8.

ZAMJENICE

8.1. UVOD

-zamjenice u mnogim jezicima i nisu rijei u smislu u kojem su u hrvatskome i njemu slinim
jezicima

Odakle uope zamjenice? - U naravi je jezine komunikacije redukcija, to u semantikom,

sintaktikom i pragmatikom smislu znai izbjegavanje zalinosti u iskazu. Govornici e se
stoga obino vladati prema naelu reduciraj koliko moe (Quirk et al. 2007: 860). Potpuna
redukcija dovodi do elipse, pa na pitanje (A) moemo oekivati nekoliko odgovora (B,-4): A:
Jesi li razgovarao s Anom? B1 : Nisamjo razgovarao sAnom. B2: Nisam jo razgovarao s
njom. B3 : Nisam to jo uinio. B4 : Nisam jo .

-Sugovornik e radi gospodamosti koja je u jezinoj naravi nerijetko ispustiti, eliptirati dio
koji se podrazumijeva, koji je poznat iz konteksta i lako dokuiv, obnovljiv. Druga mogunost
jest da se dio poznat iz konteksta zamijeni izrazom koji e ga u daljnjem tekstu zastupati.

-U jezicima svijeta nalazimo rijei i oblike koji slue tomu da zamjenjuju i zastupaju druge
rijei, ak i reenice. U anglo-saksonskoj literaturi skupno se obino zovu proformama,
prooblicima ( engl. pro -form ), a ovisno o tome to zamjenjuju mogu biti - proreenice i
prosureenice, kakvi su odgovori na pitanja Da/Ne, hrvatsko to, englesko do so 'tako/to
uiniti'

-Najei, najrasprostranjeniji i najuobiajeniji jesu prooblici koji zamjenjuju imenice,

nomene, i zovu se pronominali, odnosno zamjenice

U najmanju ruku pitanje je je li zamjenjivanje najpogodniji termin za temeljno zamjeniko

znaenje. Vjerojatno bi mnogo bolji bio zastupanje

U hrvatskim se gramatikama zamjenice tradicionalno dijele na est, sedam, osam podvrsta,

kako ve u kojoj - line (personalne), povratne, (refleksivne), posvojne (posesivne), povratno-
posvojne (refleksivno -posesivne), pokazne (demonstrativne), upitne (interogativne ), odnosne
(relativne), neodreene (indefinitne ).

Bari et al. (1995: 203) zamjenice dijele na imenike i pridjevske te se kae da imenike
zamjenjuju imenicu, a pridjevske pridjev. Ni to ba nije tako. Podjela na imenike i pridjevske
ima smisla, ali ne s tim temeljem, nego ve prema tomu ima li zamjenica mociju ili nema
(imenike, naravno, nemaju, a pridjevske su pridjevske upravo po tome to mociju imaju).
Kamen smutnje - i tipoloki i iz hrvatske perspektive -line su zamjenice 3. lica, koje su
prema kriteriju mocij e u hrvatskome, a veoma esto i u drugim jezicima, pridjevske (usp. on-
@ - on-a - on-o, kao crn-@ - crn-a - crn-o).

U svojoj tipoloko-funkcionalnoj monografiji Bhat (2004) konstatira da je definiciju

zamjenica koja bi obuhvatila sve zamjenice nemogue formulirati
Bolje je - a ponajbolji gramatiari praktiari to ve i ine - odmah uspostaviti temeljnu razlIku
izmeu linih, personalnih zamjenica (zamjenica za 1. i 2. lice) s jedne strane i svih ostalih
zamjenikih rijei,prooblika s druge.

8.2. LINE ZAMJENICE

Funkcija linih zamjenica 1. i 2. lica jest ponajprije naznaiti, oznaiti dvije glavne govorne ili
diskursne uloge ( engl. speech role, discourse role) - govornik (adresant, engl. speaker) i
sugovornik (adresat, engl. addressee) - te njihovu ukljuenost kao sudionika (engl.
participant) u predikacijski dogaaj ili stanje

(1) (Ja) istui u te. - line zamjenice ja ( odnosno pomoni glagol u) i ti u reenici iskazuju
govornu ulogu

(2) Mama e istui Luku. - u tim imenicama nema nita to bi nam reklo tko je tu govornik i
sugovornik.

Line zamjenice 1. i 2. lica (npr. hrv.ja, ti) ne pruaju nikakvu izvanjezinu obavijest o
govorniku i sugovorniku, ni najmanje ne pomau u njihovoj identifikaciji, sluba im je samo
naznaiti tko je u konkretnoj situaciji govornik, a tko sugovornik. Budui da su neovisne o
referentu, one su posve neosjetljive na promjene, pomake u komunikaciji

-Po tome se line zamjenice uz ostalo razlikuju od imenica - imenice oznauju referente, line
zamjenice oznauju govorne uloge.

-line zamjenice prema kategoriji odreenosti ili indiferentne ili da su inherentno odreene.

