetar nosi prema meni. Htio sam mu se obratiti, ali neto nije bilo kako treba.
Gledao sam ga kako prolazi, vidio mu bljesak u oku. Trenutak je bio letimian i pustio sam da

8
proe. Ipak, htio sam mu svirati. Zapravo, htio sam bilo kome svirati. Nikad nisam mogao sjesti u
sobu i samo svirati sam za sebe. Morao sam cijelo vrijeme svirati za druge. Moglo bi se rei da sam
vjebao u javnosti i da mi je cijeli ivot postajao ono za to sam vjebao. Drao sam Gaslight na
oku. Kako i ne bih? U usporedbi s njim, svi su ostali lokali na ulici bili bezimeni i jadni,
treerazredne staretinarnice ili kavanice gdje je izvoa prosio sa eirom u ruci. Ali poeo sam
svirati gdje god sam mogao. Nije mi bilo druge. Uske su ih ulice bile pune. Bile su male i
svakojake, bune i naguvane, sazdane za turistiki svijet koji bi nou izmilio na ulice. Sve je
moglo igrati njihovu ulogu - saloni s dvostrukim vratima, duani, lokali na katu, podrumi ispod
razine kolnika, a i svaka rupa u zidu.
U Treoj ulici nalazila se neobina toionica piva i vina u nekadanjoj konjunici Aarona Burra,
sada zvana Caf Bizarre. Gosti su uglavnom bili radnici koji su sjedili i cerekali se, psovali, jeli
govedinu, priali o pikama. Otraga je bio mali podij, gdje sam nekoliko puta nastupio. Vjerojatno
sam prije ili poslije svirao u svim tim lokalima. Veinom su ostajali otvoreni do zore, s
petrolejkama i piljevinom na podu, neke s drvenim klupama, na ulazu je stajao snagator - nije se
plaala ulaznica, a vlasnici su nastojali uvaliti to vie kave. Izvoai su sjedili ili stajali u prozoru,
vidljivi s ulice, ili su bili smjeteni na suprotnoj strani prostorije, okrenuti prema ulazu, i pjevali iz
petnih ila. Nije bilo mikrofona i takvih stvari.
Lovci na talente nisu dolazili u te jazbine. Bile su mrane i prljave, a unutra je vladao kaos.
Izvoai su pjevali i pruali eir ili svirali i gledali turiste kako prolaze, u nadi da e im pokoji
baciti kovanicu u koaru za kruh ili gitarski koveg. Ako biste vikendom svirali u svim tim lokalima
od sumraka do zore, mogli ste zaraditi moda dvadeset dolara. Preko tjedna nije bilo izvjesno.
Katkad ne ba mnogo, jer konkurencija je bila nevjerojatno jaka. Trebalo je znati pokoju fntu da bi
se preivjelo.
Jedan pjeva s kojim sam se esto susretao, Richie Havens, stalno je uza se imao simpatinu
djevojku koja je pruala eir, a ja sam primijetio da mu uvijek dobro ide. Nekad je pruala i dva
eira. Onaj tko nije imao nekakvu fntu, ispadao je nevidljiv, to nije bilo dobro. Par puta sam se
skompao s jednom poznanicom iz Cafa Wha?, konobaricom ugodnom za oko. Ili bismo od lokala
do lokala, ja bih svirao, a ona bi skupljala priloge, sa smijenim eiriem, tekom crnom makarom
i nisko zakopanom bluzom - izgledala je gotovo gola od struka navie pod kabastim kaputom.
Poslije bih s njom podijelio zaradu popola, ali bilo mi je prezamorno to raditi cijelo vrijeme.
Svejedno, vie sam zaraivao s njom nego samostalno.
U to vrijeme sam se zaista izdvajao tek repertoarom. Bio je ozbiljniji nego kod ostalih sviraa
po kavanama, utemeljen na obrascu tvrdih folk-pjesama uz pratnju neprekidne i glasne svirke. Ili
bih rastjerao publiku ili bi mi prila blie da vidi u emu je stvar. Nije bilo sredine. Bilo je pregrt
boljih pjevaa i boljih glazbenika po tim lokalima, ali nitko nije svirao nita ni blizu mojem
nastupu. Folk-pjesmama istraivao sam sve oko sebe, oslikavale su prizore, a prizori su vrijedili
vie od svih mojih rijei. Znao sam im unutranju bit. Lako sam mogao stopiti skladbe. Za tili as
ispraio bih stvari poput Columbus Stockade, Pastures of Plenty, Brother in Korea i If I
Lose, Let Me Lose jednu za drugom, kao da je to jedna te ista, dugaka pjesma. Veina drugih
izvoaa nastojala je u prvi plan staviti sebe, umjesto pjesme, ali meni nije bilo stalo do toga. Kod
mene je uvijek pjesma bila u prvom planu.
Prestao sam popodne odlaziti u Caf Wha? Nikad vie nisam onamo stupio nogom. Izgubio
sam vezu i s Freddyjem Neilom. Umjesto da idem onamo, poeo sam odlaziti u Folklore Center,
citadelu amerike folk-glazbe. I on je bio na ulici MacDougal, izmeu Bleeckera i Tree. Mali je
duan bio na katu, a cijelo je mjesto odisalo starinskom otmjenou. Bilo je poput drevne kapele,
instituta u kutiji cipela. Folklore Center je prodavao sve vezano uz folk-glazbu, a i izvjetavao o
tome. Imao je iroki stakleni izlog s prikazom ploa i glazbala.
Jedno popodne popeo sam se na kat i malo provrljao. Pregledavao sam robu i upoznao se s
vlasnikom, Izzyjem Youngom. Young je bio poklonik folka staroga kova, vrlo ironian, s
naoalama debelih okvira od kornjaevine, tekim brooklynskim narjejem, irokim vunenim
hlaama s tankim remenom i radnim izmama, kravate nehajno naherene. Imao je glas kao
buldoer, uvijek nekako prebuan za taj sobiak. Izzy se uvijek malo uzrujavao zbog ovoga ili
onoga. Bio je eprtljavo dobrohotan. Zapravo, romantiar. Njemu je folk-glazba sjala kao zlatan

9
humak. I meni je. Ondje se nalazilo stjecite svih prispodobivih folk-aktivnosti i tu se uvijek mogao
zatei neki pravi, ozbiljni pjeva folka. Neki su ondje primali i potu.
Young je tu i tamo prireivao folk-koncerte neprijeporno autentinih izvoaa folka i bluesa.
Doveo bi ih u grad da sviraju u vijenici ili na nekom sveuilitu. S vremenom sam vidio Clarencea
Ashleyja, Gua Cannona, Mancea Lipscomba, Toma Paleyja i Erika Darlinga kako ondje provode
vrijeme. Bilo je i pregrt ezoterinih folk-ploa, svih koje sam htio posluati. Mapa s izumrlim
pjesmama svake vrste - mornarskim napjevima, pjesmama iz Graanskog rata, kaubojskim
pjesmama, tubalicama, crkvenim napjevima, antisegregacijskim pjesmama, unionistikim
pjesmama - kao i arhainih knjiga s narodnim priama, dnevnika tvornikog sindikata,
propagandnih pamfleta o svemu, od enskih prava do opasnosti od cuganja, jedan ak iz pera
Engleza Daniela Defoea, pisca knjige Moll Flanders. Pokoje glazbalo na prodaju, cimbala, bendi s
pet ica, kazui, limene svirale, akustine gitare, mandoline. Onaj koga je zanimalo u emu je bit
folk-glazbe tu je mogao dobiti vie od nejasne naznake.
Izzy je otraga imao sobu s trbuastom pei na drva, iskrivljenim slikama i kripavim stolcima -
stari domoljubi i junaci na zidu, lonarija ureena kriiima, lakirani crni svijenjaci... hrpa stvari
vezanih uz stare obrte. Sobica je bila puna amerikih ploa s gramofonom. Izzy mi je davao da
ondje provodim vrijeme i sluam ih. Posluao sam sve koje sam stigao, ak sam i prelistao mnoge
njegove pretpotopne narodne svitke. Sumanuto sloeni suvremeni svijet nije me naroito zanimao.
Nije bio relevantan, nije imao biti. Nije me zaveo. Meni su napete, bitne i aktualne stvari bile
potonue Titanica, poplava u Galvestonu, John Henry koji gradi pruge, John Hardy koji ubija
ovjeka na pruzi u Zapadnoj Virginiji. Sve je to bila sadanjost koja se odigrala i otvorila
pogledima. Te su me vijesti zanimale, pratio sam ih i drao na oku.
Kad smo kod dranja stvari na oku, i Izzy je vodio dnevnik. Bila je to poslovna knjiga koja mu
je stajala otvorena na radnom stolu. Postavljao mi je osobna pitanja, tipa gdje sam odrastao i kako
me poela zanimati folk-glazba, gdje sam je otkrio, sve u tom stilu. Zatim bi u dnevnik zapisao
neto o meni. Pojma nisam imao zato. Smetala su mi njegova pitanja, ali bio mi je drag zbog svoje
ljubaznosti, pa sam nastojao biti uviavan i susretljiv. Vrlo sam pazio pri razgovoru sa strancima,
ali Izzy je bio u redu, pa sam mu odgovarao sasvim ljudski.
Pitao me za obitelj. Ispriao sam mu o svojoj baki po majci koja je ivjela s nama. Bila je puna
plemenitosti i dobrote, jedanput mi je rekla da srea ne lei na putu ni do ega. Srea je sam put.
Pouila me i da budem dobroduan, zbog toga to svatko koga u u ivotu sresti bije teku bitku.
Nisam mogao zamisliti kakve to bitke Izzy bije. Unutarnje, vanjske, tko bi to znao? Young je
bio zaokupljen drutvenom nepravdom, glau i beskunicima i nije se nekao da to ovjeku i kae.
Njegovi su junaci bili Abraham Lincoln i Frederick Douglass. Moby Dick, ta najvea ribarska pria,
bila mu je najdraa udesna pripovijest. Younga su opsjedali inkasatori i nalozi za naplatu
stanarine. Ljudi su stalno utjerivali novac od njega, ali nije se dao smesti. Bio je vrlo otporan, ak se
i borio s gradskim oima da dopuste izvoenje folk-glazbe u Washington Square Parku. Svi su bili
za njega.
Birao mi je ploe. Dao mi je jednu plou Country Gentlemena i rekao da posluam Girl
Behind the Bar. Pustio mi je White House Blues Charlieja Poolea i rekao da bi to bilo savreno
za mene, spomenuvi da su upravo tu verziju obradili The Ramblers. Pustio mi je pjesmu Big Billa
Broonzyja Somebodys Got to Go, a i ta je bila tono po mojem ukusu. Bilo mi je ugodno kod
Izzyja. Vatrica je tamo uvijek pucketala.
Jednoga zimskog dana s ulice je uao krupan, nabijen tip. Izgledao je kao da stie iz ruskog
veleposlanstva. Otresao si je snijeg s rukava, skinuo rukavice, stavio ih na pult i zatraio da vidi
Gibsonovu gitaru koja je visjela o ciglenom zidu. To je bio Dave Van Ronk. Bio je grub, s busenom
nakostrijeene kose, prijeke udi, pravi samopouzdani lovac. Meni su se misli stale pretjecati.
Izmeu njega i mene nije stajalo nita. Izzy je skinuo gitaru i dao mu je. Dave je opipao ice,
odsvirao nekakav jazzerski valcer i vratio gitaru na pult. Dok je sputao gitaru, priao sam mu,
stavio ruke na nju i pritom ga upitao kako se moe dobiti posao u Gaslightu. Koga treba poznavati?
Nisam se htio skompati s njim, samo me to zanimalo.
Van Ronk me znatieljno pogledao, sav mrgodan i osor, i upitao me jesam li moda ista.
Rekao sam mu da nisam, to mu pada na pamet, ali, bih li mu mogao neto odsvirati? Kazao mi
je: Jasno.

10
 Odsvirao sam mu Nobody Knows You When Youre Down and Out. Daveu se svidjelo to to
je uo, pa me upitao tko sam i koliko sam ve dugo u gradu, a zatim je rekao da mogu svratiti oko
osam-devet naveer i odsvirati par pjesama u njegovu setu. Tako sam upoznao Davea Van Ronka.
Otiao sam iz Folklore Centera i izaao u ledaru vani. Predveer sam svratio u Mills Tavern u
ulici Bleecker, gdje su se pjevai iz staretinarnica skupljali na avrljanju, tvorei scenu. Moj
prijatelj, svira flamenko gitare Juan Moreno, kazao mi je da se na Treoj ulici upravo otvorila nova
kavana, po imenu Outr, ali jedva da sam ga uo. Juanu su se otvarala usta, ali gotovo da pritom
nisu stvarala zvuk. Nikad neu nastupiti u Outru, jer vie ne moram. Uskoro u biti primljen u
Gaslight kao izvoa i nikad vie neu vidjeti staretinarnice. Pred Mills Tavernom termometar se
sputao gotovo do - 25 Celzija. Dah mi se ledio u zraku, ali nisam osjeao studen. Krenuo sam
prema fantastinim svjetlima. Bez ikakve sumnje. Da me moda nije nasamario? Teko. Mislim da
nisam bio dovoljno matovit da bi me se moglo nasamariti; nisam imao ni lanih nada. Doao sam
iz velike daljine i poeo iz velike dubine. Ali sad se prst sudbine spremao umijeati. inilo mi se da
pokazuje ravno u mene, i jedino u mene.

2
Izgubljena zemlja

SJEO SAM U POSTELJI I POGLEDAO OKO SEBE. NALAZIO SAM SE NA LEALJCI U

dnevnoj sobi, a eljezni se radijator isparavao. Uokviren potret kolonijalnog bogataa s perikom
gledao me sa zida nad kaminom - pokraj kaua, drveni ormari s izrezbarenim nogama, do njega
ovalni stol sa zaobljenim ladicama, stolac slian takama, ljubiasto furnirani radni stoli s
otklopnim ladicama - podstavljeno stranje sjedite auta s elastinim presvlakama kao kau, nizak
naslonja sa zaobljenim naslonom i vitiastim osloncima za ruke - na podu debeli francuski tepih,
srebrnkasta svjetlost blista kroz rolete, oliene daske istiu obrise krovova.
Soba je vonjala po din-toniku, metanolu i cvijeu. Nalazila se na zadnjem katu zgrade bez
dizala, sagraene u federalnom stilu u blizini Ulice Vestry ispod Canala, nedaleko od rijeke
Hudson. U istom je bloku bio Bulls Head, podrumska krma gdje je svojedobno pio John Wilkes
Booth, ameriki Brut. Jedanput sam ondje svratio i u zrcalu ugledao njegovu prikazu - zlogukog
duha. Paul Clayton, pjeva folka i Van Ronkov prijatelj, dobroudan, nesretan i melankolian, koji
je dotad izdao valjda trideset ploa, ali je amerikoj javnosti bio nepoznat - intelektualac,
znanstvenik i romantik s enciklopedijskim poznavanjem balada - upoznao me s Rayom Goochom i

11
Chloe Kiel, koji su tu stanovali. Otiao sam do prozora i pogledao iroke sive ulice i rijeku iza njih.
Studeni je zrak tipao, nikad iznad minus petnaest, ali meni se u glavi vatra nije gasila, poput
vjetrokaza to se stalno vrti. Bila je sredina poslijepodneva, a ni Ray ni Chloe nisu bili kod kue.
Ray je bio desetak godina stariji od mene - rodom iz Virginije - pravi stari vuk, ispijen, pun
bojnih oiljaka - potomak duge loze biskupa, generala, ak i jednog kolonijalnog guvernera. Bio je
nekonformist, protivnik integracije i junjaki nacionalist. On i Chloe ondje su ivjeli kao da se
kriju. Ray me podsjeao na likove iz pjesama koje sam pjevao, bio je ovjek koji se naivio ivota,
nainio djela i nauio ljubavi - koji se potucao zemljom i dobro osjetio kakva je, kako se u njoj ivi.
Iako je njome potmulo brujala prevratnika struja, iako e se za koju godinu ameriki gradovi
stresti, Raya to nije naroito zanimalo, rekao je da je prava akcija u Kongu.
Chloe je imala crvenkastozlatnu kosu, oi boje badema, nedokuiv osmijeh, lice poput lutke i
jo bolju figuru, crno lakirane nokte. Bila je garderobijerka u Egyptian Gardensu, restoranu s
trbunim plesaicama na 8. aveniji - i fotomodel u magazinu Cavalier. Cijeli ivot radim, rekla je.
ivjeli su kao mu i ena, ili brat i sestra, ili brati i sestrina, nije ba bilo jasno, jednostavno,
ivjeli su ondje i toka. Chloe je gledala na ivot na vlastiti primitivan nain, uvijek bi kazala neto
suludo to je imalo nekog nedokuivog smisla, jedanput mi je rekla da bih trebao nositi sjenilo jer
to odbija urokljivo oko. Upitao sam tko je to gleda urokljivim okom, a ona mi je rekla: Joe Blow
ili Joe Schmoe. Tvrdila je da Drakula vlada svijetom i da je on sin Gutenberga, izumitelja
tiskarskog stroja.
Kao nasljedniku kulture etrdesetih i pedesetih, takva mi pria nije smetala. I Gutenberg je lako
mogao biti neki lik iz stare folk-pjesme. U praktinom smislu, kultura pedesetih bila je poput suca
koji provodi posljednje dane za katedrom. Bila je na zalasku. Za deset godina dat e sve od sebe da
se uspne, a onda e se sruiti i razbiti. Meni je glava bila uronjena u folk-pjesme kao u religiju, pa
mi to nije bilo bitno. Folk-pjesme nadilazile su trenutanu kulturu.
Dok se nisam preselio u vlastiti stan, ivio sam praktiki po cijelom Villageu. Katkad po no-
dvije, katkad tjednima i dulje. Dugo sam bio kod Van Ronka. Vjerojatno sam dulje nego igdje ivio
u Ulici Vestry, s prekidima. Bilo mi je dobro kod Raya i Chloe. Osjeao sam se ugodno. Ray je bio
elitnog podrijetla, ak je i studirao na vojnoj akademiji Camden u Junoj Karolini prije nego to e
je napustiti pun iskrene i potpune mrnje. Takoer su ga izbacili sa zahvalnou s religijskog
koleda zvanog Wake Forest Divinity School. Naizust je znao ulomke iz Byronova Don Juana -
kao i nekoliko divnih stihova iz Longfellowove poeme Evangeline. Radio je u strojobravarnici u
Brooklynu, ali prije toga je putovao, bio zaposlen u Studebakerovoj tvornici u South Bendu, kao i u
gubilitu klaonice u Omahi. Jedanput sam ga upitao kako mu je tamo bilo. Jesi li ikad uo za
Auschwitz? Pa jasno, a tko nije? To je bio jedan od nacistikih logora smrti u Europi, a Adolf
Eichmann, glavni organizator Gestapa i njihov upravitelj, nedavno je bio izveden pred sud u
Jeruzalemu. Nakon rata je pobjegao, a Izraelci su ga ulovili na autobusnom stajalitu u Argentini.
Suenje je bilo velika stvar. Na klupi za svjedoke Eichmann je izjavio da je samo slijedio
zapovijedi, ali tuitelji su s lakoom dokazali da je zapovijedi provodio s udovinom gorljivou i
nasladom. Eichmann je bio proglaen krivim i upravo se raspravljalo o presudi. Puno se prialo da
e mu potedjeti ivot, ak ga poslati natrag u Argentinu, ali to bi bilo glupo. ak i da ga oslobode,
vjerojatno ne bi ostao na ivotu dulje od sat vremena. Izraelska drava polagala je pravo da nastupa
kao pravni nasljednik i izvritelj kazni u ime svih koji su stradali u konanom rjeenju. Suenje je
podsjetilo cijeli svijet na uzroke stvaranja izraelske drave.

Roen sam u proljee 1941. godine. Drugi svjetski rat ve je harao Europom, a i Amerika e
uskoro ui u njega. Svijet se raspadao i kaos je ve akom u lice udarao sve novopridolice. Ako ste
roeni u to vrijeme, ili u to vrijeme ve ivjeli, mogli ste osjetiti kako stari svijet odlazi, a novi
poinje. Bilo je kao vraanje sata na prijelazu iz stare u novu eru. Svi roeni u moje vrijeme
pripadali su objema. Hitler, Churchill, Mussolini, Staljin, Roosevelt - gorostasi kakve svijet vie
nikad nee vidjeti, ljudi oslonjeni na vlastitu odlunost, pa kud puklo da puklo, svaki spreman
postupati samostalno, ne traei suglasnost - ne traei bogatstvo ili ljubav, svi su predsjedali
sudbinom ovjeanstva i pretvarali svijet u ruevine. Potekli iz duge loze Aleksandara i Julija
Cezara, Dingis-kanova, Karla Velikih i Napoleona, rastranirali su svijet kao zaista slasnu veeru.

12
Sve i da su nosili razdjeljak na sredini ili vikinku kacigu, ne bi se nikad pomirili s otporom i nikad
se ne bi dali urazumiti - neotesani barbari u stampedu svijetom koji ognjem i maem iscrtavaju
vlastitu predodbu zemljopisa.
Moj otac je dobio djeju paralizu zbog koje nije mogao u rat, ali svi moji strievi su otili i ivi
se vratili. Stric Paul, stric Maurice, Jack, Max, Louis, Vernon i ostali otili su na Filipine, u Anzio,
na Siciliju, u sjevernu Afriku, Francusku i Belgiju. Donijeli su sa sobom suvenire i uspomene -
japansku tabakeru od slame, njemaku vreu za kruh, britanski glazirani vr, njemake naoale za
pustinju, britanski borbeni no, njemaki pitolj marke Luger - svakojaku kramu. Vratili su se u
civilni ivot kao da nita nije bilo, nikad nisu ni rijei rekli o onome to su uinili i onome to su
vidjeli.
Bio sam osnovac 1951. godine. U koli su nas meu ostalim uili da se skrivamo i sklanjamo
pod klupe kad se oglase sirene za zranu uzbunu, jer bi nas Rusi mogli bombardirati. Takoer su
nam rekli da bi Rusi mogli u bilo kojem trenutku izvesti zrani desant na na grad. S istim tim
Rusima moji strievi su se samo nekoliko godina prije borili rame uz rame. Sad su se pretvorili u
udovita koja dolaze da nas pokolju i spale. Nije mi to ilo u glavu. Takav ivot pod sjenkom
straha sie duh iz djeteta. Jedna je stvar biti u strahu kad te netko dri na nianu samarice, a posve
druga biti u strahu od neega to nije ba sasvim stvarno. Ipak, bilo je mnogo onih koji su ozbiljno
shvaali tu prijetnju, a to se osjealo. Bilo je lako postati rtvom njihove udne uobrazilje. U koli
sam imao iste uitelje kao i moja majka. U njezino su vrijeme bili mladi, a u moje vremeni. Na
satovima amerike povijesti uili su nas da komunjare ne mogu unititi Ameriku iskljuivo
pukama ili bombama, ve da e trebati unititi Ustav - dokument na kojem poiva naa zemlja.
Samo, nije zato bilo neke razlike. Kad bi se zaule sirene za vjebu, moralo se lei potrbuke pod
klupu a da ti se ne zatrese nijedan mii, ne dajui ni glasa od sebe. Kao da to moe donijeti spas od
baenih bombi. Prijetnja smakom svijeta bila je strana. Nismo znali to smo to skrivili kad su se
tako naljutili na nas. Crvenih ima posvuda, govorili su nam, i krvoedni su. A gdje su moji strievi,
branitelji zemlje? Zauzeti su zaraivanjem za ivot, poslom, sastavljanjem kraja s krajem kako god
znaju i umiju. Odakle bi oni znali to se dogaa po kolama, kakav se to strah usauje u nas?
Sad je sve to bilo iza mene. Bio sam u New York Cityju, bez obzira na komuniste. Vjerojatno
ih je bilo obilje oko mene. Kao i obilje faista. Obilje nadobudnih ljeviarskih diktatora i
desniarskih diktatora. Radikala svih boja. Rekli su da je Drugi svjetski rat donio kraj Dobu
prosvijetljenosti, ali to nisam mogao ni po emu znati. Jo sam bio u njemu. Nekako sam se jo
mogao prisjeati i osjeati svjetlost neega njegovog. itao sam te stvari. Voltairea, Rousseaua,
Johna Lockea, Montesquieua, Martina Luthera - vizionare, revolucionare... imao sam dojam da
poznajem te ljude, kao da su ivjeli u mojem dvoritu.
Otiao sam do zavjesa krem boje, podigao venecijanske rolete i pogledao ulice pod snijegom.
Pokustvo u stanu bilo je zgodno, dijelom ak i rune izrade. I to mi je bilo zgodno - komode
industrijskog dizajna s intarzijama, vrlo stiliziranim rezbarijama i cvjetnim bravicama - ureene
police za knjige od poda do stropa, dugi, uski pravokutni stol s metalnim dijelovima ustrojenim
prema geometriji koja kao da slijedi neko nemuto pravilo - jedan zabavan komad, organski
oblikovan mali stalak u obliku nonog palca. U police ormara domiljato su bili ugraeni kolutovi
tednjaka na struju. Kuhinjica je sliila umi. Kutije za zainske biljke pune gorske metvice,
lazarkinje, ljiljanova lia i drugog. Chloe, junjakinja sjevernjake krvi, vjeto se sluila uadi za
suenje rublja u kupaonici, pa bih koji put zatekao i neku svoju koulju kako ondje visi. Doao bih
pred zoru i izvalio se na lealjku u dnevnoj sobi na visokom trijemu, koja se rasklapala u postelju.
esto bih zaspao uza zvukove nonog vlaka to ronda i brunda Jerseyjem, eljeznog konja s parom
namjesto krvi.
Od najranijeg djetinjstva gledao sam i sluao vlakove i uvijek bih se osjetio sigurnim kad bih ih
vidio i uo. Veliki zatvoreni teretni vagon, vagoni za rudau, teretni vagoni, putniki vlakovi,
Pullmanovi vagoni. U mojem rodnom mjestu nikamo se nije moglo otii a da se bar dio dana ne
provede u stajanju na brkljama i ekanju da prou duge kompozicije. Pruge su se kriale sa seoskim
cestama, a i ile du njih. Zvuk vlakova iz daljine davao mi je vie-manje osjeaj da sam kod kue,
da mi nita ne nedostaje, kao da se nalazim negdje na ravnome, da mi nikad ne prijeti nikakva
ozbiljna opasnost i da sve ide kako treba.

13
 Preko puta mjesta odakle sam gledao kroz prozor nalazila se crkva sa zvonikom. I zvonjava mi
je davala prisan osjeaj doma. Uvijek bih uo i sluao zvona. eljezna, mjedena, srebrna zvona -
zvona su pjevala. Nedjeljom, pri bogosluju, za blagdane. Oglaavala su se kad bi umro netko
vaan, kad bi se odravala vjenanja. Svaku posebnu prigodu popratila bi zvona. Proimao me
ugodan osjeaj kad bih ih uo. ak sam volio zvona na vratima i zvonki signal NBC-ja na radiju.
Pogledao sam kroz olovom presvuene prozore prema crkvi. Zvona su sad utjela, a s krovova se
vrtloio snijeg. Meava je prisvajala cijeli grad, ivot se odvijao na tmurnom platnu. Smrznutom i
studenom.
S druge strane ulice tip u konoj jakni strugao je led s vjetrobrana zatrpanog crnog Mercuryja
Montclaira. Iza njega je sveenik u purpurnom platu prolazio crkvenim dvoritem prema
otvorenom ulazu, na putu prema nekoj svetoj dunosti. U blizini je gologlava ena u izmama
pokuavala ulicom prenijeti vreu s rubljem. Dogaalo se milijun pria, obinih svakodnevnih
newyorkih stvari, vidljivih kad bi im se ovjek posvetio. Uvijek su bile ravno pred nosom,
stopljene u cjelinu, ali ona se morala sasvim rastaviti da bi imala ikakva smisla. Valentinovo, Dan
zaljubljenih, doao je i proao a da to nisam ni zamijetio. Nisam imao vremena za romantiku.
Okrenuo sam se od prozora, od zimskoga sunca, i otiao do tednjaka na drugoj strani sobe, gdje
sam si skuhao i natoio alicu vrue okolade i zatim ukljuio radio.
Uvijek sam tragao za neim na radiju. Kao i vlakovi i zvona, tvorio je zvunu podlogu mojega
ivota. Traio sam postaje amo- -tamo sve dok iz malih zvunika nije zagrmio glas Roya Orbisona.
Njegova nova pjesma Running Scared ispunila je sobu. U posljednje vrijeme sluao sam pjesme s
folk-prizvukom. Bilo ih je nekoliko i u prolosti: Big Bad John, Michael Row the Boat Ashore,
A Hundred Pounds of Clay. Brook Benton je pretvorio Boll Weevil u suvremeni hit. The
Kingston Trio i Brothers Four putali su se na radiju. Sviao mi se The Kingston Trio. Iako im je
stil bio ispeglan i studentski, svejedno su mi bili dragi. Pjesme poput Getaway John, Remember
the Alamo, Long Black Rifle. Iz njih je uvijek izbijao nekakav folk-napjev. ak je i Endless
Sleep, pjesma Jodie Reynolds popularna prije dosta godina, imala odlike folka. Ipak, Orbison je
nadilazio sve glazbene vrste - folk, country, rock n roll i vie-manje sve skupa. Njegove su stvari
mijeale sve stilove, kao i neke koji jo nisu bili izmiljeni. Mogao je zvuati opako i gadno u
jednom stihu, a onda sljedei otpjevati falsetom, kao Frankie Valli. Kod Roya ovjek nije znao
slua li mariachije ili operu. Traio je pozorno uho. Kod njega se sve vrtjelo oko masti i krvi.
Zvuao je kao da pjeva s olimpske visine i ne pristaje na kompromise. Jedna njegova rana pjesma,
Ooby Dooby, bila je prije mnogo godina popularna, ali ova nova nije joj bila nimalo slina.
Ooby Dooby je bila prijetvorno jednostavna, ali Roy je u meuvremenu napredovao. Sad je
pjevao svoje skladbe u tri-etiri oktave koje su te tjerale da se u autu sjuri s litice. Pjevao je kao
profesionalni kriminalac. Bilo je tipino da pone u nekom dubokom, jedva ujnom registru, malo
se zadri u njemu i onda se zapanjujue prebaci na histrioniku. Glasom je bio u stanju acnuti
mrtvaca, uvijek te nagnati da promrmlja: ovjee, ne mogu vjerovati. U njegovim je pjesmama
bilo pjesama u pjesmama. Prelazile su iz dura u mol bez ikakve logike. Orbison je bio smrtno
ozbiljan - nije bio ni punoglavac, a ni nadobudni klinac. Na radiju nije bilo nieg slinog njemu.
Posluao bih ga i priekao iduu pjesmu, ali u usporedbi s Royem, ostatak programa bila je iva
dosada... beskimena i mlohava. Sve su se te pjesme obraale ovjeku kao da nema mozga. Moda
s izuzetkom Georgea Jonesa, nisam volio ni country. Jim Reeves i Eddy Arnold, bilo je teko rei
gdje je uope country u njihovim stvarima. Sva divljina i osebujnost bile su nestale iz country
glazbe. Elvis Presley. Nitko ni njega nije sluao. Prole su godine otkako je izveo onu svoju foru i
prenio pjesme na druge planete. I dalje sam stalno ukljuivao radio, vjerojatno prije iz iracionalne
navike nego iz nekog drugog razloga. Naalost, sve to se putalo odraavalo je jedino eer i
mlijeko, a ne prave teme vremena, teme Jekylla i Hydea. Uline ideologije romana Na cesti, pjesme
Howl i zbirke Gasoline, koje su naznaile novu vrstu ljudskog postojanja nisu bile u njima, ali kako
bi se to uope i moglo oekivati? Singlice na 45 okretaja nisu to ni mogle podnijeti.
Silno sam htio snimiti plou, ali ne ako to bude singlica, 45-ica - kao pjesme s radija. Folk-
pjevai, jazz-umjetnici i klasini glazbenici snimali su LP-je, dugosvirajue ploe s gomilama
pjesama u utorima - stvarali su identitete i odnosili prevagu, bolje prikazivali iru sliku. LP-ji su
bili poput sile tee. Imali su omote, prednji i stranji, u koje se moglo gledati satima. U usporedbi s
njima, 45-ice su bile neuvjerljive i neiskristalizirane. Samo su se odlagale na gomile i djelovale

14
nebitno. Na repertoaru ionako nisam ni imao neku pjesmu za komercijalni radio. Pjesme o
raskalaenim krijumarima alkohola, majkama koje gue vlastitu djecu, Cadillacima koji iz galona
benzina uspijevaju izvui samo pet milja, poplavama, poarima u sindikalnim dvoranama, mraku i
truplima na dnu rijeke nisu bile za radiofile. U pjesmama koje sam pjevao nije bilo niega laganog.
Nisu bile ni ljubazne ni sasvim mlake. Nisu blago oplakivale obalu. Valjda bi se moglo rei da nisu
bile komercijalne. Ne samo to, moj stil bio je odvie ekscentrian i neuklopiv za radio, a pjesme su
mi bile vie od pukih lakih nota. Bile su mi osjetilo i vodi u neku izmijenjenu svijest o stvarnosti,
neku drugaiju republiku, neku osloboenu republiku. Povjesniar glazbe Greil Marcus nazvat e je
tridesetak godina poslije nevidljivom republikom. Kako god bilo, uope nije bila stvar u tome da
sam se protivio popularnoj kulturi, a nisam ni imao namjeru uskomeati situaciju. Samo sam drao
da je mainstream kultura dozlaboga loa, a i velika varka. Bilo je kao da pod prozorom lei more
neprekinuta mraza i da valja imati nezgrapnu obuu kako bi se hodalo njime. Nisam znao u kojem
smo dobu povijesti, a ni koja je njegova istina. Nitko nije razbijao glavu time. Ako si govorio istinu,
to je bilo divno i krasno, a ako si govorio neistinu, pa, i to je bilo divno i krasno. Tome su me
nauile folk-pjesme. to se tie vremena, uvijek je bilo tik pred zoru, a ja sam i znao neto malo o
povijesti - o povijesti nekoliko naroda i drava - a ona je uvijek slijedila isti obrazac. Neko rano
arhajsko razdoblje kada drutvo raste, razvija se i buja, zatim neko klasino razdoblje kada drutvo
dolazi do toke zrelosti, a nakon toga razdoblje opadanja, kada dekadencija dovodi do raspada.
Nisam imao pojma u kojem se od tih stadija nalazi Amerika. Nisam nikoga mogao to pitati.
Nekakav neotesan ritam njihao je ipak sve to skupa. Razmiljanje o tome nije imalo svrhe. Svaki
zakljuak mogao je biti sasvim krivi.

Ugasio sam radio i proetao se prostorijom, zastavi naas da ukljuim crno-bijeli televizor.
Putali su seriju Wagon Train. Kao da se emitirala iz neke strane zemlje. Ugasio sam i nju i otiao u
drugu sobu, bez prozora, s olienim vratima - tamnu pilju sa knjinicom od poda do stropa. Upalio
sam svjetiljke. Ondje je knjievnost bila nadmono prisutna i ovjeku nije bilo druge doli da izgubi
strast za glupou. Dotad sam bio odgajan na kulturnom spektru od kojeg mi je um ostajao crn od
ai. Brando. James Dean. Milton Berle. Marilyn Monroe. Lucy. Earl Warren i Hruov, Castro.
Little Rock i gradi Peyton. Tennessee Williams i Joe DiMaggio. J. Edgar Hoover i Westinghouse.
Nelsonovi. Holiday Innovi i frizirani Chevroleti. Mickey Spillane i Joe McCarthy. Levittown.
Nakon ulaska u ovu sobu sve mi se to uinilo kao ala. Tu je bilo knjiga svake vrste, knjiga o
tipografiji, epigrafiji, filozofiji, politikim ideologijama. Stvari od kojih bi ti se iskolaile oi.
Knjige poput Foxove knjige muenika, Dvanaest Cezara, Tacitovih predavanja i pisma Brutu.
Periklova Idealna demokratska drava, Tukididov Atenski general - pripovijest od koje se jei koa.
Napisana je etiristo godina prije Krista i govori o tome kako je ljudska priroda uvijek neprijateljska
prema svemu superiornom. Tukidid pie da su u njegovo vrijeme rijei izgubile svoje uvrijeeno
znaenje, kako se postupci i stavovi mogu u tren oka izmijeniti. Kao da se nita nije promijenilo od
njegova do mojega vremena.
Ondje je bilo romana Gogolja i Balzaca, Maupassanta, Hugoa i Dickensa. Obino bih otvorio
knjigu na sredini i proitao nekoliko stranica, pa se vratio na poetak ako bi mi se svidjela. Materia
Medica (uzroci bolesti i pripadajui lijekovi) ta je bila dobra. Traio sam onaj dio obrazovanja
koji nikad prije nisam dobio. Neki put bih otvorio knjigu i opazio da je naprijed zapisana biljeka,
kao to je, recimo, u Machiavellijevu Vladaru pisalo Duh muljatora. Kozmopolit je pisalo na
naslovnoj stranici Danteova Pakla. Knjige nisu bile sloene nekim naroitim redom ili tematikom.
Rousseauov Drutveni ugovor stajao je uz Iskuenje svetoga Antuna, a Ovidijeve Metamorfoze, ta
pria strave i uasa, bila je pokraj autobiografije Davyja Crocketta. Beskrajni redovi knjiga -
Sofoklova knjiga o prirodi i ulozi bogova - zbog ega postoje samo dva spola. Pohod Aleksandra
Velikog u Perziju. Pokorivi Perziju, naloio je svim svojim vojnicima da se vjenaju s tamonjim
enama, kako bi Perzija ostala pokorena. Nakon toga nikad nije imao nevolja sa stanovnitvom, ni
buna ni niega slinog. Aleksandar je znao kako se postie apsolutna kontrola. Tu je bila i
biografija Simna Bolvara. Htio sam proitati sve te knjige, ali za to bih trebao biti u odmaralitu
ili na nekom takvom mjestu. Proitao sam dio Krika i bijesa, nisam ga posve shvatio, ali Faulkner
je bio moan. Proitao sam dio knjige Albertusa Magnusa... onoga koji je mijeao znanstvene

15
teorije s teologijom. Bila je lako tivo u usporedbi s Tukididom. Magnus mi je djelovao kao tip koji
nije mogao spavati pa je pisao te stvari do dugo u no, odjee prilijepljene uz tijelo obliveno
hladnim znojem. Mnoge od tih knjiga bile su prevelike za itanje, kao goleme cipele izraene za
ljude krupnih stopala. Uglavnom sam itao knjige poezije. Byrona i Shelleyja i Longfellowa i Poea.
Zapamtio sam Poeovu pjesmu Zvona i popratio je melodijom na gitari. Ondje sam naao i jednu
knjigu Josepha Smitha, autentinog amerikog proroka koji se poistovjeuje s biblijskim Enohom i
kae da je Adam bio prvi ovjek-bog. I ta blijedi u usporedbi s Tukididom. Od knjiga pone
vibrirati cijela prostorija na muan i silovit nain. Zvijezde Leopardijeve La vita solitaria kao da
su dopirale iz debla drveta, beznadni, neugasivi osjeaji.
Ondje je bila i knjiga Sigmunda Freuda, kralja podsvjesnoga, po imenu S onu stranu naela
ugode. Jedanput sam je listao kad je uao Ray, opazio knjigu i rekao: Najvee face u tom podruju
rade za marketinke agencije. Prodaju maglu. Odloio sam knjigu i vie je se nikad nisam latio.
Ipak, proitao sam biografiju Roberta E. Leeja, saznao kako mu je otac bio unakaen u nemirima,
dao da mu izliju luinu u oi i onda napustio obitelj i otiao na Karibe. Robert E. Lee odrastao je
bez oca. Lee je ipak uspio stvoriti neto od sebe. Ne samo to, temeljem njegove rijei, iskljuivo
njegove rijei, Amerika je izbjegla gerilski rat koji bi po svoj prilici potrajao do dananjih dana. Te
su knjige bile neto. Zaista su bile neto.
Mnoge sam stranice itao naglas. Sviao mi se zvuk tih rijei, tog jezika. Miltonova prosvjedna
pjesma Masakr u Piedmontu. Politika pjesma o umorstvu nevinih, djelu vojvode Savojskog u
Italiji. Podsjetila me na stihove folk-pjesama, bila je jo elegantnija.
Ruske knjige na policama imale su naroito mrano ozraje. Tu je bilo Pukinovih politikih
pjesama, smatrali su ga prevratnikom. Pukin je poginuo u dvoboju 1837. Bila je tu i knjiga grofa
Lava Tolstoja, ije u imanje posjetiti vie od dvadeset godina poslije - njegovo obiteljsko imanje,
koje mu je sluilo za izobrazbu muika. Nalazilo se pokraj Moskve i tamo je otiao potkraj ivota,
odrekavi se svih svojih djela i odbacivi sve oblike ratovanja. Jednoga dana, kad su mu bile
osamdeset dvije godine, ostavio je poruku obitelji da ga pusti na miru. Zaputio se pjeice u
snijegom zavijene ume i nekoliko dana potom nali su ga mrtva od upale plua. Vodi mi je dao da
se provozam njegovim biciklom. I Dostojevski je ivio tunim i tekim ivotom. Car ga je poslao
na robiju u Sibir 1849. godine. Dostojevski je bio optuen za pisanje socijalistike propagande.
Poslije je dobio oprost i pisao prie da bi mogao otplaivati dugove. Ba kao to u poetkom
sedamdesetih iz istih razloga ja pisati albume.
Prije toga nikad nisam bio naroito privren knjigama i piscima, ali volio sam prie. Prie
Edgara Ricea Burroughsa, koji je pisao o izmiljenoj Africi - Lukea Shorta, pripovijesti o
izmiljenom Divljem zapadu - Julesa Vernea - H. G. Wellsa. Te su mi bile najdrae, ali to je bilo
prije nego to sam otkrio pjevae folka. Oni su znali pjevati pjesme ravne itavim knjigama, ali u
samo nekoliko kitica. Teko je objasniti zbog ega pojedina folk-pjesma o nekom liku ili dogaaju
vrijedi. Vjerojatno to ima neke veze s potenjem, iskrenou i otvorenou lika. S hrabrou u
apstraktnom smislu. Al Capone je bio uspjean gangster koji je smio vladati podzemljem Chicaga,
ali nitko nije napisao nijednu pjesmu o njemu. On nije ni na koji nain zanimljiv, a nije ni junak.
Frigidan je. Poput krpelja, doima se kao ovjek koji ni jednu jedinu minutu ivota nije proveo
nasamo u prirodi. Ostavlja dojam propalice ili nasilnika, kao u pjesmi... looking for that bully of
the town1. Nije ak vrijedan ni imena - ostavlja dojam krvopije kamena srca. Pretty Boy Floyd, s
druge strane, budi pustolovan duh. ak i njegovo ime neto govori. U njemu ima neega
nesputanog, nesleenog u kalu. On nikad nee vladati nijednim gradom, ne moe manipulirati
sustavom i tjerati ljude da rade to je njemu volja, a ipak je stvoren od stvarne krvi i mesa,
predstavlja ovjeanstvo u opem smislu i doima se monim. Barem je tako bilo prije nego to su
ga bacili bogu iza nogu.

U Rayovu stanu nije bilo zvukova, osim kad bih ja ukljuio radio ili sluao ploe. Inae je
vladala grobna tiina, pa bih se uvijek vratio knjigama... rovao po njima kao arheolog. Proitao sam
biografiju radikalnog republikanca Thaddeusa Stevensa. ivio je poetkom devetnaestog stoljea i

1
Traim onog gradskog nasilnika.

16
bio prilino osebujan. Roen je u Gettysburgu i bio epav, kao i Byron. Odrastao je u siromatvu,
obogatio se i zatim pomagao slabima i svakoj drugoj skupini koja se nije mogla ravnopravno boriti.
Stevens je imao mraan smisao za humor i otar jezik, gorljivo je mrzio pretile aristokrate svojega
vremena. Htio je zaplijeniti zemlju robovlasnike elite, a jednom je kolegi zastupniku u Senatu
rekao da gmie u vlastitoj ljigi. Stevens je bio protivnik masona, koje je prozvao ljudima ija usta
bazde po ljudskoj krvi. Uhvatio se u kotac s njima, nazvavi ih bijednom druinom nitavnih
gmazova koji se klone svjetla i vrebaju iz svojih jazbina. Stevensa se teko zaboravljalo. Ostavio je
snaan dojam na mene, nadahnuo me. On i Teddy Roosevelt, moda najsnaniji predsjednik SAD-a
svih vremena. itao sam i o Teddyju. Bio je stoar i borac protiv zloina, morali su ga sprijeiti da
ne objavi rat Kaliforniji - upustio se u teku svau s J. P. Morganom, poluboanskim likom koji je u
ono vrijeme posjedovao najvei dio Sjedinjenih Drava. Roosevelt ga je natjerao na uzmak i
zaprijetio mu bacanjem u zatvor.
Svaki od njih: Stevens, Roosevelt, pa ak i Morgan, kao da je izaao iz neke folk-balade. Iz
pjesme Walkin Boss, The Prisoners Song ili ak neke poput The Ballad of Charles Guiteau.
Oni su jednostavno negdje u njima, makar moda ne i izriito. Ima ih ak i u ranim rock n roll
pjesmama, ako im elite dodati struju i bubnjeve.
Na policama je bilo i knjiga o likovnoj umjetnosti, knjiga o Mothenvellu i ranom Jasperu
Johnsu, njemakih impresionistikih pamfleta, grae o Grunwaldu i Adolfu von Menzelu. Knjiga
Uradi sam, kako namjestiti ljudsko koljeno koje se savilo u krivom smjeru... kako poroditi dijete,
kako operirati slijepo crijevo u spavaoj sobi. Od tih su se stvari sanjali vrlo uzavreli snovi. Ondje
su leale i druge stvari koje bi zapele za oko - skice kredom Ferrarija i Ducatija, knjige o
amazonkama, faraonskom Egiptu, knjige fotografija cirkuskih akrobata, ljubavnika, groblja. U
blizini nije bilo nijedne vee knjiare, tako da bi se sve te knjige teko nale na jednom mjestu.
Biografije su mi se jako sviale i proitao sam dio jedne o Fridriku Velikome, koji je, kako sam s
iznenaenjem otkrio, bio ne samo pruski kralj, ve i skladatelj. Takoer sam prouio Vom Kriege,
onu Von Clausewitzovu knjigu. Von Clausewitza su zvali glavnim filozofom ratovanja. Ime mu
zvui kao da ovjek izgleda poput Von Hindenburga, ali nije tako. Na portretu u knjizi izgleda kao
pjesnik Robert Burns ili glumac Montgomery Clift. Knjiga je objavljena 1832., a Von Clausewitz je
bio u vojsci od svoje dvanaeste. Vojske su mu bile sastavljene od iznimno uvjebanih profesionalaca, a
ne mladia koji slue samo pokoju godinu ili malo dulje. Teko je bilo zamijeniti njegove vojnike,
pa on puno pie o tome kako valja zauzeti poloaj na takav nain da suparnika strana vidi da nema
izgleda u borbi, te je u biti prisiljena poloiti oruje. U njegovo se vrijeme malo to moglo dobiti, a
tota izgubiti, bilo kakvim ozbiljnim okrajem. Za Von Clausewitza nabacivanje kamenjem nije
bilo ratovanje - bar ne idealizirano ratovanje. Puno pie o psiholokim i sluajnim imbenicima na
bojnom polju - vremenskim uvjetima, strujanjima zraka - koji igraju veliku ulogu.
Sve me to morbidno opinilo. Mnogo godina prije, prije nego to sam znao da u biti pjeva, a
um mi je bio u punom zamahu, ak sam se htio upisati na West Point. Uvijek sam zamiljao da u
poginuti u nekoj junakoj bici, a ne umrijeti u krevetu. Htio sam biti general s vlastitim bataljunom i
pitao se gdje u nai klju za ulaz u tu zemlju uda. Upitao sam oca kako da se upiem na West
Point, a on se vidljivo prenerazio, rekao da mi prezime ne poinje s De ili Von i da treba imati
veze i sve prave preporuke za upis onamo. Savjetovao mi je da se usredotoimo na dolaenje do
njih. Stric je bio jo manje susretljiv. Rekao mi je: Ne treba raditi za dravu. Vojnik je kuanica,
on ti je zamorac. Nai si posao kao rudar.
Bio ja rudar ili ne, to o vezama i preporukama me potreslo. Nije mi se svialo kako to zvui,
osjetio sam se uskraeno, tono se kae. Nedugo potom otkrio sam o emu se tu radi i kako ti se
takve stvari katkad mogu umijeati u planove. Kad sam okupljao svoje najranije sastave, obino bi
mi ih oduzeo neki drugi pjeva kojemu je nedostajala pratnja. Imao sam dojam da se to dogodi svaki put
kad kupim kompletan sastav. Nije mi ilo u glavu kako je to mogue, jer oni nisu nita bolje ni
pjevali ni svirali od mene. Ali oni su imali otvorena vrata za gae gdje se vrtjela ozbiljna lova.
Svaki je sastav mogao svirati u paviljonu u parku, na natjecanju za talente, okrunom sajmitu , drabi ili
otvorenju trgovine, ali od tih gaa nije bilo zarade, osim moda naknade za trokove, a katkad ni
toga. Ti drugi vokalni solisti mogli su svirati na malim konvencijama, privatnim svadbama, zlatnim
obljetnicama u hotelskim dvoranama, domjencima Kolumbovih vitezova, takvim prigodama - gdje
se plaalo gotovinom. Obeanje novca uvijek bi mi odmamilo sastav. Uvijek bih se poalio baki,

17
koja je ivjela s nama, prvoj i jedinoj osobi kojoj sam se povjeravao, a ona bi mi kazala da to ne
shvatim osobno. Rekla bi mi, primjerice: Ima ljudi koje nikad nee moi osvojiti. Samo ih pusti
oda se - pusti neka to proe. Jasno, lako je to rei, ali od toga mi nije bilo nita lake. Istina je
glasila da tipovi koji mi odvode sastave imaju obiteljske veze s nekime na poloaju u trgovakoj
komori, gradskoj skuptini ili trgovakoj udruzi. Te su skupine bile povezane s raznim
povjerenstvima diljem okruga. Obiteljska je veza ostavila snaan dojam na mene, ostavila me obnaenog.
Stvar je sezala do samih korijena, davala je nepotenu prednost nekima, a ostale ostavljala na
cjedilu. Kako da ovjek onda ikada uspije doprijeti do svijeta? inilo mi se da je to ivotni zakon,
ali sve i ako jest, nisam se namjeravao duriti zbog toga ili, kako bi to moja baka rekla, shvatiti to
osobno. Obiteljske veze bile su legitimne. Nikoga se nije moglo kriviti zato to ih ima. Dolo je
dotle da sam gotovo uvijek oekivao da u izgubiti sastav, a kad bi se to i dogodilo, vie se nisam ni
udio. Ipak, nastavio sam ih okupljati, jer sam bio vrsto naumio svirati. Bilo je puno zastajanja i
ekanja, malo priznanja, malo dokazivanja, ali katkad je potrebno samo dobiti mig ili kimanje
glavom od nekog neoekivanog da se muka nemila ivota olaka.
Meni se to dogodilo kad je veliki hrva Gorgeous George doao u moje mjesto. Sredinom 50-ih
svirao sam u predvorju Oruarnice Nacionalne garde, Veterans Memorial Buildinga, gdje su se
odravala sva velika dogaanja - smotre stoke i utakmice hokeja, cirkusi i boksaki ogledi,
propovjedna gostovanja, dani country i western glazbe. Ondje sam sluao koncerte Slima
Whitmana, Hanka Snowa, Webba Piercea i mnogih drugih. Svake godine bi Gorgeous George jedanput
doveo cijelu trupu svojih izvoaa u mjestu: Goliatha, Vampirea, Twistera, Stranglera, Bone Crushera,
Holy Terrora, kepece-hrvae, par hrvaica i jo mnoge druge. Ja sam nastupao na privremenom
podiju u predvorju zgrade, uz uobiajenu vrevu ljudi, gdje nitko nije naroito mario za nas. Vrata su
se odjednom naglo otvorila i uao je Gorgeous George glavom. Nahrupio je poput oluje, nije uao
na ulaz za izvoae nego ravno kroz predvorje zgrade, a inilo se kao da su ula etrdesetorica. To
je bio Gorgeous George, u svojem najvelianstvenijem izdanju, sa svim onim bljeskom i vitalnou
koja bi se i oekivala. Imao je posluitelje i bio je okruen enama s ruama u naruju, u bajnom
zlatnom platu podstavljenom krznom, a duge plave kovre slijevale su mu se niz ramena. Proao je
pokraj privremene pozornice i bacio pogled prema izvoru glazbe. Nije zastao, ali pogledao me, a
oi su mu zasjale mjeseinom. Namignuo mi je i uinilo mi se da izgovara: Zbog tebe ovo ivi.
Nije bilo bitno je li to zaista rekao ili nije. Bilo je bitno da mi se uinilo kako je to rekao, a to
nikad nisam zaboravio. Jo godinama nakon toga nije mi trebalo vie priznanja i poticaja. Ponekad
je samo to dovoljno, onakvo priznanje koje doe kad samo radi to to radi zato to tako treba i
nekako ti ide - samo to to nitko jo ne prepoznaje. Gorgeous George. Moan duh. Ljudi su govorili
da je velik poput svoje rase. Moda je i bio. Neizbjeno, uskoro u izgubiti sastav s kojim sam
svirao u predvorju Veterans Buildinga. Netko drugi e ih vidjeti i uzeti. Morat u poraditi na svojim
vezama. Polako mi je svitalo da u morati nauiti svirati i pjevati samostalno, da ne ovisim o
sastavu sve dok ga ne budem bio u stanju plaati i izdravati. Veze i preporuke morat e postati
nebitne, ali naas sam se osjeao dobro u svojoj koi. Susresti Gorgeousa Georgea na svojem putu
zaista mi je mnogo znailo.
Von Clausewitzova knjiga inila mi se zastarjelom, ali u njoj ima tota stvarnog i iz nje se
dade saznati tota o konvencionalnom ivotu i pritiscima sredine. Kada tvrdi da je politika zauzela
mjesto morala i da je politika gruba sila, on ne mulja. Tome se mora vjerovati. Radi tono to ti
kau, ma tko da si. Pognut e glavu, inae si gotov. Ne priaj mi nikakve prie o nadi ili besmislice
o pravdi. Neu ni uti onu spiku da je Bog uz nas ili da nas Bog podupire. Svedimo stvari na figure
na ploi. Ne postoji nikakav moralni poredak. To si slobodno zaboravi. Moral nema nieg zajednikog
s politikom. Ne postoji da bi ga se moglo pogaziti. Ili si u prednosti ili nisi. Takav je svijet i nita ga
nee promijeniti. Svijet je lud i pomaknut i mora ga gledati ravno u oi. Von Clausewitz je u
nekim pogledima prorok. Nee toga biti ni svjestan, ali neke misli iz knjige mogu ti oblikovati
nazore. Ako se smatra sanjarom, moe proitati te stvari i shvatiti da nisi ak u stanju ni sanjati.
Sanjanje je opasno. itanje Von Clausewitza tjera te da vlastite misli shvati malo manje ozbiljno.
Proitao sam i Bijelu boicu Roberta Gravesa. Nisam jo znao kako zazvati poetsku muzu.
Nisam znao dovoljno da bih se poeo baktati njome, u svakom sluaju. Za nekoliko u se godina
upoznati sa samim Robertom Gravesom u Londonu. Otili smo na brzu etnju Paddington
Squareom. Htio sam mu postaviti nekoliko pitanja vezanih uz knjigu, ali nisam je se naroito dobro

18
sjeao. Jako mi se sviao francuski pisac Balzac, proitao sam Chagrinsku kou i Roaka Ponsa.
Balzac mi je bio prilino smijean. Njegova filozofija je jasna i jednostavna, u biti kae da je isti
materijalizam recept za ludilo. Jedina prava spoznaja za Balzaca, ini se, lei u praznovjerju. Sve je
predmet analize. Zgrnite svoju energiju. U tome je tajna ivota. tota se dade nauiti od Monsieura
B. Veselo ga je imati za sudruga. Nosi redovnike halje i pije nebrojene alice kave. Previe sna
gui mu misli. Ispadne mu jedan zub, a on e: to li to znai? Sve propitkuje. Odjea mu se zapali
na svijeu. On se upita je li vatra dobar predznak. Balzac je urnebesan.

Nije bilo niega otmjenog u Gaslightu, stolova uz podij i tomu slinog, ali unutra je uvijek bilo
dupkom puno od poetka do kraja - neki su sjedili za stolom, neki su stajali i tiskali se uza zidove -
zidove od gole cigle, s priguenom rasvjetom i vidljivim cijevima. ak i u hladnim zimskim
veerima za ulazak se ekalo u redu, grozdovi ljudi tiskali su se na ulazu, pred dvostrukim vratima
u prizemlju. Unutra je stalno bila takva guva da se jedva disalo. Ne znam koliko je ljudi ondje
moglo stati, ali uvijek se inilo da ih je bar deset tisua. Vatrogasci bi uvijek ulazili i izlazili, uvijek
je zrak bio pun iekivanja, neizvjesnosti, uz puno odvanosti. Stjecao se dojam da e neto, netko,
uvijek doi da rastjera maglu.
Svirao sam setove od po dvadeset minuta. Izvodio sam folk-pjesme koje sam znao i pratio to
se dogaa u trenutku. Unutra je bilo vrue i preklaustrofobino da bi se zadravalo nakon nastupa,
pa su izvoai esto boravili u jednoj od pomonih soba na katu, do koje se dolazilo izlaskom
otraga kroz kuhinju do malog dvorita i penjanjem po sleenim poarnim stubama. Tamo se stalno
kartalo. Van Ronk, Stookey, Romney, Hal Waters, Paul Clayton, Luke Faust, Len Chandler i jo
nekolicina drugih cijele bi noi neprestano igrali poker. Moglo se doi i otii kako te volja. Mali
radijski zvunik u prostoriji oglaavao je tko nastupa u prizemlju, da ovjek zna kad je na redu da se
vrati. Ulozi su uglavnom bili kovanice od pet, deset i dvadeset pet centi, iako je svota katkad mogla
narasti i do dvadeset dolara. Ja sam obino odustajao ako ne bih imao ni para do druge ili tree
promjene karata. Chandler mi je jedanput rekao: Mora nauiti kako se blefira. Nikad nee postati
pravi pokera ako nee blefirati. Kojiput te ak moraju uloviti u blefu. To ti dobro doe poslije,
ako ima karte za pobjedu, a hoe da ostali igrai misle kako najvjerojatnije blefira.
Nisam se volio zadravati u prizemlju zbog guve i zaguljivosti. Bio sam ili u sobi za poker ili
u susjednom lokalu, taverni Kettle of Fish. I ondje je obino bilo krcato svake veeri u tjednu.
Mahnita atmosfera - svakojaki likovi brzo govore, brzo se kreu - neki ljubazni, neki osorni. Crnobradi
bibliofili, namrgoeni intelektualci - eklektine cure, nipoto budue kuanice. Ljudi kakvi dou
niotkuda i vrate se ravno natrag - pitoljem naoruan rabin, cura nakoenih zuba i s velikim raspelom
nasred prsa - svakojaki likovi u potrazi za unutarnjim arom. Imao sam dojam da ih sve zajedno promatram
dok sjedim na sljemenu brda. Neki su ondje ak imali i nazive - ovjek koji je uao u povijest, Karika
izmeu rasa - i htjeli da ih se tako oslovljava. Onamo su zalazili i komiari iz humoristinih emisija,
poput Richarda rr. Moglo se sjesti na barsku stolicu i gledati snjene ulice kroz prozore,
promatrati kako prolaze velike face, David Amram u bundi, Gregory Corso, Ted Joans, Fred Hellerman.
Jedne veeri onamo je uao tip po imenu Bobby Neuwirth s nekoliko prijatelja i izazvao
podosta strke. Bobby i ja susrest emo se opet neto kasnije na jednom folk-festivalu. Ve na prvi
se pogled znalo da Neuwirth voli provocirati i da nee dati da mu ita ogranii slobodu. Mahnito se
ljutio na neto. Trebalo se pripremiti za razgovor s njim. Neuwirth je bio otprilike mojih godina,
rodom iz Akrona, svirao je clawhammer bendo i znao neke pjesme. Studirao je slikarstvo u
Bostonu i zaista znao slikati - rekao je da se na proljee vraa starcima u Ohio da im skine zatitna
okna i postavi iane mree. Imao je naviku to raditi, kao i ja. Samo to se ja nisam kanio vratiti.
Poslije emo si postati dosta dobri i putovati zajedno. Kao to je Kerouac ovjekovjeio Neala
Cassadyja u knjizi Na cesti, netko je trebao ovjekovjeiti i Neuwirtha. Bio je takav ovjek. Mogao
je razgovarati s bilo kim sve dok sugovornik ne osjeti da mu je potro svu inteligenciju. Jezikom je
parao i cijepao i svakoga mogao smesti, a znao se i rijeima izvui iz svake situacije. Nitko nije
znao to da o njemu misli. Ako je ikada postojao renesansni ovjek koji uskae u kojeta i iskae iz
kojeega, to bi morao biti on. Neuwirth je bio buldog. Mene ipak nije provocirao, ni na koji nain.
Uzbuivalo me sve to je radio i bio mi je simpatian. Neuwirth je imao dara, ali nije bio
ambiciozan. Sviale su nam se uglavnom iste stvari, ak smo putali iste pjesme s duboksa.

19
 Tamonji je duboks imao uglavnom ploe s jazzom. Zoot Simms, Hampton Hawes, Stan Getz i
nekoliko ploa rhythm and bluesa - Bumble Bee Slim, Slim Galliard, Percy Mayfield. Bitnici su
podnosili folk-glazbu, ali nije im istinski bila draga. Sluali su iskljuivo suvremeni jazz, bebop.
Nekoliko puta sam ubacio kovanicu u prorez i pustio The Man That Got Away Judy Garland. Ta
pjesma uvijek je nekako djelovala na mene, ali ne na neki udan, potresan nain. Nije mi prizivala
nikakve udne misli. Jednostavno sam je volio uti. Judy Garland bila je iz Grand Rapidsa u
Minnesoti, dvadesetak milja udaljenog od mojeg rodnog mjesta. Kad sam sluao Judy, bilo mi je
kao da sluam svoju susjedu. Znatno mi je prethodila, pa kao to kae pjesma Eltona Johna, I
would have liked to have known you, but I was just a kid2. Harold Arien je napisao The Man That
Got Away i kozmiku Somewhere Over the Rainbow, takoer pjesmu Judy Garland. Napisao je
i pregrt drugih popularnih pjesama - monu Blues in the Night, Stormy Weather, Come Rain
or Come Shine, Get Happy. U Haroldovim sam pjesmama uo ruralni blues i folk-glazbu. Bile
su mi emocionalno srodne. Nisam to mogao ne zamijetiti. Pjesme Woodyja Guthrieja vladale su
mojim svijetom, ali prije toga omiljeni mi je autor pjesama bio Hank Williams, iako sam ga najprije
smatrao pjevaem. Hank Snow bio je odmah iza njega. Ali nikad nisam mogao pobjei
gorkoslatkom, samotnom i intenzivnom svijetu Harolda Arlena. Van Ronk je znao pjevati i svirati
te pjesme. Znao sam i ja, ali nikad mi to ne bi palo na pamet. Nisu mi bile zapisane. Nisu mi bile u
budunosti. to mi je bilo u budunosti? Budunost mi je bila nepronian zid, bez obeanja, bez
prijetnji - samo spavanje kod drugih. Bez ikakvih jamstava, ak i jamstva da ivot nije velika ala.

Nikad se nije znalo na koga se moe naletjeti u Kettle of Fishu. Svi su istodobno izgledali kao
netko i kao nitko. Jedanput smo Clayton i ja sjedili za stolom i pili vino s nekim ljudima, a jedan od
njih je neko radio zvune efekte za radiodrame. Radiodrame su bile bitan dio mojeg svijeta dok
sam jo ivio na Srednjem zapadu, dok mi se jo inilo da ivim u neprolaznoj mladosti. Inner
Sanctum, The Lone Ranger, This Is Your FBI, Fibber McGee and Molly, The Fat Man, The
Shadow, Suspense. Suspense je uvijek imao vrata koja kripe groznije od bilo kojih prispodobivih
vrata - iz tjedna u tjedan prie koje su istezale ivce i stiskale eludac. Inner Sanctum, potpuna
mjeavina horora i humora. Lone Ranger, uz zveckanje lakih kola i mamuza iz radioprijamnika. The
Shadow, bogata i sljedbenik znanosti spreman da ispravi nepravdu u svijetu. Dragnet je bio krimi
s glazbenom temom koja kao da je potekla iz neke Beethovenove simfonije. The Colgate Comedy
Hour izazivao je salve smijeha.
Nita mi nije bilo predaleko. Sve sam jasno vidio. O San Franciscu sam trebao znati tek to da
Paladin ivi tamo u hotelu i daje svoje oruje u najam. Znao sam da se pod rijeju kamenje misli
na dragulje, da se negativci voze u kabrioletima i da ako eli sakriti drvo, treba ga sakriti u umi,
gdje ga nitko nee nai. Odrastao sam na svemu tome, drhtao sam od uzbuenja dok sam sluao te
emisije. Davale su mi naznake naina na koji svijet funkcionira i raspirivale mi snatrenja, tjerale mi
matu na prekovremeni rad. Radiodrame su bile udno umijee.
Prije nego to sam prvi put u ivotu otiao u robnu kuu, ve sam u mati bio kupac. Prao sam
se sapunom Lava, brijao britvicama Gillette Blue Blades, gledao na sat Boliva Time, mazao si kosu
briljantinom Vitalis, sluio se laksativima i tabletama za garavicu - Feenamintom i prakom za
zube Dr. Lyons. Drao sam se kao Mike Hammer, imao vlastite nazore o pravdi. Sudovi su bili
prespori i presloeni, nisu rjeavali posao. Smatrao sam da je zakon u redu, ali ovaj put, ja u biti
zakon - mrtvi ne mogu govoriti u svoje ime. Ja govorim u njihovo ime. U redu? Upitao sam tipa
koji je radio zvune efekte za radiodrame kako je stvorio zvuk elektrine stolice, a on je rekao da se
posluio snimkom slanine dok se pri. A lomljenje kostiju? Tip je izvadio bombon LifeSaver i
zdrobio ga zubima.

