FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (821827)
sutine ovjeka neometene nikakvim stranpu-
ticama. Mirjana Crnkovi je u tekstu Utje-
caj filma i fotografije na auratsku vrijednost
umjetnikog djela (str. 8190) iznijela stavo-
ve Waltera Benjamina o ulozi razvoja tehnike
na umjetnost. Izdvojivi fotografiju i film kao
umjetnosti u kojih se u najveoj mjeri oituje
utjecaj tehnikog napretka na njihovu aurati-
nost, zakljuila je da je umjetnost tehnikim
napretkom promijenila svoju narav, ali da
zato nije propala. lanak je napisala i Marija-
na Josipovi. Naslovila ga je Djelostavljanje
istine (str. 9196), a u njemu je obradila sta-
vove iz estetike Martina Heideggera u djelu O
biti umjetnosti. Izloivi Heideggerova pro-
miljanja o povezanosti umjetnosti i umjetni-
ka, kljunim je odredila razumijevanje istine,
koju je Heidegger sagledavao iz perspektive
grke filozofije. U Biltenu je posljednji tekst
Gadamerovo estetiko miljenje u spisu Aktu
alnost lijepoga (str. 97103), koji je napisao
Matej Vitkovi. U njemu je ukazao na herme-
neutika obiljeja umjetnosti, pa naglasio da
je iskustvo neiscrpan izvor tumaenja istine
umjetnikog djela, nakon ega je izdvojio tri
Gadamerova uporita za tu tvrdnju: igru, sim-
bol i svetkovinu.
Prvi broj Biltena studentskih radova iz filozo-
fije predstavljen je 31. oujka 2016. godine u
osjekom klubu Exit. O obiljejima Biltena
govorili su Davor Bali, docent na osjekom
Odsjeku za filozofiju i voditelj Odsjeka, za-
tim Boko Pei, docent na Odsjeku za filo-
zofiju te glavni i odgovorni urednik Biltena,
a potom student Bruno Dronji, predsjednik
Udruge studenata filozofije logOS. Od
istih govornika Bilten je predstavljen i 5. svib
nja 2016. godine u sklopu osjekog 6. Stu-
dentskog filozofskog simpozija: Filozofija u
knjievnosti.
Naposljetku, objavljivanjem Biltena osje-
ki Odsjek za filozofiju je, a uz tradicionalne
studentske simpozije, bogatiji za jo jednu
aktivnost koju odlikuju studentsko htijenje i
angaman. Zbog takvih aktivnosti doista se
ostvaruje, kako prieljkuje i Pei, zajednica
studenata i njihovih nastavnika (str. 6), to
uvelike doprinosi i ostvarenju misije Filozof-
skog fakulteta u Osijeku.
Hrvoje Potlimbrzovi
822 Recenzije i prikazi
doi: 10.21464/fi36415
eljko Kaluerovi
Dike i dikaiosyne
Magnasken, Skopje 2015.
Ime filozofa i bioetiara eljka Kaluerovi-
a, profesora filozofije Univerziteta u Novom
Sadu, naoj filozofskoj, a vjerujemo i dru-
goj zainteresiranoj javnosti, nije nepoznato.
Njegov istraivaki angaman rezultirao je
brojnim radovima u hrvatskim publikacija-
ma, poglavito u okrilju Hrvatskog filozof-
skog drutva, no i brojnim drugima. Njegov
interes za teme antike filozofije zasigurno,
kvalitetom miljenja i inventivnou interpre-
tacija, mogue je zapaziti i onima koji svojim
profesionalnim interesom nisu usko vezani uz
teme antike filozofije. Tomu je tako, vjeruje-
mo, jer Kaluerovi, osim vrsnog poznavanja
brojnih aspekata klasine kulture i grkog je-
zika, pristupa problematici antike filozofije
s pozicije poznavatelja misaonih dosega filo-
zofije kako je vidimo na Zapadu, kao i s po-
zicije irine obrazovanja i ponad samih tema
filozofije, to njemu omoguuje intenzivno
uranjanje u materiju koju istrauje, a nama,
itateljima, u mnogome olakava pristup pro-
blemima, vodei nas prostranstvima miljenja
do problema kojima se ne pristupa bez pozna-
vanja njihova misaonog okruja. Ako je do
potpisnika ovih redaka, taj vodilaki napor
vrlo je uspjean.