-u jezicima naelno ne mogu biti modificirane ili dopunjene, niti mogu biti modifikatori (usp.
hrv. *moj ti, *dobar ja)

-esta pojava da line zamjenice mogu biti modificirane brojevima (hrv. pet djeaka/ nas pet)

-morfoloki je vano da su jednostavna sastava, jednomorfske osnove, primjerice hrvatske

imaju samo korijen i morf za pade (ako se dade izluiti)

NOM. GEN. DAT.

ja men-e men-i

ti teb-e teb-i

mi n-as n-ama

vi v-as v-ama

-za paradigme linih zamjenica svojstvena je supletivnost (ja mene; ja- mi).
-BROJ: plural linih zamjenica (npr. hrv. mi) ne oznaava mnotvo jedinki oznaenih
singularom (hrv. ja), nego kombinaciju govornika (ja) i nekih negovornika, dakle 1 + 2, ili 1 +
3, ili 1 + 2 + 3. (KOD IMENICA JE DRUGAIJE npr. hrv. plural ene znai vie jedinki
onoga to oznaava singular ena)

-ROD. Za razliku od prooblika (usp. hrv. taj - ta - to) line zamjenice uope nemaju morfom
izraen rod. -na zamjenici 1. lica nikada nema iskazivanja roda.( potvruju Greenbergove
univerzalije 44. i 45)

-PADE: tipoloki se pokazuje da su line zamjenice padeno obiljeene i u jezicima u

kojima padenog obiljeavanja imenica nema, odnosno line zamjenice na vrhu su ljestvice
obiljeavanja padea

U jezicima postoje pojedine razlike u obiljeavanju padea linih zamjenica s jedne te

imenica i ostalih zamjenica s druge strane:

Prvo, relativno poznata pojava sagitalnih, streliastih padenih morfova, koji ne samo to
objedinjuju znaenje 1. i 2. lica nego i iskazuju odnos meu njima.

1. Ja pomogoh tebi. Ti pomoe meni.

2. Ja-ti-pomogoh. Ti-mi-pomoe.

3. Jati-pomogoh. Timi-pomoe.

Tako smo dobili afikse koji imaju znaenje i subjekta i objekta, i govornika i sugovornika, i
jo usto oznauju je li odnosja > ti (1 > 2 'ja GLAGOL tebe') ili je ti> ja (2 > 1 'ti GLAGOL
mene'). Zbog biljeenja strelicama u literaturi se obiljeavaju kao sagitalni (lat. sagitta
'strelica)

Drugo, nije rijetkost da oblici 1. i 2. lica budu razliito smjeteni u odnosu na oblike 3. lica.

- na-hng-kag-khe
- 2.so-gledati- 1.sG-PAST 'Ti si me pogledao' (dosl. ti ... mene)

8.3. OSTALE ZAMJENICE

Funkcija prooblika (zamjenikih rijei) mnogo je i mnogo su raznovrsnije no to je to u linih

zamjenica. Oni mogu identificirati sudionike predikacijskoga dogaaja ili stanja smjetajui ih
prostorno i vremenski, mogu smjestiti sam dogaaj ili stanje u odnos prema govomomu
kontekstu, mogu upuivati unaprijed i unazad na druge izraze koji se pojavljuju u kontekstu,
mogu naznaiti pitanje, negaciju, osobu, predmet, kakvou, koliinu, nain i sl.

-nemaju ogranienja pri iskazivanju odlika referenta naprotiv o njemu donose mnoge
obavijesti - kojega je roda i broja (usp. hrv. taj- ta- to - ti - te- ta), kako s njime stvar stoji u
deiktikome, pokaznome smislu (npr. je li blie ili dalje, usp. hrv. taj - ovaj - onaj), je li
odreen ili neodreen (usp. hrv. taj - netko)

-slue kao izravni modifikatori imenici (ona ena, moja supruga, koja knjiga)
-morfoloki su doslovno sloeniji od linih zamjenica, odnosno osnove su im barem
dvomorfske, onda dakle i dvoznaenjske.

NOM. taj ovaj onaj

GEN. toga ovoga onoga

zamjenica poneto, kao i zamjenice: njegov; njezin, na, va u ijem se postanku moe vidjeti
ta sloenost

-Takve sloenosti u linih zamjenica u jezicima svijeta nikad nema. Usput se iz navedenih
nekoliko primjera vidjelo da se prooblici kroz povijest mijenjaju, nastaju i nestaju. S druge
strane lini su oblici znatno stalniji.

Prooblici u svojem znaenju tipino objedinjuju barem dvije sastavnice:

-Jedna je sastavnica specifino zamjenika, pronominalna, poput deiktinosti (npr. udaljeno ili
blisko), upitnosti, neodre enosti, anaforinosti i sl.