Ne znam kad mi je tono palo na pamet da piem vlastite pjesme. Nisam mogao smisliti nita
usporedivo ili bar priblino stihovima folk-pjesama koje sam pjevao da bih odredio svoj odnos
prema svijetu. To valjda ovjeku doe postupno. Ne moe se jednoga dana probuditi i odluiti da

2
Bilo bi mi drago da sam te poznavao, ali bio sam jo mali.

20
eli pisati pjesme, pogotovo ako si pjeva koji ih ve ima pregrt, a svakodnevno ui nove. Mogu
se pojaviti prilike da se neto preobrazi - neto to postoji u neto to dotada nije postojalo. To bi
mogao biti poetak. Ponekad samo eli poi svojim putem, sm pogledati to lei iza magliaste
zavjese. Nije to kao da vidi pjesme kako nailaze pa ih pozove k sebi. Nije to tako lako. Htio bi
napisati pjesme koje su vee od ivota. Htio bi rei neto o udnim stvarima koje su ti se dogodile,
o udnim stvarima koje si vidio. Mora neto znati i shvatiti i onda nadii svakodnevni jezik. Jeziva
preciznost kojom su stari majstori znali spjevati pjesme nije bila mala stvar. Poneki put uje neku
pjesmu i svijest ti skoi korak dalje. Opazi sline obrasce u nainu na koji si sm doivljavao
stvari. Nikad pjesme nisam smatrao ni dobrima ni loima, smatrao sam da samo postoje
razliite vrste dobrih.
Neke od njih mogu biti prie iz ivota. Ve sam neko vrijeme znao povremeno uti pjesmu
zvanu I Dreamed I Saw Joe Hill. Znao sam da je Joe ill bio stvaran i vaan. Nisam znao tko je
bio, pa sam upitao Izzyja u Folklore Centern. Izzy je iz stranje sobe donio nekoliko pamfleta o
njemu i dao mi ih da ih proitam. tivo je bilo kao iz krimia. Joe Hill bio je vedski doseljenik koji
se borio u Meksikom ratu. ivio je jadno i bijedno, organizirao je sindikate na Zapadu oko 1910.,
bio je mesijanski lik koji je htio ukinuti nadniarski sustav kapitalizma - strojar, glazbenik i pjesnik.
Zvali su ga radnikim Robertom Burnsom.
Joe je napisao pjesmu Pie in the Sky i bio prethodnik Woodyja Guthrieja. Samo sam toliko
trebao znati. Bio je osuen temeljem neizravnih dokaza za zloin s umorstvom i strijeljan u dravi
Utah. Njegova je ivotna pria teka i duboka. Organizirao je Wobblieje, borbeni ogranak amerike
radnike klase. Hilla su izveli pred sud zbog ubojstva vlasnika trgovine i njegova sina prilikom
sitne pljake, a on je u svoju obranu rekao samo: Dokaite! Trgovev sin je, prije nego to e
umrijeti, ispalio hitac u nekoga, ali nema dokaza da je metak uope ita pogodio. No Joe ima ranu
od metka, to ga prilino inkriminira. Iste noi jo petorica drugih imali su rane od metka, bili
zbrinuti u istoj bolnici i otputeni, a svima se zameo trag. Joe je rekao da je bio negdje drugdje u
vrijeme zloina, ali nije htio kazati ni gdje ni s kim. Nije htio navesti niije ime, ak ni da spasi
vlastitu kou. Vladalo je uvjerenje da je u pitanju ena, ena koju Joe nije elio izloiti sramoti.
Stvari su postajale sve udnije i sloenije. Sutradan se izgubio trag jo jednom tipu, dobrom Joeovu
prijatelju.
Sve je to prilino naopako. Joea oboavaju svi radnici diljem zemlje - rudari i mesari,
pismoslikari i kovai, tukateri, vodoinstalateri, metalopreraivai - kakvi god bili, on ih je
ujedinjavao i borio se za prava svih njih, stavljao ivot na kocku da bude bolje svima koji nemaju
povlastica i prilika - najslabije plaenima i najzlorabljenijima radnicima u zemlji. Kad proita
njegovu ivotnu priu, shvati kakav je ovjek bio i jasno ti je da takvi ljudi ne pljakaju i ne
ubijaju trgovce nasumce. On to jednostavno nije imao u sebi. Nemogue je da bi uinio takvo to
samo da promijeni rutinu. Sve u njegovu ivotu govori o asti i potenju. Bio je lutalica i zatitnik,
cijelo vrijeme u ophodnjama. Samo, politiarima i industrijalcima koji su ga mrzili bio je okorjeli
kriminalac i neprijatelj poretka. Godinama su ekali priliku da ga se rijee. Joe je bio proglaen
krivim i prije nego to je proces poeo.
Povijest svega toga je nevjerojatna. U znak potpore njemu 1915. godine organizirani su
mimohodi i mitinzi koji su ispunili ulice svih velikih gradova Amerike - Clevelanda, Indianapolisa,
St. Louisa, Brooklyna, Detroita, mnogih drugih - gdje god da je bilo radnika i sindikata. Toliko su
ga poznavali i voljeli. ak je i predsjednik Sjedinjenih Drava, Woodrow Wilson, pokuao navesti
vlasti drave Utah da ponovno razmotre sluaj, ali guverner Ute pokazao je predsjedniku friku
figu. U posljednjim trenucima svojega ivota Joe e rei: Raspite mi pepeo bilo gdje, samo ne u
Uti.
Neko vrijeme nakon toga nastala je pjesma Joe Hill. Kad smo kod prosvjednih pjesama, uo
sam ih nekoliko. Leadbellyjevu pjesmu Bourgeois Blues, Woodyjeve Jesus Christ i Ludlow
Massacre, pjesmu Billie Holiday Strange Fruit i jo neke - i sve su bile bolje od ove. Prosvjedne
pjesme teko je napisati tako da ne ispadnu tezine i jednodimenzionalne. Ljudima valja pokazati
njihovu vlastitu stranu koje nisu svjesni. Pjesma Joe Hill nije ni blizu toga, ali ako je ikada
postojao netko tko bi mogao nadahnuti pjesmu, onda je to bio on. Joe je imao pogled koji zrai.
Zamiljao sam si da bih ga, kad bi ta pjesma bila moja, ovjekovjeio na drugaiji nain - vie
kao Caseyja Jonesa ili Jesseja Jamesa. To bi bilo nuno. Imao sam u vidu dva naina. Jedan bi bio

21
nazvati pjesmu Scatter My Ashes Anyplace but Utah, prema njegovim posljednjim rijeima, koje
bi onda bile pripjev. Drugi bi nain bio izvesti to kao u pjesmi Long Black Veil, gdje ovjek
govori iz groba... kao pjesmu iz podzemnog svijeta. Radi se o baladi u kojoj ovjek rtvuje svoj
ivot da ne obeasti izvjesnu enu i mora platiti za tui zloin zbog onoga to ne moe rei. to
sam vie razmiljao o tome, Long Black Veil sve vie mi je djelovala kao pjesma koju je mogao
napisati sm Joe Hill, kao posljednja u njegovu ivotu.
Nisam skladao pjesmu za Joea Hilla. Razmiljao sam o tome kako bih to izveo, ali nisam to i
uinio. Prva iole bitnija pjesma koju u napisati bit e skladana za Woodyja Guthrieja.

Zima je bila ledeno hladna, zrak je pucketao i svjetlucao, noi su bile pune modre izmaglice.
inilo mi se da je prolo sto godina otkako sam leao u zelenoj travi to mirie na pravo ljeto - dok
na jezerima leluja treperavo svjetlo, a uti leptiri lepraju nad crnim, asfaltiranim cestama. Pri etnji
7. avenijom na Manhattanu, u rane jutarnje sate katkad bi se mogli vidjeti ljudi koji spavaju na
stranjim sjedalima automobila. Imao sam sree to imam gdje prespavati - ak su i stanovnici New
Yorka katkad bili za to uskraeni. Kojeega nisam imao, a nisam imao ni naroito konkretan
identitet. Im a rambler - Im a gambler. Im a long way from home.3 To me praktiki potpuno
opisivalo.
Svijetom se netom bila proirila vijest da se Picasso u dobi od sedamdeset devet godina vjenao
sa svojim modelom, tridesetpe- togodinjakinjom. Opa. Picasso nije samo gubio vrijeme u guvi na
plonicima. ivot za njega jo nije bio minuo. Picasso je razbio svijet likovnosti i raskolio ga u
potpunosti. Bio je revolucionaran. Htio sam biti poput njega.
U Villageu se, na 12. ulici, nalazilo art-kino koje je davalo strane filmove - francuske,
talijanske, njemake. To je imalo smisla, jer ak je i sm Alan Lomax, veliki arhivar folka, jedanput
rekao da ako eli otii iz Amerike, otii u Greenwich Village. Tu sam pogledao par Fellinijevih
talijanskih filmova - jedan se zvao La Strada, to znai Ulica, a drugi Slatki ivot. Bavio se tipom
koji proda svoju duu i postane lovac na traeve. Izgledao je kao ivot u iskrivljenom zrcalu, osim
to nije prikazivao nijednu udovinu nakazu - samo obine ljude na nakazan nain. Pozorno sam
ga odgledao, mislei kako neu dobiti drugu priliku. Jedan glumac iz tog filma, Evan Jones, takoer
je pisao kazaline komade. Upoznat u ga kad za koju godinu odem u London nastupiti u komadu
koji je napisao. Znao sam da mi je odnekud poznat kad sam ga vidio. Nikad ne zaboravljam lica.
U Americi se mnogo toga mijenjalo. Sociolozi su govorili da televizija ima ubitane namjere i
da unitava umove i matu mladih - da im ograniava raspon pozornosti. Moda je to tono, ali
trominutna pjesma imala je jednak uinak. Simfonije i opere nevjerojatno su velike, ali publika se
nekako nikad ne pogubi, nikad ne izgubi nit radnje. U sluaju trominutne pjesme, sluatelj se ne
mora sjetiti niega to je uo prije punih dvadeset ili ak deset minuta. Nita ne treba povezati.
Nieg se ne treba prisjetiti. Mnoge pjesme koje sam tada pjevao doista su bile duge, moda ne duge
poput opere ili simfonije, ali ipak duge... barem u stihovima. Tom Joad ima barem esnaest kitica,
Barbara Allen dvadesetak. Fair Eilender, Lord Lovell, Little Mattie Groves i druge imale
su brojne stihove, a meni nije bio nikakav problem upamtiti ih ili im otpjevati radnju.
Bio sam se rijeio navike razmiljanja u ciklusima kratkih pjesama i poeo itati sve dulje
poeme da vidim hou li se uspjeti sjetiti bilo ega to sam proitao na poetku. Izvjebao sam si um
za to, odbacio mrane navike i nauio se sabirati. Proitao sam cijelog Don Juana lorda rn i od
poetka do kraja bio posve usredotoen. Isto tako i Coleridgeova Kublaj-kana. Poeo sam si trpati u
mozak svakojake duboke pjesme. Imao sam dojam da sam dugo za sobom vukao prazna kola i da ih
sada poinjem puniti, pa u morati povui jae. inilo mi se kako mi se mozak vraa s pae. Mijenjao sam
se i na druge naine. Stvari koje su neko djelovale na mene vie me nisu zanimale, nisam previe
mario za ljude i njihove motive. Nisam imao potrebu prouiti svakog neznanca koji mi se priblii.

Ray mi je rekao da itam Faulknera. Teko je to to Faulkner radi, rekao je. Teko je
pretakati duboke osjeaje u rijei. Lake je napisati Kapital. Ray je puio opijum, puio ga je u luli

3
Skitnica sam - kockar sam. Daleko sam od kue.

22
od bambusa s gljivastom zdjelicom. Jedanput su ga skuhali u kuhinji, varei ciglice dok nisu postale
itke kao smola. Kuhali su i prekuhavali i cijedili tekuinu kroz filtar od tkanine - kuhinja je
smrdjela po majoj mokrai. Drali su ga u keramikoj posudi. Ipak, on nije bio neki danker sa
smetlita, ni u kojem pogledu, nije bio jedan od onih koji se drogiraju samo da bi postali normalni -
nije bio povremeni danker, pa ak ni ovisnik. Nije bio osoba koja e orobiti drugoga ne bi li platila
svoj ut. Nije bio takav. tota nisam znao o Rayu. Nisam tako znao ni na koji to nain uspijeva
izbjei uhienje.
Jedanput smo Clayton i ja doli kasno, a Ray je spavao u velikom naslonjau - izgledao je kao
da spava obasjana lica u sobi - tamnih, upalih podonjaka, vjea oblivenih znojem. Izgledao je kao
da sanja mrtvaki san. Mi smo na to samo stali. Paul je bio visok, tamnokos, nosio je flamansku
bradicu, sliio slikaru Gauguinu. Paul je duboko udahnuo, inilo se da nikad nee ispustiti dah, a
zatim se okrenuo i otiao.
Ray se raznoliko oblaio. Nekad bih ga vidio u prugastom odijelu s krilatim ovratnikom i
plisiranim hlaama podvrnutih nogavica. Kojiput bi obukao demper, samterice i seoske izme.
esto se odijevao u traperice s naramenicama, kao automehaniar. Nosio je dugi kaput. Drap. Od
devine dlake. Nosio ga je preko svega.
U prvih nekoliko mjeseci provedenih u New Yorku prestala me zanimati pomodna vizija
gladne furke koju Kerouac tako dobro ilustrira u svojoj knjizi Na cesti. Ta knjiga dotad mi je bila
poput Biblije. Samo, sad je to prestala biti. I dalje sam volio zadihane, dinamine fraze bop poezije
to su istjecale iz Jackova pera, ali sad mi se taj lik Moriarty inio neprimjerenim, besciljnim -
djelovao mi je kao lik koji nadahnjuje na idiotizam. On prolazi ivotom tako da se sudara i trlja s
bikom za vratom.
Ray nije bio takav. Nije bio osoba koja e ostaviti ijedan otisak na pijesku vremena, ali bilo je
neega posebnog u njemu. Imao je krvi u oima, lice ovjeka koji ne moe pogrijeiti - lica posve
liena opakosti ili izopaenosti ili ak grenosti. Djelovao je poput ovjeka koji je u stanju poraziti i
zauzeti kad god poeli. Ray je bio vraki zagonetan.
Iza uskog hodnika provuena stanom, pokraj jedne ili dvije sobe viktorijanskog tipa, leala je
jo jedna prostorija - prostranija, s velikim prozorom okrenutim na prilaznu uliicu. Bila je ureena
kao radionica s velikim hrpama svakojakog pribora. Stvari su veinom leale ili na stolu s velikom
drvenom povrinom ili na drugom stolu s ploom od kriljevca. Nekakvo eljezno cvijee na
spiralnoj stapki olieno u bijelo bilo je naslonjeno u kutu. Svakakav alat leao je unaokolo - ekii,
pile za metal, izvijai, elektriarska klijeta, rezai za icu na polugu, ravasta dlijeta, kutije
zupanika - sve je to svjetlucalo, obasjano odostraga suncem. Lemilice i blokovi za skiciranje, tube
s bojom i brojanici, elektrina builica - limenke tekuina koje donose otpornost na vodu, ili pak
na vatru.
Sve izloeno pogledu. Obilje vatrenog oruja, takoer. ovjek bi pomislio da Ray pripada
policiji ili da je ovlateni oruar, ili tako neto. Bilo je raznih dijelova oruja - pitolja, velikih
okvira, malih okvira, pa pitolj Taurus Tracker, depni pitolj, zatitnici za otponac, sve nabacano
na ispremijeanu gomilu - preinaeno oruje... puke skraenih cijevi, razliite vrste oruja - Ruger,
Browning, mornariki pitolj s pojedinanom paljbom, sve spremno za uporabu, izglaano. Nakon
ulaska u tu prostoriju dobio bi se dojam da te gleda neko besano oko. Bilo je udno. Ray nikako nije
bio okorjeli macho tip. Jedanput sam ga upitao to radi sa svim tim stvarima, za to mu slue. Za
uzvratni udarac, kazao mi je.
Nije mi bilo prvi put da vidim vatreno oruje. Moja biva cura iz rodnog mjesta, moja Becky
Thatcher, imala je oca koji nipoto nije bio poput suca Thatchera. I kod njega je posvuda bilo
oruja. Uglavnom puke za lov na jelene i samarice, pokoji pitolj s dugom cijevi, od ega sam se
prilino jeio. ivjela je u brvnari izvan samoga mjesta, izvan asfaltiranog podruja. Tamo je uvijek
bilo nekako opasno, jer je stari bio na glasu kao zaguljen ovjek. udno, jer majka joj je bila dua
od ene - prava Majka Zemlja. Njezin otac je pak bio prekaljen tip, izbrazdana lica, uvijek neobrijan
- s lovakom kapicom na glavi, uljevitih ruku... sasvim ljubazan kad je bio umoran od posla, ali
kad nije, trebalo ga se uvati. Nikad nisi znao kakve e udi biti. Jedan od onih koji uvijek misle da
ih netko kani nasamariti. Kad nije radio, iao je piti i tako bi se nalio da bi sve polo po zlu. Upao bi
u sobu i neto promrsio kroz stisnute zube. Jedanput je mene i prijatelja otjerao samaricom. Opalio
je prema nama u mraku dok smo trali makadamskom cestom. Ali znao je biti i uviavan. To se

23
jednostavno nije moglo predvidjeti. Onamo sam volio dolaziti, ako se izuzme mladenaka ljubav, i
zato to su kod kue imali ploe Jimmieja Rodgersa, one stare na 78 okretaja. Znao sam tamo
opinjeno sjediti i samo sluati kako Plavi Jodler pjeva Im a Tennessee hustler, I dont have to
work4. Nisam ni ja htio raditi. Gledao sam oruje razbacano po Rayovoj kui i prisjeao se svoje
bive djevojke, pitao se to je s njom. Kad sam je posljednji put vidio putovala je na Zapadnu obalu.
Svi su govorili da izgleda kao Brigitte Bardot, a tako je i bilo.
U prostoriji je bilo i drugih stvari, drugih divota. Remingtonov pisai stroj, grli saksofona
zakrivljen poput labueg vrata, poljske naoale s okvirima od aluminija presvuenog marokanskom
koom, udesne stvari - mali stroj koji stvara etiri volta napona, mali kasetofon Mohawk, neobine
fotografije, jedna na kojoj Florence Nightingale na ramenu nosi sovu kao ljubimca, ekstravagantne
dopisnice - razglednica iz Kalifornije sa stablom palme.
Nikad jo nisam bio u Kaliforniji. inilo mi se da ondje ivi neka posebna, glamurozna rasa.
Znao sam da odande potjeu filmovi i da u Los Angelesu postoji folk-klub po imenu Ash Grove. U
Folklore Centern vidio sam plakate folk-koncerata u Ash Groveu i esto snatrio o vlastitom nastupu.
Imao sam dojam da je to tako daleko da nikada onamo neu stii. Kako se ispostavilo, ne samo da
sam uspio stii onamo, nego sam posve zaobiao Ash Grove, a kad sam napokon stigao u
Kaliforniju, moje pjesme i moja reputacija ve su me bile pretekle. Columbia mi je bila objavila
ploe, pa sam nastupio u Civic Auditoriumu u Santa Monici i upoznao se sa svim izvoaima koji
su prethodno snimili obrade mojih pjesama - recimo The Byrds, koji su snimili Mr. Tambourine
Man, Sonny i Cher, koji su obradili All I Really Want to Do, The Turtles, koji su snimili It
Aint Me, Babe, Glenn Campbell, koji je objavio Dont Think Twice i Johnny Rivers, koji je
snimio Positively 4th Street.
Od svih obrada mojih pjesama najdraa mi je bila ona Johnnyja Riversa. Bilo je oito da
obojica potjeemo s iste strane grada, da smo itali iste ulomke, da pripadamo istoj glazbenoj
obitelji i da smo skrojeni od istog materijala. Kad sam sluao Johnnyjevu preradu pjesme
Positively 4th Street, bila mi je draa od moje. Nisam je prestajao sluati. Veina obrada mojih
pjesama odvodila ih je na neku stranputicu, ali Riversova je tono odgovarala nakani stavom i
smislom za melodiju upotpunila je i nadmaila ak i osjeaj koji sam ja u nju unio. Samo, to me nije
trebalo iznenaditi. Rivers je uinio to isto s Maybellene i Memphis, dvije pjesme Chucka
rr. Kad sam uo kako Johnny pjeva moju pjesmu, bilo mi je jasno da ga ivot izvana dri
jednako snano kao i mene.
Proi e jo nekoliko godina prije nego to stignem u Zemlju Sunca. Razgledavao sam sobu,
bacio pogled prema stranjem prozoru i vidio da se sputa sumrak. Debeli sloj leda optakao je cijeli
rukohvat poarnih stuba. Pogledao sam u prilaznu ulicu, pa gore u krovove, od tornja do tornja.
Opet je poinjalo snijeiti, prekrivati zacementiranu zemlju. Ako i jesam gradio nekakav novi ivot,
nisam imao dojam da je tako. Nisam se, u svakom sluaju, odrekao nikakvog starog ivota kako bih
ivio taj novi. Jedino sam, moda, htio shvatiti neke stvari i onda ih se rijeiti. Morao sam se nauiti
saimanju stvari, ideja. Stvari su bile prevelike da bi ih se sve sagledalo, poput svih onih knjiga u
knjinici - sve je lealo po svim stolovima. A sve se to moglo skupiti u jedan odlomak ili jednu
kiticu pjesme, kad bi se tono znalo kako.

Ponekad zna da se stvari moraju promijeniti, da e do promjene doi, ali to samo osjea - kao
u onoj pjesmi Sama Cookea Change Is Gonna Come - i nita ne zna u nekom konkretnom
smislu. Sitnice predviaju ono to se sprema, ali moda ih nee prepoznati. Ali onda doe do
neeg neposrednog i nae se u nekom drugom svijetu, skoi u nepoznato, instinktivno sve shvati
- stekne slobodu. Ne mora postavljati pitanja i ve zna kako stvari stoje. A kad se to dogodi,
dogodi se brzo, kao arolijom, ali zapravo nije tako. Nije kao da odjekne neka tutnjava i oglasi da je
kucnuo as - oi ti naglo ne progledaju i ne bude odjednom potpuno svjestan neega i siguran u to.
Stvar ide postupnije. Vie je kao da si radio pri danjem svjetlu i onda jednog dana opazi da rano
pada mrak, da nije bitno gdje si - nee imati nikakve vajde od toga. Stvar je u shvaanju. Netko

4
Muljator sam iz Tennesseeja, ne moram raditi.

24
pred tebe postavi zrcalo, otkljua ti vrata - neto ih naglo otvori i gurne te unutra i glava ti se mora
nai negdje drugdje. Ponekad se mora nai netko odreen da bi ti pomogao da to shvati.
Tako je na mene djelovao Mike Seeger. Nedavno sam ga bio vidio gore kod Camille Adams.
Camilla je bila egzotina, tamnokosa gospoa, jedra ena slina Avi Gardner. Viao sam je u
Gerdes Folk Cityju, vodeem folk-klubu u Americi. Gerdes se nalazio u Ulici Mercer blizu
Zapadnog Broadwaya uz rub Villagea, otmjeni klub pomalo slian Blue Angelu, samo to se nalazio
u ne tako otmjenoj etvrti. Uzimao je uglavnom folk-pjevae poznate diljem zemlje, koji su ve
imali ploe iza sebe, a za nastup je trebalo imati i sindikalnu i kabaretsku iskaznicu. Ondje sam
jedne veeri upoznao Camillu. Otad smo se povrno poznavali. Obino je bila s likovima koji su
izgledali kao privatni detektivi. Bila je slika i prilika enstvenosti, bliska prijateljica Josha Whitea,
kao i Cisca Houstona. Cisco je bio neizljeivo bolestan i spremao se izvesti nekoliko svojih
posljednijh nastupa u Folk Cityju, pa sam ga doao uti. esto sam ga sluao na ploama Woodyja
Guthrieja, kao i na njegovim vlastitim, sve te kaubojske pjesme, pjesme drvosjea i eljezniara,
balade o loim ljudima. Bio je savreni pandan Woodyju, a imao je ugodan bariton - puno je
putovao i radio po nizu mjesta s Woodyjem, snimao s njim ploe, plovio morem s njim na brodu
trgovake mornarice u Drugom svjetskom ratu. Cisco je, onako markantan i naoit s tankim
briima, izgledao kao kockar s rijenih brodova, kao Errol Flynn. Priali su da je mogao biti
filmska zvijezda, da je jedanput odbio glavnu ulogu u filmu s Myrnom Loy. Burl Ives, koji je
dapae postao filmska zvijezda, nastupao je zajedno s Ciscom po naseljima sezonskih radnika za
Velike depresije. Cisco je takoer imao vlastitu TV emisiju na CBS-u, ali to je bilo u vrijeme
McCarthyja i mrea ga je morala otpustiti. Sve sam znao o njemu. Cisco je sjedio s Camillom u
pauzi svojeg nastupa, a ona me upoznala s njim, rekla je Ciscu da sam mladi folk-pjeva i da
izvodim mnoge Woodyjeve pjesme. Cisco je bio velikoduan, profinjena dranja, govorio je kao to
je pjevao. Nije trebao mnogo govoriti - vidjelo se da je svata proao, ostvario neko veliko djelo,
kojim je zaduio mnoge i zasluio hvalu, no o kojem se ne govori. Gledao sam ga kako nastupa, a
premda je bio na dlaku od smrti, to se uope nije opaalo. Camilla je kasnije tog tjedna odravala
domjenak za njega, oprotajnu zabavu, pa me pozvala da svratim. ivjela je u velikom stanu na 54.
aveniji blizu Washington Square Parka, na najviemu katu zdanja u romanikom stilu.
Iako to nisam znao, poslije je moda nagovorila vlasnike Gerdes Folk Cityja, Mikea Porca i
njegova brata Johna, da me uzmu na dvotjednu gau u kombinaciji s Johnom Leejem Elookerom.
Budui da sam bio maloljetan, Mike mi se potpisao kao skrbnik na kabaretskim i sindikalnim
iskaznicama, tako da mi je postao poput oca - oca Sicilijanca kojeg nikad nisam imao. Doao sam
Camilli sa svojom, nazovimo je tako, povremenom djevojkom, Delores Dixon, pjevaicom The
New World Singersa, sastava s kojim sam bio prilino blizak. Delores je bila iz Alabame, biva
izvjestiteljica i biva plesaica.
S vrata sam vidio da sobe ve vrve od ljudi, boemske ekipe - hrpe starih znanaca. Zrak je bio
gust od parfema i dima cigareta, vonja viskija i gomile ljudi. Stan je bio izrazito viktorijanski,
ukraen nizom ljupkih stvarica. Beaux arts svjetiljke, izrezbarene budoarske stolice, sofe od gustog
baruna - teki prekladi lancima spojeni na kamin, a u kaminu vatra. Priao sam mu, podsjetio me
na hotdog i puslice. Delores i ja nismo imali dojam da onamo ne pripadamo, ne naroito. Na sebi
sam imao debelu flanelsku koulju ispod jakne od ovje koe, iltericu, kaki hlae i motociklistike
izme. Delores je nosila dugu bundu od dabrovine preko spavaice koja je izgledala kao haljina. Tu
sam vidio mnogo onih koje u ubrzo opet susresti, mnotvo bitnih ljudi iz folk-zajednice, listom
prilino nezainteresiranih za mene, ne ba voljnih da me upoznaju. Vidjeli su na prvi pogled da
nisam ni branin iz Sjeverne Karoline, a ni neki vrlo komercijalan, kozmopolitski pjeva. Naprosto
se nisam uklapao. Nisu znali gdje bi me svrstali. Ipak, Pete Seeger je znao, pa me pozdravio. Bio je
s Haroldom Leventhalom, menaderom The Weaversa. Harold je govorio dubokim, grlenim
aptom. Trebalo se prignuti da bi ga se razumjelo. Poslije e mi promovirati koncert u gradskoj
vijenici.
Tamo je bio jo jedan tip, Henry Sheridan, bivi momak Mae West. Mae West e poslije snimiti
jednu moju pjesmu. Svi su bili ondje, avangardni umjetnici poput Judith Dunne, koreografkinje
koja je svoje plesove temeljila na sportovima poput hrvanja i bejzbola, Kena Jacobsa, underground
filmaa i autora filma Blond Cobra, te Petera Schumanna iz teatra Bread and Puppet - u njihovoj
predstavi Christmas Story kralj Herod je puio veliku cigaru, a jedna lutka s maskom od tri lica

25
igrala je ulogu sva Tri kralja. Moe Asch, utemeljitelj tvrtke Folkways Records, takoer je bio tamo,
kao i Theodore Bikel, koji je glumio erifa Mullera u filmu Bijeg u lancima. Theo je bio
vrstan glumac, a znao je i pjevati folk-pjesme na stranim jezicima. Za nekoliko u godina otputovati
u Mississippi s njim i Peteom da nastupimo na mitingu potpore registriranju biraa. Kod Camille
sam susreo i rr Jacksona, kojega sam ve znao iz Folk Cityja - Harryja, kauboja-kipara,
slikara, pjevaa iz Wyominga. Harry je imao atelje u Ulici Broome, a poslije e naslikati i moj
portret, za koji sam pozirao. Imao je i atelje u Italiji, gdje je izraivao kipie za gradske tandove.
Bio je grub, prekaljen tip - izgledao je kao general Grant, pjevao kaubojske pjesme i jako volio piti.
Cisco je okupio svakojake ljude. Bilo je sindikalista - bivih sindikalnih povjerenika, radnikih
organizatora. Nedavno su savezne vijesti javljale o sastanku izvrnog odbora AFL-CIO, odranog u
Portoriku i prilino smijenog. Trajao je punih tjedan dana, a sindikalne su efove snimili kako piju
mamutske koktele s rumom, odlaze u kasina i none klubove - vise po hotelskim bazenima u
kupaonskim ogrtaima, kupaju se na plai, nose hollywoodske tamne naoale - izvode stoj na
rukama po daskama za skakanje. Izgledali su prilino dekadentno. Navodno su otili onamo da
dogovore mar na Washington koji bi dramatino predoio problem postotka nezaposlenosti. Oito
nisu znali da ih se snima.
Ipak, ovi kod Camille nisu bili takvi, prije su izgledali kao kapetani remorkera, terenski radnici
u vreastim hlaama ili radnici s buotina. Mack Mackenzie bio je organizator na dokovima
Brooklyna. Upoznao sam njega i njegovu suprugu Eve, bivu plesaicu kod Marthe Graham. ivjeli
su u 28. ulici. Poslije e me i oni udomiti... spavat u na njihovu kauu u dnevnoj sobi. Ondje je
bilo i ljudi iz umjetnikog svijeta - ljudi koji su poznavali i komentirali zbivanja u Amsterdamu,
Parizu i Stockholmu. Jedna od njih, Robyn Whitlaw, umjetnica odmetnica, hodala je kreui se kao
da sporo plee. Rekao sam joj: to ima? Dola sam na obilnu veeru, odgovorila mi je.
Godinama nakon toga Whitlaw e zavriti u zatvoru zbog provale i pljake. Branila se izjavom da je
umjetnica i da je taj in bio performance, i, za divno udo, sve toke optunice protiv nje bile su
odbaene.
Ondje je bio i Irwin Sibler, urednik folk-magazina Sing Out! Za nekoliko godina, javno e me
prozvati u svojem magazinu zato to sam okrenuo lea folk-zajednici. Tekst je bio ljutit. Irwin mi je
bio drag, ali nisam se mogao nai u njegovu pismu. Milesa Davisa optuit e za neto slino nakon
to snimi album Bitches Brew, glazbeno djelo koje nije slijedilo pravila suvremenog jazza, koji
samo to se nije bio probio na popularno trite kad se pojavila Milesova ploa i dokrajila mu
izglede. Milesa je napala jazz-zajednica. Nisam si mogao predoiti da je Milesa to naroito uzrujalo.
I latino glazbenici krili su pravila. Primjerice, Joo Gilberto, Roberto Menescal i Carlos Lyra
odlazili su od samba skladbi punih bubnjeva i stvarali nov oblik brazilske glazbe s melodijskim
promjenama. Zvali su ga bossa nova. to se mene tie, ja sam se odvojio tako to sam uzeo
jednostavne folk-akorde i unio nove prizore i stavove u njih, posluio se efektnim frazama i
metaforom u sprezi s novim arsenalom, koji se razvio u neto drugo, neto to se dotad nije ulo.
Silber me u svojem pismu prekorio zbog toga, kao da jedino on i nekolicina drugih imaju kljueve
stvarnoga svijeta. Ipak, ja sam znao to radim i nisam ni zbog koga htio ni otii korak natrag, a ni
povui se.
Kod Camille je bilo i glumaca s Broadwaya i s off-Broadwaya - Diana Sands, energijom
nabijena glumica u koju sam moda bio potajno zaljubljen, i jo neki. Mnotvo glazbenika i pjevaa
- Lee Hayes, Erik Darling (Erik je upravo bio osnovao sastav The Rooftop Singers, koji e uskoro
snimiti obradu stare pjesme Gua Cannona Walk Right In i postii uspjeh na pop-ljestvicama),
Sonny Terry, Brownie McGhee, Logan English. Logana sam poznavao ve iz Folk Cityja. Logan je
bio iz Kentuckyja, nosio je crnu maramu oko vrata i svirao bendo... majstorski je izvodio pjesme
Bascoma Lamara Lunsforda, poput Mole in the Ground i Grey Eagle. Logan je bio profesor
psihologije i dobar izvoa, ali originalnost mu nije bila jaa strana. Bilo je u njemu neeg vrlo
formalnog i ortodoksnog, ali imao je onu iskricu u oku i gajio strast prema starinskoj glazbi, onako
rumen, uvijek s piem u ruci - zvao me Robert. Millard Thomas, gitarist Harryja Belafontea,
takoer je bio tamo. Harry je bio najbolji pjeva balada u zemlji, to se znalo. Bio je fantastian
umjetnik, pjevao je o ljubavi i ropstvu - o robijaima, svecima i grenicima, o djeci. Repertoar mu je
bio pun starih folk-pjesama poput Jerry the Mule, R My Captain, Darlin Cora, John
Henry, Sinners Prayer, kao i obilja karipskih folk-pjesama, araniranih tako da se svide irokoj

26
publici, mnogo iroj od one koja je sluala The Kingston Trio. Harry je te pjesme nauio izravno od
Leadbellyja i Woodyja Guthrieja. Belafonte je snimao za RCA, a jedna mu se ploa, Belafonte
Sings of the Caribbean, prodala ak u milijun primjeraka. Bio je uz to i filmska zvijezda, ali ne kao
Elvis. Harry je bio pravi frajer, slino Brandu ili Rodu Steigeru. Bio je dramatian i snaan na
ekranu, obdaren djeakim osmijehom i prekaljenom opakou. U filmu Sutranjica bez izgleda
zaboravite da je to glumac, zaboravite da je to Harry Belafonte. Pojavom i dosegom sezao je strano
iroko. Harry je bio poput Valentina. Kao izvoa, obarao je sve rekorde posjeenosti. Mogao je
nastupiti pred dupkom punim Carnegie Hallom, a onda se sutradan pojaviti na sindikalnom skupu
tekstilnih radnika. Harryju tu nije bilo nikakve razlike. Ljudi su za njega bili ljudi. Imao je svoje
ideale i tjerao te da se osjeti kao pripadnik ovjeanstva. Nikad nijedan izvoa nije sruio toliko
stereotipa kao Harry. Svima se sviao, bili to radnici u eliani, posjetitelji koncertnih dvorana,
iparice ili ak djeca - svima. Imao je tu rijetku vrlinu. Negdje je kazao da ne voli nastupati na
televiziji, jer smatra da se njegova glazba ne moe predstaviti kako treba na malom ekranu, a tu je
vjerojatno i bio u pravu. Bio je div u svakom pogledu. Puristima folka nije bio po volji, ali Harry -
koji ih je sve skupa mogao pojesti za doruak - nije dao da ga to dirne, rekao je da su svi folk-
pjevai samo tumai pjesama, i jo je to kazao javno, kao da ga je netko prozvao da poravna raune.
ak je rekao da mrzi pop-pjesme, da ih smatra smeem. Mogao sam se identificirati s Harryjem u
nizu pogleda. Svojedobno su mu zabranili da ue u svjetski poznati noni klub Copacabana zbog
boje koe, a poslije je ondje bio glavni izvoa. Mora se upitati kako se ovjek osjea zbog toga.
Ma kako da se to moda inilo zapanjujue i nevjerojatno, ja u svoj profesionalni studijski debi
imati s Harryjem, kao svira usne harmonike na njegovu albumu Midnight Special. Za divno udo,
to je jedino studijsko snimanje koje e mi jo godinama ivo ostati u sjeanju. ak e mi se i
vlastita snimanja pogubiti u apstrakcijama. Kao da sam uz Belafontea primio svojevrsno
pomazanje. Uinio mi je isto to i Gorgeous George. Harry je bio ona rijetka vrsta osobe koja zrai
veliinom, a ti se nada da e neto od toga prijei i na tebe. ovjek odie autoritetom. Jasno je da
nikad nije izabrao laki put, iako je mogao.
Bilo je ve kasno, pa smo se Delores i ja spremali otii, kad sam odjednom u sobi opazio Mikea
Seegera. Nisam ga dotad bio vidio, a sad sam ga uoio kako hoda od zida do stola. Kad sam ga
spazio, mozak mi se smjesta posve razbudio i raspoloenje mi se odmah popravilo. Ve sam gledao
Mikea kako svira s The New Lost City Ramblersima u kolskoj dvorani na Istonoj 10. ulici. Bio je
jedinstven, proimali su me srsi. Nitko nikad nije bio kao Mike. Bio je kao vojvoda, vitez lutalica.
A kao folk-glazbenik, bio je vrhunski arhetip. Mogao je zabiti kolac u crno Drakulino srce. Bio je
tip romantiara, borca za ravnopravnost i revolucionara u isti mah - vitetvo mu je bilo u krvi. Poput
neke figure iz obnovljene kraljevske dinastije, doao je proistiti crkvu. Nije se moglo zamisliti da
ga ita moe smesti. Sluao sam ga i kako samostalno svira u stanu Alana Lomaxa na 3. ulici.
Lomax je dvaput mjeseno prireivao tulume na koje je pozivao folk-pjevae da sviraju. Zapravo,
to nisu bili ni tulumi ni koncerti. Ne znam kako bih ih nazvao... soarejama? Doli bi Roscoe
Holcomb, Clarence Ashley ili Dock Boggs, Mississippi John Hurt, Robert Pete Williams ili ak
Don Stover i The Lilly Brothers - katkad ak i pravi ivi robijai koje bi Lomax izvlaio iz dravnih
kaznionica s dozvolama za izlazak i dovodio u New York da mu izvode poljsko pojanje u
potkrovlju. Na ta bi okupljanja najee bivali pozivani mjesni lijenici, gradski uglednici i
antropolozi, ali uvijek bi se nalo i neto obinih ljudi.
Bio sam ondje jedanput ili dvaput i tako vidio Mikea kako svira bez Ramblersa. Svirao je The
Five Mile Chase, Mighty Mississippi, Claude Allen Blues i jo neke pjesme. Sam je svirao sve
instrumente, koje god bi pjesma traila - bendo, violinu, mandolinu, citru i gitaru, ak i usnu
harmoniku na stalku. Od Mikea se jeila koa. Bio je napet, pokerakog lica i telepatskog zraenja,
odjeven u snjenobijelu koulju sa srebrnim manetama. Svirao je na svim razliitim razinama,
cijelim spektrom starinskih stilova, izvodio je sve anrove i vladao svim idiomima - bluesom iz
Delte, ragtimeom, baladama, buck-and-wing pjesmama, plesnim poskoicama, zabavnim i
crkvenim pjesmama, gospelom - kad sam bio tamo, kad sam ga vidio izbliza, neto me puklo. Nije
samo stvar u tome da je sve svirao dobro, nego u tome da je svirao te pjesme najbolje to se moe.
Tako sam se zanio sluajui ga, da nisam vie bio ni svjestan sebe. Stvari oko kojih sam se ja morao
truditi Mike je ve imao u genima, u svojem genetskom naslijeu. Ta glazba mu je morala biti u
krvi i prije nego to se rodio. Nitko nije mogao samo tako nauiti sve to, a meni je sinulo da bih

27
moda morao promijeniti sm nain na koji mislim... da bih morao poeti vjerovati u mogunosti
koje prije ne bih ni uzeo u obzir, da cijelo ovo vrijeme svodim svoju kreativnost u vrlo uske,
podatne okvire... da su mi stvari postale odvie poznate i da bih trebao samoga sebe dezorijentirati.
Znao sam da postupam kako treba, da sam na pravom putu, da sva znanja stjeem neposredno i
iz prve ruke - pamtim rijei i melodije i akorde, ali sad sam vidio da bih moda cijeli ivot trebao
potroiti da praktino upotrijebim to znanje, a Mike to nije morao. Jednostavno je bio tu. Bio je
predobar, a ne moe se biti predobar, bar ne na ovom svijetu. Da bi se bilo tako dobro, trebalo bi
se biti on, realno gledano, i nitko drugi. Folk-pjesme su varljive - kazuju istinu o ivotu, a ivot je
vie-manje la, ali s druge strane, upravo takav i elimo da bude. Ne bi nam godilo da je drugaiji.
Folk-pjesma ima vie od tisuu lica, a sva ih mora upoznati ako eli svirati te stvari. Folk-pjesma
moe mijenjati znaenja i ne doimati se jednako iz trenutka u trenutak. To ovisi o tome tko svira i
tko slua.
Palo mi je na pamet da u moda morati napisati vlastite folk- -pjesme, one koje Mike ne zna.
Ta me misao zaprepastila. Sve dotad mislio sam da sam vidio svijeta i da se znam snai. A onda
sam naglo shvatio da ovdje nikad nisam bio. Otvori vrata mrane sobe i misli da zna to je u njoj,
kako je sve unutra sreeno, a zapravo pojma nema sve dok ne ue. Ne mogu rei da sam vidio
ijedan ntup koji je za mene bio duhovno iskustvo sve dok nisam otiao u Lomaxovu mansardu.
Duboko sam razmiljao o tome. Nisam bio spreman bilo to od toga jo pretvoriti u djelo, ali ipak
sam nekako znao da ako ve elim i dalje biti glazbenik, morat u tome posvetiti vei dio sebe.
Morat u previdjeti tota - mnogo tog na to bi ak moda i trebalo obratiti pozornost - ali to je bilo
u redu. Zbog tih sam se stvari ionako najvjerojatnije osjeao potpuno bespomono. Imao sam kartu,
mogao sam je ak i nacrtati slobodnom rukom da je trebalo. Sad sam znao da je moram baciti. Ne
danas, ne noas, ali uskoro.
U Camillinu stanu Moe Asch je razgovarao s Mikeom. Stajali su tamo kao ljudi koji znaju o
emu govore. Moeova tvrtka Folkway Records izdala je sve stvari Ramblersa i ta mi je etiketa
najvie zaokupila panju. Ostvario bi mi se san kad bi mi Moe dao ugovor da snimam za njih. Bilo
je vrijeme da Delores i ja odemo, pa sam se oprostio s Ciscom, razmijenio pokoju rije s njim -
rekao sam mu da obilazim Woodyja Guthrieja u bolnici. Cisco se osmjehnuo i rekao da Woody
nikad nije nita pokuavao zakukuljiti, je R tako, i dodao da ga pozdravim u njegovo ime kad idui
put odem. Kimnuo sam mu, pozdravio ga, izaao u hodnik i niz stubite... otiao kroz predvorje
zgrade.
Vani smo Delores i ja stali da pogledamo romanike stupove zgrade, na kojima su bile
isklesane mitoloke zvijeri. Bilo je studeno. Zabio sam ruke u depove pa smo poli prema 6.
aveniji. Na ulici je bilo ivo, gledao sam kako ljudi prolaze. T. S. Eliot je napisao jednu pjesmu u
kojoj ljudi idu tamo-amo, a svatko tko ide u suprotnom smjeru izgleda kao da bjei. Tako mi je to
izgledalo te noi, a esto e mi jo neko vrijeme tako izgledati. Nietzsche u knjizi S onu stranu
dobra i zla pie o tome kako se osjeao star na poetku ivota... I ja sam imao taj osjeaj. Nekoliko
tjedana nakon toga netko mi je rekao da je Cisco umro.

Amerika se mijenjala. Osjeao sam sudbinu i jezdio na promjenama. Bilo je dobro tada biti u
New Yorku, bolje nego igdje. I svijest mi se poinjala mijenjati, mijenjati i rastezati. Jedno je bilo
sigurno, kad sam ve htio skladati folk-pjesme, trebat e mi neki novi obrazac, nekakav filozofski
identitet koji mi se nee istroiti. Trebat e se samostalno pojaviti izvana. Nisam to jo znao
pretoiti u rijei, a ve je poinjalo.
Paul Clayton i Ray kojiput bi se zapriali do jutra. New York City zvali su prijestolnicom
svijeta. Sjeli bi za dva stola... ili bi se naslonili na zid, ili nalaktili na stol, pili kavu i aice brendija.
Clayton, dobar Van Ronkov prijatelj, bio je iz New Bedforda u Massachusettsu, iz grada kitolovaca
- pjevao je niz mornarskih napjeva, imao puritanske korijene, ali nekoliko starijih roaka potjecalo
mu je iz prvotnih virginijskih obitelji. Clayton je imao i brvnaru pokraj Charlottesvillea, kamo je
povremeno odlazio. Poslije je nas nekolicina otila onamo i provela nekih tjedan dana u brdima.
Tamo nije bilo ni struje ni vodovoda ni ieg drugog; petrolejke obloene zrcalima nou su
obasjavale kolibu.

28
 Ray je, rodom iz Virginije, imao pretke koji su se borili na obje strane u Graanskom ratu.
Naslonio bih se na zid i zamirio. Njihovi su mi glasovi protjecali glavom kao iz nekog drugog
svijeta. Priali su o psima i ribolovu i umskim poarima - o ljubavi i monarhijama, kao i o
Graanskom ratu. Ray je rekao da je New York City grad koji je pobijedio u Graanskom ratu, koji
je stao ponad svih - da je pogrena strana izgubila, da je ropstvo zlo i da bi ionako izumrlo, bez
obzira na Lincolna. uo sam ga kako to govori i pomislio da je zagonetno i runo rei takvo to, ali
ako je to ve rekao, onda je to rekao, i tu se nema to vie dodati.
Kad sam se kasnije toga dana probudio, u stanu vie nije bilo nikoga. Nakon nekog vremena
otiao sam na dogovor s jednim prijateljem, pjevaem Markom Spoelstrom. Dogovorili smo se da
se naemo u gadljivoj, ali prirunoj kavanici u Ulici Bleecker, blizu Thompsonove, kojoj je vlasnik
bio tip zvan Dutchman. Dutchman je sliio onom ludom sibirskom monahu Rasputinu. Drao je
iznajmljeni lokal. To je uglavnom bila kavana za jazzere, gdje je esto svirao Cecil Taylor. Ja sam
ondje jedanput nastupio s Cecilom. Svirali smo staru folk-pjesmu The Water Is Wide. Cecil je
znao svirati i obian pijanino kad je htio. Takoer sam ondje nastupao s Billyjem Higginsom i
Donom Cherryjem. Iz te kavane Mark i ja namjeravali smo proetati do Gerde 's Folk Cityja i proi
neke pjesme s Brotherom Johnom Sellersom, pjevaem gospela i bluesa iz Mississippi koji je ondje
vodio program.
Iao sam se nai s Markom, hodajui Ulicom Carmine, pokraj automehaniarskih radionica,
brijanica i kemijskih istionica, prodavaonica tehnike robe. Zvuci radija dopirali su iz kafia.
Snjene ulice pune smea, tuge, vonja benzina. Kavane i lokali s folk-glazbom bili su samo
nekoliko blokova dalje, ali inilo mi se da jo moram prevaliti milje.
Kad sam stigao onamo, Spoelstra me ve ekao, a ekao me i Dutchman. Dutchman je leao
mrtav na vratima svoga lokala. Na ledu je bilo kapljica krvi, crvenih crta na snijegu, kao pauine.
Starac, vlasnik zgrade, doekao ga je i probo noem. Dutchman je jo na sebi imao ubaru, dugi
smei kaput i jahae izme, a glavu su mu naslonili na rubni kamen pod bisernosivim nebom.
Razmirica je, ini se, izbila zato to je Dutchman odbio platiti najamninu, i jo je pritom bio bahat.
Staroga je puno puta silom izbacio na ulicu. Stariu je bilo dosta, pa je pukao, zacijelo se bacio
kroz zrak kao Houdini. Bez sumnje mu je trebalo dosta vjetine i sposobnosti da zarije no kroz taj
teki smei kaput. Dok je ondje leao, duge smee slijepljene kose i brade pune kristala leda,
Dutchman je izgledao kao neki plaenik koji je pao kod Gettysburga. Stari je sjedio unutra pokraj
otvorenih vrata, okrenut prema ploniku, s dvojicom murjaka oko sebe. Lice mu je bilo izoblieno,
izgledalo je zaudno, gotovo unakaeno - boje gline. Oi su mu bile mrtve i pojma nije imao gdje se
nalazi.
Nekoliko je ljudi prolo onuda a da nije ni bacilo pogled. Spoelstra i ja smo se udaljili u smjeru
Ulice Sullivan. Tuno je. Doe ti dozlaboga ao, ali to se tu moe? rekao je, ne oekujui
odgovor. Ba tako, rekao sam. Ali nije mi bilo ao. Mislio sam jedino na to kako mi je neugodno
i muno od toga, i da moda vie nikad neu dobiti potrebu da svratim u taj lokal, a vjerojatno
nikada i neu.
Snaga tog prizora ipak mi je nekako potresla svijest - moda zato to sam koliko sino uo prie
o tome, ali podsjetila me na neke stare fotografije iz Graanskog rata koje sam vidio. Koliko sam
zapravo znao o toj kataklizmi? Vjerojatno praktiki nita. Nijedna se bitna bitka nije vodila u
mojem zaviaju. Nije bilo Chancellorsvilleova, Buli Runova, Fredericksburgova ili Peachtree
Creekova. Znao sam uglavnom to da se taj rat vodio oko prava saveznih drava i da je dokinuo
ropstvo. Bilo mi je to udno, ali dolo mi je da saznam vie, pa sam upitao Van Ronka, koji je bio
potpuno politiki osvijeten, to zna o pravima saveznih drava. Van Ronk je mogao cijeli boji dan
priati o socijalistikim rajevima i politikim utopijama - o buroaskoj demokraciji, o trockistima i
marksistima, o meunarodnim radnikim pokretima - sve te teme suvereno je razumijevao, ali prava
saveznih drava gotovo da su ga zbunila. Graanski rat vodio se zbog ukidanja ropstva, rekao je,
tu nema nikakve zagonetke. Ali, s druge strane, Van Ronk ti nikad nije dao da zaboravi kako on
ima vlastito gledite. uj, stari, ak i da je ta elita junjakih baruna oslobodila svoje uznike,
nikakve im vajde ne bi bilo od toga. Mi bismo svejedno otili onamo i satrli ih, okupirali ih zbog
njihove zemlje. To ti se zove imperijalizam. Van Ronk je zastupao marksistiki svjetonazor. To ti
je bila jedna velika borba dvaju suparnikih ekonomskih sustava, tako da zna.

29
 Valja priznati Van Ronku da to to je govorio nikad nije bilo ni dosadno ni nejasno. Pjevali smo
istu vrstu pjesama, a sve te pjesme ispjevali su pjevai koji kao da su tragali za rijeima, gotovo na
nekom neznanom jeziku. Stjecao sam dojam da je taj jezik moda u nekom odnosu s uzrocima i
idealima vezanim uz krvave okolnosti onoga to se zbilo prije vie od sto godina zbog odcjepljenja
od Unije - barem za one narataje koji su bili u to upleteni. Odjednom mi se to vie nije inilo tako
davnim.
Jedanput sam razgovarao s mojima preko telefona i javio mi se otac da me pita gdje sam. Rekao
sam mu da sam u New York Cityju, prijestolnici svijeta. Rekao mi je: Ta ti je dobra. Ali nisam se
alio. New York City bio je magnet - sila koja privlai sve ostalo, ali ako ukloni magnet, sve e se
raspasti.

Ray je imao dugu, valovitu, plavu kosu kao Jerry Lee Lewis ili onaj evanelist Billy Graham -
propovjedniku frizuru. Takvu su oponaali prvi pjevai rock n rolla, tako su htjeli izgledati.
Takva je frizura mogla stvoriti kult. Samo, Ray nije bio propovjednik, ali znao je kako se
propovijeda, a znao je biti i duhovit. Rekao je da kad bi propovijedao ratarima, kazao bi im kako da
zaoru brazde sjemenom ljubavi i ponju etvu spasa. Znao je propovijedati i poslovnim ljudima.
Rekao bi im neto ovakvo: Sestre i brao, nema zarade od trgovanja grijehom! ivot vjeni ne
kupuje se i ne prodaje. Imao je propovijed praktiki za svakoga. Ray je bio junjak i nije to uope
krio, ali bio bi protivnik ropstva u istoj mjeri u kojoj bi bio protivnik sindikalnog udruivanja.
Ropstvo je od samog poetka trebalo zabraniti, rekao je. Bila je to vraja rabota. Ropski rad
onemoguava slobodnim radnicima da pristojno zarade za ivot - morao se unititi. Ray je bio
pragmatik. Katkad se inilo da nema ni srca ni due.
U stanu je bilo pet-est soba. U jednoj je.bio prekrasan pisai rolo-stol, masivan, gotovo
neunitiv, inilo mi se - od hrastovine, s tajnim pretincima i satom s dva brojanika na polici,
izrezbarenim nimfama i medaljonom Minerve - mehanizmima za otvaranje skrivenih ladica,
amblemima matematike i astronomije na gornjim bonim panelima i uresima od pozlaene bronce.
Bio je nevjerojatan. Sjeo sam za njega, vrsto se oslonivi, izvadio list papira i sroio pismo svojoj
sestrini Reenie. Reenie i ja bili smo dosta bliski kao djeca - vozili smo se na istom biciklu,
Schwinnovu modelu s torpedo-konicama. Ponekad bi otila sa mnom dok sam se igrao na raznim
mjestima, ak mi je i izvezla koulju za igranje koja je ispala prilino frajerska, a na nogavice
jednog para hlaa naila mi je resice sa strane.
Jedanput me upitala zato sviram pod drugim imenom, pogotovo u susjednim mjestima. Ono,
zar ne elim da ljudi znaju tko sam? Tko je Elston Gunn? upitala me. To nisi ti, zar ne? Ma,
rekao sam joj, vidjet e. To s imenom Elston Gunn bilo je samo privremeno. im odem od kue,
imao sam namjeru prozvati se Robert Allen. to se mene ticalo, to sam i bio - ta su mi imena
nadjenuli roditelji. Zvualo je kao da pripada nekom kotskom kralju i svialo mi se. Vrlo malo
mojeg identiteta nije bilo u njemu. Poslije me pak malo zbunio jedan lanak u magazinu Downbeat
s priom o saksofonistu sa Zapadne obale po imenu David lln. Sve mi se inilo da je glazbenik
promijenio pisanje svoga imena iz Allen u lln. Bilo mi je jasno i zato. Ovako je bilo egzotinije,
nedokuivije. Kanio sam postupiti jednako tako. Umjesto Robert Allen, zvat u se Robert Allyn.
Zatim sam, neto kasnije, neoekivano vidio neke pjesme Dylana Thomasa. Imena Dylan i Allyn
zvuala su mi slino. Robert Dylan. Robert Allyn. Nisam se mogao odluiti - slovo D ostavljalo je
jai dojam. Ali ime Robert Dylan nije ni izgledalo ni zvualo tako dobro kao Robert Allyn. Ljudi su
me uvijek zvali ili Robert ili Bobby, ali ime Bobby Dylan zvualo mi je odvie balavo, uostalom,
ve su postojali i Bobby Darin i Bobby Vee i Bobby Rydell i Bobby Neely i mnogi drugi Bobbyji.
Ime Bob Dylan izgledalo je i zvualo bolje nego Bob Allyn. Kad su me u Gradovima Blizancima,
Minneapolisu i St. Paulu, prvi put upitali kako se zovem, bez razmiljanja sam odgovorio,
instinktivno i automatski, jednostavno: Bob Dylan.
Sad sam se trebao naviknuti da me ljudi zovu Bob. Nikad me prije nisu tako zvali, pa im se
isprva nisam odazivao kad bi me tako oslovili. to se Bobbyja Zimmermana tie, neuvijeno u vam
rei kako stvari stoje, pa slobodno provjerite. Jedan od prvih predsjednika San Bernardino Angelsa
bio je Bobby Zimmerman, koji je poginuo 1964. na utrci u Bass Lakeu. Auspuh mu je pao s motora,

30
on je skrenuo za 180 stupnjeva da ga uzme pred ostatkom sudionika utrke i poginuo je na licu
mjesta. Te osobe vie nema. Tu mu je bio kraj.
Zavrio sam pismo Reenie i potpisao ga kao Bobby. Pod tim me imenom znala i pod tim e me
imenom uvijek znati. Vano je kako se to pie. Da sam morao izabrati izmeu imena Robert Dillon
i Robert Allyn, izabrao bih Robert Allyn, jer bolje izgleda napismeno. Ime Bob Allyn uope ne bi
funkcioniralo - zvui kao da pripada prodavau rabljenih automobila. Sve mi se inilo da je Dylan
svojedobno morao biti Dillon i da je on takoer promijenio nain na koji mu se ime pie, ali nije
bilo naina da to dokaem.
Kad sam ve kod Bobbyja, moj stari prijatelj i kolega Bobby Vee imao je novu pjesmu na top-
listama, Take Good Care of My Baby. Bobby Vee je bio iz Farga u Sjevernoj Dakoti, odrastao je
u kraju blizu mojega. U ljeto 59. imao je regionalnu hit plou, Suzie Baby, na jednoj lokalnoj
etiketi. Sastav mu se zvao The Shadows, a ja sam onamo otiao autostopom i nagovorio ga da me
prime u sastav kao pijanista na nekim lokalnim gaama, jednoj ak u crkvenom podrumu. Nastupio
sam nekoliko puta s njim, ali njemu ba i nije trebao pijanist, a uostalom, u prostorima u kojima je
nastupao bilo je teko pronai ugoen klavir.
Bobby Vee i ja imali smo mnogo toga zajednikog, iako e nas ivot odvesti u vrlo razliitim
smjerovima. Imali smo istu glazbenu prolost i potekli iz istog mjesta u istom razdoblju. I on je
otiao sa Srednjeg zapada i stigao do Hollywooda. Bobby je imao metalan, rezak ton glasa,
melodiozan poput srebrnog zvona, kao u Buddyja Hollyja, samo dublji. Kad sam ga upoznao, bio je
velik pjeva rockabillyja, a sad je promijenio anr i postao zvijezda rocka. Snimao je za Liberty
Records i pjesme su mu jedna za drugom ulazile u prvih 40. Jo je imao pjesme na ljestvicama ak i
rame uz rame s Beatlesima, nakon to su osvojili zemlju. Sadanji mu je hit, Take Good Care of
My Baby, bio jedan od najvjetije sroenih.
Htio sam se opet vidjeti s njim, pa sam otiao linijom D do kazalita Brooklyn Paramount na
Aveniji Fiatbush, gdje je nastupao uz The Shirelles, Danny and the Juniors, Jackiejem Wilsonom,
Benom E. Kingom, Maxine Brown i jo neke. Sad je bio na vrhu te scene. Imao sam dojam da mu
se prilino toga dogodilo u kratko vrijeme. Bobby je izaao da me pozdravi, neoptereen kao i
uvijek, odjeven u svjetlucavo srebrno odijelo s uskom kravatom, iskreno sretan to me vidi, nije ak
ni djelovao iznenaeno. Malo smo razgovarali. Pitao me o New Yorku, kako mi je tu. Stalno
hodam. Treba odrati noge u kondiciji, rekao sam mu.
Kazao sam mu da sad sviram po folk-klubovima, ali bilo je nemogue objasniti mu makar i
okvirno o emu se tu radi. Jedine odrednice njemu bi bile The Kingston Trio, Brothers Four, takvi
sastavi. Postao je miljenik iroke publike popa. Ja pak nisam imao nita protiv pop-pjesama, ali
definicija pop-pjesama se mijenjala. Vie nekako nisu bile ba onako dobre kao nekad. Oboavao
sam pjesme poput Without a Song, Old Man River, Stardust i stotina drugih. Najdraa od
svih ovih novih bila mi je Moon River. Znao bih je otpjevati i u snu. I mene je moj Huckleberry
friend ekao tamo gore iza ugla, moda na 14, ulici. Kod Raya, gdje nije bilo puno ploa folka,
esto sam znao pustiti fenomenalnu Ebb Tide Franka Sinatre, koja bi me svaki put ispunila
strahopotovanjem. Stihovi su joj bili tako zaudni i moni. Dok je Frank pjevao tu pjesmu, sve sam
mogao uti u njegovu glasu - smrt, Boga i svemir, sve. Ipak, imao sam drugog posla i te stvari
nisam mogao preesto sluati.
Dok sam bio s Bobbyjem, nisam mu htio sebino oduzimati vrijeme, pa smo se pozdravili i ja
sam proao kroz kazalite sa strane i izaao na jedna bona vrata. Gomila mladih djevojaka ekala
ga je na hladnoi pred zgradom. Probio sam se kroz njih do stiske taksija i osobnih automobila to
je polako prtila ledenim ulicama i krenuo natrag do postaje podzemne. Neu vidjeti Bobbyja Veeja
iduih trideset godina, a iako e se stvari jako promijeniti, uvijek u ga smatrati bratom. Kad god
bih negdje vidio njegovo ime, bilo mi je kao da je uz mene.

Greenwich Village bio je pun folk-klubova, barova i kavana, a mi koji smo svirali po svima
njima izvodili smo starinske folk-pjesme, seoske blues i plesne napjeve. Nekolicina je pisala i svoje
pjesme, kao Tom Paxton i Len Chandler, a kako su se uz nove tekstove sluili starim melodijama,
uglavnom su bivali prihvaeni. I Len i Tom pisali su aktualne pjesme - pjesme u kojima bi iz novina
izabirali lanke puknutih, izopaenih tema - udala se asna sestra, srednjokolski uitelj skoio s

31
Brooklynkog mosta, turiste opljakali na benzinskoj crpki, ljepoticu s Broadwaya prebili i ostavili
u snijegu, sve u tom stilu. Len je obino znao izvui nekakvu pjesmu iz svega toga, nai nekakav
pristup. I Tomove su pjesme bile aktualne, iako mu je najpoznatija pjesma, Last Thing on My
Mind, bila eznutljiva romantina balada. Ja sam ih napisao nekoliko i uvrstio na svoj repertoar,
ali zaista sam mislio da nisu bogzna to.
Ionako sam pjevao pregrt aktualnih pjesama. Pjesme o stvarnim dogaajima uvijek su bile
aktualne. Obino se u njima, ipak, moglo pronai neko stajalite i razabrati koliko vrijedi, a pisac i
ne mora biti precizan, moe ti rei to god hoe, a ti e mu vjerovati.
Billy Gashade, ovjek koji je navodno napisao baladu o Jesseu Jamesu, navodi te da povjeruje
kako je Jesse pljakao bogate da bi davao siromanima i da ga je konano ubila prljava mala
kukavica. U pjesmi Jesse pljaka banke i daje novac jadnicima, a na kraju ga izda prijatelj. Prema
svim dostupnim injenicama, s druge strane, Jesse je bio krvoedni ubojica, nimalo slian tom
opjevanom Robinu Hoodu. Ali Billy Gashade je imao zadnju rije, pa je stvari okrenuo naglavce.
Aktualne pjesme nisu bile prosvjedne pjesme. Izraz prosvjedni pjeva nije jo ni postojao,
ba kao ni izraz kantautor. Ili si bio izvoa ili nisi, to je bilo vie-manje to - pjeva folka ili ne.
Izraz kojim su se ljudi sluili bio je pjesme neslaganja, ali i to je bilo rijetko. Poslije sam pokuao
objasniti da se ne smatram prosvjednim pjevaem, da je dolo do neke zabune. Nisam smatrao da
prosvjedujem protiv neega, nita vie nego to sam drao da Woody Guthrie u svojim pjesmama
prosvjeduje protiv neega. Nisam smatrao Woodyja prosvjednim pjevaem. Ako je on takav, onda
su takvi i Sleepy John Estes i Jelly Roll Morton. S druge strane, dosta sam esto znao uti
buntovnike pjesme, a one su me istinski dirale. The Clancy Brothers - Tom, Paddy i Liam - i
njihov frend Tommy Makem stalno su ih pjevali.
Sprijateljio sam se s Liamom i poeo zalaziti kasno naveer u White Horse Tavern u Ulici
Hudson, mahom irski bar u koji su uglavnom zalazili deki iz starog kraja. Svu no bi pjevali
birtake pjesme, narodne balade i buntovnike budnice od kojih bi se cijela kua tresla. Te
buntovnike pjesme bile su neto zaista ozbiljno. Rjenik im je bio ivopisan i provokativan - u
rijeima se svata zbivalo, sve se pjevalo ba od srca. Pjevau su se oi uvijek veselo zakrijesile,
moralo je biti tako. Oboavao sam te pjesme i uo sam ih u glavi jo dugo poslije, i do sutra. Ipak,
nisu to bile prosvjedne pjesme, nego buntovnike balade... ak i u jednostavnoj, melodinoj baladi
za snubljenje bunt bi ekao tik iza ugla. Nije ga se moglo izbjei. Bilo je takvih pjesama i na mojem
repertoaru, gdje bi se neto krasno odjednom okrenulo naglavce, ali umjesto da se pojavi bunt,
pojavila bi se sama smrt, mrtvaka glava. Bunt mi se glasnije obraao. Buntovnik je bio iv i zdrav,
romantian i astan. Mrtvaka glava nije bila takva.
U meni je sazrijevala misao da je vrijeme za promjenu. No irski krajolik nije bio ba slian
amerikome, pa u morati nai neke ploice s klinastim pismom - neki arhajski gral da mi obasja
put. Shvatio sam kakve bih to pjesme htio pisati, samo jo nisam znao kako se to radi.

