Morfologija HR - 06 - Imenica

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2010.
Hrvatska morfologija 06
IMENICA
to je zapravo imenica? Koju to vrstu rijei smatramo imenicom? Koja svojstva imenica
univerzalno ima u svim ili u veini jezika po kojima ju razlikujemo od ostalih vrsta rijei?
Kao i kod glagola (v. predavanje 05) iznijet emo tzv. pojmovnu definiciju imenice, pogledati
to imenica univerzalno znai, odnosno koje semantike prototipove oznauju rijei koje se
vladaju kao imenice, promotriti koja su univerzalna imenika obiljeja (inherentna,
konfiguracijska i slaganja v. predavanje 03) te kako stvar s njima u hrvatskome stoji,
odnosno kako su ona ako jesu morfoloki iskazana.
Na kraju emo se jo malo posvetiti problemima koji se javljaju u odnosu roda i spola.
1
Ivan Markovi, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija 06
SEMANTIKA
Imenice su rijei kojima je svojstvena kategorija predmetnosti, a predmet moe biti istinski
predmet (knjiga), opredmeeno svojstvo (istina) ili pak opredmeeni proces (itanje). Njima
imenujemo pojave vanjskoga svijeta i ljudskoga doivljaja svijeta. Ta odredba iz Bari et al.
(1995: 100) vrijedi i univerzalno, odnosno imenicama se u jezicima nazivaju one rijei koje
tipino znae ili imenuju osobe, mjesta, stvari i sl. (Schachter 1985). Kategorijalno bismo
znaenje imenice mogli definirati kao predmet(nost) (v. i Sili Pranjkovi 2005).
Ako bismo ogledali na temeljnim semantikim (proto)tipovima, kao imenice se u jezicima

svijeta orjeuju ovi (Dixon 1991: 767; 2004a: 3), s napomenom da to ponajprije vrijedi za tip
1 (v. Dixon 2004a), odnosno kao (proto)tipino imenski navode se samo tipovi s
KONKRETNOM referencijom. Tipovi 25 u razliitim jezicima mogu se orijeiti kao glagoli i/ili
pridjevi te se kao imenice pojaviti tek sekundarno, kao izvedenice:
1. Semantiki tipovi s KONKRETNOM referencijom LJUDI, ljudska bia (djeak, ena),
LJUDSKE SKUPINE (narod, vojska, rulja) i STUPANJ (POLOAJ) unutar ljudske skupine
(gospoa, poglavica), SRODSTVO (otac, ujak, supruga), DIJELOVI tijela i drugi dijelovi
(oko, noga), FLORA (drvo, list), FAUNA (takor, muha), NEBESKA TIJELA (sunce,
mjesec), OKOLI (zrak, voda, uma, sjena, kamen), meteoroloko VRIJEME (vjetar,
snijeg, kia), ARTEFAKTI (puka, kua).
2. Neki semantiki tipovi s APSTRAKTNOM referencijom VRIJEME (vrijeme, budunost,
trenutak, ljeto), MJESTO (mjesto, kraj, sjever, smjer te mjerne jedinice poput milja),
KOLIINA (broj, dob, veliina, duljina), VRSTA ili OBLIJE (engl. variety, vrsta, oblik,
tip, oblici poput krug, crta), JEZIK (zvuk, reenica) i drugi apstraktni pojmovi
(misao, problem, metoda, istina).
3. MENTALNO i FIZIKO STANJE ili SVOJSTVO (ast, radost, sposobnost, bol, snaga).
4. AKTIVNOST (rat, igra).
5. GOVORNI IN (govor, pitanje, opis).
Imenice se u hrvatskoj tradiciji dalje obino dijele s obzirom na ljudski dodir (stvarne i
mislene, odnosno konkretne i apstraktne), kakva podjela i nije nekoga velika dosega, dok je
univerzalno i poredbeno vano da velika veina jezika i u smislu gramatikoga vladanja
2
razlikuje imenice koje slue imenovanju kojega bilo bia, mjesta ili stvari pa onda govorimo
o opim imenicama1 te imenice koje slue imenovanju pojedinoga bia, mjesta ili stvari
tada govorimo o vlastitim imenicama.2 Univerzalno se dakle kao imenice vladaju i ope
imenice i imena, premda u njihovu vladanju i obiljeavanju moe biti znatnih razlika (zbog
osobite semantike pojedinanoga), npr. u engl. uz imena nee doi lan (the book, *the John).
1
Opa imenica, ili apelativ, ili koinonim, lat. nomen appellativum, engl. common noun.
2
Vlastita imenica, ili ime, ili idionim, lat. nomen proprium, engl. proper noun.
3
KATEGORIJE
Kad govorimo o kategorijama koje se iskazuju imenicom fleksijom ili derivacijom

govorimo o onima koje se imenicama iskazuju tipino i u veini jezika svijeta,3 a posebno
nas, naravno, zanima kako s njima stvar stoji u hrvatskome. Spomenut emo ove kategorije:4
Inherentne kategorije
broj
rod i/ili klasa
veliina
odreenost
otuivost
deklinacijske vrste
Kategorije slaganja5
Konfiguracijske kategorije
pade
3
Literatura: Anderson (1985a), Schachter (1985), Van Valin (2001), Katamba Stonham (2006), Stump (2007).
4
Osnovno o terminima inherentna kategorija, kategorija slaganja i konfiguracijska kategorija v. predavanje 03.
Hrvatska gramatika tradicija sve navedene kategorije promatra jednostavno kao imenike; vidjet emo, meu
njima ima vanih razlika, osobito kad se pade supostavi s ostalim kategorijama.
5
Pitanje je ima li ih u jezicima svijeta ope, odnosno pitanje je slau li se imenice i sa ime. Ovdje zapravo
govorimo o slaganju pridjevskih rijei s imenicama (v. dalje).
4
INHERENTNE KATEGORIJE
Kako se iz znaenja imenica ili iskustveno moe predvidjeti, najea e inherentna

kategorija imenice biti broj (engl. number). Doista, broj je najea, najrairenija markirana6
kategorija imenica u jezicima svijeta, odnosno ini se da sve jezine zajednice ili veina njih
imaju nain iskazivanja i razlikovanja imenikoga pojma prema brojnosti i prebrojivosti
(Anderson 1985a: 174, Katamba Stonham 2006). To ne znai i to da jezici uvijek razlikuju
ono to u hrvatskome mislimo pod jedan i vie od jedan, ostvareno u gramatikoj kategoriji
broja kao jednina i mnoina, odnosno kadto se u jezicima razlikuje jedan i zbir, dakle ono to
i u hrvatskome imamo kao list lie, tele telad (uz, naravno, mnoinu listovi, ali *telta).
Najea je distinkcija koju u jezicima nalazimo ona izmeu jednoga i vie od jednoga
(upravo vie komada jednoga), dakle ona koja se morfoloki ostvaruje kao razlika izmeu
jednine i mnoine, singulara i plurala, kakvu imamo i u hrvatskome.
Neki jezici, tako starogrki, praslavenski, prave trojnu razluku, onu izmeu jednoga, dvoga i
vie od dvoga, dakle koji osim jednine i mnoine imaju i dvojinu, dual. Ostatke duala u
hrvatskome imamo u nekoliko imenica za parne organe (Gmn. ruku, nogu, oiju, uiju) te u
posebnom obliku s morfom -a imenica I. sklonidbe i pridjevskih rijei koje uz njih dolaze uz
brojeve dva, tri, etiri, oba (dva najve-a hrvatska-a grad-a). 7
est je sluaj da se dualni oblici proire na nekoliko, dakle vie od jednoga, ali manje od
mnogo. Upravo je tako s hrvatskim dualom (onime to je od njega ostalo) dolazi uz brojeve
od dva do etiri, prema tome tu je rije o malni ili paukalu (lat. paucus malen, pl. paucis
malo njih, malna, nekolicina, nekoliko).
Ve iz Greenbergovih univerzalija (v. predavanje 04) vidjesmo hijerarhiju jezik ima dual
samo ako ima plural, a trijal samo ako ima dual. Rijetko koji jezik ima trijal, trojinu,
Anderson (1985a: 175) kao primjer takva spominje maralski.8 irenje znaenja slino je kao
kod dvojine dvojina znai nekoliko, trojina znai vie od nekoliko, ali jo uvijek manje od
mnogo, a mnoina znai mnogo.
6
Pod terminom markirana (esto emo ga rabiti) misli se morfoloki iskazana, morfoloki obiljeena.
7
Zanemarujemo dijakronijsku injenicu da su mnogi dananji mnoinski gramatemi upravo dvojinski po
podrijetlu (npr. -ima u a-deklinaciji, -ama u e-deklinaciji, -iju u i-deklinaciji), to je samo po sebi veoma
zanimljivo (zanimljivo je da su se gramatemi iz paradigme koja je nestala nametnuli onoj koja je ostala).
8
Austronezijski, malajsko-polinezijski, na Maralovim Otocima (Mikronezija). U Simeona (1969: s. v. broj) v.
jo primjera jezika s trijalom.
5
Eksplicitno obiljeavanje, markiranje singulara rijetko je (Anderson: ibid.), odnosno rijetka je

