Bajke i prie za djecu

KAKO NASMIJATI TETU PEKARICU (Vesna Ferluga-

Anti)

- Tonkice, mislim da si sad ve dovoljno velika da moe sama otii po kruh u pekarnicu. to
kae? Bi li voljela?
- Stvarno, mama? Mogu? I ja mislim da sam ve toliko velika.
- eli li to?
- Naravno da elim! Ve dugo ekam kad e mi rei da mogu.
- Onda, dobro. Dakle, evo ti novac i vreica. Ako bude puno ljudi, pristojno ekaj svoj red,
nikako ne smije ii preko reda, to je jako nepristojno. Kad doe na red, teta pekarica e te
pitati to eli, a ti e joj rei: "Molim vas jedan polubijeli kruh."
- I krafnu s okoladom!
- Dobro, i krafnu s okoladom. Kad ti teta to bude dala, daj joj novac i ekaj da ti vrati
ostatak. Lijepo se zahvali i pozdravi, i to je to. Jesi li upamtila?
- Joj, mama, pa valjda znam kako treba kupovati. Svaki dan smo u trgovini.
- Dobro, samo provjeravam. Kad zavri, odmah doi kui. Nemoj se zadravati vani. Ionako
emo ii u etnju i kod tete Vere, im zavrimo s dorukom.
- Jupi!

Tonkica je ivjela s mamom, tatom i malim bratom Petrom na treem katu jedne stare zgrade
u centru grada. Pekarnica se nalazila u prizemlju te iste zgrade pa je mama pomislila kako to
nee predstavljati neki problem jer Tonkica nee morati prelaziti cestu. Samo sie, obavi
kupovinu i vrati se kui. Pruila joj je platnenu vreicu i novac, i pogledala u nasmijane oi
koje su sjale ponosom.

- Evo, velika moja djevojice. Tako e i meni pomoi. Ti obavi kupovinu dok ja spremim
Petra. Ba smo pravi tim nas dvije.
- Jesmo, mama Tonkica je to isto zakljuila, sretna to joj je mama dala tako vaan zadatak
kakav obavljaju samo velike cure.
Sva sretna, otrala je niz stube. Prva samostalna kupovina bila je prava pustolovina. Dokazat
e ona mami i cijelom svijetu koliko je sada velika i kako puno toga moe sama, bez da je
netko vodi za ruku. U ponedjeljak e se u vrtiu pohvaliti teti Slavici. Sigurno e se i ona
ponositi njome.

Kad je ula u pekarnicu, ispred nje je u redu ekalo est, sedam kupaca. Odmah je pristojno
stala na kraj reda, vrsto stiui novac u ruci. Malo se pokolebala kad je vidjela novu tetu
pekaricu. Bilo bi lake da radi ona teta koja ju je poznavala jer je Tonkica gotovo svaki dan
dolazila s mamom i bratom.
- Nema veze pomislila je pa to ako me ova teta ne poznaje. Ja u joj rei to elim, ona e
mi to dati, ja u platiti, i kraj prie. Nije to teko.

Dok je ekala svoj red, promatrala je tu novu tetu pekaricu. Bila je lijepa i mlada, imala je
dugu plavu kosu svezanu u rep visoko na glavi, ali izgledala je namrgoeno. Samo je
dodavala ono to su je kupci traili, niti jednom se nije nikome nasmijeila, nikoga nije
gledala u oi, a kad se jedan mladi predomislio nakon to mu je ve u vreicu stavila ono to
je prvo zatraio, ljutito je otpuhnula.

Dok ju je tako promatrala, Tonkica je polako gubila samopouzdanje. to ako pogrijei?

Moda e se ova stroga i ozbiljna teta ljutiti na nju. Zato nema one ljubazne pekarice koja joj
je esto znala rei kako je slatka i jako pametna djevojica? to ako vie nema polubijelog
kruha, to e onda kupiti? To joj mama nije rekla. Provirila je sa strane reda ima li krafni s
okoladom. Ima ih puno. Ako nema polubijelog kruha, rei e teti da joj da bijeli. Jo kad je
teta ljutito odbrusila jednom gospodinu koji je prosvjedovao jer mora ekati na burek sa
sirom, a on uri, Tonkica se zaista uplaila. Na tren je pomislila kako je bolje da se vrati kui
bez kruha i krafne i sve pokua objasniti mami... Ali, mama bi tada sigurno pomislila da je
ona jo premalena da bi sama mogla otii u trgovinu jer se jo ne zna snai. Tako je Tonkica
ostala ekati. Osjeala je tremu kao pred onaj nastup za Majin dan.