Sve sam radio brzo. Brzo sam mislio, brzo sam jeo, brzo sam priao i brzo hodao. ak sam i
svoje pjesme brzo pjevao. Trebao sam si usporiti um ako ve hou postati skladatelj koji bi imao
ita valjano rei.
Nisam mogao tono pretoiti u rijei ono to sam elio, ali poeo sam naelno tragati za tim,
prijeko u Javnoj knjinici New Yorka, monumentalnoj graevini s mramornim podovima i
zidovima, pozamanim i prostranim prostorijama, svodom odozgo. U zgradi to zrai pobjedom i
slavom im se u nju ue. U jednoj od itaonica na katu poeo sam itati novinske lanke na
mikrofilmu od 1855. do otprilike 1865., da vidim kakva je tada bila svakodnevica. Nisu me toliko
zanimale teme koliko jezik i retorika tog vremena. Listove poput The Chicago Tribunea, The
Brooklyn Daily Timesa i The Pennsylvania Freemana. I druge, kao to su The Memphis Daily
Eagle, The Savannah Daily Herald i Cincinnati Enquirer. Nije mi bilo kao da su iz drugog svijeta,
ve iz istog, samo uzbuenijeg, a pitanje ropstva nije tu bila jedina tema. Bilo je priloga o
reformistikim pokretima, ligama protivnika kocke, porastu zloina, djejoj radnoj snazi, crnakoj
suzdrljivosti, tvornicama s ropskim nadnicama, prisegama na odanost domovini i javnim
okupljanjima na kojima se obnavljala i potvrivala vjera. Stjecao bih dojam da bi same novine
mogle buknuti munjom koja e sve sagati, svemu donijeti propast. Svi se slue jednim te istim

32
Bogom, navode jednu te istu Bibliju i zakon i knjievnost. Plantaerski robokrati iz Virginije
optuuju se da prave i prodaju vlastitu djecu. Sjevernjaki su gradovi puni nezadovoljstva, a dugovi
se strelovito mnoe, naizgled nezaustavljivo. Plantaerska aristokracija vodi svoje posjede kao
gradodrave. Slino je kao u Rimskoj Republici, gdje elitna skupina tipova vlada navodno uime
opeg dobra. Imaju pilane, mlinove, pecare, duane i tako dalje. Svakom stanju svijesti oponira
neko drugo... Kranska samilost i udne filozofije uma okrenute naglavce. estoki govornici,
poput Williama Lloyda Garrisona, sumnjivog abolicionista iz Bostona koji ak izdaje vlastite
novine. Izbijaju neredi u Memphisu i New Orleansu. U New Yorku izbija bunt u kojem dvjesto
ljudi pogiba ispred Metropolitan Opere zato to je engleski glumac preuzeo ulogu od amerikoga.
Zagovornici ukidanja ropskog rada raspiruju mase u Cincinattiju, Buffalu i Clevelandu, govore im
da e ako se junim dravama dopusti da zavladaju, sjevernjaki tvorniari biti primorani
upotrijebiti robove kao besplatnu radnu snagu. I to izaziva nerede. Lincoln se javlja na sceni potkraj
1850-ih. Sjevernjaki ga tisak naziva pavijanom ili irafom, prikazuju ga u nizu karikatura. Nitko
ga ne shvaa ozbiljno. Nemogue je zamisliti da e postati dananji otac nacije. Pita se kako se u
jednom narodu tako povezanom zemljopisom i vjerskim idealima moe izroditi tako ogoreno
neprijateljstvo. Nakon nekog vremena vie nisi svjestan niega osim kulture osjeaja, crnih dana,
raskola, uzvraanja zlom za zlo, skretanja zajednike sudbine ljudskog bia s puta. Sve je to jedna
duga pogrebna pjesma, ali u njezinim temama ima izvjesnog nesavrenstva, visokoapstraktne
ideologije, mnotva epskih, bradatih likova, uzvienih ljudi koji nisu nuno dobri. Nijedna
pojedinana ideja ne zadovoljava te dugo. Teko je, pritom, pronai makar jednu neoklasinu
vrlinu. Sva ta retorika o vitetvu i asti - to je zacijelo pridodano poslije. ak i pojam junjake
enstvenosti. Sramota je to se dogodilo sa enama. Veinom su ih ostavili na farmama da gladuju s
djecom, nezatiene i preputene snalaenju kao rtve vihora. Patnja je beskonana, a kazna e
trajati vjeno. Sve je to tako nestvarno, visokoparno i licemjerno u isti mah. Drugaije se, takoer,
poimalo vrijeme. Na Jugu se ivjelo prema izlasku Sunca, podnevu, zalasku Sunca, proljeu, ljetu.
Na Sjeveru se ivjelo prema satu. Znaku za poetak smjene, sirenama i zvonima. Sjevernjaci su
morali biti na vrijeme. Na neki nain, Graanski e rat biti bitka izmeu dviju vrsta vremena.
Ukidanje ropstva kao da i nije bila tema kad su se ispalili prvi hici u Fort Sumteru. Prou te srsi od
toga. Doba u kojem sam ivio nije sliilo onome dobu, ali opet i jest, na neki tajanstven i
tradicionalan nain. Ne samo pomalo, ve jako. ivio sam ponad irokog spektra zbivanja i
zajednitva, a temeljna psihologija tog ivota bila je u cijelosti njegov dio. Kad bi ga se obasjalo
svjetlom, vidjela bi se cjelokupna sloenost ljudske prirode. U ono vrijeme Amerika je bila razapeta
na kri, umrla je i uskrsnula. Niega lanog nije bilo u tome. Ta grozna istina bit e sveobuhvatan
predloak za sve to u napisati.
Nabubao sam koliko sam mogao podnijeti, spremio sve to u neki zabitni kutak svojega uma i
pustio ga na miru. Raunao sam da poslije mogu poslati kamion da mi to dostavi.

Dolje u Villageu nita mi nije djelovalo neobino. ivot nije bio sloen. Svi su traili prilike.
Neki e ih dobiti, pa e klisnuti, a drugi nikad nee. Moja je stizala, ali tek za neko vrijeme.
Len Chandler, klasino odgojeni glazbenik iz Ohija, nastupao je u istom programu sa mnom u
Gaslightu, pa smo se sprijateljili. Obino smo se druili ili gore u sobi za kartanje izmeu nastupa
ili katkad u Metro Dineru, blizu 6. avenije. Len je bio obrazovan i ozbiljno je gledao na ivot, ak je
radio sa suprugom u donjem dijelu grada na otvaranju kole za neprivilegiranu djecu. Bavio se
pisanjem aktualnih pjesama, a nadahnue je crpio iz novina. Obino je sastavljao nove tekstove za
stare melodije, ali katkad je skladao i vlastite.
Jedna od njegovih najivopisnijih pjesama pripovijedala je o nemarnome vozau kolskog
autobusa u Kolor adu, koji se nepanjom survao s litice u autobusu punom djece. Imala je
originalnu melodiju, a kako mi se ta melodija jako svidjela, napisao sam vlastite stihove za nju. Len
se nije protivio. Pili bismo kavu i prelistavali dnevne novine ostavljene na anku, da vidimo ima li u
bilo kojima od njih grae za pjesme. Nakon to sam vidio novine u Javnoj knjinici New Yorka,
aktualni su mi listovi djelovali gotovo isprazno i dosadno.
Francuska je bila u vijestima jer je detonirala atomsku bombu u Sahari. Francusku je Ho Si Min
upravo bio izbacio iz Sjevernog Vijetnama nakon punih stotinu godina kolonijalne vladavine. Bilo

33
mu je dosta Francuza. Pretvorili su njihov glavni grad Hanoi u orijentalni Pariz pun bordela. Ho
ih je utnuo odande i sad je kanio nabavljati potreptine iz Bugarske i ehoslovake. Francuzi su
zemlju pljakali godinama. Novine su izvjetavale da je u Hanoiu prljavo i otuno, da se ljudi
oblae u bezobline kineske kaputie i da se mukarci i ene vie ne mogu razlikovati - svi se voze
na biciklu i triput dnevno izvode tjelovjebu u javnosti. Iz novina se stjecao dojam da je to nekakvo
udno mjesto. Vijetnamce bi moda trebalo dovesti u red - moda bi trebalo onamo poslati malo
Amerikanaca.
Uglavnom, Francuska je sad ula u atomsko doba, pa su se javljali pokreti za zabranu bombe,
francuske, amerike, ruske, bilo ije, ali taj pokret je imao i protivnike. Cijenjeni psihijatri
objanjavali su da su neki od tih ljudi koji tvrde da se tako jako protive nuklearnim pokusima
zapravo svjetovni propovjednici sudnjega dana - da bi im zabrana atomskih bombi uskratila pojam
predstojeeg usuda koji im nasuno treba. Len i ja nismo mogli vjerovati to to itamo. Bilo je
lanaka o stvarima poput novih fobija modernog ovjeka, svi s kienim latinskim nazivima, poput
straha od cvijea, straha od mraka, od visine, straha od prelaenja mostova, od zmija, straha od
starenja, straha od oblaka. Strah je moglo izazvati sve to ti padne na pamet. Menije glavni strah bio
da mi se gitara ne ratima. ene su, takoer, sve otvorenije progovarale u vijestima,
suprotstavljajui se statusu quo. Neke su se bunile da im se govorilo kako trebaju i zasluuju
jednaka prava, a nakon to su ih dobile, optuili su ih da su postale odvie mukobanjaste. Neke
ene traile su da ih se naziva enom nakon navrene dvadeset prve godine. Neke djevojke,
odnosno ene, zaposlene kao prodavaice, nisu htjele da ih se naziva gospoicama. Stvari su se
komeale i u crkvama. Neki bijeli sveenici nisu htjeli da ih se oslovljava s the Reverend. Htjeli
su da ih se zove jednostavno Reverend.
Semantika i nazivlje mogli su vas otjerati u ludilo. Znalo se da ako ovjek eli biti uspjean,
mora postati prekaljeni individualac, ali onda mora uiniti neke ustupke. Nakon toga, mora se
prilagoditi. Od prekaljenog individualca do konformista moglo se prijei u tren oka.
Len i ja smatrali smo sve to idiotizmom. Stvarnost nije bila tako jednostavna, a svatko je na nju
gledao iz svojeg kuta. Komad Jeana Geneta Balkon davao se u Villageu, prikazujui svijet kao
mastodontski kupleraj gdje kaos vlada svemirom, gdje je ovjek sm i naputen u besmislenu
kozmosu. Komad je bio iznimno usredotoen, a prema onome to sam saznao o razdoblju
Graanskog rata, mogao je nastati i prije sto godina. I pjesme koje u ja pisati bit e takve. Nee se
prilagoavati suvremenim idejama. Nisam tad jo bio poeo pisati nizove pjesama do kojih u doi,
ali Len jest, a sve oko nas djelovalo je apsurdno - na djelu je bila svojevrsna svijest o ludilu. ak su
nelagodno izgledale i snimke Jackie Kennedy dok ulazi i izlazi kroz obrtna vrata hotela Carlyle u
gornjem dijelu grada s vreicama punim kupljene odjee. U oblinjem Biltmoreu odravao se skup
Kubanskog revolucionarnog vijea. Vlada Kube u izgnanstvu. Nedavno su odrali konferenciju za
novinare, rekavi da trebaju bazuke, bestrzajne puke i pirotehniare, a sve to nije jeftino. Uspiju li
skupiti dovoljan broj donacija, mogli bi vratiti vlast nad Kubom, onom starom Kubom, zemljom
plantaa, eerne trske, rie, duhana - patricija, rimske republike. U sportskim su vijestima New
York Rangersi pobijedili Chicago Blackhawkse s 2:1, a Vic Hadfield je postigao oba zgoditka. Na
potpredsjednik, visoki Teksaanin Lyndon Johnson, bio je takoer vrlo osebujan tip. Pukao je i
pobjesnio na Tajnu slubu SAD-a - rekao im je da ga prestanu sputavati, da ga prestanu uhoditi,
slijediti ga gdje god da poe. Johnson grabi tipove za revere i stie im zatiljke da im to utuvi u
glavu. Podsjetio me na Rittera - djelovao mi je prostoduno i ljudski. Poslije, nakon to
postane predsjednik, posluit e se izrazom nadvladat emo u jednom govoru upuenom
amerikom narodu. Nadvladat emo je bila duhovna koranica pokreta za graanska prava.
Godinama je to bio poziv oko kojega su se okupljali potlaeni. Johnson je protumaio tu ideju kako
njemu odgovara, umjesto da je ugui. Nije bio tako narodski ovjek kako se inilo. Tih je dana
prevladavajua tlapnja glasila da svatko moe sve, ak i otii na Mjesec. Mogli ste uiniti to vas je
volja - u oglasima i napisima, zanemariti svoja ogranienja, usprkositi im se. Ako ste bili neodluna
osoba, mogli ste postati voa i nositi lederhosen. Ako ste bili kuanica, mogli ste postati
glamurozna djevojka u tamnim naoalama sa ljokicama. Da niste moda priglupi? Nita se ne
brinite - moete biti intelektualni genij. Ako ste stari, moete biti mladi. Sve je bilo mogue. Bilo je
gotovo kao da se ratuje protiv samoga sebe. Mijenjao se i svijet umjetnosti, okretao naglavce.
Apstraktno slikarstvo i atonalna glazba izlazili su na scenu i prepoznatljivu stvarnost mijenjali do

34
neprepoznatljivosti. Sm bi se Goya izgubio na puini da je pokuao zaploviti na tom novom valu
umjetnosti. Len i ja pripisivali smo svemu tome onoliku vrijednost koliku ima, i ni centa vie.
Jedan tip koji se stalno javljao u vijestima bio je Caryl Chessman, zloglasni silovatelj kojega su
zvali Bandit Crvenog Svjetla. ekao je smaknue u Kaliforniji nakon to su ga izveli pred sud i
osudili zbog silovanja mladih ena. Izvodio je to na kreativan nain - stavljao je crvenu rotirku na
krov svojeg automobila i tako navodio cure da stanu uz rub kolnika, pa bi im naredio da izau,
odvukao ih u umu, opljakao i silovao. Ve je dosta dugo ekao izvrenje smrtne kazne i ulagao
molbu za molbom, ali zadnja mu je molba bila konana i sad je bio predvien za odlazak u plinsku
komoru. Chessman je postao cause clebre i uglednici su stali na njegovu stranu. Norman Mailer,
Ray Bradbury, Aldous Huxley, Robert Frost, ak i Eleanor Roosevelt, pozivali su da mu se potedi
ivot. Jedna udruga protivnika smrtne kazne zamolila je Lena da napie pjesmu o Chessmanu.
Kako se pie pjesma o propalici koji siluje mlade ene, kako bi se tome moglo pristupiti?
upitao me kao da mu se mata doista raspalila.
Ne znam, Len, valjda bi je trebalo polako graditi... moda poeti s crvenim svjetlom.
Len na kraju nije napisao tu pjesmu, ali mislim da netko drugi jest. Chandleru je u svakom
sluaju valjalo priznati da je neustraiv. Nije trpio budale i nitko mu nije mogao stati na put. Bio je
snano graen, kao linijski brani, mogao vas je utnuti ko mladog majmuna odavde do Kineske
etvrti, i vjerojatno svakome razbiti nos. Studirao je ekonomiju i prirodne znanosti, sve je kuio.
Len je bio briljantan i pun dobre volje, jedan od onih koji vjeruju da jedan zaseban ivot moe imati
utjecaja na cjelokupno drutvo.
Uz to to je pisao pjesme, bio je i lovac na uzbuenja. Jedne studene zimske noi sjedio sam iza
njega na njegovoj vespi i jurio pod punim gasom preko Brooklyn Bridgea, a srce mi je zamalo
iskoilo na usta. Motor je jurio po reetkastoj podlozi po snanom vjetru, a ja sam imao dojam da
bih svaki tren mogao izletjeti sa sjedala - vijugali smo kroz noni promet, od ega sam se nasmrt
isprepadao - stalno smo se sklizali po zaleenom eliku. Cijelim putem bio sam na rubu ivaca, ali
osjeao sam da Chandler dri stvari pod kontrolom, da mu oi ne trepu i da je nepogreivo
usredotoen. Nije bilo sumnje, nebo je bilo na njegovoj strani. Takav sam dojam imao samo o
nekolicini ljudi.

Kad nisam stanovao kod Van Ronka, obino sam spavao kod Raya, vraao se pred zoru,
uspinjao mranim stubitem i paljivo zatvarao vrata za sobom. Smjestio bih se na rasklopljeni kau
kao da ulazim u trezor. Ray nije bio tip kojem nita nije na umu. Znao je to misli i znao je to
izraziti, nije u ivotu ostavljao prostora za pogreke. Svakodnevne ivotne stvari nisu ga dirale. Kao
da je imao neko zlatno shvaanje stvarnosti, nije se uzrujavao zbog sitnica, citirao je Psalme i
spavao s pitoljem pokraj uzglavlja. Povremeno bi znao rei zaista radikalne stvari. Jedanput je
kazao da predsjednik Kennedy nee doivjeti kraj svog mandata zato to jekatolik. To me podsjetilo
na moju baku, koja mi je rekla da je papa kralj Zidova. ivjela je u naem kraju, u Duluthu, na
zadnjem katu stambene zgrade u 5. ulici. S prozora njezine stranje sobe vidjelo se jezero Superior,
zlokobno i prijetee, s tegljaima za prijevoz eljezne sirovine i teglenicama u daljini, tuljenjem
sirena za maglu slijeva i zdesna. Baka je imala samo jednu nogu i neko je bila velja. Ponekad bi
vikendom moji roditelji otili autom iz Iron Rangea u Duluth i ostavili me kod nje na nekoliko
dana. Bila je crnomanjasta i puila je lulu. Druga strana moje obitelji imala je svjetliju kou i kosu.
Glas moje bake imao je nezaboravan prizvuk - na licu joj je stalno bio napola beznadan izraz. ivot
joj nije bio lak. Dola je u Ameriku iz Odesse, lukoga grada na jugu Rusije. To mjesto je pomalo
sliilo Duluthu, istog temperamenta, klime i krajolika, a i smjeteno odmah uz veliku vodenu masu.
Zapravo je podrijetlom bila iz Turske. Isplovivi iz pristaninog mjesta Trabzona, preplovila je
Crno more - koje su stari Grci zvali Euksinskim - ono o kojem je lord Byron pisao u Don Juanu.
Njezina je obitelj potjecala iz Kagizmana, grada u Turskoj smjetenog blizu granice s Armenijom, i
nosila je kirgisko ime. I roditelji mojega djeda bili su rodom iz istog podruja, gdje su uglavnom
bili postolari i koari.
Preci moje bake bili su iz Carigrada. Kao tinejder, pjevao sam pjesmu Ritchieja Valensa In a
Turkish Town, sa stihovima mystery Turks and the stars above, i vie mi je odgovarala nego
La Bamba, Ritchiejeva pjesma koju su pjevali svi ostali, a meni nikad nije bilo jasno zato. Moja

35
je majka ak imala prijateljicu po imenu Nellie Turk, koja je stalno bila tu negdje dok sam bio
djeak.
Kod Raya nije bilo nijedne ploe Ritchieja Valensa, ni Turkish Towna ni drugih. Imao je
uglavnom klasinu glazbu i jazz sastave. Ray je kupio cijelu svoju zbirku ploa od nekog fikala
koji se razvodio. Bilo je Bachovih fuga i Berliozovih simfonija - Hndelov Mesija i Chopinova
Poloneza u A-duru. Madrigali i religijska djela, violinski koncerti Dariusa Milhauda - simfonijske
poeme virtuoza na glasoviru, gudake serenade s temama slinim plesovima polke. Plesovi polke
uvijek bi me razgalili. To je bila prva vrsta glasne, ive glazbe koju sam u ivotu uo. Subotom
naveer gostionice bi bile pune polka-sastava. Sviale su mi se i snimke skladbi Franza Liszta -
svialo mi se kako jedan glasovir moe zvuati kao cijeli orkestar. Jedanput sam pustio
Beethovenovu Patetinu sonata - bila je melodiozna, ali je u isti mah zvuala kao niz podrigivanja i
kruljenja i drugih fizikalnih potreba. Bila mi je smijena - zvuala je kao crti. S teksta na omotnici
ploe saznao sam da je Beethoven bio udo od djeteta, da ga je otac iskoritavao i da je Beethoven
ostao nepovjerljiv prema svima do kraja ivota. Svejedno, to ga nije sprijeilo da pie simfonije.
Sluao sam i mnogo ploa jazza i bebopa. Ploe Georgea Russella ili Johnnyja Colea, Reda
Garlanda, Dona Byasa, Rolanda Kirka, Gila Evansa - Evans je snimio obradu Leadbellyjeve pjesme
Ella Speed. Nastojao sam razabrati melodije i strukture. Bilo je puno slinosti izmeu pojedinih
vrsta jazza i folk-glazbe. Tattoo Bride, A Drum Is a Woman, Tourist Point of View i Jump
for Joy - sve od Dukea Ellingtona - zvuale su kao profinjena folk-glazba. Glazbeni se svijet iz
dana u dan irio. Ploe su izdavali Dizzy Gillespie, Fats Navarro i Art Farmer, a Charlie Christian i
Benny Goodman snimili su fantastine stvari. Kad sam se trebao jako brzo razbuditi, pustio bih si
Swing Low Sweet Cadillac ili Umbrella Man Dizzyja Gillespieja. Hot House Charlieja
Parkera bila je dobra ploa za buenje. Znalo se naii na ljude koji su uli i vidjeli Parkerove
nastupe i inilo se kao da im je prenio neku tajnu bit ivota. Monkova Ruby, My Dear bila je jo
jedna takva ploa. Monk je svirao u klubu Blue Note u 3. ulici s Johnom Oreom na basu i
bubnjarom Frankiejem Dunlopom.
Ponekad je popodne bio ondje, sjedio za klavirom sasvim sam i svirao stvari koje su zvuale
kao Ivory Joe Hunter - a velik, napola pojeden sendvi stajao mu je na klaviru. Svratio sam onamo
jedno poslijepodne, samo da ga sluam - rekao sam mu da sviram folk-glazbu malo dalje u ulici.
Svi mi sviramo folk-glazbu, rekao je. Monk je bio u vlastitom dinamikom svijetu ak i dok je
tratio vrijeme. ak i tad je prizivao magine sjenke u ivot.
Jako mi se sviao suvremeni jazz, volio sam ga sluati u klubovima... ali nisam ga pratio i
nisam bio uronjen u njega. Nije u njemu bilo nijedne obine rijei s konkretnim znaenjem, a ja sam
morao uti stvari jasno i glasno na Kraljevom engleskom. Folk-pjesme bile su te koje su mi se
najizravnije obraale. Tony Bennett pjevao je na Kraljevom engleskom, a jedna od njegovih ploa
nala se ondje - ona po imenu Hit Songs of Tony Bennett, na kojoj su bile In the Middle of an
Island, Rags to Riches i pjesma Hanka Williamsa Cold, Cold Heart.
Hanka sam prvi put uo kad je pjevao na Grand Ole Opryju, radijskoj emisiji to se subotom
uveer emitirala iz Nashvillea. Roya Acuffa, voditelja programa, spiker je nazivao Kraljem
country glazbe. Nekoga bi svaki put predstavili kao iduega guvernera Tennesseeja, a u emisiji
se reklamirala hrana za pse i prodavale su se police mirovinskog osiguranja. Hank je pjevao Move
It On Over, pjesmu o ivotu u tenari, koja mi je bila zaista smijena. Pjevao je i duhovne napjeve,
poput When God Comes and Gathers His Jewels i Are You Walking and a-Talking for the
Lord. Zvuk njegova glasa probijao me kao elektrina palica, pa sam se uspio domoi nekoliko
njegovih singlica na 78 okretaja - Baby, Were Really in Love, Honky Tonkin i Lost
Highway - koje sam neprestano putao.
Zvali su ga hillbilly pjevaem, ali ja nisam znao to bi to znailo. Homer i Jethro bili su blii
mojem poimanju hillbillyja. Hank nije bio nikakva seljaina. Nije u njemu bilo niega posprdnog.
ak i kao mladi, poistovjeivao sam se potpuno s njim. Nisam morao doivjeti nita od onog to je
Hank doivio a da bih znao o emu on to pjeva. Nikad nisam vidio crvendaa koji plae, ali to sam
mogao zamisliti, to bi me rastuilo. Kad je pjevao the news is out all over town, znao sam na
koju to vijest misli, iako ba i nisam znao. Prvom prilikom kanio sam otii na ples i takoer izlizati
cipele. Poslije u saznati da je Hank umro na Novu godinu na stranjem sjedalu auta i drat u fige
u nadi da to nije istina. Ali bila je istina. Bilo mi je kao da se sruilo silno stablo. Vijest o Hankovoj

36
smrti pogodila me ravno u prsa. Tiina svemira nikad mi nije djelovala tako buno. Intuitivno sam,
ipak, znao da njegov glas nikad nee zai za obzor ili utihnuti - glas poput prekrasna roga.
Mnogo kasnije otkrit u da je Hank cijeli ivot proveo u nesnosnim bolovima, da je patio od
tekih nevolja s kraljenicom - da je bol zacijelo bila isto muenje. U svjetlu toga, to vie
zaprepauje sluanje njegovih ploa. Gotovo kao da je prkosio zakonima gravitacije. Plou Luke
the Drifter praktiki sam izlizao. To je ona na kojoj on pjeva i recitira parabole, poput onih iz
Propovijedi s gore. Mogao sam po cijeli dan sluati Luke the Drifter i sm tako otploviti, postati
posve uvjeren u ljudsku dobrotu. Kad ujem Hanka kako pjeva, svi pokreti nestaju. I najmanji apat
djeluje mi kao svetogre.
S vremenom sam shvatio da se u Hankovim snimljenim pjesmama nalaze arhetipska pravila
poetskog pisanja pjesama. Arhitektonika je poput mramornih stupova, kojih tu mora biti. ak i
njegovi tekstovi - svi su mu slogovi tako raspodijeljeni da imaju savrenog matematikog smisla.
tota se moe nauiti o strukturi pisanja pjesama sluanjem njegovih ploa, a ja sam ih puno sluao
i pohranio ih u sebi. Za nekoliko e godina Robert Shelton, kritiar folka i jazza za The New York
Times, u recenziji jednog od mojih nastupa napisati neto u ovom stilu: poput krianca zborskog
pjevaa i bitnika... kri sva pravila pisanja pjesama, osim toga to ima rei. Znao to Shelton ili ne,
pravila su bila Hankova pravila, ali meni nije bilo ni na kraj pameti da ih krim. Samo sam htio
izraziti neto smjeteno izvan okvira.

Jedne noi je Albert Grossman, menader Odette i Boba Gibsona, doao u Gaslight na razgovor
s Van Ronkom. Kad god bi doao, nije ga se moglo ne primijetiti. Izgledao je kao Sidney
Greenstreet iz Maltekog sokola, goleme pojave, uvijek odjeven u konvencionalno odijelo i kravatu,
a sjedio je za stolom u kutu. Kad bi govorio, glas mu je obino buio poput tutnjave ratnih
bubnjeva. Prije je govorio reanjem nego glasom. Grossman je bio iz Chicaga i isprva se nije bavio
oubiznisom, ali nije doputao da mu to stane na put. Nije bio puki trgovac, ve vlasnik nonog
kluba u Vjetrovitom gradu, gdje se morao baktati s kvartovskim efovima i raznim podmazivanjima
i nalozima, i nosio je Colt 0.45. Grossman nije bio blesav. Van Ronk mi je poslije rekao da je
Grossman s njim razgovarao o mogunosti da Dave pristupi novoj folk-supergrupi koju on upravo
okuplja. Grossman nije imao ni iluzija ni sumnji u to da e ta grupa izbiti ravno na vrh, stei
nesagledivu popularnost.
Dave je ipak na kraju odbio. Nije to bila njegova furka, ali Noel Stookey e prihvatiti ponudu.
Grossman je promijenio Stookeyjevo ime u Paul, a sastav koji je stvorio dobio je ime Peter, Paul
and Mary. Upoznao sam Petera prije, jo u Minneapolisu, dok je bio gitarist plesne skupine koja je
gostovala u gradu, a Mary sam znao od samog dolaska u Village.
Bilo bi zanimljivo da je Grossman mene zamolio da uem u grupu. I ja bih morao promijeniti
svoje ime u Paul. Grossman me, dapae, tu i tamo uo kako sviram, ali nisam znao kako me
doivio. Za to je ionako jo bilo prerano. Nisam jo bio onaj glazbenik-pjesnik koji u postati,
Grossman jo nije mogao stati iza mene. Ali stat e.

Probudio sam se oko podneva uz miris odreska s lukom koji se pirjao na plameniku. Chloe je
stajala nad tednjakom, a tava je cvrala. Nosila je japanski kimono prebaen preko crvene
flanelske koulje, a miris mi je tipao nosnice. Nasuno sam trebao plinsku masku.
Kanio sam otii u posjet Woodyju Guthrieju, ali kad sam se probudio, vrijeme je bilo previe
runo. Nastojao sam redovito obilaziti Woodyja, ali sad je to bivalo sve tee. Woody je bio vezan
uz bolnicu Greystone u Morristownu, mjestu u New Jerseyju, a ja sam obino odlazio onamo
autobusom s okretita Port Authority, vozio se sat i pol i zatim pjeice iao preostalih pola milje
uzbrdo do bolnice, mrane i prijetee granitne zgrade - izgledala je kao srednjovjekovna tvrava.
Woody me uvijek molio da mu donesem cigarete, cigarete Raleigh. Obino sam mu svirao njegove
pjesme tijekom posjeta. Katkad bi zatraio neke konkretne - Rangers Command, Do Re Me,
Dust Bowl Blues, Pretty Boy Floyd, Tom Joad, pjesmu koju je napisao nakon to je vidio
film Plodovi gnjeva. Znao sam sve te pjesme, i jo mnoge druge. Woody nije bio slavan ondje gdje

37
je bio, u vrlo udnom okruenju za upoznavanje s bilo kim, a kamoli s istinskim glasom amerikog
duha.
Ustanova je zapravo bila ludnica, praktiki liena stvarne duhovne nade. U hodnicima se znalo
uti jaukanje. Veina pacijenata nosila je loe skrojene prugaste kute i stalno ulazila i izlazila u
besciljnom hodu dok sam ja Woodyju svirao pjesme. Jednom tipu glava je stalno padala na koljena.
Zatim bi se uspravio i opet oborio glavu. Drugi je bio uvjeren da ga progone pauci i vrtio se ukrug,
pljuskajui se po rukama i nogama. Jedan si je umislio da je predsjednik, pa je nosio eir Ujaka
Sama. Pacijenti su kolutali oima i palucali jezicima, njukali po zraku. Jedan si je neprekidno
oblizivao usne. Bolniar u bijeloj odori kazao mi je da taj jede komuniste za doruak. Ondje je bilo
strano, ali Woody Guthrie kao da to nije primjeivao. Bolniar bi ga obino izveo do mene i onda
ga odveo natrag, nakon to bismo neko vrijeme bili skupa. To me iskustvo trijeznilo i psiholoki
iscrpljivalo.
Pri jednom mojem posjetu Woody mi je rekao za neke kutije s poezijom i pjesmama koje je
napisao, a koje nikad nisu bile viene ni uglazbljene - spremio ih je u podrumu svoje kue na Coney
Islandu, a ja ih slobodno mogu uzeti. Rekao mi je da ako elim ita od toga, da odem do njegove
supruge Maggie i objasnim joj po to sam doao. Ona e mi ih raspakirati. Uputio me kako da
pronaem kuu.
Za dan-dva otiao sam podzemnom s postaje u Zapadnoj 4. ulici skroz do zadnjeg stajalita,
kako mi je i rekao, u Brooklynu, izaao na peron i krenuo u potragu za kuom. Woody mi je kazao
da ju je lako nai. Vidio sam preko puta jednog polja neto to mi je izgledalo kao red kua kakav
mi je opisao, pa sam se zaputio onamo i prekasno otkrio da hodam po barutini. Utonuo sam u vodu
do koljena, ali svejedno sam nastavio hodati - vidio sam svjetla dok sam iao onamo, a zaista nisam
opaao nikakav drugi put onamo. Kad sam izaao na suprotnoj strani, hlae su mi do koljena bile
potpuno smoene i skrutnute od leda, a stopala gotovo da i nisam osjeao, ali pronaao sam kuu i
pokucao na vrata. Odkrinula ih je dadilja i rekla da Maggie, Woodyjeva ena, nije doma. Jedno
Woodyjevo dijete, Arlo, koji e poslije i sm postati profesionalni pjeva i skladatelj, kazao je
dadilji da me pusti da uem. Arlu je tad bilo valjda desetak, dvanaest godina i nije nita znao o
nekakvim rukopisima zakljuanim u podrumu. Nisam htio forsirati - dadilji je bilo neugodno, pa
sam ostao tek toliko da se zagrijem, na brzinu se oprostio i otiao u izmama jo uvijek punim vode,
te odgacao natrag preko barutine do postaje podzemne eljeznice.
etrdeset godina poslije ti e stihovi pasti u ruke Billyju Braggu i sastavu Wilco, i oni e ih
uglazbiti, podariti im puni melodijski ivot i snimiti ih. Sve su to obavili pod nadzorom Woodyjeve
keri Nore. Ti izvoai vjerojatno nisu bili ni roeni kad sam ja otiao na taj svoj put u Brooklyn.
Danas nisam imao namjeru ii do Woodyja. Sjedio sam s Chloe u kuhinji, a vjetar je zavijao i
hujao pokraj prozora. Kad sam pogledao kroz prozor, vidjelo se u oba smjera. Snijeg je padao poput
bijele praine. Uz ulicu, prema rijeci, vidio sam plavokosu gospou u bundi s tipom u debelom
kaputu koji je epao. Malo sam ih promatrao, a onda pogledao kalendar na zidu.
Oujak je lavovski stizao, a ja sam se jo jedanput upitao to je potrebno da bi se dolo do
studijskog snimanja, da bi se potpisao ugovor s izdavaem folk-glazbe - jesam li iole blie? No
Happiness for Slater, pjesma s albuma The Modern Jazz Quarteta, svirala je u stanu.
Jedan od Chloeinih hobija bilo je stavljanje neobinih kopi na stare cipele, pa je predloila da
to uini i s mojima.
Na tim bi ti bakandama dobro dole kope, rekla je.
Zahvalio sam joj se na ponudi i rekao da mi ne trebaju nikakve kope.
Rekla je: Ima etrdeset osam sati da se predomisli. Nisam se kanio predomisliti. Katkad mi
je Chloe nastojala davati majinske savjete, pogotovo o suprotnom spolu... da se ljudi sami uvaljuju
u neprilike i da ne marim ni za koga vie nego to ta osoba mari za samu sebe. Taj stan je bio dobro
mjesto za prezimljavanje.
Jedanput sam u kuhinji na radiju sluao govor Malcolma -. Objanjavao je zato ne treba
jesti svinjetinu ili unku, rekavi da je svinja zapravo treinu maka, treinu takor i treinu pas -
neista je i ne bi je se trebalo jesti. udno kako ti se neke stvari zalijepe u sjeanju. Desetak godina
poslije toga bio sam na veeri kod Johnnyja Casha, u njegovoj kui pokraj Nashvillea. Ondje je bilo
puno autora pjesama. Joni Mitchell, Graham Nash, Harlan Howard, Kris Kristofferson, Mickey
Newberry i jo neki. Joe i Janette Carter bili su takoer s nama. Joe i Janette bili su sin i ki A. P.-a

38
i Sare Carter, te bratii June Carter, Johnnyjeve supruge. Bili su svojevrsna kraljevska obitelj
country glazbe.
Johnnyjev veliki kamin snano je gorio i pucketao. Nakon veere, svi smo sjeli u rustikalnu
dnevnu sobu s visokim drvenim gredama i irokim panoramskim prozorima s pogledom na jezero.
Sjeli smo ukrug i svaki je autor pjesama odsvirao po jednu pjesmu i dodao gitaru iduem svirau.
Obino bi to popratili komentari tipa: Ba si to pogodio. Ili: Ma da, stari, sve to treba ti je stalo
u tih par stihova. Ili moda neto u stilu: Ta pjesma u sebi nosi jako puno povijesti. Uglavnom
samo komplimente. Ja sam odsvirao Lay, Lady, Lay i zatim predao gitaru Grahamu Nashu,
oekujui nekakvu reakciju. Nisam morao dugo ekati. Ti ne jede svinjetinu, je l tako? upitao
me Joe Carter. To je bio njegov komentar. Trebao mi je asak da mu odgovorim. Ovaj, ne,
gospodine, ne jedem je, odvratio sam mu. Kristofferson se zamalo uguio vilicom. Joe me upitao:
Zato ne? I tad sam se sjetio onoga to je Malcolm X rekao. Pa, gospodine, to vam je, znate,
osobna stvar. Ne jedem to, ne ba. Ne mogu jesti neto to je treinu maka, treinu takor i treinu
pas. Jednostavno nema okus kako treba. Uslijedila je kratkotrajna zbunjena tiina koju se moglo
prerezati noem s blagovaonikog stola. Johnny Cash se zatim gotovo zgrio od cerekanja.
Kristofferson je samo odmahivao glavom. Joe Carter je bio vrlo osebujan svat.
Gore u stanu nije bilo ni ploa Carter Family. Chloe mi je bacila komad odreska s lukom na
tanjur i rekla: Jedi, to ti je zdravo. Bila je hladna ko pricer, mondena od glave do pete, malteka
maca, istokrvna guja - uvijek je pogaala ravno u sridu. Ne znam koliko je trave puila, ali nije ju
tedjela. Takoer je imala vlastite ideje o prirodi stvari, rekla mi je da je smrt imitator, da je roenje
remeenje privatnosti. to sam joj mogao rei? Nita se na takve izjave nije moglo odvratiti. Nije
ba da joj se moglo dokazati da grijei. New York City nije ju ni najmanje zbunjivao. Hrpa
majmuna u ovom gradu, govorila je. To se odmah shvaalo iz razgovora s njom. Obukao sam
kaput, stavio kapu na glavu, uzeo gitaru i poeo se umotavati. Chloe je znala da se nastojim probiti.
Moda jednoga dana tvoje ime zahvati zemlju kao umski poar, znala mi je rei. Ako ikada
zaradi nekoliko stotki dolara, kupi mi neto.
Zatvorio sam vrata za sobom, otiao u hodnik i siao spiralnim kaskadnim stubitem, doao do
predvorja s mramornim podom u prizemlju i izaao kroz uska dvorina vrata. Zidovi su smrdjeli po
kloru. Oputeno sam izaao i produio do plonika kroz kolni ulaz s vratima od vitiastog elika,
prebacio al preko lica i zaputio se u Ulicu Van Dam. Na uglu sam proao pokraj konjske zaprege
pune cvijea dobro prekrivenog plastinom ceradom, bez koijaa na vidiku. Grad je bio pun takvih
stvari.
Folk-pjesme svirale su mi u glavi, kao i uvijek. Folk-pjesme bile su underground pria. Da me
netko upitao to ima, eto: Mr. Garfields been shot down, laid down. Nothing you can do.5 To
ima. Nitko nije trebao upitati tko je Mr. Garfield, samo su kimali, samo su znali. O tome je cijela
zemlja priala. Sve je bilo jednostavno - kao da je imalo nekog velianstvenog, predodreenog
smisla.
New York City je bio hladan, priguen i tajanstven, prijestolnica svijeta. Na 7. aveniji proao
sam pokraj zgrade u kojoj je ivio i radio Walt Whitman. Naas sam zastao, predoavajui si ga
kako samo tiska i pjeva istinsku pjesmu due. Stao sam i pred Poeovom kuom u 3. ulici i jednako
postupio, zurei tuno u prozore nad sobom. Grad je bio poput nekog neisklesanog bloka, posve
lien imena ili oblika, i nije uope bio pristran. Sve je uvijek bilo novo, uvijek u mijeni. Ulicama
nikad nije prolazila jedna te ista, stara svjetina.
Otiao sam od Hudsona do Springa, proao pokraj kante za smee pune opeka i svratio u
kavanu. Konobarica za pultom za ruavanje nosila je pripijenu bluzu od antilopa. Ocrtavala joj je
lijepo zaobljene konture tijela. Imala je modrocrnu kosu prekrivenu rupcem i prodorne plave oi,
otro iscrtane obrve. Poelio sam da mi stavi ruu u zapuak. Natoila mi je vrelu kavu pa sam se
opet okrenuo prema izlogu. Cijeli grad visio mi je pred nosom. Imao sam posve jasan pojam o tome
gdje je to. Budunost nije davala nikakva povoda za brigu. Bila mi je strano blizu.

5
Gospodin Garfield ustrijeljen je, ubijen je. Nita se tu ne moe.

39
 3
Novo jutro

NETOM SAM SE BIO VRATIO U WOODSTOCK SA SREDNJEG ZAPADA S OEVA

pogreba. Na stolu me doekalo pismo Archibalda MacLeisha. MacLeish, ameriki Pjesnik laureat -
jedan od njih. Uz njega su bili i Carl Sandburg, pjesnik prerije i grada, i Robert Frost, pjesnik
mranih meditacija. MacLeish je bio pjesnik nonog kamenja i ive zemlje. Njih trojica, Yeats,
Browning i Shelley Novoga svijeta, bili su divovske figure, odredili su krajobraz Amerike
dvadesetog stoljea. Svemu su dali perspektivu. Ako im i nisi znao pjesme, znao si im imena.
Bio sam posve iznuren od tjedna koji je bio za mnom. Vratio sam se u mjesto u kojem sam
proveo djetinjstvo na nain koji si nikad dotad nisam mogao predoiti - da vidim kako mi otac
odlazi na posljednji poinak. Sad vie nee biti naina da mu kaem ono to mu nikad prije nisam
mogao rei. Dok sam odrastao, nae kulturne i generacijske razlike bile su nepremostive - uo se
tek zvuk glasova, bezbojan neprirodni govor. Moj otac, koji se jednostavno izraavao i izravno
govorio, jedanput mi je rekao: Zar nisu umjetnici oni koji se bave slikanjem? nakon to je jedan
moj nastavnik izjavio da sam ja umjetnika dua. ini se da sam stalno bio u lovu za neim, za bilo
im to se kree - autom, pticom, listom na vjetru - za bilo im to bi me moglo odvesti na neko
svjetlije mjesto, u neku neznanu, nizvodnu zemlju. Nisam ni najblaeg pojma imao o
razlomljenome svijetu u kojemu ivim, o svemu to ti drutvo moe uiniti.
Kad sam otiao od kue, bio sam poput Kolumba koji se otputio pustim Atlantikom. To sam i
uinio, dospjevi do samog kraja svijeta - do kraja mora - a sad sam se vratio u panjolsku, onamo
gdje je sve poelo, na Kraljiin dvor s napola oamuenim izrazom lica, ak i s prvim uperkom
brade. emu taj ukras? upitao me jedan susjed koji je doao izraziti suut, pokazavi na moje lice.
U onom kratkom vremenu koje sam tamo proveo, sve mi se vratilo, svi oni muljatori, onaj stari
poredak stvari, mali, prostoduni ljudi - ali shvatio sam i neto drugo - da je moj otac bio najbolji
ovjek na svijetu i vjerojatno stoput vredniji od mene, ali da me nije shvaao. Mjesto u kojem je on
ivio i mjesto u kojem sam ja ivio bila su dva sasvim drugaija mjesta. Kad se sve to stavi na
stranu, sada nam je vie toga bilo zajedniko nego ikad prije - i ja sam ve triput postao otac -
svata sam mu htio rei, podijeliti s njim - a povrh toga, sad sam bio i u poloaju da tota uinim za
njega.

Archie mi je pisao da bi mu bilo drago da se sastanemo i porazgovaramo o mogunosti da

skladam nekoliko pjesama za kazalini komad koji on upravo pie, Scratch, prema kratkoj prii
Stephena Vincenta Beneta. MacLeish je osvojio nagradu Tony na Broadwayu za svoj komad po
imenu JB. Sa suprugom sam se odvezao u mjesto Conway u Massachusettsu, gdje je ivio, na
sastanak u vezi s tim novim komadom. Smatrao sam to uljuenom reakcijom. MacLeish je pisao
duboke pjesme, bio je ovjek bezbona pijeska6. Mogao je uzeti stvarne povijesne osobe, ljude

6
Godless sand: izraz iz MacLeishove pjesme Conquistador, kojim se opisuje neposveena zemlja
u kojoj e se pokopati kosti pripovjedaa, Cortzova sudruga Bernla Daza.

40
poput Karla Velikoga ili Montezume i konkvistadora Cortza, te ih lakim stvaralakim dodirom
dostaviti ravno ovjeku pred vrata. Slavio je sunce i veliko nebo. Trebao sam ga posjetiti, kako i
dolikuje.
Dnevni dogaaji, sve te kulturne nesuvislosti, okivale su mi duu - stvarale muninu - borci za
graanska prava i politiki voe stradavaju u atentatima, izlazi se na barikade, drava uzvraa
represijom, radikalni studenti i prosvjednici protiv murje i sindikata - ulice bukte, plamti poar
bijesa - kontrakulturne komune - laljivi, buni glasovi - slobodna ljubav, odbijanje novca u sustavu
vladavine - cijela ta skalamerija.
vrsto sam bio odluio staviti sebe izvan dosega svega toga. Sad sam bio obiteljski ovjek,
nisam se elio nai na tom zajednikom portretu.
MacLeish je stanovao povie ubava seoceta na mirnoj cesti obrasloj gorskim lovorom -
javorovo lie ivih boja lealo je hrpimice oko prilaznog puta. Bilo je lako preko mostia za
pjeake doi do sjenice zakrivene kronjama i rekonstruirane kamene kuice sa suvremenim
kuhinjskim pomagalima, MacLeishova studija. Uveo nas je podvornik, a njegova je supruga stavila
pladanj s ajem na stol, rekla neto srdano i zatim otila. Moja supruga otila je s njom. Bacio sam
pogled po prostoriji. U kutu su bile vrtlarske izme, fotografije su stajale na stolu i uokvirene visjele
po zidovima. Cvijee s ipkastim akama i tamnim peteljkama - koare cvijea, geranija, cvjetova
pranog lia - bijeli stolnjak, srebrni tanjuri, raspireni kamin - krune sjene... s druge strane
prozora uma za izlobu u punom cvatu.
Po slikama sam otkrio kako MacLeish izgleda. Naao sam fotografiju njega kao djeaia na
osedlanom poniju kojemu ena sa eiriem pridrava uzde. Druge slike - Archie na elu svoje
klase na Harvardu - on kao student Yalea i topniki satnik u I. svjetskom ratu - na drugoj pak slici
stoji s malim drutvancem pred Eiffelovim tornjem - snimke njega pred Kongresnom knjinicom -
na iduoj sjedi za stolom s urednikim kolegijem magazina Fortune. Sljedea ga prikazuje kako
prima Pulitzerovu nagradu... tu je i slika na kojoj je s nekim bostonskim odvjetnicima. uo sam ga
kako dolazi kamenim puteljkom, a onda je uao u prostoriju, priao mi i ispruio ruku.
Odisao je dojmom guvernera, vladara - svakim djeliem svoga bia vojni asnik - gospodin-
pustolov koji zrai neobinom samouvje- renou snage plemenite krvi. Prijee ravno na stvar,
udari smjesta na temu. Ponovi nekoliko stvari koje mi je ve napisao. (U pismu je spomenuo
nekoliko stihova iz jedne moje pjesme u kojoj se T. S. Eliot i Ezra Pound simboliki bore na
komandnom mostu.) Pound i Eliot bili su odvie skolastini, zar ne? kae mi on. O Poundu sam
znao tek to da je simpatizirao naciste u Drugom svjetskom ratu i da je iz Italije emitirao
protuamerike poruke. Nikad ga nisam itao. T. S. Eliot mi se sviao. Vrijedilo ga je itati. Archie
veli: Poznavao sam obojicu. Prekaljeni ljudi. Moramo ih prijei. Ali znam to hoete rei kada
kaete da se bore na komandnom mostu. MacLeish je uglavnom vodio rije, ispriao mi je vrlo zanimljive
stvari o romanopiscu Stephenu Craneu, autoru Crvene znake za hrabrost. Kazao mi je da je Crane
bio boleljivi izvjestitelj, uvijek na strani slabijih - pisao je eseje o Boweryju za magazine, jedanput
je tako napisao tekst u obranu prostitutke koju je maltretirao Odjel za poroke, a Odjel za poroke
odmah se okomio na njega i tuio ga sudu. Nije iao na domjenke ili kazaline premijere - otiao je
na Kubu izvjetavati iz Kubanskog rata, puno je pio i umro od tuberkuloze u dvadeset devetoj.
MacLeish nije tek povrno poznavao Cranea, kazao je da je taj ovjek slijedio vlastiti put i da bih
trebao baciti pogled na Crvenu znaku za hrabrost. Zvualo mi je kao da je Crane knjievni Robert
Johnson. I Jimmie Rodgers umro je od TBC-a. Upitao sam se jesu li im se putevi ikad sreli.
Archie mi je rekao da mu se svidjela moja pjesma John Brown, o deku koji odlazi u rat.
Nemam dojam da se pjesma uope bavi tim dekom. Prije bi to bila grka drama, zar ne? Bavi se
majkama, kae mi on. Raznim majkama - biolokim, poasnim... svim majkama uoblienim u
jednu. Nikad mi to nije palo na pamet, ali zvualo je tono. Spomenuo je stih iz jedne moje pjesme
koji kae da se dobrota skriva iza svojih dveri, pa me upitao mislim li zaista, a ja sam mu rekao
da mi se ponekad tako to ini. U nekom sam ga trenutku kanio upitati to misli o svjeim kulerima,
Ginsbergu, Corsu i Kerouacu, ali imao sam dojam da bi to pitanje bilo promaeno. Upitao me jesam
li itao Sapfu ili Sokrata. Rekao sam mu da nisam, a onda me upitao isto to za Dantea i Donnea. Ne
ba, rekao sam mu. Kazao mi je da kod njih valja imati na umu da se uvijek izlazi ondje gdje se i ulo.
MacLeish mi je rekao da me smatra ozbiljnim pjesnikom i da e moje djelo biti okosnica za
kasnije narataje, da sam pjesnik poratnog eljeznog doba, ali da sam i nekako naslijedio neto

41
metafiziko iz neke davnanje ere. Da cijeni moje pjesme jer se bave drutvom, da nas dvojica imamo
mnogo zajednikih crta i spona, i da meni nije stalo do stvari, kao to ni njemu nije. U jednom
trenutku morao se nakratko ispriati i izaao je. Bacio sam pogled kroz prozor. Popodnevno sunce se
probijalo, obasjavalo zemlju nejasnim svjetlom. Poljski je zec proskakutao pokraj razbacana trijea
uz naslagane cjepanice. Kad se MacLeish vratio, stvari su dole na svoje mjesto. MacLeish je
nastavio tamo gdje je stao. Ispriao mi je kako je Homer, autor Ilijade, bio slijepi pjesnik balada ije ime
znai talac. Takoer mi je ispriao da postoji razlika izmeu umjetnosti i propagande i kazao mi
koja je razlika u njihovim uincima. Upitao me jesam li ikada itao francuskog pjesnika Frangoisa
Villona, a ja sam mu rekao da sam ga itao, na to je on rekao da zapaa izvjestan utjecaj na moj rad.
Archie je priao o jampskom pentametru, rimi, elegijama, baladama, limericima i sonetima. Upitao
me ega sam se odrekao ne bih li ostvario snove. Rekao je da se vrijednost stvari ne moe mjeriti njihovom
cijenom, ve cijenom koju si osobno platio da ih stekne, da je, ako te ita stajalo vjere ili obitelji,
cijena previsoka i da postoje neke stvari koje se nikada nee istroiti. MacLeish je iao na West Point u
istoj klasi s Douglasom MacArthurom, pa je priao i o njemu. Priao je i o Michelangelu, rekao da
Michelangelo uope nije imao prijatelja i da ih nije ni htio, da ni s kim nije razgovarao. Archie mi je
kazao kako je niz jakih trendova iz njegove mladosti sada lanjski snijeg. Ispriao mi je da je financija J. P.
Morgan bio jedan od estorice ili osmorice ljudi koji su poetkom stoljea posjedovali cijelu
Ameriku. Morgan je bio rekao: Amerika mi je dovoljna, a neki senator primijetio je da bi je
trebao vratiti ako se ikada predomisli. Nije bilo naina da se izmjeri dua takvoga ovjeka.
MacLeish me upitao tko su bili moji junaci dok sam bio mali, a ja sam mu rekao: Robin Hood
i sveti Juraj, ubojica zmaja. Njima se ne bi bilo pametno zamjeriti, nasmijao se potiho. Rekao je
da je zaboravio smisao niza svojih ranijih pjesama i da autentian pjesnik stvara sam svoj stil, da
nekoliko remek-djela istraje dugi niz godina. Komad za koji je htio da skladam pjesme leao mu je
na itaem stolu. Htio je u njemu pjesme koje e dati izvjestan komentar prizorima, te poeo naglas
itati pojedine monologe i predloio naslove pojedinih pjesama - meu njima su bili Father of
Night, Red Hands, Lower World.
Nakon to sam ga pozorno sasluao, intuitivno sam shvatio da to vjerojatno i nije za mene.
uvi nekoliko replika iz teksta, nisam uviao kako bi se nae sudbine mogle izmijeati. To je bio
mraan komad, slika svijeta paranoje, krivnje i straha - bio je sav zacrnjen i hvatao se u kotac s
atomskim dobom, bazdio je po prevarama. Nisam tu zaista mogao neto naroito rei ili dodati.
Komad je pretkazivao smrt drutva dok ovjeanstvo lei potrbuke u vlastitoj krvi. Poruka
MacLeishova komada bila je stranija od pretkazanja kraja svijeta. Neto tipa: ovjekovo je
poslanje unititi zemlju. MacLeish je davao nekakve signale kroz poar. Komad je imao zadnju
namjeru, a nije me ba zanimalo koju. Imajui to u vidu, rekao sam MacLeishu da u razmisliti.

Beatlesi su 1968. bili u Indiji. Ameriku je obavijao veo bijesa. Studenti su po sveuilitima
unitavali parkirane automobile, razbijali prozore. Rat u Vijetnamu gurao je zemlju u duboku
depresiju. Gradovi su gorjeli, pendreci su udarali. Sindikalisti u kacigama tukli su klince bejzbolskim
palicama. Fiktivni Don Jan, zagonetni aman iz Meksika, postao je nova pomama proirenja
svijesti, donosei novu razinu spoznaje ili ivotne sile, vitlajui njome kao maetom. Knjige o
njemu letjele su s polica. Ispitivanja LSD-a bila su u punom jeku, LSD je ljudima davao prave
stavove. Novi svjetonazor mijenjao je drutvo i sve se kretalo brzo - u tren oka. Pulsirajue svjetlo,
ultraljubiasto svjetlo - tripanje, val budunosti. Studenti su nastojali stei vlast nad saveznim
sveuilitima, antiratni aktivisti poticali su ogorene sukobe. Maoisti, marksisti, kastristi - mladi ljeviari
koji su proitali Che Guevarine prirunike kanili su sruiti gospodarski sustav. Kerouac se povukao,
a organizirani tisak potpirivao je nevolje, raspirivao plamenove histerije. Pri pogledu na vijesti
pomislili biste da je cijela zemlja u poaru. inilo se da svakoga dana izbijaju novi nemiri u nekom
drugom gradu, sve je bilo na rubu opasnosti i promjene - krile su se dungle Amerike. Stvari koje
su donedavno bile tradicionalno crno-bijele sada su prtale punim spektrom sunevih boja.

Bio sam se ozlijedio u motociklistikoj nesrei, ali oporavio sam se. Istini za volju, htio sam se
povui iz nadmetanja. Roenje djece promijenilo mi je ivot i odvojilo me od praktiki svih i svega

42
to je bilo aktualno. Izvan moje obitelji nita me nije istinski zanimalo i sve sam promatrao kroz
razliitu dioptriju. ak i uasne vijesti onog vremena, ubojstva Kennedyjevih, Kinga, Malcolma -
... Nisam ih doivljavao kao smaknute voe, ve prije kao oeve ije su obitelji ostale osakaene.
Rodivi se i odrastavi u Americi, zemlji slobode i neovisnosti, uvijek sam puno drao do
vrijednosti i ideala jednakosti i slobode. vrsto sam naumio odgojiti vlastitu djecu u tim idealima.
Nekoliko godina prije toga Ronnie Gilbert, lan sastava The Weavers, upoznao me s nekim
ovjekom najednom od Newport Folk Festivala rekavi: I evo njega... uzmi ga, poznaje ga, tvoj
je. Nisam tada shvatio zloguku slutnju u tim rijeima. Elvisa nikad nitko nije tako s nekim
upoznao. Uzmi ga, tvoj je! Kakva bezumnost! Goni to. to se mene ticalo, nikome nisam
pripadao, ni onda ni sada. Imao sam enu i djecu koje sam volio vie od svega na svijetu. Nastojao
sam se skrbiti za njih, ne ulaziti u neprilike, ali veliki gnjavatori iz tiska stalno su me predstavljali
kao istinozborca, glasnogovornika ili ak savjest svojega narataja. To mi je bilo smijeno. U ivotu
sam samo pjevao potpuno iskrene pjesme kao izraze snanih novih stvarnosti. Imao sam vrlo malo
toga zajednikoga, a jo sam i manje znao o narataju iji sam glas navodno bio. Otiao sam iz
rodnoga mjesta samo deset godina prije toga, niije stavove nisam pretakao u rijei. Moja sudbina
leala je na onom putu koji ivot ve dovede, nikakve veze nije imala sa zastupanjem bilo kakve
civilizacije. Biti vjeran sebi, u tome je bila stvar. Bio sam prije seoski mangup nego frula iz
Hamelina.
Ljudi misle da se znamenitost i bogatstvo pretau u mo, da ona donosi slavu i ast i sreu.
Moda je tako, ali katkad i nije. Osjetio sam se sputano u Woodstocku, ranjiv i prisiljen tititi svoju
obitelj. Portret u novinama, meutim, otkrivao me kao neto posve drugo. Iznenaivalo me kako je
gust postao taj dim. Imao sam dojam da svijet oduvijek treba deurnog krivca - nekoga tko e
povesti juri na Rimsko Carstvo. Ali Amerika nije bila Rimsko Carstvo, pa e netko drugi trebati
iskoraiti kao dragovoljac. Zaista nikada nisam bio nita vie od onoga to sam bio - folk-glazbenik
koji je pogledao u sivu izmaglicu suzama zaslijepljenim oima i spjevao pjesme to lebde u
svjetlom proetoj magli. Sad mi se to obilo o glavu i ostalo visjeti nada mnom. Nisam bio
propovjednik-udotvorac. To bi svakoga otjeralo u ludilo.

Isprva je Woodstock bio vrlo blagonaklon prema nama. Zapravo, otkrio sam to mjesto mnogo
prije nego to smo se onamo odselili. Jedne sam noi, dok smo se vozili iz Syracusea nakon
koncerta, rekao svome menaderu za to mjesto. Samo to nismo bili proli pokraj njega. Rekao je
da trai gradi u kojem bi kupio ladanjsku kuu. Provezli smo se kroz mjesto, a on je opazio kuu
koja mu se svidjela i kupio je na licu mjesta. I ja sam poslije kupio jednu, i ba u tu kuu danonono
su poeli provaljivati uljezi. Napetost je gotovo smjesta narasla i bilo je teko doi do mira.
Svojedobno je taj gradi bio mirno utoite, ali vie nije bilo tako. Autokarte s ucrtanim putem do
naeg domainstva zacijelo su se raspaavale bandama huligana i narkomana po svih pedeset
saveznih drava. icari su dolazili hodoastiti ak iz Kalifornije. Bagra nam je provaljivala u kuu u
svako doba noi. Isprva su samo nomadski beskunici bespravno ulazili - djelovali su posve
bezopasno, ali zatim su poeli pristizati odmetnuti radikali u potrazi za Princom Prosvjeda - tipovi
neuraunljiva izgleda, cure babaroge, straila, namjernici u potrazi za veseljem, za pljakanjem
smonica. Moj prijatelj Peter LaForge, folk-pjeva, dao mi je par Coltovih automatskih pitolja s
pojedinanom paljbom, a imao sam pri ruci i Winchesterovu irokopojasnu puku s okvirom, ali
bila mi je grozna i sama pomisao na to to bi oruje moglo uiniti. Organ reda, ef policije
(Woodstock je imao otprilike tri policajca), rekao mi je da ako itko bude bio sluajno ili ak samo
zbog upozorenja nastrijeljen, ja u zavriti iza brave. Ne samo to, nego su me manijaci koji su nam
izmama gazili po krovu mogli ak izvesti na sud ako netko od njih padne. To me tako deralo.
Htio sam zapaliti te ljude. Ti padobranci, bestidnici, prijestupnici, demagozi, svi su mi oni remetili
kuni ivot, a injenica da ih ne smijem izazivati da me ne bi tuili sudu zaista mi nije bila draga.
Svaki dan i no bili su proeti neugodnostima. Sve je ilo po krivu, svijet je bio apsurdan. Tjerao
me u kut. Utjehu nisam nalazio ak ni u najbliima i najdraima.
Jednom sam se tijekom te ivanjske ludosti vozio u autu s Robbie- jem Robertsonom, gitaristom
sastava koji e se poslije prozvati The Band. Imao sam dojam da ivim na posve drugom dijelu
Suneva sustava. On mi veli: to kae, kamo e je odvesti?

43
 Ja u njemu: Kamo u to odvesti?
Ma zna, cijelu glazbenu scenu. Cijelu glazbenu scenu! Suvozaki prozor bio je otvoren za
otprilike debljinu palca. Spustio sam ga do kraja, osjetio nalet vjetra na licu i priekao da to to je
rekao umine - bilo mi je kao da imam posla sa zavjerom. Nigdje nisam bio dovoljno daleko. Ne
znam kakve su se tlapnje svima ostalima vrtjele po glavi, ali meni se po glavi vrtio ivot od devet
do pet, kua u kvartu s drvoredom, s bijelom drvenom ogradom i ruinjakom otraga. To bi mi ba
bilo lijepo. To mi je bio najusrdniji san. Nakon nekog vremena ovjek naui da je privatnost neto
to se moe prodati, ali nikad vie i otkupiti. Woodstock se izrodio u nonu moru, mjesto kaosa.
Sad je bilo vrijeme da se iskobeljamo odande u potrazi za nekim novim zelenim poljima, pa smo to
i uinili. Preselili smo se na neko vrijeme u New York City u nadi da emo razoriti moj identitet, ali
ondje nije bilo nita bolje. Bilo je jo i gore. Prosvjednici su pronali nau kuu i paradirali tamo-
amo pred njom uz skandiranje i povike, traei da izaem i povedem ih nekamo - da prestanem
izbjegavati svoje dunosti kao olienje savjesti cijeloga narataja. Jedanput su blokirali ulicu i
priredili prosvjed pred naom kuom uz doputenje gradskih vlasti, s urlanjem i frktanjem
demonstratora. Susjedi su nas mrzili. Njima je to zacijelo izgledalo kao da sam ispao iz nekakve
karnevalske toke - iz neke izlobe u Palai udesa. Buljili su u mene kad bi me vidjeli, kao to bi
zurili u neiju smanjenu glavu ili u divovskog praumskog takora. Pravio sam se da me ba briga.
Napokon smo se pokuali preseliti na Zapad - pokuali smo se skuiti na nekoliko razliitih
mjesta, ali ubrzo bi izvjestitelji donjukali do nas u nadi da e otkriti neku tajnu - da u im moda
ispovjediti neki grijeh. Lokalne bi novine objavile nau adresu, a onda bijedno te isto poelo
ispoetka. ak i da smo te novinare pustili u kuu, to bi u njoj otkrili? Hrpe toga - slagalice,
guralice i povlailice, djeje stolie i stolice - velike prazne kartonske kutije - pribore za nastavu
prirodnih znanosti, puzzle i limene bubnjeve... Nisam imao namjeru ikoga pustiti u kuu. to se
kunih pravila tie, nismo ih imali puno. Kad su klinci htjeli igrati koarku u kuhinji, igrali su
koarku u kuhinji. Kad su se zaigrali loncima i tavama, stavili smo sve lonce i tave na pod. Kua mi
je bila kaotina iznutra kao i izvana.
Joan Baez snimila je vrlo popularnu prosvjednu pjesmu o meni, izazivajui me da istupim - da
izaem i preuzmem kormilo, da povedem mase - da postanem zagovornik, predvodnik kriarske
vojne. Pjesma me pozivala s radija poput reklame za javno korisnu aktivnost. Novinari nikako nisu
posustajali. Svako malo morao sam se izvui i ponuditi za razgovor, da mi ne provale ulazna vrata.
Pitanja bi obino poinjala u ovom stilu: Moemo li poblie porazgovarati o aktualnim
zbivanjima? Naravno, na primjer? Novinari bi me stali zasipati pitanjima, a ja bih im ponavljao i
ponavljao da niemu i nikome nisam glasnogovornik, da sam samo glazbenik. Pogledali bi me u oi
kao da trae dokazne tragove ispijenog burbona i progutanih aka amfetamina. Pojma nisam imao
to im je u glavi. Poslije bi na ulice izaao lanak s naslovom: Glasnogovornik porie da je
glasnogovornik. Osjeao sam se kao komad mesa koji je netko bacio psima. The New York Times
objavljivao je nadripsihijatrijska tumaenja mojih pjesama. Magazin Esquire stavio je etveroglavu
neman na naslovnicu, s mojim licem uz lica Malcolma X-a, Kennedyja i Castra. Kojeg je vraga to
trebalo znaiti? Bilo mi je kao da sam na rubu svijeta. Ako je itko i imao suvislih naputaka ili
savjeta za mene, nije mi ih nudio. Kad se udala za mene, moja supruga pojma nije imala u to se
uputa. Zapravo, nisam ni ja, a sad smo se zatekli u situaciji iz koje se nije moglo izai kao
pobjednik.
Svakako, moji su stihovi udarili ljude u icu koju im nita dotad nije udarilo, ali ako je smisao
mojih pjesama bio samo u rijeima, zato je onda Duane Eddy, veliki rock n roll gitarist, snimao
album pun instrumentalnih melodija mojih pjesama? Glazbenici su oduvijek znali da se u mojim
pjesmama nalazi vie od pukih rijei, ali ljudi veinom nisu glazbenici. Morao sam sada promijeniti
nain na koji mislim i prestati kriviti izvanjske sile. Morao sam se obrazovati, rijeiti izvjesne
prtljage. Ma kojoj da sam kontrakulturi pripadao, bilo mi je dosta nje. Bilo mi je muka od naina na
koji se moji stihovi tumae, na koji se njihova znaenja pretvaraju u polemiku i na koji sam
promaknut u Velikog Metra Bunta, Prvosveenika Prosvjeda, Cara Protesta, Vojvodu Neposluha,
Vou Slobodnjaka, Kaisera Apostata, Nadbiskupa Anarhije, Glavnu Facu. O emu to mi dovraga
govorimo? Listom grozne titule, kako god da ih se pogleda. Sve sami ifrirani izrazi za Odmetnika.

