Smrt Omera i Merime

(1) (2)

Dvoje mili u milosti raslo, isprosi mu i prstenova mu.

Omer mome s Merimom djevojkom, Malo joj je roka ostavila,

izmalena od tri godinice. malo roka za nedjelju dana,

Kad je Omer na enidbu bio, dok je ona svate sakupila,

i Merima bila na udaju, sakupila oe po djevojku:

al bjesedi Omerova majka: Ajd Omere, moje bjelo perje!

Ajd, Omere, rano materina, Ajde, rano, po tvoju djevojku;

ajde, rano, da te eni majka; majka ti je Fatu isprosila,

ti se mani Merime djevojke; isprosila i prsten joj dala.

ljepom e te oeniti majka, Nee Omer majke posluati,

ljepom Fatom, Atlagia zlatom, ve on osta u bjelom dvoru;

kojano je u kavezu rasla, ode majka Fati sa svatovi.

nit je vidla sunca ni mjeseca, Pred nju ee Atlagia zlato,

niti znade na em ito raste, pa je ljubi u desnicu ruku:

na em ito, na emu li trava; Oj starice, Omerova majko!

niti znade to je muka glava. Kakav danak brez jarkoga sunca?

Neu, bogme, moja mila majko! Kakva j noca brez sjajna mjeseca?

Neu Fate za ivota moga, Kakvi svati brez mlada enika,

ve ja ou Merimu djevojku. brez enika, brez Omera tvoga?

On ogre kolastu azdiju, Al bsjedi Omerova majka:

pod azdiju sedefli tamburu, Oj, boga ti Atlagia zlato!

pa on ide Merimi na pender: Ti s ne brini za mlada enika,

Duo Mero! Otvori mi vrata, za enika za sina mojega;

jali vrata, jali staklen pender. oe kau goru vilovitu,

Al se majci ne moe na ino, i u goru zagorkinju vilu,

nee majka prositi Merimu, koja skida zlato sa konjica;

ve mu prosi Atlagia zlato, ja se bojim za mojega sina,

 (3) (4)

ustrjelie moga sina jedina, i svedeoe dvoje mladenaca.

sina moga, Omer mome mlado! Lee zlato u meke dueke,

Kad su doli Omerovom dvoru, sede Omer na aren sanduke;

svi svatovi konja odsjednuli, sam se svlai, i sam raspasuje,

ne odsjede Atlagia zlato; a sam vjea ruo i oruje;

al besjedi Omerova majka: sam govori, a sam odgovara:

Odsjed konja, mila snao moja! Sada e mi moje zlato rei:

Neu, bome, Omerova majka, Omer ljubi Fatimu djevojku,

dok mi Omer konjica ne primi, a na mene sada i ne misli.

dok ne primi i s konja ne snimi! Neu tuan vjere izgubiti,

Ode majka gore na ardake, makar znao izgubiti glavu!

pa besjedi Omer mladoenji: Al besjedi Atlagia zlato:

Ajd Omere, rano materina! Bog ubio Omerovu majku!

Ajde snimi zlato sa konjica! to rastavi i milo i drago,

Neu, bome, moja mila majko! a sastavi nemilo nedrago!

Ta tvra je vjera od kamena! Al besjedi Omer mome mlado:

Vadi majka svoju bjelu dojku, Oj, boga ti, Atlagia zlato!

pa zaklinje svojom bjelom dojkom: Dovati mi divit i artiju

Prokleta ti moja rana bila da ti piem do dvje do tri rei,

ako zlato sa konja ne snimi! da te moja ne objedi majka.

To s Omeru na ino ne moe, Kad je sitnu knjigu napisao,

ve on ipi na noge lagane. on govori Fatimi djevojci:

ipio je, ide pred djevojku, u li mene, Atlagia zlato!

pak on prima zlato na konjicu, Ne pust glasa do bijela dana,

on ga prima i na zemlju skida. dok se braa vina ne napiju

Sad su boij zakon savrili. i sestrice kola naigraju,

Kad je bilo vee o veeri, stara majka pjesme ne napjeva!

veerae kieni svatovi, To izusti, pa duicu pusti.