-Druga je sastavnica opi pojam (koncept), poput osoba, predmet, mjesto, vrijeme, nain,
vlasnitvo, posjedovanje i sl.; pojam odreuje ono to se zove doseg prooblika (engl. scope)

-Funkcionalno u jezicima svijeta razlikujemo naelno tri skupine prooblika: demonstrativne,

interogativno-infinitne i relativno-anaforike.

Temeljna i primama distinkcija koja se pojavljuje meu demonstrativnim prooblicima jest

prostorna, spacijalna, primjerice ona izmeu bliskih i udaljenih predmeta. Tako uspostavljena
distinkcija moe biti razliito stupnjevana, s dvama, trima stupnjevima, pa i vie njih.

-hrvatski je trostupanjski jezini sustav ( kao i eng.j.) pr.: ovaj taj onaj / ovdje tu-
ondje

Trojni se sustavi prema tipologiji Anderson - Keenan (1985: 282ft) razlikuju ovisno o tome
jesu li uspostavljeni i orijentirani prema udaljenosti ( engl. distance oriented) ili prema licu (
engl. person oriented

ovaj 'blizu govornika' taj 'blizu sugovornika' onaj 'udaljen od govornika i

sugovornika'

-Meunarodni termini za znaenja razvrstana u trojke jesu proksimal, medijal i distal

Temeljna je i primama sluba interogativno-indefinitnih prooblika, naravno, pitanje i

neodreenost. Obje ukljuuju govomikov nedostatak znanja, ali razlikuju se prema tome kako
je taj nedostatak specificiran.

-hrvatskome neodreene zamjenice nastaju izvoenjem od upitnih

Temeljna i primama sluba kategorije relativno-anaforiko jest povezivanje referenta s kojim

drugim referentom spomenutim negdje u kontekstu ili pak mjesta, vremena, naina dogaaja
(predikacije) s mjestom, vremenom, nainom dogaaja spomenutima negdje u kontekstu
Hrvatski ima isti prooblik za interogativnu i za relativno-anaforiku slubu (koji), isti za
forinost i demonstrativnost (taj, onaj):

interogativno Koji je to film? relativno-forino To je jedini hrvatski film u kojem se govori

normalno. forino Taj je onda bolji od onoga filma od juer. demonstrativno Ta ti koulja
bolje stoji od one.

-imeniki prooblici obino e iskazivati distinkciju ljudsko-ne-ljudsko, pa s jedne strane tek

rijetki jezici ne prave razliku izmeu tko i to, a s druge mnogi jezici koji nigdje u svojoj
gramatici ne prave razliku ljudsko-ne-ljudsko, ivo-ne-ivo, tu razliku imaju ba u imenikim
prooblicima. Meu pridjevskim prooblicima obino se razlikuju oni koji utvruju identitet
entiteta (npr. hrv. koji) i oni koje utvruju vrstu entiteta

-Jezici uglavnom ne prave razliku izmeu brojevnih i koliinskih prooblika (tako ni hrvatski,
ima samo koliko)

-u opim pojmovima moe doi do preplitanja, tako se u hrvatskome dogodilo s relativnim

anaforikim prooblikom iji, za koji e savjetnici nerijetko kazati da ga je bolje rabiti za
neivo, no u realnome jeziku taj savjet i nema osobit domet: Grad kojega su stanovnici ...
Grad iji su stanovnici...

-pr. : KOJI za ivo kojega; za neivo koji

ZAMJENICA 3. LICA

-na pola je puta izmeu linih zamjenica 1. i 2. lica i ostalih prooblika.

-zamjenica za 3. lice razlikuje se od zamjenica za 1. i 2. lice time to ima mociju, mijenja se

prema rodu (on - ona - ono), to ju pak jako pribliava prooblicima

-Hrvatska zamjenica za 3. lice ima iskazan rod (tro-lini jezici naelno na 3. licu nemaju
iskazan rod ili imeniki razred)

POVRATNA ZAMJENICA

-refleksivnost ili povratnost vrsta glagolskoga stanja u kojemu su vrilac radnje i trpilac radnje
isti KOREFERENTNI

-Hrvatski za izricanje refleksivnosti ima posebno morfoloko sredstvo -povratnu ili

refleksivnu zamjenicu sebe, s klitikim oblikom se. Po svojim odlikama ona pripada skupu
hrvatskih linih zamjenica (ista sklonidba, nema roda)

-Postoji u hrvatskome jo i estica se, nepromjenljiva enklitika rijeca (ali opet ne afiksalna)
koja uz pojedine glagole dolazi obavezno: zaljubiti se, smijati se, ponaati se
8.4. FORINOST

Osim zastupanja kao drugu glavnu funkciju zamjenica (prooblika) spomenuli smo upuivanje,
ili deiktinost ili forinost

Tri su osnovna sadraja koja se u jezicima iskazuju deiktikim izrazima - lice, mjesto i
vrijeme

-Za upuivanje na lice slue lini obiljeivai

-Za upuivanje na mjesto mogu sluiti primjerice mjesni prilozi, glagolski prefiksi (usp. hrv.
od-nositi, do-nositi, pri-nositi, na-nositi), mnogi jezici imaju i posebne rijece koje se zovu
prezentativi (usp. hrv. evo, eto, eno, fr. voici, voila) i sl.