situacija i to uvijek derivacijska da bi se singular posebno markirao u odnosu na plural.
Anderson (idem) pie da toga ima u velkome i bretonskome (keltski jezici) te da se tako
moe tumaiti i slavensko -in-, kao u grad-jan-in- u odnosu na plural grad-jan--i.
Moe se, naravno, dogoditi da jezici nemaju flektivno ili derivacijsko markiranje broja.
Obino se veli da je tako u kineskome, korejskome, japanskome, odnosno u tim jezicima ono
nije obavezno (Katamba Stonham 2006). U tom sluaju jezici nerijetko imaju posebne rijei
kojima iskazuju koliinu ili brojeve (kao to ih ima i hrvatski) ili pak tzv. numerike
klasifikatore (engl. enumerator, ili measure word, ili classifier word), posebne funkcionalne
rijei koje dolaze uz imenice i znae mjeru, dakle neto poput hrv. priloga mnogo, puno,
nekoliko, ili npr. imenice glavica (~ luka, ~ zelja, ~ salate), dakle rijei koja se specijalizirala
za odreivanje koliine loptasta povra imenovana nebrojivom imenicom. Takvih
gramatikaliziranih rijei moe biti jako mnogo (npr. 60-ak u tajskome Schachter 1985: 39),
a zanimljivo je da nerijetko ovise o okvirnoj semantici imenikoga pojma, pa jedne dolaze uz
primjerice duguljaste predmete druge uz okrugle. Tako se npr. u japanskome rabe ovi
numeriki klasifikatori ako govorimo o tri prijatelja, upotrijebit emo klasifikator san-nin
tri-osobe, ako govorimo o tri automobila, upotrijebit emo klasifikator san-dai tri-vozila
(Katamba Stonham 2006: 251).
Sljedea je esta inherentna kategorija imenica rod (engl. gender) ili klasa (engl. noun class).
Pritom odmah valja naglasiti rije je o gramatikoj, ne semantikoj kategoriji, koliko god
podjela prema rodu imala ili ne imala semantike temelje. Rod imenice (i u hrvatskim
gramatikama) definiramo sukladno jednoj od ponajboljih odredaba roda onoj Ch. Hocketta
iz g. 1958. prema kojoj je rod kategorija koju prepoznajemo prema slaganju pridjevske,
modifikatorske rijei s imenicom, odnosno promjeni njezinih gramatema s obzirom na rod
imenice. Uza sve zanimljivosti koje se uz rod veu, tu se pokazuje jo jedna rod imenice
zapravo ne znamo dok uz nju ne stoji modifikator, odnosno dok ne kaemo moja mama i moj
tata, mi ne moemo znati kojega su imenice mama i tata roda.
To nadalje znai da bi se otpoetka bilo dobro osloboditi jo uvijek ivuih predodaba
mukoga, enskoga i srednjega roda kao nekakvih spolnih kategorija.9
9
Jo bi bolje bilo kad bismo za te tri vrste roda imali termine bez ljudskog lica, bez antropoloke komponente
(muko, ensko, srednje), ali to je ve druga pria.
6
To takoer znai i to da flektivni morf u imenica kao to smo ve nekoliko puta rekli ne
nosi obavijest o {rodu}, kako se to u hrvatskim gramatikama esto veli, odnosno prema -a u
mama i tata mi ama ba nita ne znamo o rodu tih imenica.
Konano, to znai i to da valja razlikovati imenike vrste od podjele imenica prema rodu. O
hrvatskim emo imenikim vrstama domalo, zasad budi spomenuto da su imenike ili
deklinacijske vrste i imeniki rod dvije razliite pojave: imenice mama i tata pripadaju istoj
imenikoj ili deklinacijskoj vrsti (vrsti e), ali su razliitih rodova. To nije nita neobino.10 O
samu pak jeziku ovisi koja e podjela kao vrna u gramatikom opisu biti prikladnija; u
hrvatskome je to sasvim sigurno deklinacija, podjela imenica prema njihovoj morfologiji.11
U jezicima svijeta nalazimo sustave s dvama rodovima (npr. francuski), trima (hrvatski,
latinski, njemaki), etirima (djirbal), pa sve do dvadeset i vie. Temelji tih podjela
rekosmo, ne treba to precjenjivati semantiki su barem donekle. Najee su to spol (engl.
sex, otud i tradicionalna podjela na muki, enski i srednji rod) i ivost (engl. animacy, razlika
ivoga i neivoga).12 U sustavima rodova koji se ne temelje na spolu i ivosti, ili barem ne
samo na njima rodovi se u takvim sustavima obino nazivaju imenikim klasama
semantika prema kojoj se imenice rasporeuju moe biti jako zanimljiva, ali i teko
obuhvatljiva, svodljiva pod neki jasan iskustveni temelj. Da ne bi u tome bilo nikakve zabune,
pitanje smisla postojanja roda (odakle uope rod i emu on slui?) jedno je od zahtjevnijih i
zanimljivijih jezinih pitanja uope; pitanje pak o tome kako se imenice okupljaju u rodove
jednako je tako zahtjevno i zanimljivo, odnosno nipoto nije lako kazati zato je u hrvatskome
hrast roda x (koji rod x mi zovemo mukim), zato je bukva roda y (koji rod y mi zovemo
enskim), zato je drvo roda z (koji rod z mi zovemo srednjim). U sustavima u kojima pored
spola i ivosti rod tada klasu odreuju jo neki semantiki kriteriji ima jo zanimljivih
kurioziteta, od kojih je zbog naslova knjige utjecajnoga semantiara Georgea Lakoffa iz g.
1987. i utjecajnosti istraivaa R. M. W. Dixona jedan od poznatijih onaj prema kojemu u
australskome jeziku djirbal postoji klasa imenica kojoj pripadaju ene, vatra i opasne stvari
(engl. women, fire, and dangerous things), tonije semantiki raspored prema klasama u
djirbalu je ovakav (Dixon 1982: 178183; 2002: 467):
10
Da ne bismo mislili da je to slavenska ili hrvatska posebnost, Anderson navodi sline pojave u islandskome.
11
Npr. u poljskome vjerojatno nee biti tako, nego e se kao vrna uzeti podjela prema rodu i znaenju
(ivo/neivo, muko/ne muko, veliko/malo) sklonidba je o njima mnogo ovisnija no to je u hrvatskome.
12
O odrazima te podjele u hrvatskome v. dalje kad bude rijei o hrvatskim sklonidbenim vrstama, zasad imajmo
na pameti to da i ivost valja uzimati bez ljudskoga lica, npr. mrtvac je u hrvatskome iv, a hrast je neiv.
7
klasa 1: ljudsko muko, neljudsko ivo

klasa 2: ljudsko ensko, voda, vatra, borba
klasa 3: jestivo bilje, med
klasa 4: sve ostalo
Zanimljivostima naravno, gledajui iz perspektive govornika indoeuropskoga jezika kraja

nema: ptice su 2 (zbog mitske povezanosti s preminulim enama), ali ne sve; veina riba je u
1, ali one opasnije su u 2; drvee bez jestivih plodova je u 4, ali neka bodljikava su u 2;
mjesec je u 1, sunce i zvijezde u 2, vjetar je u 4; bumerang je u 1, tit u 2; veina insekata je u
1, opasniji su u 2, pele su u 4 (a med u 3, zajedno s jestivim biljem)13
Sljedea je inherentna imenika kategorija veliina (engl. size) (v. i Croft 1991: 79). U tom
smislu i u hrvatskome derivacijski razlikujemo deminutive i augmentative:
augmentativ: psina ruetina

neutralno: pas ruka
deminutiv: psi ruica
Veliina je ako je u jeziku markirana morfom gotovo uvijek izraena derivacijski. Obino
se afriki jezik fula14 spominje kao izniman i izrazit primjer iskazivanja veliine fleksijski,
odnosno ovisno o veliini imenikoga pojma imenice pripadaju razliitim klasama (Anderson
1985a: 177, Katamba Stonham 2006: 228), otprilike kao kad bi imenica poglavica imala 4
oblika, s 4 fleksijska morfa i 4 stupnja uveanja i smanjivanja neutralno poglavica, potom
bezvrijedni/nikakav.poglavica, slabani.poglavica te moni.poglavica.
Mnogi jezici na imenicama markiraju odreenost (engl. definiteness), odnosno razlikuju

odreeno i neodreeno u smislu referencijalnosti (izdvajanja i specificiranja referenta,
njegove poznatosti ili nepoznatosti) i/ili deiktinosti (pokaznosti). I to ne samo derivacijski ili
unutar imenike sintagme (kao to se odreenost iskazuje pomou lanova u
13
Inae, sustav je veoma vrst i djirbalska djeca vrlo lako pripisuju rod imenicama, oito na temelju neke ope
semantike asocijativnosti.
14
Fula je nigersko-kordofanski, nigersko-kongoanski jezik s vie od 10 milijuna govornika u nekoliko drava
zapadne Afrike (Senegal, Gvineja, Mali, Mauritanija, Nigerija, Kamerun).
8
zapadnoeuropskim jezicima, odnosno pomou neodreenih i pokaznih zamjenica u

hrvatskome),15 nego i fleksijom.
Koliko su odreenost i pokaznost esto povezane, pokazuje i sluaj trodimenzionalnosti
hrvatskih pokaznih zamjenica (koje slue i kao odreeni lanovi), pridjeva i priloga:
ovaj ovako ovdje evo

taj tako tu eto
onaj onako ondje eno
Anderson (1985a: 179) spominje da zahvaljujui F. Boasu znamo da je u kvakijutlu16

pokaznost veoma bliska tomu da se moe kazati da je fleksijski markirana na imenici.
U vezi s odreenou i pokaznou u hrvatskome valja iznova napomenuti da injenica da je
iz dijakronijskih razloga ona ostavila traga na derivaciji i sklonidbi pridjeva (crn G crna
prema crni G crnoga, to hoe rei onaj/taj crn onoga/toga crna) nema nikakve
znaenjske veze s pridjevom odreen ili neodreen, poznat ili nepoznat, izdvojen ili
neizdvojen moe biti samo imeniki pojam, ne pridjev. Uvelike je dakle neprimjereno
govoriti o odreenim i neodreenim pridjevima, kako je kod nas uobiajeno.17
Meu slavenskim jezicima posebnost su razvili makedonski i bugarski (pod utjecajem ostalih
jezika balkanskoga jezinog saveza), koji su izgubili sklonidbu (imaju samo jedninski oblik,
mnoinski oblik i vokativni oblik), ali pokazna zamjenica u njima je postala postponirani,
sufiksalni odreeni lan, kao to je npr. u rumunjskome, albanskome:18
mak. grad - dosl. grad-taj

ena - dosl. ena-ta
selo - dosl. selo-to
19
rum. lup vuk lup-ul dosl. vuk-taj
15
Nerijetko su u zapadnoeuropskim jezicima odreeni lanovi i pokazne zamjenice istog oblika ili barem
etimoloki izravno povezani (i istoga korijena kao i slavensko pokazno t-), a neodreeni lanovi dijakronijski su
povezani s leksemom za jedan, usp. u hrv. ena ili ta ena naspram jedna ena ili neka ena. Demonstrativ
znaenja onaj i u izoliranome baskijskome korijen je odreenoga lana, sufiksa -a (v. Rijk 2008).
16
Vakaanski jezik, polisintetiki, JZ Kanada.
17
Tim vie to u suvremenome hrvatskom dvije pridjevske sklonidbe gotovo da i nisu razdvojene semantiki,
vie je rije o razlici atributa i predikata. A pitanje je je li znaenjska razlika ikad i funkcionirala onako kako pie
u gramatikama. Konano, sve i da jest, danas vie ne funkcionira. Vie o tome v. u predavanju 07.
18
V. Koneski (1981: 225ff), Ivi (1970: 326ff), Friedman (2006), Scatton (2006).
19
Usp. fr. le loup vuk, s preponiranim odreenim lanom, kakav nalazimo u zapadnoeuropskim jezicima.
9
Spomenut emo jo da se u nekim jezicima imenice u fleksiji razliito vladaju ovisno o tome
smatraju li se pojmovi koje one oznauju otuivo ili neotuivo posjedovanima. Tu je dakle
rije o inherentnoj imenikoj kategoriji otuivosti (engl. alienability). Drugim rijeima,
pragmatike razlike i osobitosti kakve imamo u uporabi (neuporabi) posvojnih oblika uz
neotuivo posjedovane hrvatske imenice (v. Matasovi 2002):
Iao sam s majkom u kino. !Iao sam sa svojom majkom u kino.

Ana je slomila ruku. ?Ana je slomila svoju ruku.
Izbio mu je oko. *Izbio je njegovo oko.
u nekim su jezicima na imenicama jo izraenije iskazane. Kao i u drugih kategorija i tu valja

biti oprezan pitanje to se to u kojemu jeziku poima kao otuivo, a to kao neotuivo
jednako je zanimljivo i puno kurioziteta kao i to kojega je to roda.
Konano, deklinacijske vrste o kojima vie u drugome dijelu predavanja takoer su

inherentna imenika kategorija. Imenika fleksija zove se deklinacija ili sklonidba. Zbog
jedne vrste jezine ekonomije (o emu smo govorili u prethodnim predavanjima, osobito v.
predavanje 04) pri fleksiji se imenice prema fleksijskim morfovima okupljaju u skupine. Te
skupine zovu se deklinacijskim vrstama ili tipovima, ili jednostavno deklinacijama.
10
KATEGORIJE SLAGANJA
Kad govorimo o slaganju u vezi s imenicama, zapravo najee govorimo o preslikavanju

inherentnih kategorija imenice (broja, roda ili klase) na pridjevske rijei, odnosno
modifikatore imenice (pridjevi, imenice, brojevi), ili na pridjevski ili participski dio predikata,
odnosno situacija kakva je u hrvatskome tipina je u jezicima svijeta:
pametn-a en-a
en-a je pametn-a
pametna-a en-a je govoril-a
jedn-a pametn-a en-a je govoril-a
nek-e pametn-e en-e su govoril-e
sluam nek-e pametn-e en-e
Zadnji primjer pokazuje (dokazuje) ono s ime studenti nerijetko imaju problema, da imenice
tipa vrata nisu enskoga roda, nego srednjega roda mnoine, usp.:
Amn. t-a mal-a hrvatsk-a sel-a

t-a nov-a ulazn-a vrat-a
U enskome e rodu biti ovako:
Amn. on-e nek-e pametn-e en-e

on-e nov-e tofan-e hla-e
Slaganju pridjevskih rijei s imenicom valjalo bi jo dodati i slaganje glagola s imenicom u

broju.20 Ako naas zanemarimo da je glagol sredite reenice i pitanje to zapravo pokree
slaganje, posve je jasno da su broj i lice u hrvatskih glagola jednostavno preslikavani broj i
lice imenice ili imenike rijei koja je subjekt i nisu nita inherentno glagolu samu:
Ptica leti. *Ptica lete. Ptice lete.

