Ivan Ergi fudbalska zvijezda i

intelektualac: Moemo birati: socijalizam ili

barbarstvo

Bivi nogometni reprezentativac SR Jugoslavije i Srbije Ivan Ergi (32) prava je bijela vrana
meu nogometaima: dok drugi nogometai slobodno vrijeme krate uz playstation, a vjetinu
pisanja koriste samo u kladionicama, ovaj nekadanji vezni igra Juventusa, Basela i
turskog Bursaspora je i za vrijeme karijere itao filozofsku literaturu, a godinama pie
politike kolumne u beogradskoj Politici, dok socioloke eseje o odnosu sporta, drutva i
religije objavljuje u eminentnim asopisima poput Le Monde diplomatiquea.

Roen 1981. u ibeniku, a podrijetlom iz sela Gaeleza kod Vodica, Ergi kao dijete dijeli
izbjegliku sudbinu srpske zajednice u Hrvatskoj, pa poetkom 90-ih s obitelji zavrava kod
rodbine u apcu, da bi se 1997. cijela obitelj preselila u Australiju, gdje kao junior nastupa za
klub Perth Glory. Tu ga uoavaju skauti slavnog Juventusa i dovode natrag u Europu.
Ubrzo odlazi na kaljenje u vicarski Basel, gdje postaje kapetan momadi za koju su igrali i
nai asevi Mladen Petri i Ivan Rakiti. Karijeru zavrava u turskom Bursasporu, s nepunih
30 godina, nakon ega lani objavljuje svoju prvu pjesniku zbirku Bajronovski junak.

Od Basela do Baselia

S obzirom da ste djetinjstvo proveli u ibenskom kraju, jeste li kao dijete itali
Slobodnu Dalmaciju?

Nisam je itao jer sam bio previe mali, a moji su itali, naravno. Ne znam koji je
Dalmatinac nije itao.

Moete li nam opisati te predratne godine u Gaelezima? Za koga ste navijali u

nogometu? Koji vam je bio najdrai igra?

Bilo je kao i svako djetinjstvo, bezbrino, idila koju samo selo moe pruiti. Krajem 80-ih
bilo je vrijeme velikog Zvezdina uspjeha i ja sam onda postao navija, iako tada nisam
imao nekog omiljenog igraa.

Kako pamtite ratne godine i Srbiju vaeg djeatva?

To je bila klasina izbjeglika pria, a sve su bile manje-vie sline na prostoru bive
zemlje. Neimatina, kronina besparica, patnja, este selidbe. U svakom sluaju, za dijete od
deset godina dosta stresno.
 U Baselu ste igrali s hrvatskim reprezentativcima Mladenom Petriem i Ivanom
Rakitiem. Kako ste se slagali?

U to vrijeme smo imali devet igraa s prostora bive Jugoslavije, tako da su nas neki zvali
Baseli. Kao kapetan posebno sam pazio da se ne dogodi kakav problem; meutim, ne da
nije bilo problema, nego smo imali nevjerojatnu atmosferu u timu, prije svega zbog nas
Jugosa, kako nas inae zovu u vicarskoj. Dogaalo se i da itav tim izvedem na nau
muziku, ali su noni izlasci bili rijetki jer smo imali trenera koji je bio polumilitaristiki
nastrojen i esto nas je uhodio.

Politike i filozofske kolumne poeli ste pisati jo u vicarskoj, paralelno s treninzima

i utakmicama. Kako se to dogodilo? to su vam znaili ti tekstovi?

To je bio moj ispuni ventil prema svemu runom to mi se dogaalo na poetku karijere i
prirodna reakcija na gubitak iluzija o profesionalnom nogometu. Htio sam zloupotrijebiti
poziciju koju imam kako bih ispriao neto o pravom karakteru profesionalnog sporta, o
kojem svi mladi ljudi sanjaju. Jer sportaima i drugim ljudima iz masovne kulture obino se i
daje toliki prostor zato to nemaju to bitno rei, a kamoli da preispituju moralne i ideoloke
postavke svijeta u kojem ive.

Kako su vai suigrai reagirali na te kolumne?

Nikad nismo razgovarali o tome. Meutim, znam da je mnoge u tom svijetu nerviralo to
otvoreno govorim o stvarima koje su tabu i oko kojih postoji jedna vrsta omerte od
ponekih ljudi u klubu, dijela navijaa, pa sve do sportskih novinara koji se uglavnom bave
trivijalnim: statistikama, taktikom, transferima, senzacionalizmom. Gdje god sam bio, odluio
sam govoriti o tome pa dokle izdrim, tj. dokle me poslodavci istrpe, jer me nogomet kao
takav vie nije mnogo zanimao.