-Za upuivanje na vrijeme jezici se takoer slue raznim sredstvima

-VRSTE UPUIVANJA:

-egzofora vanjsko, upuivanje izvan teksta

-endofora - unutarnje , unutar teksta

- moe biti anafora (na neto to je prethodilo) i katafora (na neto to

slijedi)

(3a) Ja stvarno nisam normalan. (3b) to ti je to na nosu? egzofora

(4a) Knjigaj kojuj itam dosadna je. (4b) [Morfologija je dosadna.l Toj znaju svi. (4c) Lukaj
mi je rekao da doem, Anai da ne doem. Posluao sam njegaj , njui nisam. anafora

(5a) Za kraj valja spomenuti jo ovoj :[ .. l (5b) Toj [to je oni tada imao samo 16 godina,]j
Lukui nije sprijeilo da krene u sviJet. (5c) Pristupnik mora donijeti sljedeej : [ ... ] j
katafora

-foristiki elementi biljee se malim kurentnim slovima ( obino su to i, j, k ...)

-veza izmeu fori kih elemenata i onoga na to upuuju - a zove se koreferencijom, foriki
element koreferentan je s referentom na koji upuuje

-Ono na to upuuje anaforiki element, zove se antecedent. Antecedent e najee biti

imenika sintagma (npr. knjiga u 4a), ali moe biti i to drugo, kakva vea jedinica (npr.
reenica u 4b ). Ono na to upuuje kataforiki element, zove se postcedent (npr. reenica u
uglatim zagradama i Luka u pr. 5b ).

-hrvatski u izricanju posvojnosti ima nain da izrazi razliku izmeu endoforinoga i

egzoforinoga posjednika, pa u reenicama: (8) Luka mi je posudio svoj novac. (9) Luka mi je
posudio njegov novac.. izvorni govornik zna da je u pr. (8) novac sigurno Lukin, a da u pr. (9)
novac sigurno nije Lukin, nego pripada posjedniku koji je ili spomenut prije u tekstu ili je
egzoforian

8.5. LICE I SOCIJALNA DEIKSA

Lice je (engl. person) kategorija kojom se iskazuju diskursne uloge govornika (adresanta, I.
lice), sugovornika (adresata, 2. lice) i onoga o komu ili onoga o emu se govori, odnosno
onoga koji ili onoga to nije ni govornik ni sugovornik (3. lice)

-spominje se i 4. lice, koje se u europskim gramatikama oznaava kao 1. lice pl.

Lini obiljeiva ( engl. person marker) morfoloki je izraz kategorije lica. Skup linih
obiljeivaa u pojedinome jeziku obino je ogranien i nevelik. Lini obiljeivai mogu biti
zasebne rijei (tada ih zovemo line zamjenice), mogu biti klitike, mogu biti afiksi.

-Hrvatsko ja amalgamirano iskazuje 1. lice, singular, nominativ, a glagolski fleksijski morfovi

(npr. -m u prezentu) i pomoni glagoli (npr. sam) lice i broj

Hrvatski po toj svojoj odlici pripada meu jezike s ispustivom subjektnom zamjenicom, to se
onda zove pro -drop-jezik ( eng. pro-drop language, tj. pronoun-dropping, ili null-subject
language)

hrv. kii volim

tal. piove amo

engl. it rains I love

njem. es regnet ich liebe

Subjektna zamjenica srednjega roda koja dolazi uz bezline glagole (npr. engl. it, njem. es, fr.
il) zove se hrv. prividni subjekt u hrvatskom j. toga nema

- u hrvt. j. se esto koristi zamjenica to

Pragmatika i socijalna deiktinost zamjenica

Osim temeljnih - lini su obiljeivai, upuivake su rijei - zamjenice u jezicima svijeta esto
slue u uporabama koje se sinkronijski teko mogu dovesti u vezu s temeljnima ili se s njima
nikako ne mogu dovesti u vezu

Koja si ti budala! Koji sam ja luzer!

!!Boga mu njegovog, pa to radi ta Ivana?

...oca mu (njegovoga), milu mu majku, eto ti ga sad, mani ga....

Ako ogledamo lice, njegova uporaba takoer moe biti u raskoraku s temeljnim znaenjem

-Kako smo?, a zapravo mislimo 'Kako ste?' (1. lice pl. rabimo umjesto 2. lica pl.)

-etikoga dativa, za uspostavu prisnosti, familijarnosti, kao u hrvatskome: Neto ti nisam od

volje. Nakraju smo ti se mi razili svak na svoju stranu.

Govornik linim obiljeivaem sebe stavlja u odnos prema sugovorniku (tebi nisam od volje,
tebi smo se razili) premda tog odnosa u bitnome smislu nema; odnos se tu tek uspostavlja i
nije inherentan (posvojan) kao u reenicama ruke su ti hladne,ja sam ti prijatelj i sl.