Student ita. *Student itaju. Studenti itaju.
Ja itam. *Ja itamo. Mi itamo.
20
O emu je bilo rijei u predavanju 05.
11
Evo kako izgleda slaganje u klasama u svahiliju (Katamba Stonham 2006: 253):21
klasa 1: m-toto m-moja m-dogo

1-dijete 1-jedan 1-malen jedno malo dijete
klasa 7: ki-tabu ki-moja ki-dogo

7-knjiga 7-jedan 7-malen jedna mala knjiga
klasa 8: vi-tabu vi-tatu vi-kubwa

8-knjiga 8-tri 8-velik tri velike knjige
Premda neki istraivai uvjerljivo pokazuju da se imenica nikad ne slae s drugom imenicom
ili se pak takvo slaganje temelji zapravo na neemu drugome, npr. slaganju zavisne
(genitivne) imenice prema upravnoj (tako npr. Baker 2008), valja ipak spomenuti da ima
situacija premda doista jako rijetko kad se imenica morfoloki markira tako da se sloi s
neim drugim (tako npr. Anderson 1985a: 188). Meu tim rijetkim situacijama dosta je esta
situacija da u posvojnim strukturama jezici sklanjaju imenicu koja znai posjedovano
(possessum) prema licu i broju imenice koja znai posjednika (possessor). Tako je npr. u
turskome, finskome, majanskim jezicima (Meksiko), algonkijskim jezicima (SAD, Kanada).
Premda Anderson tako tvrdi, prema tur. primjerima (auevi 1996: 111) ne dade se ba
zakljuiti da bi se npr. posjedovani prozor/prozori mijenjali prema posjedniku kui:
ev-in pencere-s
kua-GEN prozor-3.POSS prozor kue, dosl. kue, njezin prozor
ev-in pencere-ler-
kua-GEN prozor-PL-3.POSS prozori kue, dosl. kue, njezini prozori
ev-ler-in pencere-ler-
kua-PL-GEN prozor-PL-3.POSS prozori k , dosl. k , njihovi prozori
Naime u tzv. prvoj genitivnoj vezi posvojni sufiks uvijek je u 3. licu (s/ ovisno o zavrnome
glasu osnove) i ne mijenja se po rodu (nema njezin/njegov kao u hrvatskome), a jednina i
mnoina mogu se odnositi i na kue i na prozore.
21
Kako ve nekoliko puta rekosmo, svahili ima prefiksalne gramateme. Klase se zovu 1, 2, 3
12
U vezi sa slaganjem spomenut emo jo nekoliko leksema koji se tradicionalno smatraju

zamjenicama, a koji upravo svojim slaganjem pokazuju da su im rod i broj inherentni,
odnosno da su zapravo imenice. To su: tko, to (tako onda i netko, neto, nitko, nita, kojetko,
kojeta i sl.), ja, ti, mi, vi. Prema slaganju vidi se da je zapravo rije o leksemima koji za
razliku od svih ostalih zamjenica rod i broj ne preuzimaju od imenice, nego ga imaju sami
po sebi, inherentno:
Tko je doao? muki rod jednine *Tko su doli?

to je stiglo? srednji rod jednine *to je stigao?
Ja sam doao/dola. muki/enski rod jednine *Ja sam dolo.
Vi ste stigli/stigle. muki/enski rod mnoine *Vi si stiglo.
U hrvatskim gramatikama ne osobito logino takve se zamjenice onda kadto zovu

imenikima (npr. u Bari et al. 1995),22 a drugaije ih i bolje opisuje npr. Ragu (1997).
U vezi s tim valja obratiti pozornost i na to da 1. lice (govornik) ne moe biti u srednjem rodu,
to pokazuje da spol i u hrvatskome ima znatna utjecaja na rod.23
22
to samo po sebi nije nelogino; nelogino je to to se definiraju kao one koje zamjenjuju imenice.
23
Vie o zamjenicama v. u predavanju 08.
13
KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE
U Bari et al. (1995: 1012) veli se da je pade morfoloka kategorija koja izrie razliite
odnose onoga to rije znai prema sadraju reenice () ti se odnosi izriu padenim
nastavcima i naglaskom. I dalje: po odnosu prema ostalim rijeima u reenici padei mogu
biti zavisni (kosi) i nezavisni () nezavisni su nominativ i vokativ () zavisni su genitiv,
dativ, akuzativ, lokativ i instrumental. U Sili Pranjkovi (2005: 199) takoer se veli da su
nominativ i vokativ samostalni nisu ovisni o drugim rijeima u spoju rijei ili reenici.
Takva definicija tek je donekle dobra, naime podrazumijeva previe onoga to nije
samorazumljivo, ak i ako ju uzmemo kao definiciju padea u hrvatskome. Rije je o
definiciji tradicionalnoga tipa koja se k tomu odnosi na flektivan jezik kao to je hrvatski.
Ako zanemarimo podjelu na nezavisne i zavisne padee, koja ostaje nedoreena,24 ostaje da se
kae da je pade morfoloka kategorija. Kad bi se reklo da je u hrvatskome pade kategorija
koja je iskazana morfoloki, to bi ve bilo mnogo preciznije, premda i ne potpuno precizno
(ima padea koji se ne iskazuju morfoloki, nego npr. prijedlozima). Pade naime nije
morfoloka, nego je semantiko-sintaktika kategorija, koja se moe ali i ne mora
ostvarivati, realizirati morfoloki. Danas je engleski opepoznat pa je znano da engleski
morfolokih padea na imenicama uglavnom nema; ali to ne znai da nema padea u
semantiko-sintaktikom smislu. Njemaki ima 4 padea, hrvatski ima 7, finski primjerice
ima 15 (od kojih je 9 lokativno), maarski 21 (ovisno o brojenju, od 18 do 23) i uope se za
ugro-finske i za sjeveroistonokavkaske ili nako-dagestanske jezike (npr. tabasaranski,
avarski, lezgijski, laki) kae da imaju mnogo padea, ak do 50, s mnogo lokativnih.25
Konano, pade i nismo uvrstili u inherentne imenike kategorije, nego u konfiguracijske, a to
znai da je pade ovisan o semantiko-sintaktikom okruju u kojemu se imenice nae, a ne
da on proizlazi iz imenice same. Pade je imenici kolokvijalno reeno nametnut.
24
O emu, zbog ega i kako su koji padei zavisni, i zato je takva uope podjela relevantna, odnosno ako
vokativni oblici doista jesu nezavisni, jesu li to i nominativni, ili: ako je nominativ Pozor! samostalan, jesu li to
npr. i genitiv u Nesretna li ovjeka!, A budale!, ili akuzativ u Kukoa za predsjednika!
25
V. Blake (2001: 152), Anderson (1985a: 187). Tabasaranski i neki njegovi dijalekti (juni Dagestan, ruski dio
Kavkaza) obino se smatraju rekorderima, s 52-ama ili 53-ima padeima, v. Blake (ibid.), Kempf (19751976),
Matasovi (2001: 139). Kempf (idem) pie da je na tabasaranski prvi pozornost svrnuo jo Louis Hjelmslev g.
1930-ih, ali i to da se pomnom analizom u tabasaranskoj deklinaciji dade utvrditi 88 (!) padea, a da se u
starijem stanju tabasaranskoga dade rekonstruirati ak 110 (!) padea. Kempfov rad objavljen je u Zagrebu i ne
ini se da je osobito poznat; da je objavljen negdje na zapadu, vjerojatno bi potakao mnoga preispitivanja.
14
Kad govorimo o padeu (lat. casus padanje, pad/e/, gr. , ptsis padanje, pad,
/gram./ promjena oblik, engl. case), valja uvesti dvije vane distinkcije.
Prva distinkcija jest ona izmeu semantikih ili dubinskih padea s jedne i ostvarenih ili
povrinskih padea s druge strane. Ostvareni, realizirani padei mogu se obiljeiti tzv.
padenim obiljeivaima ili padenim markerima. Rije je dakle o razlici koju smo spominjali
i u vezi s glagolima (v. predavanje 05) oblik je jedno, znaenje je drugo, a tree je kako se
se i koja znaenja kojim oblikom iskazuju.
Druga distinkcija jest ona izmeu gramatikih ili izravnih te kosih padea; pritom se ta
distinkcija tek djelomino podudara s tradicionalnom podjelom na nezavisne i kose
(nominativ i vokativ s jedne i svi ostali padei s druge strane), i nije sumjerljiva s njome.26
Charles J. Fillmore g. 19671968. u poznatome je radu The case for case (otprilike:
Argumenti za pade, Obrana padea) prvi posvijestio poslije jo dotjerivao, a i drugi su se
nadovezivali da postoji univerzalan skup temeljnih semantikih uloga i nazvao je te uloge
dubinskim padeima (engl. deep-structure cases). Dubinski padei dubinski su (engl.
underlying) semantiko-sintaktiki odnosi. Tomu nasuprot stoje padeni oblici (engl. case
forms), koji sadre sredstva za iskazivanje dubinskih padea, npr. sufikse, supletivnost,
adpozicije (prijedloge i poslijeloge) i sl. Uspostava ili katalogiziranje tih univerzalnih
semantikih uloga izrazito je zahtjevan posao, s neizvjesnim ishodom, posao koji se bavi
izvanjezinim injenicama (a to je uvijek podlono interpretaciji, pogotovo u smislu
detaljnosti do koje valja ii), a onda ih omjerava o razliite jezike. U posljednjih nekoliko
desetljea profiliralo se ipak u jezikoslovlju nekoliko dubinskih padea, ili semantikih uloga,
ili tematskih uloga (engl. thematic roles), ili theta-uloga (engl. -roles) ovisno o teorijskoj
provenijenciji razliito se nazivaju oko kojih postoji sloga. Nabrojit emo neke.27
Pacijens, ili tema, ili trpilac (engl. patient ili theme) jest entitet koji je u kakvu stanju ili
podloen promjeni, entitet koji je smjeten ili se mie, entitet koji je pod utjecajem kojega
drugog entiteta. Sintaktiki e u hrvatskome to obino biti subjekt neprijelaznoga predikata ili
objekt prijelaznoga:
26
O toj tradicionalnoj podjeli v. i Anderson (1985a: 180).
27
V. Blake (2001: 67ff), s minimalno razliitom terminologijom i Van Valin (2001), Trask (1992). Neke smo
dubinske padee zapravo ve spominjali kad smo govorili o ergativnosti i o pasivu, v. prethodna predavanja.
Usput recimo da se dubinski padei (semantike uloge) nerijetko piu u izlomljenim zagradama, npr. <Pacijens>,
<Agens> i sl.; pedantnost nam ovdje nije cilj pa emo biljeiti tek nakoeno.
15
Plamen je crvenkast.
Plamen postaje svjetliji.
Ptica je u kavezu.
Ptica leti.
Ptica je pojela crva.
Ptica pjeva pjesmu.
Agens ili vrilac (engl. agent) jest entitet koji izvodi radnju ili uzrokuje promjenu stanja.
Sintaktiki u hrvatskome najee subjekt prijelaznoga predikata:
Radnici su sazidali kuu.