Vrijedi istaknuti i ovo. Problematika pravde
u antikoj filozofije odavna je Kaluerovie-
va preokupacija, i izvidi pretoeni u stranice
ove knjige ve su bili predstavljani javnosti
u drugim publikacijama, kao to uostalom i
sam autor navodi u Uvodu, no ustrajnim istra-
ivanjima, misaonim zrenjem i vjetom pre-
zentacijom problema, u ovoj knjizi dobivamo
zrelije, postojanije i, mogue, smjelije misli
o problematici antike filozofije, konkretno
prikazu razvoja problema pravde od home-
rovskih pozicija do zreline Aristotelove misli.
U prethodnim napisima, posebno knjigama
Presokratsko razumevanje pravde, Helensko
poimanje pravde i u odjeljku Pravda i pra-
vednost knjige Filozofski triptih, Kaluero-
vi je pisao o ovim temama, openito gledano
u tim nastojanjima prevladava problemski
pristup kojim autor nastoji locirati i interpre-
tirati pojedine aspekte problema, utemeljujui
svoje uvide u klasinim tekstovima. U ovoj
knjizi uoavamo kronoloki pristup koji u
rasponu vremena prikazuje reeni problem
pravde ime dobivamo potpuni uvid, kako
kronoloki i problematski, tako i kulturalni i
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (821827) 823
filoloki u brojne aspekte vrlo znaajnog pro-
blema antike filozofije. Povrh toga, mogue
i ponad snanih filozofijskih izvida, ovo djelo
moemo itati kao prikaz razvoja antike fi-
lozofije, kao prikaz antike kulture i njenom
najveem sjaju, misaono i kulturno gledano,
no istovremeno ovo djelo moemo itati i kao
prikaz razvoja ideja i to onih ideja koje su
maksimalno intenzivno, upravo sudbonosno,
utjecale na razvoj zapadnjake filozofije, pa
tako i Europe u cjelini.
Potrebno je, iako u suenom i osiromaenom
pogledu, dati prikaz sadraja ove knjige. U
suenom, jer na razini prikaza nije mogue
obuhvatiti sve aspekte jedne obimne publi-
kacije, a u osiromaenom, jer je svaki prikaz
znalaki obraene problematike osuen na
slabiji sjaj. Ipak, potrebno je ukazati na neke,
po sudu ovog itatelja, znaajne aspekte publi
kacije koji je ne samo referiraju kao vrsno
znanstveno djelo, nego je i kvalificiraju kao
tivo koje treba itati namjernik zainteresiran
za filozofiju openito. U svemu, osim Uvoda i
popratnih poglavlja (Liste skraenica i Litera-
ture) sadraj publikacije podijeljen je u etiri
poglavlja: Predfilozofski pristup, Presokra-
tovske opservacije, Sofistika refleksija i So-
kratski diskurs, u kojima kako je ve reeno
autor kronoloki prikazuje razvoj problema
pravde. U sljedeih nekoliko redaka osvrnut
emo se na neke aspekte publikacije u elji da
ilustriramo snagu izriaja i autentinost auto-
rovog pristupa.
Autor polazi od razmatranja rudimentarnog
znaenja pravde, koje je primarno u vezi s
utvrivanjem njenih bitnih karakteristika,
konkretno ekvivalencije i korelativnosti. Ove
karakteristike su podrazumijevale uspostav-
ljanje adekvatnog razmjera izmeu zasluga i
prava za koje su pripadnici rodovske aristo-
kracije smatrali da ih imaju u zajednici; autor
ovdje podcrtava da se dike najee odnosila
na dvije strane koje su u sporu. Autor nada-
lje utvruje da ranogrko poimanje pravde
spektar svog rasprostiranja, bez osobitih dok-
trinarnih potekoa, proiruje izvan granica
onoga to se danas naziva praktiko-politi-
kom sferom. Na taj nain, kako naglaava
autor pravda je, osim legitimacijske osnove
cjelokupnog ljudskog praxisa, kod Grka bila i
sveobuhvatno kozmiko naelo metafizikih
proporcija. Osim toga, spominjanje pravde u
antikim vremenima imalo je i religijski pri-
zvuk, kao i kontekst koji su prvi fiziari,
kako kazuje autor, nesumnjivo naslijedili iz
vlastite mitske i poetske prolosti. Autor na-
stavlja razlaganjem uvida koji kazuje da je u
poetnim modalitetima registrirana i dimen-
zija pravde koja e omoguiti njenu primjenu