Tako dolazimo do socijalne (drutvene) deikse:

Zamjenice -osobito line, odnosno lini obiljeivai kao takvi-vjerojatno vie od drugih vrsta
rijei zrcale drutvene odnose u pojedinoj jezinoj zajednici.

uj, daj mi reci ... Oprostite, biste li mi, molim Vas, rekli ...

-jezici jugoistone i istone Azije poznati su po veoma razra enim sustavima honorifika (
engl. honorific ), posebnih oblika (leksema ili afikasa) kojima se iskazuje status govornika i
sugovornika

-uporaba linog obiljeivaa moe se posve izbjei uporabom imenice, primjerice 1. lice ( ja)
kadto e se u hrvatskome sakriti iza moja malenkost, pisac ovih redaka i sl

Osmo poglavlje posveeno je zamjenicama, zatvorenoj i malobrojnoj

vrsti, vrlo zanimljivoj po pitanju morfologije i semantike. Zanimljivo je ve
i to to zamjenice u mnogim jezicima i nisu rijei u smislu u kojem su u
hrvatskome jeziku. Na samome poetku govori se o porijeklu rijei
zamjenica te koje su tradicionalne odredbe te rijei. Ovdje se autor
osvre na na to kako zamjenice vide D. N. S. Bhat, I. Klajn te O.
Jespersen. Detaljno se obrauju line i ostale zamjenice te zamjenica 3.
lica istiui kako je ona na pola puta izmeu linih zamjenica 1. i 2. lica i
ostalih zamjenica. Poseban ulomak autor je posvetio povratnoj
zamjenici. U ovome poglavlju autor se bavi zastupanjem i upuivanjem.
Upuivanje ili deiktinost ili forinost je druga glavna funkcija zamjenica.
Ovdje autor referira na S. R. Andersona E. L. Keenana te na I. Klajna.
Govorei o ustroju hrvatskih zamjenica, autor napominje kako sama
injenica da zamjenice mogu biti supletivne te stopljene ili kontrahirane
ini ih tvrdim orahom za morfsku ralambu. Istie kako se u hrvatskoj
gramatikoj tradiciji i nije osobito na tome radilo, ali naglaava kako
znatan pomak u tom smislu donose M. Kai te J. Sili i I. Pranjkovi.
10. NELINEARNA MORFOLOGIJA ili nekonkatenativne

-meu rjeogradnim postupcima razlikuju se linearni i nelinearni postupci

- linearni: se temelje na ulanavanju ili konkatenaciji morfova, na nizanju morfova kao

zrnaca, perli na laniu

- nelinearni: ne temelje se na ulanavanju morfova, nego na smjenama korijena, na

ponavljanju dijelova baze, na protiskivanju jednoga morfa kroz drugi ( oba su dakle
diskontinuirana), na premetanju i stapanju fonetskih odsjeaka jedne ili dviju rije i, na
altemacijama tona.

- nelinearna morf. poinje se razvijati 70.-ih god. 20. st.

-Sve ono to ini fonoloki opis, poinje se tada razdvajati na razine, ravni, redove ili dionice
( engl. level, tier), koji su povezani, ali autonomni ( odatle ne osobito intuitivan termin
autosegmentalna fonologija), pa se na zasebnim-ali-povezanim razinama opisuju odsjeci
(konsonantska i vokalska dionica), slogovi, more, stope, ton, udar. Nije trebalo mnogo da se
shvati da nelinearni fonoloki pristupi itekako mogu pomoi opisu nelinearnih rjeogradnih
postupaka

-ima jezika u kojih ono to u indoeuropskim jezicima zovemo paradigmama izgleda neto
drugaije.

-Semitski jezici: Korijenski su morfovi trokonsonantski (najee, npr. arap. ktb 'pisati') i
etverokonsonantski (npr. arap. d/:zrg 'kotrljati; smotati'), a oblici rijei dobivaju se pravilnom
i sustavnom transfiksacijom vokalskih morfova kroz njih, uz mogue dodatne afiksacije
(primjerice prefiksaciju ili sufiksaciju).

3 dionice u nelinearnoj morf kod postupaka transfikacije:

(1)Temeljno znaenje leksema nosi korijenska dionica ( engl. root tier) konsonantskih
odsjeaka. Promjenom u njezinu sastavu mijenja se i leksem.

(2) Okosnika ili CV-dionica neto je poput ablone, zove se jo i prozodijskim uzorkom, a
zasluna je za kanonsi oblik rijei

(3) Vokalska dionica ili vokalska melodija (engl. vowel melody) nosilac je onih znaenja
koja su u hrvatskome najee iskazana afiksalno, primjerice glagolsko vrijeme, vid, nain,
singular, plural i sl.