Kvazivjerski rituali

Slobodno vrijeme nogometaa obino se vezuje uz manekenke i playstation, a vi u

slobodno vrijeme itate Adorna. Kako se snalazite u takvoj okolini? Je li vam taj svijet
prepovran?

Nogometni svijet je u duhovnom smislu i smislu mogunosti razvoja linosti jedna crna
rupa, i potrebna je nevjerojatna snaga i otpor da te ona ne proguta. Moe se neko vrijeme
praviti da su ti automobili, ene i brendirana odjea najvaniji na svijetu, ali sve ima svoje
granice. Ja sam, meutim, sebe postavio na takav nain da se sve odbijalo od mene; drugim
rijeima, shvati koliko je sve banalno, pa i sam uspjeh. A pisanje je bio moj vid borbe i
protest protiv povrnosti toga svijeta, ali i vlastite povrnosti. Druga je stvar to moji kolege i
drugi vrhunski sportai ne ele rei pravu istinu o profesionalnom sportu.

U kolumnama iznosite tezu da se sport hrani najprizemnijim nacionalizmom, a da se

stadioni i nogometne arene pretvaraju u tvornice ovinizma, nasilja i mrnje?

Nacionalizam na naim prostorima je esto vie refleks na osjeaj ponienosti i frustracije,

refleks na ekonomski i kulturni neokolonijalizam i gubitak identiteta, posljedica toga to
narod nema snage za progresivne ideje jer one zahtijevaju direktan angaman i akciju, i onda
se vraa na ideje i sentimente koji su poznati i ne zahtijevaju napor, a to su nacionalizam,
religija, lokalpatriotizam, ostraeno klubatvo U svemu tome sport, a naroito nogomet
kao najmasovniji i s tradicijom, postaje platforma za ispoljavanje i jaanje tih sentimenata, i
tu se najbolje vidi koliko je tanka granica izmeu tzv. zdravog nacionalizma i ovinizma,
ksenofobije, mrnje, nasilja

U eseju koji ste nedavno objavili u magazinu Le Monde diplomatique tvrdite da su i

srpski i hrvatski nogometai povezani s politikom desnicom i crkvom?

Mislio sam na itavu klimu koja vlada oko reprezentacije, ali i nogometa uope, koju
stvaraju navijai, igrai, ljudi iz saveza, novinarski kor itd. Bio sam preneraen kad sam na
utakmici protiv Bosne u Beogradu uo gotovo itav stadion da vie no, ica, Srebrenica,
dok su openito igrai zajedno s navijaima duboko zaglavili u ispoljavanje nekakvih
kvazivjerskih rituala na stadionima pozivanja na Boga, molitve za uspjeh, prije utakmica i
turnira odlazi se u crkve to je u biti vrhunsko bogohuljenje, dok je nacionalistiko-
ovinistika ikonografija postala uobiajena.

Postoji alternativa

Pritom ne mislite samo na Srbiju, nego i na Hrvatsku?

I u Hrvatskoj se dobar dio poznatih sportaa svrstao uz desnicu, pa ak im davao otvorenu

podrku i radio svakojake reklame za njih, vjerojatno zato to su popili tu priu da se ne
moe biti pravi rodoljub ako nisi uz izrazito nacionalnu stranku. Takoer, bigoterija,
kvazivjernitvo i kvazidomoljublje meu hrvatskim sportaima nisu nita manji nego kod
drugih u regiji, dok Thompson samo upotpunjava taj folklor. Openito, sportae uspijevaju
izmanipulirati, kako politika, tako i crkva, dok oni sami vjerojatno raunaju na nekakve
sinekure i pozicije, diplomatske pasoe i sl. nakon zavretka karijere.

U tom tekstu definirate nacionalistiku svijest kao lanu svijest koja spreava razvoj
autentine klasne svijesti. Znai li to da suvremeni nogomet, potiui nacionalizam,
zapravo konzervira drutvo i onemoguava drutvene promjene?

Naravno. Kao to je religija uvijek bila lana svijest koja slui za odvraanje masa od
stjecanja svijesti koje e je odvesti putem drutvene pravde, tako je i nacionalizam ve
tradicionalno najpovoljniji narativ za homogenizaciju drutva, a to znai za brisanje i
prevazilaenje jasnih klasnih granica i konflikata. U tom smislu i u takvim drutvenim
odnosima sport slui jaanju nacionalne, lokalpatriotske, provincijalne svijesti, i on se kao
institucija pokazao pogodan koliko za konzerviranje postojeih odnosa, toliko za odvraanje
panje od onog vanog. Tako danas imate u civilizacijskom smislu poraznu injenicu da su
navijai puno bolje organizirani i obueni za bilo koju vrstu drutvenog angamana nego
sindikati i sline organizacije i udruenja.