44
 Bilo mi se teko kretati - kao u pjesmi Merlea Haggarda: ... Im on the run, the highway is my
home7. Ne znam je li Haggard ikada morao vui obitelj sa sobom, ali znam da ja jesam. Stvari
malo drugaije stoje kad si na to primoran. Krajolik je gorio za nama. Novinarima se nije urilo da
povuku svoje prosudbe, a ja nisam mogao ostati prekrienih ruku, morao sam sm epati bika za
rogove i preobliiti vlastiti lik, barem promijeniti nain na koji ga se shvaa. Nema pravila za
izvanredne okolnosti takve vrste. Ovo mi je bilo neto novo, a nisam bio naviknut da tako
razmiljam. Morat u odaslati nesuglasne signale, ubrzati vlak koji srlja u sudar - stvoriti pomalo
drugaije dojmove.
Isprva sam mogao izvesti samo male stvari, lokalne stvari. Taktike, zapravo. Neoekivane
stvari poput polijevanja sebe cijelom bocom viskija po glavi, ulaenja u trgovinu i ponaanja kao da
sam sluen, znajui da e svi poeti to meusobno komentirati nakon to odem. Nadao sam se da e
se vijest proiriti. Najhitnije mi je bilo da omoguim svojoj obitelji da doe do daha. Cijeli utvarni
svijet mogao se goniti k vragu. Moj izvanjski lik morat e postati malo manje shvatljiv, malo vie
sklepan. Teko je tako ivjeti. Valja davati sve od sebe. Prvo ega se treba rijeiti je svaki oblik
samoiskazivanja koji ti je drag. Umjetnost je nebitna u usporedbi sa ivotom, tako da tu nema
izbora. Ionako vie nisam eao za njom. Kreativnost ima velike veze s iskustvom, promatranjem i
matom, a ako bilo koja od tih kljunih sastavnica nedostaje, nita od toga. Bilo mi je sada
nemogue bilo to promatrati a da pritom i mene ne promatraju. ak i kad bih trknuo do duana na
uglu, netko bi me uoio i mugnuo do prvog telefona. U Woodstocku, im bih iskoraio metar od
kue, pokraj mene bi se zaustavio auto, neki tip bi iskoio sa suvozake strane, upro prstom u mene
i zatim otiao - a hrpa promatraa zatim bi se spustila obronkom. Graani bi me opazili kako
dolazim ulicom i preli na drugu stranu, jer nisu htjeli da ih to dohvati - krivnja zbog druenja.
Ponekad bi me u restoranu (ime mi je u to vrijeme bilo nairoko poznato, ali lice ne toliko)
prepoznao neki gost, otiao do blagajne, pokazao prema meni i proaptao: Eno ga, to je on.
Blagajnik bi to rekao nekom drugom i vijest bi se proirila od stola do stola. Bilo je kao da je munja
pogodila lokal. Vratovi bi se izvijali. Ljudi koji su vakali hranu ispljunuli bije, pogledali jedni
druge i rekli: Je 1 to on? Misli, onaj tip koji je sjedio za onim stolom s hrpom djece? Bilo je
kao da se valjaju brda. Kuu su mi razvaljivali, gavranovi su nam neprestano kretali zloguka
znamenja pred ulazom. Ima li alkemije, pitao sam se, koja bi mogla stvoriti miomiris koji e uiniti
reakciju na nekoga mlakom, nezainteresiranom i apatinom? Trebao mi je neki takav. Nikad nisam
namjeravao doi na put ozbiljnih posljedica i nije mi se sviao. Nisam bio nazdraviar nijednom
narataju, i taj pojam trebalo je sasjei u korijenu. Valjalo se izboriti za svoju slobodu i slobodu
svojih najbliih. Nisam smio gubiti vrijeme i nisam volio to ime me se zasipa. Ovo glavno jelo
gadosti trebalo je pomijeati s maslacem i ampinjonima, a ja u morati svojski zapeti da to
postignem. Odnekud se mora poeti.
Otiao sam u Jeruzalem, fotografirao se pred Zapadnim zidom s jarmulkom na glavi. Snimka se
smjesta pronijela svijetom i sve vodee tiskovine preko noi su me proglasile cionistom. To mi je
malo pomoglo. Na povratku sam brzo snimio plou koja naizgled pripada country-western anru,
pobrinuvi se da zvui prilino zauzdano i ukroeno. Glazbeni tisak nije znao kako da je shvati. Jo
sam i pjevao drugaijim glasom. Ljudi su se ekali po glavi. Pokrenuo sam glasinu u svojoj
izdavakoj kui da ostavljam glazbu i kreem studirati na Rhode Island School of Design - to je
poslije procurilo do kolumnista. Nee izdrati ni mjesec dana, rekli su neki. Novinari su se poeli
pitati po tekstovima: to li se to zbilo sa starim njim? Mogli su se i oni tornjati. Objavljivali su
lanke o tome kako se pokuavam pronai, da sam u nekoj vjenoj potrazi, da patim od nekakve
unutarnje muke. Sve mi je to zvualo dobro. Objavio sam jedan album (dvostruki) gdje sam samo
bacio sve to mi je palo na pamet o zid i proglasio sve to se zalijepilo vrijednim objavljivanja, a
onda se vratio, pokupio sve to se nije zalijepilo, pa proglasio i to vrijednim objavljivanja. Propustio
sam Woodstock - naprosto me nije bilo. Altamont - Sympathy for the devil - i to sam propustio.
Poslije u ak snimiti cijeli jedan album zasnovan na ehovljevim kratkim priama - kritiari su ga
proglasili autobiografskim - to je bilo u redu. Odglumio sam ulogu u jednom filmu, nosio sam
kaubojske hlae i galopirao cestom. Nije se trailo ne znam to. Valjda sam bio naivan.

7
U bijegu sam, autocesta mi je dom.

45
 Djela romanopisca Hermana Melvillea prola su mahom nezapaeno nakon Moby Dicka.
Kritiari su smatrali da je preao crtu knjievnosti i preporuali da se Moby Dick spali. U vrijeme
kad je umro bio je uglavnom zaboravljen.
Pretpostavio sam da e se isto dogoditi i meni nakon to kritiari odbace moje radove, da e me
javnost zaboraviti. Suludo, a? Na kraju u se morati suoiti s glazbom - vratiti nastupima - dugo
oekivanoj i na sva usta razglaenoj povratnikoj turneji - ergarskim koncertima - mijenjanju
ideologije poput auto-guma, poput cipela, poput ica na gitari. U emu je razlika? Dokle god je moj
vlastiti oblik samouvjerenosti bio netaknut, nikome nita nisam bio duan. Nisam imao namjeru
zai dublje u mrak ni za iji raun. Ve sam ivio u mraku. Obitelj mi je bila svjetlost i kanio sam
zatititi tu svjetlost po svaku cijenu. Njoj sam bio posveen, u prvom, zadnjem i svim ostalim
redovima. to sam dugovao ostatku svijeta? Nita. Ba nita. Novine? Mislio sam si, njima se lae.
U oima javnosti posvetio sam se seoskoj svakodnevici do krajnjih granica. U stvarnom ivotu
dobio sam priliku da se bavim onime to mi je bilo najdrae, a jedino je to bilo i bitno - utakmicama
Djeje lige, roendanskim proslavama, voenjem djece u kolu, izletima, vonji amcima,
splavima, kanuima, ribolovu... ivio sam od autorskih prava. U stvarnosti sam bio neopaziv, moja
pojava, hou rei. Neko sam pisao i izvodio vrhunski originalne i vrhunski utjecajne pjesme i
nisam znao hoe li se to ikad vie ponoviti, ba me bilo briga.
Glumac Tony Curtis jedanput mi je rekao da je slava sama po sebi zanimanje, da je ona neto
zasebno. A Tony nije mogao biti vie u pravu. Moj stari lik polako je izblijedio i s vremenom sam
otkrio da vie ne stojim u sjeni nekog zloudnog utjecaja. Poslije su mi naprtili razliite
anakronizme - anakronizme sitnijih dvojbi - premda bi se mogle uiniti veima. Legenda, Ikona,
Enigma (Buda u europskoj odjei bio mi je najdrai) - sve takve stvari, ali to je bilo u redu. Te titule
bile su spokojne i bezopasne, izlizane, lake za svakodnevno noenje. Prorok, Mesija, Spasitelj - e, te
su teke.

U komadu Archibalda MacLeisha Scratch postoji par likova, a jedan od njih je naslovni.
Scratch ima repliku: Znam da postoji zlo na svijetu - sutinsko zlo, ne suprotnost dobru ili
izopaenje dobra, ve neto emu je samo dobro nebitno - tlapnja. Nitko ne moe ivjeti tako dugo
kao ja, uti sve to sam ja uo i to ne znati. Takoer znam - tonije - spreman sam povjerovati da
moda na svijetu postoji neto - netko, ako hoete - to kani zlo, to ga smjera... mone nacije
odjednom, bez povoda, bez vidljiva razloga... propadnu. Njihova se djeca okrenu protiv njih.
Njihove ene izgube enstvenost. Obitelji im se raspadnu. Nakon toga bude jo i bolje. Pisanje
pjesama za kazalini komad ne bi mi bilo naroito strano, a ve sam mu bio i skladao nekoliko
stvari isto da vidim mogu li. Oduvijek sam volio pozornicu, a kazalite jo i vie. Djelovalo mi je
kao najiznimnije umijee svih umijea. Bez obzira na okruje, bila to balska dvorana ili plonik,
praina seoske ceste, zbivalo se uvijek u vjenome sada.
Moji prvi javni nastupi bili su na pozornici kole mojega rodnog mjesta, ne u nekakvoj maloj
verglakoj sali, ve u profesionalnoj koncertnoj dvorani, neto poput Carnegie Halla, sagraenoj
rudarskim prihodima s Istone obale, sa zastorima i rekvizitima, vratima u podu i jamom za
orkestar. Prve nastupe imao sam u Pasionskim igrama Crnih planina June Dakote, religijskom
prikazu posljednjih Kristovih dana. Taj komad uvijek je gostovao u mjestu u doba boinih
blagdana, s profesionalnim glumcima u glavnim ulogama, kavezima punim golubova, magarcem,
devom i punim kamionom rekvizita. Uvijek je bilo uloga za statiste. Jedne godine glumio sam
rimskog vojnika s kopljem i kacigom - verinjaom i svim skupa - bez teksta, ali to nije bilo bitno.
Osjeao sam se kao zvijezda. Kostim mi se sviao. Kao da sam popio tonik za ivce... kao rimski
vojnik imao sam dojam da pripadam svemu, da sam u sreditu planeta, nepobjediv. Sad sam imao
dojam da je to bilo prije milijun godina, prije milijun privatnih nevolja i potekoa.
Trenutano se nisam osjeao ba nepobjedivo. Prkosno, moda. Samo ne spokojno. Opkoljen sa
svih strana. Koliko sam mogao vidjeti, nita nije bilo vidljivo. Nita osim moje kuhinje. Nita osim
hot-dogova s engleskim muffinima i knedlama, Cheeriosa i kukuruznih pahuljica s tekim vrhnjem -
mijeanja brana u velikoj zdjeli za kukuruzni puding i mukanja jaja, mijenjanja pelena i
pripremanja boica. Nekako sam uza sve to i uz nesmetano manevriranje kvartom i izvoenje psa u
etnju uspio otii do klavira i skladati nekoliko stvari za komad, imajui na umu naslove koje sam

46
dobio. Sm komad priopavao je neku stravinu istinu, ali namjeravao sam je zaobii u najirem
luku. Istina mi je bila zadnja briga, a ak i ako je takvo to postojalo, nisam to elio u svojoj kui.
Edip je otiao u potragu za istinom, a kad ju je naao, upropastila ga je. Bila je to uasno okrutna
ala. Toliko o istini. Namjeravao sam govoriti s obje strane usta, a ono to ete uti ovisit e o tome
s koje mi strane stojite. Ako ikad i nabasam na neku istinu, kanio sam sjesti na nju da ne mrda.
Ranije tog tjedna otiao sam u New York i upoznao Stewarta Ostrowa, producenta komada. Odnio
sam mu pjesme u ured u newyorkome Breil Buildingu i snimio ih. On je acetate zatim poslao Archieju.
Za boravka u New Yorku, sa suprugom sam otiao u Rainbow Room na vrhu Rockefeller
Centera na koncert Franka Sinatre ml., koji je pjevao uz cijeli orkestar. Zato na njegov, a ne na
nastup nekoga pomodnog? Nema nevolja i nitko me nee progoniti, eto zato... to, a moda i zato
to sam osjeao neku srodnost - raunao sam da smo otprilike istih godina i da mi je on suvremenik.
Uglavnom, Frank je dobro pjevao. Bilo me ba briga je li jednako dobar kao i njegov stari ili nije -
zvuao je dobro, a i svidio mi se njegov raskoni big band. Nakon koncerta doao je do nas i sjeo s
nama za stol. Oito se iznenadio to mu netko poput mene dolazi u publiku, ali kad je vidio da
istinski volim revijalne napjeve, smirio se i opustio, rekao da voli nekoliko mojih pjesama,
Blowin in the Wind i Dont Think Twice, upitao me na kakvim mjestima nastupam (bio sam
se povukao u pustinjaki ivot, ali to mu nisam rekao). Priao je o pokretu za graanska prava,
rekao da se njegov otac aktivno zalagao za graanska prava i uvijek borio za slabije - da se njegov
otac smatrao jednim od njih. Frank ml. djelovao mi je prilino pametno, u njemu nije bilo niega
lanog ili izvjetaenog ili minkerskog. To to je radio bilo je legitimno, a on je znao tko je.
Razgovor je tekao sam od sebe.
to misli, kako bi ti bilo, upitao me, da se ispostavi da je onaj gubitnik za kojeg uvijek
navijamo zapravo obian gad?
Ne znam, rekao sam mu, vjerojatno mi ne bi bilo drago.
Ostakljeni zid pruao je pogled na spektakularnu panoramu grada. Sa ezdesetog kata svijet je
izgledao potpuno drugaije.
Nakon nekog vremena kupio sam crveni cvijet svojoj supruzi, jednom od najljupkijih stvorenja
enskoga svijeta, pa smo ustali i otili, pozdravivi se s Frankom.
Kasnije je stigao MacLeishov odgovor, uz odreena pitanja. Znao sam da e ih biti. Pozvao me
da ga opet posjetim - mogli bismo ugoditi skladbe, uklopiti ih i poblie ih razmotriti. Uz malo
oklijevanja, skoio sam za volan naeg dugog Forda karavana s etverim vratima i opet krenuo na
put krajolicima Nove Engleske. ak i za volanom, pogleda uprta u praznu cestu, nisam uspijevao
istjerati brenave odjeke iz glave. Osjeao sam se kao ptica u kavezu - kao izgnanik - cik-cak po
zavojitim autocestama - imao sam dojam da prevozim truplo preko granica saveznih drava i da bi
me policija svaki as mogla zaustaviti.
Ukljuio sam radio. Johnny Cash je pjevao Boy Named Sue. Johnny je svojedobno pucao u
jednog ovjeka u Renu samo da bi gledao kako ovjek umire. Sad je priao da mu je otac naprtio
ensko ime. I Johnny je nastojao promijeniti svoj lik. Osim toga, nisam uviao neku naroitu
slinost izmeu moje situacije i bilo ije tue - osjeao sam se prilino izolirano sam sa sobom i
svojom malom, ali rastuom obitelji, suoen sa fantastinim svijetom crne magije.
Jedna zanimljivost koja mi je zapela za oko bilo je to to se u svijetu boksa Jerry Quarry borio s
Jimmyjem Ellisom u Oaklandu, a me je bio estok. Jimmy Ellis je bio tip koji e uzeti lovu i otii
kui - boks je za njega bio posao, ni vie ni manje. Trebao je othraniti obitelj i nije ga bilo briga hoe li
prijei u legendu ili oboriti neki rekord. Jerry Quarry, bijeli boksa, bio je navodno nova Velika
bijela nada - grozan naziv. Jerry, iji je otac u teretnom vagonu doao u Kaliforniju, nije htio imati
veze s tim. Skupine bjelakih osvetnika koje su dolazile navijati za njega nisu dirale Quarryja. Nije
ni napeta atmosfera - nije htio prihvatiti njihovu rasistiku potporu i odupirao se pomraenosti to
se uskovitlala oko njega. Nisu mu trebale nikakve finte. Poistovjeivao sam se i s Ellisom i s Quarryjem i
povlaio analogiju izmeu naih stanja i odgovora na njih. Kao i Quarry, nisam htio prihvatiti da
budem bilo ija maskota, simbol, a ni glasnogovornik, a kao i Ellis, i ja sam trebao othraniti obitelj.
Pri vonji vedrim jesenskim danom pejza se pretvorio u blijedu mrlju. Nakratko sam imao
dojam da se vrtim ukrug. Nakon nekog vremena stigao sam u Massachusetts i opet stigao do
Archieja. Isto kao i prije - proveli su me drvenim mostiem - pa po stazi - u daljini stoji odavna
uvelo stablo, grane stre iz debla - sve vrlo spokojno, vrlo pitoreskno. Preao sam izlokanu jarugu

47
punu trula lia gdje se zrake proiene svjetlosti odbijaju od krhotina stijene, otiao suhim,
kamenitim grebenom do njegova ulaza. Proao sam natpis oslonjen o kuu, plou od iverice oliene
temeljnom vanjskom bojom i ispisane auto-lakom i plastinim slovima. Opet sam priekao i
promotrio kroz prozor iza sebe svjei usjek, brzi bistri potoi i divlje cvijee. Mnogo cvijea jo je
bilo aranirano po sobi - zagasitoljubiasta cvijea, papratna cvijea grubog na dodir, modra cvijea
s bijelim tukovima - pupoljaka to su se izvijali pri vrhu i izgledali kao violine... Archie je uao u
sobu i srdano me pozdravio - bilo je kao da vidi starog prijatelja, a ja sam se upitao hoe li se on
uope opet latiti ozbiljnih tema, ali nije htio samo askati.
Zanimalo ga je zato pjesme nisu jo mranije, imao je prijedloge... vratio se odreenim
likovima i objasnio ih, rekao da glavni lik, izmeu ostaloga, zavidi, klevee i mami, te da bi to
trebalo vie istaknuti. Osjeao sam kako sjedim i pretvaram se u angrizavca, imao dojam da dva
dijela mene dolaze u sukob. MacLeish je htio jasne odgovore. Gledao me svojim mudrim oima.
Znao je vie o ovjeanstvu i njegovim osebujnostima nego to veina ljudi sazna u cijelome
ivotu. Htio sam mu rei da stvari smueno stoje, da nam svjetina okruuje kuu s megafonima i
poziva me da izaem na ulicu i povedem pohod na gradsku vijenicu, na Wall Street, na Capitol
Hill... da su mitoloke prilike suenica dosad svojski prele, a sad reu nit mojega ivota... da je u
Washingtonu sto tisua prosvjednika i da je policija okruila Bijelu kuu transportnim autobusima
poslaganim branik do branika ne bi li zatitila predsjedniku nastambu. Predsjednik je pak sjedio
unutra i gledao utakmicu. Ljudi za koje nikad nisam uo zvali su me da doem i preuzmem stvari u
svoje ruke. Povraalo mi se od svega toga. U mojim snovima je svjetina skandirala, izazivala me,
vikala: Slijedi nas i uklopi se. Htio sam mu rei da se sm ivot pretvorio u lava koji vreba. Htio
sam mu rei da moram pobjei od tog poara sranja. Bacio sam pogled po sobi. Police su bile pune
knjiga i zapazio sam roman Uliks. Goddard Lieberson, predsjednik Columbia Recordsa, dao mi ju
je na poklon, primjerak prvog izdanja knjige koju nisam uspio uhvatiti ni za glavu ni za rep. James
Joyce djelovao mi je kao najarogantniji ovjek koji je ikada ivio, drao je oba oka irom otvorena i
bio iznimno vian rijeima, ali to jenjima govorio, pojma nisam imao. Htio sam zamoliti MacLeisha da
mi objasni Jamesa , da dade smisla neemu to mi se inilo ba razularenim, i znao sam da bi
on i pristao na to, ali ipak nisam. Duboko u sebi znao sam da nemam to dodati poruci njegova
komada. Ionako mu nije trebala moja pomo. Htio je samo razgovarati o pjesmama za svoj komad,
a ja sam zbog toga i doao, ali nije bilo nade i nita se nije moglo uiniti, a to je uskoro postalo bjelodano.
Sunce je zalo i sveana se no poela nadvijati. Dobio sam poziv da ostanem na veeri, ali
pristojno sam odbio. Bio je dovoljno strpljiv sa mnom. Odjednom mi se, na izlazu, u sjeanje vratila
jedna druga prigoda, kad sam vidio Djevojku Leoparda. Ponekad se samo sjeti stvari koje si vidio,
starih uspomena koje si spasio iz ruevina svojega ivota. Djevojka Leopard. Sajamski izvikiva mi
je ispriao njezinu priu, kako je njezina majka dok ju je nosila u Sjevernoj Karolini na mranoj
cesti nou vidjela leoparda, a ivotinja joj je obiljeila neroeno dijete. Zatim sam vidio Djevojku
Leoparda, a tad su mi osjeaji popustili.
Upitao sam se, sada, jesmo li svi mi - MacLeish, ja i svi ostali - igosani i obiljeeni prije
roenja, oznaeni naljepnicom, nekim tajnim znakom. Ako je to tono, onda nitko od nas nita ne
moe promijeniti. Svi se utrkujemo u divljoj trci. Igramo igru onako kako joj glase pravila ili je ne
igramo. Ako je tono to s tajnim znakom, onda ne bi bilo fer suditi bilo kome... a ja sam se nadao
da MacLeish nee suditi meni.
Bilo mi je vrijeme da poem. Da sam se jo malo dulje zadrao kod Archieja, morao bih se
nastaniti u njegovoj kui. Upitao sam ga, onako, iz znatielje, zato sm ne eli napisati pjesme.
Rekao je da nije pisac pjesama i da komadu treba drugi glas, drugi rakurs - da ponekad postanemo
odvie samozadovoljni. Dok sam se vraao preko potoia, inilo mi se kao da vidim siune vrutke
rijeke. Archiejev komad bio je tako teak - tako pun pononog klanja. Nije bilo naina da prisvojim
njegove ciljeve, ali bilo ga je sjajno upoznati, ovjeka koji je dosegao Mjesec dok se veina nas
jedva uspije odlijepiti od tla. Na neki nain, nauio me kako da preplivam Atlantik. Htio sam mu
zahvaliti na tome, ali nije mi ilo. Mahnuli smo si s ceste, a ja sam znao da ga vie nikad neu vidjeti.

Na vezi je bio Bob Johnston, moj studijski producent. Zvao me iz Nashvillea i dobio me u East
Hamptonu. ivjeli smo u unajmljenoj kui u mirnoj ulici s velianstvenim prastarim brijestovima -

48
u kui kolonijalnog stila s plantaerskim kapcima na prozorima. Od ulice ju je skrivala visoka
ivica. Imala je veliki vrt otraga i klju za vrata to su vodila na dine pred netaknutom pjeanom
plaom Atlantika. Kua je neko pripadala Henryju Fordu. East Hampton, koji su prvotno naselili
stoari i ribari, sad je bio pribjeite umjetnika, pisaca i imunih obitelji. Ne toliko mjesto koliko
stanje svijesti. Ako ti je ravnotea bila ozbiljno poremeena, tu si je mogao povratiti. Neki su
tamonji itelji imali tristo godina stara porodina stabla, a neke su kue potjecale iz 1700. godine -
ovdje su se neko vodila suenja vjeticama. Wainscott, Springs, Amangasett - zelena prostranstva
- vjetrenjae u engleskom stilu - cjelogodinji arm i jedinstvena svjetlost, primjerena umama i
oceanima.
Tamo sam poeo slikati pejzae. Imao sam puno posla. Imali smo petero djece i esto smo ili
na plau, plovili amcem u zaljev, kopali koljke, provodili popodneva uz svjetionik pokraj
Montauka, odlazili na Gardinerov otok - tragali za zakopanim blagom kapetana Kidda - vozili se
biciklom, gokartom i kolicima na vuu - ili u kino i na trnice na otvorenom, etali po Ulici
Division - esto se vozili u Springs, raj za slikare gdje je De Kooning imao atelje. Iznajmili smo
kuu na djevojako ime moje majke i nismo imali nikakvih nevolja pri kretanju. Moje lice nije bilo
naroito poznato, iako bi od imena ljudima bilo neugodno.
Poetkom toga tjedna vratili smo se iz Princetona u New Jerseyju, gdje sam primio poasni
doktorat. To mi je bila udna pustolovina. Nekako sam uspio nadahnuti Davida Crosbyja da mi se
pridrui. Crosby je bio lan nove supergrupe, ali znao sam ga iz vremena dok je bio u sastavu The
Byrds i pripadao glazbenoj sceni Zapadne obale. Oni su snimili jednu moju pjesmu, Mr.
Tambourine Man, i s tom ploom dospjeli navrh ljestvica. Crosby je bio ivopisan i nepredvidiv
tip, nosio je plat Mandraka Maioniara, nije se slagao s naroito puno ljudi, a imao je prekrasan
glas - arhitekt harmonije. Ljuljao se na rubu smrti ak i onda i bio je u stanju samostalno isprepadati
cijeli gradski blok, ali bio mi je vrlo simpatian. Nije mu bilo mjesto u Byrdsima. Znao je biti
svojeglav sudrug.
Skrenuli smo s Ceste 80 u Buicku Electri iz 69., pronali sveuilite po vruem danu bez i
jednog oblaka. Nedugo potom slubenici su me uveli u dupke punu prostoriju i odjenuli u sveane
halje i uskoro sam dobio pogled na gomilu dobro odjevenih ljudi na suncu. Na pozornici je bilo i
drugih dobitnika poasnih titula, a meni je moja trebala koliko i njima njihove, ali iz razliitih
razloga. Walter Lippmann, liberalni kolumnist, Coretta Scott King i neki drugi - ali svi pogledi bili
su uprti u mene. Stajao sam ondje na egi i buljio u svjetinu, nikako se nisam uspijevao
usredotoiti.
Kad sam ja doao na red da primim titulu, govornik koji me predstavio rekao je neto o tome
kako sam se istaknuo putem carminibus canendi i kako u sada uivati sva pojedinana prava i
povlastice svojega naslova svugdje gdje su valjana, ali zatim je dodao: Premda ga poznaju
milijuni, on se kloni publiciteta i organizacija i draa mu je solidarnost njegove obitelji i
izdvojenost od svijeta, a iako se blii pogibeljnoj tridesetoj godini ivota, i dalje predstavlja
autentian izraz pogoene i zabrinute savjesti Mlade Amerike. O, Isuse Boe! Kao grom iz vedra
neba. Stresao sam se i zadrhtao, ali zadrao sam neutralan izraz. Pogoena savjest Mlade Amerike!
Evo ga opet. Da ne povjerujem! Opet su me nasamarili. Govornik je mogao kojeta rei, mogao je
naglasiti poneto u mojoj glazbi. Kad je rekao publici da mi je draa izdvojenost od svijeta, bilo je
kao da im je kazao da mi je drae biti u eljeznoj grobnici, gdje mi hranu guraju na pladnju kroz
vrataca.
Jedva sam gledao od jarkoga sunca, ali svejedno sam razaznavao lica koja su zjakala u mene s
tako udnim izrazima. Bio sam tako ljut da mi je dolo da se ugrizem. U posljednje vrijeme moj se
lik u javnosti poeo mijenjati i oscilirati kao jojo, ali ovakva stvar je mogla vratiti vrijeme tisuu
godina unatrag. Zar ne znaju to je aktualno? ak me i ruski list Pravda prozvao kapitalistom
gladnim novca. ak su i Weathermeni, zloglasna skupina koja je u podrumima izraivala bombe
kune izrade ne bi li njima dizala u zrak javne ustanove, a koja se prozvala po jednome mojem
stihu, nedavno promijenili ime iz Weathermen u The Weather Underground. Gubio sam razne vrste
kredibiliteta. Svata se dogaalo. Bilo mi je drago, ipak, to sam doao po tu titulu. Dobro e mi
doi. Svaki pogled i dodir i miris nje donosio je ugled i na neki nain zraio duhom svemira.
Prevalivi ceremoniju preko glave aptanjem i mumljanjem, primio sam svitak. Natisnuli smo se

49
natrag u veliki Buick i odvezli. Bio mi je to udan dan. Hrpetina preseratora mlati pitone , rekao je
Crosby.

Johnston me nazvao da me pita razmiljam li o tome da snimim neto. Jasno da razmiljam.

Dok mi se god ploe jo prodaju, zato ne bih razmiljao o snimanju? Nisam imao ne znam koliko
novih pjesama, ali imao sam barem one skladane za MacLeisha - koje bih mogao dopuniti - smisliti
jo pokoju u studiju ako se bude moralo, a Johnston je jedva ekao da ponemo... suradnja s njim
bila je poput supijane lude vonje. Bob je bio zanimljiv svat - rodom iz zapadnog Teksasa,
nastanjen u Tennesseeju, graen kao hrva, debelih zapea i snanih podlaktica, jakih prsa, nizak,
ali obdaren karakterom od kojeg se inio mnogo vii - glazbenik i autor pjesama ijih je nekoliko
skladbi snimio ak i Elvis.
Johnston nas je nastojao nagovoriti da se preselimo u Nashville, a svaki put kad bismo onamo
doli, pokuao nam je prodati taj grad kao jedno vrlo oputeno mjesto gdje postoji sve to ovjeku
treba. Preobrazio se, kazao nam je. Svatko tu gleda svoja posla. Nikoga nije briga tko je onaj drugi.
Moe do jutra stajati na ulici i nitko te nee primijetiti.
Bio sam ondje ve nekoliko puta na snimanju ploa - prvi put sam ondje snimao 66. Kao da
sam doao u mjehuri sapunice. Gotovo su istjerali Ala Koopera, Robbieja Robertsona i mene iz
grada zbog toga to nosimo dugu kosu. Sve pjesme koje su studiji snimali bavile su se raskalaenim
enama koje varaju mueve, ili obratno.
Dok smo se polako vozili Nashvilleom u Johnstonovu crvenom kabrioletu Eldorado, pokazivao
mi je gradske vedute. Ono je kua Eddyja Arnolda. Pa bi pokazao neku drugu. U onoj ivi Waylon. Ona
tamo pripada Tomu T. Hallu. Ovu ima Faron Young. Skrenuo bi za ugao i pokazao opet u nekom
smjeru. Porter Wagoner ivi malo dalje niz ovu ulicu. Ja bih se zavalio u krupno, mekano sjedalo
presvueno koom i prelazio pogledom od istoka do zapada. Johnstonu su se krijesile oi. Imao je
osobinu koju neki zovu zamahom. Vidjela mu se na licu, a tu vatru, taj duh, dijelio je s drugima. Kao
glavni Columbijin producent folk i country glazbe, roen je sto godina nakon svojega vremena.
Trebao je nositi irok plat i eir s perukom i jahati s visoko podignutim maem. Johnston nije mario ni
za kakvo upozorenje koje bi mu se moglo isprijeiti na putu. Njegov pojam produciranja ploe bilo
je: dobro nauljiti aparaturu, ukljuiti je i pustiti da dere... nije se moglo pogoditi to bi mogao donijeti u
studio, gdje je uvijek bilo vrlo prometno, a ipak je nekako svakome uspijevao nai mjesta. Ako
pojedina pjesma ne bi ila kako treba, ili se klimala, uao bi u studio i rekao neto tipa: Gospodo, u
prostoriji nas je jednostavno previe. Tako je on to rjeavao. Johnston je ivio od junjakog
rotilja, a bio je olienje arma - jednog je svojeg prijatelja suca iz Nashvillea prozvao politiarem
podrezana repa. Mora se upoznati s njim, rekao je, moram nai neku prigodu da spojim vas
dvojicu. Johnston je bio nevjerojatan. Ipak, ovaj put neemo snimati u Nashvilleu. Snimat emo u
New York Cityju, a on e morati osigurati glazbenike i dovesti ih sa sobom ili ih pak ondje pronai.
Pitao sam se koga e ovaj put dovesti na sessione i nadao da e to biti Charlie Daniels. Ve je znao
dovesti Charlieja, ali dogaalo se da ga i ne dovede. Smatrao sam da Charlie i ja imamo tota zajedniko.
Izrazi kojima se sluio, njegov smisao za humor, njegov odnos prema poslu, snoljivost prema odreenim
stvarima. Kao da obojica snivamo isti san sa svim istim dalekim predjelima. Mnogo se njegovih
prisjeanja nekako podudaralo s mojima. Charlie bi se poigrao nekom stvari i dao joj smisao. U to
vrijeme nisam imao svoj sastav i uzdao sam se u to da e mi ga okupiti ili moj zastupnik za repertoar ili
producent. Kad je Charlie bio u sastavu, sessioni bi obino iznjedrili neto dobro. Johnston je
preselio Danielsa iz Sjeverne Karoline u Nashville da svira gitaru i nastupa kao pratnja na ploama drugih
glazbenika. Niz godina prije toga Charlie je bio lan sastava po imenu The Jaguars u svojem rodnom
mjestu i s njima snimio nekoliko surf rockabilly ploa, a premda ja u mjestu iz kojega sam potekao
nisam snimio nijednu plou, otprilike u isto ono vrijeme i ja sam imao sastav. inilo mi se da su nam
poeci donekle slini. Charlie e poslije postati slavan. Nakon to uje The Allman Brothers i palucavi
Lynyrd Skynyrd, pronai e svoju icu i dokazati se vlastitom vrstom dinamike, smisliti nov i posve
genijalan oblik hillbilly boogieja. Na atomski pogon - uz pratnju nadrealne dvostruke violine i kroz
sjajne napjeve poput Devil Went Down to Georgia. Na neko vrijeme, Charlie je imao sve.
Al Kooper koji je, usput, bio zasluan za otkrivanje Lynyrd Skynyrda, svirao je na nekima od
mojih najboljih ploa, pa sam zamolio Johnstona da ga pozove. To je bilo jedino ime koje sam

50
predloio Johnstonu. Ionako sam mislio sam da bi A1 mogao biti u New Yorku. Kooper je potjecao
iz Brooklyna ili Queensa i sudjelovao u tinejderskom sastavu The Royal Teens kao mladi. Sastav
je imao veliki hit s pjesmom Short Shorts. Kooper je svirao niz instrumenata, svaki od njih dobro.
Imao je pravi osjeaj. Takoer je pisao pjesme, pripadao newyorskoj sceni. Gene Pitney je snimio
jednu njegovu pjesmu. Kooper je okupio grupe poput Blood, Sweat and Tears i The Blues Project,
ak i jednu supergrupu sa Stevenom Stillsom i Michaelom Bloomfieldom, ali istupio je iz svake od
njih. Bio je i lovac na talente, svojevrsni Ike Turner u svijetu bijelaca. Samo mu je trebala
neugasiva cura da mu pjeva. Janis Joplin bi bila savrena pjevaica za Alov sastav. To sam jednom
prilikom spomenuo Albertu Grossmanu, ovjeku koji je neko bio moj menader, a sad je vodio
Janisinu karijeru. Grossman mi je rekao da je to najvea glupost koju je u ivotu uo. Ja pak nisam
imao dojam da je to jako glupo, prije da je dalekovidno. Naalost, Janis e nedugo potom izdahnuti,
a Kooper zapasti u vjeni glazbeni limb. Trebao sam biti menader.
Za tjedan dana naem se u Columbijinim studijima u New Yorku s Johnstonom na elu, a on
mi govori da je sve to snimam fantastino. Uvijek je takav. Smatra da e neto od toga postati
veliki hit, da je sve cjelovito. Ba naprotiv. Nita nikad nije posve cjelovito. ak ni nakon to se
pojedina pjesma dovri i snimi, nikad ne bude cjelovita. Uz jedan od tih skupova stihova Kooper je
odsvirao neke rifove Teddyja Wilsona na klaviru. Uz nas su u prostoriji bile tri pjevaice, koje su
zvuale kao da su pokupljene iz zbora, a jedna od njih je improvizirala cat-pjevanje. Cijela stvar je
snimljena otprve i nazvana If Dogs Run Free.
Snimio sam neke starije pjesme iz MacLeishova komada koje su imale melodije i djelovale mi
dobro. Sve ostalo to se uklapa - fragmente, napjeve, usputne fraze. Nije bilo bitno. Imao sam
vrstu reputaciju - a ove pjesme bar nee potaknuti nikakve grozne napise. Pjesme s porukom? Nije
bilo nijedne. Svi koji ih budu traili bit e razoarani. Pa ionako od toga nisam mislio raditi karijeru.
Svejedno, ipak se u zraku osjealo iekivanje. Hoe li se vratiti onaj stari on? Kad e se vrata irom
otvoriti i otkriti gusku? Danas nee. Imao sam dojam da bi se ove pjesme mogle otpuhnuti dimom
cigare, to mi je posve odgovaralo. ak je i mene iznenaivalo to se moje ploe i dalje prodaju.
Moda je u tim utorima bilo dobrih pjesama, a moda i nije - tko zna? Ali ove pjesme u glavi nisu
stvarale strano brujanje. Znao sam kako takve pjesme zvue, a ove se jednostavno nisu ubrajale
meu njih. Nije bila stvar u tome da vie nemam dara, ve samo da ne osjeam punu silinu vjetra.
Nije prasnula nijedna zvijezda. Naslonio sam se na pult i posluao jednu snimku. Zvuala mi je u redu.
Johnston me ve upitao: Kako bi htio nazvati ovu plou? Naslovi! Svi vole naslove. tota se
dade rei naslovom. Samo, nisam to jo znao, a nisam o tome ni razmiljao. Ali znao sam barem to
da e se na omotu nai fotografija mene i Victorije Spivey. Bila je snimljena prije nekoliko godina
u malom glazbenom studiju. Znao sam da e ta fotka biti na omotu jo prije nego to sam snimio
pjesme. Moda sam ak snimao plou jer sam imao omot na umu, pa je sad trebalo neto staviti u
njega. Moda. Down and Out on the Scene, kako ti to zvui? Johnston se zapiljio u mene i to
protumaio kako je ve htio. O, sranje, to e svima njima iupati zube. Nisam znao tko su to svi
oni koje on spominje, vjerojatno uprava Columbia Recordsa. Uvijek je vodio rat s njima iz ovog ili
onog razloga. Sve ih je skupa smatrao hrpom poskoka. Na kojoj sceni, gdje? upitao me. Treba
biti neto veliko. Johnston je volio mjesta. Producirao je plou Johnny Cash at San Quentin. Volio
je nazive mjesta, smatrao je da stvaraju atmosferu. Ma, ne znam, neko mjesto na vrhu svijeta.
Pariz, Barcelona, Atena... neko takvo. Johnston me pogledao. O, sranje, stari, trebam nabaviti
putniki plakat. To je super! Ali nije bilo super. Ionako je bilo jo rano za razgovor o naslovu.
Obazreo sam se, ustao i nervozno se proetao tamo-amo, gledao u sat na zidu - kao da se vrtio
unatrag. Opet sam sjeo, osjeajui kako mi bore brazdaju lice, a bjeloonice postaju ute. A1 Kooper se
izmotavao i priao apsurdne viceve. Sluao sam kako Daniels vjeba skale na violini i prelistavao
neki tisak koji se naao na stolu. Magazine Collers, Billboard, Look. Kad sam u magazinu Male
naiao na lanak o Jamesu Lallyju, vezistu iz Drugog svjetskog rata koji se zajedno s pilotom sruio
na Filipinima, naas sam se zanio. Izravno pisan, lanak me pogodio u eludac. Pilot Armstrong
poginuo je pri padu, ali Lallyja su Japanci zarobili, odveli ga u svoj tabor, odrubili mu glavu samurajskim
maem i zatim je upotrijebili kao metu za bajunete. Bacio sam magazin u stranu. Russ Kunkel,
bubnjar na ovim sesijama, sjedio je na kauu napola sklopljenih oiju i lupkao palicama - mrano
zurio kroz staklo. Nisam si mogao izbiti Lallyja iz glave i imao sam potrebu da zatulim na vjetru.

51
 Buzzy Feiten, jedan od gitarista, radio je na podlozi za stvar koju emo moda snimati sutra,
moda preksutra, a moda i nikad. Doao je Johnston, vedar kao i uvijek, pun elana. Rijetko tko ga
dugo zadri, ali on ga ima u neiscrpnoj zalihi i ne fingira. Netom sam posluao snimku pjesme
New Morning i smatrao sam da je ispala dosta dobro. New Morning mogao bi biti dobar naslov,
pomislio sam, a onda to i rekao Johnstonu. Stari, ita mi misli. Ekipa e ti jesti iz ruke zbog toga -
morat e uzeti jedan od onih mozgovnih teajeva koje slua u snu ne bi li shvatili to to znai. Ba tako.
A ja bih trebao uzeti jedan od onih mozgovnih teajeva ne bih li shvatio to je Johnston time htio rei. Ipak,
nije bilo bitno, znao sam odakle to Bobu, po svoj prilici. Donio sam u studio jednu knjigu, Secret of
Mind Power Harryja Loraynea, i ostavio je najednom kauu. Mislio sam da bi mi knjiga mogla
pomoi da nastavim zamrzavati svoj lik, da nauim kako tek naznaavati obrise svojeg mogueg ja.
Harry Lorayne, meutim, nije bio ravan Machiavelliju. Nekoliko godina prije toga proitao sam
Vladara i jako mi se svidio, Veina onoga to Machiavelli pie ima smisla, ali pojedine stvari
upadaju u oi kao pogrene - kad izrekne mudroslov kako je bolje da te se boje nego da te vole,
nekako pomisli da se to Machiavelli moda malo bahati. Znao sam to eli rei, no u ivotu netko
koga vole moe izazvati vie straha nego to bi Machiavelli i u snu pomislio.
Ploa na kojoj smo radili na kraju je doista dobila ime New Morning (prema naslovu jedne od
pjesama koje sam skladao za MacLeishov komad) i na naslovnici je doista bila fotografija mene i
Vickie. Nakon objavljivanja albuma s dvanaest pjesama, uslijedila je bujica recenzija. Neki e
kritiari smatrati plou neuspjelom i patetinom, sentimentalno nastrojenom. A eto. Drugi e je
slaviti kao konaan povratak staroga njega. Napokon. Ni to nije puno znailo. Sve sam to shvatio
kao dobro znamenje. Jasno, sm album nije imao specifine relevantnosti za okove i lance koji su
tada titali zemlju, nije nudio nita to bi zaprijetilo statusu quo. Sve to se dogaalo u vrijeme koje
e kritiari poslije prozvati mojim srednjim razdobljem, a mnogi su tabori nazivali ovu plou
mojim albumom povratka - to je i bio. Prvi od mnogih takvih.
MacLeishov komad Scratch imao je praizvedbu 6. svibnja 1971. godine u kazalitu St. James
na Broadwayu, a prestao je igrati dva dana poslije toga, 8. svibnja.

4
O, milost

BILA JE 1987., A MOJA AKA SE POLAKO OPORAVLJALA OD JEDNE OSEBUJNE NEZGODE.

Rasparala mi se i istrgala do kosti i jo je bila u akutnom stadiju - nisam je osjeao kao svoju.
Nisam znao to me snalo, a ovo je bio bizaran obrat okolnosti. Sve mogunosti su mi se raspale.
Imao sam stotinu ugovorenih nastupa na turneji poev od proljea, a nije bilo sigurno hou li uope
moi svirati. Otrijeznilo me to iskustvo. Bio je tek sijeanj, ali trebat e puno vremena da mi ruka
zaraste i oporavi se. Dok sam kroz francuske prozore gledao zarasli vrt, nosei gotovo do lakta dugi

52
gips na ruci, shvatio sam da su mi dani sviranja lako mogli biti odbrojeni. Na neki nain, to bi ak
bilo primjereno, jer dotad sam samoga sebe vukao za nos i zlorabio taj svoj dar preko toke
pucanja. Samo, slika se u posljednje vrijeme bila promijenila i sad su mi smetale povijesne
implikacije ovakvoga stanja.
Javnost je ve godinama primala redovite isporuke mojih cjelokupnih snimljenih radova na
disku, ali moji nastupi uivo kao da nikada nisu mogli uloviti unutarnji duh pjesama - nisu im
uspjeli dati samosvojnost. Intime, kao i mnogih drugih stvari, vie nije bilo. Sluateljima je to
zacijelo bilo kao da prolaze pustim vonjacima i uvelom travom. Moja publika, odnosno budua
publika, ipak nee imati priliku doivjeti svjee izorana polja u koja sam se upravo spremao zai.
Bilo je puno razloga za to, razloga iz kojih je viski nestao iz boce. Bio sam uvijek plodan i nikada
toan, a sad je previe usputnih briga pretvorilo moj glazbeni put u dunglu prepunu lijana. Slijedio
sam uobiajene postupke koji vie nisu davali rezultata. Prozori su godinama ve bili zamandaljeni i
prekriveni pauinom a nije da to nisam znao.
Stvari su se prije ovog dogaaja promijenile, i to ne apstraktno. Nekoliko mjeseci prije
dogodilo se neto neuobiajeno i shvatio sam da postoji izvjestan skup dinamikih naela koji bi
mogao preobraziti moje nastupe. Spajanjem izvjesnih elemenata tehnike koji se meusobno
raspiruju, mogao sam promijeniti razine doivljaja, strukture vremenskog okvira i ritmike sustave
koji e mojim pjesmama dati vedrije lice, pozvati ih da ustanu iz groba - rastegnuti im ukoena
tijela i nagnati ih da stanu uspravno. Kao da su to aneli opili s dijelovima moje psihe. U kaminu
je gorjela velika vatra i gromko huala na vjetru. Veo je spao. Tornado je provalio u moju kuu za
Boi, gurnuo sve lane Djedove Mrazove u stranu i pomeo otpad. Nikako nisam shvaao zato
sam tako dugo na to ekao. Strahovita je teta to do toga nije prije dolo. Takoer sam znao da sam
napisao savrene stihove kao dopunu vrsti glazbe koju sviram. Od prethodnih deset godina ostao
sam prilino izbijeljen i profesionalno istroen. esto sam znao prii pozornici prije nastupa i
uloviti se u pomisli da ne drim rije koju sam dao samome sebi. Nisam se tono sjeao koja bi to
rije bila, ali znao sam da postoji tamo negdje. Nastojao sam to dokuiti, ali kao da nije postojala
formula za to. Da sam mogao naslutiti to e se dogoditi s mojim koncertima, moda sam to mogao
popraviti u hodu, ali nisam. Moji dani nastupanja u ozbiljnoj rotaciji ve su neko vrijeme sve vie
epali, gotovo su posve stali u mjestu. Samom sam sebi previe puta pucao u nogu. Lijepo je kad te
znaju kao legendu, a ljudi e i platiti da te zbog toga vide, ali veini ljudi jedanput je dovoljno.
Treba pokazati ono pravo i ne tratiti svoje i tue vrijeme. Nisam se zapravo izgubio sa scene, ali put
se suzio, gotovo zatvorio, a trebao je biti irom otvoren. Nisam jo bio otiao. Motao sam se po
ploniku. U menije netko nedostajao i morao sam ga nai. Tu i tamo bih si dao truda, nekoliko sam
puta snano pokuao silom. U prirodi postoji lijek za sve i ondje bih mu obino pokuao ui u trag.
Zatekao bih se u ploveoj kui, u amcu-nastambi, kako se nadam da u uti neki glas - dok se
sporo vuem po vodi - pramca izvuena na sigurnu plau nou, u divljini - oko mene losovi,
medvjedi, jeleni - ne tako daleko neuhvatljivi sivi vuk, spokojne ljetne veeri dok oslukujem
gnjurev zov. Da mogu razmisliti. Ali nije bilo koristi. Osjeao sam da sam gotov, da sam izlizana
olupina. U glavi mi je bilo previe statikog uma kojeg se nisam mogao rijeiti. Gdje god da sam
doao, bio sam trubadur iz ezdesetih, relikt folk-rocka, stihoklepac iz davnih dana, voa izmiljene
drave za koju nitko nije uo. Bio sam u bezdanoj jami kulturnoga zaborava. Nazovite to kako
hoete. Nisam se mogao toga rijeiti. Kad bih izlazio iz ume, ljudi bi me vidjeli kako dolazim.
Znao sam to pritom pomisle. Morao sam prihvatiti stvari u mjeri u kojoj vrijede.

Bio sam proveo osamnaest mjeseci na turneji s Tomom Pettyjem i Heartbreakersima. Trebala
mi je biti zadnja. Nisam uope bio u doticaju s bilo kakvim nadahnuem. Sve to sam na poetku
moda i imao, sada je sasvim isparilo i iezlo. Tomovo umijee bilo je na vrhuncu, a moje na dnu.
Nisam mogao nadii zadanosti. Sve mi se uruilo. Vlastite su mi pjesme postale neznane, nisam bio
dovoljno vjet da ih pogodim u sirovu sr, nisam im mogao zai ispod povrine. Povijesni trenutak
vie nije bio moj. U srcu mi je pjevanje bilo isprazno i jedva sam ekao da se povuem i sklopim
ator. Jo jedna znatnija zarada uz Pettyja, a onda stavljam toku na sve. Bio sam dao svoje, kako se
ono kae. Ne pripazim li, mogao bih zavriti tako to u iz petnih ila drati besmislene tirade zidu.

53
Zrcalo se okrenulo i pokazalo mi prizor iz budunosti - ostarjela glumca koji prka po kantama za
smee pred teatrom bivih uspjeha.
Toliko sam pjesama napisao i snimio, ali nisam naroito velik broj njih vie izvodio. Mislim da
sam bio dorastao zadatku samo u sluaju njih dvadesetak. Ostale su mi bile odvie nedokuive,
pune premranih nagona, i vie nisam s njima mogao uiniti bilo to kreativno u radikalnom smislu.
Bilo mi je kao da nosim smotuljak teka trula mesa. Nije mi ilo u glavu odakle su uope dole.
ara je nestalo, ibica je dogorjela do kraja. Samo sam izvodio uvjebane pokrete. Ma koliko da
sam se trudio, motori mi nikako nisu htjeli proraditi.
Benmont Tench, jedan od glazbenika iz Pettyjeva sastava, uvijek je, gotovo moleivo, traio od
mene da uvrstim neke stare pjesme u nastup. Chimes of Freedom - da nju probamo? Ili, to kae
na My Back Pages? Ili Spanish Harlem Incident? A ja bih mu uvijek dao neku nespretnu izliku.
Zapravo, ne znam mu tko je davao tu izliku, jer ja sam za samim sobom bio zatvorio vrata. Problem
je bio u tome to sam se tako dugo uzdao u instinkt i intuiciju, a sad su se obje te dame pretvorile u
strvinare i poele me isisavati. ak se i spontanost pretvorila u slijepu ulicu. Plastovi mi nisu bili
dobro povezani i poinjao sam se pribojavati vjetra.
Turneja s Pettyjem odvijala se u segmentima, a za vrijeme jednog odmora suorganizator Elliot
Roberts organizirao mi je nekoliko nastupa uz The Grateful Dead. Trebao sam doi na probe sa
sastavom za te koncerte, pa sam se otiao nai s Deadima u San Rafaelu. Mislio sam da e to ii
lako poput preskakanja ueta. Nakon otprilike sat vremena postalo mi je jasno da sastav eli
isprobati vei broj pjesama, a k tome i raznovrsnijih, nego to mi je bila navada uz Pettyja. Htjeli su
proi sve pjesme, one koje su voljeli, rijetko izvoene. Naao sam se u udnom poloaju i osjetio
kako mi konice kripe. Da sam to od poetka znao, moda ne bih ni pristao na te nastupe. Nisam
nita osjeao ni prema jednoj od tih pjesama i nije mi bilo jasno kako bih ih mogao otpjevati s
trunkom osjeaja. Mnoge sam ionako po svoj prilici otpjevao samo jedanput, prilikom snimanja.
Bilo ih je toliko da nisam mogao razluiti koja je koja - moda bi mi se ak rijei jedne pomijeale s
rijeima drugih. Trebali su mi ispisi stihova da shvatim o emu se u njima radi, a kad sam ih vidio,
osobito stihove starijih, opskurnijih pjesama, nisam shvaao kako bih te stvari mogao emocionalno
pogoditi.
Osjeao sam se kao propalica i nije mi se dalo ostati uz njih. Sve skupa moda je bila greka.
Morat u otii u neku ustanovu za duevne bolesnike i razmisliti. Rekavi da sam ostavio neto u
hotelu, izaao sam na Ulicu Front i poeo hodati, zgurivi se jer je rominjalo. Nisam se namjeravao
vratiti. Ako ve mora lagati, to valja izvesti brzo i to vjetije. Poao sam ulicom - preao moda
pet ili est blokova kad sam zauo zvuk jazz combo sastava odnekud pred sobom. Doavi do ulaza
u maleni bar, virnuo sam unutra i opazio da na suprotnoj strani prostorije svira iva glazba. Kiilo je
i unutra je bilo malo ljudi. Jedan se neemu smijao. Izgledalo je poput zadnje postaje vlaka to vozi
prema bespuu, a zrak je bio pun dima cigareta. Neto me pozivalo unutra, pa sam uao i otiao
otraga pokraj dugog, uskog anka do mjesta gdje su jazzeri svirali na podiju smjetenom uz cigleni
zid. Priao sam pozornici na metar i pol, samo stao uza ank, naruio din-tonik i okrenuo se prema
pjevau. Bio je to stariji ovjek, u odijelu od mohera, beretki s malim iltom i svjetlucavoj kravati.
Bubnjar je na glavi imao ranerski Stetson, a basist i klavirist bili su uredno odjeveni. Izvodili su
jazz balade, stvari poput Time on My Hands i Gloomy Sunday. Pjeva me podsjetio na Billyja
Eckstinea. Nije bio naroito glasan, ali nije ni trebao biti; bio je oputen, ali pjevao je prirodnom
snagom. Odjednom, bez upozorenja, kao da je kroz prozor provirio u moju duu. Kao da mi je
kazao: Ovako to izvedi. Iznenada sam neto shvatio bre nego ikad prije. Osjetio sam na koji to
nain on postie takvu snagu, kojim se postupcima slui da do nje doe. Znao sam odakle mu dolazi
snaga, a to nije bio njegov glas, iako me taj glas silovito vratio sebi samome. Tako sam i ja jednom
to izvodio, pomislio sam. Bilo je to davno i ilo je samo od sebe. Nitko me nikad nije tomu pouio.
Tehnika je tako prirodna, tako jednostavna, a ja sam je zaboravio. Kao da sam zaboravio zakapati
vlastite hlae. Upitao sm se mogu li ja to jo uvijek. Htio sam barem dobiti priliku da pokuam.
Uspijem li se na bilo koji nain pribliiti baratanju tom tehnikom, mogao bih napustiti ovaj
mirantski maraton.
Vrativi se u dvoranu The Deada kao da se nita nije dogodilo, nastavio sam tamo gdje smo
stali, jedva ekajui da ponemo - prihvatio sam se jedne pjesme koju su oni htjeli, iskuao mogu li
je i dalje pjevati istim onim postupkom kojim se posluio stari pjeva. Imao sam predosjeaj da bi

54
se neto moglo dogoditi. Isprva nije ilo lako, kao kad bui zid od cigle. Samo sam osjeao prainu
u ustima. Ali zatim se neto u meni udesno otpustilo. Na poetku sam uspijevao iz sebe ispustiti
samo hripanje zagueno krvlju to je navrlo iz samoga dna moje nutrine, ali onda mi je ono zaobilo
mozak. To mi se nikad prije nije dogodilo. Opeklo me, ali i probudilo. Metoda mi jo nije bila
prevrsto skrojena, trebat e joj podosta avova, ali shvaao sam ideju. Morao sam se luaki
usredotoiti jer je valjalo manevrirati kroz vie od jednog strategema u isti mah, ali sad sam znao da
mogu izvesti bilo koju od tih pjesama a da ju prije toga ne moram ograniiti na svijet rijei. To mi
je bilo otkrivenje. Nastupio sam na tim koncertima uz The Dead i nikad vie o tome nisam morao
razmiljati. Moda su mi samo stavili neto u pie, ne bih znao, ali sve to bi zatraili, meni je
odgovaralo. To sam mogao zahvaliti onome starom pjevau jazza.

Opet sam se pridruio Pettyju na predvienoj posljednjoj etapi duge, rastegnute turneje i rekao
Tomovu sastavu da ako ele bilo to svirati, neka mi samo kau, pa e tako i biti. Tu smo etapu
poeli na Bliskom istoku s dva koncerta u Izraelu, jednim u Tel Avivu i jednim u Jeruzalemu, zatim
jednim u vicarskoj i iduem u Italiji. Na ta etiri prva nastupa otpjevao sam osamdeset razliitih
pjesama, nijednu ne ponovivi, samo da vidim mogu li. Djelovalo mi je lako. Pristupi kojima sam
se sluio inili su se nepraktinima, ali imali su izniman uinak. Zbog tako razliito formuliranog
pristupa vokalnoj tehnici, glas mi nijednom nije pukao i mogao sam dovijeka pjevati a da se ne
umorim.
Nastup za nastupom bio sam na autopilotu. Usprkos svemu tome, i dalje sam se namjeravao
povui... dati otkaz na glazbenoj sceni. Nisam planirao ii ni koraka dalje, nisam odustao od izvorne
nakane - ionako sam smatrao da vie nemam naroito brojnu publiku. ak i na ovoj turneji, ma
kako da je posjeena bila, Petty je privlaio veinu. Prije koncerata uz Pettyja ionako nisam
redovito nastupao. Zamaralo me okupljati i rasputati sastave za koncertne turneje od trideset ili
etrdeset nastupa. Postalo mi je monotono. Moji su nastupi bili scenske toke, a ti su mi rituali bili
dosadni. ak i kad bih na koncertima uz Pettyja u publici opazio pojedince, izgledali su mi kao
kartonske mete na streljani, nisam osjeao nikakvu povezanost s njima - bili su tek nasumini
subjekti. Bilo mi je muka od toga - muka od ivota u opsjeni. Bilo je vrijeme da to prekinem.
Pomisao na povlaenje nije mi ni najmanje smetala. Pomirio sam se s tom idejom i postala mi je
ugodna. Jedino se u meuvremenu promijenilo to to me nastupi vie nimalo nisu iscrpljivali. Jedrio
sam mirnim morem.
Onda se, jedne veeri u vicarskom gradu Locarnu, na Piazzi Grande, sve odjednom raspalo.
Naas sam upao u crnu rupu. Pozornica je bila na otvorenom i puhao je olujni vjetar, veer je bila
jedna od onih u kojima se sve moe raznijeti. Zaustio sam da zapjevam i zrak se stisnuo - potisak
glasa se utrnuo i nita nije izalo. Tehnike nisu uspijevale. Nisam mogao vjerovati. Mislio sam da
sam to tako dobro usvojio, no to je bio samo jo jedan trik. Nema ugodne strane dolaska u takvu
situaciju. Moe dobiti napadaj panike. Nalazi se pred trideset tisua ljudi i svi gledaju u tebe, a
nita ne izlazi. Stvarno moe postati glupo. Ocijenio sam da nita ne mogu izgubiti i da se ne
trebam niega uvati, tako da sam prizvao neku drugaiju vrstu mehanizma ne bih li njime
pokrenuo one druge tehnike koje vie ne pale. To sam uinio automatski, na licu mjesta, bacivi
neke svoje ini da istjeram vraga. U tren oka, kao da je punokrvni konj izletio na trkau stazu. Sve
se vratilo, vratilo se viedimenzionalno. ak sam se i ja iznenadio. Ostao sam poprilino potresen.
Smjesta sam se vinuo nebu pod oblake. Ova nova stvar dogodila se pred oima svih okupljenih.
Moda su opazili razliku u energiji, ali to je bilo uglavnom sve. Nitko nije mogao zapaziti da je
dolo do preobraaja. Sad je energija dolazila iz tisuu razliitih smjerova, posve nepredvidivih.
Imao sam novo umijee koje kao da je nadilazilo sve ostale ljudske prohtjeve. Ako sam ikada htio
drugaiji smisao, sad sam ga dobio. Kao da sam postao novi izvoa, neki nepoznati u istinskom
smislu te rijei. U vie od trideset godina nastupanja nikad jo nisam vidio ovo mjesto, nikad ga
nisam posjetio. Da nisam postojao, netko bi me trebao izmisliti.
Koncerti uz Pettyja zavrili su u prosincu, a ja sam uvidio da nisam ostao nasukan negdje na
kraju balade, ve da se zapravo nalazim u uvertiri sljedee. Mogao sam odgoditi odluku da se
povuem. Moglo bi biti zanimljivo da iznova krenem, da se stavim javnosti u slubu. Takoer sam
znao da e mi trebati godine da usavrim i proistim taj idiom, ali priliku u dobiti zbog svoje

55
glasovitosti i reputacije. inilo mi se da je dolo pravo vrijeme za to. Nakon turneje, sjeo sam u St.
James Club u Londonu s Elliotom Robertsom, majstorom zvuka na mojim koncertima uz Pettyja i
uz The Grateful Dead. Rekao sam mu da dogodine trebam obaviti turneju od dvjesto koncerata.
Elliot je bio pragmatian, odgovorio mi je da bih trebao uzeti nekoliko godina stanke i zatim se
vratiti.
Slika je savrena takva kakva je, rekao mi je. Pusti je.
Ne, rekao sam mu. Nije savrena i moram je popraviti.
Istoio sam pivo iz zadnje boce u obje ae i sasluao njegovu tezu da bi bilo praktinije
priekati barem do proljea, to bi mu dalo bolju priliku da sve organizira.
U redu, rekao sam. To moe.
Sredit u ti i sastav, rekao je.
Dobro, nemam nita protiv. To mi je bilo fantastino. Nije mi palo na pamet da bi mi netko
drugi mogao pronai pratei sastav. To bi me rijeilo velike muke. Takoer sam mu rekao da mi
treba ugovoriti slinu koliinu nastupa u istim gradovima idue godine, kao i godine nakon te -
trogodinji slijed vie-manje istih mjesta. Raunao sam da e mi trebati barem tri godine da se
vratim na poetak, da naem pravu publiku ili da prava publika nae mene. Razlog zato sam
smatrao da e mi trebati tri godine bio je to to se nakon prve godine mnogo starijih ljudi nee vie
vratiti, ali mlaa publika e druge godine dovesti svoje prijatelje, tako da e posjet biti otprilike isti.
A tree godine ti e ljudi opet dovesti svoje prijatelje, to e stvoriti jezgru moje budue publike.
Nee biti bitno to to su mi poneke pjesme starije od dvadeset godina. Morat u poeti od dna, a jo
nisam ni bio na dnu. Nita u mojim nakanama nije bilo plod evolucije, nitko to nije mogao
oekivati. Ne znajui to izriito, imao sam predosjeaj da sam stvorio novi anr, stil koji jo ne
postoji i koji e u cijelosti biti moj. Svi su mi cilindri radili, a vozilo je bilo unajmljeno. Definitivno
sam trebao novu publiku, jer je moja publika iz tog vremena vie-manje odrasla uz moje ploe i
nadrasla toku u kojoj bi me mogla prihvatiti kao novog umjetnika, to je bilo i shvatljivo. Na
mnogo naina, ta je publika ve bila prela zenit i refleksi su joj bili slabi. Dolazila je zuriti, a ne
sudjelovati. To je bilo u redu, ali publika koja e me morati pronai bit e ona koja pojma nema to
je bilo juer. Glasovitost mi je bila nesaglediva, mogla je napuniti nogometni stadion, ali to mi je
bilo kao da imam neku udnu svjedodbu s kojom se ne mogu upisati ni na jedan faks. Promotori
me takoer nisu htjeli ni taknuti. esto su se opekli u prolosti i jo su se ljutili. Potpuno te
podupirem, kazao bi netko od njih, ali ne mogu ti to uiniti. Ruku na srce, bio sam tek neto vie
od klupskog izvoaa. Jedva da sam mogao napuniti male dvorane. Nisu postojali nikakvi
alkemijski preaci - i kritiari bi me lako mogli otpisati, tako da se neu moi pouzdati u njih da
ispriaju moju priu. Veina glazbenih novinara vie se ionako nije naroito razlikovala od osoblja
za odnose s javnou. Morat u se pouzdati u usmenu predaju. Uzdat u se u nju kao da mi ivot
ovisi o njoj. Usmena predaja iri se poput umskog poara, ne prihvaa odbijanja. Poelio sam da
mi je barem dvadeset godina manje, da sam se samo iznova opet pojavio na sceni. Ali to se tu
moe? Dobro bi mi dola i pomo, ali nisam joj se nadao. Bio sam odvie iskusan za takvo to.
Morat u to izvesti onako kako je Roberts rekao - priekati do proljea. Otii u kui znajui da sam
na pragu neega - moda ne ba istoga poput kie nebeske, ali svejedno neega, a to neto na ijem
sam pragu morat e se produbljivati s godinama.
ekanje do proljea inilo mi se dugo, ali znam se strpjeti. Moda bih mogao ponijeti neto za
itanje. eka me niz dana u kojima e se sve to sloiti. Sudbina mi srebrno sja na suncu. ivot vie
nema otrovno djelovanje. Nisam vie imao razloga za jadanje... a onda me snalo.

Nakon povratka iz hitne slube, ruke u gipsanom lijesu, svalio sam se u naslonja - neto mi se
teko suprotstavilo. Kao da mi je crni leopard rastrgao ranjeno meso. Jako me boljelo. Nakon to
sam stao na prag neega hrabrog, inovativnog i pustolovnog, sad sam se naao na pragu niega,
upropaten. Ovo bi mogla biti zadnja slamka. Tragovi su se izgubili. Samo nekoliko sati ranije
stanje je bilo prilino cjelovito i metodino. Iekivao sam proljee, jedva ekao trenutak kad u
iskoraiti na pozornicu i biti u isti mah autor, glumac, najavljiva, voditelj scene, publika i kritiar u
jednoj osobi. To e biti neto novo. Sada sam zurio u mrak iz kojega kao da je sve proizlazilo.