Rulja pljee.
Sunce je otopilo led.
Predsjednik je okruen tjelohraniteljima.
Doivljava ili opaa (engl. expiriencer) jest entitet koji osjea ili opaa:
Oni vole glazbu.

Oni vide.
Zlo mi je.
Svia mi se Ana.
Recipijens, ili primalac, ili dobitnik, ili uivalac, ili korisnik (engl. recipient, benefactive,
beneficiary):
Dao sam mu za kavu.

Obavio sam kupovinu za staru susjedu.
Posudio sam mu novac.
Sredstvo (engl. instrument) jest sredstvo kojim se izvodi radnja ili promjena stanja:
Ugasio je ik cipelom.
Smjetaj ili mjesto (engl. location):
Vaza je na stolu.
Uskrs pada na nedjelju.
16
Izvor (engl. source) jest toka iz koje entitet kree ili potjee:
Dobio sam paket od kue.

Od lipnja sve ide nabolje.
Put (engl. path) jest prostor kroz koji se entitet mie, kree:
Pas lovi maku po ulici.

Uspjeli su se provui kroz nevolje.
Odredite, ili smjer, ili cilj (engl. destination, ili direction, ili goal):
Okrenula se prema oltaru i krenula prema njemu.

Spavala je do zore.
Svrha (engl. purpose):
Otiao sam na kiosk po cigarete.
Nain (engl. manner):
Uinio je to s velikim umijeem.
Doseg ili opseg (engl. extent):
Rat je trajao godinama.

Trao je deset kilometara.
Posjednik (engl. possesor):
Upoznao sam mua Lukine sestre.

Upoznao sam mu sestru.
Posjedovano (engl. possessum):
Upoznao sam mua Lukine sestre.

Upoznao sam mu sestru.
17
Upozorit emo jo na dvoje. Prvo, openito su u jezikoslovlju prihvaena naela izrade

kataloga dubinskih padea prema kojima njihov inventar treba da bude to manji, jedna
semantika uloga pridruuje se u reenici samo jednom, jedan zavisni element moe imati
samo jednu semantiku ulogu, semantike uloge u parafrazi ostaju iste.28 Drugo, meu
hrvatskim gramatikama valja istaknuti Katiievu Sintaksu (1986: 25f), gdje se spominju ove
semantike, odnosno sadrajne uloge reeninih dijelova: vrilac (agens), druilac (socijativ),
uinak (faktitiv), pripadak (objektiv, predmet zahvaen sadrajem radnje, ali ne kao proizvod
kakve radnje), sredstvo (instrument), adverbijal (skupno za mjesnu, vremensku i nainsku
odredbu, odnosno za lokal, temporal i modal).
Pade je dakle u bitnome smislu semantiko-sintaktiki odnos (u tom smislu dio odredbe u
Bari et al. da pade izrie razliite odnose onoga to rije znai prema sadraju reenice
toan je), ne morfoloka kategorija. Nain izricanja padea problem je druge vrste. U tom
smislu, u smislu izricanja, pade moe, ali i ne mora, biti morfoloki iskazan. Sredstva kojima
se dubinski padei izriu zovu se padenim obiljeivaima ili padenim markerima (engl. case
markers), a ti u razliitim jezicima mogu biti razliiti, npr. (v. Van Valin 2001):
afiksalno, odnosno sufiksalno, vrlo esto, npr. u hrvatskome (kol-a, kol-e, kol-i), ili
prefiksalno, vrlo rijetko, npr. u usvapskome (saliki jezik, JZ Kanada) i novohebrejskome29
adpozicijama, npr. u japanskome poslijelozima, postpozicijama, u engleskome prijedlozima,
prepozicijama ( the school, at the school, to the school, from the school), ali i u hrvatskome
(usp. razliku izmeu govorim roditeljima, govorim o roditeljima, govorim s roditeljima)
lanovima, npr. u njemakome, gdje je pade ee obiljeen na lanu nego na samoj
imenici ( die Schule kola, die Schule besuchen pohaati kolu, von der Schule kommen
doi iz kole, in der Schule sein biti u koli, in die Schule gehen ii u kolu)
tonovima, npr. u nekim afrikim jezicima, ali i u hrvatskome (usp. danas rijetku razliku Djd.
i Ljd. u pojedinim naglasnim tipovima imenica za neivo, npr. stojim nasuprot z du ~ slika
visi o zdu, unato njihovu br ju ~ po njihovu brju, gr du ~ grdu, st nu ~ stnu, r du ~

rdu, m du ~ mdu, stv ri ~ stvri, vl sti ~ vlsti, rij i riji)30

28
Usp. npr. hrv. aktiv i pasiv (Pas gloe kost : Kost je glodana od psa) iste rijei imaju istu semantiku
ulogu, samo se mijenja njihova gramatika uloga (pas je ili subjekt ili adverbijal, kost je ili objekt ili subjekt).
29
Tako veli Van Valin (2001), no zapravo je rije o prijedlozima koji mogu i ne moraju srasti s imenicom
Rebi (2004: 38ff).
30
Imenice za neivo tih naglasnih tipova u Ljd. imaju uzlazni ton, imenice za ivo silazni (v. o tome dalje).
18
redom rijei, koji moemo oprimjeriti Silievim (1986) hrvatskim reenicama Selo voli grad
i Grad voli selo tek kontest, pa onda red rijei, daju nam do znanja to je tu doivljava, a
to pacijens, pa onda i to je nominativ, a to akuzativ
Koliko e dubinskih padea a ti su, ponovimo, univerzalni, zajedniki svim jezicima u

kojemu konkretnom jeziku biti obiljeeno, na koji nain, i koji e pritom povrinski padeni
oblici nastati, razlikuje se od jezika do jezika i zasebno je za svaki jezik. U hrvatskome je
morfoloki sufiksalno, sufiksalnim gramatemom obiljeeno sedam padea, padenih
oblika. Njihovo je znaenje ukratko ovakvo (v. i Sili Pranjkovi 2005, Bari et al. 1995):
Nominativ je pade imenovanja, identifikacije i opisivanja, odnosno vrioca ili doivljavaa te

trpioca u pasivu, stoga mu je sluba u reenici najee ona subjekta, imenskoga dijela
predikata ili poredbe s kao (gluh kao top).
Akuzativ je pade granine usmjerenosti, takva odnosa u kojem je jedan predmet cilj kretanja
ili kakve druge aktivnosti vezane uz drugi predmet (pretpostavlja se neke vrsti doticanje tog
drugog predmeta, to kod dativa nije sluaj), stoga mu je naravna sluba ona izravnog objekta
(semantiki pacijens), no ima i mnoga druga znaenja, npr. s prijedlozima vremena, mjere,
mjesta, naina, prostora, svrhe, namjene i sl.
Genitiv je pade (do)ticanja, relacije, koji znai da je kakav predmet u kakvu odnosu s kakvim
drugim predmetom (vremenskom, prostornom, posvojnom, udaljavanja, odvajanja, dijelnosti,
potjecanja, izuzimanja, uzrono-posljedinom, svojstva), a kako ima najopenitije i najire
znaenje, dolazi i uz najvie prijedloga, koji to ope znaenje konkretiziraju.
Dativ je pade negranine usmjerenosti, pribliavanja u kojem se doticanje ne pretpostavlja

(to ne znai da ga nee i biti), a iz tog su se znaenja razvila znaenja cilja, davanja,
pripadanja, namjene, s prijedlozima poredbe i nasuprotnosti.
Lokativ je pade sa znaenjem prostora, zapravo mjesta za koje je vezana statinost,

nepokretnost kakva predmeta (ako je rije o kretanju, kretanje je ogranieno na to mjesto),
stoga mu je najea sluba ona adverbijalna.
19
Instrumental je pade sa znaenjem sredstva, tj. predmeta kojim se ili uz pomo kojega se
obavlja kakva radnja, potom znaenje drutva, predmeta radnje, naina, vremena, prostora,
podrijetla i sl.
Vokativ je oblik za oslovljavanje, dozivanje, uspostavu govornoga ina, budui da je posve

neovisan o ostalome dijelu iskaza, vokativna sintagma je zapravo samostalna reenica (kao i
uzvik, pa se odvaja stankom, a u pismu zarezom), a vokativ suznaan oblik (prisjetimo se,
imenice su samoznane rijei). Pitanje je li vokativ uope pade nema jednoznaan odgovor.
Tretman vokativa kao padea vue korijene iz grke i latinske tradicije, iz jezik u kojima se
oblik za dozivanje tvori sufigiranjem uzvika na imeniku bazu, kako je zapravo i u
hrvatskome. Neki antiki gramatiari nisu ga smatrali padeom (Simeon 1969: s. v.), a tako ni
neki veliki jezikoslovci (npr. Louis Hjelmslev [jelmsleu]),31 a znamo i za jezike u kojima
premda ti jezici nemaju padenog obiljeavanja imenica vlastita imena imaju poseban oblik
za dozivanje (Blake 2001: 8). Tako je i u makedonskome. Veina indoeuropskih jezika
izgubila je poseban vokativni oblik (Simeon 1969: s. v.), to se dogodilo primjerice i u
kajkavskome. U standardnome hrvatskom vokativ smatramo padeom jer on to oblikom jest
(baza + gramatem, kao i svi ostali padei), a na svoj nain to moe biti i slubom poznatom,
premda izrazito rijetkom i obiljeenom, uporabom kao pade subjekta (upravo pade vrioca
radnje) u epici ili pripovijedanju (v. i Sili Pranjkovi 2005: 200, Brozovi 19761977):
Knjigu pie care od Stambola.