Reduplikacija je ponavljanje baze ili njezina dijela u obliku rije i s morfolokom ili
pragmatikom svrhom (tota, kojekoji, gdjegdje, barbar, ciklus, kukumar, mramor, bombon)

(PRIDJEVI: pun puncat, bijel bjelcat, pravi pravcati)

Uzorana morfologija omoguuje nam da prikaemo nelinearne i diskontinuirane morfove,
za to onda uvodimo posebnu, morfemsku dionicu.

Krajem 1980-ih i u 1990-ima J. McCarthy i A. S. Prince u nizu radova uzoranu morfologiju

zamjenjuju prozodijskom morfologijom, uvidjevi da se mnogi sluajevi reduplikacije bolje
dadu opisati jedinicama poput more, sloga, stope i fonoloke rijei nego pomou CV -uzoraka

Kad govorimo o fonolokim jedinicama od dvaju ili triju slogova, govorimo o stopama (trohej
jamb daktil...)

-rijei u nelinr morf. nastaju metatezom ili premjetanjem, kao i stapanjem stopljenice

(stopljenica: do.vile.nja x buonlgior.no - do.vilor.no, kao i brangelina)

lnfiksacija kao morfoloka pojava spada u rijetke afiksacije, to je jo Greenberg (1963)

utvrdio u svojoj 26. univerzaliji (usp. 4.3)- ako jezik ima diskontinuirane afikse (a infiksi
korijen ine diskontinuiranim, pa Greenberg infiksaciju pribraja postupcima koji
podrazumijevaju diskontinuitet), ima i sufikse ili prefikse, odnosno nema jezika koji bi imao
infikse, a da nema sufikse i prefikse

fantastic 'fantastino' (fanjta.stic) - fan-bloody-tastic

Dubrovnik (Dujbrov.nik) - Du-fuckin-brovnik

Od 1990-ih jedna je od temeljnih grana u fonologiji optimalnosna teorija ( engl. optimality

theory, OT). I ona je bitno utjecala na morologiju.

Optimalnosna teorija gramatiku ne promatra kroz pravila, koja ako se prekre, za posljedicu
imaju negramatian iskaz, nego upravo kroz ogranienja, koja su prekriva, pitanje je samo
koliko ih krimo, odnosno koja krimo vie, a koja manje. Temeljna joj je pretpostavka da
postoji napetost izmeu dvaju tipova ogranienja - vjernosti i obiljeenosti.

Vjernost je (engl. faithfulness) ogranienje koje zahtijeva strogu podudarnost ulaznih i

izlaznih oblika ( engl. input form, output form) pri kojemu procesuenosti. Obiljeenost je
(engl. markedness) univerzalno jezino ogranienje koje zahtijeva da izlazni oblik bude
neobiljeen ili to manje obiljeen.

Kao rezultat ove teorije, odnosno natjecanja izmeu vjernosti i obiljeenosti javlja se
optimalan izlazni oblik koji je najmanje nesavren.

Optimalna morfologija najvie se bavi reduplikacijom.

Ako nita drugo ovo je izrazito formalizirano poglavlje htjelo pokazati dvoje. Prvo, tipoloki,
veliku raznovrsnost afiksalnih postupaka u jezicima svijeta. Drugo, teorijski i metodoloki,
dok e ostala poglavlja ove knjige pokazati vrste veze morfologije sa sintaksom i
semantikom, njezinu uvjetovanost pragmatikom i normativistikom, ovo pokazuje dubinsku
isprepletenost morfologije s fonologijom, dapae kako se bliilo kraju, do izraaja su dolazile
novije i novije teorije koje dre da se mnogota u morfologiji dade objasniti upravo fonoloki,
u najmanju ruku da fonoloko objanjenje nije manje dobro do drugih.

11.NARAVNA MORFOLOGIJA

Ikoninost, odnosno kakva god podudarnost ili sprega koliine oblika i koliine sadraja,
zatim neobiljeene, nemarkirane, naravne kategorije i oblici, zatim morfoloke univerzalije i s
njima u vezi mogui morfoloki uzorci - neke su od glavnih tema naturalne ili naravne
morfologije

Naravna morfologija kao pristup pojavila se krajem 1970-ih u Europi, na njemakome

govornom podruju (Njemaka, Austrija, Nizozemska), opet ne bez utjecaja onomad
popularnih naravnih pristupa u fonologiji

ona je ponajprije pristup koji morfologiju nastoji promatrati kroz ope, univerzalne kognitivne
i semiotike procese, a ne formalna teorija

Naravnost se (njem. Naturlichkeit, engl. naturalness) obino razumije kao pojava oprena
obiljeenosti, markiranosti

Naravnost je nadalje krovni termin za niz specifinijih pojmova koji se definiraju unutar triju
podteorija - 1) univerzalna, opa teorija obiljeenosti o pojedinome jeziku neovisne
morfoloke naravnosti, 2) teorija tipoloke primjerenosti ili prikladnosti, 3) teorija o sustavu
ovisne, za pojedini jezik osobite obiljeenosti i sustavne primjerenosti ili prikladnosti.