56
Poput Falstaffa, bio sam na putu iz jednog komada u drugi, ali sad je sama sudbina izvela jezivo
mraan trik. Vie nisam bio Falstaff.
Sjaj u oima mi je utrnuo i nita tu nisam mogao. Mogao sam samo stenjati. Evo i zato. Uz
moju predanost novoj vokalnoj tehnici, jo mi je neto trebalo pripomoi da iznova oblikujem svoje
pjesme. inilo mi se kao da oduvijek pratim sebe na gitari. Svirao sam na oputen nain plonog
trzanja, kao Carter Family, a sviranje mi je ilo vie-manje iz navike, rutinski. Uvijek je bilo jasno i
itko, ali nije ni na koji nain odraavalo moju psihu. Nije ni moralo. Taj stil je bio praktian, ali
sad sam namjeravao i to gurnuti sa stola i zamijeniti ga neim aktivnijim, s bolje definiranom
pojavnou.
Nisam ja izmislio taj stil. Poetkom ezdesetih pokazao mi ga je Lonnie Johnson. Lonnie je bio
veliki umjetnik jazza i bluesa iz tridesetih koji je jo nastupao u ezdesetima. Robert Johnson
mnogo je nauio od njega. Lonnie me jedne veeri odveo u stranu i pokazao mi stil sviranja
utemeljen na neparnim, umjesto na parnim brojevima. Dao mi je da odsviram akorde i pokazao mi
kako se to radi. To je bilo tek neto to je znao, ali ne nuno i koristio, jer je izvodio zaista brojne
raznorodne pjesme. Rekao mi je: Ovo bi ti moglo pomoi, a ja sam stekao dojam da mi pokazuje
neto tajnovito, iako mi u to vrijeme nije imalo smisla jer sam morao svirati punom rukom kako bih
prenio svoje ideje. Rije je o vrlo kontroliranom sustavu sviranja vezanog uz note na ljestvici, uz
nain na koji se one numeriki kombiniraju, kako oblikuju melodije od trojki i aksiomatske su
prema ritmu i promjenama akorda. Nikad se nisam posluio tim stilom, nije mi se inilo da ima
ikakve svrhe. Ali sad sam ga se opet odjednom sjetio, shvativi da e takav nain sviranja dati novi
ivot svemu mome. Metoda djeluje u viem ili niem stupnju, ovisno o razliitim obrascima i
sinkopiranosti skladbe. Vrlo malo u ih moi prenijeti u nju, jer nema nikakve veze s tehnikom, a
glazbenici cijeli ivot rade na tome da postanu tehniki superiorni svirai. Vjerojatno ne biste ni
marili za tu metodu da niste pjeva. Bilo mi je lako usvojiti je. Shvaao sam pravila i sve ono to je
trebalo jer mi je Lonnie pokazao tako kristalno jasno. Sad e biti na meni da izbacim sve to mu
prirodno ne odgovara. Morat u ovladati tim stilom i pjevati uz njega.
Sustav funkcionira cikliki. Budui da razmilja u neparnim, umjesto u parnim brojevima,
svira s drugaijim sustavom vrijednosti. Popularna glazba obino se temelji na broju 2, koji se
potom dopunjava tkanjem, bojom, efektima i tehnikim udesima kako bi se oblikovala poanta. Ali
ukupni uinak obino je dovodi do depresije i nelagode, u slijepu ulicu koja u najboljem sluaju
moe potrajati samo iz nostalginih razloga. Ako se slui sustavom neparnih brojeva, automatski
dolazi do stvari koje osnauju izvedbu i daju joj dojmljivost koja traje godinama. Ne mora to
planirati i unaprijed razraivati. Dijatonika ljestvica ima osam nota, a pentatonika pet. Ako rabi
prvu ljestvicu, pa odsvira 2, 5 i 7 kao frazu i onda ih ponovi, stvara se melodija. Ili moe triput
ponoviti 2. Ili moe odsvirati 4 jedanput i 7 dvaput. Nema granica varijacijama, a svaki put e
stvoriti drugaiju melodiju. Mogunosti su nebrojene. Pjesma se sama oblikuje s vie strana, a
glazbene obiaje moe zanemariti. Jo ti samo trebaju bubnjar i basist, pa e svi nedostaci postati
nebitni dokle god se bude drao sustava. S malo mate moe svirati note u intervalima i izmeu
backbeatova, stvarati kontrapunktalne linije prema kojima se da pjevati. U tome nema nikakve tajne
i nije rije o tehnikom triku. Ova shema stvarno djeluje. Meni e taj stil donijeti velike prednosti,
poput istananog plana koji e urediti strukturu svake skladbe koju u izvoditi. Sluatelj e smjesta
prepoznati i osjetiti dinamiku. Stvari mogu prasnuti ili se povui u bilo kojem trenutku, a da ne
bude naina da se predvidi svijest bilo koje pjesme. A budui da to funkcionira prema vlastitoj
matematikoj formuli, ne moe promaiti. Nisam numerolog. Ne znam zato je broj 3 metafiziki
moniji od broja 2, ali tako je. Strast i predanost, koje katkad mogu biti dovoljne da se pridobije
publika, nisu ak ni nune. Vjera se moe iskonstruirati ni iz ega, a postoji beskonaan broj
obrazaca i linija to se spajaju iz kljua u klju - svi su samo naoko komplicirani. Stjee mo uz
najmanje truda, uzdajui se u to da e sluatelji sami stvoriti spone, to rijetko kad ne bude sluaj.
Krive procjene pritom ne mogu stvoriti ozbiljnu tetu. Dokle god si ih u stanju prepoznati, za tili as
moe arhitektonski preokrenuti dinamiku.
To je definitivno stil koji pomae pjevau. Savreno odgovara pjesmama orijentiranim prema
folku i jazz-bluesu. Morao sam svirati na taj nain, iako to nije moralo biti upadljivo, jer bi to to
bih svirao onda bilo prvenstveno orkestralno, a bude li orkestralno, onda e imati smisla da ga
izvodi kombinacija instrumenata. Nisam tome mogao posvetiti vrijeme. Neu se moi time

57
pozabaviti. Trebao sam biti suptilniji. Bude li moj instrument zatrpan u miksu tako da ga samo ja
mogu uti, moda bi mogao bolje djelovati, inilo mi se. Ionako nisam nastojao svirati glavnu
gitaru tako da iznenaujem ljude. Trebao sam frazirati svoje pjevanje prema kosturu onoga to
sviram. Idealan bi sluaj bio da uzmem neku pjesmu i odsviram je vie nego jedanput muzikologu,
koji bi zatim napisao osnovne sastavnice orkestrirane verzije. Orkestar bi mogao svirati ak i
vokalnu liniju. Ne bih se morao ak ni osobno pojaviti.
Ovaj se pristup razlikovao po tome to prije na mojim ploama nijedna skladba nije bila
kinetiki aranirana. U studiju su pjesme bile samo skicirane, ali nijednom se nisu izvukle iz sjene.
Uvijek je bilo previe problema - natezanja oko izraavanja stihova, mijenjanja rijei, obrtanja
melodijskih linija, kljua, tempa i kojeega drugog, cijelo vrijeme u potrazi za stilskim identitetom
pojedine pjesme. Oni koji su me godinama pratili i mislili da poznaju moje pjesme mogli bi se
pomalo smesti kad uju na koji e se nain sada svirati. Ukupni uinak bit e psiholoki, a trostruke
forme stvarat e melodije u intervalima. To e pogoniti pjesmu - a ne nuno sadraj njezinih
stihova. Imao sam savreno povjerenje u taj sustav i znao sam da e upaliti. Radovao sam se
takvom nainu sviranja. Mnogi e zacijelo rei da su pjesme preinaene, a drugi izjaviti da su tako
otpoetka trebale zvuati. Moi e birati.
Nakon to sam dokuio to to radim, shvatio sam i to da nisam prvi, da je Link Wray izveo istu
stvar u svojoj klasinoj pjesmi Rumble mnogo godina prije. Linkova pjesma nije imala stihova,
ali odsvirao ju je istim brojanim sustavom. Nikad mi ne bi palo na pamet odakle je potekla snaga
te skladbe, jer me hipnotizirao njezin ton. Takoer sam vjerovao da sam uo i Marthu Reeves kako
izvodi to isto. Vidio sam je nekoliko godina prije u New Yorku, gdje je nastupala uz Motown
Revue. Sastav nije mogao drati korak s njom, pojma nije imao to to ona radi, pa je samo prtio
dalje. Udarala je u def u trostrukim formama, drei ga tik uz uho, a pjesmu je frazirala kao da joj je
def jedina pratnja. Def ne moe izvesti melodijsku liniju, ali koncept je bio slian.
Kad mi je Lonnie prije mnogo godina to pokazao, imao sam dojam da mi govori neto na
stranom jeziku. Shvaao sam njegovu etimologiju, samo mi nije bilo jasno kako bi se na bilo koji
nain mogla iskoristiti. Sad mi je sve sjelo. Sad sam mu se mogao poeti posveivati. Novi pjevaki
kd raspjevat e mi vokal prirodnom prisutnou, pa u se moi visoko vinuti, nesvjesno izvui
nebrojene kosture iz ormara. Sve e postati hipnotino zbog tematskih trojki. Moi u ak
hipnotizirati sebe. Mogao bih to izvoditi iz veeri u veer. Bez zamora ili iscrpljenosti. Znao sam
svu tehniku teoriju koja mi treba za to. Moja publika vie nee biti sjenovita vojska bezlinih ljudi.
Naravno, neki od njih i dalje e paziti samo na stihove i moda e se razoarati jer sviranje gitare u
dvotaktnom ritmu na koje su se odavno naviknuli vie nee biti ritmino, ve iznova fokusirano na
to da potjera pjesme u srce nesluenih predjela. Ali to je u redu, uspjet e oni izai na kraj s time.
Ionako sam predugo bio zamrznut u svjetovnom hramu nekakva muzeja. Nije to sloeno.
Postoje tisue, ako ne i milijuni varijacija tih obrazaca, tako da ideja nikada ne moe ponestati.
Uvijek se zateknete na nekoj neiskoritenoj fiksnoj toki. Poanta nije u tekoj teoriji, ve u
geometriji. Nisam naroito vian matematici, ali znam da je svemir oblikovan prema matematikim
naelima, shvaao ih ja ili ne, te sam namjeravao prepustiti tome da me vodi. Moje sviranje postat
e pokretaka sila ravna mojem glasu pa u se posluiti drugaijim algoritmima na koje uho nije
naviknuto. Trebalo bi biti, ali nije.
Ovo mi je ulazilo u ivot tono u pravom trenutku. Pogodba e biti potpuna. Moji stihovi, neki
napisani prije punih dvadeset godina, sad e muzikoloki eksplodirati poput oblaka leda. Nitko
drugi ne svira na takav nain, a ja sam ga smatrao novim oblikom glazbe. Strogim i ortodoksnim.
Nije sadravao ni trunku improvizacije. Bio je upravo suprotan improvizaciji. Improvizacija mi
uope ne bi koristila, zapravo bi me odvukla u suprotnom smjeru. Takoer, za takvo sviranje nije
potrebno osjeati nekakvo posebno nadahnue. Nije ovisno o emociji. To mu je bila jo jedna
prednost. Dugo sam mnoge svoje pjesme ostavljao na podu kao nastrijeljene zeeve. Do toga vie
nee dolaziti. Stvar je bila samo u tome da mi trebaju obje ruke. Ne budem li mogao svirati, nita
sad neu moi raditi bolje nego ikad. Nita nee biti upravo onako kako treba.

Bilo je podne i motao sam se po svome starinskom vrtu. Preao sam praznu parcelu i doao do
zasada poljskog cvijea gdje su bili psi i konji, a vjetar je donio prigueni krik galeba. Dok sam

58
hodao prema glavnoj zgradi, uoio sam more kroz zeleno granje borova. Nisam mu bio blizu, ali
osjeao sam snagu podno njegovih boja. Kao da je mrea pala preko mene, pa u se samo jo vie
upetljati ako pokuam pobjei. Ruka mi se prilino gadno rasjekla - nisam imao osjeaja u ivcima.
Moda ne zaraste, nikad vie ne bude ista, a to prije se uvjerim u to, to bolje. O, kako ivot zna biti
opako ironian. Dobio sam kozmiki udarac nogom u stranjicu. Vjerojatno sam trebao nositi
eline gae.
Ipak, stvari su se malice promijenile potkraj tjedna, kad sam otiao na kolsku predstavu u
kojoj je nastupala jedna od mojih keri. Kreativna energija koja je prtala s pozornice razbistrila me.
Usred toga stigla je jo jedna tuna vijest. Moja dvadesetjednometarska jahta nasukala se na greben
u Panami. Luka svjetla pogreno su se protumaila u noi. Jahta je potjerana unatrag i kormilo je
otpalo. Nije se mogla odsukati, a vjetar ju je sve vie navlaio na greben. Tjedan dana leala je na
boku, ali bilo je prekasno. Mnoga je uad popucala dok su je pokuavali odvui. Poslije ju je more
povuklo natrag i jahta je potonula. U deset godina koliko sam je imao, s obitelji sam oplovio cijele
Karibe i posjetio svaki otok od Martiniquea do Barbadosa. Ova je teta donekle blijedjela u
usporedbi s gubitkom moje ruke, ali bio sam zahvalan na toj jedrilici i vijest mi je dola kao
neugodan ok.
Jedne veeri sam ukljuio televizor i vidio pjevaa soula Joea u emisiji The Tonight Show
with Johnny Carson. Joe je otpjevao svoje i otiao. Johnny nije razgovarao s njim - ne onako kao s
ostalim gostima. Johnny mu je samo mahnuo sjedei za stolom. Carson je inae volio razgovarati s
gostima o golfu i takvim stvarima, ali Joeu nije imao to rei. Nisam imao dojam ni da bi meni imao
to rei. Svi njegovi gosti trudili su se biti duhoviti, sloiti sretno lice i ne izgubiti pribranost, biti
poput Genea Kellyja i plesati vani po kii ak i dok pljuti. Da ja to uinim, dobio bih upalu plua.
Tu se mora ponaati kao da je sve prekrasno. Kao Joe , ni ja nikad nisam bio naroito u
mainstreamu. Pomislio sam koliko sam sliniji njemu nego Carsonu. Ugasio sam televizor.
Vani sam uo djetlia kako kuca o drvo u mraku. Dok god budem bio iv, bavit u se neim.
Ako mi ruka ne ozdravi, to da radim s preostatkom ivota? Neu sudjelovati u glazbenom poslu, to
je sigurno. Maknut u se to dalje mogu od njega. Snatrio sam o svijetu poslovanja. to bi moglo
biti jednostavnije ili elegantnije od ulaska u poslovni poduhvat? Moglo bi biti zanimljivo posvetiti
se konvencionalnom ivotu na neko vrijeme. Razmiljao sam unaprijed. Nazvao sam jednog
prijatelja, a on me upoznao s brokerom koji kupuje i prodaje neovisne tvrtke. Osnovati jednu
ispoetka nije dolazilo u obzir. Rekao sam mu da razmiljam o tome da prodam sve to imam i
kupim neto drugo u zamjenu. to mi nudi? Posjetio me pun prospekata praktiki svakog
postojeeg poduzea - injenica i brojki do najsitnije pojedinosti... samostalnih tvrtki bilo je
posvuda - eerna trska, kamioni i traktori, tvornica drvenih nogu u Sjevernoj Karolini, tvornica
namjetaja u Alabami, ribogojilite, plantae cvijea i jo kojeta. Zapanjilo me. Od samog pogleda
na sve to, teina mi se sputala na oi. Kako donijeti odluku, pogotovo kada te nita od toga zapravo
ne zanima? Moj pouzdani pomonik i mehaniar, koji mi je uvijek bio od pomoi u praktinim
stvarima, rekao je: Pustite vi to meni, efe. Pogledat u ih ja - izabrat u vam najbolju. Znao sam
da bi on to i mogao, da bi otiao u svijet i naao mi neto. Samo, nisam namjeravao odvie brzati,
da ne uinim neto zbog ega bih poslije mogao poaliti. Rekao sam mu da u mu dati odreeni
datum nekom drugom prilikom. Nisam previe eljno oekivao nastavak tog razgovora.
Sve manje sam danju bio budan. Znao sam se zavaliti u naslonja da odmorim oi i probuditi se
nakon dva-tri sata - otii po neto i zaboraviti po to sam to doao. Drago mi je to je moja supruga
bila uz mene. U takvim vremenima dobro je biti s nekim tko eli isto to i ti, tko je otvoren prema
tvojoj energiji, tko je ne odbija od sebe. Znala mi je pruiti dojam da nisam u nekoj rupi koju je i
Bog zaboravio. Jednog dana, dok je nosila metalizirane naoale, opazio sam svoj minijaturni odraz
u njima i pomislio kako je sve postalo maleno.
Nisam osjeao ba nikakvu potrebu za skladanjem pjesama. Ionako nijednu ve dugo nisam bio
napisao. Pustio sam to, jednostavno me vie nije privlailo. Zadnjih nekoliko ploa koje sam izdao
ionako nije sadravalo naroit broj mojih skladbi. Nisam se mogao nonalantnije odnositi prema
pisanju pjesama. Ve sam ih puno bio napisao i to je bilo u redu. Uinio sam sve to je trebalo da
doem do toga, dosegao sam cilj i nisam vie imao naroitih ambicija u tom smislu. Kad i ako bi mi
i dola neka ideja, vie nisam nastojao prodrijeti do temelja njezine moi. Lako sam ga mogao

59
zanijekati i ostati po strani. Jednostavno se nisam mogao natjerati. Nisam oekivao da u ikada vie
ita napisati. Ionako mi nije trebalo jo pjesama.
Jedne noi, dok su svi spavali a ja sam sjedio za kuhinjskim stolom, dok na obronku nije bilo
niega do skupa snanih svjetiljaka - sve se to promijenilo. Napisao sam dvadesetak stihova pjesme
s naslovom Political World, prve od njih dvadeset koje u napisati u iduih mjesec i neto dana.
Dole su mi iz vedra neba. Moda ih ne bih bio ni napisao da nisam bio u prisilnom mirovanju.
Moda bih, moda ne bih. Bilo ih je lako napisati, kao da su doplovile nizvodno do mene, noene
strujom. To ne znai da su mi bile nejasne ili predaleke - bile su mi ravno pred nosom, ali kad bih
pogledao ravno u njih, nestale bi.

Pjesme su poput snova koje nastoji ostvariti. One su poput neznanih zemalja u koje mora ui.
Pjesma se moe napisati bilo gdje: u kupeu, na brodu, na konju - kretanje pomae. Ponekad ljudi s
najveim darom za pisanje pjesama nikad ne napiu nijednu jer se ne kreu. Ja se ni u jednoj od tih
pjesama nisam kretao, bar ne u izvanjskom smislu. Ipak, sve sam ih zapisao kao da sam se kretao.
Ponekad stvari koje vidi i uje izvan sebe mogu utjecati na pjesmu. Political World moda je
bio potaknut aktualnim dogaajima. Vodila se uarena predsjednika kampanja, nisu se mogle
izbjei vijesti o njoj. Ali mene politika kao umjetnika vrsta nije zanimala, tako da ne bih rekao da
je bila stvar samo u tome. Ta pjesma je preopenita. Svijet politike u njoj prije je neko podzemlje, a
ne svijet u kojem ljudi ive, mue se i umiru kao ljudi. Imao sam dojam da sam tom pjesmom
prodro do neega. Bilo je kao kad se probudi iz duboka, omamljena sna, kad netko udari u mali
srebrni gong pa doe k sebi. Bilo je otprilike dvaput vie stihova nego to smo na kraju snimili.
Stihova tipa: We live in a political world. Flags flying into the breeze. Comes out of the blue -
moves towards you - like a knife cutting through cheese.8
Na suprotnoj strani kuhinje srebrna se zraka mjeseine probila kroz zatamnjena prozorska
stakla i obasjala stol. Pjesma je nekako dola do mrtve toke, pa sam prestao pisati i zavalio se u
stolici. Dolo mi je da pripalim dobru cigaru i legnem u toplu kupku. To mi je bila prva pjesma koju
sam napisao nakon dugo vremena, rukom sklonom vrakopisu. Znao sam da je mogu upotrijebiti
ako ikada opet budem snimao. Bio sam svjestan toga da u toj pjesmi nema mene, ali to je bilo u
redu; nisam imao dojam da bi me tu i trebalo biti. Stavio sam stihove u ladicu, ionako ih nisam
mogao odsvirati, i prenuo se iz transa.
Duboko reanje motocikla probrujalo je cestom pokraj garae, a ja sam malo vie odkrinuo
prozor - osjetio sam miris rascvala nara noen povjetarcem. Pogledom sam obuhvatio praiskonski
krajolik. Prolo je dosta vremena otkako sam napisao pjesmu od poetka do kraja u komadu.
Political World podsjetila me na jednu drugu pjesmu koju sam napisao nekoliko godina prije,
Clean-Cut Kid. Nije me bilo ni u toj.
Potkraj tjedna otili smo na predstavu Dugo putovanje u no Eugenea ONeilla. Bilo je teko
odgledati komad, prikaz obiteljskog ivota u najgorem izdanju, samoivih ovisnika o morfiju.
Laknulo mi je kad je zavrilo. Bilo mi je ao tih ljudi, ali nitko od njih nije me dirnuo. Nakon toga
svratili smo u Harvelles, mjesni blues-klub na 4. ulici, da posluamo Guitar Shortyja i J. J.
Badboya Jonesa. Uvijek je gut vidjeti Shortyja. Svira gitaru svime osim rukama. Kad bih barem
ja to mogao. Shorty zvui kao Guitar Slim, ali izvodi i kerefeke kakve Guitar Slimu nikad ne bi pale
na pamet. Dok smo etali natrag do auta po 4. ulici, dvojica murjaka nareivala su beskuniku koji
si je rukama pokrio glavu da se makne. Pod nogama mu je leao maleni panijel i crnim pikulastim
oima promatrao shrvane gospodareve kretnje. U redarstvenicima nisam uspio opaziti ni traak
ponosa zbog toga to samo obavljaju svoj posao.
Kasnije te veeri, nakon povratka kui, poeo sam pisati pjesmu What Good Am I? ...napisao
sam je u malom slikarskom ateljeu na posjedu. To je vie od ateljea. Ondje imam opremu za luno
varenje, pa sam u toj velikoj, rustikalnoj prostoriji napravio kiena ulazna vrata od otpadnog elika.
Najvei dio prostorije ima betonski pod, ali na jednom je dijelu linoleum. Ondje stoji stol, uz prozor
sa sputenim roletama koji gleda na jarugu. Cijela mi je pjesma dola u komadu; ne znam to ju je

8
ivimo u politikom svijetu. Zastave vijore na lahoru. Doe iz vedra neba - krene na tebe - kao
kad no sijee sir.

60
moglo potaknuti. Moda je imala neke veze s prizorima beskunika, psa, murjaka, mrane
predstave, pa ak i s ekshibicijama Guitar Shortyja. Tko zna? U ivotu katkad vidi stvari od kojih
ti se zgadi u srcu i bolno smui u elucu, pa pokua uloviti taj osjeaj a da ne navodi pojedinosti. I
ova je pjesma imala dodatnih kitica. Evo jedne: What good am I if Im walking on eggs, if Im
wild with excitement and wet between the legs? If Im right in the thick of it and dont know why,
what good am I?9 Stavio sam pjesmu u istu ladicu gdje je bila i Political World - pitao sam se to
e jedna imati rei drugoj. Nijednoj nisam jo smislio melodiju. Otiao sam lei.
Moja majka i teta Etta bile su nam u gostima i rano ustajale, pa sam se i ja htio rano dii.
Sutradan je svanuo oblaan, maglovit dan. Teta je bila u kuhinji, pa sam sjeo s njom na kavu, da
porazgovaramo. S radija su dopirale jutarnje vijesti. Zaprepateno sam saznao da se koarka Pete
Maravich samo sruio na igralitu u Pasadeni, da je samo pao i vie nikad nije ustao. Jedanput sam
gledao Maravicha kako igra u New Orleansu, jo dok se Utah Jazz zvao New Orleans Jazz. Bio je
stvarno pojava - kutrava smea kosa, labave arape - strah i trepet koarkakog svijeta - nebu pod
oblacima - arobnjak dvorane. One veeri kad sam ga gledao, driblao je loptu glavom, zabio ko iza
lea, ne gledajui - predriblao je cijelo igralite, bacio loptu da se odbije od ploe i ulovio vlastiti
ps. Bio je fantastian. Zabio je otprilike trideset osam koeva. Mogao je igrati naslijepo. Pistol Pete
nije ve neko vrijeme profesionalno igrao i smatrali su ga zaboravljenim. Samo, ja ga nisam
zaboravio. Neki ljudi kao da se izgube, ali kada ih doista vie nema, kao da se uope nikada nisu
izgubili.
Poeo sam i dovrio pjesmu Dignity istoga dana kad sam uo tunu vijest o Pistol Peteu.
Poeo sam je pisati u rano popodne, Otprilike kad su se jutarnje vijesti poele troiti, i trebalo mi je
ostatak dana i dio noi da je zavrim. Kao da sam ugledao pjesmu pred sobom i pretekao je, kao da
sam razabrao sve likove te pjesme i odluio poloiti sve svoje nade u njih. Ponekad mi je teko
prisjetiti se neijeg pravog imena, pa mu dadem neko drugo, neko koje e ga tonije opisati, emu
sam u cijeloj ovoj pjesmi bio sklon. Bilo je jo stihova s drugim osobama u razliitim
meuodnosima. Zelena Beretka, arobnica, Djevica Marija, Pogreni, Big Ben, kao i Bogalj i
Bjeli. Niz je mogao biti beskonaan. Svakojaki znani likovi zatekli su se u pjesmi, ali nekako nisu
preivjeli. uo sam cijelu skladbu u glavi - ritam, tempo, melodijsku liniju, sve skupa. Uvijek u se
moi prisjetiti te pjesme. Vjetar mi je nikad nee moi ispuhati iz glave. Bilo je dobro imati tu
pjesmu. U takvoj pjesmi nema kraja sadraju. Obasjate nekome lice baterijskom svjetiljkom i
pogledate ega ondje ima. No menije ona udesno jednostavna, ne komplicira, sve u njoj doe na
svoje mjesto. Dokle god stvari koje promatra ne prolaze u vihoru svjetla i sjene, nema problema.
Ljubav, strah, mrnja, srea - sve je u nepogreivim pojmovima, uz tisuu ijednu suptilnu
konotaciju. Ova pjesma je takva. Jedan stih povlai drugi, kao kad ti lijeva noga iskorai pa desna
stane uz nju. Da sam je napisao prije deset godina, otiao bih smjesta u studio da je snimim. Ali
tota se promijenilo i te me stvari vie nisu progonile, nisam vie osjeao nagon i potrebu u njima.
Nije mi ionako bilo do snimanja. To je zamoran postupak, a tadanji zvuk nije mi se sviao - ni
moj, ni bilo iji. Nisam znao zato mi neka stara terenska snimka Alana Lomaxa zvui bolje, ali
bilo je tako. inilo mi se da ne bih mogao snimiti dobru plou sve i da joj posvetim tisuu godina.
Jednoga dana otiao sam u kliniku gdje mi je lijenik pregledao ruku i rekao da mi uredno
zarasta i da postoji mogunost da mi se osjeaj u ivcima uskoro vrati. Bilo je poticajno uti tu
vijest. Vratio sam se kui, gdje je moj najstariji sin sjedio u kuhinji s djevojkom s kojom e se
uskoro vjenati. Dok sam prolazio onuda, na tednjaku se krkalo gusto varivo od plodova mora.
Podigao sam poklopac s lonca da vidim kakvo je.
to kaete? upitala me budua snaha.
to je s umakom od viskija?
Treba ga prirediti, rekla je.
Vratio sam poklopac na lonac i otiao u garau. Ostatak dana prohujao je kao daak vjetra.
Pjesma Disease of Conceit definitivno ima natruhe gospela. Opet, dogaaji mogu potaknuti
pjesmu - katkad e joj i upaliti motor. Nije prolo dugo otkako je vodstvo udruge Assembly of God
popularnom baptistikom propovjedniku Jimmyju Swaggartu oduzelo pravo na obnaanje

9
Koje dobro od mene ako hodam po jajima, ako sam mahnit od uzbuenja i mokar meu nogama?
Ako sam u najveoj guvi a ne znam zato, koja korist od mene?

61
sveenike slube jer je odbio prestati propovijedati. Jimmy je bio brati Jerryja Leeja Lewisa i
velika televizijska zvijezda, pa je ta vijest dola kao ok. Doveli su ga u vezu s prostitutkom, uspjeli
ga snimiti kako izlazi iz njezine motelske sobe u donjem dijelu trenirke. Swaggartu su naloili da
smjesta napusti propovjedaonicu. Rasplakao se u javnosti i zamolio za oprost, ali svejedno su mu
rekli da se neko vrijeme suzdri od propovijedanja. Ipak, nije si mogao pomoi i brzo se vratio
propovijedanju kao da se nita nije dogodilo, pa su mu oduzeli slubu. Bila je to udna pria.
Swaggart oito nije bio posve pri sebi, nije sagledao posljedice. Pria nije imala nikakvog smisla.
Biblija je puna takvih stvari. Mnogo onih starih kraljeva i voa imalo je brojne ene i prilenice,
propovjednik Hoea ak se vjenao s prostitutkom, a to ga nije sprijeilo da bude svet ovjek. Ali
sad su bila drugaija vremena, a za Swaggarta je to znailo kraj balade. Stvarnost katkad zna biti
nesnosna. Moe biti i sjenovita, ovisno o tome kako je se sagleda. Ja sam se pak pitao kako li je
samo izgledala ta bludnica koja je navukla jednog tako slavnog propovjednika na valjanje u blatu.
Djeva izazovne, zamamne ljepote? Vjerojatno. Morala bi biti. Kad bi ovjek iole mario za sve te
majmunarije, za dogaaje iza odkrinutih vrata svih tih nadmenih ljudi, mogao bi zavriti u
privatnom sanatoriju. Dotini je incident moda sudjelovao u nadahnuu za pjesmu, ali, s druge
strane, teko je to rei. Umiljenost nije nuno i bolest. Prije bi bila rije o slabosti. Umiljena osoba
lako se moe nasamariti i nakon toga sruiti. Priznajmo si to, umiljena osoba ima laan pojam o
vlastitoj vrijednosti, napuhano miljenje o sebi. Takvu se osobu moe posve kontrolirati i
manipulirati njome ako znate na koju icu joj treba zasvirati. Tako da stihovi, na neki nain, govore
o tome. Pjesma se uzdizala sve dok joj nisam mogao iitati pogled u oima. U veernjoj tiini
nisam morao ii u dalek lov na nju. Kao i uvijek, ostalo je nekoliko neiskoritenih stihova. Theres
a whole lot of people dreaming tonight about the disease of conceit, whole lot of people screaming
tonight about the disease of conceit. Ill hump ya and Ill dump ya and Ill blow your house down.
Ill slice into your cake before I leave town. Pick a number - take a seat, with the disease of
conceit.10
Priveo sam stihove kraju, otiao iz ateljea i poao u glavnu zgradu. Vjetar je puhao kroz visoki
bambus. Teki kromirani branik mojeg starog slupanog Buicka blistao je na mjeseini. Nisam se
ve godinama vozio u tom autu, bavio sam se milju da ga rastavim i iskoristim za skulpturu od
otpadnog metala. Mrana jaruga bila je sva zarasla u ikaru, a negdje dolje u njoj unjao se lisac ili
kojot. Psi su tektali i neto natjeravali. Svjetla kue svjetlucala su poput rasvjete u kasinu. Uao
sam, ugasio ih i bacio pogled na jednu svoju gitaru koju nisam ve dosta dugo ni taknuo. Sad sam
oklijevao i dotaknuti je. Ba bih mogao i malo otpoinuti, pomislio sam, i otiao u krevet.
Pjesmu What Was It You Wanted? takoer sam brzo napisao. uo sam stihove i melodiju
zajedno u glavi, odsvirane u molu. Valja biti ekonomian kad se pie takva pjesma. Ako ste ikada
bili predmet tue znatielje, onda znate ime se ova pjesma bavi. Nije joj potrebno neko naroito
objanjenje. Ranjivi i bespomoni ljudi ponekad stvaraju najvie buke. Mogu ti na niz naina stati
na put. Nema smisla opirati im se ili se silom s njima razraunavati. Katkad si ba mora zagristi
gornju usnu i staviti tamne naoale. Takve su pjesme udne zvjerke. Uz njih nije najugodnije. I
opet, bilo je dodatnih stihova. What was it you wanted? Can I be of any use? Can I do something
for you? Do I have enough juice? Wherever youre off to, one thing you should know. You still got
seven hundred miles yet still to go.11 Pjesma se praktiki sama napisala. Samo mi se spustila u
glavu. Moda bih je nekoliko godina prije toga odbacio, moda je nikad ne bih zavrio. Ali ne i
sada.
Idua pjesma, Everything Is Broken, sastojala se od brzih, odsjenih poteza. Semantiko
znaenje posve poiva u zvuku rijei. Stihovi su plesni partner. Funkcionira na mehanikoj razini.
Sve je slomljeno ili tako bar izgleda - okrhnuto, napuknuto, zrelo za popravak. Stvari se lome, i opet
lome, pretvaraju u neto drugo, a onda opet lome. Dok sam jednom prilikom leao na plai na
Coney Islandu, u pijesku sam vidio tranzistorski radio... prekrasni model General Electrica,

10
Sva sila ljudi veeras sanja o zarazi umiljenosti, sva sila ljudi veeras vriti o zarazi
umiljenosti. Naskoit u te i zaskoit u te i otpuhat u ti kuu. Pojest u kriku tvog kolaa i
zatim otii iz grada. Uzmi broj - nai sjedalo, u zarazi umiljenosti.
11
to ste ono htjeli? Mogu li biti od koristi? Mogu li kako pomoi? Imam li dovoljno kinte? Ma
kamo da idete, jedno vam valja znati. Jo je pred vama dugih stotinu milja puta.

62
samonapajajui - vrst kao bojni brod - a bio je potrgan. Moda sam taj prizor prizvao u sjeanje na
poetku pjesme. Ali vidio sam jo toliko drugih potrganih stvari - mjedenih svjetiljaka, razbijenih
zdjela, posuda, bokala i staklenki, razruenih zgrada, autobusa, plonika, stabala, krajolika - sve te
stvari kad nisu cijele, unose nelagodu u ovjeka. Prisjetio sam se svih najboljih stvari na svijetu,
stvari uz koje sam bio jako vezan. Katkad bi to moglo biti neko mjesto, mjesto gdje valja poeti
veer i nastaviti cijelu no, ali onda se i ta mjesta razlome i vie ih se ne moe sastaviti i slijepiti.
Namjetaj i staklo puknu i razbiju se. Neto se samo slomi bez upozorenja. Nekad to bude i ovjeku
najdrai predmet. Grozno je teko bilo to popraviti. Ovdje je opet bilo dodatnih stihova. Broken
strands of prairie grass. Broken magnifying glass. I visited the broken orphanage and rode upon the
broken bridge. Im crossin the river goin to Hoboken. Maybe over there, things aint broken. 12
To je bio moj traak optimizma za jednu ovakvu pjesmu. Te pjesme, dakle, uz jo poneke, umotao
sam i odloio da ostanu tamo gdje lee, drao sam ih u ladici, ali osjeao sam da su tu.
S vremenom mi je ruka ozdravila, to je ispalo ironino. Prestao sam pisati pjesme. Lijenik me
poticao da sviram gitaru - rekao je da je rastezanje ruke dobra terapija, da e ba koristiti mojoj aci,
pa sam se tome prilino i posvetio. Mogao sam poeti s koncertima koji su mi bili planirani poev
od proljea i inilo se da sam opet ondje odakle sam krenuo.

Jedne veeri je Bono, pjeva sastava U2, s jo nekoliko prijatelja svratio na veeru. Druenje s
Bonom je poput objedovanja u vlaku - osjea da se kree, da nekamo ide. Bono ima duu
pjesnika iz starine i uz njega se treba pripaziti. Moe urlati dok se zemlja ne zatrese. Uz to je i kuni
filozof. Donio je sa sobom kaetu Guin- nessa. Razgovarali smo o stvarima o kojima se razgovara
kad s nekim provodi zimu - razgovarali smo o Jacku Kerouacu. Bono dosta dobro poznaje
Kerouacova djela. Kerouac, koji je proslavio amerika mjesta poput Truckeeja, Farga, Buttea i
Madore - mjesta za koja veina Amerikanaca nikad nije ni ula. Bude ti udno to Bono zna vie o
Kerouacu od veine Amerikanaca. Bono pria stvari koje bi svakoga pridobile. Slii mi onom tipu
iz starog filma, onome koji golim rukama prebije cinkaroa i izvue priznanje iz njega. Da je Bono
doao u Ameriku poetkom stoljea, postao bi murjak. Imam dojam da on puno toga zna o Americi,
a za ono to ne zna, zanima se.
Razgovarali smo o slavi i sloili se da je kod nje najudnije to to nitko ne vjeruje da je o tebi
rije. Spomenulo se i Warholovo ime. Warhol, kralj popa. Jedan likovni kritiar u Warholovo je
vrijeme rekao da daje milijun dolara onome koji uspije nai i trunicu nade ili ljubavi u ma kojem
njegovu djelu, kao da je to bitno. Imena se spomenu u razgovoru, pa se izgube. Imena koja nose
izvjestan dojam. Idi Amin, Lenny Bruce, Roman Polanski, Herman Melville, Mose Allison, slikar
Soutine, Jimmy Reed likovnoga svijeta. Kad Bono ili ja nismo sasvim sigurni za nekoga, samo
neto izmislimo. Svaki argument moemo osnaiti razlaganjem neega to jest ili pak nije stvarno.
Nijedan od nas nije nostalgiar, pa nostalgija ne ulazi ni u to, a na to svojski pazimo. Bono kae
neto o tome kako su Englezi doli ovamo i utemeljili Jamestown, a Irci su sagradili New York City
- pria o pravednosti, bogatstvu, slavi, ljepoti, udu i divoti Amerike. Rekao sam mu da ako eli
vidjeti rodno mjesto Amerike, treba otii u grad Alexandria u Minnesoti.
To smo samo Bono i ja sjedili za stolom. Svi ostali ratrkali su se po kui. Svratila je moja
supruga i rekla da ide lei. Poi gore, rekao sam joj, odmah u doi. Samo, trebalo mi je neko
vrijeme da doem, a kaeta Guinnessa bila je gotovo prazna. Gdje je ta Alexandria? upitao me
Bono. Rekao sam mu da je to mjesto gdje su se Vikinzi naselili u etrnaestom stoljeu, objasnio da
u Alexandriji stoji drveni kip Vikinga koji nikako ne prilii uglednome ocu utemeljitelju Amerike.
Bradat je, nosi kacigu, izme s uzicama omotanim do koljena i dugi bode u koricama, dri koplje
uz bok, odjeven je u kilt - na ruci mu je tit s natpisom: Rodno mjesto Amerike. Bono me upita
kako da doe onamo, a ja mu kaem da krene uz rijeku kroz Winonu, Lake City i Frontenac, nastavi
Autocestom 10 skroz do Wadene i skrene lijevo na 29., pa e doi ravno onamo. Ne bi je trebalo
biti teko nai. Bono me upita odakle sam rodom, a ja mu kaem s eline staze, s elinog gorja

12
Zgaeni buseni prerijske trave. Razbijeno povealo. Posjetio sam slomljeno sirotite i jahao
preko slomljena mosta. Prelazim rijeku i idem u Hoboken. Moda tamo prijeko stvari nisu
slomljene.

63
Mesabi. to znai Mesabi? upita me. Kaem mu da je to rije iz jezika naroda Ojibwa, znai
Zemlja divova.
No je protjecala. Vani, na puini, svako malo prola bi svjetla tegljaa. Bono me upitao imam
li koju novu pjesmu, neku koju jo nisam snimio. Sluajno sam ba imao. Otiao sam u drugu sobu i
izvadio ih iz ladice, donio ih natrag i pokazao mu. Pogledao ih je i rekao da bih ih trebao snimiti.
Rekao sam mu da nisam sasvim siguran u to, da ba neto razmiljam da ih polijem benzinom za
upaljae - rekao sam mu da mi snimanje ploa ba ne pada lako, da mi ne ide od ruke. Odvratio mi
je s Ne, ne i spomenuo ime Daniela Lanoisa... rekao da su kao U2 radili s njim i da im je bio
sjajan partner - da bi mi on bio savren suradnik - da bi uvelike mogao pridonijeti rezultatu. Lanois
poima kao glazbu slino kao ja. Bono je otiao da telefona, nazvao ga i dao mi slualicu, pa smo
razmijenili nekoliko rijei. U biti, Lanois mi je rekao da radi u New Orleansu i kazao da ga
potraim ako me put nanese onamo. Rekao sam mu da hou. Da ne bi bilo zabune, nimalo mi se
nije urilo da snimam. Nastupi su mi bili vaniji od svega. Ako ikada i snimim neku novu plou,
morat e imati neto zajedniko s tim ciljem. Imao sam jasan put pred sobom i nisam htio
upropastiti priliku da si vratim glazbenu slobodu. Morao sam pustiti da se situacija pojednostavi i
izbjegavati nove komplikacije.

U New Orleansu je bila jesen, a ja sam imao sobu u hotelu Marie Antoinette i sjedio uz bazen u
vrtu hotela s G. E. Smithom, gitaristom mojega sastava. ekao sam da doe Daniel Lanois. Zrak je
bio ljepljivo sparan. Grane stabala visjele su nad nama pokraj drvene reetke stavljene uza zid
cvjetnjaka. Lopoi su plutali tamnom, etvrtastom fontanom, a pod su prekrivale zavojite mramorne
ploe. Sjedili smo za stolom pokraj kipia Klio odlomljena nosa. Kipi kao da je znao da smo tu.
Otvorila su se vrtna vrata i Danny je uao. G. E., koji je promatrao svijet netreminim,
elinoplavim oima, oprezno ih je podigao i naas susreo pogled Lanoisovih. Vidimo se zaas,
rekao je G. E., ustao i otiao. Vrt je bio pun dobroudnih duhova i prozrane arome mirisnih rua i
lavande. Lanois je sjeo. Bio je od glave do pete noir - tamni sombrero, crne jahae hlae, visoke
izme, kratke rukavice - sav od sjenke i siluete - zatamnjen, crni princ s crnih brda. Bio je otporan
na habanje. Naruio je pivo, a ja sam uzeo aspirin i coca-colu. Odmah je preao na stvar, upitao me
kakve pjesme imam, kakvu plou sam zamislio. Nije to bilo pravo pitanje - tek tema za poetak
razgovora.
U otprilike sat vremena shvatio sam da bih mogao raditi s tim ovjekom, stekao sam vrsto
povjerenje u njega. Nisam znao kakvu sam to plou zamislio. Nisam ak znao valjaju li mi pjesme
uope. Nisam ih ni pogledao otkako sam ih pokazao Bonu, kojemu su se jako svidjele, ali tko zna je
li bio iskren. Veinom nisu ak ni imale melodije. Danny mi veli: Moe snimiti sjajnu plou,
zna, ako to zbilja hoe. Otpovrnem mu: Jasno da e mi trebati tvoja pomo, a on kimne.
Zanimalo ga je imam li nekog glazbenika na umu. Kad sam mu rekao da nemam, pitao me to
mislim o sastavu uz koji me sino uo kako sviram. Ne ovaj put, rekao sam mu. Kazao mi je da
mu hit-ploe nisu bitne: Miles Davis nikad nijednu nije snimio. To mi je sasvim odgovaralo.
Tom prilikom nismo imali u vidu neko odreeno vrijeme poetka rada, samo smo razmijenili
miljenja da vidimo dijelimo li srodne stavove - jesu li obojici na zdravim nogama. Proveli smo
najvei dio popodneva u razgovoru i purpurni zalazak sunca istopio se u sumrak. Upitao me bih li
htio uti plou koju snima s The Neville Brothersima, a ja sam rekao: jasno. Otili smo u priruni
glazbeni studio koji je on bio sloio u viktorijanskoj zgradi na Aveniji St. Charles, aleji golemih
hrastova kojom maslinastozeleni tramvaji voze liniju dugu trinaest milja. Ploa The Neville Brothersa
Yellow Moon bila je skoro gotova, pa smo sjeli posluati nekoliko pjesama. Jedan brat Neville
odmarao se u prostoriji, ruku skupljenih u krilu, zabaene glave i kape navuene preko oiju, nogu
podignutih na stolicu. Iznenadio sam se uvi kako Aaron Neville pjeva dvije moje pjesme, Hollis
Brown i With God on Our Side. Koja sluajnost. Aaron je jedan od velikih svjetskih pjevaa,
ovjek sirove snage graen kao tenk, ali obdaren posve aneoskim darom pjevanja, glasom koji bi
gotovo mogao iskupiti izgubljenu duu. To djeluje tako neuskladivo. Toliko o izgledu. U njegovu
pjevanju ima toliko duhovnosti da bi gotovo moglo vratiti razboritost ovom suludom svijetu. Uvijek
se iznenadim kad ujem neku svoju pjesmu u izvedbi umjetnika koji je na tako visokoj razini. Kroz
godine pjesme mogu izmaknuti ovjeku, ali ovakva ih izvedba uvijek ponovno priblii.

64
 Nakon to sam uo Aaronove izvedbe svojih pjesama, nejasno sam se sjetio razloga zbog
kojega smo doli. Danny me upitao je li mi neka od novih pjesama slina ovima. Rekao sam mu: ne
naroito, ne bih rekao, ali vidjet emo. Jako mi se sviala atmosfera i postava. Lanois je rekao da
moe unajmiti jednu drugu kuu u etvrti, pa u njoj moemo snimati. Odsvirao sam nekoliko
djelominih melodija na klaviru kao mogue dionice pojedinih pjesama, a onda je bilo dosta za taj
dan. Nisam raunao s tim da e on zapamtiti te spontane melodije i da u zbog toga poslije poaliti.
Sloili smo se da emo se pokuati nai idueg proljea. Lanois mi se svidio. Nije imao neki
divovski ego, djelovao mi je disciplinirano - niega meetarskog u njemu nije bilo, a jo je gajio i
iznimnu strast prema glazbi. Ako itko u sebi nosi svjetlost, imao sam dojam da je to Danny, pa bi
moda mogao zasjati. Djelovao mi je kao ovjek koji, dok radi na neemu, pristupa poslu kao da
sudbina svijeta ovisi o krajnjem rezultatu. Opet emo se nai u oujku, kao da nam je susret
proreen u svetim spisima.

Pojavio sam se u New Orleansu poetkom proljea, uselio u veliku unajmljenu kuu blizu
Audubon Parka, udobnu za stanovanje, sa svim sobama pristojne veliine, namjetenu dosta
jednostavno, s garderobnim ormarima u praktiki svakoj sobi. Nismo mogli doi na udobnije mjesto
za mene. Bilo je zaista savreno. Ondje se moglo polako raditi. U studiju su me ekali, ali nije mi se
dalo srljati. Prije ili poslije morat u prijei na stvar, ali to moe priekati do sutra. Donio sam
pregrt pjesama sa sobom i bio sam prilino siguran da e ispasti dobre.
Sad sam pak otiao u etnju sumrakom. Zrak je bio tmuran i opojan. Na uglu jednog bloka
divovska je, suhonjava maka uala na betonskom odboju. Stao sam pred nju, a maka se nije ni
pomaknula. Bilo mi je krivo to nisam ponio vr mlijeka. Oi i ui bile su mi otvorene, svijest posve
iva. U New Orleansu se najprije uoe parcele za pokope - groblja - a ona su hladan prizor, jedna od
najboljih stvari ondje. Dok prolazi pokraj njih, nastoji biti to je mogue tii, da mrtvi lake
poivaju. Grki, rimski, sveani - dvorski mauzoleji izraeni po narudbi, fantomski, znakovi i
simboli skrivena propadanja - duhovi ena i mukaraca koji su grijeili i koji su umrli, i koji sad
ive u grobnicama. Prolost ovdje ne prolazi tako brzo. Moe se dugo biti mrtav. Duhovi hitaju
prema svjetlosti, gotovo da se moe uti teko disanje - due, sve odlune da nekamo odu. Za
razliku od mnogih mjesta u koja se vrati i shvati da vie nemaju onu ar, New Orleans je jo ima.
No te moe progutati, no nita od toga te ne dira. Svaki ugao krije obeanje neega odvanog i
idealnog, neega to samo to nije poelo. Neto se bestidno radosno krije iza svakih vrata ili pak
ondje netko plae glave zarivene u dlanove. Lijeni ritam proima sneni zrak, a atmosfera pulsira od
davnanjih dvoboja, ljubavi iz minulih ivota, drugova koji trae svoje drugove da im nekako prue
pomo. To se ne vidi, ali zna da je tu negdje. Netko uvijek tone. Svi kao da potjeu iz vrlo starih
junjakih porodica. Ili su pak stranci. Svia mi se kako je to tamo.
Postoji niz meni dragih mjesta, ali New Orleans mi je drai. Tisuu razliitih pogleda puca u
svakom trenutku. Bilo kada moe naletjeti na obred u ast neke malo poznate kraljice. Ljudi plave
krvi s plemikim naslovima kao suludi se pijanci onemoalo oslanjaju na zidove i provlae kroz
kal. ak i oni kao da raspolau shvaanjima koja bi vrijedilo sasluati. Nema postupka koji bi se
ovdje inio neprilinim. Grad je jedna vrlo duga pjesma. Vrtovi puni mauhica, ruiastih petunija,
opijata. Svetita okiena cvijeem, bijela mirta, bugenvilija i ljubiasti oleandar drakaju osjetila,
proimaju te hladnim i bistrim osjeajem.
Sve je u New Orleansu dobra ideja. Ureene kolibe u stilu hramova i lirske katedrale jedna do
druge. Kue i zdanja, graevine nesputana sklada. Talijanski, gotiki, romaniki, neogrki stil u
dugoj vrsti stoje na kii. Rimokatolika likovnost. iroki prednji trijemovi, tornjii, balkoni od
lijevana elika, kolonade - desetmetarski stupovi, velianstveni i divni - krovovi s dva sljemena, sva
arhitektura cijelog bijelog svijeta, a ne kree se. Sve to i gradski trg na kojem su se obavljala javna
smaknua. U New Orleansu gotovo da se mogu opaziti druge dimenzije. Ovdje postoji samo
dananji dan, zatim padne veer, a sutra e onda opet biti dananji dan. Kronina melankolija visi s
grana. Nikada te ne moe zamoriti. Nakon nekog vremena osjeti se poput duha iz jedne od onih
grobnica, kao da si u muzeju votanih figura pod grimiznim oblacima. Carstvo duhova. Imuno
carstvo. Jedan Napoleonov general, Lallemand, navodno je doao ovamo da vidi kako je, u potrazi
za mjestom gdje bi se njegov zapovjednik sakrio nakon Waterlooa. Izvidio je grad i otiao, rekavi

65
da je ovdje vrag proklet, kao i svi ostali, ali jo i gore od njih. Vrag doe ovamo i uzdahne. New
Orleans. Jedinstveni, starinski. Sjajno mjesto za ivot putem tuih ivota. Nita ga ne moe
promijeniti i nikad te niim ne moe povrijediti, sjajno je mjesto da se zaista uhvati u kotac s
neim. Netko stavi neto pred tebe, a onda bi ba to mogao i popiti. Sjajno je mjesto za intimu ili
besposliarenje. Mjesto kamo doe u nadi da e se opametiti - da hrani golubove i prosi
milodare. Sjajno mjesto za snimanje ploa. Moralo bi biti - ili sam bar tako mislio.

Lanois je postavio opremu u jednom od svojih patentiranih studija tipa ponesi i preseli- ovaj
put smjeten u viktorijanskoj zgradi u Ulici Soniat, nedaleko od groblja Lafayette br. 1 - francuski
prozori, zaporci sa aluzinama, visoki gotiki stropovi, obzidano dvorite, otraga bungalovi i
garae. Teke su deke zvuno izolirale prozore.
Dan je angairao eklektinu skupinu glazbenika. Meu njima je bio Mason Ruffner, gitarist i
pjeva iz Fort Wortha, koji je nastupao po klubovima u Ulici Bourbon poput The Old Absinthe
Bara. Ruffner je bio regionalna zvijezda, nosio je visoku kokoticu i smijeio se zlatnim zubom s
malom intarzijom gitare. Izdao je nekoliko ploa i znao obilje eksplozivnih rifova s funky
prizvukom, uz oit utjecaj rockabilly tremola, a pisao je i pjesme, kazao da je zalazio u teksake
knjinice i itao Rimbauda i Baudelairea ne bi li usavrio svoj rjenik. Takoer mi je rekao da je
kao tinejder svirao s Memphis Slimom. Pomislio sam da u tome nas dvojica imamo neto
zajedniko. Ja sam svirao s Big Joeom Williamsom dok sam bio jo klinac. Mason je imao nekoliko
dobrih pjesama. Jedna je sadravala stih: You do good things for people and it just makes them
bad.13 Moda bih je i sm bio snimio da nisam imao vlastite izvorne pjesme. Drugi gitarist, Brian
Stoltz iz Slidella, takoer je svirao na funky, razoran nain, ali bio je oputenijeg karaktera, s
razraenim kombinacijama - godinama je ve svirao uz Nevilleove. Brianovi rifovi bili su razraeni
poput klavirskih obrazaca. Mogao je svirati klavirske rifove Jamesa Bookera na gitari. Tony Hall
svirao je elektrini bas. Willie Green bio je na bas i limenim bubnjevima uz Cyrila Nevillea, koji je
svirao udaraljke. Malcolm Burns, Lanoisov tonac, bio je klavijaturist, a sm je Danny svirao niz
instrumenata - mandoline, mandole, gitare sline violonelu i druga glazbala s prenicama,
plastine zabavne instrumente sline igrakama. Danny je imao svu potrebnu opremu.
Nije mi bilo jasno kako bi se uz takav sastav moglo pogrijeiti, osim ako se malo ne poludi.
Prva pjesma koju sam izvadio iz svoje notne mape bila je Political World pa smo poeli traiti
brze, prodorne naine da je snimimo. Nisam ponio vlastitu opremu, tako da sam uzeo jedan
Lanoisov starinski Telecaster - opako zvui ako ste na betonskom podu ispod krova od valovita
lima, ali u nekim sluajevima zna biti odvie rezak. Volio sam ga svirati, pa sam se svejedno
odluio za njega. Izveli smo Political World na nekoliko razliitih naina i nikako nam nije ila.
Osjeaj je svaki put bio isti. Prvi nain na koji smo pokuali bio je jednako dobar kao i zadnji, ali
negdje u nekom trenutku, kako je veer odmicala, Lanois se odluio za funky stil - uo je jedan
Masonov rif i odluio cijelu pjesmu zasnovati na njemu. Tada je pak meni pjesma ve zvuala
drugaije nego kad sam poeo. Dok smo je svirali, doao sam do drugih zakljuaka, da bi stihovi
mogli zvuati bolje u fragmentarnim ritmovima i da bih mogao izbaciti niz stihova i dodati jedan
drugaije aranirani segment, ali u to vrijeme nisam jo znao koji bi to segment mogao biti.
Pokuavao sam dokuiti zakonitosti naina na koji Danny razmilja, parametre koji su mu u
glavi. Nisam to mogao uiniti za samo jedan dan ili na samo jednom sessionu. Mogue je snimiti
plou bilo gdje, bilo kada i bilo s kim, ali u stvarnosti se to rijetko dogodi. Morate biti okrueni
glazbenicima srodnih nakana. Bilo je metoda koje bih u prolosti instinktivno primijenio kod takve
pjesme, ali ovdje ne bi upalile. Neko su valjale; sad vie nisu.
Nakon nekog vremena poela mi je poputati panja, teko sam zijevnuo i ustao, uzeo snimku
pjesme da je presluam i krenuo natrag kui. Dok sam prolazio pokraj groblja, dolo mi je da se
pomolim na nekoj od onih grobnica. Kasnije te veeri, dok sam sluao to smo stvorili, uinilo mi
se da sad shvaam to treba uiniti. Sutradan sam se vratio u studio i opet su mi pustili pjesmu,
samo to je ovaj put bila jo vie funky. Marljivo su nastavili raditi na njoj nakon to sam sino
otiao. Ruffner je izveo overdub torpednih rifova preko mojih vrlo minimalistikih ritmova na

13
Ljudima ini dobro, a oni od toga samo postaju loi.

66
Telecasteru. Potpuno su izbacili moju gitaru iz miksa. Glas mi je bio tamo negdje usred niega u
nekakvom hodniku zvunog ozraja. Oteli su mi pjesmu. Moglo se uz nju tapkati nogom, pljeskati
rukama ili ritmiki kimati glavom, ali nije se otvarala prema svijetu stvarnosti. Zvualo je kao da
pjevam iz sredine krda, uz obilje topova i tenkova u pozadini. Sto je vie odmicala, to je gora
postajala.
Isuse, sve ste to izveli dok me nije bilo? pitao sam Lanoisa.
Odvratio mi je: to kae?
Mislim da smo fulali.
Otiao sam u kuhinjicu iza dvorita, uzeo pivo iz hladnjaka i svalio se u naslonja. Jedan Danov
pomonik sjedio je na kauu i gledao telku. Bivi klanovac David Duke iz Metairieja u upi
Jefferson bio je izabran u Zastupniki dom savezne drave Louisiane i sad je davao intervju. Rekao
je da sustav socijalne pomoi ne funkcionira i da bi naknada za rad bila bolja - natjerala bi ljude koji
primaju pomo da rade za zajednicu umjesto da besposliare. Takoer je htio staviti zatvorenike iz
dravnih kaznionica u radne programe. Nije htio ni da oni besposliare. Nisam prije vidio Dukea;
izgledao mi je kao filmska zvijezda.
Sabrao sam se i vratio na posao s Danom. Isuse, pomislio sam, pa ovo je tek prva pjesma.
Trebalo bi nam ii lake. Lanoisu se sviao ton pjesme, upitao me to mi ne odgovara kod nje.
Rekao sam mu da je ne moemo ovako razulariti. Moramo je svesti na ono bitno. Uz Lanoisovu
pomo, pokuao sam postii da pjesma poleti, ali nita nije imalo uspjeha. Najprije smo smanjili
Masonov udio, ali onda su ritam i limeni bubanj postali neusklaeni, jer su svirali uz njega, a ne uz
mene. Nakon to smo pojaali moju izvornu gitaru u miksu, bubnjevi su se pokupili na uinu.
Izgubili smo dva-tri dana na puka prenemaganja. Kroz sve to poeo sam uviati da bi pjesma
prije trebala biti poletna balada. Pokuali smo je rastaviti i dodati melodijske linije poput refrena, ali
to je bilo prezahtjevno. Nita ionako ne bi pomoglo. Danny je vrsto vjerovao u funky verziju.
Nisam imao dojam da naroito dobro komuniciramo, to mi je polako slamalo srce, dovraga. U
jednom trenutku situacija je stvarno postala uzburkana. Tako se iivcirao da je prasnuo, okrenuo se,
zamahnuo metalnim bendom kao da je nekakva igraka i razbio ga o pod, sav razjaren. U sobi je
na trenutak zavladala tiina. Mlada djevojka koja je vodila popis snimki i zapisivala biljeke
prestala se smjekati i izala u suzama. Sirota lutkica. Bilo mi je grozno zbog nje. Sve je poelo
kolabirati a da nismo ni poeli. Morat emo se oprostiti od ove pjesme. Bilo je ili prerano ili
prekasno za Political World. Morat emo je staviti na stranu i poslije presluati. Moda e nam
bolje zvuati. To se moe dogoditi.
Idua pjesma s kojom smo pokuali bila je Most of the Time. Nije imala melodiju, tako da
sam morao prebirati po gitari dok je ne naem. Nikad joj nisam uspio iznai vrstu melodiju, samo
openite akorde, ali Danu se uinilo da neto tu uje. Neto to se izrodilo u polaganu,
melankolinu pjesmu. Na njoj je Danny pridonio koliko i bilo koji glazbenik. Unio je slojeve
dionica i uskoro se inilo da pjesma ima nekakav stav i smisao. Nevolja je bila samo u tome to me
stihovi nisu vodili onamo gdje sam elio doi. Pjesma se nije nametala onako kako je trebala.
Mogao sam se lako odrei pet-est stihova da sam ih drugaije sroio. Ipak, za to to smo radili,
Danov postupak je bio u redu. Ali jednostavno je sliila svakoj drugoj pjesmi. Poeo sam je
drugaije doivljavati kad smo nastavili. Kao da je imala vie veze sa samim vremenom nego sa
mnom. Uinilo mi se da bi zvuk nekog sata poput Big Bena trebao otkucavati cijelim trajanjem
melodije, razliitom glasnoom. Pristajala bi joj i izvedba u stilu velikog orkestra. U glavi sam se
ve uo kako je pjevam uz orkestar Johnnyja Otisa. Puno stihova trebalo je premjestiti pa sam
poeo osjeati blokadu. Danny je u pjesmu unio sav timung koji je mogao, sprijeivi da se pjesma
otme, ali u ovom sluaju nisam htio izgubiti svoj pristup. Stihovi su se mogli promijeniti, ali obrasci
su bili zadani. Stvar je iz minute u minutu postajala sve tea, a nijedan komad odjee nije joj
pristajao. Bila je sva zakrena i ustajala.
Sav nas je napor doveo do mrtve toke. Dan bi morao biti aman da joj dade smisla. Ta pjesma,
koja se ve u poetku doimala nedovrenom, samo je postajala sve nedovrenija kako smo
odmicali. Upitao sam se u to sam se to uvalio. Mislio sam da sam sve ove patnje oko snimanja
ostavio za sobom. Nije mi to trebalo. Nije bila stvar u tome da prezirem tu pjesmu, samo vie nisam
imao volje da radim na njoj. Stihovi su bili tako puni maglovitih znaenja, a u pjesmi nije bilo
niega to se preobraavalo, ak ni uz sav taj timung.

67
 Nakon to sam malo posjedio i porazgovarao s Dannyjem i Malcolmom, snimio sam pjesmu
Dignity samo uz Briana i Willieja. To je bila prva stvar na koju smo prionuli a da je dala
rezultate, i to ne samo u mojim snovima. Posluali smo snimku i Dan se uzbudio, rekao da pjesma
itekako obeava i dogovorio da je sutradan naveer snimi uz Rockin Doopsie and His Cajun Band.
Nije bilo nikakvih problema s pjesmom u obliku u kojem smo je upravo snimili, uz minimum
instrumenata i s vokalom u prvom planu, ali znao sam to Dan nastoji uiniti i htio sam vidjeti kako
e to ii, tako da nisam osjeao nikakav pritisak ili nelagodu zbog novog snimanja pjesme. Nisam
to smatrao nerazumnim.
Na povratku kui proao sam pokraj mjesnog kina u Ulici Prytania, gdje se davao The Mighty
Quinn. Mnogo godina prije napisao sam pjesmu s naslovom The Mighty Quinn koja je postala hit
u Engleskoj, pa sam se upitao o emu je u filmu rije. Poslije u se iskrasti onamo da ga pogledam.
Radilo se o napetom krimiu, trileru smjetenom na Jamajki, s Denzelom Washingtonom u ulozi
monog Xaviera Quinna, detektiva koji rjeava zloine. Ba udno, upravo sam ga tako zamiljao
kad sam napisao pjesmu The Mighty Quinn. Denzel Washington. Zacijelo je bio moj poklonik...
godinama poslije glumit e boksaa Hurricanea Cartera, jo jednog ovjeka o kojem sam napisao
pjesmu. Upitao sam se bi li Denzel mogao odglumiti Woodyja Guthrieja. U mojoj dimenziji
stvarnosti svakako bi.

U kui na Audubon Placeu kuhinjski je radio uvijek bio ukljuen i uvijek okrenut na WWOZ,
sjajnu postaju iz New Orleansa koja uglavnom daje rani rhythm and blues i ruralnu junjaku
gospel glazbu. Najdrai mi je DJ, bez konkurencije, bila Brown Sugar. Vodila je program u
pononim satima i putala ploe Wynonie Harris, Roya Browna, Ivory Joea Huntera, Little Waltera,
Lightnin Hopkinsa, Chucka Willisa, sve samih velikana. esto mi je pravila drutvo dok su svi
ostali spavali. Brown Sugar, ma tko da je bila, imala je gust, polagan, snen glas iz kojeg se cijedila
melasa - zvuala je krupno poput bizona - i samo je priala, primala pozive, davala savjete o ljubavi
i vrtjela ploe. Pitao sam se koliko bi godina mogla imati. Pitao sam se zna li ona da me privukla
svojim glasom, ispunila unutarnjim mirom i spokojem, i da je u stanju ispraviti sve to me jedi.
Oputao sam se dok sam je sluao. Zurio sam u radio. Ma to da bi rekla, vidio sam svaku rije dok
ju je izgovarala. Mogao sam je satima sluati. Ma gdje da je bila, najradije bih cijeloga sebe bio
stavio ondje.
WWOZ je sliio postajama koje sam znao sluati do kasno u no dok sam bio mlad, vratila mi
je u sjeanje iskuenja mladosti i dotaknula njezin duh. U ono vrijeme, kad neto ne bi ilo kako
treba, radio je mogao poloiti ruke na tebe i sve bi bilo u redu. Bila je tu i postaja s country
glazbom, koja je poinjala emitirati rano, prije zore, i putala sve pjesme iz pedesetih, obilje
western swing stvari - klip-klop ritmove, pjesme kao Jingle, Jangle, Jingle, Under the Double
Eagle, Theres a New Moon over My Shoulder, Deck of Cards Texa Rittera, koju nisam uo
valjda trideset godina, pjesme Reda Foleyja. esto sam je sluao. Takva se postaja mogla uti i u
mojem rodnom mjestu. Na neki udan nain, imao sam dojam da kreem ispoetka, da mi ivot
iznova poinje. Primao sam i jednu jazz postaju - davala je uglavnom aktualne stvari - Stanleyja
Clarka, Bobbyja Hutchersona, Charlesa Earlanda, Patti Austin i Davida Benoita. New Orleans je
imao najbolje radijske postaje na svijetu.

Elliot Roberts, koji mi je bukirao koncerte, doao me posjetiti u New Orleansu. Pokazao mi je
raspored sljedee turneje, a ja sam se razoarao. Bio je izrazito drugaiji od onoga o emu smo
razgovarali. Sadravao je vrlo malen broj istih onih gradova u kojima sam nastupio prethodne
godine. Ovi predstojei nastupi bit e u Europi. Rekao sam mu da se nismo tako dogovorili, da se
moram vratiti u ista ona mjesta gdje sam prole godine nastupio.
Ne moe svirati u istim gradovima svake godine, nikome se nee dii na to. Mora pustiti
gradove na miru. Daj im da malo predahnu, rekao je.
Shvaao sam to mi Elliot eli rei, ali nisam to i prihvaao. Moram se na ista mjesta vratiti
dvaput, ak i triput godinje - nije bitno.