Vino pije Kraljeviu Marko.
U jezicima svijeta s markiranim padeima a takvi se zovu padenim jezicima, hrvatski je

dakle padeni jezik nalazimo jo neke ee povrinske padee, odnosno padene oblike (v.
Blake 2001, Trask 1992, Simeon 1969). Grupirat emo ih prema temeljnim znaenjima, s
time da je meu njima zapravo mnogo lokativnih, a iz znaenja e se vidjeti kojim se
padeima, odnosno prijedlonim konstrukcijama, ta znaenja iskazuju u hrvatskome.
Apsolutiv, vidjesmo kad je bilo govora o ergativnosti (v. predavanje 04), u apsolutivno-
ergativnim jezicima pade je vrioca neprijelazne radnje i trpioca prijelazne (drugim rijeima,
pokriva ono za to u nominativno-akuzativnim jezicima slue nominativ i akuzativ):
31
Veliki danski lingvist, g. 19351937. pie poznati rad La catgorie de cas (Kategorija padea).
20
Ptica pjeva.
Ptica pjeva pjesmu.
Ergativ je u apsolutivno-ergativnim jezicima pade vrioca prijelazne radnje (drugim

rijeima, pokriva ono za to u nominativno-akuzativnim jezicima slui nominativ):
Ptica pjeva pjesmu.
Partitiv znai dijelnost i iz nje izvedena znaenja, npr. djelominu podvrgnutost radnji, npr. u
ugro-finskim jezicima (Trask 1992, Blake 2001):
fin. maito mlijeko

maito-a mlijeka, npr. litra maitoa litra mlijeka
ma. Olvasta a knyv-et Proitao je knjigu

Olvasott a knyv-bl Proitao je (neto) knjige
Komitativ ili socijativ znai drutvo, su-rad-nitvo, npr. u dravidskim jezicima, poput
tamilskoga (Blake 2001), ili npr. u baskijskome (Trask 1992):
bask. gizona ovjek

gizona-rekin s ovjekom
Proprijetiv ili konkomitativ znai mnje, posjedovanje, est je u australskim jezicima, npr.
leksikalizirano u izumrlu australskome jeziku kalkatungu (Blake 2001: 154):
kalk. putu trbuh

putu-yan trudnica /dosl. ima trbuh/
Ekvativ znai poredbenu jednakost, npr. u ugro-finskim jezicima, gruzijskome (Simeon 1969),
neto kao hrvatski poput + G, kao + N.
Aproksimativ znai priblinu udaljenost do odredita, npr. u baskijskome (Trask 1992):32
bask. etxe kua

etxe-raino do kue
32
N. B. ekvativ i aproksimativ mogu biti i stupnjevi u komparaciji pridjeva (v. predavanje 07). Tako je i sa
superlativom, komparativom i jo nekim terminima i pojmovima.
21
Benefaktiv znai onoga koji dobiva nekom radnjom, npr. u baskijskome (Trask 1992):
bask. gizona ovjek

gizona-rentzat za ovjeka
Ablativ znai odvajanje od-izvana ega, udaljavanje, oduzimanje, liavanje, izvor ili
poetnu toku kretanja, nekad vrijeme, mjesto, uzrok, sredstvo, svojstvo (Simeon 1969,
auevi 1996, za hrv. ablativni genitiv v. npr. u Sili Pranjkovi 2005):
lat. domo venire doi od kue

familia plebeia natus roen u plebejskoj obitelji
Hannibale vivo za Hanibalova ivota, za Hanibala iva
primo libro u prvoj knjizi
odio iz mrnje
terra marique na kopnu i na moru
tur. ev-den iz kue
at-tan s konja
baba-dan od oca
avlu-dan iz dvorita
hrv. osloboditi se treme
uvati se prehlade
stidjeti se svojih postupaka
liiti se ega
potjee iz drevne porodice
Elativ znai odvajanje od-iznutra ega, udaljavanje, izlaenje, npr. u baskijskome i u ugro-
finskim jezicima (Simeon 1969, Blake 2001).
Ilativ znai pojam kretanja u neto, u prostor ega, npr. u ugro-finskim jezicima (Trask 1992,
Blake 2001):
fin. talo kua usp. engl. the house

talo-on u kuu into the house
Alativ znai odredite kretanja, npr. u baskijskome i ugro-finskim jezicima (idem):
bask. etxe kua usp. engl. the house

etxe-ra prema kui toward the house
22
Superlativ znai kretanje navrh ega, npr. u finskome (Blake 2001).

Translativ znai kretanje kroza to, npr. u finskome (idem).
Perlativ znai put po kojem ili kojim se odvija kakvo kretanje, npr. u finskome (idem).
Abesiv ili privativ znai oskudicu, bivanje bez predmeta, odnosno pojma iskazana imenicom,
npr. u finskome (Blake 2001: 154):
fin. rahta novac

rahta-tta bez novca
Inesiv znai bivanje unutar, npr. u finskome (Trask 1992, Blake 2001):
fin. talo kua usp. engl. the house

talo-ssa u kui in the house
Adesiv znai bivanje na predmetu, uz predmet, do predmeta, npr. u finskome (idem):
fin. pyt stol

pyd-ll na stolu
Superesiv ili supraesiv znai bivanje na, iznad, npr. u finskome (idem).
Subesiv znai bivanje na, iznad, npr. u finskome (idem).
Kako se vidi, nazivi finskih i slinih lokativnih padea tvoreni su od latinskih prefigiranih
glagola s osnovom fero, ferre nositi (ptcp. latum) i sum, esse biti, npr.:
ablativus ablatum abferre od-nijeti, od-nositi

elativus elatum efferre (ex-ferre) iz-nijeti, iz-nositi
illativus illatum inferre u-nijeti, u-nositi
allativus allatum afferre (ad-ferre) pri-nijeti, pri-nositi
superlativus *superlatum *superferre nad-nijeti, nad-nositi
translativus translatum transferre pre-nijeti, pre-nositi
perlativus perlatum perferre donijeti, dovriti; kroz-, preko- + -nijeti, -nositi
Sve u sve, kako je to Brozovi (19761977) ve bio rekao, Hrvati bi svoj genitiv mogli zvati
genitivom-ablativom-posesivom-partitivom, svoj akuzativ zvati akuzativom-ilativom, svoj
instrumental zvati instrumentalom-socijativom, ali to ne bi bilo ni normalno, ni tradicionalno,
niti to itko tako ini (osim u komparativne, poredbenojezine svrhe). Rije je samo o tome da
23
valja osvijestiti da u razliitim jezicima postoje razliiti padeni oblici, s razliitim

znaenjima, a da se ta znaenja deriviraju iz dubinskih padea, iz temeljnih semantikih
uloga.
Pritom je takoer lako uoiti vanu poredbenojezinu vjerojatno i antropoloku injenicu
o adverbijalnim znaenjima (barem u indoeuropskim jezicima v. Pranjkovi 2001: 7):
mjesna su primarna, a vremenska i uzrono-posljedina, svrna, tzv. pojmovna i sl. razvijaju
se tek iz mjesnih. O tome ak postoji i lokalistika pretpostavka (engl. localistic hypothesis):33
Prostorni iskazi temeljniji su gramatiki i semantiki od raznih vrsta neprostornih iskaza.
Ta hipoteza doivjela je i svoje drastine oblike svesti sve padee na mjesto i izvor ali to
nije dobro prolo. Katamba Stonham (2006) vele: Svesti sve dubinske padee na aicu
prostornih relacija najvjerojatnije je nemogue.
Druga vana distinkcija koju smo bili istaknuli jest distinkcija izmeu gramatikih (engl.
grammatical) ili izravnih (engl. direct) i kosih (engl. oblique) padea. Tu zapravo i nije rije o
distinkciji, nego o dvama smislovima o kojima govorimo kad govorimo o padeima (v.
Katamba Stonham 2006, Anderson 1985a).
Gramatiki ili izravni pade rabi za se markiranje funkcije imenice, tonije imenike
sintagme (engl. noun phrase, NP), ovisno o njezinoj relaciji prema glagolu reenice. Drugim
rijeima, gramatiki pade slui za markiranje sintaktikih uloga kao to su subjekt, izravni
objekt, pa i neizravni objekt.
Rekosmo, u gramatikoj je tradiciji (ne samo hrvatskoj v. Anderson 1985a: 180) kazati da
su nominativ i vokativ samostalni, a da su ostali padei kosi. Meutim ako se prisjetimo
glagolske valencije (v. predavanje 06), vidjet emo da je svaki subjekt, bolje reeno agens,
dio argumentne strukture glagola. Drugim rijeima, hrvatski nominativ u slubi subjekta nije
nezavisan, on je uveden po glagolu (kako se to veli u Bari et al. 1995 i drugim gramatikama
nastalima na generativnoj tradiciji), mogli bismo rei da je u hrvatskome nominativ nametnut
imenici koja je subjekt reenice, jednako kao to je akuzativ nametnut izravnomu objektu,
jednako kao to su u apsolutivno-ergativnim jezicima apsolutiv i ergativ nametnuti imenikim
sintagmama. Ve dakle na temelju akuzativa vidimo da se gramatiki i kosi padei padei ne
poklapaju sa samostalnim i nesamostalnim (kosim) padeima iz tradicionalne gramatike.
33
J. M. Anderson (1971, prema Lyons 1977, II: 718).
24
Jedini koji u pravome smislu jest samostalan jest vokativ, koji je kako rekosmo oblik
dozivanja, uzvika, koji sluajno kao bazu ima imenicu (obino vlastitu).
A da kosi padei mogu itekako biti gramatiki uvjetovani, pokazuje i genitiv. Veoma esto u
jezicima svijeta genitiv slui za signaliziranje injenice da je jedna imenica subordinirana
drugoj imenici, odnosno da je jedna imenica glava, a da je druga modifikator koji glavi dodaje
neku daljnju specifikaciju zbog toga ga i smatramo gramatikim ili izravnim padeom
(Katamba Stonham 2006, Anderson 1985a). Ta specifikacija u hrvatskome moe biti npr.
posjednitvo (kua moga djeda), dijelnost ili partitivnost (zrno soli, aa vina), vrilac radnje
(povratak ratnika, pjev ptica), trpilac radnje (gledanje filmova), svojstvo (djevojka duge kose,
mukarac srednjih godina), preciznije objanjenje (raspored sati, tema dana, knjiga godine,
mis svijeta) i sl. Dapae, u hrvatskome e genitiv biti ili izravno uvjetovan glagolskom
valencijom (npr. bojati se + G, sjeati se + G, sramiti se + G, nauivati se + G, uvati se + G)
ili ak umjesto akuzativa moe doi kao pade izravnog objekta, ako objekt ima znaenje
dijelnosti (daj mi vodu : daj mi vode) ili ako je glagol zanijekan (nemamo struje, ne skidam
pogleda s te slike).34
Neizravni, dalji objekt u jezicima svijeta veoma je esto u dativu (u mnogima je u
prijedlonoj sintagmi), no u hrvatskome dativ esto znai i podreenost, subordiniranost
(uzrok svai, kraj prii posvojni dativ nekad je u hrvatskome bio mnogo ei, konstrukcije
kao ime gradu bile su obine kao danas ime grada), dakle kao i genitiv, a mnogo je glagola
koji ga nuno imaju kao dopunu (npr. zahvaliti + D). Kao to smo spominjali genitivni izravni
objekt u slavenskim jezicima, spomenimo da npr. u australskome jeziku varlpiri ili u
maorskome dativ dolazi kao pade izravnog objekta (umjesto apsolutiva u varlpiriju, odnosno
akuzativa u maorskome) ako je glagolska radnja neuspjena, nepotpuna ili ako objekt zahvaa
samo djelomino, a slino je i u finskome s partitivom (Anderson 1985a: 185f).
U hrvatskome ak i instrumental moe biti sintaktiki uvjetovan, i to ne samo kao biranija
zamjena nominativu u kopulativnim predikatima (npr. bit u mu suprugom), nego i kao
obavezna dopuna pojedinim glagolima (npr. upravljati vozilom) ili obavezan pade u
semikopulativnim predikatima (npr. imenovali su ga predsjednikom, smatraju ga budalom).
N. B. Pojam gramatikoga padea nastao je u okviru generativne gramatike, a ona se mnogo
vremena bavila uglavnom engleskime. Stoga je trebalo vremena da se vidi da jo neki padei
osim nominativa i akuzativa mogu biti strukturno, gramatiki uvjetovani.
34
Takva uporaba genitiva svojstvena je slavenskim jezicima, pa se takav genitiv zove i slavenskim genitivom.
25
Vano je jo tipoloki uoiti (Anderson 1985a: 184): Jednako kao to nominativ i akuzativ
(odnosno apsolutiv i ergativ) omoguuju padeno razlikovanje subjekta reenice i izravnog
objekta, ini se da nema jezika naravno, govorimo o padenim jezicima koji bi neizravni
objekt i subjekt markirao istim padeom.
Kosi pade ne markira sintaktiku nego prije semantiku funkciju, tipino lokaciju ili smjer,
odredite. Iz toga se mogu razviti i drugi odnosi, npr. primaoca, korisnika i sl. Zato takvi
padei naelno slue za markiranje onih imenica, onih imenikih sintagmi koje ne ovise
izravno o glagolskoj valenciji.
U tom smislu lokativ i dativ tipini su kosi, semantiki padei (ivim u gradu, idem k
roditeljima, pribliavamo se cilju), a to je u hrvatskome u svojoj temeljnoj funkciji i
instrumental (ugasio sam ik cipelom, doao sam automobilom, hodam ulicom, idem s
prijateljima). Ali to mogu biti i drugi padeni oblici, osobito s prijedlozima, npr. akuzativ
(idem u grad), genitiv (dolazim od roditelja), ali i bez njih (hodamo ruku pod ruku, cijelo ljeto
sam se odmarao, svake nedjelje idem na misu).
Rekosmo ve, lokativni se padei u ugro-finskim i sjeveroistonokavkaskim jezicima mogu
jako specijalizirati. No nije neobino ni to da se kosi padei specijaliziraju za uloge
gramatikih padea. Toga takoer ima u kavkaskim jezicima, ali veoma je i u indoeuropskim
jezicima esto da se npr. subjekti koji nisu agensi ili vrioci nego doivljavai ili opaai
markiraju dativom (v. Anderson 1985: 188, Van Valin 2001):
hrv. Ani se svia Zagreb.