Kad je dola na red, stala je pred ostakljeni izlog u kojem su stajala peciva spremna za
prodaju i ekala da je teta pita to eli. Ali, joj! Izlog je bio tako visok, a ona tako sitna, pa je
teta nije ni primijetila. Samo je rekla:
- Izvolite, dalje a Tonkica je u udu pogledala gospodina koji je stajao iza nje i naruio
svoje, dok je ona sva nesretna i dalje stajala na mjestu i ekala da ju teta pekarica primijeti.
Kad je taj gospodin zavrio s kupovinom i kad je teta opet rekla Izvolite, dalje kupovinu je
obavljala starija gospoa koja je bila u redu iza tog gospodina. Tonkica je pokuala podii
ruku kao kad se odgovara u koli, ali izgleda da je i njezina ruica bila premalena da bi je teta
primijetila. Tonkica se nije usudila viknuti, bojala se da e se teta ljutiti na nju.

Napokon je jedna mlada djevojka koja je bila trea u redu iza Tonkice, rekla: "Mislim da je
ova djevojica na redu. Ve dugo eka, ali je malena pa je niste primijetili."
Teta pekarica se sagnula i pogledala kroz stakleni izlog. Vidjela je Tonkiin nosi pritisnut o
staklo i dva tuna oka.
- A, zato ti uti ako si na redu? Trebala si se javiti kad si shvatila da te ne vidim rekla je to
strogim glasom, a Tonkica je sva protrnula.
- Dakle, to eli? upitala je teta nestrpljivo.
- Jedan polubijeli kruh i krafnu s okoladom protisnula je Tonkica tihim glasom i pruila
vreicu visoko u zrak. Na njezino olakanje, bilo je polubijelog kruha. Teta je uzela novac i
vratila joj ostatak, a Tonkica se zahvalila i izala iz pekarnice. Sad joj je postalo jasno zato
odrasli ponekad kau da idu udahnuti "svjei zrak". Zaista ga je bilo lijepo udahnuti nakon te
udne kupovine.

Tonkica se vratila kui i predala mami vreicu. Kad je mama vidjela kerino zabrinuto lice,
upitala ju je to nije u redu. Tonkica joj je ispriala sve o novoj teti, o tome kako se nikad ne
smijei, kako je stroga i kako ju je bilo strah.
- Ja ti samo mogu rei da sam jako ponosna na tebe to si ipak uspjeno obavila kupovinu.
Ponekad e se susretati s neugodnostima, ali ne treba odustati.
- Ali, zato je ta teta takva? Mislim, zato joj se teko nasmijeiti i biti ljubazna?
- Vidi, ja mislim da je ta teta zbog neega tuna. Moda joj u ivotu ne ide kako treba, moda
joj se dogodilo neto runo, tko zna... Neki ljudi, kad im ne ide kako treba, kad se nau u
neprilikama, postanu ogoreni.
- to znai ta rije, ogro...
- Ogoren? To otprilike znai da si ljut na cijeli svijet jer je tebi loe.
- Pa nije cijeli svijet kriv to je njoj loe!
- Nije, zlato, ali moda su neki ljudi bili loi prema njoj pa je krivo zakljuila da su svi ljudi
loi.
- Ali, nisu. Ja sam dobra. I ti si dobra. I tata je dobar.
- Naravno, ali mi lijepo ivimo i volimo se, pa nam je jednostavnije biti dobar. Tko zna kako
ta teta ivi.
- Znai, misli da je ona tuna i zato se vie ne smijei?
- Mislim da je vjerojatno tako.
- Malo mi ju je ao. Nije lako stalno biti tako ljut na cijeli svijet.
- Ne, nije. Ali, moda e joj se uskoro u ivotu neto promijeniti na bolje, pa e opet imati
razloga za osmijeh.

Tonkica je dugo razmiljala o toj teti pekarici. Razmiljala je i o onim ljudima koji su je
preskoili u redu, kao da je nema. Mama je rekla i da neki ljudi samo iskoriste priliku. Ali,
kako to da ona, jo mala djevojica, zna to je pristojno, a oni to ne znaju ili svejedno iskoriste
priliku pravei se da neto ne vide? Tonkica nije znala odgovore na ta pitanja, ali joj je i dalje
bilo ao tete pekarice.