Podteorije prate razglobu na pet razina jezine analize, koju zagovornici naravne morfologije
pripisuju L. Hjelmslevu i E. Coseriuu. Rije je o razinama - univerzalnoj , tipolokoj, jezinoj
, razini norme i razini performancije, izvedbe i uporabe.Jezikoslovlje se bavi prvim trima,
normom se bavi sociolingvistika, performancijom psiholingvistika.

Teorija sklonosti. Teorija univerzalne, o sustavu neovisne (engl. system-independent)

morfoloke naravnosti zapravo je teorija sklonostf ( engl. preferences ). 497 Sklonosti se od
ogranienja u optimalnosnoj teoriji (v. 10.2) razlikuju ponajprije time to su zasnovane
unaprijed i na izvanjskim temeljima

Ikoninost. Jezik je znakovni sustav. Znakovi se prema odnosu nositelja znaka i onoga na to
nositelj upuuje, objekta znaka, uvrijeeno dijele natroje-na simbole, indekse i ikone. Tri su
vrste ikoninosti - a time i ikoninih znakova - slikovna, odnosno slika, dijagramatika,
odnosno dijagram, i metaforika, odnosno metafora

Prozirnost je (engl. transparency) sljedei nosivi pojam naravne morfologije. Morfoloka

prozirnost moe se ogledati na dvjema ravnima - morfosemantikoj ili znaenjskoj i
morfotaktikoj ili formalnoj.

Sljedei parametar ogledanja univerzalne naravnosti onaj je koji okuplja pojmove biunikatnosti,
unikatnosti i ambigvitetnosti.
Biunikatnost, koja se kad to zove i izomorfizmom (engl. isomorphism),511 podrazumijeva odnos
jedan oblik-jedno znaenje (i obratno), to bi u morfologiji bilo jedan morf-jedno znaenje (formula
jedan-za-jedan), te izbjegavanje alomorfije.

Unikatnost (formula jedan-za-mnogo) imamo u amalgamiranim morfovima u flektivnim jezicima

poput hrvatskoga, primjerice -a u ena ima tri znaenja (nominativ, singular, e-deklinacija), a -cima u
enama njih pet

Ambigvitetnost (formula mnogi-za-mnogo) obuhvaa sluajeve morfoloke polisemije i homonimije,

primjerice -a u hrvatskome moe biti ono u Nsg. en-a, ali moe biti i ono u Gsg. ovjek-a ili Npl. se!-a.

Sklonost prema zaotravanju opreke lik-pozadina, jedna je od tema ne samo naravne nego i
kognitivne lingvistike. U ljudskoj je naravi da se mentalno procesuira jasan poticaj, stimulus, onaj koji
se jasno ocrtava na pozadini. Stoga je i u jeziku naravno da se ono to je vanije i dinaminije iznese
na vidjelo, naprijed, a da manje vano i statinije ostane u manje bistroj pozadini.

( u morfologiji to vidimo kao prevlast subordinativih sloenica nad koordinativnima)

Sklonost prema optimalnom obliku hoe rei da u jezicima svijeta postoji sklonost prema oblikovanju
morfova unutar jednoga sloga, rije i unutar jedne stope (dvoslone, s afiksom troslone).

Parametri teorije o sustavu neovisnih, univerzalnih naravnih sklonosti trae i svoje dokaze. Naravno
jezikoslovlje kao dokaze koristi i izvanjezine dokaze:

evolucija,maturacija, testovi percepcije, jezine pogreke,jezini poremeaji i smetnje afazije,

usvajanje jezika, fonologija, morfologija....

Prikazani parametri teorije o pojedinome sustavu neovisnih, univerzalnih naravnih sklonosti - ako su
dobro postavljeni - morali bi imati mo predvianja u smislu onoga to u jezicima svijeta moemo
oekivati.

Naravna morfologija osvijestila je pojedine zanemarene lingvistike dijelove i na svoj nain dotjerala
naine predvianja razrjeavanja unutarjezinih konflikata (koji e parametar prevladati kad dva
jednako naravna parametra dou u sukob).

Naravna morfologija na specifi an nain zanimljiva i zbog bavljenja djejim jezikom

12. DIJAKRONIJSKA MORFOLOGIJA

dijakronija (grki: dia kroz, kronos vrijeme), raznovremenost; promatranje slijeda

povijesnog razvoja kojega jezika kroz vrijeme, za razliku od sinkronije, koja promatra samo
jedan vremenski presjek.
Reanaliza ( engl. reanalysis ), ili resegmentacija ( engl. resegmentation ), ili reinterpretacija promjena
je dubinskog ustroja izraza bez neposredne povrinske manifestacije

U primjeru (1) imali smo odnos hrv. radit emo - srp. radiemo. Ako zanemarimo ortografske
konvencije, rije je o povrinski istim izrazima, oboje [radierno]. Dubinski meutim radi se o
razliitim ustrojima, u kojima su granice meu rijeima i rnorfovima razliite: hrv. radit emo rad-i-t(i)
-emo srp. radiemo rad-i-emo

Analogija je (engl. analogy) izrazito snaan proces u jeziku, na svim njegovim razinama. Ako ju
privedemo morfologiji i usporedimo s reanalizom, analogija je proces koji se izravno tie
povrinskoga prikaza

Pojednostavljeno reeno, reanaliza je promjena pravila, a analogija poopavanje pravila, primjena

pravila na oblike dotad podvrgnute drugomu pravilu.