Luki je neugodno.
Zima mi je i nita mi se ne da.
ao nam je.
ini mi se
njem. Der Vorschlag gefllt mir.35
Mir ist kalt.36
panj. Te gusta la msica moderna.37
Nos interesan las teoras lingsticas.
35
Ali s nominativom: Ich mag den Vorschlag. Usp. hrv. Taj prijedlog mi se svia, ali: Ja volim
36
Usp. hrv. Hladno mi je.
37
Usp. stih: Me gusta marihuana, me gustas tu.
26
Dakako, suvremena gramatika rei e da su to objekti (subjekt je samo ono to je u

nominativu); tradicionalna je govorila o logikim subjektima.
Za kraj spomenut emo i to da u rasporeivanju padenih oblika u jezicima postoji hijerarhija.

Naravno, i dalje govorimo o jezicima s padenim markiranjem, dakle koji u imenikoj fleksiji
imaju barem dva oblika. Hijerarhija fleksijskih padea izgleda ovako (Blake 2001: 156):
nominativ < akuzativ/ergativ < genitiv < dativ < lokativ < ablativ/instrumental < ostali padei
Kao i svaku hijerarhiju, i tu treba itati tako da svaki desni pade podrazumijeva postojanje
lijevoga od sebe. S dvjema vanim napomenama: prvo, mnogi jezici imaju dvopadeni sustav,
i u njima drugi pade, oekivano, okuplja mnoge funkcije; u takvim jezicima onda je bolje
govoriti o opreci nominativa i kosoga padea, nego o opreci nominativa i akuzativa ili
ergativa; drugo, kao i svaka hijerarhija, i ta moe imati znatnih iznimaka, pogotovo ako se
uzme u obzir i trivijalna injenica razliita nazivanja padea u pojedinim jezicima.
Tek kao primjer moemo vidjeti da njemaki etveropadeni sustav dolazi upravo do
dativa, da latinski sustav dolazi do ablativa (koji je objedinio znaenja starijih lokativa,
ablativa i instrumentala), a hrvatski do instrumentala.
Iz hijerarhije moemo pretpostaviti i kako markirani padei nestaju zdesna nalijevo. Ako
se prisjetimo sinkretizma hrvatskih padea, tada i iz prikazane hijerarhije moemo dobiti
dodatno objanjenje tomu da se u hrvatskome sinkretiziraju upravo primjerice dativ, lokativ i
instrumental mnoine, ili dativ i lokativ jednine.38
Zakljuimo: pade je termin kojim imenujemo oblike unutar imenike fleksije i sve one
relacije koje ti oblici imaju prema ostatku reenice. No flektivni oblici imenica i njihova
znaenja u bitnome su zapravo veoma nehomogen skup. Stoga valja razlikovati dubinske i
povrinske padee, gramatike i kose padee, konano samostalne i nesamostalne padee,
priem ponajprije mislimo na vokativ s jedne i ostale padee s druge strane.
Sve to govori da je pade konfiguracijsko, relacijsko obiljeje imenice, ne inherentno. Stoga
smo ga i izdvojili kao takvo. Kako e to obiljeje biti iskazano, posve je druga stvar, i nikako
se ne moe svesti samo na morfologiju (ve i u hrvatskome pade se iskazuje i prijedlozima, i
tonovima, i redoslijedom rijei, a ne samo fleksijom).
38
Sva je prilika da bi se uz drugaije povijesne prilike oni i potpuno izjednaili, odnosno objedinili, kao to se
dogodilo u njemakome.
27
Sabrano, osnovne se imenike kategorije u hrvatskome morfski obiljeavaju ovako:
moj-a mam-a jedan- tat-a
broj
pade
vrsta
rod
odreenost/neodreenost
28
HRVATSKE IMENIKE VRSTE
Jedna od inherentnih imenikih kategorija jesu imenike vrste. Zanimljivo, za razliku od

glagolskih vrsta ije postojanje nekako uvijek iznova treba pravdati u postojanje
imenikih vrsta ili tipova deklinacija obino ne treba nikoga uvjeravati. One su u ovom ili
onom obliku dio jezine propedeutike od najranijeg doba, pa u pristupu nije potrebno
spominjati latinske, staroslavenske i koje druge sklonidbe da bi se pokazalo da ih ima i
hrvatski. U gramatikoj tradiciji sad kao i u glagola ustalile su se dvije podjele hrvatskih
imenikih sklonidaba podjela prema rodu i podjela prema genitivnome gramatemu.
Podjelu prema rodu dakle na imenice mukoga, srednjega i enskoga roda kao primarnu
nalazimo primjerice u Maretia (1899), Florschtza (1916), Teaka Babia (1992), Silia
Pranjkovia (2005). Podjelu prema gramatikim morfovima nalazimo u Kaia (1604),
Starevia (1812), Maurania (1859), Bari et al. (1979, 1995). U Bari et al. prvi se put
nazivaju prema genitivnome gramatemu, a prvi koji izrijekom veli da je genitiv kriterij
razvrstavanja bijae Ardelio Della Bella (Mleci, 11728; Dubrovnik, 21785).39 Takva podjela
podrazumijeva tri imenike sklonidbe, vrste (zvali ih mi I., II. i III. ili a-, e- i i-sklonidbom,
sporedno je), a tek u novije doba i stidljivo poinje se govoriti jo o dvjema sklonidbama.
Podjelu prema rodu ne smatramo metodoloki dobrom iz dvaju razloga. Prvo, rod je,
vidjesmo, kategorija ponajprije odreena sintaktiki i s morfologijom zapravo nema mnogo
veze. Drugo, podjela prema rodu sloenija je; upravo stoga to nije formalno uvjetovana,
mora obuhvatiti mnogo potpodjela kojih u podjeli prema sklonidbi nema. Ako usporedimo s
glagolima, podjela imenica prema rodu nekako je slina podjeli glagola prema vidu ima
veze s morfologijom, ali ne previe, i inzistiranje na njoj znai rtvu forme radi znaenja, a to
u morfologiji nije dobro.40
Ovdje emo iznijeti podjelu hrvatskih imenica prema pet (sic!) sklonidbenih vrsta. Pogledat
emo koje su sklonidbene vrste otvorene, koje nisu, kakva bi bila morfska ralamba i to bi
jo valjalo opisati. Budui da je ovako iznesena podjela kao cjelina neopisana u hrvatskim
gramatikama, poneto e i od naziva biti ad hoc.
39
Gramatika je isprva objavljena u Dizionario Italiano, Latino, Illirico, samostalno kao Principi elementari
della grammatica illirica (Dubrovnik, 31837).
40
To pak ne znai da u drugim jezicima spomenuli smo ve poljski, koji je kao slavenski jezik veoma blizak
hrvatskomu zaradi praktinosti i preglednosti opisa nije pogodnije uzeti u obzir ponajprije rod.
29
Uz pojedine padee neemo iznosti posebne napomene kao to se to ini u hrvatskim

gramatikama jer su takve napomene velikom svojom veinom morfonolokoga tipa.41 Jedini
padei koji doista zavreuju posebnu pozornost jesu Gmn. vrst IIII. te i Ijd. vrste III. jer u
njima imamo u odnosu na ostale padee neobinu pojavu gramatemske sinonimije, dva ili
tri alternativna gramatema koji ne ovise o morfonologiji, fonotaktici.42
Govorit emo o ovih pet hrvatskih imenikih vrsta, odnosno sklonidaba:
I. vrsta a-vrsta
II. vrsta e-vrsta
III. vrsta i-vrsta
IV. vrsta oga-vrsta
V. vrsta -vrsta
I. vrsta
Prva ili a-vrsta temeljna je sklonidbena vrsta imenica mukoga i srednjega roda prema njoj
sklanja se velika veina imenica mukoga roda i gotovo sve imenice srednjega roda.
A. Muki rod
N jelen- grad- kralj- posl- (posao) kivi- sako-

G jelen-a grad-a kralj-a posl-a kivi-a (kivija) sako-a
Nmn. jelen-i grad-ov-i kralj-ev-i posl-ov-i kivi-i (kiviji) sako-i
N Jonke- Ren- Derrida- dek-o Mark-o

G Jonke-a Ren-a Derrida-a dek-a Mark-a
Nmn. dek-i ljud-i
Prema a-vrsti sklanjaju se domae (iv) i posuene (vix) imenice m. roda ovog oblika:
41
Npr. je li Vjd. od Teak Teaku ili Teae, je li Ijd. od mornar mornarom ili mornarem.
42
Primjedbe o opisima glagola u Bari et al. (1995) i Sili Pranjkovi (2005) iznesene u predavanju 05 naelno
vrijede i u imenica. Tek to je gramatika Bari et al. ovdje u prednosti zbog formalnoga pristupa; pristup je
meutim iznevjeren u konkretnoj ralambi, koja je veoma nemarna.
30
i) Njd. ima gramatiki morf , npr. jelen, vuk, grad, kralj, Zagreb, Split; tako i imenice sa
sekundarnim a i vokalizacijom zavrnoga osnovskoga l, npr. dio, veo, posao, kotao, avao
ii) Njd. ima gramatiki morf o e, a rije je o mukom imenu ili prezimenu koje nema
dugouzlazni naglasak, npr. Marko, Dubravko, Hrvoje, Maroje; izrazito su rijetke i zastarjele
ope imenice tog oblika, npr. famozne spominju ih u Bari et al. (1995) vjno mu,
ovjek eni; vojnik (ARj), roje, sl toje (usp. i I.A.x)

iii) Njd. ima gramatiki morf o e, a rije je o mukom imenu ili prezimenu s dugouzlaznim
naglaskom kojem osnova zavrava na sonant + k, npr. Zvnko Zvnka, Brnko Brnka,
Tnko Tnka, Slvko Slvka, Zdrvko Zdrvka, Stjko Stjka, ljko ljka, Vljko
Vljka, Brko Brka, Zvko Zvka
iv) Njd. ima gramatiki morf o, a rije je o hipokoristinoj imenici sa sufiksom -k-, npr.
deko, snjeko, nestako, upko, zloko, mravko, imena tipa Vicko, Joko, iko; rije je o
imenicama veoma slinima onima u I.A.iii (o ostalim hipokoristinim imenicama usp. II.B.iii)
v) Mnoinski oblik ljud-i (koji u jednini ima supletivnu osnovu ovjek-)
vi) Njd. ima gramatiki morf , a osnova zavrava konsonantom (dakle kao I.A.i), npr.
internet, me, park, fakultet
vii ) Njd. ima gramatiki morf , a osnova zavrava nenaglaenim kratkim i e u, npr. kivi,
kikiriki, taksi, Toni, Peti;43 ovamo idu i imena tipa Jonke, Vince, Dante, ile, Haile,
Bernabu, Nehru, Baku
viii) Njd. ima gramatiki morf , a osnova zavrava nenaglaenim dugim vokalom, npr. sako,
iri, bife, atae, kupe, separe, intervju, ragu, tabu, emu, kakadu
ix) Njd. ima gramatiki morf , a osnova zavrava kojim bilo naglaenim vokalom, npr. Ren,
Lee, Bordeaux, Rousseau, Curie, Derrida, Lou
x) Njd. ima gramatiki morf o, npr. auto, torzo, radio; ovamo idu imena tipa Oto, Milano,
Marlboro, Borneo, Toldo
N. B. Imena tipa Dante idu prema I.A.vii, ne prema I.A.x; imenice finale i bijenale (trijenale,
Berlinale i sl.) zapravo su jedine u kojih je -e gramatem, nema drugih imenica koje bi
zavravale na e a da je to e gramatem (usp. I.A.ii)
B. Srednji rod
43
O jun/juni G jula, jul/juli G jula (Bari et al. 1995: 113) u okviru standardnoga hrv. ne treba troiti rijei.
31
N sel-o bi-e lic-e neb-o drv-o mor-e