 (5) (6)

Kad ujutru bijo dan osvanu, knjigu tije, grozne suze lije.

dan osvanu i sunce ogranu, Sitna knjiga njojzi ovo kae:

ode majka da budi mladence; Skupi meni, moja mila majko,

ali mlada plae i jaue, skupi meni mlade nosioce,

ona kuka kano kukavica, nosioce momke neenjene;

a uzdie kano udovica, pratioce djeve neudate;

piti, plae, kano i djevojka; obucte mi tananu koulju,

al besjedi Omerova majka: to j Merima u milosti dala;

Moj Omere, moje milo perje! veite mi vezenu maramu,

Ne, Omere, ako Boga znade! to j Merima u milosti vezla;

Nemoj tui prvi danak ljube; kitite me cvjeem karanfiljem,

od ljudi je zazor i sramota, im je mene Merima kitila;

a od Boga velika grijota. pak me noste epteli sokakom

Ali Omer nita ne govori, pokraj bjela Merimina dvora;

ve on lei mrtav na zemljici; nek me vidi Merima djevojka,

pisnu, vrisnu Omerova majka, nek me vidi i nek me celiva,

pisnu, vrisnu, svoju snau kune: kad me nije ivog celivala.

Bog t ubio, Atlagia zlato! to je reko Omer mome mlado,

to uini od Omera moga, to je reko, to su uinili:

od Omera, od sina jedina? skupili mu mlade nosioce,

ta uini da od Boga nae! nosioce momke neenjene,

Zat g udavi? Ne bilo te majci! pratioce djeve neudate;

Al besjedi Atlagia zlato: obukli mu tananu koulju,

Ne kuni me, Omerova majko! to j Merima u milosti dala,

Ja ti nisam sinka udavila; vezali mu vezenu maramu,

ve evo ti sitne knjige male, to j Merima u milosti vezla;

to je meni Omer ostavio. kitili ga cvjeem karanfiljem,

Knjigu tije Omerova majka, im je njega Merima kitila;

 (7) (8)

nosili ga epteli sokakom ona oe avliji na vrata;

pokraj bjela Merimina dvora. al je snaa mila govorila:

Vezak vezla Merima djevojka Ne ljuti se, mila zaovice!

na penderu na debelom latku; Omer ti se jeste oenio,

za glavom joj dva rumena ula, al je jadan noas izdanuo

obadva joj na eref padoe; od alosti za tobom djevojkom;

k njoj dolazi najmlaa snaica, sada mrtva Omera ti nose,

al besjedi Merima djevojka: ta nose ga mladi nosioci,

Bogom tebi, mila snao moja, nosioci momci neenjeni,

dva mi ula na eref padoe, pratioci djeve neudate.

Bog bi dao da bi dobro bilo! Briznu plakat Merima djevojka,

Vrlo miri cvjee karanfilje, pa izlazi pred bijele dvore,

a jo vema zamirisa kosa al Omera na nosila nose.

ini mi se mog milog Omera. Ona brati mlade nosioce,

Al govori mila snaa njena: nosioce momke neenjene:

Da bog ti, mila zaovice! Bogom brao, mladi nosioci!

Zar ti ne zna za Omera tvoga? Spustite ga na zemljicu arnu

Omer ti se drugom oenio, da ga jadna ja mrtva celivam

ba Fatimom lijepom djevojkom; kad ga nisam ivoga ljubila!

sada Omer za te i ne znade, To su oni za Boga primili,

ve on ljubi Atlagia zlato. mrtvo tjelo na zemlju spustie,

Raljuti se Merima djevojka, tri je jada nad njim izjadila,

od ljutine sva je prebljedila, iva nikla, a mrtva odnikla.

od estine malo potavnila, Dok Omeru raku iskopae,

a od tuge vee izumrla; dotle sanduk Merimi stesae,

vezu prebi iglu od biljura u jednu i raku saranie,

i zamrsi est pasama zlata, kroz sanduke ruke sastavie,

pa oblai na noge pamage i u ruke zelene jabuke.

 (9)

Malo vrjeme zatim postojalo,

iz Omera zelen bor nikao,

iz Merime zelena borika;

borika se oko bora vila,

kano svila oko kite smilja;

emerika oko obadvoga.

Nepoznate rei:

azdija = skupoceni ogrta

sedefli tambura = iani instrument ukraen

sedefom

ino = drugo

snimiti = spustiti

ipiti = skoiti

divit = kutija s mastionicom

objediti = nabediti, optuiti

ul = rua

eref = ram na koji se natee platno za vez

zaovica (zaova) = muevljeva sestra

biljur = izbrueno staklo, kristal

pamage = papue