68
 Tebe doivljavaju na odreen nain. Za njih si mitska osoba. Doivi to onako kako sm
doivljava Jesseja Jamesa. U ono vrijeme je bilo puno pljakaa banaka, puno bjegunaca iz zatvora
- puno razbojnika, pljakaa vlakova... ali jedino ime kojeg se ljudi sjeaju je Jesse James. On je bio
mitska osoba. Nee nastupiti u istim mjestima svake godine, kao to nee pljakati iste banke.
Ma ba si to pametno smislio, rekao sam. Ova rasprava je bila besciljna i nije imalo smisla
ulaziti dublje u nju.
Odveo sam Robertsa sa sobom u studio, gdje je Lanois ve postavio Rockin Dopsie and His
Cajun Band u veliki salon. Poeli smo snimati Dignity oko devet naveer. Znao sam to Lanois
ima na umu i smatrao da u tome moda ima neega. Dihotomija upadanja melodijskih promjena u
tu pjesmu utemeljenu na stihovima, uz raspoloeni sastav Cajun, mogla bi biti zanimljiva... ali to se
moe otkriti samo tako da se krene u otkrivanje. Nakon to smo krenuli u lov na nju, pjesma kao da
se poela guiti u omi. Svi ti ustrajni ritmovi poeli su zatvarati stihove. Stil kao da nije mario za
njihovo postojanje. I Dan i ja vidno smo se smeli. Svaka je izvedba pjesmi oduzimala jo vie
energije. Snimili smo je niz puta, mijenjajui tempo, ak i tonalitet, ali bilo je kao da smo iznenada
baeni u pakao. Demo je zvuao kao da smo ga ja, Willie i Brian snimili bez ikakva truda i glatko je
tekao. Svakako, kao to je rekao Danny, nije zvualo dovreno, ali koja snimka ikada tako zvui?
Dopsie se nasekirao gotovo u istoj mjeri kao i ja. udnog smo to bika zajahali. On i njegov sastav
nikad nisu izgubili pribranost, u svakom sluaju. Rije je o pjesmi koja nema ba dvanaest taktova i
mora odisati dojmom prisnosti kako bi imala uinka. Ovako je postajala odvie sloena i zakuasta.
Pjesmi je bio potreban timung teksture i ozraja, a Lanoisu to tako dobro ide. Nisam mogao
dokuiti zato nam to ne polazi za rukom. Satima radi na neemu i zavrti ti se u glavi. Nakon
nekog vremena izgubi sposobnost prosuivanja.
Sviranje nam je dojadilo oko tri sata ujutro pa smo krenuli samo izvoditi bilo koju staru stvar:
Jambalaya, Cheatin Heart, There Stands the Glass - klasike countryja. isto iz fore, svirajui
kao na veselom krstarenju. Dva Danova tonca radila su na smjenu od poetka, a cijele noi bilo je
vrue i sparno. Plava flanelska koulja bila je posve mokra na meni. Znoj mi se cijedio s lica. Usred
svega toga odsvirao sam jednu svoju novu pjesmu, Where Teardrops Fall. Brzo sam je pokazao
Dopsieju i snimili smo je. Trebalo nam je nekih pet minuta i nismo je uvjebavali. U zavrnici je
Dopsiejev saksofonist John Hart odsvirao alosnu solau od koje mi je gotovo nestalo daha. Sagnuo
sam se i uspio ugledati lice sviraa. Sjedio je cijele noi tamo u mraku a da ga uope nisam uoio.
ovjek je bio pljunuti dvojnik Blind Garyja Davisa, sveenika-pjevaa kojega sam poznavao i
pratio godinama prije. to on ovdje radi? Isti tip, isti obrazi i brada, fedora-eir, tamne naoale. Iste
grae, iste visine, u istom dugom crnom kaputu - sasvim isti. Da se najei. Veleasni Gary Davis,
jedan od arobnjaka suvremene glazbe... kao da je ustao iz groba i sad motri kako nam ide,
netremice nadzire sve to se dogaa. Uputio mi je nekakav udan pogled s druge strane prostorije,
kao da je u stanju vidjeti povrh trenutka, kao da mi je bacio ue da se spasim od utapanja.
Odjednom sam shvatio da sam na pravom mjestu i radim pravu stvar u pravo vrijeme i da je Lanois
pravi lik za to. Bilo mi je kao da sam skrenuo za ugao i ugledao Boje lice.
Idue veeri poeli smo presluavati sve one razne snimke pjesme Dignity. Lanois ih je sve
sauvao. Bilo ih je sigurno vie od dvadeset. to god da je Dan smatrao obeavajuim u toj pjesmi,
sad je bilo izubijano i unakaeno. Nikad se nismo vratili na toku s koje smo poeli, otili smo u
ribolov i vratili se praznih ruku. Ni u jednoj repeticiji nismo vratili sat unatrag. Samo smo ga
navijali. Svaka je repeticija bila novo zamreno klupko. Od takvih repeticija doe ti da se upita o
smislu svojega postojanja.
Zatim je niotkuda, usred svega toga, dola Where Teardrops Fall. To je bila tek trominutna
balada, ali tjerala je ovjeka da ustane i ostane ukoen na mjestu. Kao da je netko povukao konicu
za opasnost u vlaku. Pjesma je bila prekrasna i arobna, poletna, a ujedno i dovrena. Pitao sam se
dijeli li Danny moje miljenje, a ispostavilo se da je tako. Ne mogu se uope sjetiti ove, rekao je
Danny. U redu, oito emo na neko vrijeme ostaviti Dignity na miru. (Nikad joj se nismo vratili.)
Lanois je rekao da se i njemu svia ta balada, da ima neega u njoj, ali - a to je bilo veliko ali
rekao je da je moemo poboljati, pa sam ga pitao kako, a on je rekao da pjesma nije sasvim
usklaena i da leluja. Moda i jest... tri ujutro. Mogli bismo uzeti Masona i Daryla i koga ve god
da podloe bolju matricu. Jasno, rekao sam i izaao iz studija na stranja vrata, proao dvoritem i

69
otiao do slastiarnice u Ulici Magazine, gdje sam se malo zadrao, jer sam htio biti sm - iskljuiti
upravljaka plou.
Prelistao sam lokalni glazbeni list i vidio da se Mick Jones, jedinstveni gitarist The Clasha,
oporavlja od upale plua. U lanku je pisalo da je zamalo umro. Da sam se bar njega sjetio zamoliti
da mi svira u sastavu. Bio bi savren, ali bilo je jo prerano da razmiljam o tome. I Marianne
Faithful je snimala novu plou. Bila je sjajna velika dama, neko sam je poznavao. Nisam je neko
vrijeme vidio. U listu je pisalo da gaji novi stav i osjeaj prema ivotu nakon to je prola
odvikavanje u Hazeldonu, klinici smjetenoj gore u Minnesoti. Bilo mi je drago zbog nje. Elton
John dao je na drabu sve svoje pokustvo i kostime. Objavili su fotografiju njegova flipera.
Izgledao je fantastino i bilo mi je krivo to se ne nadmeem za njega.
Otiao sam iz slastiarnice i opet se naao na ploniku. Vjetar me udario u lice. Mjeseina je
obasjavala ljeskave listove, a moji su koraci uznemirili dvorite puno maaka. Iza ograde od
lijevana eljeza prijetei je zareao pas. Crna je limuzina prola ulicom, u njoj par cugera - sputeni
prozori, iz zvunika treti pjesma Paule Abdul. Preao sam ulicu dok je automobil odmicao i poao
Audubon Parkom prema ulici u kojoj sam stanovao, pokraj Avenije St. Charles. ak i uza sve svoje
crkve, hramove i groblja, New Orleans nema duhovno strujanje svetih mjesta. To je hladna,
smrznuta injenica. Treba neko vrijeme da se shvati. U mnogim mjestima valja se mijenjati s
vremenima. Ovdje to nije nuno. Vratio sam se kui, otiao u kuhinju i ondje posjedio neko
vrijeme, sluao Brown Sugar. Putala je Dangerous Woman Little Juniora Parkera. Zatim sam se
popeo na kat i uvukao pod plahte.

Za koji dan posjetila me obitelj i izrazila elju da ode na veeru u poznati restoran Antoines.
Nije mi se dalo ii, ali svejedno sam otiao. Veerali smo u stranjoj prostoriji, a ja sam sjedio ispod
portreta princeze Margarete u istoj stolici u kojoj je navodno sjedio Franklin Delano Roosevelt.
Naruio sam samo juhu od kornjae. Nisam htio pojesti nita to bi mi teko palo. Poslije u morati
opet do Lanoisa. Rano sam otiao iz blagovaonice, izaao u olujnu kiu, ali bilo mi je drago to sam
bio ondje. to sam osobno vidio taj restoran.
Kiilo je s prekidima ve tri-etiri dana, a sad je opet pljutalo. Danny je postavio sve kako
treba da ponovno snimimo Where Teardrops Fall. Opet smo bili u istom onom salonu s otprilike
etiri-pet glazbenika. Za tili as smo poeli. Snimili smo matricu koja se glazbeno inila posve
dobrom, ali nekako mi nije odgovarala. Bilo je teko pjevati uz nju - kao da nije imala aroliju one
prijanje. Slegnuo sam ramenima, nisam je mogao pogoditi, nikako mi nije ilo snimanje ove
verzije. Kao pjevau, bilo mi je kao da se pokuavam popeti skliskim deblom. Pomislio sam: Zato
ne upotrijebimo onu drugu? Onu drugu snimku? to nije u redu s njom? Danny je drao da druga
snimka nije u redu, a, naravno, nije ni bila - ne u tehnikom smislu. Nije ju se moglo popraviti, ali
to je bilo u redu - nije bilo razloga za paanje u nju, takvu kakva jest. Imala je neku nepobitnu
velianstvenost, a poslije smo se Danny i ja sloili oko toga, vratili se, posluali Dopsiejevu verziju
i upotrijebili je.
Snimili smo Series of Dreams, a premda se pjesma Lanoisu svidjela, premosnica mu se jo
vie svidjela, htio je da cijela stvar bude takva. Znao sam na to misli, ali to jednostavno nije bilo
izvedivo. Makar, promozgao sam malo o tome, pomislio da bih vjerojatno mogao poeti s
premosnicom kao glavnim dijelom i upotrijebiti glavni dio kao premosnicu. Hank Williams je to
svojedobno uinio s pjesmom Lovesick Blues, ali koliko god da sam razmiljao o tome, ta mi
zamisao nije djelovala bogzna kako, a nije bilo zdravo o pjesmi razmiljati na taj nain. Smatrao
sam da je dobra takva kakva je - nisam se htio pogubiti u pretjeranim razmiljanjima o promjenama.
Danny se trudio da mi pomogne da ta pjesma upali i imao je dovoljno samopouzdanja da iskua bilo
to. Bilo mu je silno stalo. Poneki put bih pomislio da mu je i odvie stalo. Bio je kadar uiniti bilo
to da pjesma uspije - prazniti lonce, prati posue, mesti podove. to god. Bilo mu je jedino bitno
dobiti ono neto, a to sam shvaao.
Lanois je bio jenkijevac, potjecao je iz kraja sjeverno od Toronta - zemlje krplji, apstraktnog
razmiljanja. Sjevernjaci razmiljaju apstraktno. Kad je hladno, ne uzrujava se, jer zna da e
jednoga dana opet biti toplo... a kad je toplo, ne brine se ni zbog toga, jer zna da e opet biti
hladno. Nije to kao u vruim krajevima gdje je vrijeme uvijek isto i ne oekuje da e se ita

70
promijeniti. Lanoisovo razmiljanje mi je odgovaralo. I ja apstraktno razmiljam. Lanois ima
tehniki um, a uz to je i glazbenik, obino svira na svakoj ploi koju producira. Ima svoje pojmove
o overdubbingu i teorije o manipuliranju vrpcama pri snimanju ploe koje je razvio uz engleskog
producenta Briana Ena, a ima i vrste stavove. Ali i ja sam prilian individualac i ne volim kad mi
se kae da uinim neto to ne razumijem. U tome je bila potekoa koju smo morali razrijeiti.
Jedna stvar koja mi se kod Lanoisa sviala bilo je to to nije htio plutati po povrini. Nije ak htio ni
plivati. Htio je skoiti i duboko zaroniti. Htio se vjenati sa sirenom. Sve mi je to odgovaralo. Tu i
tamo, u vrijeme dok smo snimali Series of Dreams, kazao bi mi neto poput: Trebaju nam
pjesme poput Masters of War, Girl from the North Country ili With God on Our Side. Poeo
me salijetati, valjda svaki drugi dan, izjavama da bi nam zaista dobro dolo nekoliko takvih
pjesama. Kimao sam glavom. Znao sam da je tako, ali dolazilo mi je da zareim. Nisam imao nita
slino tim pjesmama.
Kad smo poeli raditi na What Good Am I? morao sam se dati u lov na melodiju, a nakon to
sam tome posvetio primjereno vrijeme, Danny je rekao da je neto uo. Meni se inilo da sam blizu
neega, ali da jo to nisam naao. Prenaporno sam traio. Kad je neto dobro, ne treba se traiti.
Moda je bilo samo na tri pedlja od mene, ne znam. Ali istroio sam svu svoju energiju i pomislio
da bih ba mogao pristati na to to se Lanoisu svia, iako je bilo presporo za moj ukus. Danny je
upotrijebio vieslojne ritmove da stvori ugoaj pjesme. Rijei su mi se sviale, ali melodija nije bila
ba sasvim posebna - nije ostavljala nikakav emotivni dojam. Stavivi na stranu osobne razlike,
posvetili smo pjesmi neko vrijeme i dovrili je.
U proteklih tjedan-dva uo sam da traje knjievni festival Tennesseeja Williamsa i htio sam
vidjeti to je ostalo od njega. Tako sam jedne veeri otiao u Ulicu Coliseum u Garden Districtu, do
i jedne od onih kua s dvije galerije i krovom sa zabatima, okruenom stupovima, ne bih li uo
neto o Tomu, otkrio neto o udesnoj istinitosti njegovih komada. Na papiru su mi uvijek zvuali
nekako ukoeno. Treba ih vidjeti uivo na pozornici da ostave potpuni ok.
Upoznao sam Williamsa jednom prilikom poetkom ezdesetih i izgledao je kao genij, to jei
bio. Predavanje u organizaciji drutva bilo je pri kraju kad sam stigao. Dok sam ulazio, drugi su ve
uglavnom izlazili, pa sam se okrenuo i krenuo natrag u studio, poavi Ulicom Loyola pokraj
groblja Lafayette br. 1. Rominjalo je. takori su se verali po banderama.
Kasnije te veeri poeli smo snimati Ring Them Bells. U pjesmi je bio jedan stih koji sam
nastojao popraviti, ali nikad nisam... zadnji stih... breaking down the distance between right and
wrong14. Stih je pristajao, ali nije odgovarao onome to osjeam. Right or wrong, kao to ima
smisla u pjesmi Wande Jackson, ili right from wrong, kao u pjesmi Billyja Tatea, to moe proi,
ali ne i right and wrong. Taj pojam nije postojao u mojoj podsvijesti. Uvijek su me bunile takve
stvari, nisam vidio nikakav moralni ideal na djelu u tome. Pojam toga da si moralno u pravu ili
moralno u krivu kao da je ugoen na pogrenu valnu duinu. Stvari koje nisu predviene u
pravilniku dogaaju se svakodnevno. Ako netko ukrade kou da bi od nje izradio cipele za
siromahe, to je moda moralni in, ali zakonski nije odobren, tako da je kriv. Te su me stvari
muile, ti zakonski i moralni vidovi postupaka. Ima dobrih djela i loih djela. Dobra osoba moe
uiniti neto loe, a loa osoba neto dobro. Ali nikad nisam stigao popraviti taj stih. Objavljena
repeticija odlikuje se izravnim, prirodnim zvukom s vrlo malo eksperimentiranja. Imao sam dojam
da sam je mogao izvesti bez pratnje. Ako se to izuzme, Lanois joj je na toj snimci uhvatio bit
pjesme, unio aroliju u njezine otkucaje i b'lo. Snimili smo je upravo onako kako sam je i naao...
dvije-tri repeticije sa mnom na klaviru, Danom na gitari i Malcolmom Burnom na klavijaturama.
Definitivno je ulovio trenutak. Moda je ak ulovio cijelu eru. Postupio je kako treba - izradio je
tonu, dinaminu verziju. Svatko to moe uti. Pjesma se dri od poetka do kraja - Lanois je iz nje
izvukao sav njezin otri, harmonijski smisao. U tome je Dan bio vie od tonca. Bio je poput doktora
sa znanstvenim naelima. Jedanput sam ga upitao: Danny, jesi li ti doktor? Jesam, ali ne
medicine, osmjehnuo se.
Lanois i njegova ekipa imali su hrpu originalnih Harleyja parkiranih iza kue i u dvoritu
studija. Uglavnom Panheade s HydraGlide prednjim vilicama, kromiranim farovima, mahom
jednosjede, irokih guma, stranjih svjetala u stilu nadgrobne ploe. Morao sam si nabaviti takav

14
Slomiti razlike izmeu pravog i krivog.

71
motor. Mark Howard, jedan od Danovih tonaca i ljubitelj motocikala, naao mi je jedan - Harley
Police Special iz 66., nabavljen iz Floride, s prahom premazanim okvirom, bicama od
nehrajueg elika, obruem i ratkapama prekrivenim crnim prahom, sve na njemu originalno, a
vozio je dobro. Nakon to sam ga nabavio, poeo sam ga izvoditi u vonju pod pauzom snimanja ili
rano ujutro. Obino bih otiao Ulicom Ferret sve do Canala, katkad u East New Orleans preko voda
Intercoastala ili bih otiao do Jackson Squarea i parkirao ga tamo negdje, blizu katedrale Svetog
Ljudevita. Jedanput sam otiao njime u Wildlife Gardens oko jezera Borgne s pogledima na vodu i
klupama, gdje su Andrew Jackson i njegova bulumenta pirata, Choctawa, slobodnih crnaca,
odvjetnika i trgovake paravojske porazili najbolje vojnike Britanije, poslali ih natrag na more za
sva vremena. Britanija je tom prilikom navodno imala deset tisua vojnika, a Jackson oko etiri, ali
svejedno ih je porazio, kako kau povijesne knjige. Jackson je rekao da bi prije spalio New Orleans
do temelja nego da ga preda. Jackson, Old Hickory, Majstor Krvavih Djela - visok i koat, plavih
oiju i sive upave kose, angrizav, provincijalac, protivnik Banke Sjedinjenih Drava. Barem nije
bacao bombe i ubijao civile i nedunu djecu zbog slave i asti svoje nacije. Zbog toga nee u pakao.
Jedanput sam motorom otiao do Spanish Plaze i parkirao ga u dnu Ulice Canal. U blizini je
brod lopatiar bio usidren na rijeci, inka-inka ritam sastava Cajun s palube zvuao je gotovo
histerino. Pod najjunijom magnolijom poeo sam osjeati neto prema pjesmi Shooting Star,
koju jo nisam bio napisao. Nejasno sam je uo u svijesti. Takvu pjesmu uje kad si posve budan u
glavi i vidi i osjea stvari, ali cijeli ostatak tebe spava. Nisam je htio zaboraviti. Prije nego to
odem iz grada htio sam je zapisati i snimiti. Mislio sam da bi to moglo biti neto slino onome to
Lanois trai.
Everything Is Broken Lanois je smatrao nebitnom pjesmom. Nisam dijelio to miljenje, ali
mogli smo samo na jedan nain donijeti zakljuak, samo je na jedan nain snimiti - u jednom stilu i
uz obilje tremola. Izveli smo pjesmu s punim sastavom u pogonu. Tony Hall na basu i Willie Green
na bubnjevima. Snimili smo je uivo u velikom salonu. Brian i ja svirali smo gitare. Ja sam i dalje
svirao Telecaster. Kada takvu pjesmu snima sa skupinom glazbenika, vrlo je rijedak dan kad se sva
petorica ili estorica osjeate dobro na isti nain u isto vrijeme. Dan je svirao na ovoj pjesmi i
pridonio joj koliko i bilo tko drugi. Smatrao sam da je pjesma uinila upravo ono to je i trebala,
nisam htio ozbiljno promijeniti nita na njoj. Danny ju nije trebao previe kititi, bila je ionako ve
prilino nakiena kad ju je dobio. Kritiari obino ne vole kad od mene dobiju ovakvu pjesmu jer
im se ne ini autobiografskom. Moda i nije, ali stvari koje piem uvijek potjeu s nekog
autobiografskog mjesta.
Iako Lanois nije bio naroito oduevljen pjesmom, znao je da nije promaaj. Znao sam to bi on
htio. Traio je pjesme koje me odreuju kao osobu, ali ono to radim u studiju ne odreuje me kao
osobu. Jednostavno postoji previe sitno tiskanih upozorenja na tisuama stranica da bi se ita
slino dogodilo. Ipak, pomagao mi je kao pjevau. Kao pjeva, moe stradati bez pravih mikrofona
i pojaala, a Lanois je davao sve od sebe da pronae pravu kombinaciju. Naveer sam obino
odlazio hladno raspoloen. Danny, rekao bih mu ponekad, jesmo li jo prijatelji?
Nakon to sam u New Orleansu proveo oko mjesec dana, rano sam ustao i izvukao suprugu iz
kreveta. Bilo je dva sata do zore. to sad ne valja? rekla je. Nisam mislio da neto ne valja. Za
nekoliko minuta izvukla se iz komotnog haljetka i poela kuhati kavu. U praskozorje smo se ve
vozili na Harleyju, preavi rijeku Mississippi prema Bridge Cityju, na putu prema Thibodauxu po
cesti 90. Nismo onamo ili s nekim ciljem, to je bilo samo odredite. U Racelandu smo preli na
cestu 308. Osjeao sam se zagueno - morao sam izai iz grada. Neto nije timalo, kao kad ti je
svijet skriven od pogleda i mora ga pronai. Ako elim ostati budan do kraja ovih sessiona, morat
u otvoriti prozor i vrsto se primiti neega, a ma to to bilo, morat u biti sto posto siguran u to.
Na putu u Thibodaux provezli smo se pokraj Bayou Lafourchea. Bio je sparan dan, kiica je
padala s prekidima, a oblaci su se kidali, nisko nad obzorjem sijevalo je od ege. U tom mjestu
postoji mnogo ulica s imenima drvea, Ulica hrastova, Ulica magnolija, Ulica vrba, Ulica platana.
Zapadna 1. ulica vodi pokraj rukavca. Proetali smo molom koji je izbijao nad vodu preko jezovitih
barutina - otoii trave u daljini i pontonske barke. Bilo je tiho. Kad bi se paljivije pogledalo,
mogla se zapaziti zmija na grani stabla.
Premjestio sam motor blie, uz jedan stari vodotoranj. Sili smo i proetali se, proli pokrajnjim
cestama okruenim gorostasnim empresima, starim i po sedamsto godina. inilo mi se da sam

72
dovoljno daleko od grada, na zemljanim cestama kroz bujne plantae eerne trske, uz labirinte
uruenih zidova od mahovine, s movarnim poljima i mekim blatom svuda uokolo. Motorom smo
se zatim provozali po Ulici pekana, pa pokraj crkve Svetog Josipa, graene po uzoru na onu u
Parizu ili Rimu. Unutra je navodno prava odrezana ruka jednog ranokranskog muenika. Dravno
sveuilite Nichols, Harvard za sirotinju, odmah je malo nie niz ulicu. U Ulici svetog Patrika proli
smo pokraj velebnih dvoraca zemljoposjednika i velikih plantaerskih kua s dubokim trijemovima
i nizovima prozora. Ondje predratna sudnica stoji pokraj dvorana od perploe. Drevni hrastovi i
trone straare jedne do drugih. Bio je ugodan osjeaj biti u pokretu bez ikoga drugog.
Prolo je podne, a mi smo ve neko vrijeme putovali. Praina je puhala, usta su mi bila suha, a
nos zaepljen. Gladni, svratili smo u Chesters Cypress Inn na cesti 20 blizu Morgan Cityja,
restoran s prenom piletinom, ribom i abljim krakovima. Ve sam bio malo umoran. Konobarica je
prila naem stolu i rekla: Jeste li za klopu? Pogledao sam jelovnik, a onda svoju suprugu. Kod
nje sam uvijek volio to to nikad nije bila jedna od onih koji misle da je netko drugi rjeenje za
njihovu sreu. Ni ja ni bilo tko drugi. Oduvijek nosi vlastitu sreu duboko u sebi. Cijenio sam
njezino miljenje i uzdao se u nju. Narui, rekao sam. Trenutak potom, preni som, varivo okra i
blatna pita s Mississippi stigli su nam na stol. Kuhinja je bila u susjednoj zgradi, odmah do nas.
Som i pita bili su na kartonskim pladnjevima, ali nisam bio ni priblino onoliko gladan koliko sam
mislio - samo sam pojeo kolutove luka.
Poslije smo se odvezli na jug prema Houmi. Na zapadnoj strani ceste stoka je pasla uz bijele
aplje, u plitkim su zatonima stajale sive tankonoge aplje - pelikani, plovee kue, ribolov uz cestu
- barke za koljkarenje, mali blatni unovi - stube za izlaz na male molove izboene u vodu. Samo
smo ili dalje, poeli prelaziti razliite mostove, neke visee, neke pokretne. Na Stevensonville
Roadu preli smo kanalski most pokraj malog seoskog duana, a cesta se pretvorila u makadam i
poela opasno vijugati movarama. Zrak je bazdio. Ustajala voda - vlani zrak, smrdljiv i truo.
Nastavili smo na jug dok nismo opazili naftne platforme i brodice za opskrbu, a onda smo se
okrenuli i poli natrag za Thibodaux. Thibodaux nije bio ni tu ni tamo, a meni je um poeo raditi u
oprekama. Bavio sam se milju da moda odemo gore u Yukon, negdje gdje bismo se zaista mogli
uukati. Predveer smo nali svratite u blizini Napoleonvillea. Svratili smo prenoiti i ugasio sam
motor. Bila nam je lijepa vonja.
Odsjeli smo u malom pansionu smjetenom iza plantaerske kue sa stupovima i vrtnim
puteljcima prepunim kipova, u bungalovu kremaste boje sa tukaturama koji je odisao izvjesnom
ari - stajao je poput minijaturnog grkog hrama. Soba je imala udoban krevet s baldahinom i
starinski stol - ostatak je bio kamperski namjetaj, a sa strane je bila i kuhinjica opremljena
posuem, ali nismo ondje objedovali. Legao sam i kroz prozor sluao cvrke i divlja stvorenja u
sablasnome mraku. Volim no. Stvorenja rastu nou. Nou mi je mata na raspolaganju. Sve moje
predrasude o stvarima ieznu. Ponekad je mogue traiti raj na pogrenome mjestu. Ponekad ti
moe biti pod nogama. Ili u postelji.
Sutradan sam se probudio s osjeajem da sam neto shvatio, da sam dokuio razlog zato
nemam dobar osjeaj oko snimanja ploe. Evo zato - ne pokuavam se izraziti ni na kakav nov
nain. Svi moji naini ostali su netaknuti, i to ve godinama. Nije bilo naroitih izgleda da se sada
promijene. Nisam se morao uzverati na iduu planinu. Dapae, nastojao sam osigurati mjesto na
kojem se nalazim. Nisam bio siguran da Lanois to shvaa. Valjda mu to nikad nisam jasno prenio,
nisam uspio nai tih nekoliko pravih rijei.
Cijele noi je kiilo s prekidima, a sad je opet rominjalo. Otili smo iz motela kasno ujutro.
tipavi me vjetar udario u lice, ali dan je bio prekrasan. Nebo je bilo mutnosivo. Sjeli smo opet na
plavi Harley i odvezli se dolje u okolicu jezera Verret, nastavili se voziti visokim stazama, jezditi
pokraj kvrgavih gorostasnih hrastova, stabla pekana - dolje po movarama uz lijane i panjeve
empresa. Sili smo skoro do Amelije i zatim poli natrag - stali na benzinskoj crpki na cesti 90 u
blizini Racelanda. S druge strane prazne parcele stajao je opskuran putniki duan, trava koliba s
natpisom King Tuts Museum, koja mi je zapela za oko. Napunivi spremnik gorivom, polako smo
se odvezli kravljim putem do boka kolibe. Imala je drveni okvir i nadvijeni krov trijema s
potpornim gredama koje su odavno istrunule - pred njom su stajali kamionet pun povra i derutni
stari Oldsmobile Golden Rocket iz pedesetih, podignut na cigle u visokoj travi. Na balkonu je
stajala mlada djevojka i praila tepih, odjevena u ruiaste gimnastike tajice, s dugim crnim

73
nauljenim uvojcima i runikom prebaenim oko ramena. Praina se zadravala u zraku poput
crvena oblaka. Popeli smo se kratkim stubitem i ja sam uao. Moja je supruga ostala vani na
drvenoj klupi za ljuljanje.
Unutra su se prodavale drangulije, novine, slatkii, rukotvorine, koare od movarne trske
ispletene u tom kraju - sloenih uzoraka. Imali su figurice i lane dragulje, neke predmete u
vitrinama, kiobrane, papue, plave vudu-perlice i zavjetne svijee. Ulaz je bio ureen elinim
ukrasima, hrastovim granama - motivi ireva, nekoliko naljepnica za branike vozila. Na jednoj je
pisalo NAJBOLJI DJED NA SVIJETU. Na drugoj TIINA. Na iduoj NAPRIJED, KAMIONI. Tu
je bio i restoran sa slatkovodnim rakovima, s malim pultom na jednoj strani prostorije. S kuka na
zidovima visjeli su komadi prasaca - eljusti prasaca, ui prasaca, da ti se smui. Gazda je bio
vremeni ovjek imenom Sun Pie, jedan od najosebujnijih likova koje sam u ivotu upoznao. Bio je
nizak i ilav poput pantere, lica mranih, ali slavenskih crta, sa slamnatim eirom uska oboda i
plosnata klobuka. Na kostima mu je bila sirova zemljana koa. Mlada djevojka na balkonu bila mu
je supruga. Izgledala je kao uenica. U lokalu je bilo presvijetlo, a stolovi su blistali od poliranja.
Sun Pie je radio na jednoj visokoj galerijskoj stolici. Izgledala je kao da potjee iz katedrale.
Djelomino je bila rastavljena, pritegnuta zavrtnjima sa strane i zalijepljena. Brusio je papirom rub
esterostrane noge.
Traite dobro mjesto za ribolov?
Ne, samo sam u prolazu.
Moglo bi vam biti i gore, veli on meni - zastane pa, kae: I ja sam nekada vozio takve i
kimne prema plavom murjakom motoru. Razgledajte ako hoete. Ima tu dobrih stvari.
Bilo je izloenih postera, jedan s Bruceom Leejem, drugi s predsjednikom Maom. Iza pulta,
prilijepljena za zrcalo, bila je uokvirena fotografija Kineskog zida irokog formata. Na drugom
ciglenom zidu bila je amerika zastava dambo veliine.
Radio je svirao iza nekog zida i zvuk je dopirao pun uma. Beatlesi su pjevali Do You Want to
Know a Secret. Bili su tako lako prihvatljivi, tako vrsti. Sjeam se kako je bilo nakon to su se tek
pojavili. Pruili su intimu i druenje kao nijedan drugi sastav prije njih. Pjesmama e stvoriti
carstvo. To mi se inilo tako davno. Do You Want to Know a Secret. Savrena ljubavna limunada
iz pedesetih, a nitko osim njih nije ju mogao smisliti. Nekako u njoj nije bilo niega ljigavog.
Beatlesi su praili. Sun Pie je odloio alat. Iza njega stajala su dvostruka mreasta vrata to su
vodila prema rukavcu. Sun Pie je popravljao amce u dvoritu s potpornjima, punom pajsera,
slomljenih lanaca i balvana prekrivenih mahovinom. Ula je moja supruga, a Sun Pie je pogledao
prema ulazu, pa opet prema meni.
Molite se? upitao me.
Aha.
Dobro, trebat e vam kad nas Kinezi okupiraju.
Rekao je to a da me nije ni pogledao. Govorio je na udan nain, tako da se osjetim kao da
uope nisam u njegovu prostoru, kao da je on upravo uetao u moj prostor. Znate, Kinezi su ovdje
bili na poetku. Oni su bili Indijanci. Znate, crvenokoci. Narodi Comanche, Sioux, Arapaho,
Cheyenne - svi oni - do zadnjega su bili Kinezi. Doli su amo otprilike u vrijeme kad je Krist lijeio
bolesne. Sve one skvo i svi oni poglavice doli su iz Kine - pjeice su poli iz Azije, pa sili kroz
Aljasku i otkrili ovo mjesto. Postali su Indijanci puno kasnije.
uo sam neko tu priu negdje, da je Beringovo more svojedobno bilo kopnena masa, tako da
je svatko mogao pjeke prijei preko nje iz Azije ili Rusije, i prema tome je bilo mogue da Sun Pie
ima pravo.
Kinezi, a?
Da, tako je. Problem je bio samo u tome to su se raspali u povorke i plemena, poeli nositi
pera i zaboravili da su Kinezi. Zaratili su se meusobno bez ikakva razloga, jedno pleme protiv
drugoga. Svatko je mogao postati neprijatelj. ak i najbolji prijatelj. U tome je priroda i razlog
propasti Indijanaca. Zbog toga su tako lako pali kad su bijelci doli iz Europe da ih pokore. Bili su
zreli kao kruke i spremni da padnu.
Zaintrigiralo me to to je Sun Pie govorio, pa sam sjeo u jednu od onih rasklimanih stolica.
Vraaju se oni, ti Kinezi, u milijunskim brojevima. Tako je predodreeno, a nee morati ni pribjei
sili. Samo e doi amo i nastaviti ondje gdje su prekinuli.

74
 Sun Pie paljivo je izabrao dlijeto i poeo strugati stranji stupi stolice. Na naslonima za ruke
bile su lavlje glave i sloeni vitiasti uzorci u crnom drvu. Radio je izbliza. Pjesma u izvedbi dvojca
Dale and Grace Fm Leaving It Up to You svirala je na radiju. Uinilo mi se da sam ve negdje
vidio lice kakvo ima Sun Pie, ali nisam se mogao sjetiti tono gdje. Imao je neobian nain
govora... spor, ali s gromko okinutim kljunim rijeima. Odloio je alatku i osmjehnuo se,
progovorio blae i kazao mi poneto o sebi. Nije bio ni distanciran ni na oprezu. Rekao je da je
jedanput bio u zatvoru jer je probo ovjeka, da je zato imao velikih nevolja, ali da je taj to zasluio.
Rekao je da bih trebao zaloiti sve svoje dijamante, smaragde i rubine i sve ih zamijeniti za ad, jer
e ad biti nova valuta kada Kinezi dou ovamo sa svojim ribama i svojim mesom. Ljudi misle da
sam lud, ali ne smeta mi. Kinezi su solidni - ne govore prostote. Kineski slavuj pjevat e u ovoj
zemlji. Oni nemaju ni deset zapovijedi, ne trebaju im. Skroz odavde do Perua, Kinezi. Molite se, a?
Za to se molite? Molite se za svijet? Nikad mi nije palo na pamet da se pomolim za svijet. Rekao
sam: Molim se da postanem uljudnija osoba.
Vani je jo rominjalo, ulo se s limenog krova. New Orleans me poeo cimati i osjeao sam
uteg na flaksu. Pogledao sam kroz prozor, pokraj objeenih koara s paprati i bijelim cvijeem,
pokuao razabrati to se nalazi iza vitica visterije na terasi. Nebo je djelomino bilo vedro, ali
svjetlost je zelenkasto sjajila na rubovima.
Pjesma Sea of Love doprla je s radija. Imao sam dojam da sam baen predaleko i da je
vrijeme da se vratim, a sve i ako sam iz New Orleansa bio izaao s izvjesnim ogorenjem ili
agresivnou, oni bi sada trebali biti pokopani. Neko je ovdje bilo hipodroma i staja, rekao je.
Prije stotinjak godina naiao je uragan, etiri metra vode. Dvije tisue ljudi je stradalo - izgubilo
ivote. Kada oluja doe, preklinjete Vladara: Samo me potedi, pa u sve uiniti za tebe. Uzeo je
limenku laka sa starih novina prostrtih po podu. Kad se Vladaru ubija, Vladar ubija. Umoio je
mali kist u limenku iz koje se cijedilo i poeo vui poteze po naslonu za ruke na stolici. Zatim se
prekinuo i odloio kist preko otvora limenke. Cijele su novine bile pokapane lakom, ali svejedno se
dalo razabrati neke stvari, neka lica u vijestima. To je oruje, rekao je, pokazavi na novine. Ja
se njima sluim samo da si zatitim pod. U rukama zlih ljudi to je oruje. Bijedni avoli. Gnjurca
oni ne znaju. Uzeo je dugu turpiju s drvenim drkom. Tu kod nas nema ravnopravnosti. Neki od
nas su posebni. Neki nisu. Neki su od nas vri i pametniji od drugih, neki su slabiji i manje mudri.
Ne mogu si pomoi. Ne moe birati kakav e se roditi. Neki su od nas bolji doktori, a neki bolje
rtve. Neki su od nas bolji mislioci. Neki od nas postanu bolji mehaniari i bolji upravitelji. Nitko u
ovom kraju nije bolji drvodjelja od mene, ali ja ne bih mogao biti dobar odvjetnik. Pravo mi ne ide
u glavu. Nismo ravnopravni ak ni u vlastitim rasama, neki su na vrhu, a neki na dnu. Zastao je i
dohvatio masnu krpu. Mislim da je sve dobro na svijetu moda ve uinjeno. Sun Pie govorio je
jezikom koji se nije dao pogreno shvatiti. Bruce Lee potjecao je iz dobre obitelji i sve ih je
porazio, sve balavce, sve pohlepne kriminalce, one s grabenim rukama, mone ali bezvrijedne
ljude. Nisu se oni mogli suprotstaviti Bruceu Leeju. Savjesti su im, Bog budi s njima, bile zlobne i
kvarne. Sun Pie bio je jedan od najosebujnijih ljudi, kakav bi se zatekao u srcu procesije na nekom
blagdanu, ili moda u jezgri neke razularene svjetine.

Moja supruga, koja se vani na terasi bila posvetila knjizi Johna le Carra nakon to je razgledala
duan, vratila se unutra i olovkom si iscrtavala obrve pokraj prozora. Nismo trebali ni rijei
razmijeniti da bismo znali kako je vrijeme da poemo. Sun Pie je znao da je ona sa mnom, pa mi je
rekao: to je bilo, ovjee? Mislite ostati na veeri ili to? U daljini je odjeknula sirena vlaka i
sabrala me. Bilo je neeg ugodnog u tom zvuku. Rekao sam da nisam ba siguran da bismo mogli.
Sun Pie je nosio naoale sa zlatnim okvirima. Svako malo sunce bi se odrazilo poput iskrica - poput
kometa s tamnog neba to sijevaju s okvira.
Kraljica country glazbe bila je ovdje prije nekog vremena, kupila si je mjedenu pepeljaru.
Na koju to mislite?
Na Sweet Kitty Wells.
A, da.
Blaga je promjena snala Sun Piea. Bacio je pogled prema Maovu posteru. Rat nije nita loe.
Prorijedi stanovnitvo. Mora se pustiti da sve ispliva na povrinu. U mislima sam vidio krv kako se

75
razlijeva i tee. to god da je htio rei, nisam dijelio to miljenje. Smeta li vam vaa savjest? Nije
bitno, ovjekova savjest je beskorisna, bila ona ista ili puna krivnje, barem u iva ovjeka. Ovo o
savjesti urezat e mi se u misli.
Drao sam tap i osjeao kako mi se ruka stee oko njega. Krenuo sam van, pogledao gusta
stabla, a zatim svoju lijepu suprugu koja me promatrala. Mislio sam o tome da kad bi Sun Pie bio
aktivan ovjek, poduzeo bih velike korake da mu se maknem s puta. Spremna sam, rekla je.
Krenuo sam kupiti jednu od onih naljepnica za branike, ali Sun Pie dao mi ju je besplatno - onu
s natpisom NAJBOLJI DJED NA SVIJETU. Dobro e mi doi za koju godinu, kad e mi zatrebati
barem tucet takvih. Sun Pie me nadahnuo, nije igrao praznoglave djeje igre. Bio je prava osoba na
koju sam naletio u pravom trenutku, tip koji solira na vlastitoj glavi.
Onda, imate sve to vam treba? upitao me.
Aha, ali treba mi jo vie, rekao sam.
Nasmijao se i rekao da je i s njim isti sluaj. Preli smo daanim trijemom i sili do plavoga
Harleyja. Sunce je sjalo i peklo kao eljezo za igosanje. Zatim smo sjeli na motor - trubnuo sam u
znak pozdrava i stavio klipove u gornji poloaj, pa smo krenuli prema pruzi - stali smo samo jo
jedanput, i to u Jesuit Bendu, ali prije mraka smo se vratili na Aveniju St. Charles.
Vratio sam se u New Orleans bistra uma. Dovrit u ono to sam poeo s Lanoisom, ak mu i
napisati par pjesama koje inae uope ne bih. Jedna je bila Man in the Long Black Coat, a druga
Shooting Star. To sam prethodno uinio samo jo jedanput - za producenta Arthura Bakera. Baker
mi je pomogao pri produkciji albuma Empire Burlesque prije nekoliko godina u New York Cityju.
Sve pjesme bile su izmiksane i dovrene, osim to je Baker stalno predlagao da na kraj ploe
stavimo akustinu pjesmu koja bi sve skupa dovela do pravog zakljuka. Razmislio sam o tome i
shvatio da je u pravu, ali nisam imao nita slino. One veeri kad smo dovravali album, rekao sam
mu da u vidjeti to mogu smisliti, jer sam uviao koliko je to vano. Stanovao sam u hotelu Plaza
na 59. ulici i vratio se onamo nakon ponoi, proao foajeom i krenuo na kat. Na izlasku iz dizala
opazio sam da mi hodnikom prilazi prostitutka - blijedoute kose, odjevena u bundu od lisice - u
potpeticama dovoljno visokim da ti probodu srce. Imala je plave kolobare pod oima, crnu makaru,
tamne oi. Izgledala je kao da je dobila batina i sad se boji da e ih opet dobiti. U ruci je drala au
grimiznoljubiasta vina. Sve bih dala za jedno pie, rekla je dok je prolazila pokraj mene. Imala
je svoju ljepotu, ali ne za ovakav svijet. Uboga sirotica, osuena da tisuu godina hoda tim
hodnikom.

Kasnije te noi sjeo sam na prozor s pogledom na Central Park i napisao pjesmu Dark Eyes.
Snimio sam je sutradan naveer samo s akustinom gitarom, i to je bilo upravo ono to je trebalo.
Doista je upotpunila album.
Samo, New York City nije bio New Orleans. Nije to bio grad astrologije. Nikakav misterij nije
vrebao u njegovim prostranim zakucima, misterij za koji nitko ne zna tko ga je i kada sazdao. New
York je bio grad u kojem moe umrijeti od hladnoe nasred prepune ulice a da to nitko ne
primijeti. New Orleans nije bio takav.
Moja je supruga uskoro odlazila. Morala je otii u Baltimore da nastupi u jednom gospel
komadu, pa smo sjedili vani na trijemu okrenuti prema verandi i pili kavu, dok se potmula
grmljavina bliila. Jezikom mi je zapalucala po uhu. kaklja, rekao sam joj. Moja supruga, koja
je mogla uoiti zrnce istine praktiki u bilo emu, znala je da mi sessioni ne idu lako i da
povremeno znaju prerasti u sukobe. Nemoj puknuti od truda, podsjetila me.
Poslije sam imao namjeru poi u studio, ali predomislio sam se i zaspao, a onda se probudio.
Jutro jo nije bilo svanulo, pa sam sklopio oi i opet zaspao. Probudio sam se. Prespavao sam cijeli
dan i sad je opet bila no. Otiao sam u kuhinju da si skuham kavu prije nego to odem. Radio je
bio ukljuen kao i obino. enski je glas pjevao da je ivot monoton, da je ivot dosadan. Bila je to
Eartha Kitt. Pomislio sam: To je istina, Eartha. To sasvim valja. Prijatelj sam ti. Samo ti pjevaj.
Snimili smo What Was It You Wanted? u punom sastavu: Malcolm Burn na basu, Mason
Ruffner na gitari, Willie Green na bubnjevima, Cyril Neville na udaraljkama. Ja sam svirao gitaru i
usnu harmoniku. Lanois je takoer svirao gitaru. U interludijima nema stihova, ali vjerojatno ih je
trebalo biti. U toj prilici bilo je bitnije prenijeti temu teksta i odrati ritmiki naboj izvedbe. Snimio

76
sam i udnije pjesme. Nain na koji su mikrofoni postavljeni daje ozraju dojam teksturalne
gustoe, zamora od putovanja i nabijenosti - sedativa, izmaglice. Poinje izmijeana i skuhana u
loncu kao gusto varivo, ve od prvog takta, snena i nejasna. Morali smo odrati pjesmu prirodnom i
jasnom. Zbog Dannyjeve zvune atmosfere ini se kao da iznie iz neke tajanstvene, utljive
zemlje. Produkcija se biba i ljulja u svakojakim slojevitim ritmovima, a ini mi se da ni Barry
White to ne bi izveo bolje. U toj pjesmi poklopila su se sva naa nastojanja.
Poeo sam uviati da svi ti kompresori, procesori, antikni aparati, pretpojaala i efekti
reverberacijske jeke koje smo primijenili zajedno daju zvuku odreenu romantiku koju je Lanois
imao u glavi. Sve je vie-manje odsvirano uivo onako kako se uje na snimci. Dan se nije previe
oslanjao na nasnimavanje, pa iako je tu i tamo znao nasnimiti pokoji instrument, nije se njime
sluio kao osloncem. Pjesma je bila kao kad gleda rijei u zrcalu i promatra kako izgledaju
obrnute. To je kao kad postavi gustu dimnu zavjesu i zatim stavi ono bitno zbivanje deset
kilometara dalje. U nekim je repeticijama Disease of Conceit bila snimljena kao tugaljivi blues s
upornim ritmom. B-mol daje joj mraan prizvuk. Ja sviram klavir, ali sviram blokirane akorde.
Allen Toussaint mogao je odsvirati isto to, samo bolje, to bi me oslobodilo da sviram gitaru, ali do
toga nije dolo. Arthur Rubinstein bio bi najbolji mogui klavirist. To bi bilo savreno. Mogao sam
uti i kako se ta pjesma izvodi kao koranica. Mogla se snimiti uz limenu glazbu ili pogrebni
orkestar. To bi moda bilo jo savrenije. Moda smo snimili etiri-pet verzija te pjesme, svaka ju je
izravno poentirala i kao da je bila izvedena u jednoj jedinoj vjenoj sekundi. Nijedna od tih
repeticija nikada nije bila nimalo zaguena.
Poslije smo je posluali preko velikih zvunika s pojaanim basom i Danny je rekao da bi je
trebalo ostaviti na miru, da je dobra takva kakva je. Zbilja? Aha, ima u njoj neega. To je
najvea pohvala koja se od Lanoisa uope moe dobiti. Rijetko kad je iskazivao emociju ili
uzbuenje prema bilo emu, osim kad bi mu dolo da podivlja i pone razbijati gitare. Samo, to se
nije dogaalo esto. Pjesma se pojavila u gotovu obliku i nita na njoj nismo promijenili. One
veeri kad smo je snimili vani je bjesnjela oluja puna munja - lie je lupalo po stablima banane.
Neto je vodilo pjesmu. Kao da je tamo vani bila Ivana Orleanska. (Ili Joan Armatrading.) Ma tko
da je ondje bio na djelu, vraki je marljivo radio.
Kako bih naas posvetio misli neemu drugome, opet sam otiao u mjesno kino, ovaj put da
pogledam film Homeboy s Mickeyjem Rourkeom, koji je glumio stidljivog i nespretnog kauboja-
boksaa po imenu Johnny Walker. Sudjelovao je i Christopher Walken. Svi su u filmu bili dosta
dobri, ali Mickeyjeva gluma bila je u gornjoj kategoriji. Mogao ti je slomiti srce jednim pogledom.
Film bi se vinuo do Mjeseca svaki put kad bi se on pojavio na ekranu. Nitko mu nije mogao
prinijeti svijeu. Jednostavno je postojao, nije se morao ni pozdraviti ni oprostiti. Sama njegova
gluma nadahnula me da snimim dvije zadnje pjesme na albumu.
Shooting Star bila je jedna od pjesama koje sam napisao u New Orleansu. Imao sam dojam
da je nisam napisao, ve naslijedio. Bilo bi dobro da je u njoj sudjelovao bar jedan hornist, da
moemo umijeati pulsirajue brujanje u glazbu, ali morali smo je snimiti s onima koje smo imali:
Brian na gitari, Willie na bubnjevima, Tony na basu i Lanois na Omnichordu, plastinom
instrumentu koji zvui kao citra - ja sam svirao gitaru i usnu harmoniku. Pjesma mi je dola u
konanom obliku, potpuno vidljiva, kao da sam hodao po suncem obasjanom vrtnom puteljku i
jednostavno je zatekao. Bila je obasjana. Vidio sam zvijezdu padalicu iz stranjeg vrta nae kue, ili
moda meteorit.
Veliki salon gdje smo je snimali nije bio klimatiziran, pa smo izmeu repeticija morali ii van.
Ali tako mi je u svakom sluaju vie odgovaralo. Ionako mi klimatizacija nikako nije po volji.
Teko je snimati pjesme u klimatiziranim prostorijama, gdje uope nema kvalitetnog zraka. U
dvoritu je pak lilo kao iz kabla.
Bilo bi mi drago da sam na pjesmi Shooting Star mogao svirati kombinaciju ianih
instrumenata a da netko drugi svira ritmike akorde, ali nismo dotle doli. Za tu pjesmu postavili
smo mikrofone na udna mjesta. Sastav je imao puni zvuk. Nismo ba imali naroit broj naina na
koji je moemo izmiksati. Nadao sam se da e barem zvuati cjelovito nakon to je zavrimo, da e
tri-etiri instrumenta uspjeti stvoriti zvuk punoga orkestra. Ali to je teko postii kad se dionice
snimaju zasebno. Na jednoj od zadnjih repeticija Dan je pojaao limeni bubanj i ulovio bit pjesme.

77
Bila je zatvorena i zapaljena, eznutljiva - osamljena i izdvojena. Stotine su milja boli bile uloene
u nju.
New Orleansom je poinjala vladati ega. Stopostotna vlaga jo se nije navukla, ali osjealo se
da je blizu. Otiao sam u Lions Den Club u Ulici Gravier na nastup Irme Thomas, jedne od meni
najdraih pjevaica. Nije imala hit jo od ezdesetih, ali njezin Fever ovdje je jo bio po
duboksima. Irma je esto nastupala u Lion s Den Clubu. Htio sam je posluati uivo, moda je
zamoliti da mi se pridrui na Shooting Star i izvede neto kao djevojka iz dueta Mickey and
Sylvia. To bi bilo zanimljivo.
Vani, pred klubom, tip u ilterici mrkom je prao auto. Neki su ljudi sjedili na trijemovima, a
nie niz ulicu neto se slavilo. Nema je veeras, rekao je tip u ilterici. Stonesi su poetkom
karijere snimili Irminu verziju pjesme Time Is on My Side. Neki novinar jedanput ju je pitao nije
li joj ba drago zbog toga. Irma je rekla da je se to ne tie, jer nije ona napisala pjesmu. Samo ljudi
koji se bave glazbom mogu to shvatiti.
Na povratku u studio pomislio sam da bih, kad bih ovo ponovio, poveo nekoga sa sobom u New
Orleans, nekoga s kime se odavno znam - nekoga tko mi odgovara kao glazbenik, tko ima svoje
zamisli i zna ih odsvirati, tko je preao isti glazbeni put kao i ja.
U posljednje vrijeme razmiljao sam o Jimu Dickinsonu i o tome kako bi dobro bilo da je
ovdje. Dickinson je bio u Memphisu. Poeo je svirati u isto vrijeme kad i ja, 57. ili 58., sluao je
iste stvari i znao prilino dobro svirati i pjevati. Bili smo rodom sa suprotnih strana rijeke
Mississippi. U ono vrijeme rock nroll su mrzili i prezirali, folk- -glazbu jo i vie, a Dickinson je
iskoraio i stao pred obje. Na njega su utjecale jug band glazba i rani rock n roll bebop, kao i na
mene. Svirao je na pjesmi Stonesa Wild Horses i jo nekim stvarima, ali poeo je snimati puno
prije toga, zapravo je bio posljednji umjetnik koji e izdati singl na etiketi Sun Records Sama
Phillipsa, pjesmu pod imenom Cadillac Man. Jim je bio manino motiviran. Imali smo mnogo
zajednikoga i bilo bi lijepo da je bio uz mene. I on je imao djecu koja se bave glazbom, ba kao i
neka moja. Ali nikoga nisam poveo, nisam se sjetio, nisam ak donio ni opremu. Vjerojatno sam od
poetka bio sumnjiav. Htio sam vidjeti to Danny moe uiniti samostalno. Nadao sam se da e me
iznenaditi. I iznenadio me.
Snimili smo Man in the Long Black Coat i udnovata je mijena proela pojavnost svega.
Osjetio sam to, a osjetio je i on. Slijed akorda, dominantni akordi i promjene kljua daju joj od
samoga poetka hipnotiki dojam - naznauju to se stihovi spremaju uiniti. Sumorni uvod ostavlja
dojam kronine urbe. Produkcija zvui pusto, kao da su intervali grada nestali. Snimljena je iz
bezdana mraka - vizija sumanuta mozga, osjeaja nestvarnosti - teke cijene zlata za neiju glavu.
Nita ne stoji, ak je i korupcija korumpirana. Neto prijetee i uasno. Pjesma je postajala sve blia
- natiskivala se u najmanje mogue mjesto. Tu pjesmu nismo ak ni uvjebavali, poeli smo raditi
na njoj uz pomo vizualnih naznaka. ak i prije nego to su naili stihovi, znalo se da se tu vodi
borba. Ovo je Lanoisov teritorij, nemogue ga je pobrkati s bilo ijim drugim. Stihovi ti nastoje
neto rei o nekome tko ne posjeduje svoje tijelo. O nekome tko je volio ivot, ali ne moe ivjeti, a
duu mu titi to to su drugi to u stanju. Bilo koji dodatni instrument na snimci upropastio bi joj
magnetnu privlanost. Nakon to smo dovrili nekoliko repeticija pjesme, Danny me pogledao kao
da eli rei: to je to. I bilo je.
Nisam bio siguran jesmo li snimili ijednu pjesmu za povijest, kao to je on htio, ali imao sam
dojam da smo se pribliili tome ovim zadnjim dvjema. Man in the Long Black Coat bila je
stvarna injenica. Na neki udan nain, smatrao sam je svojom I Walk the Line, pjesmom koja je
za mene uvijek pripadala samom vrhu, kao jedna od najzagonetnijih i najrevolucionarnijih svih
vremena, pjesma koja te napadne ondje gdje si najranjiviji, otrim rijeima jednog majstora.
Uvijek sam drao da su Sun Records i sm Sam Phillips stvorili najhitnije, najzanosnije i
najmonije ploe svih vremena. U usporedbi sa Samovim ploama, sve ostale zvue sladunjavo.
Izvoai Sun Recordsa pjevali su kao da im ivot ovisi o tome i zvuali kao da potjeu s
najzagonetnijeg mjesta na planetu. Za njih nije bilo pravde. Bili su tako jaki da te natjeraju da
iskoi iz koe. Ako se udaljava od njih, pa se okrene i baci pogled prema njima, mogao bi se
skameniti. Ploe Johnnyja Casha nisu bile iznimka, ali nisu bile ni onakve kakve bi se oekivale.
Johnny nije imao prodoran krik, ali iz njega se cijedilo deset tisua godina kulture. Mogao je biti i
piljski ovjek. Zvui kao da je na rubu vatre, ili u dubokom snijegu, ili u sablasnoj umi,

78
hladnoom svjesne, oite snage, punom parom dok podrhtava od opasnosti. I keep a close watch
on this heart of mine.15 Dakako. Izrecitirao sam te stihove sebi valjda milijun puta. Johnnyjev glas
bio je tako velik da je svijet uz njega postajao malen, neobino dubok - mraan i prodoran, a imao
je i pravi sastav da ga prati, namrekani ritam i klik-klak kadencu. Rijei koje su bile zakonski
pravorijek poduprt Bojom silom. Kad sam prvi put uo I Walk the Line prije toliko godina,
zvuala mi je kao glas to me zove: to ti tamo radi, deko? I ja sam nastojao drati oi irom
otvorene.
Ne znam kako bih snimio Man in the Long Black Coat bez Lanoisa. Kao i Sam Phillips, on
voli gurnuti umjetnika do psiholokog ruba, to je znao uiniti i meni, ali nije morao posezati za
time u sluaju te pjesme.
Vrijeme nam se bliilo kraju. Danny i ja sjedili smo u vrtu hotela, na istom onom mjestu gdje
smo se upoznali. Vjetar je ibao kroz otvoreni ulaz i jo jedna silovita oluja tutnjala je prema zemlji.
Stotinu milja dalje puhao je uragan. Nestalo je danjeg svjetla. U kronjama je pjevuila jedna jedina
ptica. Uinili smo ba ono to nam je bila volja i nita se vie nije trebalo tu rei. Kada sastavimo
pjesme u album, nadao sam se da e ravno u glavu doekati stvarnosti ivota. Htio sam mu
zahvaliti, ali katkad je to mogue uiniti a da i ne otvori usta, to se moe odivjeti. Doao sam
ovamo s kakofonijom ideja i potroio sve to sam imao pod paskom bogova. Povremeno je dolazilo
do sukoba karaktera, ali ni do ega to bi se izrodilo u ogoren ili sloen sukob. Na kraju, uvijek
mora doi do nekog kompromisa u osobnim interesima, a tako je bilo i ovaj put, ali album je
zadovoljio moje nakane, kao i njegove. Ne mogu rei je li to ona ploa koju je ijedan od nas dvojice
elio. Ljudska dinamika igra tu odve veliku ulogu, a dobiti ono to eli ionako nije uvijek
najhitnija stvar u ivotu.
Iako me ta ploa nee vratiti meu omiljene izvoae radijskih valova, ironija je bila u tome to
sam upravo imao dvije ploe na ljestvicama, jednu ak meu prvih deset, The Traveling Wilburys.
Druga je bila album Dylan & the Dead. Album koji smo Danny i ja snimili dobit e dobre kritike,
ali kritike ne prodaju ploe. Svatko tko izda plou dobit e bar jednu dobru recenziju, ali tu je onda
uvijek nova berba ploa i novi skup recenzija. Zna se dogoditi da napravi plou a ne moe je
uvaliti ni besplatno. udan je glazbeni posao. Psuje ga i voli ga.
Kad smo zavrili snimanje, imao sam dojam kao da je studio istog trenutka mogao progutati
poar. Unutra je u prolih mjesec dana bilo prilino napeto. Lanois je stvorio album koji se uvue
sluatelju pod kou, bez greaka u koracima i zastoja. Rekao je da e mi pomoi da snimim plou i
odrao je rije. Udarili smo zaobilaznim putevima, ali doli smo na cilj. Ostali smo u dobrim
odnosima, premda mislim da je meni ploa uvijek zvuala reskije nego njemu. Znam da me htio sve
vie shvaati kako smo odmicali, ali to se ne moe, osim ako ovjek nije poklonik enigmatike.
Mislim da je na kraju odustao. Niz pjesama sjajno je izdrao ispit vremena, a vie od jedne izveo
sam niz puta. Volio bih da sam mu mogao dati onakve pjesme kakve je htio, poput Masters of
War, Hard Rain, Gates of Eden, ali takve su pjesme bile napisane pod drugaijim
okolnostima, a okolnosti se nikad ne ponove. Barem ne posve jednako. Nisam do takvih pjesama
mogao doi ni za njega ni za bilo koga drugoga. Za to valja imati mo i vlast nad duhovima.
Jedanput sam to uinio, a jedanput je dovoljno. Ve e se pojaviti netko tko e to opet moi - netko
tko je u stanju vidjeti u stvari, u istinu u stvarima - i to ne metaforiki - ve stvarno vidjeti, kao kad
pogleda u kovinu tako da se rastali, kad vidi to je neto uistinu i otkrije to to jest vrstim
rijeima i jarkim uvidom.
Danny me upitao koga u posljednje vrijeme sluam, a ja sam mu rekao Ice-T-ja. Iznenadio se,
ali nije se trebao. Nekoliko godina prije toga Kurtis Blow, rapper iz Brooklyna koji je tada imao hit
The Breaks, zamolio me da nastupim na jednoj od njegovih ploa pa mi je pokazao stvari koje
rade Ice-T, Public Enemy, N.W.A. i Run-D.M.C. Ti deki definitivno nikome nisu prodavali maglu.
Lupali su u bubnjeve, razdirali sve oko sebe, bacali konje preko litica. Svi su bili pjesnici i znali su
to se dogaa. Prije ili poslije neizbjeno e se pojaviti netko drugaiji tko e znati taj svijet, tko je
roen i odrastao u njemu... tko e biti sve to i jo vie. Netko oian na ravnu jedinicu i moan u
svojoj zajednici. Moi e drati ravnoteu na jednoj nozi dok stoji na uetu rastegnutom preko
svemira; prepoznat ete ga kada doe - bit e samo jedan takav. Publika e mu se prikloniti, na

15
Pomno pazim na ovo svoje srce.

79
emu joj se ne moe zamjeriti. Glazba kakvu smo Danny i ja stvarali bila je starinska. Nisam mu to
rekao, ali tako sam mislio, ruku na srce. Dok Ice-T i Public Enemy budu postavljali glazbenu
podlogu, neizbjeno e se pojaviti jedan novi izvoa, i to netko razliit od Presleyja. On nee
vrtjeti bokovima i buljiti u komade. Sluit e se snanim rijeima i raditi osamnaest sati dnevno.
Sun Pie mi je onaj put spomenuo Elvisa, rekao da je Elvis amazonka, neprijatelj demokracije. Tada
sam to odbacio kao trknuto blebetanje, ali u isti mah nisam bio posve uvjeren.

U pjesmama ponekad kae odreene stvari ak i ako postoji vrlo mala vjerojatnost da su
istinite. I ponekad kae stvari koje nemaju nikakve veze s istinom onoga to eli rei, a opet,
ponekad kae stvari za koje svi znaju da su istinite. S druge strane, u isti mah misli da je jedina
istina na svijetu to to u njemu nema istine. Ma to da kae, govori to zbrda-zdola. Nikad to ne
stigne sagledati. Skrpao si i spreao i spakirao i povezao, eto to si uinio.
Lanois e takoer otii dalje, u neki drugi studio tipa ponesi i preseli. Lanois je bio
otjelotvorenje koncepta. Sanjao je glazbu. Jeo ju je. ivio ju je. Mnogi njegovi postupci bili su djela
istoga genija. Upravljao je stvaranjem ove ploe vjetim skretanjima i koenjima, ali uspio je. Stao
je na zvonik i pomno promatrao uliice i krovove. Moje ogranieno vienje nije mi dalo da je
sagledam sa svih strana. U to vrijeme mnoge su ploe bile pretile i kiaste ode funky zvuku, a ni on
ni ja nismo htjeli poveati njihov broj. Kad smo poinjali, to nam je bila vie-manje jedina
zajednika strana. Ipak, ima neega arobnog u toj ploi, a moglo bi se rei da je stvar u kui ili u
salonu ili u neemu, ali u toj kui nije bilo niega arobnog. Stvar je u onome to smo Lanois i ja i
Willie Green i Daryl i Brian Stoltz u nju donijeli, zbog ega je postala takva. ivi s onim to ti
ivot dodijeli. Moramo se truditi da se sve uklopi. Glas na toj ploi nikada nije trebao biti glas
muenika stalne patnje, a mislim da se u poetku Danny morao pomiriti s time, pa kad je odustao
od takvog poimanja, stvari su profunkcionirale. Nita na njoj nije bilo namjerno sroeno na taj
nain. Premda nisam mogao ozbiljno shvatiti niz njegovih emocionalnih ispada, nekako smo bili
srodne due. Za jo milijun dana, tisuu milijuna dana, to e sve to znaiti? to ikad ita znai?
Nastojim upotrijebiti materijal na najdjelotvorniji nain. Pjesme su napisane u slavu ovjeka, a ne u
ime njegova poraza, ali kad se sve te pjesme zbroje, svejedno nisu ni blizu mojeg ukupnog vienja
ivota. Ponekad su one stvari koje su ti bile najdrae i koje su ti najvie znaile upravo one koje te
nisu ba nimalo taknule kad si ih prvi put uo ili vidio. Neke od ovih pjesama pripadaju toj
kategoriji. Pretpostavljam da su sve one jednostavne, dovoljno izravne.
Na ploi sam morao donositi odluke u hodu koje moda nisu imale nikakve veze sa stvarnom
situacijom. Samo, to je bilo u redu. Bilo bi dobro da smo varirali ritmove. Postoje svakojaki naini
na koje se to moe izvesti. Osam udaraca u mjeri - est - etiri. Mogu se izvesti stvari gdje u etiri
takta odsvira etiri udarca, naglaavajui prvi i trei, a priguujui drugi. Moe se tako ii dalje i
dalje na bezbroj naina, mijenjajui tempo i ritam. Bilo bi dobro da je netko vodio rauna o takvim
stvarima, o kombinacijama ritmova unutar pjesme umjesto o pjesmi samoj. Pjesma bi se pobrinula
za sebe. ak i ako to uzmemo u obzir, iz dna due sam se divio onome to je Lanois izveo. Mnogo
toga bilo je jedinstveno i trajno. Danny i ja emo se opet nai za deset godina i opet prionuti na
posao, priljeno i portvovno. Snimit emo plou i poeti sve ispoetka, nastavivi odande gdje smo
proli put stali.

80
 5
Rijeka leda

MJESEC SE RAAO IZA CHRYSLER BUILDINGA, BIO JE SMIRAJ DANA, PALILA SE

ulina rasvjeta, potmulo je brundanje tekih automobila miljelo uskim ulicama tamo dolje -
susnjeica noena naletima vjetra lijepila se o uredski prozor. Lou Levy je putao i zaustavljao svoj
magnetofon - dijamantni prsten sjao mu je s malog prsta - dim cigareta visio je u modrom zraku.
Prostorija se doimala poput isljednike sobe, luster slian zdjeli za voe objeen o strop, uz jo
nekoliko svjetiljaka, nekoliko mjedenih na podnim stalcima. Pod mojim nogama ukrasni parket.
Soba je bila sivkasta, puna strunih magazina - Cashbox, Billboard, tablice radijskih istraivanja -
prastari ormari za spise u kutu. Uz Louov stari metalni radni stol, tu se nalazilo jo par drvenih
stolica, a ja sam uspravno sjedio u jednoj i svirao pjesme na gitari.
Nedavno sam se bio uo sa svojima. Zvao sam ih barem nekoliko puta mjeseno s jedne od
mnogih javnih govornica u gradu. Govornice su bile poput pribjeita, ue u njih, za sobom
zatvori harmonika-vrata i nae se zakljuan u privatnome svijetu lienom prljavtine, odijeljenom
od gradske buke. Telefonske govornice imale su zasebne linije, ali kod kue nije bilo tako. Ondje je
svako domainstvo dijelilo telefonsku liniju. Nekih osam ili deset kua sluilo se istom linijom,
samo s razliitim brojevima. Kad bih nazvao, linija je rijetko kad bila slobodna. Uvijek su se uli
tui glasovi. Nitko nikad nije govorio nita vano preko telefona i nisu se vodili dugi razgovori.
Kad bi se htjelo porazgovarati s nekim, obino bi se to izvelo na ulici, na praznim parcelama, u
poljima ili kafiima, nikada preko telefona.
Na uglu sam ubacio kovanicu od deset centi u aparat, nazvao meugradskog operatera, uputio
poziv na raun primatelja i smjesta dobio vezu. Htio sam svima javiti da sam dobro. Majka bi mi
obino prenijela sve skoranje novosti. Moj otac je imao osebujno gledanje na svijet. Za njega je
ivot bio naporan rad. Potekao je iz narataja s drugaijim vrijednostima, junacima i glazbom, i nije
bio ba siguran da e istina ikoga osloboditi. Bio je pragmatian i uvijek imao kriptian savjet.
Upamti, Roberte, u ivotu se svata moe dogoditi. Ako i nema sve to bi htio, budi zahvalan na
onim stvarima koje nema i koje ne eli. Bilo mu je vano kakvo u obrazovanje stei. Volio bi
da sam postao inenjer strojarstva. Ali u koli mi nije bilo lako doi ak ni do pristojnih ocjena.
Nisam imao dara za uenje. Moja majka, blaena bila, uvijek je bila uz mene i vrsto je stajala na
mojoj strani u vie-manje svemu i svaemu, a sad se vie brinula zbog niza majmunarija kojih ima
u svijetu pa je znala dodati: Bobby, ne zaboravi da ima rodbinu u New Jerseyju. Ve sam bio
otiao u Jersey, ali ne u posjet rodbini.
Lou je iskljuio veliki aparat nakon to je pozorno posluao jednu moju autorsku pjesmu.
Woody Guthrie, a? Ba zanimljivo. Odakle ti potreba da napie pjesmu o njemu? Znao sam ii na
njegove koncerte i koncerte njegova kolege Leadbellyja - znali su svirati u Garment Workers Hallu
na Aveniji Lexington. Jesi li ikada uo You Cant Scare Me, Im Sticking to the Union? Naravno
da sam uo tu pjesmu.
to je uope bilo s njim?
O, prijeko je, u Jerseyju. Lei tamo u bolnici.