u meupolisnim odnosima. U knjizi je po-
tom uslijedilo, saeto kazano, razotkrivanje
Recenzije i prikazi
uobliavanja ideje pravde u tzv. poemi o
pravdi, doprinos njenom etabliranju od stra-
ne uvenog atenskog zakonodavca Solona,
istraivanje pojavljivanja termina dikaiosyne
u primarno povijesnoj grai, evolucija razu-
mijevanja pravde u djelima slavnih tragiara,
s posebnim akcentom na Eshilovoj Orestiji,
od kozmike preko zakonske pravde pa sve
do nagovjetaja individualne pravednosti. U
poglavlju o predsokratovcima, autor razmatra
prve filozofske opservacije na temu pravde u
sauvanim fragmentima Anaksimandra, Pita-
gore i pitagorejaca i Ksenofana. Autor daje i
vrlo dojmljivu analizu relacije DikeAnanke,
pravde kao univerzalne kosmike sile, ali i
kao slijeenje ethosa i nomosa, a, kako zatim
pokazuje u knjizi, sredite misaonog zahva-
anja u problem pravde kod sofista snano se
primie praktikoj sferi. tovie, sofistika
svijest, kako je velebno ocrtava Protagora,
traila je mjerilo pravednosti u sebi samoj, a
ne vie jedino u svjetskom iskustvu. Na vrhun
cu ispitivanja pravde kod Helena nalazi se
promiljanje u misaonom diskursu Sokrata,
Platona i Aristotela. Kod Sokrata se razotkri-
vaju dva modaliteta definiranja pravednosti.
Jedno je implicitno odreenje da je suzdra-
vanje od injenja nepravde u stvari pravedan
in. Drugo je eksplicitno i emfatino poisto-
vjeivanje pravednosti i zakonitosti, uz isti-
canje sofokracije i geometrijske distribucije
dobara i asti. Prvi pravi filozof pravde
Platon je, zatim, ukazao na trajnu vrijednost
i duboke implikacije razumijevanja intrinzi-
nosti i konstantnosti pojma pravednosti. On je
dikaiosyne odredio kao obavljanje svoga po-
sla, i situirao je kao najviu kardinalnu vrli-
nu u poznatoj etvorovrsnoj tipologiji vrlina.
Platon je takoer bio zagovornik sofokracije
i pravednosti na osnovu naela geometrijske
jednakosti, dok je aritmetika jednakost, po
njemu, bila nuna samo kao sredstvo ublaa-
vanja naraslih tenzija u klasinom polisu toga
vremena. Zavrno razmatranje pojma pravde
obavljeno je ispitivanjem njenog vieslojnog
elaboriranja u sauvanim Aristotelovim rado
vima. Aristotel je, zakljuak je autora, djelu
jui na zalasku klasine epohe, unutranju
diferencijaciju i slojevitost helenskog polisa
pokuao odrati na okupu segmentiranim i
spekulativnim istraivanjem vrlina, meu nji
ma osobito pravednosti, da bi doao do kohe-
zivnog faktora partikularnih, posebnih i opih
interesa, i kompatibilnosti svih elemenata
etike, ekonomske i politike sfere
ivljenja.
Na kraju, moemo ponoviti da je pred nama
dragocjena publikacija koja u filozofskom i
filolokom pogledu vrsno rasvjetljava jedan
od temeljnih pojmova antike filozofije, a
moda i filozofije openito, onaj pravde. Au-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
144 God. 36 (2016) Sv. 4 (821827)
tor je pokazao, po sudu ovog itatelja, zavid-
no poznavanje problematike antike filozofi-
je i klasine kulture openito. U tom pogledu
ovo djelo ostaje trajni suputnik svima koji se
nau na stazama zanimanja za izvorita filo-
zofijskog miljenja.
Tomislav Krznar
doi: 10.21464/fi36416
Ren Descartes
Naela filozofije
Preveo Veljko Gortan, KruZak, sumnja, to eksplicitno istie:
Zagreb 2014.
Od Descartesa na ovamo filozofija se nalazi u
onom osobitom poloaju u kojem uvijek nanovo
sve to bi moglo biti njeno poelo, njena svrha, njen
sadraj, njena metoda, a to znai prije svega drugo-
ga samu sebe, mora dovoditi u pitanje. (Marijan
Cipra, Metamorfoze metafizike, Zrinski, akovec
1978., str. 11)
Rijei su to kojima Marijan Cipra zapoinje
svoje djelo Metamorfoze metafizike i kojima
ukazuje na vanost Descartesova filozofskog
djela koje je nezaobilazno za cjelokupnu povi-
jest svjetske, a posebice europske filozofije.