Najprije je odluila ne ulaziti u tu pekarnicu, dok ta teta radi. Ali sad, kad je razmislila o
svemu i popriala s mamom, odluila je dvije stvari. Prvo, nee vie dozvoliti da je ljudi
preskau kao da je nema samo zato to joj glava jo ne viri iznad izloga. Kao drugo, nee se
bojati tete pekarice koja je samo tuna, ve e otrpjeti to god joj bude rekla. A, moda ju
Tonkica i nekako uspije nasmijati? To bi bio velik uspjeh!

Jo je malo razmiljala, a zatim otila u svoju sobu. Izvukla je velik papir iz bloka za crtanje i
nacrtala veliko, jarkouto sunce. Nacrtala mu je oi i veliki osmjeh. Dodala je i male,
pahuljaste oblaie, ali ni jedan preko sunca. Zatim se vratila u kuhinju i rekla:
- Mogu li ja i sutra otii po kruh i krafnu?
- Jesi li sigurna?
- Jesam mama. Ja sam ipak toliko velika da mogu sama kupovati, iako nisam jo visoka kao
odrasli.
- Dobro. Tako treba. Ti si stvarno moja velika cura na koju se mogu osloniti.

Drugo je jutro Tonkica odluno uzela vreicu, novac i svoj crte, i spustila se u pekarnicu.
Duboko je udahnula kad je kroz staklena vrata vidjela dugaak red i ula unutra. Stala je na
kraj reda i ekala. Gledala je tetu pekaricu nadajui se da joj je samo juer bio lo dan, ali
oito je bio i danas. Namrgoeno je posluivala ljude, svako toliko otpuhivala kao da je netko
gnjavi i niti jednom se nije nasmijala. Na trenutak je Tonkica osjetila onu istu tremu kao i
juer, ali nije htjela pobjei.

Srce joj je poelo malo jae udarati dok je kupovinu obavljao ovjek ispred nje. Poela se
premjetati s noge na nogu stojei iza njega, onako mala, nia i od njegovog pojasa na
hlaama.

Nakon to je gospodin zavrio s kupovinom i krenuo prema vratima, spremno je koraknula

naprijed, a kad je zaula: "Izvolite, dalje." - podigla je sliku s velikim, utim, nasmijanim
suncem, najvie to je mogla.

Kad je to sunce iznenada osvanulo pred tetinim oima, teta se najprije malo trgnula, a onda se
sagnula i kroz stakleni izlog ugledala malenu djevojicu koja joj se smijeila nekako u
neprilici.
- to je ovo? upitala je teta pekarica.
- Sunce odgovorila je Tonkica.
- Vidim da je sunce. Pitam te to bih ja sad trebala s tim.
- Juer me niste vidjeli jer jo nisam narasla velika, pa sam pomislila; ako iznad sebe drim
crte, onda ete me lake vidjeti rekla je Tonkica hrabro, iako joj je srce jo uvijek snano
udaralo.
Neki su se ljudi iza nje nasmijali.
Teta pekarica ju je dugo gledala kroz staklo. Nakon nekog vremena je rekla: "Ti si prava mala
lukavica!"
Tonkica je vidjela kako joj se kutevi usana oblikuju u osmijeh, i to lijep osmijeh. Tonkica ju je
pitala eli li crte, a teta joj je odgovorila da eli.
- Drugi u put nacrtati neto drugo. Ja jako volim crtati i znam nacrtati svata - rekla joj je
Tonkica.

Kad se Tonkica vratila kui, ve je s vrata povikala: "Jeee, nasmijala sam tetu pekaricu,
nasmijala sam tetu pekaricu, na-na-na-na-na!", a zatim je sve ispriala mami. Mama je
oduevljeno rekla: "Ti si moje pametno sunce koje je ugrijalo i tetu pekaricu!"

Teta pekarica je od tada za svaki svoj osmijeh bila nagraena slikom anela, mame, tate,
brata, kue, svih vrsta cvijea, i svakakvih uda koja su umjesto Tonkiine glavice virila iznad
izloga kad bi dola na red. Uskoro je primijetila da se teta smijei im je ugleda kako ulazi u
pekarnicu. Bila je jako lijepa kad se smijeila.

I tako je jedno nacrtano sunce i jedno iskreno srce sasvim male djevojice, barem na neko
vrijeme odmicalo oblake koji su tmurili nebo tete pekarice.