81
 Lou je samo vakao cigaru. Nije nita ozbiljno, nadam se. Koje jo pjesme ima? Daj da ih sve
posluamo.
Nisam imao mnogo pjesama, ali sam krenuo smiljati skladbe na licu mjesta, premjetati
stihove u starim blues baladama, dodavati tu i tamo pokoji originalni stih, to god da mi je palo na
pamet - dodavati im naslove. Davao sam sve od sebe, morao sam iz sve snage zaraditi svoj honorar.
Nita me ne bi uvjerilo u to da sam pisac pjesama, to nisam ni bio, bar ne u uvrijeenom znaenju
pojma pisca pjesama. Definitivno ne poput trudbenika prijeko u Brill Buildingu, tvornici kemijskih
pjesama koja je stajala samo nekoliko blokova dalje, ali je isto tako mogla biti na suprotnoj strani
kozmosa. Ondje su izbacivali sigurno uspjene lake note za radijsko emitiranje. Mladi autori poput
Gerryja Goffina i Carole King, ili Barryja Manna i Cynthije Weil, ili Pomusa i Shumana, Leibera i
Stollera - to su bili majstori pisanja pjesama u zapadnom svijetu, tvorci svih popularnih pjesama,
svih pjesama s domiljatim melodijama i jednostavnim stihovima koje su se preko radijskih valova
doimale kao mona djela. Jedan od najdraih bio mi je Neil Sedaka, jer je pisao i izvodio vlastite
pjesme. Nikad me put nije doveo ni do jednog od tih ljudi, jer nijedna popularna pjesma nije imala
veze s folk-glazbom ili scenom iz donjega dijela grada.
Istinski su me pak zanimale tradicionalne stvari s velikim T, koje nisu mogle biti dalje od tog
svijeta lagera za klince. Dok je Lou snimao, mogao sam na licu mjesta smiljati stvari, sve
utemeljene na strukturi folk-glazbe, to mi je prirodno dolazilo. to se ozbiljnog pisanja pjesama
tie, pjesme kakve bih moda pisao da imam dovoljno dara, bile bi one kakve elim pjevati. Izuzev
Woodyja Guthrieja, nisam znao ni za ivu duu koja se time bavi. Dok sam sjedio u Louovu uredu,
izbacivao sam stihove i kitice utemeljene na stvarima koje sam znao - Cumberland Gap, Fire on
the Mountain, Shady Grove, Hard, Aint It Hard. Prebacivao sam rijei iz jedne u drugu i
dodavao poneku svoju tu i tamo. Nita drastino, nita zaista uoblieno, sve u duru, moda pokoja
tipina molska stvar, neto kao Sixteen Tons. Moglo bi se napisati vie od dvadeset pjesama na
temelju te jedne melodije i blagih promjena. Mogao sam ubacivati kitice ili stihove iz starih
duhovnih ili blues pjesama. To je bilo u redu; drugi su to cijelo vrijeme radili. Nije se trebalo
naroito pomuiti. Obino bih poeo od neega, od nekakva stiha uklesana u kamen, a zatim ga
preokrenuo iduim stihom - natjerao ga da poprimi ulogu drugaiju od prvotne. To ne znai da sam
se inae bavio time i to me nije previe zaokupljalo. I ne znai da u ita takvo pjevati na pozornici.
Lou nikad prije nije uo nita takvo, pa sam od njega primao vrlo malo komentara. Tu i tamo bi
zaustavio magnetofon i kazao mi da neto ponem ispoetka. Rekao bi: To mi ide u uho, a onda
zatraio da to ponovim. Kad bi do toga dolo, obino bih odsvirao neto drugaije jer nisam ba
pazio na to to sam upravo odsvirao, tako da nisam mogao ponoviti izvedbu onako kako ju je
upravo uo. Pojma nisam imao to e mu sve to. Nije se moglo zamisliti neto suprotnije od
mainstreama. Tvrtka Leeds Music objavljivala je pjesme poput Boogie Woogie Bugle Boy, Cest
Si Bon, Under Paris Skies, All or Nothing at All, pjesme Henryja Mancinija poput Peter
Gunn i Ill Never Smile Again, kao i sve songove iz velikoga broadwayskog hita Bye Bye
Birdie.
Pjesma koja me spojila s tvrtkom Leeds Music, ona koja je uvjerila Johna Hammonda da me
onamo uope odvede, nije uope bila neka lako sluljiva stvar, ve prije oda stihovima i melodijom
ovjeku od kojega sam dobio polazite za svoj identitet i sudbinu - velikome Woodyju Guthrieju.
Napisao sam pjesmu s njim na umu, prema melodiji iz jedne od njegovih pjesama, pojma nemajui
da e to biti prva od moda tisuu pjesama koje u napisati. ivot mi nije bio isti otkako sam prije
nekoliko godina uo Woodyja s gramofona u Minneapolisu. Kad sam ga prvi put uo, bilo mi je kao
da je grunulo milijun megatonskih bombi.
Nakon to sam otiao od kue poetkom proljea, u ljeto 59. naao sam se u Minneapolisu,
spustivi se onamo iz sjeverne Minnesote - s gorja Mesabi, bogatoga elinom rudaom, iz
prijestolnice amerikog elika. Odrastao sam tamo, u Hibbingu, ali roen sam u Duluthu, nekih sto
tridesetak kilometara istono odande, uz jezero Superior, velike vodene povrine koju Indijanci
zovu Gitche Gumee. Iako smo ivjeli u Hibbingu, moj otac bi nas tu i tamo natrpao u svoj stari
Buick Roadmaster pa bismo preko vikenda otili u Duluth. Otac je bio rodom iz Dulutha, gdje je
odrastao. Tamo su mu i dalje bili prijatelji. Bio je jedan od petorice brae i cijeli je ivot radio, ak i
kao dijete. Sa esnaest godina vidio je kako neki automobil udara o banderu i poinje gorjeti.
Skoio je s bicikla, izvukao vozaa kroz prozor i zaklonio mu tijelo svojim - stavio ivot na kocku

82
da spasi neznanca. Poslije je poao na knjigovodstveni teaj u veernjoj koli i zaposlio se u tvrtki
Standard Oil of Indiana, gdje je radio kad sam ja roen. Djeja paraliza, od koje je ostao upadljivo
epav, otjerala ga je iz Dulutha - izgubio je posao i tako smo doli u elino gorje, odakle je
potjecala majka. Imao sam i bratie koji su ivjeli blizu Dulutha, na suprotnoj strani zranog
viseeg mosta, u Superioru u Wisconsinu, zloglasnom gradiu crvenih svjetiljaka i kocke, a katkad
sam boravio i kod njih.
Duluth mi je najivlje ostao u sjeanju zbog neba siva poput kriljevca i tajanstvenih brodskih
sirena za maglu, silovitih oluja koje kao da uvijek idu ravno u tebe i nemilosrdnih vjetrova koji bi
huei stigli s velikog, crnog, zagonetnog jezera, donosei opasne trometarske valove. Prialo se da
je odlazak nad duboku vodu ravan smrtnoj kazni. Veina Dulutha stoji na kosini. Nita tamo nije
ravno. Grad je podignut na obronku strma brda, tako da uvijek mora hodati uzbrdo ili nizbrdo.
Roditelji su me jedanput odveli da vidim govor rr Trumana na politikom skupu u Leif
Ericksou Parku u Duluthu. Leif Erickson bio je Viking koji je navodno stigao u ovaj dio zemlje
davno prije nego to e Hodoasnici pristati u Plymouth Rocku. Tada mi je valjda bilo sedam-osam
godina, ali udesno je kako se jo sjeam tog osjeaja. Sjeam se uzbuenja zbog toga to sam u
svjetini. Jedan me ujak nosio na ramenima, odjevenog u bijele kaubojske izmice i kaubojski eir.
Bilo je pravo ushienje biti ondje - skandiranje, slavlje, pozorno sluanje svake rijei koju bi
Truman izgovorio... Truman je nosio sivi eir i bio sitne grae, a govorio je s istim unjkanjem i
tonom kao i neki pjeva countryja. Oarali su me njegov spori, otegnuti govor i ozraje ozbiljnosti,
kao i panja koju su ljudi posveivali svakoj rijei koju bi on rekao. Nekoliko godina poslije rei e
da je Bijela kua poput zatvorske elije. Truman je bio prirodan ovjek. Jedanput je ak zaprijetio
novinaru koji se kritiki izrazio prema umijeu sviranja klavira njegove keri. Ipak, takvo to nije
uinio u Duluthu.
Gornji Srednji zapad bio je iznimno nestalno, politiki aktivno podruje - sa seljakom
radnikom strankom, kao i socijaldemokratima, socijalistima, komunistima. Bilo je teko
zadovoljiti tu publiku, ne ba sklonu republikanstvu. John Kennedy, prije nego to je postao
predsjednik, jo dok je bio senator, proao je kroz Hibbing tijekom kampanje, ali to je bilo oko est
mjeseci nakon mojeg odlaska. Majka mi je rekla da je osamnaest tisua ljudi dolo da ga vidi u
Veterans Memorial Building, da su ljudi visjeli s greda i da su drugi ostali vani na ulici, da je
Kennedy zraka svjetlosti i da potpuno shvaa to podruje zemlje u koje je doao. Odrao je junaki
govor, rekla je moja mama, ulivi ljudima mnogo nade. elino gorje bilo je kraj kroz koji je vrlo
malo savezno poznatih politiara ili uope poznatih ljudi ikada zalazilo. (Woodrow Wilson
zaustavio se ondje poetkom stoljea i odrao govor sa stranje strane vlaka. Moja majka je i njega
vidjela, kad joj je bilo deset godina.) Da sam bio glasa, glasao bih za Kennedyja samo zato to je
doao. Bilo mi je krivo to ga nisam vidio.
Obitelj moje majke bila je iz mjestaca zvanog Letonia, smjetenog odmah s druge strane
pruge, nedaleko od Hibbinga. Dok je ona bila mala, mjesto se sastojalo od prodavaonice opih
potreptina, benzinske crpke, nekoliko staja za konje i kole. Svijet u kojemu sam odrastao poneto
se razlikovao, bio je malo moderniji, ali i dalje su tu bile uglavnom makadamske ceste, bare, brda
leda, strma obzorja kroanja na rubovima gradova, guste ume, netaknuta jezerca, velika i mala,
iskopi eline rudae, vlakovi i lokalne ceste s jednim voznim trakom. Bile su uobiajene zime od
minus dvadeset, s faktorom vjetra do minus trideset, otapajua proljea i vrela, sparna ljeta -
prodorno sunce i mirisna ljeta s temperaturom viom i od etrdeset stupnjeva. Ljeta su bila puna
komaraca koji su ovjeku mogli progristi izme - zime meava koje su ovjeku mogle donijeti smrt
od smrzavanja. Bilo je i velianstvenih jeseni.
Dok sam odrastao, uglavnom sam strpljivo ekao. Uvijek sam znao da tamo negdje postoji vei
svijet, ali onaj u kojem sam cijelo vrijeme bio, takoer je bio sasvim u redu. Budui da nije bilo
spomena vrijednih medija, ivot je uglavnom bio ono to se vidjelo. Kao mali, radio sam sve to
sam mislio da i svi ostali rade - sudjelovao u paradama, utrkivao se na biciklu, igrao hokej na ledu.
(Nije se oekivalo da svi moraju igrati ameriki nogomet, koarku ili ak bejzbol, ali bilo je nuno
klizati i igrati hokej na ledu.) Bilo je tu i ostalih uobiajenih stvari, poput lokvi za plivanje i
jezeraca za pecanje, sanjkanja i takozvanog peljanja na braniku, kad se primi za stranji branik
auta i vozi za njim po snijegu, pa vatrometa za etvrti srpnja, kuica u kronjama - puni vjetiji
kotao razonode. Moglo se lako i povesti kompozicijom za prijevoz rudae, tako to bi se vrsto

83
primilo eljezne ljestvice na bilo kojoj strani vagoneta i odvezlo do jednog od niza jezera, gdje bi se
izalo i skoilo u vodu. To smo esto radili. Kao klinci, pucali smo iz zranica, pitolja na abice i
pravog oruja - kalibra 0.22 - na limenke, boce ili pretile takore s mjesnog smetlita. Vodili smo i
borbe pitoljima-prakama. Te smo pitolje izraivali od borovine izrezane u obliku slova L.
Primilo bi ih se za krai kraj, na koji je ljepljivom vrpcom vrsto bila prilijepljena kvaica za rublje.
Guma koju smo uzimali iz zranica bila je u to vrijeme prava, gusta guma koju bi se izrezalo na
okrugle trake, vezalo u manice i istegnulo od poloaja okidaa, odnosno vrha kvaice - istegnulo
skroz do prednjeg kraja cijevi. Kad bi se primilo taj L-pitolj (izraivao se u raznim veliinama) i
okinulo, guma bi se odapela brzo i silovito, tako da se mogla pogoditi meta na tri do pet metara
udaljenosti. To je lako moglo ozlijediti. Kad bi te pogodila guma, pekla je kao sm vrag, arila i
stvarala otekline. Te su se igre igrale cijele dane, jedna za drugom. Obino bismo na poetku
odredili strane i nadali se da neemo dobiti u oko. Neki su deki imali po tri-etiri pitolja-prake.
Pogoeni se morao povui na odreeno mjesto ispod drveta i priekati poetak idue igre. Jedne
godine sve se promijenilo jer su rudnici poeli rabiti sintetike zranice za svoje traktore i kamione.
Sintetika guma nije bila ni tako dobra ni tako precizna kao prava guma. Samo bi mlohavo spala s
vrha cijevi ili pak odletjela malo vie od metra i mlitavo pala na zemlju. Nikako nije valjala. Kad bi
se danas upotrijebila prava guma, vjerojatno bi bila poput dum-dum metaka.
Otprilike u isto vrijeme kad je sintetika guma izala na scenu, pojavila su se i auto-kina s
velikim ekranom. Samo, to je bila obiteljska aktivnost, jer se morao imati auto. Dogaale su se i
druge stvari. Utrke serijskih automobila po zemljanim stazama u svjeim ljetnim noima, mahom
Fordova iz 49. ili 50., razlupanih automobila, ljesova na kotaima, grbavih kaveza s prekama
protiv kotrljanja i aparatima za gaenje vatre - izvaenih sjedala, zavarenih vrata - lupaju se i
tiskaju, sudaraju i zavijaju pola milje dugom stazom, prevru preko odbojnika... staze prepune
olupina. Bilo je cirkusa s tri ringa koji bi doli u mjesto nekoliko puta godinje i pravih velikih
lunaparkova s udnim ljudskim biima, najavljivaicama i ak nakazama. Vidio sam jednu od
posljednjih predstava s trubadurima lica obojena u crno na kotarskome sajmu. Savezno poznate
country-western zvijezde svirale su u Memorial Buildingu, a Buddy Rich i njegov big band
jedanput su odrali koncert u srednjokolskoj dvorani. Najvee uzbuenje ljeta dolazilo je kad bi u
mjesto dola softbolska momad The King and His Court i izazvala najbolje kotarske igrae.
Ljubitelji bejzbola nipoto nisu proputali tu momad. The King and His Court sastojali su se od
etvorice igraa: bacaa, hvataa, igraa na prvoj bazi i lutajueg kratkog stopera. Baca je bio
fenomenalan. Katkad je bacao s druge baze, katkad s povezom preko oiju, ponekad ak i kroz
noge. Vrlo malo igraa uspjelo je uope pogoditi lopticu koju bi on bacio, a The King and His
Court nikad nisu izgubili susret. I televizija je polako stizala, ali nije svaka kua imala televizor.
Okrugli ekrani. Program se obino poinjao emitirati oko tri sata popodne, test-signalom koji je
trajao nekoliko sati, a zatim bi prikazali nekoliko emisija u izravnom prijenosu iz New Yorka ili
Hollywooda i zavrili oko osam ili devet naveer. Nije postojao naroit izbor... Milton Berle,
Howdy Doody, Cisco Kid, Lucy i onaj njezin mu koji vodi kubanski sastav, Desi, obitelj iz serije
Father Knows Best, gdje su svi uvijek bili otmjeno odjeveni, ak i u vlastitoj kui. Nije to bilo kao u
velikom gradu, gdje se na televiziji dogaalo mnogo vie toga. Nismo primali American Bandstand
i sline emisije. Naravno, imali smo drugih razonoda. Samo, ipak je sve to bilo tipino malo mjesto
- vrlo usko, provincijalno, gdje svatko zaista poznaje svakoga.
Sad kad sam napokon dospio u Minneapolis, stekao sam slobodu i uspio pobjei, osjeao sam
da se nikad neu vratiti. Stigao sam u Minneapolis nezapaeno, Greyhoundovim autobusom - nitko
nije doao pred mene i nitko me nije poznavao, to mi je i odgovaralo. Majka mi je dala adresu
doma jednog studentskog bratstva na Aveniji University. Moj brati Chucky, kojega sam tek
povrno poznavao, bio je predsjednik toga bratstva. Bio je etiri godine stariji od mene, a kao
srednjokolac bio je uspjean u svakom pogledu - kapetan nogometne momadi, najbolji na
generaciji, predsjednik godita. Nije iznenaivalo to je postao predsjednik bratstva. Mama mi je
rekla da je razgovarala s mojom tetom o tome da bih trebao nazvati Chuckyja i zamoliti ga da me
ondje smjesti - barem dok je dom prazan preko ljetnog raspusta, kad veine lanova bratstva nema.
Kad sam doao, onuda se motalo nekoliko tipova i jedan mi je rekao da mogu uzeti jednu sobu na
katu, onu u dnu hodnika. Praznu sobu, samo s krevetom na kat i stolom uz prozor bez zavjesa.
Odloio sam torbe i pogledao van.

84
 Valjda sam tragao za onim o emu sam itao u romanu Na cesti - za velikim gradom, za
njegovom brzinom, zvukom, za onim to je Allan Ginsberg nazvao svijetom hidrogenskog
duboksa. Moda sam u njemu cijeloga ivota ivio, ne znam, ali nitko ga nikad nije tako zvao.
Lawrence Ferlinghetti, takoer bitniki pjesnik, nazvao ga je Na poljupce otpornim svijetom
plastinih toaletnih sjedalica, tampona i taksija. I to je bilo u redu, ali pjesma Gregoryja Corsa
Bomba bila je preciznija i bolje je doticala duh onoga vremena - svijet potraen i posve
automatiziran - puno laktarenja i verve - puno polica za ienje, kutija za slaganje. Nisam kanio
poloiti nade u to. Nije ostavljalo puno prostora u kreativnom smislu. Ve sam ionako dospio u
paralelan svemir, arhainijih naela i vrijednosti; ondje su djela i kreposti bili staromodni, a sudnje
stvari padale na glavu. U kulturu odmetnica, velepropalica, avolskih ljubavnika i evaneoskih
istina... ulice i doline, bogate tresetne movare, gdje ive zemljoposjednici i naftai, Stagger Lee,
Pretty Polly i John Henry - u nevidljivi svijet to se visoko nadvija u zidovima sjajnih prolaza.
Svega je u njemu bilo i bio je idealan - ali moralo ga se potraiti. Nije dolazio posluen na
papirnatom pladnju. Folk-glazba je bila stvarnost iz jedne blistavije dimenzije. Nadilazila je sve
ljudsko shvaanje, a ako bi te pozvala, mogao si nestati u njoj, usisala bi te. Osjeao sam se sasvim
kod kue u toj mitskoj zemlji sazdanoj manje od pojedinaca a vie od arhetipa, ivopisno ocrtanih
arhetipa ljudskosti, metafizikih oblikom, svake pojedine prekaljene due pune prirodne spoznaje i
unutarnje mudrosti. Svake vrijedne odreenog potovanja. Mogao sam vjerovati u njezin puni
spektar i pjevati o njoj. Bila je tako stvarna, tako istinskije ivotna od ivota samog. Bila je ivot
vei od ivota. Folk-glazba je bila sve to mi je trebalo da postojim. Nevolja je bila samo to je nije
bilo dovoljno. Bila je zastarjela, nije imala prave spone s aktualnostima, trendovima vremena. Bila
je golema pria, ali teko priopiva. Nakon to sam se uvukao dublje od margine, bilo je kao da je
gitara sa est ica postala kristalni arobni tapi kojim mogu pomicati stvari kao nikada prije.
Nisam imao drugih briga i interesa povrh folk-glazbe. Organizirao sam si ivot prema njoj. Imao
sam malo zajednikoga sa svima koji nisu dijelili moje nazore.
Gledao sam kroz prozor na katu doma studentskog bratstva prema Aveniji University kroz
zelene brijestove i spori promet, niske oblake... ptice su pjevale. Bilo mi je kao da se die neki
zastor. Bio je poetak lipnja, lijep proljetni dan. Samo je jo nekoliko tipova bilo u domu osim
mojega bratia Chuckyja, a oni su uglavnom visjeli po menzi, kuhinji u prizemlju koja se protezala
cijelom duinom zgrade. Svi su nedavno bili diplomirali i bavili se privremenim poslovima preko
ljeta - dok ne odu dalje. Veinom su samo sjedili, kartali se i pili pivo u podrapanim majicama i
podrezanim trapericama. Frajeri. Nisu marili za mene. Vidio sam da lako mogu dolaziti i odlaziti i
da mi tu nitko nee praviti probleme.
Najprije sam otiao zamijeniti svoju elektrinu gitaru, koja bi mi bila beskorisna, za akustinu
Martinovu dvostruke O veliine. Prodava je pristao na izravnu zamjenu pa sam otiao s gitarom u
njezinoj kutiji. Svirat u tu gitaru iduih nekoliko godina. Podruje oko sveuilita, poznato pod
imenom Dinkytown, bilo je svojevrstan mali Greenwich Village, atipian za ostatak
konvencionalnog Minneapolisa. Bio je pun uglavnom viktorijanskih kua koje su sluile kao
studentski stanovi. kolska godina bila je gotova, pa su mahom kue bile prazne. Pronaao sam
mjesnu prodavaonicu ploa u srcu Dinkytowna. Traio sam ploe folk-glazbe i prva koju sam vidio
bila je Odetta na etiketi Tradition. Otiao sam u kabinu da je posluam. Nikada dotad nisam uo za
nju. Duboko je pjevala, silovito svirala gitaru i udarala je kao ekiem. Nauio sam praktiki svaku
pjesmu s ploe na licu mjesta, ak sam i posudio udarni stil.
Zatim sam s novonauenim repertoarom produio niz ulicu i svratio u bitniku kavanu Ten
OClock Scholar. Traio sam svirae srodnih tenji. Prvi tip slian meni kojega sam upoznao u
Minneapolisu sjedio je tamo. Bio je to John Koerner, koji je takoer imao akustinu gitaru sa
sobom. Koerner je bio visok i mrav, s trajno posprdnim izrazom na licu. Smjesta smo se
sprijateljili. Ve smo znali nekoliko istih pjesama, poput Wabash Cannonball i Waiting for a
Train. Koerner netom to je bio napustio marince, studirao je za zrakoplovnog inenjera. Bio je iz
Rochestera u dravi New York, ve u braku, a folk-glazbom poeo se baviti nekoliko godina prije
mene, puno pjesama nauio je od tipa po imenu Harry Webber - mahom uline balade. Ali svirao je
i niz stvari vezanih uz blues, stare gostionike pjesme. Sjeli smo skupa, pa sam odsvirao one
Odettine pjesme i nekoliko Leadbellyjevih, jer sam njegovu plou uo prije Odettine. John je
odsvirao Casey Jones, Golden Vanity - niz starih stvari u stilu ragtimea, stvari poput Dallas

85
Rag. Ton mu je bio blag dok je govorio, ali dok je pjevao, postajao je poljski vika. Koerner je bio
uzbudljiv pjeva i poeli smo stalno svirati zajedno.
Puno sam pjesama nauio od Koernera, pjevajui harmoniju s njim, a u stanu je imao ploe
folk-pjevaa za koje nikada nisam uo. Puno sam ih sluao, naroito The New Lost City Ramblers.
Smjesta su mi se svidjeli. Sve mi je na njima odgovaralo - njihov stil, njihovo pjevanje, njihov
zvuk. Svialo mi se kako izgledaju i kako se oblae, a pogotovo mi se svialo njihovo ime. Pjesme
su im bile irokog stilskog spektra, u rasponu od gorskih balada do napjeva uz violinu i
eljeznikog bluesa. Sve su im pjesme brujale od neke vrtoglave, sudbonosne istine. Ostajao sam
danima uz The Ramblers. U to vrijeme nisam znao da sve to rade kopiraju sa starih ploa na 78
okretaja, ali kakve bi veze imalo i da jesam? Nikakve veze mi ne bi imalo. Za mene su oni prtali
od izvornosti, u svakom su pogledu bili zagonetni neznanci. Nisam ih se mogao nasluati. Koerner
je imao i neke druge kljune ploe, mahom na etiketi Folkways - Focsle Songs and Sea Shanties
bila je jedna od njih koju sam mogao sluati ponovo i ponovno. Na njoj su svirali Dave Van Ronk,
Roger Abrams i jo neki. Ta me ploa bacila na pod. Na njoj je puni ansambl pjevao tvrde, estoke
stvari poput Haul Away Joe, Hangin Johnny, Radcliffe Highway. Poneki put Koerner i ja
pjevali smo te pjesme kao duet. Takoer je imao plou Sampler etikete Elektra Folk Records s
raznim izvoaima. Tu sam prvi put uo Davea Van Ronka i Peggy Seeger, ak i samoga Alana
Lomaxa kako pjeva kaubojsku pjesmu Doney Gal, koju sam dodao svojem repertoaru. Koerner je
imao i drugih - neke kompilacije bluesa na etiketi Arhoolie, s kojih sam prvi put uo Blind Lemona
Jefsersona, Blind Blakea, Charlieja Pattona i Tommyja Johnsona.
Puno sam sluao i jednu plou Johna Jacoba Nilesa. Niles je bio netradicionalan, ali pjevao je
tradicionalne pjesme. Taj mefistofelski lik iz Karoline nabijao je o nekakvo glazbalo slino harfi i
pjevao sopranom od kojega ti se smrznu kosti. Niles je bio jezovit i nelogian, velebno intenzivan, i
od njega sam se jeio. Nedvojbeno prosvijetljen lik, gotovo poput arobnjaka. Niles je bio s nekog
drugog svijeta, a glas mu je mahnitao udnovatim vradbinama. Posluao sam Maid Freed from
the Gallows i Go Away from My Window puno puta.
Koerner mi je rekao da moram upoznati tipa po imenu Harry Webber, pa nas je i upoznao.
Webber je bio profesor engleske knjievnosti, staromodni intelektualac odjeven u tvid. A i znao je
obilje pjesama, uglavnom lutalakih balada - strogih balada, onih koje se ne ale. Nauio sam jednu
s naslovom Old Greybeard, o mladoj djevojci kojoj majka kae da ode poljubiti ovjeka s kojim
su joj ugovorili brak, a ki kae majci da ga sama ode poljubiti... da je stari sjedobradi sada
golobrad. Pjesma se pjeva u prvom, drugom i treem licu. Smjesta sam se zaljubio u sve te balade.
Bile su romantine kao sam vrag i itekako bolje od svih popularnih ljubavnih pjesama koje sam u
ivotu uo. Znale su iscrpiti sve mogunosti tvojega rjenika, ne tjerajui te da naui bilo koju
novu rije. Stihovi su im funkcionirali na nekakvoj nadnaravnoj razini i stvarali vlastiti smisao. Nije
bilo potrebe da sm nastoji shvatiti smisao. Znao sam pjevati jo jednu, s naslovom When a
Mans in Love, u kojoj zaljubljeni deko ne osjea hladnou - proi e kroz smrznuti snijeg ne bi li
se naao s ljubljenom i odveo je negdje gdje je tiho. Polako sam se poinjao osjeati poput lika iz
neke od tih pjesama, ak sam poinjao i razmiljati poput njih. Roger Esquire, takoer pjesma
koju sam nauio od Webbera, bavila se novcem i ljepotom to raspiruju matu i zasljepljuju oi.
Mogao sam bez komentara naizust izvesti sve te pjesme kao da sve njihove mudre i poetske
rijei pripadaju meni i samo meni. Pjesme su imale prekrasne melodije i bile pune glavnih likova iz
svakodnevice, poput brijaa i slugu, ljubavnica i vojnika, mornara, stajskih momaka i tvornikih
radnica - kad bi prozborili u pjesmi, uli bi ti u ivot. Ali bilo je tu i vie toga... mnogo vie. Dublje
od toga svidio mi se i ruralni blues; bio mi je pandan. Bio je vezan uz rani rock n roll i sviao mi
se jer je bio stariji od Muddyja i Wolfa. Autocesta 61, glavna ila kucavica country bluesa, poinje
otprilike u kraju iz kojega potjeem... Tonije, u Duluthu. Oduvijek sam imao dojam da sam krenuo
njome, da sam oduvijek bio na njoj i da s nje mogu poi bilo kamo, ak i dolje u kraj duboke Delte.
Bila je to jedna te ista cesta, puna jednih te istih proturjeja, jednih te istih mjesta s jednim konjem,
jednih te istih duhovnih predaka. Rijeka Mississippi, krvotok bluesa, takoer izvire u mojem
zaviaju. Nikad nisam bio naroito daleko od svega toga. To je bilo moje mjesto u svemiru,
oduvijek mi se inilo da mi je u krvi.
Kroz Gradove Blizance prolazili su i folklorni pjevai, od kojih su se takoer mogle nauiti
pjesme - starinski izvoai poput Joea Hickersona, Rogera Abramsa, Ellen Stekert ili Rolfa Kahna.

86
Ploe izvorne folk-glazbe bile su rijetke kao kokoji zubi. Trebalo je poznavati ljude koji ih imaju.
Imali su ih Koerner i jo neki, ali taj krug bio je vrlo mali. Trgovine ploa nisu ih drale u
naroitom broju jer je potranja bila vrlo slaba. Izvoai poput Koernera i mene odlazili bi kamo
god treba da u bilo ijoj izvedbi posluamo neku koja nam ne bi zvuala otprije poznato. Jedanput
smo otili u St. Paul, u kuu nekoga tko navodno ima plou na 78 okretaja na kojoj Blind Andy
Jenkins pjeva Death of Floyd Collins. ovjeka nije bilo kod kue, pa nikad nismo uspjeli uti tu
pjesmu. Ipak, uspio sam uti Toma Darbyja i Jimmyja Tarletona u kui neijeg oca koji je
posjedovao stari primjerak jedne od njihovih ploa. Uvijek sam smatrao da je A-wop-bop-a-loo-
lop a-lop-bam-boo rekla sve to se tu ima rei, sve dok nisam uo kako Darby i Tarlton izvode
Way Down in Florida on a Hog. Darby i Tarleton takoer nisu bili s ovoga svijeta.
Koerner i ja esto smo svirali i pjevali kao duet, ali svaki od nas nastupao je i samostalno. to
se mene tie, svirao sam od zore do mraka. Samo sam se time bavio, obino bih zaspao s gitarom u
naruju. Tako sam proveo cijelo ljeto. Kad je dola jesen, naao sam se gdje sjedim za pultom za
ruavanje u trgovini Grays. Trgovina Grays nalazila se u srcu Dinkytowna. Preselio sam se u sobu
odmah iznad nje. Poela je kolska godina i sveuilini se ivot opet budio. Moj brati Chucky i
njegovi pajdai do zadnjeg su se iselili iz doma bratstva, a uskoro su se onamo vratili lanovi ili bar
nadobudni lanovi bratstva. Upitali su me tko sam i to ja tu radim. Nita, nita ja tu ne radim...
samo tu spavam. Jasno da sam znao to se sprema, pa sam brzo pokupio svoje torbe i otiao. Soba
iznad trgovine Grays kotala me trideset dolara mjeseno. Stani je bio u redu i mogao sam si ga
bez problema priutiti.
Tad sam ve zaraivao tri do pet dolara svaki put kad bih svirao u bilo kojoj oblinjoj kavani ili
u lokalu prijeko u St. Paulu po imenu pizzeria Purple Onion. Stani iznad Graysa nije bio vie od
prazne skladine sobe s umivaonikom i prozorom s pogledom na prilaznu uliicu. Bez ormara i bilo
ega slinog. Zahod zajedniki, u hodniku. Stavio sam madrac na pod, kupio rabljenu komodu i na
nju stavio reo - vanjska prozorska daska sluila mi je kao hladnjak nakon to su se spustile
temperature. Jednoga dana sjedio sam za pultom u Graysu - zima je bila uranila - vjetar je vani
hujao preko mosta Avenije Central, a na tlu se polako stvarao snjeni tepih. Flo Castner, koju sam
poznavao iz Bastillea, jednoga od onih kafia, ula je i sjela pokraj mene. Flo je studirala na
dramskoj akademiji, eljela je postati glumica, neobino je izgledala, ali je bila lijepa na trknut
nain, duge crvene kose i svijetle koe, odjevena u crno od glave do pete. Imala je gradsko, ali
folkersko dranje, bila je mistik i transcendentalist - vjerovala je u okultnu mo stabala i takve
stvari. Takoer je ozbiljno shvaala reinkarnaciju. Znali smo voditi udne razgovore.
U nekom drugom ivotu, mogla sam biti ti, rekla bi mi.
Ma da, ali onda ja ne bih bio ista osoba u tom ivotu.
Aha, ima pravo. Daj da poradimo na tome.
Tog smo dana samo sjedili i razgovarali, a ona me upitala jesam li ikada uo za Woodyja
Guthrieja. Rekao sam: jasno, uo sam ga na Stinsonovim ploama sa Sonnyjem Terryjem i Ciscom
Houstonom. Zatim me upitala jesam li ikad uo neku njegovu samostalnu izvedbu na njegovoj
vlastitoj ploi. Nisam se sjeao takvog ega. Flo je rekla da njezin brat Lyn ima nekoliko njegovih
ploa, pa e me odvesti onamo da ih ujem - da je Woody Guthrie osoba u koju se svakako moram
ufurati. Neto mi je u tome zazvualo bitno i poelo me definitivno zanimati. Trgovina i kua
njezina brata nisu bile naroito daleko, manje od kilometra. Njezin brat Lyn bio je odvjetnik
gradske socijalne slube - imao je rijetku, upavu kosu, nosio leptir-kravatu i cvikere poput Jamesa
. On i ja vidjeli smo se nekoliko puta preko ljeta. uo sam ga kako svira nekoliko folk-
pjesama, ali nikad nije puno priao i nikad nisam razgovarao s njim. Nikad me nije pozvao k sebi
da sluamo bilo ije ploe.
Bio je kod kue kad me Flo dovela. Rekao je da smijem pogledati njegovu zbirku ploa,
izvadio nekoliko albuma sa starim ploama na 78 okretaja i rekao da ih trebam posluati. Jedan je
bio Spirituals to Swing Concert at Carnegie Hall. Radilo se o zbirci 78-ica na kojima su svirali
Count Basie, Meade Lux Lewis, Joe Turner i Pete Johnson, te Sister Rosetta Tharpe, izmeu
mnogih drugih. Druga je bila ona koju mi je spomenula Flo - zbirka Woodyja Guthrieja od desetak
dvostranih ploa na 78 okretaja. Stavio sam jednu na gramofon, a kad se igla spustila, zapanjio sam
se - nisam znao jesam li ulagiran ili ist. uo sam kako Woody posve sm pjeva niz vlastitih
skladbi... pjesme poput Ludlow Massacre, 1913 Massacre, Jesus Christ, Pretty Boy Floyd,

87
Hard Travelin, Jackhammer John, Grand Coulee Dam, Pastures of Plenty, Talkin Dust
Bowl Blues, This Land Is Your Land.
Sve te pjesme zajedno, jedna za drugom, oamutile su me. Nisam mogao doi do zraka. Bilo mi
je kao da se zemlja otvorila. Sluao sam Guthrieja i prije, ali uglavnom tek pokoju pjesmu tu i tamo
- uglavnom stvari koje je svirao s drugim umjetnicima. Nisam zapravo uo njega, ne na ovako
istinski potresan nain. Nisam mogao vjerovati. Guthrie je shvaao samu bit stvari. Bio je tako
poetian i prekaljen i ritmian. Bilo je tu tako puno naboja, a glas mu je bio poput bodea. Nije bio
slian nijednom pjevau kojega sam u ivotu uo, a ni njegove pjesme nisu sliile drugima.
Njegove manire, nain na koji mu sve jednostavno silazi s jezika, sve to me praktiki oborilo na
pod. Bilo mi je kao da me sm gramofon epao i bacio na drugi kraj prostorije. Pjevao je
usavrenim stilom kojega kao da se nitko drugi nikada nije sjetio. Ubacio bi zvuk zadnjega slova
pojedine rijei kad bi mu tako dolo i njime udario kao akom. Same pjesme, njegov repertoar,
zaista su nadilazile svaku kategorizaciju. Nosile su nesaglediv raspon ljudskosti u sebi. Nijedne
osrednje nije bilo meu njima. Woody Guthrie kidao je na komade sve to bi mu se nalo na putu.
Meni je to dolo kao prosvjetljenje, kao da se to neko teko sidro upravo ukotvilo u lukim vodama.
To sam cijelo poslijepodne sluao Guthrieja kao u transu i imao dojam da sam otkrio neku bit
samokontrole, da sam se naao u unutarnjem depu sustava i osjeam se blii sebi nego ikada prije.
Glas mi je u glavi rekao: Znai, to je ta igra. Mogao sam otpjevati sve te pjesme, svaku do zadnje, a
bile su sve to sam u ivotu htio pjevati. Bilo mi je kao da sam dotada bio u mraku, a sada je netko
ukljuio glavni prekida gromobrana.
Spopala me i silna radoznalost glede tog ovjeka i morao sam otkriti tko je Woody Guthrie.
Nije mi dugo trebalo. Dave Whitaker, jedan od vodeih bitnika sa scene, sluajno je imao
Woodyjevu autobiografiju Bound for Glory, pa mi ju je posudio. Proitao sam je od korica do
korica kao uragan, posve usredotoen na svaku rije, a knjiga mi je pjevala poput radija. Guthrie
pie kao vihor i ponese vas samim zvukom rijei. Latite se knjige bilo gdje, okrenite je na bilo koju
stranicu i otkrit ete ga u niskom startu. Tko je on? Snalaljivi bivi pismoslikar iz Oklahome,
antimaterijalist koji je odrastao u danima Depresije i Dust Bowla - odselio se na Zapad, imao
tragino djetinjstvo, ivot pun vatre - u prenesenom i doslovnom smislu. On je kauboj-pjeva, ali je
i vie od kauboja- -pjevaa. Woody ima estoku pjesniku duu - pjesnik je tvrde korice i kae od
bamije. Guthrie dijeli svijet na one koji rade i one koji ne rade, zanima ga osloboenje ljudske vrste
i eli stvoriti svijet u kojemu vrijedi ivjeti. Bound for Glory je vraka knjiga. Golema je. Gotovo
prevelika.
Samo, pjesme su mu neto drugo, a ak i ako nikad nisi proitao knjigu, pjesme e ti rei tko je
on. Za mene je sve ostalo silovito stalo u mjestu zbog njegovih pjesama. Odluio sam na licu mjesta
da neu pjevati nita osim Guthriejevih pjesama. Gotovo kao da nisam ni imao izbora. Moj mi se
repertoar sviao takav kakav je bio - stvari poput Cornbread, Meat and Molasses, Betty and
Dupree, Pick a Bale of Cotton - ali sve u ih morati staviti na stranu na neko vrijeme, a tko zna
hou li im se ikada i vratiti. Kroz njegove skladbe moje se vienje svijeta naglo izotravalo. Kazao
sam sebi da u postati Guthriejev najvei sljedbenik. To mi se inilo vrijednim truda. Kao da sam
bio ak i u rodu s njim. ak i s udaljenosti, iako ga nikad nisam vidio, mogao sam mu jasno
razabrati lice. Donekle je slian mojem ocu, iz oevih ranih dana. Znao sam malo toga o Woodyju.
Nisam bio ak ni siguran je li jo iv. U knjizi ostavlja dojam lika iz davnine. Ipak, Whittaker mi je
kazao najnovije vijesti o njemu, da je loega zdravlja i da ivi negdje na Istoku, pa sam poeo
razmiljati o tome.
U iduih sam nekoliko tjedana vie puta svratio u Lynovu kuu da bih sluao te ploe. On je bio
jedini, kako se inilo, koji ih ima toliko. Poeo sam ih pjevati sve, jednu po jednu, osjeao sam se
vezanim uz te pjesme na svakoj razini. Bile su kozmike. Svakako, Woody Guthrie me nikad nije
vidio, niti je uo za mene, ali imao sam dojam da mi govori: Idem ja sada, ali ostavljam ovaj posao
tebi u rukama. Znam da mogu raunati na tebe.

Sad kad sam preao razdjelnicu, uronio sam naglavce u pjevanje iskljuivo Guthriejevih
pjesama - na kunim tulumima, u kavanama, po ulicama, uz Koernera, bez Koernera - da sam imao
tu, i pod njim bih ih bio pjevao. Bilo je ih je mnogo, a s izuzetkom glavnih, nije ih bilo lako nai.

88
Nije bilo reizdanja njegovih starijih ploa, postojale su samo one izvorne, ali bio sam u stanju
prevrnuti nebo i zemlju da ih naem, ak i otii u odjel Folkwaysa u javnoj knjinici u
Minneapolisu. (Javne knjinice bile su iz nekog razloga jedino mjesto gdje je postojala veina
Folkwaysovih ploa.) Uvijek sam pregledavao repertoare svakoga izvoaa koji bi proao gradom
da vidim koje to meni nepoznate Guthriejeve pjesme on zna i poinjao sam poimati fenomenalni
raspon Woodyjevih pjesama - balade o Saccu i Vanzettiju, pjesme o Dust Bowlu i djeci, pjesme o
brani Grand Coulee, pjesme o spolnim bolestima, balade o sindikatima i radnitvu, ak i njegove
opore, potresne ljubavne balade. Svaka mi se inila kao silno visoka graevina s nizom prostorija
primjerenih razliitim situacijama. Woody je svakoj rijei davao znaenje. Slikao je rijeima. To je,
zajedno s njegovim stiliziranim pjevanjem, nainom izraavanja, pranim kaubojskim smislom za
opori humor, ali i udesno ozbiljnim i melodinim osjeajem za izvedbu, na moj mozak djelovalo
poput motorne pile te sam ga nastojao oponaati kako god sam znao. Mnogi su moda smatrali
Woodyjeve pjesme zastarjelima, ali ne i ja. Drao sam da potpuno pripadaju trenutku, da su
aktualne i da ak predviaju dogaaje. Smatrao sam da sam sve, samo ne onaj mladi, harni pjeva
folka koji je tek bio poeo od nule prije est mjeseci. Prije sam imao dojam da sam se u trenutku
uzdigao od nepozvana dobrovoljca do asna viteza - s lentama i zlatnim zvjezdicama.
Woodyjeve pjesme imale su silan uinak na mene, utjecaj na svaki moj pokret, na ono to sam
jeo i kako sam se oblaio, koga sam htio upoznati, koga nisam. Potkraj pedesetih i poetkom
ezdesetih tinejderski je bunt poinjao nadizati buku, ali ta me scena nije privlaila, bar ne punim
srcem. Nije imala organiziran oblik. Furka na buntovnitvo bez razloga nije bila dovoljno praktina
- ak bi i uzaludni razlog, smatrao sam, bio bolji od nikakva razloga. Bitnici su drali da sotona
poiva u burujskoj konvencionalnosti, drutvenoj izvjetaenosti i ljudima obuenim u flanelska
odijela.
Folk-pjesme automatski su bile protiv svega toga, a Woodyjeve su pjesme bile ak i protiv njih.
U usporedbi s njima, sve ostalo mi se inilo jednodimenzionalnim. Napjevi folka i bluesa ve su mi
bili dali odgovarajue poimanje kulture, a sada su Guthriejeve pjesme poslale moje srce i um u neko
posve drugo kozmoloko mjesto te kulture. Sve druge kulture svijeta bile su u redu, ali to se mene
ticalo, moja, ona u kojoj sam roen, obavljala je funkciju svih njih, a Guthriejeve pjesme ile su jo
i dalje.
Sunce obasjalo. Imao sam dojam da sam preao prag i da mi nita ne zastire vidik. Dok sam
pjevao Woodyjeve pjesme, sve ostalo sam mogao zadrati na sigurnoj udaljenosti. Samo, ta tlapnja
nije potrajala. Upravo dok sam smatrao da nosim najdiniju odoru i najulatenije izme u okolici,
odjednom sam osjetio ubod i zastao u mjestu. Kao da je netko odsjekao dio mene. Jon Pankake,
gorljivi purist folk-glazbe, povremeni predava knjievnosti i filmski mudrija, koji me ve neko
vrijeme pratio na sceni, dao si je truda da mi kae kako mu nije promaklo to to ja radim. to ti
misli, to to radi? Pjeva iskljuivo Guthriejeve pjesme, rekao mi je, ubadajui me prstom u prsa
kao da se obraa ubogome maloumniku. Pankake je odisao autoritetom i bilo ga je teko zaobii.
Znalo se da Pankake ima golemu zbirku onih pravih folk-ploa i da moe priati i priati o njima.
Bio je lan folk-policije, ako ne i njezin glavni ef, a nijedan ga se novi talent nije dojmio. to se
njega ticalo, nitko nije bio naroito sposoban - nitko nije mogao uspjeno savladati ni djeli
tradicionalne grae na iole vrstan nain. Jasno da je imao pravo, ali Pankake nije ni svirao ni
pjevao. Nije se ba usudio dovesti u poloaj da se o njemu samome sudi.
Bio je pomalo i filmski kritiar. Dok su drugi tipini intelektualci mogli raspravljati o razlici
izmeu pjesnitva T. S. Eliota i e. e. cummingsa, Pankake je smiljao razloge zbog kojih je John
Wayne bio bolji kauboj u filmu Rio Bravo nego u Legendi o izgubljenima. Razglabao je o
redateljima poput Howarda Hawksa ili Johna Forda, o tome kako oni shvaaju Waynea, za razliku
od drugih redatelja. Moda je Pankake bio u pravu, moda i nije. Nije to bilo tako bitno. Zapravo,
to se Waynea tie, Dukea u upoznati sredinom ezdesetih. Bio je velika muka filmska zvijezda
onoga vremena i na Havajima je snimao ratni film o Pearl Harboru pod naslovom Prva pobjeda.
Jedna moja stara poznanica iz Minneapolisa, Bonnie Beecher, postala je u meuvremenu glumica i
dobila sporednu ulogu u tom filmu. Moj sastav i ja, The Hawks, svratili smo do nje na putu u
Australiju, a ona me pozvala da doem na snimanje na mornarikom bojnom brodu. Predstavila me
Dukeu, odjevenom u punu vojnu odoru i okruenom pravom vojskom ljudi. Pogledao sam kako
snima scenu, nakon ega me Bonnie odvela da se upoznamo. ujem da pjeva folk, rekao je, a ja

89
sam kimnuo. Otpjevaj neto, rekao mi je. Izvadio sam gitaru i otpjevao Buffalo Skinners, a on
se osmjehnuo, pogledao Burgessa Mereditha, koji je sjedio na platnenoj stolici, a onda opet mene i
rekao: Svia mi se. Ostavio je kosti onoga gonia da izbijele, a? Nego. Upitao me znam li
pjesmu Blood on the Saddle. Znao sam Blood on the Saddle, barem pomalo, ali High Noon
znao sam bolje. Dolo mi je da mu je otpjevam, a moda bih to i uinio da sam bio u drutvu Garyja
Coopera. Ali Wayne nije bio Gary Cooper. Ne znam bi li mu se svidjela ta pjesma. Duke je bio
prava ljudina. Izgledao je poput tekog komada neobraena drveta i inilo se da nitko iv ne bi
mogao stati rame uz rame s njim. Nitko iv meu glumcima, u svakom sluaju. Dolo mi je da ga
upitam zato su mu pojedini kaubojski filmovi bolji od drugih, ali bilo bi to suludo. Ili moda ne
bi... Ne znam. U svakom sluaju, nikad nisam ni sanjao da u stajati ondje, na bojnom brodu negdje
Tihom oceanu, i pjevati velikome kauboju Johnu Wayneu dok sam u Minneapolisu bio licem o lice
s Jonom Pankakeom...
Silno se trudi, ali nikada nee postati Woody Guthrie, veli mi Pankake kao me da gleda s
neke velike uzvisine, kao da mu je neto pokvarilo tek. Nije bilo veselo biti uz Pankakea. Sav sam
bio nervozan od njega. Rigao je vatru kroz nos. Bolje smisli neto drugo. Uzalud se trudi. Jack
Elliott je ve bio tu gdje si sad ti, a onda je otiao dalje. Jesi ikad uo za njega? Ne, nisam nikada
uo za Jacka Elliotta. Kad je Pankake izgovorio njegovo ime, prvi put sam ga u ivotu uo. Nikad
nisam uo za njega, ne. Kako zvui? John je rekao da e mi pustiti njegove ploe i da me eka
iznenaenje.
Pankake je ivio u stanu iznad knjiare McCoshs, specijalizirane za stare knjige najireg
spektra, starinske tekstove, filozofsko-poli- tike pamflete od 1800. godine do danas. Bila je
kvartovsko svratite intelektualaca i bitnika, smjetena u prizemlju stare viktorijanske kue samo
nekoliko ulica dalje od mjesta gdje smo bili. Otiao sam onamo s Pankakeom i uvjerio se kako on
doista ima sve te nevjerojatne ploe, inae nigdje dostupne i nikako nabavljive. Budui da nije ni
pjevao ni svirao, udio sam se to ih ima toliko. Ploa koju je izvadio i prvu mi pustio bila je Jack
Takes the Floor, objavljena na londonskoj etiketi Topic - uvozna ploa, vrlo opskurna. U cijelom
SAD-u vjerojatno je bilo samo deset primjeraka te ploe ili je moda Pankake imao jedinu u zemlji.
Nisam znao. Da mi je Pankake nije pustio, najvjerojatnije je nikada ne bih uo. Ploa se poela
okretati i Jackov glas odjeknuo je prostorijom. San Francisco Bay Blues, R Riley i Bed Bug
Blues prou u tren oka. Kvragu, mislim si, pa tip je sjajan. Zvui ba kao Woody Guthrie, samo ee i
opakije, ali ne pjeva iste one Guthriejeve pjesme. Imao sam dojam da sam odjednom baen u pakao.
Jack je bio veliki majstor glazbenih trikova. Omotnica ploe bila je tajanstvena, ali ne na
prijetei nain. Prikazivala je nekako nejahno oputenog lika, frajerskog izgleda, naoitog lutalicu u
sedlu. Odjeven je poput kauboja. Glas mu je vrlo otar, usredotoen i probojan. Otee u izgovoru i
tako je pun samopouzdanja da ti doe muka. I jo bez napora svira gitaru tenim, usavrenim stilom
plonog trzanja. Glas mu lijeno skae posvuda po prostoriji, a kad poeli, zna i prasnuti. Jasno se
ulo da je posve savladao stil Woodyja Guthrieja, a i vie od toga. Jo neto - izvrsno je znao
zabavljati, oko ega se veina folk-glazbenika nije ni trudila. Folk- -glazbenici veinom su ekali da
ti doe njima. Jack bi iskoraio i epao te. Elliott, koji je roen deset godina prije mene, ak je i
putovao s Guthriejem, nauio njegove pjesme i stil iz prve ruke i posve njima ovladao.
Pankake je bio u pravu. Elliott me itekako nadmaivao. Kod njega je bilo jo nekoliko ploa
Ramblin Jacka -jedna na kojoj pjeva s Derrollom Adamsom, svojim prijateljem pjevaem iz
Portlanda koji je svirao bendo kao Bascom Lamar Lunsford i pjevao suhim, lakonski duhovitim
stilom, savreno primjerenim Jacku. Zajedno su zvuali kao konji u galopu. Izveli su More Pretty
Girls Than One, Worried Man Blues i Death of John Henry. Jack je u samostalnom izdanju
ipak bio neto posve drugo. Na omotnici njegove ploe Jack Takes the Floor gotovo da mu se vidi
pogled. Neto je njime htio rei, ali nisam znao to. Pankake mi je dao da vie puta presluam
plou. Uznosila me, ali u isti mah i bacala na zemlju. Pankake mi je ve neto spomenuo, neto u
stilu da je Jack kralj folk-pjevaa, barem onih gradskih. Dok sam ga sluao, u to nije bilo sumnje.
Ne znam je li me to Pankake nastojao prosvijetliti ili poniziti. To nije ni bilo bitno. Elliott je doista
bio nadiao Guthrieja, a ja sam tek trebao dotle doi. Nisam imao nita ni blizu dojmljive
samouvjerenosti koju sam uo na toj ploi.
Postieno sam otiao iz Pankakeova stana, izaao na hladnu ulicu i stao besciljno hodati. Imao
sam dojam da nemam vie kamo, osjeao sam se kao mrtvac koji luta katakombama. Bit e teko ne

90
potpasti pod utjecaj tipa kojega sam upravo uo. Samo, morat u si to istjerati iz glave, zaboraviti
sve skupa, uvjeriti se da ga nisam uo i da on ne postoji. Ionako je bio preko mora, u Europi, u
svojevoljnom izgnanstvu. Sjedinjene Drave nisu bile spremne za njega. Dobro. Nadao sam se da
e ostati vani, i nastavio sam ulaziti u trag Guthriejevim pjesmama.
Nekoliko tjedana poslije toga, Pankake me opet uo kako sviram i brzo mi dao do znanja da ga
ne mogu nasamariti, da sam neko oponaao Guthrieja a sada oponaam Elliotta, i zar si ja to
uobraavam da sam na neki nain ravan njemu? Pankake je rekao da bih se moda trebao vratiti
sviranju rock n mila, jer on zna da sam to neko radio. Ne znam odakle je to saznao - moda je
uza sve ostalo bio i pijun, ali ja, u svakom sluaju, nikoga nisam nastojao nasamariti. Samo sam
radio ono to mogu ondje gdje se nalazim. Ipak, Pankake je bio u pravu. Ne moe uzeti samo
nekoliko satova plesa i onda smatrati da si Fred Astaire.
Jon je bio jedan od klasinih snobova tradicionalnog folka. S prezirom su gledali na sve to
smrdi po komercijali i nisu se libili to dati do znanja: na sastave poput The Brothers Four, Chad
Mitchell Trio, Journeymen, Highwaymen - snobovi tradicionalnog folka smatrali su da svi oni
skupa izrabljuju nekakvu svetinju. U redu, priznajem, te stvari nisu ni mene dovodile do vrhunca.
Ali nisu predstavljale prijetnju, tako da mi nisu bile bitne ni u pozitivnom ni u negativnom smislu.
Veina folk-publike pljuvala je na komercijalne folk-stvari. Uvrijeeni pojam folk-glazbe bile su
stvari kao Waltzing Matilda, Little Brown Jug i The Banana Boat Song, a sve su me one
privlaile prije nekoliko godina, tako da nisam imao potrebu da ih omalovaavam. Istini za volju,
bilo je snobova i na drugoj strani - snobova komercijalnog folka. Oni su pak s prezirom smatrali
tradicionalne pjevae staromodnima i prekrivenima pauinom. Bob Gibson, uglaeni pjeva
komercijalnog folka iz Chicaga, imao je brojne poklonike i nekoliko objavljenih ploa. Ako bi
svratio da pogleda tvoj nastup, sjeo bi u prvi red. Nakon prve ili druge pjesme, u sluaju da nisi
dovoljno komercijalan, znao je upadljivo ustati i izai iz dvorane tako da ga svi vide. Nije postojao
kompromisni stav i inilo se da je svatko snob ove ili one vrste. Ja sam nastojao sve smjestiti u iru
sliku.
Nita to sam uo od ljudi nije bilo bitno - ni dobro ni loe - nisam mario za to. Ionako nisam
imao unaprijed stvorenu publiku. Trebao sam samo ii ravno naprijed, to sam i radio. Put preda
mnom oduvijek su oteavale sjenovite prikaze s kojima je trebalo ovako ili onako izai na kraj. Sad
se pojavila jo jedna. Znao sam da je Jack tamo negdje iznad i nije mi promaklo to je Pankake
rekao o njemu. To je bilo tono. Jack je bio Kralj folk-pjevaa.

Kraljica folk-pjevaica, to je pak morala biti Joan Baez. Joan je roena iste godine kad i ja i
nae e budunosti biti povezane, ali u ono vrijeme mi je i pomisao na to bila neprispodobiva.
Izdala je plou na etiketi Vanguard po imenu Joan Baez i vidio sam je na televiziji. Nastupila je u
emisiji folk-glazbe koju je iz New Yorka za cijelu zemlju emitirao CBS. Sudjelovali su i drugi
izvoai, poput Cisca Houstona, Josha Whitea i Lightnina Hopkinsa. Joan je nekoliko balada
otpjevala samostalno, a zatim je sjela s Lightninom i nekoliko stvari otpjevala s njim. Nisam
mogao skinuti pogled s nje, nisam htio ni trepnuti. Izgledala je opako - sjajne crne kose koja joj je
padala preko oblih, vitkih bokova, tekih, blago podignutih trepavica - nije bila nikakva krpena
lutka. Uzdisao sam od samog pogleda na nju. Uza sve to, tu je bio i njezin glas. Glas koji je tjerao
zle duhove. Bilo je kao da je sila s nekog drugog planeta.
Ploe su joj se sjajno prodavale, a bilo je lako shvatiti i zato. Pjevaice folk-glazbe inae su
bile izvoaice poput Peggy Seeger, Jean Ritchie i Barbare Dane, koje nisu ba odgovarale suvremenoj
publici. Joan nije bila nimalo nalik ni na jednu od njih. Nije joj bilo sline. Proi e nekoliko godina
prije nego to se Judy Collins ili Joni Mitchell pojave na sceni. Sviale su mi se starije pjevaice - Aunt
Molly Jackson i Jeanie Robinson - ali one se nisu odlikovale Joaninom prodornou. Puno sam
sluao nekoliko blues pjevaica, poput Memphis Minnie i Ma Rainey, a Joan je na neki nain bila
slinija njima. Nije bilo niega djetinjastog u njima, a ni u Joan nije bilo niega djetinjastog.
Podrijetlom kotkinja i Meksikanka, izgledala je kao svetica sa slike, kao ena za koju bi se ovjek
rado rtvovao, a pjevala je glasom izravno Bogu... uz to je bila i iznimno dobra glazbenica.
Ta Vanguardova ploa nije bila makar to. Bila je gotovo zastraujua - besprijekoran izbor
pjesama, listom iz vrste jezgre tradicionalnog repertoara. Djelovala je vrlo zrelo, zavodljivo,

91
napeto, arobno. Bez i jednog promaenog poteza. Osjeao sam se gotovo beskorisno zato to je ona bila
iste dobi kao i ja. Ma kako nelogino to moglo izgledati, neto mi je govorilo da mi je ona pandan -
da bi upravo u njezinu glasu moj glas mogao nai savreni par. U to su vrijeme izmeu nje i mene postojali
jedino udaljenost i svjetovi i velike prepreke izmeu nas dvoje. Ja se jo nisam uspio iskoprcati iz zabiti. No neki
udan predosjeaj govorio mi je da emo se neizbjeno susresti. Nisam znao mnogo toga o Joan
Baez. Pojma nisam imao da je ona oduvijek bila istinski samotnjak, donekle poput mene, ali da je
stalno bila u pokretu i da je ivjela od Bagdada do San Josea. Naivjela se svijeta daleko vie od
mene. Pa ipak, bilo bi pomalo pretjerano smatrati je slinijom meni od mene samoga.
U njezinim ploama uope nije bilo naznake da je zanima drutvena promjena ili ita slino
tome. Drao sam da ima sree, zato to se zarana ukljuila u pravu vrstu folk-glazbe i zato to je
uronila u nju do grla - nauila svirati i pjevati na vrhunski nain, iznad svake kritike, iznad svake
kategorije. Nitko joj nije bio ravan. Bila je daleka i nedostina - Kleopatra koja ivi u talijanskoj
palai. Od njezina su pjevanja ispadali zubi. Poput Johna Jacoba Nilesa, bila je stvarno udna. Bilo
bi me strah da je upoznam. Mogla bi mi zariti onjake u zatiljak. Nisam je elio upoznati, ali znao
sam da hou. Iao sam istim smjerom, iako sam trenutano daleko zaostajao za njom. U njoj je
gorjelo, a ja sam osjeao da i u meni jednako gori. Za poetak, mogao sam izvesti iste pjesme kao i
ona... Mary Hamilton, Silver Dagger, John Riley, Henry Martin. Kao i ona, mogao sam
postii da sjednu kako treba, ali na drugaiji nain. Ne moe svatko uvjerljivo pjevati te pjesme.
Pjeva vas mora uvjeriti u ono to sluate, a Joan je to mogla. Vjerovao sam da bi Joanina majka
ubila onoga koga ona voli. Vjerovao sam u to. Vjerovao sam da ona potjee iz takve obitelji. Mora
se vjerovati. Folk-glazba, ako nita drugo, ovjeka pretvori u vjernika. Vjerovao sam i za Davea
Guarda iz sastava The Kingston Trio. Vjerovao sam da e ubiti ili da je ve ubio sirotu Lauru
Foster. Vjerovao sam i da e ubiti jo nekoga. Nisam smatrao da se ali.
to se tie drugih pjevaa u gradu, bilo ih je, ali ne mnogo. Tu je bio srednjokolac Dave Ray
koji je pjevao pjesme Leadbellyja i Boa Diddleyja uz gitaru s dvanaest ica, vjerojatno jedinu gitaru
s dvanaest ica na cijelom Srednjem zapadu - a tu je bio i Tony Glover, svira usne harmonike koji
je katkad nastupao uz mene i Koernera. Pjevao je nekoliko pjesama, ali mahom je svirao usnu
harmoniku - obuhvatio bi je dlanovima i svirao kao Sonny Terry ili Little Walter. I ja sam svirao
usnu harmoniku, ali na stalku... u to vrijeme vjerojatno jedinome stalku za usnu harmoniku na
cijelom Srednjem zapadu. Stalke je bilo nemogue nai. Neko vrijeme sam se sluio naopako
savijenom vjealicom za odjeu, ali to je tek uvjetno funkcioniralo. Pravi stalak za usnu harmoniku
pronaao sam tek u podrumu jedne trgovine glazbalima na Aveniji Hennipen, u jo neotvorenoj
kutiji iz 1948. to se sviranja usne harmonike tie, nisam volio komplicirati.
Nisam znao svirati poput Glovera, dakako, a nisam se ni trudio. Svirao sam uglavnom poput
Woodyja Guthrieja i to je bilo vie-manje to. Gloverovo umijee poznavalo se i komentiralo u
gradu, ali nitko nije spominjao moje. Jedini sam komentar dobio nekoliko godina poslije u hotelskoj
sobi Johna Leeja Hookera na Donjem Broadwayu u New York Cityju. Sonny Boy Williamson je
bio ondje, a kad me uo kako sviram, rekao je: Deko, svira prebrzo.
Napokon je dolo vrijeme da odem iz Minneapolisa. Ba kao i Hibbing, Gradovi Blizanci
postali su mi malo pretijesni, nisu mi vie pruali naroite mogunosti. Svijet folk-glazbe bio je odvie
izoliran, a u gradu sam se sve vie osjeao kao u glibu. New York City je bio mjesto gdje sam htio ivjeti, i
jednoga snjenog jutra, oko zore, nakon to sam prespavao u stranjoj sobi pizzerije Purple Onion u
St. Paulu, lokalu gdje smo Koerner i ja nastupali... sa samo nekoliko otrcanih prnja u kuferu te s
gitarom i stalkom za harmoniku, stao sam na kraj grada i autostopom otputovao na istok ne bih li naao
Woodyja Guthrieja. Jo uvijek je bio onaj pravi. Bilo je ledeno, a premda sam moda u mnogo pogleda bio
nehajan, glava mi je bila sreena i disciplinirana i nisam osjeao studen. Uskoro sam se vozio
snjenim prerijskim poljima Wisconsina, a visoke sjene Baez i Elliotta bile su mi tik za petama.
Svijet u koji sam krenuo, premda e doivjeti niz promjena, zapravo je bio svijet Jacka Elliotta i
Joan Baez. Ma koliko da je to bilo tono, i ja sam imao sjekiru u ruci i morao se probiti odande,
zaputiti onamo gdje ivot obeava neto vie - smatrao sam da su moj glas i gitara dorasli tom izazovu.