Smatraju vas marksistom. Osjeate li se i vi tako? to vas je privuklo marksizmu?

Ne mogu kazati sam marksist imajui na umu koliko je to kompleksan teorijski sistem, ali i
to da je sm Marx govorio da nije marksist, tako da ne volim bilo kakve kategorizacije.
Meutim, sigurno da dijelim dobar dio njegovih stavova i uvida koji su i dandanas
neprevazieni, i koji e biti aktualni dokle god postoje izrabljivaki odnosi u drutvu.
Vjerojatno je moje porijeklo utjecalo na to da budem blizak ljevici, jer sam iz partizanske
obitelji, to ne znai da dobar dio mog pogleda na svijet nije uvjetovan i osobnim ivotnim
iskustvom.

Smatrate li da neoliberalni kapitalizam nema alternativu?

Ne samo da ima alternativu, nego ako se on uskoro ne srui, svijet e doi na rub ne samo
ekonomske, nego i ekoloke katastrofe. U tom smislu bliska mi je postavka Rose Luxemburg
Socijalizam ili barbarstvo, ali ne onakav socijalizam kakav je bio u SSSR-u ili ak u
Jugoslaviji. Ali da ne pametujem, o tome u Hrvatskoj dosta preciznije i uenije od mene
govore neki momci i djevojke sa studentske ljevice, meu kojima imam dosta prijatelja, i koji
vrlo dobro mapiraju probleme i rjeenja kako u samoj Hrvatskoj, tako i na globalnoj razini.

Povratak u Gaeleze

U jednom intervjuu ste izjavili da je rat u Jugoslaviji bio velika podvala. Moete li
to malo objasniti? Kako ste sebi objasnili raspad Jugoslavije? Tko je kriv za rat?

Sebi ga i dalje pokuavam objasniti, i jedno vrijeme sam se ba intenzivno bavio samo
ratom i raspadom Jugoslavije. To je jako kompleksna pria, dok se za nacionalne javnosti ona
po pravilu svodi na nekoliko istaknutih likova i topografiju zloina, i obino odgovara
medijskoj slici, neznanstvena je i ne ulazi u sloenije kauzalitete. Kad sam rekao da je
podvala, mislio sam na to da je posrijedi ve vien scenarij u mnogim drugim zemljama
koje je trebalo podvrgnuti novim odnosima ovisnosti i neoimperijalizma. I zbog toga
meunarodna zajednica nije uinila dovoljno da ako ve ne moe sprijeiti nacionalizme i
radikalizaciju drastino ublai njihove posljedice i povea mirovne napore. Na istoj liniji
smatram da je krivnja proporcionalna koncentraciji moi odreenog ovjeka ili grupe u
odreeno vrijeme na odreenom mjestu. Meutim, bez obzira na politike i vojne lidere, dio
krivnje snosi i narod jer, kao to je Jaspers rekao, krivnja nije samo pravna i politika, ve
postoji i moralna krivnja.

Kako ste se osjeali kad je prije nekoliko godina va Basel igrao domau utakmicu
Kupa UEFA-e protiv irokog Brijega, i kad su vam gostujui navijai vikali Ubij
Srbina?

Nisam osjeao zaista nita posebno, jer tako neto je postalo normalno u nas. Meutim, kad
su neki novinari poslije utakmice s nestrpljenjem ekali da to prokomentiram, rekao sam da su
to isto moji ljudi, pa da ne znam kakvi su, i to prije svega da ne bih nikome tamo dao
povoda da ponovo razglabaju o plemenima i barbarima koji imaju kronino neprijateljski i
ovinistiki odnos jedni prema drugima. Vidio sam kasnije da je Novak okovi neto slino
prokomentirao kad ga je spiker grekom na jednom turniru proglasio Hrvatom, rekavi da to
ionako manje-vie doe na isto. Iako i on esto koketira s populistikim patriotizmom i
folklornim pravoslavljem, moram priznati da me je time kupio, i ne znam bih li mogao
imenovati jo nekog od sportaa na ovim prostorima tko bi tako mekerski odreagirao.

Odete li katkad u Gaeleze?

Od rata sam bio jedanput, htio sam vidjeti kako izgleda selo gdje sam ivio i grad gdje sam
roen. Naalost, veina onog to smo imali je i dalje u ruevinama, tako da je slika i dalje
prilino sumorna