G sel-a bi-a lic-a neb-a drv-a mor-a
Nmn. sel-a bi-a lic-a neb-a drv-a mor-a
N im-e- u-e- podn-e- neb-o- drv-o- tan-e-

G im-en-a u-et-a podn-ev-a drv-et-a tan-et-a
Nmn. im-en-a u-et-a podn-ev-a neb-es-a
U imenica srednjega roda valja razlikovati ono to se tradicionalno zove jednakoslona i

nejednakoslona deklinacija, odnosno dva su podtipa u deklinaciji onaj bez osnovskoga
(tematskoga) sufiksa i onaj s osnovskim sufiksom. Pritom se javlja nekoliko problema. Prvo,
kako tretirati taj sufiks, odnosno treba li ga uope tretirati kao sufiks, kao to je u Sili
Pranjkovi (2005), ili ga treba promatrati kao proirak osnove, kao u Bari et al. (1995),
Ragu (1997),44 ili pak problem zapravo lei u Njd. (a ne u Gjd.), u kojemu je osnova krnja,
okrnjena, prema tome u toj sklonidbi nema nita nejednakoslono, tek je osnova u nekim
padeima okrnjena, a gramatem je u svih imenica isti nula.45 Drugo, ako osnovski sufiks
smatramo sufiksom, valja osvijestiti da on nije uvijek istovrstan, odnosno da u tipu tel-e-
mnogo lake govorimo o sufiksu jer imamo opreku u tel-i-ti, ali u im-e- nemamo takvu
olakicu jer izvedenice imaju genitivno -en-: im-en-ova-ti, na-ram-en-ic-e. Tree, problem
ralambe imenica koje mogu ii i prema jednakoslonoj i prema nejednakoslonoj sklonidbi,
kao to su nebo ili drvo. Sili pretpostavlja da je o uvijek gramatiki morf, mi smo ovdje
ralanili tako da je o jednom gramatiko, a jednom osnovsko, ovisno o Gjd., odnosno o
Nmn. Sva tri pitanja ostaju otvorena i podlona su raspravi.
Prema a-vrsti sklanjaju se domae (iiii) i posuene (iv) imenice sr. roda ovog oblika:
i) Njd. ima gramatiki morf o e, npr. selo, ljeto, blato, eljezo, mlijeko, bogatstvo, bie, lice,
srce, granje, parkiralite; meu njima i more, jedina s morfom e i danas nepalatalnom
osnovom (tako i posuenica finale te eventualno tle, danas obiljeeno, neutralno je tlo)
44
O proircima osnove v. u predavanju 02.
45
Tako Brozovi (19761977), odnosno Brozovi i Ani jo g. 1970. u tipologiji imenica za nikad nainjen
rjenik hrvatskoga jezika.
32
ii) Njd. ima gramatiki morf , osnova je dvomorfna, npr. ime, rame, dijete, puce, tele, prase,
derle, eljade, ue, podne, udo udesa, tijelo tjelesa46
iii) Imenica doba, ako je sklonjiva (dob-a L dob-u); ako nije, onda ide prema tipu V.C
iv) Stare posuenice koje se vladaju poput I.B.ii, npr. tuce, pule magare, mlado od magarca,
dugme, tane, sire ocat, kvasina, kopile, bure, ule, ebe, oe oak, ugao
Napomene uz I. vrstu
Vrsta I.A otvorena je, plodna i generalizirana,47 preuzima gotovo sve posuenice, ak i one
koje bi mogle prema I.B, npr. auto, vaterpolo, kimono, rioto, labelo, tango, moto, salto,
korzo; dakako, govorimo o standardu, u kojemu je od takvih imenica samo kino I.B,
regionalno e (juna Hrvatska, Hercegovina) auto biti sr. roda, a takvo se pomicanje u zadnje
vrijeme primjeuje npr. i u imenice labelo, ak i u sjevernoj Hrvatskoj.48
Tzv. jednakosloni tip vrste I.B manje je otvoren posuenicama, ali je plodan i generaliziran.
Zanimljivo je da finale veoma esto u govornik dolazi u sr. rodu (i prema normi je tako), a
da su u mnoini i prema normi ova torza, ova tempa, ova finala, ova riota
Tzv. nejednakosloni tip vrste I.B zatvoren je i slabo generaliziran. Prema njemu sklanja se
nekoliko desetaka imenica i uz postojee nema prevelike nade da e nastati nove, to zbog
slabe plodnosti sufikasa -e-, -e- (od lav e biti lavi, veoma obiljeeno lave, i posve
nevjerojatno lave laveta) to zbog zatvorenosti sklonidaba tipa ime imena, udo udesa.
Sklonidba imen zaseban je problem jer imena su podlonija regionalnoj sklonidbi, odnosno
premda standard to nee prihvatiti posve je oekivano da se regionalno, a onda prema
htijenju nositelja i openito, imena sklanjaju ovako:
Ivo Iva, Dino Dina kao Marko Marka (srednja i juna Dalmacija, Dubrovnik)
46
Ovamo idu i imenice sufigirane sa -ce, -ace, -ece, -ence, poput seoce, drvce, rebarce, okance, ogledalce,
mjestace, nevinace, sunace, djetece, tjelece, pilence, koje ve sasvim normalno idu i prema I.B.i, dapae
neke od njih npr. odijelce, pa i nepce, sunce, koje se i ne osjeaju kao izvedenice idu samo prema I.B.i.
47
O terminima v. predavanje 03.
48
N. B. Kad govorimo o regionalnim govorima i uzusima, ponajprije mislimo na govore u velikim gradovima i
njihovim okolicama (urbanolektima i regiolektima). I, naravno, mislimo na ono to je u njima opeprihvaeno
(koliko god ta opeprihvaenost bila mjerljiva ili nemjerljiva). Drugim rijeima, ako govorimo o uzusu
primjerice Splita, ne govorimo o sklonidbama poput Na sve sam frii spreman ili U regati je bilo trideset
jedriliari, jer se takve u samu Splitu osjeaju kao lokalne, a ne kao standard na splitski nain. Slinih bi se
primjera lako nalo i u govorima Zagreba, Rijeke, Osijeka, Varadina, Dubrovnika
33
Zvonko Zvonke, Veljko Veljke kao Ante Ante (Hercegovina, juna Dalmacija, zalee)
Ante Antea kao Jonke Jonkea (kajkavska i akavska Hrvatska, koja nema deklinaciju
Ante Ante)
Ivo Ivota, Zvonko Zvonkota kao Tone Toneta (kajkavska i akavska Hrvatska, koja
nema deklinaciju Ante Ante)
poseban su problem troslona imena s dugouzlaznim naglaskom,49 s kojima ni norma ne
zna to bi (ini se da ih kao problem jo nije ni osvijestila): general Korde G Kord ili
Kordea, arheolog Vitle G Vitl ili Vitlea, Moa Pijde G Pijd ili Pijdea
meu stranim imenima najvie se kolebaju francuska i frankofona s naglaenim zavrnim a,
odnosno Derrida govornici sklanjaju kao Luka (s naglaenim gramatemom: G Derrid ); o
tome moemo misliti ovako ili onako, ali injenica je da je npr. prezime Zola (mile Zola)
veoma ustaljeno s naglaskom na o, ne na a
mnoinski oblici prezimena i imena nisu nemogui (kako to ispada iz nekih gramatikih
opisa), samo su rjei; dapae prezimena imaju poseban sufiks ov/ev kojim se ukljuuju u
komunikaciju: Gotovevi (Gotovci), Sopranovi (Soprani, na HTV-u vele Sopranosi)
Pluralia tantum u I. vrsti jesu npr.:

m. rod ljudi, starci roditelji, svatovi, dvori, lanci okovi, okovi, pregovori, ravioli,
tortelini, Vinkovci, Krievci, Tuepi i sl.
sr. rod vrata, usta, kola zapreno teretno prometalo, klijeta, lea, plea, plua, prsa,
njedra, jetra (moe biti i . roda jednine) i sl.
Singularia tantum u I. vrsti jesu npr.:
redovito imenice nejednakoslone sklonidbe sr. roda dijete, tele, prase, dugme, mome,
ue (za iskazivanje znaenjske mnoine slue izvedenice sa sufiksom -ad- ili kakav poseban
oblik djeca, telad, dugmad, momad, uad i sl.)
zbirne imenice sa sufiksom -j- granje, lie, groe, smilje, bosilje
Imenice brat, gospodin, vlastelin mnoinu iskazuju imenicama braa, gospoda, vlastela (v.
dalje).
Imenice oko, uho kad znae ljudske organe mnoinu iskazuju oblicima oi, ui (v. dalje).
Kao pluralia tantum zanimljivi su toponimi na ane, ove, are. Gramatike ih poslovino
zaobilaze, a zapravo ine poseban podtip sklonidbe I.A, koji u mnoini ima gramatem e, ne i.
49
Od tipa I.A.iii razlikuju se upravo po tome to su troslona i to su uglavnom neautohtona.
34
Takvi su npr. toponimi Civljane, Griane, Jezerane, Neviane, Pakotane, Petrane, Dragove
i sl. Prirunici im uglavnom pripisuju m. rod,50 govornici koji ne znaju kako se izvorno
sklanjaju sklanjaju ih razliito i pripisuju im razliit rod. Rije je o imenicama izvedenima
sufiksom -janin- (kao graanin Jurii 1944: 126, Matasovi 2008: 204f), koje su doista
m. roda, ali u Nmn. imaju stari morf -e (kao staro gradane graani). Problem je to je
izvorni nastavak utjecao na promjenu njihova roda (veina govornika ne kae ovi Civljane,
kao ovi Vinkovci), pa se te imenice ili vladaju kao imenice . roda u cijeloj paradigmi (ove
Civljane ovih Civljana ovim Civljanama) ili bar samo u nominativu (ove Civljane).51
Veina jednoslonih, pojedine dvoslone te pojedine vieslone imenice m. roda imaju u