New York City, poetak zime 1961. Stvari kojima sam se bavio ile su kako treba i kanio sam
tako i nastaviti, imao sam dojam da se bliim neemu. Svirao sam u redovitom programu u

92
Gaslightu u Villageu, glavnome klubu na sajamskoj Ulici MacDougal. Kad sam poeo ondje raditi,
vlasnik Gaslighta bio je John Mitchell, lutalica pun pria, rodom iz Brooklyna. Vidio sam ga samo
nekoliko puta. Bio je zlovoljan i svadljiv, imao egzotinu djevojku koja je nadahnula jedan roman
Jacka Kerouaca. Mitchell je ve tada bio legenda. Village je bio pun Talijana, a Mitchell nije
ustuknuo ni koraka od tamonjih mafijaa. Dobro se znalo da im iz principa ne eli plaati reket.
Vatrogasci, policija i sanitarne inspekcije redovito su upadale u lokal. Samo, Mitchell je imao svoje
odvjetnike i vodio bitke u gradskoj vijenici, pa je klub ipak nekako ostajao otvoren. Mitchell je sa
sobom nosio pitolj i no. Bio je k tome i stolarski majstor. Dok sam bio ondje, neki ljudi iz
Mississippi kupili su lokal na nevieno preko malog oglasa u nekom junjakom magazinu.
Mitchell nikome nije rekao da prodaje klub ili da e mu se vlasnik promijeniti. Samo je prodao
lokal i napustio zemlju.
Gotiki folk-klub nalazio se u podrumu ispod razine ulice, ali nije ostavljao dojam podruma jer
mu je pod bio sputen. est do osam glavnih izvoaa naizmjence je nastupalo od mraka do zore.
Plaa je bila ezdeset dolara tjedno u gotovini, barem za mene. Neki su izvoai moda zaraivali
vie. Bio je to velik korak iznad staretinarske scene Greenwich Villagea.
Noel Stookey, koji e postati lan sastava Peter, Paul and Mary, bio je majstor ceremonija. Noel
je bio imitator, komiar i pjeva-gitarist. Danju je radio u prodavaonici fotoaparata. Nou je nosio
elegantno trodijelno odijelo, besprijekorno ureen, s bradicom, visok i mrav, kukasta nosa. Neki bi
ga moda opisali kao samotnjaka. Stokey je izgledao kao da je istrgnut sa stranice nekog prastarog
asopisa. Mogao je oponaati praktiki sve - zakrene vodovodne cijevi i putanje vode u zahodu,
parobrode i pilane, promet, violine i trombone. Mogao je oponaati pjevae koji oponaaju druge
pjevae. Bio je vrlo duhovit. Jedna od osebujnijih imitacija bio mu je Dean Martin koji oponaa
Little Richarda.
Hugh Romney, koji e postati psihodelini klaun Wavy Gravy, takoer je ondje nastupao. Dok
je jo bio Hugh Romney, bio je najuglaeniji kico na svijetu - uvijek otmjeno odjeven, obino u
svijetlosiva odijela Brooks Brothersa. Romney je drao monologe, govorio duge, intimne tirade
pune alternativnih stavova, imao kiljave oi za koje se nikad nije znalo jesu li otvorene ili mire.
Kao da je imao potekoa s vidom. Izaao bi na pozornicu, zakiljio u plavi reflektor i poeo
govoriti kao da je upravo zavrio dugo putovanje i vratio se iz neke daleke zemlje - kao da je
upravo doao iz Konstantinopola ili Kaira i sad e ti otkriti neku drevnu tajnu. Nije bila toliko stvar
u tome to govori, koliko u nainu na koji govori. Bilo je jo nekoliko drugih koji su radili isto to i
on, ali Romney je bio najpoznatiji. Romney je bio pod oitim utjecajem Lorda Buckleyja, ali nikako
ne i na njegovoj razini.
Buckley je bio avangardni propovjednik bebopa koji se nije dao svrstati ni u jednu kategoriju.
Nije bio nadureni bitniki pjesnik, ve razulareni pripovjeda koji razglaba okojeemu, od
supermarketa do bombi i razapinjanja na kriu. Imao je monologe o likovima poput Gandhija i
Julija Cezara. Buckley je ak osnovao neto po imenu Crkva ivog swinga (crkva jazza). Rasteui
rijei, Buckley je govorio na aroban nain. Svi su, ukljuujui i mene, na ovaj ili onaj nain bili
pod njegovim utjecajem. Umro je oko godinu dana prije nego to sam doao u grad, tako da ga
nikad nisam uspio vidjeti; ipak, uo sam njegove ploe.
U Gaslightu su takoer svirali i Hal Waters, koji je na profinjen nain izvodio folk-pjesme i
John Wynn koji je svirao gitaru sa strunama od crijeva i pjevao folk-pjesme opernim glasom.
Temperamentom su mi blii bili Luke Faust, koji je svirao bendo s pet ica i pjevao balade s gorja
Appalachian, te tip po imenu Luke Askew, koji e postati glumac u Hollywoodu. Luke je bio iz
Georgije i pjevao pjesme Muddyja i Wolfa i Jimmyja Reeda. Nije svirao gitaru, ali imao je gitarista.
Luke je bio bijelac koji je zvuao kao Bobby Blue Bland.
I Len Chandler svirao je u Gaslightu. Len je podrijetlom bio iz Ohija, ozbiljan glazbenik koji je
doma svirao obou u orkestru i znao itati, pisati i aranirati simfonijsku glazbu. Pjevao je kvazifolk
stvari s komercijalnim prizvukom i bio energian, odlikovao se onime to ljudi zovu karizmom. Len
je nastupao kao da kosi sve pred sobom. Osobnost mu je nadjaavala repertoar. Len je takoer pisao
aktualne pjesme, stvari s naslovnih stranica.
Paul Clayton je takoer tamo dolje povremeno odravao nastupe. Paul je sve svoje verzije
pjesama dobivao prilagoavanjem prijepisa starih tekstova. Znao je stotine pjesama i zacijelo imao
fotografsko pamenje. Clayton je bio jedinstven - elegian, vrlo kneevskog dranja - dijelom

93
jenkijevski gospodin i dijelom eretski junjaki dendi. Odijevao se u crno od glave do pete i znao
je citirati Shakespearea. Clayton je redovito putovao od Virginije do New Yorka i natrag, i
sprijateljili smo se. Pratnja mu je takoer ivjela izvan grada i, poput njega, pripadala zasebnoj
kasti - znali su se postaviti, ali kako, to su valjda samo oni znali - nisu bili folk-ekipa. Autentini
nekonformisti - skitnice, ali ne Kerouacova tipa, ne s drutvenog dna, ne od onih koji putuju cestom
lako prepoznatljivih sadraja. Sviao mi se Clayton i sviali su mi se njegovi prijatelji. Preko Paula
znao sam tu i tamo upoznati ljude koji bi mi rekli da slobodno doem ivjeti kod njih kad god mi
zatreba, neka se zbog toga ne brinem.
Clayton je takoer bio dobar prijatelj s Van Ronkom, Daveom Van Ronkom, upravo onim
izvoaem od kojega sam gorljivo htio nauiti pojedinosti. Bio je sjajan na ploama, ali uivo je bio
jo i bolji. Van Ronk je bio iz Brooklyna, imao mornarsku iskaznicu, iroke morevske brkove i
dugu, ravnu smeu kosu koja mu je padala preko pola lica. Svaku je folk-pjesmu pretvarao u
nadrealnu melodramu, kazalini komad - napetu sve do posljednje minute. Dave je prodirao do sri
stvari. Bilo je kao da posjeduje beskonanu zalihu otrova koji upravo meni treba... nisam mogao
bez toga. Van Ronk mi je izgledao drevno, prekaljeno. Svake sam noi imao dojam da sjedim u
podnoju vremena spomenika. Dave je pjevao folk-pjesme,/zz standarde, dixieland skladbe i
blues balade, bez nekog naroitog reda i bez ijedne suvine nijanse u cijelome repertoaru.
Tankoutne, iroke, osobne, povijesne ili eterine pjesme, kakve god elite. Stavio bi sve u eir i -
hokus-pokus - izvadio neto novo na sunce. Dave je imao velik utjecaj na mene. Poslije, nakon to
izdam svoj prvi album, polovica snimki na njemu bit e izvedbe stvari s Van Ronkova repertoara.
Nisam to planirao, samo se tako dogodilo. Nesvjesno sam se vie uzdao u njegove nego u vlastite
stvari.
Van Ronkov glas zvuao je poput zahralih gelera, a iz njega je znao izvui mnoge istanane
nijanse - njene, blage, grube, eksplozivne, katkad sve unutar iste pjesme. Mogao je predoiti sve -
izraze strave, izraze oaja. Bio je i vrhunski gitarist. A povrh toga, imao je i sarkastian smisao za
humor. Imao sam drugaiji stav prema Van Ronku nego prema bilo kome drugome na sceni, jer me
upravo on uveo u te krugove pa sam bio sretan to mogu iz noi u no svirati u Gaslightu uz njega.
To je bila prava pozornica s pravom publikom i ondje se dogaalo sve bitno. Van Ronk mi je
pomogao i na druge naine. Imao je stan na Waverly Placeu s kauem na kojem sam mogao
prespavati kad god poelim. Takoer mi je pokazao sva glavna mjesta za izlazak u Greenwich
Villageu - druge klubove, uglavnom jazz klubove kao to su Trudy Hellers, Vanguard, Village
Gate i Blue Note, gdje sam dobio priliku da izbliza vidim mnoge velikane jazza. Kao izvoa, Van
Ronk je radio jo neto to me intrigiralo.
Jedan od njegovih patentiranih naina postizanja dramskog efekta bilo je zurenje u nekoga u
publici. Upro bi pogled u tu osobu kao da svira samo njoj, kao da joj ape neku tajnu, kao da
nekome govori neto o emu mu ovisi goli ivot. Takoer nikad nije istu stvar dvaput izrekao na isti
nain. Kojiput bih ga uo kako svira istu pjesmu koju je izveo proli put, a pogodila bi me na
potpuno drugaiji nain. Odsvirao bi neto, a meni bi bilo kao da to nikad prije nisam uo, ili bar ne
na ba takav nain. Njegove su skladbe bile perverzno sloene, premda u isti mah vrlo jednostavne.
Sve je znao, mogao je hipnotizirati publiku ili je zapanjiti ili pak nagnati da vriti i urla. to god je
htio. Bio je graen poput drvosjee, puno je pio, malo govorio i drao vlast na svojem teritoriju -
punom brzinom, iz svih cilindara. David je bio veliki zmaj. Kad bi se naveer dolo na Ulicu
MacDougal pogledati neiji nastup, bio je prvi i zadnji neizostavni izbor te veeri. Nadnosio se nad
tu ulicu poput planine, ali nikad se nee probiti meu velike igrae. Jednostavno, nije se zamiljao
meu njima. Postojalo je previe toga ega se nije htio odrei. Nikad na njemu nije bilo konaca za
marionete. Bio je velik, visok do neba, a ja sam u njemu vidio svoj uzor. Potjecao je iz zemlje
divova.

Van Ronkova supruga Terri, definitivno bitan lik, brinula se za Daveove angamane, naroito
izvan grada, pa je poela pomagati i meni. Bila je rjeita i svojeglava ba kao i Dave, napose to se
politike tie - ne toliko politikih tema koliko visokoparnih teolokih ideja koje stoje u temeljima
politikih sustava. Nietzscheovske politike. Politike to titi. U intelektualnom je smislu bilo teko
ostati na ravnoj nozi s njom. Onaj tko bi pokuao, naao bi se u nebranu grou. Oboje su bili

94
protivnici imperijalizma i materijalizma. Kakva besmislica, elektrini otvara za limenke,
jedanput je rekla Terri dok smo prolazili pokraj izloga prodavaonice kuanskih aparata na 8. ulici.
Tko je tako glup da to kupi?
Terri je uspijevala Daveu nai angamane u gradovima poput Bostona i Philadelphije... ak i u
dalekome St. Louisu, u folk-klubu po imenu Laughing Buddha. Za mene takve gae nisu dolazile u
obzir. Trebalo je imati barem jednu objavljenu plou, pa makar i na maloj etiketi, ne bi li se dobio
posao u bilo kojem takvom klubu. Ipak mi je uspjela nai nekoliko poslova u mjestima kao to su
Elizabeth u New Jerseyju ili Hartford - jedanput u jednom folk-klubu u Pittsburghu, drugi put u
Montrealu. Povremene nastupe. Uglavnom sam ostajao u New York Cityju. Nisam zapravo htio
odlaziti iz grada. Da sam htio biti izvan grada, ne bih ni bio doao u New York City. Imao sam
sree to imam redovitu gau u Gaslightu i nisam se trgao da dospijem negdje drugdje. Mogao sam
disati. Bio sam slobodan. Nisam se osjeao sputano. U pauzi izmeu nastupa uglavnom sam ostajao
vani, pio aice Wild Turkeyja i Schlitza s ledom u susjednoj taverni Kettle of Fish i kartao se na
katu u Gaslightu. Ilo mi je kako treba. Uio sam sve to sam mogao i ostajao u formi. Jedanput mi
je Terri ponudila da me upozna s Jaom Holzmanom, upraviteljem tvrtke Elektra Records, jedne od
kompanija kod kojih je Dave objavljivao. Mogu ti ugovoriti sastanak. Bi li htio sjesti s njim? Ne
bih htio sjesti ni sa kim, ne. Nisam vidio naroitog smisla u tome. Neto kasnije tog ljeta Terri me
uspjela ubaciti u radijski velekoncert folka koji se uivo emitirao iz crkve Riverside, smjetene na
Riverside Driveu. Moja e se situacija opet promijeniti, postati nova i udna.

Iza pozornice postajalo je sve sparnije. Izvoai su dolazili i odlazili, ekah na red i motah se
onuda. Kao i obino, prava je predstava bila iza kulisa. Razgovarao sam s tamnokosom djevojkom
po imenu Carla Rotolo, koju sam povrno poznavao. Carla je bila osobna tajnica Alana Lomaxa.
Carla me upoznala sa svojom sestrom. Sestra se zvala Susie, ali pisala si je ime kao Suze. Od prvog
trena nisam mogao skinuti oi s nje. Bila je najerotinije stvorenje koje sam u ivotu vidio. Bila je
svijetle puti i zlaane kose, punokrvna Talijanka. Odjednom se zrak ispunio mirisom listova
banane. Poveli smo razgovor, a meni se poelo vrtjeti u glavi. Kupidonova strelica ve mi je i prije
znala fijuknuti oko uiju, ah ovaj put pogodila me u srce i svojom teinom bacila preko palube.
Suze je bila sedamnaestogodinjakinja s Istone obale. Odrasla je u Queensu, u ljeviarskoj obitelji.
Otac joj je bio tvorniki radnik i nedavno je preminuo. Sudjelovala je na newyorskoj umjetnikoj
sceni, slikala i crtala za razne tiskovine, radila na grafikom dizajnu i kazalinim predstavama na
off Broadwayu, kao i u udrugama za graanska prava - mogla je tota raditi. Kad sam je upoznao,
bilo mi je kao da sam uao u Prie iz 1001 noi. Imala je osmijeh koji bi mogao obasjati ulicu punu
ljudi i bila iznimno ivahna, odlikovala se posebnom vrstom putenosti - bila je iva Rodinova
skulptura. Podsjeala me na libertinske junakinje. Bila je ba moj tip.
U iduih tjedan dana esto sam mislio na nju - nisam je mogao izbaciti iz glave, nadao sam se
da u naletjeti na nju. Imao sam dojam da sam se prvi put u ivotu zaljubio, osjeao sam vibru na
pedeset kilometara - htio sam pripiti tijelo uz njezino. Sada. Odmah. Filmovi su mi oduvijek bili
aroban doivljaj, a kina na Times Squareu, nalik na orijentalne hramove, bila su najbolji prostori
da ih se vidi. Nedavno sam bio vidio Quo Vadis i Tuniku, a sada sam otiao pogledati Atlantidu -
Izgubljeni kontinent i Kralja kraljeva. Morao sam si skrenuti pozornost, malo svrnuti misli od Suze.
Glavni glumci u filmu Kralj kraljeva bili su Rip Torn, Rita Gam i Jeffrey Hunter kao Krist. ak i
uza sva teka zbivanja na ekranu, nisam se mogao uivjeti u radnju. Kad je stigla druga predstava,
Atlantida - Izgubljeni kontinent, ilo mi je jo i gore. Svi ti kristali sa zrakama smrti, podmornice u
obliku divovskih riba, potresi, vulkani i plimni valovi i to sve ne. Moda je to bio najuzbudljiviji
film svih vremena, tko zna? Nisam se mogao usredotoiti.
Sudbina je htjela da opet naletim na Carlu i pitam je za njezinu sestru. Carla me upitala bih li se
htio vidjeti s njom. Rekao sam joj: Aha, da samo zna koliko, a ona je odvratila: O, i ona bi se
htjela vidjeti s tobom. Uskoro smo se nali i poeli se sve ee viati. Na kraju smo postali
prilino nerazdvojni. Po strani od glazbe, biti uz nju bio mi je glavni smisao ivota. Moda smo bili
par srodnih dua.
Samo, njezina majka Mary, koja je radila kao prevoditeljica za medicinske asopise, nije htjela
ni uti za to. Mary je ivjela na najviem katu stambene zgrade na Sheridan Squareu i prema meni

95
se odnosila kao da imam triper. Da je bilo po njezinom, murja bi me stavila iza brave. Suena mama
je bila sitna, prgava enica - prijeke udi, crnih oiju poput dviju eravica koje su u stanju progorjeti
rupu kroz ovjeka, vrlo zatitniki nastrojena. Uvijek mi je ostavljala dojam da sam neto krivo
uinio. Smatrala je da ivim besprizornim ivotom i da nikad neu nikoga moi uzdravati, ali
mislim da je problem bio i dublji. Mislim da sam se jednostavno pojavio u krivo vrijeme.
Koliko te kotala ta gitara? jedanput me upitala.
Nije puno.
Znam, nije puno, ali ipak te kotala.
Bila je skoro badava, rekao sam.
Prostrijelila me pogledom, s cigaretom u ustima. Uvijek me nastojala navui na nekakvu svau.
Moja nazonost silno ju je jedila, ali ne moe se rei da sam joj prouzroio bilo kakav problem u
ivotu. Nisam bio odgovoran za smrt Suena oca ni ita slino. Jedanput sam joj rekao da mislim da
prema meni nije fer. Pogledala me ravno u oi kao da gleda neki daleki, razaznatljivi predmet i
rekla mi: Uini mi jednu uslugu, nemoj imati miljenje dok si sa mnom u drutvu. Suze e mi
poslije rei da to nije ozbiljno mislila. Samo, ozbiljno je ona to mislila. Davala je sve od sebe da nas
razdvoji, ali mi smo se svejedno i dalje viali.

Scena me sve vie guila i stvarala mi nevolje, pokazujui da moram nai vlastiti stan, gdje bih
imao svoj krevet, penicu i stolove. Bilo je i vrijeme. Valjda je do toga moglo doi i prije, ali volio
sam ivjeti kod drugih. Tako je bilo lake, jednostavnije, uz manje odgovornosti - u stanovima u
koje sam mogao slobodno doi i iz njih otii, katkad ak i s kljuem, u sobama s obiljem tvrdo
ukorienih knjiga na policama i hrpama gramofonskih ploa. Dok nisam radio nita drugo,
prelistavao sam knjige i sluao ploe.
To to nisam imao vlastiti stan ostavljalo je sve vie utjecaja na moju superosjetljivu prirodu, pa
sam nakon gotovo godinu dana ivota u gradu iznajmio stan na drugom katu s vlastitim ulazom na
Zapadnoj 4. ulici 161, za ezdeset dolara mjeseno. Nije bio nita naroito, samo dvije sobe iznad
pageterije Brunos, pokraj lokalne prodavaonice ploa, s duanom sitnog pokustva preko puta.
Stan je imao majunu spavau sobu, sliniju velikoj ostavi, i kuhinjicu, dnevnu sobu s kaminom i
dva prozora s pogledom na poarne stepenice i mala dvorita. Bilo je jedva dovoljno prostora za
jednu osobu, a grijanje se gasilo nakon mraka pa je stan trebalo grijati s oba plinska plamenika
odvrnuta na najjae. Nije bio namjeten. Nedugo nakon useljenja kupio sam neto pokustva za
njega. Posuenim alatkama izradio sam par stolova, od kojih mi je jedan sluio i kao radni. Takoer
sam sastavio ormari i krevetni okvir. Sve sam daske nabavio iz duana preko puta, a sastavio sam
ih pripadajuim okovima - galvaniziranim avlima, arkama i zglobovima, centimetarskim
kvadratiima od lijevana elika, mjeda i bakra, vijcima za drvo s okruglom glavom. Nisam morao
ii daleko po te stvari, sve je bilo odmah tu, u prizemlju. Sastavio sam ih pilicama i dlijetima za
metal, te izvijaima - ak sam izradio i par zrcala sluei se starom tehnikom koju sam nauio u
srednjoj koli na tehnikom odgoju, kad smo uili obradu drva, od prozorskih stakala, ive i
aluminijske folije.
Uz sviranje glazbe, volio sam raditi takve stvari. Kupio sam rabljeni televizor, stavio ga na
jedan od novih ormaria, kupio madrac i nabavio tepih kojim sam prekrio daani pod. U
Woolworthsu sam kupio gramofon i stavio ga na jedan stol. Sobica mi je postala prekrasna i inilo
mi se da prvi put imam vlastiti stan.
Suze i ja provodili smo sve vie vremena zajedno, a meni su se poinjala iriti obzorja, viao sam puno
novih stvari iz njezina svijeta, pogotovo s off-broadwayske scene... niz komada LeRoia Jonesa,
Dutchman, The Baptism. Vidio sam i Gelberov narkomanski komad The Connection, pa The Brig u
izvedbi Living Theatera, kao i druge iznimne predstave. Odlazio sam s njom na mjesta gdje su izlazili
umjetnici i slikari, lokale poput Caffe Cino, Camino Gallery, Aegis Gallery. Otili smo pogledati
commedia delTarte, izlog na Lower East Sideu preinaen u malo kazalite s golemim lutkama, velikim
poput ljudi, koje su se drmale i njihale. Vidio sam nekoliko predstava, jednu u kojoj su vojnik,
prostitutka, sudac i odvjetnik bili jedna te ista lutka. S obzirom na njihovu veliinu i mali, skueni
prostor, lutke su bile udne, nelagodne i prijetee... nimalo sline onome smijenom drvenom lutku
u fraku, Charlieju McCarthyju, lutki trbuhozborca Edgara Bergena koju smo svi znali i voljeli.

96
 Cijeli jedan novi umjetniki svijet otvarao se preda mnom. Katkad bismo poetkom dana otili
u gornji dio grada i u gradskim muzejima gledali golema platna koja su u ulju oslikali umjetnici
poput Velzqueza, Goye, Delacroixa, Rubensa i El Greca. Takoer djela iz dvadesetog stoljea -
Picassa, Braquea, Kandinskog, Roualta, Bonnarda. Meu aktualnim modernistikim umjetnicima
Suze je bio najdrai Red Grooms, a postao je i meni. Oboavao sam kako se svi njegovi radovi
sabijaju u neki krhki svijet, stiu u klimave grude sastojaka, a onda, kad se odmakne, moe
ugledati sloeni svijet cjeline. Groomsovi radovi govorili su mi obilje toga. Pratio sam njegov rad
vie od bilo ijeg. Redove su stvari bile ekstravagantne, djela istesana kao da su stvorena na tripu.
Sve njegove tehnike - pastele, gva, tempera, kiparstvo ili mijeani mediji - kola-panoi - svialo mi
se kako sastavlja svoja djela. Bila su odvana, pokazivala su svoje postojanje u kriavim
pojedinostima. U Redovim djelima bilo je spona s nizom folk-pjesama koje sam pjevao. Kao da su
dijelila istu pozornicu. Ono to su folk-pjesme bile stihovno, to su Redove pjesme bile likovno - sve
protuhe i murjaci, luaka vreva, klaustrofobine uliice - sva sajamska vitalnost. Red je bio Uncle
Dave Macon likovnoga svijeta. Uvrtavao je sve ivo u neto novo i tjerao ga da zavriti - sve to
rame uz rame, ravnopravno stvoreno - stare tenisice, prodajne aparate, aligatore koji gmiu
kanalizacijom, pitolje za dvoboj, trajekt za Staten Island i crkvu Trinity, 42. ulicu, obrise nebodera.
Zebue, kaubojke, kraljice rodea i glave Mikija Mausa, tornjie dvoraca i kravu gospoe OLeary,
manijake i icare i udake i iscerene, nakiene gole modele, lica melankolinih izraza, mrlje tuge -
sve to urnebesno, ali ne i ismijavano. Takoer poznate povijesne linosti - Lincolna, Hugoa,
Baudelairea, Rembrandta - sve to grafiki istanano, ispaljeno na najmoniji mogui nain.
Oboavao sam kako se Grooms slui smijehom kao dijabolinim orujem. Podsvjesno, pitao sam se
je li mogue pisati takve pjesme.
Negdje u to vrijeme poeo sam i ja crtati. Zapravo, stekao sam naviku od Suze, koja je puno
crtala. to sam crtao? Pa, obino bih poeo od bilo ega to bi se nalo pri ruci. Sjeo bih za stol,
uzeo olovku i papir i nacrtao pisai stroj, raspelo, ruu, olovke, noeve i pribadae, prazne kutije
cigareta. Posve bih izgubio pojam o vremenu. Sat-dva proli bi mi kao minuta. Jasno, nisam si
umiljao da crtam ne znam kako, ali inilo mi se da unosim red u kaos oko sebe - donekle poput
Reda, iako je to on izvodio na mnogo vioj razini. Opazio sam da mi to na neki udan nain
proiava doivljaj oka, i crtanjem sam se nastavio baviti jo godinama.
Za tim istim stolom sjedit u dok budem skladao pjesme. Samo, ne zasad. Valja odnekud
poeti; u ono je vrijeme samo nekolicina izvoaa pisala vlastite pjesme, a meu njima mi je
najdrai bio Len Chandler. Ali smatrao sam da je to samo njegova osobna furka i to nije bilo
dovoljno da me nadahne da se i sm okuam u tome. to se mene ticalo, Woody Guthrie je napisao
najbolje pjesme i nije bilo naina da ih se nadmai. Poslije sam, ipak, nipoto ne nastojei da iznova
izatkam svijet, napisao pomalo ironinu pjesmu s naslovom Let Me Die in My Footsteps.
Zasnovao sam je na jednoj staroj baladi Roya Acuffa. Pjesmu koju sam napisao nadahnula je
pomama za atomskim sklonitima koja je procvala u hladnom ratu. Valjda bi neki drali da je
radikalno sroiti jednu takvu pjesmu, ali meni ona uope nije bila radikalna. Meu iteljima
sjeverne Minnesote atomska sklonita nisu imala uspjeha, ni traga nisu ostavila na elinom gorju.
Sto se komunista tie, nije bilo nikakve paranoje oko njih. Ljudi ih se nisu bojali, smatrali su da je
sve to mnogo vike nizato. Komunisti su bili simbol doljak iz svemira. Vie se valjalo bojati
vlasnika rudnika, u svakom sluaju, predstavljali su veu opasnost. Trgovake putnike koji su nudili
atomska sklonita ljudi su tjerali s kunih pragova. Nisu se prodavala u duanima i nitko ih nije
gradio. Kue su ionako imale podrume debelih zidova. Uostalom, nikome nije bila draga pomisao
na to da bi netko mogao imati sklonite a da ga on nema. Ili, kad bi ovjek imao sklonite, a netko
drugi ne bi, ni to ne bi nuno bilo najzgodnije. Moglo bi okrenuti susjeda protiv susjeda i prijatelja
protiv prijatelja. Bilo je nezamislivo doi u situaciju da ti neki susjed doe lupati na vrata i govoriti
neto tipa: Hej, sluaj. U pitanju je goli ivot, a nae prijateljstvo ne vrijedi ni piljiva boba. Je R
mi to eli rei? Kako se suoiti s prijateljem koji se tiranski postavlja dok silom pokuava ui
rijeima: Sluaj, imam malu djecu. Mojoj su keri tek tri godine, a sinu dvije. Ako ih ne pusti da
uu, doi u ti s pukom. Daj, dosta prenemaganja. Nije bilo asnog izlaza iz takve situacije.
Atomska sklonita unosila su razdor u obitelji i mogla stvoriti bunt. Neu rei da se ljudi nisu
zabrinjavali zbog oblaka u obliku gljive - jer jesu. Ali trgovake putnike koji su dolazili nuditi
atomska sklonita doekivala su bezizraajna lica.

97
 Uz to, opi stav glasio je da u sluaju atomskog napada ovjeku zapravo jedino treba vojni
Geigerov broja. Mogao bi ti postati najvaniji predmet koji posjeduje, pokazivao bi to se smije
jesti, a to je opasno. Do Geigerovih brojaa lako se dolazilo. Zapravo, ak sam i ja imao jedan u
svojem newyorkom stanu, tako da pisanje pjesme o uzaludnosti atomskih sklonita nije bilo
naroito radikalno. Ne znai da sam se morao prikloniti ijednoj doktrini da bih je napisao. Pjesma
je, ipak, u isti mah bila osobna i drutvena. To je bilo neto novo. Pa ipak, ta pjesma nije sruila
nikakvu ogradu u meni, niti je izvela ikakvo udo. Veinu onoga to sam htio rei, obino sam
uspijevao nai u nekoj staroj folk-pjesmi ili u nekoj Woodyjevoj pjesmi. Kad sam poeo izvoditi
Let Me Die in My Footsteps, nisam ak ni rekao da sam je napisao. Samo sam je negdje umetnuo,
rekao da su je napisali The Weavers.

Moje gledanje na sve to uskoro e se promijeniti. Ozraje e uskoro naglo postati intenzivnije i
bremenitije. Moja kolibica u svijetu uskoro e se proiriti u nekakvu velebnu katedralu, bar u
pogledu pisanja pjesama. Suze je radila iza kulisa na produkciji jednog mjuzikla u Theatre de Lys u
Ulici Christopher. Radilo se o pjesmovnom igrokazu koje su napisali Nijemci Bertold Brecht,
antifaistiki i marksistiki pjesnik i dramatiar ija su djela bila zabranjena u Njemakoj, i Kurt
Weill, ije su melodije bile svojevrsna kombinacija opere i jazza. Prije toga su imali veliki hit s
baladom Mack the Knife, koja je postala popularna u izvedbi Bobbyja Darina. To se nije moglo
nazvati predstavom, prije je bila rije o struji pjesama u tumaenju glumaca koji pjevaju. Otiao
sam onamo priekati Suze i smjesta se uzbudio zbog prirodnog intenziteta pjesama... Morning
Anthem, Wedding Song, The World Is Mean, Pollys Song, Tango Ballad, Ballad of the
Easy Life. Pjesama grubih izraza. Bile su nepravilna oblika, bez ritma, sastavljene zbrda-zdola -
udnovate vizije. Pjevai su bili lopovi, smetlari ili bitange, i svi su urlali ili reali. Cijeli svijet bio
je tijesno zbijen u etiri ulice. Na maloj pozornici jedva su se mogli razabrati predmeti - uline
svjetiljke, stolovi, haustori, prozori, uglovi zgrada, mjesec to se probija kroz natkrivena dvorita -
sumoran okoli, jezovite dojmove. Svaka pjesma kao da je stizala iz neke skrovite predaje, kao da je
drala pitolj u depu na boku, palicu ili mougu, a primicale su se sa takama, protezama i u
invalidskim kolicima. Sliile su folk-pjesmama svojom udi, ali su se i razlikovale od folk-pjesama,
jer su bile sofisticirane.
Za nekoliko minuta imao sam dojam da nisam sklopio oka ili okusio hrane ve tridesetak sati,
koliko sam se bio uivio. Pjesma koja je na mene ostavila najsnaniji dojam bila je nametljiva
balada A Ship the Black Freighter. Pravi naziv bio joj je Pirate Jenny, ali nisam to uo u
pjesmi, pa nisam znao kako se zapravo zove. Pjevala ju je neka nejasno mukobanjasta ena,
odjevena poput istaice koja obavlja sitne poslove, namjeta krevete u tronom hotelu na gradskoj
obali. Isprva me u pjesmu uvukao stih o brodu, crnom tegljau, koji slijedi nakon svake kitice.
Dotini mi je stih prizvao u sjeanje brodske sirene koje sam sluao u mladosti, taj velianstveni
zvuk koji mi se urezao u pamenje. Zvualo je kao da su nam tik iznad glave.
Premda je Duluth tri tisue kilometara udaljen od najblieg oceana, bio je meunarodna luka.
Brodovi iz June Amerike, Azije i Europe dolazili su i odlazili cijelo vrijeme, a teko tuljenje sirena
za maglu izvlailo bi te za vrat iz pribranosti. Premda se brodove nije dalo vidjeti kroz maglu, znalo
se da su tamo zbog tekih prasaka grmljavine to su tutnjali kao Beethovenova Peta - dvije duboke
note, prva duga i duboka poput fagota. Brodske sirene zvuale su poput objava. Veliki brodovi
dolazili su i odlazili, elina udovita iz dubina - brodovi koji su potirali svaki spektakl. Kao
djetetu, sitnom, povuenom i pogoenom astmom, taj zvuk mi je bio tako glasan, tako
sveobuhvatan, da sam ga osjeao u cijelome tijelu i od njega imao dojam da sam upalj. Tamo
negdje postojalo je neto to me moe prodrijeti.
Nakon to sam pjesmu uo moda nekoliko puta, nekako sam zaboravio na brodske sirene za
maglu i uivio se u motrite sluavke, u njezino motrite s najsuega, najhladnijega mjesta. Stav joj
je tako snaan i estok. Gospoda kojoj ona namjeta krevete pojma nemaju koliko se
neprijateljstvo krije u njoj, a brod, taj crni teglja, kao da simbolizira neto mesijansko. Stalno je
sve blii, sad je moda ve ugurao svoju prokletu nogu kroz vrata. istaica je mona, a pretvara se
da je nitko i nita - broji glave. Pjesma se dogaa u nekom odurnom podzemlju gdje uskoro svaka
zgrada... plona je, cijelo smradno mjesto bit e sravnjeno sa zemljom. Sve osim njezine. Njezina

98
e zgrada ostati netaknuta, a ona sama bit e na sigurnom. Poslije u pjesmi gospoda se poinju pitati
tko tu stanuje. Crno im se pie, ali to ne znaju. Oduvijek im se crno pisalo, ali nikada to nisu znali.
Ljudi vrve oko pristanita, a gospodu su bacili u lance i doveli je njoj, pa je sada pitaju hoe li ih
ubiti sada ili poslije. Odluka je na njoj. Oi stare istaice zakrijese se na kraju pjesme. Brod puca iz
topova na pramcu, a gospodi se osmijesi gube s lica. Brod se jo okree u luci. Stara kae: Ubijte
ih smjesta, to e ih nauiti. to su gospoda uinila da zaslue takvu sudbinu? Pjesma ne kae.
Divlja je to pjesma. Silno amanskih stihova. Rasprostrtih tekih zbivanja. Svaka fraza dopre s
trometarske litice i mugne preko puta, a zatim poput kroea u bradu naie nova. A onda je tu
uvijek i onaj utvarni refren o crnom brodu koji dolazi, sve to zagradi i zarobi vre nego u zatvoru.
To je gadna pjesma, pjeva je babaroga, a nakon to ona otpjeva svoje, ni rijei se vie ne moe rei.
Ostavlja te bez daha. U malome kazalitu, kad je izvedba dola do svojega klimaktinog kraja,
cijela je publika ostala oamuena, pala je na naslone i zajedno se primila za solarni pleksus. Znam i
zato je bilo tako. Publika je bila ona gospoda iz pjesme. Njoj je ona namjetala krevete. U
njihovu je potanskom uredu ona razvrstavala potu i u njihovoj je koli ona predavala. Od ove
skladbe ovjek bi ostao nauznak i morao bi je ozbiljno shvatiti. Uvlaila se pod kou. Woody nikad
nije napisao takvu pjesmu. Nije bila ni prosvjedna ni aktualna pjesma i u njoj nije bilo ni trunke
ljubavi prema ljudima.
Poslije sam se zatekao kako rastavljam pjesmu ne bih li otkrio kako die, odakle joj takva
snaga. Bilo mi je oito da je sve u njoj jasno i vidljivo, ali da se naroito ne zamjeuje. Sve je bilo
privreno uza zid tekim potpornjem, ali nije se vidjelo kako izgledaju svi dijelovi na okupu, osim
ako se ne stane sasvim daleko i ne prieka do samoga kraja. Bila je kao Picassova slika Guernica.
Ta je teka pjesma pruila novi poticaj mojim osjetilima, dapae ba kao i neka folk-pjesma, ali
folk-pjesma iz nekog drugog kraga u nekom drugom dvoritu. Dolo mi je da dohvatim bunt
kljueva i dam se u potragu za tim mjestom, da vidim ega jo tamo ima. Rastavio sam pjesmu na
sastavne dijelove i rainio je - oblici, sprega slobodnih stihova, strukture i zanemarivanja poznate
strukture melodijskih obrazaca davali su pjesmi tako ozbiljan znaaj, pruali joj tu resku otricu.
Takoer je imala idealan refren za stihove. Htio sam dokuiti kako se manipulira i upravlja upravo
takvom strukturom i oblikom, jer sam znao da je u njima klju zbog kojega Pirate Jenny
posjeduje otpornost i okantnu snagu.
Razmiljat u o tome poslije u svojem ubogom stanu. Nita jo nisam bio stvorio, nisam bio
nikakav pisac pjesama, ali istinski su me se dojmile fizike i ideoloke mogunosti unutar ograda
stiha i melodije. Uviao sam da onakve pjesme kakve bih najradije pjevao ne postoje i poeo se
poigravati formom ne bih li je dokuio - ne bih li stvorio pjesmu koja nadilazi u sebi sadrane
informacije, likove i radnju.
Posve pod utjecajem Pirate Jenny, makar ostajui vrlo daleko od njezina ideolokog srca, stao
sam se poigravati stvarima - uzeo sam jednu priu iz Police Gazette, sramotan incident o prostitutki
iz Clevelanda, propovjednikovoj keri po imenu Snow White, koja je ubila jednog klijenta na
groteskno oduran nain. Poeo sam odatle, sluei se onom drugom pjesmom kao prototipom, i
nastavio slagati stihove, kratke rafale stihova... pet-est kitica u slobodnoj rimi, s prva dva stiha
balade Frankie & Albert kao refrenom. Ona dva stiha koji kau: Frankie was a good girl.
Everybody knows. Paid a hundred dollars for Alberts new suit of clothes.16 Sviao mi se pojam
da se time bavim, ali pjesma mi nije uspjela. Neto mi je nedostajalo.

Veza Suze i mene nije ispala ba idilino ljetovanje u prirodi. Sudbina ju je napokon suzbila i
dovela do svretka. Morala je zavriti. Ona je pola jednim smjerom na krianju, a ja drugim. Samo
smo jedno drugome izali iz ivota, ali prije toga, prije nego to se ugasila vatra, puno smo vremena
proveli zajedno u stanu na Zapadnoj 4. ulici. Ljeti je ondje bilo vie nego sparno. Stani je bio
penica puna zaguljiva zraka koji se praktiki mogao vakati i gutati. Zimi nije bilo grijanja. Bilo
je strano studeno i grijali smo se meusobno, uvueni pod pokrivae.
Suze je bila uz mene kad sam poeo snimati za Columbia Records. Dogaaji koji su do toga
doveli bili su vrlo neoekivani, a ja se nikad nisam zaista bio usredotoio ni na jednu veliku

16
Frankie je bila dobra djevojka. Svi to znaju. Sto je dolara platila Albertovo novo odijelo.

99
izdavaku kuu. Da mi je to netko rekao, posljednji bih povjerovao da u upravo ja snimati za
Columbia Records, jednu od vodeih etiketa u zemlji, koja je izdavala slavne, opepopularne
umjetnike poput Johnnyja Mathisa, n Bennetta i Mitcha Millera. Meu ta sam imena uao
samo zahvaljujui Johnu Hammondu. John me prvi put vidio i uo u stanu Carolyn Hester. Carolyn
je bila moja poznanica, teksaka pjevaica i gitaristica s kojom sam nastupao po gradu. ekala ju je
uspjena budunost, to me nije iznenaivalo. Carolyn je bila naoita, domaa djevojka, prava
ljepotica. injenica da je poznavala Buddyja Hollyja i radila s njime ostavila je na mene poprilian
dojam, i bilo mi je ugodno u njezinu drutvu. Buddy je pripadao plemstvu, a ja sam imao dojam da
je ona moja spona s njime, s onom rock n roll glazbom koju sam neko svirao, s tim duhom.
Carolyn je bila u braku s Richardom Farinom, povremenim romanopiscem i pustolovom za
kojega se prialo da je bio s Castrom u planinama Sierra Madre i da se borio uz IRA-u. to god da
je tu bila istina, smatrao sam ga najsretnijim ovjekom na svijetu zato to je u braku s Carolyn.
Upoznali smo se tamo, u njezinu stanu, ja i gitarist Bruce Langhorne i kontrabasist Bili Lee, iji e
etverogodinji sin postati filma Spike Lee. Bruce i Bili poslije e svirati na mojim ploama.
Nastupali su ve s Odettom i znali svirati sve, od melodinog/azz do rokerskog bluesa. Oni kao
pratnja bili su vie-manje sve to ti treba da izvede praktiki sve.
Carolyn me zamolila da odsviram usnu harmoniku u nekoliko pjesama na njezinoj debitantskoj
ploi za Columbiju i da joj pokaem kako se izvodi nekoliko drugih stvari koje je ula da sviram.
Rado sam joj izaao u susret. Hammond se htio nai s nama i obaviti sve potrebne pripreme, uti
pjesme koje je Carolyn kanila snimiti. To je bila cijela svrha sastanka. Tada me prvi put uo. uo je
kako sviram usnu harmoniku i gitaru, ak je i uo kako pjevam nekoliko stvari u harmoniji s
Carolyn, ali nisam zapazio da me primijetio. Nisam bio takav. Doao sam tamo samo zbog nje i to
je bilo sve. Prije nego to e otii, upitao me snimam li za nekoga. Bio je prva utjecajna osoba koja
me ikada to upitala. To je kazao samo onako, usput. Odmahnuo sam glavom, nisam ustreptalo
zastao da ujem to e mi odgovoriti, a i nije, i to je bilo sve.
Izmeu te prigode i naeg idueg susreta kao da je naiao plimni val, barem u mojem svijetu.
Svirao sam u najistaknutijem folk-klubu u Americi, onome zvanom Gerdes Folk City, u programu
s bluegrass sastavom The Greenbriar Boys, te dobio panegirinu recenziju u rubrici folka i jazza u
The New York Timesu. To je bilo neobino, jer sam bio naveden kao druga toka programa, a The
Greenbriar Boys jedva da su bili i spomenuti. Svirao sam tamo jedanput prije toga i uope nisam
dobio recenziju. Dotini lanak pojavio se veer uoi Carolynina studijskog sessiona, a sutradan je
Hammond vidio novine. Sessioni su dobro proli, a dok su se svi pakirali i odlazili, Hammond me
zamolio da doem u kontrolnu kabinu i rekao mi da bi volio da snimim plou za Columbia Records.
Odgovorio sam mu da moe, da bi mi bilo drago. Osjetio sam kako mi srce skae u nebo, prema
nekoj meugalaktikoj zvijezdi. U sebi sam bio u stanju nestabilne ravnotee, ali to se nije vidjelo.
Nisam mogao vjerovati. inilo mi se predobrim da bi bilo istinito.
Cijeli ivot sad e mi skrenuti na novi kolosijek. inilo mi se da su vjekovi proli otkako sam u
stanu brata Flo Castner u jugoistonom Minneapolisu sluao album Spirituals to Swing i pjesme
Woodyja Guthrieja. Sad sam, u nevjerici, sjedio u uredu ovjeka odgovornog za album Spirituals to
Swing i s njim potpisivao ugovor za Columbia Records.
Hammond je bio duom i tijelom ovjek od glazbe. Govorio je brzo - kratkim, odsjenim
reenicama - i bio je napet. Sluio se istim izrazima kao i ja, znao je sve o glazbi koju voli, o svim
umjetnicima koji su snimali za njega. Govorio je ono to misli i mislio ono to govori, i sve je to
mogao potkrijepiti. Hammond nije prodavao maglu. Novac na njega nije ostavljao naroit dojam.
Zato i bi? Jedan od njegovih predaka, Cornelius Vanderbilt, svojedobno je izjavio: Novac? to
me briga za novac! Pa nemam li mo?! Hammond, pravi ameriki aristokrat, nije nimalo mario za
izdavake trendove i promjenjiva glazbena strujanja. Mogao je raditi to ga je volja s onime to
voli, pa je tako cijeli ivot i postupao. Od pamtivijeka je davao prilike ponienima i ranjivima. Sada
je doveo mene u etiketu Columbia Records - u sredite labirinta. Sve folk-etikete su me odbile. To
je sada bilo u redu. Bilo mi je drago zbog toga. Dok sam promatrao ured gospodina Hammonda,
opazio sam sliku jednog svojeg prijatelja, Johna Hammonda mlaeg. John, odnosno Jeep, kako smo
ga zvali u Ulici MacDougal, bio je otprilike mojih godina, blues gitarist i pjeva. Poslije e i sm
postati cijenjeni umjetnik. Kad sam ga upoznao, tek to se bio vratio s koleda i mislim da je tek
odnedavna svirao gitaru. Ponekad bismo odlazili u njegovu kuu, smjetenu u Ulici MacDougal

100
blizu Houstona, gdje je odrastao, i sluali niz ploa iz zadivljujue zbirke... mahom 78-ice bluesa i
grassroots rock n rolla. Nije mi palo na pamet da bi on mogao biti sin legendarnoga Johna
Hammonda sve dok nisam vidio tu fotografiju, a onda mi se napokon sve sloilo u glavi. Ne bih
rekao da je bilo tko znao tko je Jeepov otac. Nikada to nije spominjao.
John Hammond stavio je ugovor preda me - standardni, kakav dobiva svaki novi umjetnik.
Rekao je: Zna to je ovo? Pogledao sam prvu stranicu, gdje je pisalo Columbia Records, i rekao:
Gdje trebam potpisati? Hammond mi je pokazao i ja sam se sigurnom rukom potpisao. Imao sam
povjerenja u njega. Tko ne bi? Na svijetu je postojalo moda tisuu kraljeva, a on je bio jedan od
njih. Prije nego to u toga dana otii, dao mi je par jo neobjavljenih ploa za koje je drao da bi
me mogle zanimati. Columbia je bila kupila arhive sekundarnih etiketa iz tridesetih i etrdesetih -
Brunswick, Okeh, Vocalion, ARC - i kanila izdati dio tih materijala. Jedna od ploa koje mi je dao
bila je The Delmore Brothers s Waynom Raineyjem, a druga album pjevaa Roberta Johnsona po
imenu King of the Delta Blues. Waynea Raineyja rado sam sluao na radiju i bio mi je jedan od
najdraih sviraa usne harmonike i pjevaa, a volio sam i The Delmore Brothers. Ali jo nikad
nisam uo za Roberta Johnsona, uope nisam znao to ime, nikad ga nisam vidio ni na jednoj
kompilaciji bluesa. Hammond mi je rekao da bih ga trebao posluati, da taj tip moe svakoga
srediti. Pokazao mi je omotnicu, neobinu sliku na kojoj oko slikara promatra prostoriju sa stropa i
opaa tog estoko usredotoenog pjevaa i gitarista, koji se ne doima viim od prosjeka, ali ima
ramena kao akrobat. Kako napet omot. Zagledao sam se u tu ilustraciju. Ma tko bio taj pjeva na
slici, ve me obuzeo. Hammond mi je rekao da je znao za njega jo odavno, da ga je nastojao
dovesti u New York da nastupi na slavnome koncertu Spirituals to Swing, ali onda je otkrio da
Johnsona vie nema, da je pod zagonetnim okolnostima preminuo u Mississippiju. Ukupno je
snimio tek dvadesetak skladbi, a Columbia Records je posjedovala prava na sve njih i sada
namjeravala izdati nekoliko.
John je na kalendaru izabrao datum kada bih trebao poeti snimati, rekao mi u koji studio da
doem i sve to, a ja sam otiao odande u sedmom nebu, odvezao se podzemnom natrag u donji dio
grada i otrao u Van Ronkov stan. Terri mi je otvorila vrata. Bila je u kuhinji, gdje se bavila
kuanskim poslovima. U kuhinjici je vladao nered - na tednjaku kruna pita - stari pohani kruh na
ploi za rezanje - groice i vanilija i jaja na hrpi. Mazala je margarinom dno tave i ekala da se
rastopi eer. Imam plou koju bih htio pustiti Daveu, rekao sam joj s ulaza. Dave je itao The
Daily News. Novine su pisale o tome kako amerike vlasti izvode eksplozije u Nevadi, ispituju
nuklearno oruje. Rusi su takoer ispitivali nuklearno oruje diljem svoje zemlje. Jamesu
Meredithu, crnom studentu iz Mississippija, bio je zabranjen pristup u predavaonice dravnog
sveuilita. Bilo je runih vijesti. Dave je podigao pogled s novina i zakiljio preko naoala ronatih
okvira. U rukama sam drao debeli acetat ploe Roberta Johnsona i upitao Van Ronka je li ikada
uo za njega. Dave je rekao da nije, a ja sam je stavio na gramofon da je posluamo. Najeio sam se
ve od prvih nota to su zabrujale iz zvunika. Kad je Johnson zapjevao, uinio mi se kao ovjek
koji je u punoj bojnoj spremi iskoio Zeusu iz glave. Smjesta sam uvidio razliku izmeu njega i
svih ostalih koje sam u ivotu uo. Ovo nisu bile uobiajene blues pjesme. Bile su usavrena djela -
svaka pjesma sadravala je etiri-pet kitica, svaki kuplet bio je povezan s iduim, ali ne na bilo
kakav oit nain. / Bile su potpuno tene. Isprva su mi prolazile brzo, prebrzo da ih uope shvatim.
Skakale su posvuda dosegom i tematikom, kratkim silovitim stihovima stvarale nekakvu
panoramsku sliku - prikaz poara ovjeanstva to se odie s povrine ovoga plastinog planeta.
Kind Hearted Woman, Traveling Riverside Blues, Come On in My Kitchen.
Johnsonov glas i gitara jeali su sobom, umijeavi i mene. inilo mi se da bi svakoga uvukli.
Ali Davea nisu. Stalno je objanjavao kako jedna pjesma potjee od neke druge pjesme, a ova je
pjesma potpuna kopija one tamo pjesme. Nije ba smatrao Johnsona originalnim. Znao sam to eli
rei, ali bio sam posve suprotnog miljenja. Smatrao sam Johnsona najoriginalnijim moguim
glazbenikom, nisam uviao kako bi se njega ili njegove pjesme moglo usporediti s bilo ime. Dave
je poslije odsvirao neke stvari Leroya Carra, Skipa Jamesa i nr Thomasa, i rekao: Vidi na
to mislim? Vidio sam na to misli, ali Woody je takoer uzeo pregrt starih pjesama Carter
Family i dao im vlastito tumaenje, pa nisam naroito drao do toga to to ve znai. Dave je
smatrao da je Johnson u redu, da tip ima snagu, ali je posve neautentian. Nije imalo svrhe
raspravljati s Daveom, barem ne u intelektualnom smislu. Ja sam na stvari gledao na primitivan

101
nain i sviala su mi se sajmina politika prepucavanja. Najdrai politiar bio mi je Barry
Goldwater, senator iz Arizone koji me podsjeao na Toma Mixa, a nije bilo naina da to bilo kome
objasnim. Nisu mi bile naroito ugodne sve te manijakalne polemike brbljarije. Nije to bila trpeza
za mene. ak i aktualne vijesti nisu mi bile ugodne. Drae su mi bile stare vijesti. Sve nove vijesti
bile su loe. Bilo je dobro to ti ne moraju cijeli dan biti pod nosom. Kanali s dvadesetetverosatnim
emisijama vijesti bili bi ivi pakao.
Pustio sam Davea da se vrati novinama, rekao mu da se vidimo poslije i stavio probni otisak
natrag u bijeli kartonski omot. Nije imala otisnutu naslovnicu. Jedini je natpis bio rukom ispisan na
samoj ploi, nita vie od imena Robert Johnson, s popisom pjesama. Od ploe koja se nije naroito
dojmila Davea ostao sam oamuen, kao da me pogodio metak za uspavljivanje. Poslije sam opet
pustio plou u svojem stanu na Zapadnoj 4. ulici i samostalno je presluao. Nisam je htio nikome
drugom pustiti.
U iduih nekoliko tjedana uzastopno sam je sluao, snimku za snimkom, pjesmu za pjesmom,
sjedei i buljei u gramofon. Svaki put kad bih je sluao, imao sam dojam da je u sobu uao neki
duh, neka zastraujua utvara. Pjesme su bile slojevito sloene, uz nevjerojatno turo sluenje
stihovima. Johnson je ostavljao dojam vie od dvadesetorice ljudi. Fiksirao sam se na svaku pjesmu
i pitao se kako to Johnsonu polazi za rukom. Pisanje pjesama za njega je bio vrlo istanan posao.
Skladbe kao da su mu izlazile ravno iz usta, a ne iz sjeanja, pa sam poeo razmiljati o sastavu tih
kitica, uviati u emu se razlikuju od Woodyjevih. Od Johnsonovih rijei ivci su mi titrali poput
klavirskih ica. Bile su tako sutinske znaenjem i osjeajem i davale su ivu misaonu sliku. Neu
rei da se svaki trenutak mogao paljivo odrediti, jer nije tako. Ima previe pojmova koji nedostaju i
previe dvojnog postojanja. Johnson zaobilazi zamorne opise o kojima bi drugi autori bluesa
napisali itave pjesme. Nema jamstva da se ita iz njegovih stihova ikada dogodilo, kazalo ili ak
zamislilo. Kad pjeva o sigama leda to vise s drveta, najeim se, a kad prijee na pljesnivo
mlijeko... doe mi muka, pa sam se upitao kako mu to polazi za rukom. Takoer, pjesme su nekako
udno rezonirale u meni. Usputne stihovi poput If today were Christmas Eve and tomorrow were
Christmas Day17 utio sam u kostima - upravo to blagdansko razdoblje godine. Na elinom gorju
bilo je ba kao kod Dickensa. Tono kao iz slikovnice: aneli na boinim drvcima, sanjke s
upregnutim konjima prolaze snjenim ulicama, jelke blistaju svjetalcima, vijencima okiene
gradske trgovine, sastav Vojske spasa svira na uglu, zborovi idu od kue do kue i pjevaju
blagdanske pjesme, kamini bukte, vuneni alovi oko vrata, zvone crkvena zvona. Kad bi se
primaknuo prosinac, sve se usporavalo, sve je postajalo tiho i zamiljeno, snjenobijelo, pod
dubokim snijegom. Uvijek sam smatrao da je Boi takav svima i svugdje. Nisam mogao zamisliti
da nee ostati zauvijek takav. Johnson je to doarao u samo nekoliko brzih poteza, kao nitko drugi -
ak ni prekrasna White Christmas. Za Johnsona je sve doputeni plijen. Ima ribarsku pjesmu po
imenu Dead Shrimp Blues, razliitu od svega to bi se oekivalo - uvrnutu ribarsku pjesmu s
krvavim stihovima koji uvelike nadilaze metaforu. Ima jednu o Terraplaneu, krntiji od automobila,
vjerojatno najbolju automobilsku pjesmu svih vremena. Da tu pjesmu uje netko tko nikada nije
vidio Terraplane, vjerojatno bi mislio da to vozilo ima aerodinamian oblik, poput metka.
Johnsonova automobilska pjesma takoer daleko nadilazi metaforu.
Zapisao sam si Johnsonove pjesme na papirie da bih mogao poblie prouiti stihove i
strukturu, konstrukciju njegovih starinskih kitica i slobodne poredbe koje je rabio, iskriave
alegorije, duboke istine umotane u tvrdu ovojnicu apsurdne apstrakcije - teme to su letjele zrakom
najveom moguom lakoom. Nisam dijelio nijedan njegov san ili misao, ali kanio sam ih stei.
Puno sam razmiljao o Johnsonu, pitao se kakva ga je publika sluala. Teko je zamisliti napoliare
ili radnike na plantaama kako u seoskim dvoranama reagiraju na takve pjesme. Mora se upitati je
li Johnson svirao publici koju je samo on mogao vidjeti, nekoj buduoj. The stuff I gotll bust your
brains out18, pjeva. Johnson je ozbiljan, poput spaljene zemlje. Nema niega klaunovskog u njemu
i njegovim stihovima. I ja sam htio biti takav.
Ploa je naposljetku izala, a svi ljubitelji bluesa doivjeli su je kao eksploziju. Nekoliko je
istraitelja postalo opsjednuto njime i dalo se u potragu za njegovom prolou, ili bar onim to je

17
Da je danas Badnjak, a sutra Boi.
18
To to imam razvalit e vam mozak.

102
od nje ostalo, a nekolicina ju je i pronala. Johnson je snimao tridesetih godina, a u ezdesetima je u
Delti jo bilo ivih koji su znali za njega. ak i nekih koji su ga osobno poznavali. Brzo se irila
pria o tome kako je on jedne ponoi prodao duu vragu na etveropucu i da je zato postao tako
dobar. Pa, ne znam ba za to. Oni koji su ga poznavali pripovijedali su drugaiju priu, da se druio
sa starijim sviraima bluesa u ruralnim dijelovima Mississippija, svirao usnu harmoniku, bio
odbaen kao problematian mladi, da je otiao i nauio svirati gitaru od teaka po imenu Ike
Zinnerman, zagonetna lika kojeg nema u povijesnim knjigama. Moda zato to nije snimio nijednu
plou. Zacijelo je bio nevjerojatan uitelj. Oni koji su to znali kazali su da je Ike pokazao Robertu
osnove sviranja na najbolji mogui nain, te da je Johnson ostalo shvatio samostalno, da je
uglavnom sluao ploe i s njih pokupio te pristupe. Jo ih se moe uti, te izvorne ploe, te pjesme
koje su Johnsonu posluile kao prototipi za sve njegove. To ima vie smisla. Johnson ak ima
pjesmu s naslovom Phonograph Blues, u kojoj odaje poast gramofonu sa zahralom iglom. John
Hammond mi je rekao kako dri da je Johnson itao Walta Whitmana. Moda i jest, ali to nita ne
objanjava. Jednostavno nisam mogao zamisliti kako je to Johnsonov um mogao ulaziti u toliko
mjesta i izlaziti iz njih. Kao da zna sve o svemu, ak uvrtava konfucijanske izreke gdje mu god
odgovara. Nije ni osamljen ni beznadan ni sputan - nita ga ne ograniava. Ma koliko veliki da su
velikani bili, on ide jo korak dalje. Ne moe ga se zamisliti kako pjeva: Washington je burujski
grad. On to ne bi ni primijetio, a sve i da jest, to bi mu bilo nebitno.
Vie od trideset godina nakon toga osobno u vidjeti Johnsona na snimci od osam sekundi koju
su osammilimetarskom kamerom u mjestu Ruleville u Mississippiju, na ulici obasjanoj
popodnevnim suncem, snimili neki Nijemci potkraj tridesetih. Neki su sumnjali u to da je na snimci
zaista on, ali kad se osam sekundi uspori tako da traje valjda osamdeset sekundi, vidi se da je to
doista Robert Johnson, neupitno - to ne moe biti nitko drugi. Svira golemim, paukovskim rukama
koje arobno prebiru po icama njegove gitare. Oko vrata mu je stalak s usnom harmonikom. Ne
izgleda uope kao ovjek od kamena, nije napete udi. Izgleda gotovo djetinjasto, aneoska je
prilika, najnevinija zamisliva. Na sebi ima bijeli laneni demper, traperice s naramenicama i
neobinu pozlaenu kapicu kao Mali lord Fauntieroy. Nimalo ne izgleda kao ovjek kojemu za
petama laje pakleni goni. Izgleda imun na ljudsku stravu, a ti taj prizor gleda u nevjerici.

Za koju godinu napisat u i otpjevati pjesme poput Its All Right Ma (Im Only Bleeding),
Mr. Tambourine Man, Lonesome Death of Hattie Carroll, Who Killed Davey Moore, Only a
Pawn in Their Game, A Hard Rains A-Gonna Fall i jo neke sline. Da nisam onaj put otiao u
Theatre de Lys i uo baladu Pirate Jenny, moda mi ne bi palo na pamet da ih napiem, da se
takve pjesme uope mogu napisati. Otprilike 1964. i 65. vjerojatno sam upotrijebio i pet-est
struktura blues pjesama Roberta Johnsona, nesvjesno, ali prije u pogledu lirskih prispodoba. Da
nisam bio uo tu plou Roberta Johnsona tad kad jesam, vjerojatno bi stotine mojih stihova ostale
zaguene - ne bih se osjeao dovoljno slobodan ni dovoljno uzdignut da ih napiem. Nisam bio jedini koji
je nauio poneto iz Johnsonovih skladbi. Johnny Winter, kooperni teksaki gitarist roen par
godina prije mene, preinaio je Johnsonovu pjesmu o gramofonu u pjesmu o televizoru. Johnnyju se
pokvarila telka i nikako da pokae sliku. Robertu Johnsonu to bi se silno svidjelo. Johnny je, usput,
snimio jednu moju pjesmu, Highway 61 Revisited, koja je i sama nastala pod utjecajem Johnsonovih
djela. udno je kako se krugovi poveu. Ni prije ni poslije nisam uo nita slino nainu na koji se
Robert Johnson sluio jezikom. Uza sve to, negdje usput me Suze takoer upoznala s pjesmama francuskog
simbolistikog pjesnika Arthura Rimbauda. I to mi je bila bitna stvar. Naiao sam na jedno njegovo
pismo s naslovom Je est un autre, to se prevodi kao Ja je netko drugi. Kad sam proitao te pjesme,
upalila mi se lampica. Imala je savrenog smisla. Da mi je bar netko to prije spomenuo. Sasvim je
pristajalo uz Johnsonovu mranu no due, Woodyjeve nabrijane propovijedi sa sindikalnih
sastanaka i okvir koji daje Pirate Jenny. Sve je bilo u mijeni, a ja sam stajao na vratima. Uskoro
u se pridruiti, posve nakrcan, potpuno iv i u punom pogonu. Samo, tad jo nije bio kucnuo as.

Lou Levy bio je samostalan u tvrtki Leeds Music Publishing onako kako je John Hammond bio
samostalan u Columbia Recordsu. Ni jedan ni drugi nisu bili birokrati ili egomanijaci. Obojica su

103
potekla iz starijega svijeta, iz drevnijega poretka, s vie znoja i psovki. Znali su gdje pristaju i imali
petlje da stanu iza svojih uvjerenja, ma kakva ona bila. Nisam ih htio iznevjeriti. Koje god da si
snove imao, takvi ljudi mogli su ti pomoi da ih ostvari.
Lou je iskljuio magnetofon i upalio nekoliko svjetiljaka. Pjesme koje sam mu snimao bile su
tako razliite od onih velikih swingerskih balada na koje se naviknuo. Sputala se no. Jantarna su
svjetla sjala s prozora preko puta ulice. Ledena je susnjeica udarala o bok zgrade kao o eline
bubnjeve. Kroz prozor je izgledala poput dijamanata u crnome barunu. Iz susjedne se sobe ulo
kako Louova tajnica hitrim koracima odlazi vrsto zatvoriti uredski prozor.
Louova tvrtka nee objaviti nijednu od mojih najboljih pjesama. Al Grossman se pobrinuo za
to. Grossman je bio utjecajni menader u Greenwich Villageu. Viao me i prije, ali malo je mario
za mene. Nakon to je objavljena moja prva ploa kod Columbije, dolo je do vidne promjene u
njegovim nastojanjima da me zastupa. Prihvatio sam priliku jer je Grossman imao niz klijenata i
svima je nalazio posao. Kad me poeo zastupati, prije svega me htio izvui iz onog mojeg ugovora s
Columbia Recordsom. Meni je to bilo preseravanje. Grossman me obavijestio da jo nisam navrio
dvadeset jednu godinu kad sam potpisao ugovor, pa sam prema tome bio maloljetnik, i stoga je
ugovor bezvrijedan i nitavan... da bih trebao otii u sjedite Columbije, razgovarati s Johnom
Hammondom i rei mu da je moj ugovor nezakonit te da e Grossman svratiti da ispregovara novi.
Jasno. Otiao sam posjetiti gospodina Hammonda, ali nipoto nisam kanio tako postupiti. Ne bih to
uinio ni da mi je ponudio pravo bogatstvo. Hammond je imao vjere u mene i stao je iza te vjere,
dao mi priliku da ponem na svjetskoj sceni, pa nitko, ak ni Grossman, nije imao udjela u tome.
Nije bilo anse da se usprotivim njemu za Grossmanov raun, ni za milijun godina. Ipak, znao sam
da valja popraviti ugovor, pa sam ga otiao posjetiti. Ve na spomen Grossmanova imena, praktiki
je dobio sranu kap. Nije mu bio drag, rekao je da nema prljavijeg igraa od njega i da mu je ao to
me Grossman zastupa, premda je rekao da e me i dalje podupirati. Hammond je rekao da bismo
trebali uvrstiti to stanje ugovorom sada i odmah, prije nego to se to pretvori u neodgodiv problem,
pa smo tako i postupili. Doao je novi pravni savjetnik izdavake kue i Hammond me upoznao s
njim. Izradili smo dopunu starome ugovoru i ja sam ga potpisao na licu mjesta, sada kao
dvadesetjednogodinjak. Taj mladi savjetnik izdavake kue bio je perspektivni Clive Davis. Clive
e preuzeti upravu nad cjelokupnim Columbia Recordsom 1967. godine.
Poslije, kad sam rekao Grossmanu to sam uinio, praktiki je pomahnitao. Ma to ti pada na
pamet? rekao je. Nije takvo to oekivao. Grossman me ipak izvukao iz ugovora s Leeds
Musicom. Smatrao sam da taj sporazum nije zaista bitan, da me Lou Levy nije istinski otkrio i da
nita ne moe uiniti s mojim pjesmama - barem ne s tadanjima. Pri tom raskidanju ugovora
Grossman mi je dao tisuu dolara i rekao da odem posjetiti Loua Levyja, da mu dam novac i kaem
da elim isplatiti svoj ugovor i raskinuti ga. Tako sam i postupio, a Lou mi je vrlo rado izaao u
susret. Jasno, sinko, rekao je. I dalje je puio onu prokletu cigaru. Ima neeg jedinstvenog u
tvojim pjesmama, ali ne mogu tono odrediti o emu se radi. Dao sam Louu onih tisuu dolara, a
on mi je vratio ugovor.
Grossman me poslije prikljuio tvrtki Witmark Music, izdavakoj kui staroga kova - pojmu
Tin Pan Alleyja, koja je izdavala standarde When Irish Eyes Are Smiling, The Very Thought of
You, Jeepers Creepers i nebrojene druge velike pjesme. Moja se sudbina nee oitovati tu u
Leeds Musicu, ali nije bilo naina da to znam u trenucima kad sam svirao svoje rane pjesme u onaj
magnetofon.

Nakon to je Lou uo moju obradu Guthriejeve pjesme, upitao me jesam li ikada napisao neku
o igraima bejzbola. Rekao sam mu da nisam, a on mi je rekao da ima igraa vrijednih pjesme. Lou
je bio fanatik za bejzbol i napamet je znao statistike raznih igraa. Na jednoj od uokvirenih
fotografija na ormariu stajao je rame uz rame s Fordom Frickom, povjerenikom za bejzbol. Na
drugoj je bio na dobrotvornoj veeri i sjedio za stolom s Claire Ruth, Babeovom udovicom. Znao je
tota o igri i upitao me jesam li ikada uo za Paula Wanera. Lou je rekao da je Paul bio udara koji
je bio u stanju opaliti lopticu natrag u igraa brzinom od dvjesto pedeset kilometara na sat i razbiti
mu lice. Tako je bio precizan. Suparniki su se bacai bojali nabaciti lopticu odozgo, a to je mogao i
Ted Williams... bacai bi radije bacili lopticu u tribine nego da se izloe mogunosti da pogode i

104
jednoga od njih. Lou nije podnosio home-run loptice, smatrao ih je najdosadnijim vidom igre...
rekao je da trai povrat novca kad udara to izvede. Sve to je govorio dok je pukao veliku cigaru i
ispunjavao prostoriju bezoblinim oblacima. Nisam naroito pratio bejzbol, ali ipak sam znao da se
Roger Maris, igra Yankeesa, upravo sprema oboriti rekord Babea Rutha u broju home-runova, a to
je neto znailo. Maris je bio iz Hibbinga u Minnesoti, da ne povjeruje. Naravno, ondje nikad
nisam uo za njega, nitko nije. Samo, sad sam puno sluao o njemu, kao i ostatak zemlje. U nekom
pogledu vjerojatno sam se ponosio time to smo iz istog mjesta. I drugi iz Minnesote bili su mi
bliski. Charles Lindbergh, leta koji je dvadesetih godina prvi bez prekida preletio Atlantik. Bio je
iz Little Fallsa. F. Scott Fitzgerald, potomak Francisa Scotta , autora stihova himne The Star-
Spangled Banner, koji je napisao roman Veliki Gatsby, bio je iz St. Paula. Fitzgeralda su zvali
prorokom doba jazza. Sinclair Lewis bio je prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu za
knjievnost. Lewis je napisao roman Elmer Gantry i bio majstor apsolutnog realizma, izumio ga je.
Potjecao je iz Sauk Centera u Minnesoti. A tu je bio i Eddie Cochran, jedan od prvih genija rock n
rolla, rodom iz Albert Leeja u Minnesoti. Domai sinovi - pustolovi, proroci, pisci i glazbenici. Svi
su oni bili iz North Countryja. Svaki je slijedio vlastitu viziju, nije ga bilo briga to pokazuju slike.
Svaki bi od njih shvatio za im tee moji nemuti snovi. Osjeao sam se kao jedan od njih ili kao
svi oni zajedno.
Scena folk-glazbe bila je poput raja koji sam morao napustiti, kao to je Adam morao napustiti
rajski vrt. Bila je jednostavno presavrena. Za nekoliko godina udarit e oluja tekih sranja. Buknut
e plamenovi. Gorjet e grudnjaci, regrutacijske kartice, amerike zastave, a i mostovi - svi e
sanjati o tome da se nametnu. Psiha nacije e se promijeniti i u mnogo naina postati poput Noi
ivih mrtvaca. Put odatle bit e opasan, a ja nisam znao kamo e me odvesti, ali svejedno sam poao
njime. udan e se svijet otkriti dok budem njime iao, gromovniki svijet kome munje palucaju po
obodu. Mnogi su ga krivo shvatili i nikad ga potom nisu shvatili kako treba. Ja sam uao ravno u
njega. Bio je irom otvoren. Jedno je bilo jasno: ne samo da ga nije vodio Bog nego ga nije vodio ni
vrag.

105