Naela filozofije, objavljena 1644. godine, na
latinskom jeziku, pod naslovom: Principia
philosophiae, dobivaju svoj tiskani francuski
prijevod 1647. godine. Djelo je napisano u
etiri dijela, od kojih je s latinskog, prvi dio,
preveo Veljko Gortan, a naslovljen je: O na-
elima ljudske spoznaje (De principiis cog
nitionis humanae). Ne bi li pojmili cjelinu
predmeta kojom se Descartes bavi u svojim
Naelima filozofije, usputno valja navesti na-
slove i teme preostalih triju dijelova, koji s pr-
vim dijelom ine pregled tema tradicionalne
prirodne filozofije; 2. O naelima vidljivih
stvari (De principiis rerum materialum)
posveeno osnovnim pitanjima fizike; 3.
O vidljivome svijetu (De mundo ad spec-
tabili) posveeno vidljivome svijetu; 4. O
Zemlji (De Terra) o planeti Zemlji kao
cjelini.
Uvod u KruZakovo izdanje iz 2014. godine
ini Pregled Descartesove filozofije na 45
stranica, koji je sastavio Josip Talanga, nakon
kojeg slijedi 60 stranica koje objedinjuju Des-
cartesov latinski izvornik i prijevod teksta,
pisanog u obliku 76 paragrafa. S dodatnim
824 Recenzije i prikazi
biljekama, hrvatsko-latinskim kazalom ter-
mina i zavrnim komentarom, ovo izdanje na
117 stranica nudi cjelovit prikaz prvog dijela
Descartesovih Naela filozofije.
Kao to je i naslovljen, prvi dio Naela filozo-
fije doista istrauje naela ljudske spoznaje,
pa Descartes ve prvim paragrafom udara u
sr istraivanja istine, kojeg je nuna sastav-
nica sumnja po mogunosti o svemu. Tezu
argumentira usporedbom ovjeka s nejakim
djetetom, pri emu se ovo nejako odnosi
na nesposobnost vladanja svojim umom, te
je to i takvo stanje za Descartesa inherentno
ovjeku. Iz te neovladanosti vlastitim umom,
ovjek kao to nejako, nesposobno dijete
biva preputen i mogli bismo dodati, zaveden
osjetilima, pa o svim brojnim stvarima koje
zahvaa osjetilima donosi raznolike (veinom
neadekvatne) sudove, a ti su sudovi zapravo
predrasude koje nas odvraaju od spoznaje
istine. Prvi korak k spoznaji za Descartesa je
Od njih [predrasuda], ini se, moemo se oslobo-
diti samo tako ako jednom u ivotu pokuamo sum-
njati o svemu u emu pronaemo i najmanju sumnju
nesigurnosti. (1; str. 47)
Ne bismo li to jasnije pronali ono posve
sigurno i to se najlake dade spoznati, Des-
cartes ne riskirajui i smjerajui onom neupit-
nom, upuuje na uzimanje neistinitim onoga
to je ve sumnjivo. S druge strane, odlino
primjeuje da se ta sumnja mora ograniiti
samo na promiljanje istine i da je ona vezana
samo uz teorijski bitak, dok praktino djelo-
vanje i praktiki bitak moraju biti gluhi i slije
pi za tu sumnju jer se, ono praktiko, uvijek
nalazi u polju otvorenih mogunosti, onog
vjerojatnog, a ne iskljuivo nunog, a akcija
sama, s obzirom na to da mora biti provedena
u vremenu, prisiljava aktera da odabere jed-
no ili drugo, ne bi li mu izmakla prilika za
djelovanje. Ta sumnja prije svega tie se osje-
tilnih stvari (predmeta imaginacije), najprije
iz toga to opaamo da osjetila katkada grije-
e, a razboritost trai da se nikada suvie ne
pouzdavamo u one koji su nas makar jedanput
prevarili. (str. 49)
Takoer, navodi problem sna, u kojem nam
se ini da osjetilima zamjeujemo, kao to i
zamiljamo imaginacijom sve ono to nigdje
ne postoji. U relaciji tih dvaju sumnji, vidimo
da se po naravi i predmetu osjetilne spoznaje
san i budno stanje niti po emu sigurno ne raz
likuju. Tu sumnju imamo pravo prenijeti i u
one dokaze koje smo prije smatrali potpuno
sigurnima, a kao ideal takvih dokaza Descar-
tes navodi matematiku, u koju se isto sumnja,
kao i u ona naela koja smo smatrali da su
spoznata izravno, sama-po-sebi, zato jer smo
vidjeli da su neki i u tome grijeili, a i zbog