OSVRT NA MARKOVIA

9. POGLAVLJE

Na samome poetku devetoga poglavlja autor se prisjea podjele glagola na glagolske vrste kod A. V.
Tkalevia, T. Maretia, E. Bari et el., Dalibora Brozovia, J. Silia i I. Pranjkovia te zakljuuje kako je
jedan te isti jezik, isti glagoli, a opisi potpuno razliiti. Autor eli rei da se nije jednostavno snai u
hrvatskim gramatikama. Autor u ovome poglavlju govori o apstraktnosti, tj. o tome kako jednu
apstraktnu jedinicu kao to je morfem moemo predoiti. Takoer, govori o dubinskom prikazu koji
moe biti apstraktniji ili konkretniji. Ovo poglavlje se bavi i jednim relativno frikim pojmom koji se
zove morfom. Autor istie kako se prvo javlja kod M. Aronoffa koji je izmeu (morfo)sintaktike i
(morfo)fonoloke razine pretpostavio jednu posredniku morfomsku (engl. morphonic). U ovome
poglavlju autor se bavi i pitanjem supletivne osnove, tj. koja je donja granica dijakronije do koje
smijemo ii pri eksplikaciji sinkronije. U ovome poglavlju govori se i o problemu nultoga morfa, a
autor se poziva na L. Bauer, S. Babia et al. te E. Bari et al. Takoer, govori o pitanju kada su dva
morfa realizacija istoga morfema, a kada realizacija dvaju morfema; o odrazu tj. refleksu staroga jata
koje je sporno kroatistiko mjesto fonem, dva fonema ili morfonem, pitanje to li je? Na kraju
ovoga poglavlja autor se osvrnuo na ogranienje apstraktnosti odnosno pitanjem gdje povui granicu.
Ovdje referira na Bauera koji kae da mjera apstraktnosti treba biti produktivnost, tj. pravilima bi
trebalo obja- njavati samo one procese koji su produktivni. Autor se pita i kolika je svijest o
morfemima u izvornog govornika. On se pita koliko je njihovo nesvjesno znanje osvijeteno,
naglaavajui kako on iz pespektive onoga koji pouava studente jezika, dakle budue profesionalce,
moe rei da je to nesvjesno znanje vrlo malo osvijeteno.

10. Na samome poetku desetoga poglavalja autor istie kako se razlikuju dvije velike skupine meu
rjeogradnim postupcima. Prva je linearni postupak, koji se temelji na ulanavanju ili nizanju morfova
kao zrnaca; dok se drugi, nelinearni ili nelanani postupak temelji na smjenama korijena, na
ponavljanju dijelova baza. U ovome poglavlju eli se prikazati velika afiksalna raznolikost u svim
jezicima svijeta, te duboka povezanost morfologije s fonologijom. Dakle, dok ostala poglavlja
prikazuju vrstu povezanost morfologije sa sintaksom i semantikom, ovo poglavlje istie kako se
mnogota u morfologiji dade objasniti upravo fonoloki.

11. Autor u ovome poglavlju govori o ikoninosti, o podudarnosti koliine oblika i koliine sadraja, o
nemarkiranim kategorijama i oblicima, o morfolokim univerzalijama, o svemu onome to je glavna
tema naturalne ili naravne morfologije. Autor govori o njezinom nastanku, glavnim pronositeljima, a
to su W. U. Dressler, W. Mayerthaler, W. U. Wurzel te R. Jakobson. U ovome poglavlju itatelj se
upoznaje s interesima, pojmovljem i dosezima naravne morfologije.

12. Na samome poetku ovoga poglavlja autor istie kako su svi jezici skloni promjenama, ali je
pitanje jesu li ljudi svjesni tih promjena. Promjene koje se dogaaju vidljive su ili unutar kraega
razdoblja ili refleksijom povijesti jezika. Tu je rije o dijakroniji. Promjene koje se dogaaju zahvaaju
jednu cjelinu jezika fonologiju, leksik, sintaksu ili morfologiju. U ovome pogavlju autor se bavi
promjenama u ustroju rijei, budui da je morfologija odreena kao ustroj rijei i nauk o njemu.
Autor se bavi temeljnim pojmovima dijakronijske morfologije, procesima kojima se ona bavi te
ukratko govori o povijesnim i novijim promjenama u hrvatskoj morfologiji.