mnoinskim oblicima morf, formant ov/ev. Takvi se oblici tradicionalno onda zovu dugom
mnoinom. Poseban je pak problem kako tretirati taj formant, jer tek u manjega broja imenica
on je obavezan. Stanje je otprilike ovakvo (v. i Samardija 1988):
imenice koje se redovito ne rabe u mnoini neutralne su spram ov/ev (npr. brat, glad, hmelj,
jug, kelj, znoj, zrak i sl.)
neke jednoslone imenice nikad nemaju ov/ev, npr. imenice koje znae pripadnike naroda
(Bask, Bur, eh, i, Gal, Grk, Got), koje znae mjerne i novane jedinice (ar, cent, col,
gr d stupanj, gram, herc, hvat), nekoliko desetaka pojedinanih (crv, dan, gost, konj,

mrav, p s, prst, pti, posuenice bronh, ak, fakt, gen, gumb, keks, kifl, knedl)
neke jednoslone imenice mogu i imati i nemati ov/ev (npr. akt, bijeg, bog, bol, brod, as,
djed, drug, dvor, grijeh, hrid, klju, knez, kraj, krak, kralj, kut, list, lijek, mu, mi, no, puk,
pu, put, rak, rog, san, sin, snijeg, vijek, vrag, vuk, zvuk), priem je kratka mnoina
redovito obiljeena ili ak nemogua (bog Nmn. ?!bozi Gmn. *bg), a nerijetko se
dogodi i polarizacija znaenja (kao u sati satovi, akti aktovi, dvori dvorovi i sl.)
neke dvoslone imenice mogu i imati i nemati ov/ev, tonije imenice sa sekundarnim a
(badanj, bubanj, cedar, ealj, uanj, dabar, gleanj) te imenice naglasnoga tipa k mn
k mena i sl. (galeb, gavran, golub, jablan, jasen, jastreb, kolut, korijen, kotar, kulen)
neke troslone i vieslone imenice mogu i imati i nemati ov/ev, tonije imenice u kojima je
trei slog nastao vokalizacijom zavrnoga l (npr. djetao, kotao, orao, osao magarac, pijetao,
50
V. Pavei et al. (1971: s. v. Griane), Bari et al. (1999) redovito ima pl. t. m., ARj takoer m. (ali ih donosi u
obliku Griani, Jezerani, to odobrava i Pavei et al. 1971), Ani (1998) nema, Ani (2003) ima Jezerne .
mn., Bari et al. (1999) ima J zerne pl. t. m.
51
N. B. Kistanje ne ide ovamo jer je sr. rod jednine.
35
posao, uzao) te sloenice (npr. polukat, meukat, poluglas, ultrazvuk, veleum, velegrad,
djelokrug, polukrug, jajovod, vodovod, stereotip, prototip)52
Da je mnoinsko ov/ev jak signal mnoinskog oblika pokazuju novoposuene kratice i rijei
koje nekad i troslone favoriziraju upravo duge oblike (npr. CD-ovi, SMS-ovi, MP3-evi,
selbovi /prema engl. celebrity/, ali: *BMW-ovi).
Uz brojeve dva, oba, tri, etiri dolaze mnoinski oblici, samo to je u NAV rije o posebnome
mnoinskom obliku, koji se kadto tretira kao ostatak staroga duala, kadto izjednauje s Gjd.
U svakom sluaju nije rije o Gjd., nego o trima posebnim oblicima koji imaju morf -a, usp.:
mn. 2, 3, 4
N neki/neka gradovi imna dva grada mena
G nekih gradova imn dvaju gradova imn
D nekim gradovima imnima dvama gradovima imnima
A neki/neka gradovi imna dva grada mena
V neki/neka gradovi imna dva grada mena

L nekim gradovima imnima dvama gradovima imnima
I nekim gradovima imnima dvama gradovima imnima
Da nije rije o obliku koji je jednak Gjd. kako se nerijeko kae u hrvatskim gramatikama
vidi se u sintagmi s pridjevom (npr. ta dva hrvatska grada prenapuena su) jer Gjd. od taj
hrvatski je tog hrvatskog, a ne ta hrvatska (vie o tome v. u predavanju 13).
Uz rod i to samo u I. vrsti javlja se u hrvatskome jo jedan kriterij razvrstavanja imenica, a

to je ivost. U jezicima svijeta ivost je nerijetko jedan od kljunih kriterija. Ni u hrvatskome
nije zanemariv (pri odreivanju roda), tipoloki je veoma zanimljiv ne samo slavistiki (v.
Brozovi 19761977), a u smislu obline paradigme razliku ivoga i neivoga imamo samo u
Ajd. I. vrste m. roda (to se onda oituje i u pridjevskim rijeima):
ivo Neivo
N dosadan koji mladi dosadan koji film
G dosadna kojeg mladia dosadna kojeg filma
A dosadna kojeg mladia dosadan koji film
52
Meu sloenicama pojedine su obinije s ov/ev, pojedine bez tog formanta, pojedine su jednako obine i s
njime i bez njega.
36
te onoliko koliko se u suvremenome opehrvatskom oituje u Ljd. naglasnih tipova gr d
gr da, r g r ga, nekad i u tipu stv r stv ri (v. Vukui et al. 2007: 52f, 100f):

ivo Neivo
N k m B g zvij r gr d r g stv r

D k mu B gu zvij ri gr du r gu stv ri

L k mu B gu zvij ri grdu rgu stvri

U imenica koje znae neivo Ljd. ima dakle uzlazni ton, u imenica za ivo ton je silazni.53
Od padenih morfova valja spomenuti one u Gmn. jer osim redovitoga - pojedine imenice
imaju - ili -ij (davno preuzete iz III. vrste):
i imenice par, zub, mjesec, sat, ar, hvat, volt, vat, rijetko prst, gost, u gramatikama esto
preskoena imenica deko (Gmn. deki); Babi et al. (1991: 514) spominju jo mrav mravi,
crv crvi (u suvremenome jeziku upitno)
iju imenice gost, prst, nokat, zub, vrata, usta, prsa, u gramatikama esto preskoena
imenica deko (Gmn. dekiju); Bari et al. (1995: 143) spominju jo i plua pluiju (u
suvremenome jeziku upitno)54
imenica ljudi ima iskljuivo morf -i (po emu se jako pribliava III. vrsti)
II. vrsta
Druga ili e-vrsta temeljna je sklonidbena vrsta imenica enskoga roda prema njoj sklanja se
veina imenica enskoga roda te neke imenice mukoga roda.
A. enski rod
N en-a ku-a tisu-a An-a djec-a Kat-e

G en-e ku-e tisu-e An-e djec-e Kat-e
Nmn. en-e ku-e tisu-e
53
Naravno, napomena vrijedi za samo dva-tri naglasna tipa o kojima je rije. Naglasnih tipova jednoslonih
imenica a-deklinacije nekoliko je, dosta su sloeni, i nemaju svi opreku po ivosti.
54
Da morf -iju nije posve neplodan, pokazuju oblici poput gumb gumbiju, esti u razgovornome jeziku.
37
Prema e-vrsti sklanjaju se domae (iiii) i posuene (iv) imenice . roda ovog oblika:
i) Njd. ima gramatiki morf a, npr. ena, noga, kua, Ana, Katica, Jasna; ovamo idu i imenice
djeca, braa, gospoda, vlastela, dvojica, trojica, koje imaju dvojak rod (v. o tome dalje)
ii) Njd. ima gramatiki morf e, a rije je o dvoslonome hipokoristinom enskom imenu s
dugouzlaznim naglaskom, npr. Kate, Mare, Luce, Ane
iii) Imenica mati, koja prema morfskoj analizi u Njd. ima (mat-i- G mat-er-e)
iv) Njd. ima gramatiki morf a, npr. kola, hijena, inflacija; ovamo idu i strana enska imena
s tim oblikom, npr. Atena, Himalaja, Nokia, Ancona, Alpe, Ande
B. Muki rod
N tat-a pap-a vo-a Luk-a Wojty-a

G tat-e pap-e vo-e Luk-e Wojty-e
Nmn. tat-e pap-e vo-e
N brac-o bral-e Iv-o Kre-o Ant-e

G brac-e bral-e Iv-e Kre-e Ant-e
Nmn. brac-e bral-e
Prema e-vrsti sklanjaju se domae (iiii) i posuene (iv) imenice m. roda ovog oblika:
i) Njd. ima gramatiki morf a, npr. tata, deda, papa, paa, rada, vojvoda, sluga, voa, gazda;
tako i imena tipa Luka, Ilija, Nikola, Ivica, Jurica, Tomica, Tuna (Antun), Stipa (Stjepan),
Saa (Aleksandar)
ii) Njd. ima gramatiki morf o e, a rije je o dvoslonom mukom imenu ili prezimenu s
dugouzlaznim naglaskom, npr. Kro Kr, Frnjo Frnj, vo v, Jzo Jz, nte
nt, Mte Mt, Stpe Stp, Jre Jr, Hrste Hrst, Zdro Zdr, Me M,
Ktle Ktl, Sldo Sld, Pje Pj, Smje Smj; ovamo, naravno, idu i nadimci i
imena ivotinja tipa Gro, Klmpo, vo; ako takvu imenu osnova zavrava na sonant + k,
ono ide prema I.A.iii
iii) Njd. ima gramatiki morf o e, a rije je o dvoslonoj hipokoristinoj imenici s
dugouzlaznim naglaskom, npr. medo, braco, brale, zeko, blento, kiljo, brico (usp. i I.A.iv)
38
iv) Njd. ima gramatiki morf a, a rije je o stranom mukom imenu ili prezimenu, npr.
Wojtya, Tomba, Andrea, Maradona, Akira Kurosawa
Napomene uz II. vrstu
Vrste II.A i II.B obje su otvorene, plodne i generalizirane, s time da su tipovi B.iiiii
limitirani tvorbom hipokoristika (koja nije osobito esta).
Valja obratiti pozornost na rod imenica djeca (i djeica), braa, gospoda, vlastela, dvojica,
trojica (etvorica itd.). Neosporno je, naravno, da je rije o imenicama II. sklonidbene vrste
koje znae vie od jednoga, no u gramatikome rodu i broju one pokazuju dvojakost.
Rekosmo da su rod i broj ponajprije problemi slaganja. Prema Corbettovoj (1991: 226)
hijerarhiji slaganja55 kazat emo dakle da su te imenice . roda jednine:
N ova en-a djec-a bra-a dvojic-a

D ovoj en-i djec-i bra-i dvojic-i
dok su prema predikatnome slaganju sr. rod mnoine:
Nmn. sela su velika djeca su velika braa su velika dvojica su velika
to se vidi u razlici prema . rodu mnoine:
Nmn. ene su velike
to bi Mareti (1899: 401) rekao, tu dakle imamo sintaktiku smjesu. Vidjesmo ve da nije
neobino da imenice u jednini i u mnoini budu drugaijega roda (npr. finale, sluga, gazda),
no ovdje se stvar sloenija jer su rod i broj amalgamirani u istom obliku.
Pluralia tantum u II. vrsti jesu npr.:

. rod kare, hlae, gae, jasle, jaslice, ljestve, grablje, sanjke, take, v le (orue), lisice
(za ruke), igre (npr. olimpijske igre), mekinje, posije, naoale, nave korito, kopanja,
55
Hijerarhija slaganja glasi: atribut < predikat < relativna zamjenica < lina zamjenica. Hoe rei, to se vie
kreemo udesno, to je vea vjerojatnost semantikoga slaganja, po spolu; o tome vie u predavanju 07.
39
orgulje, gusle, gajde, diple, ralje, toplice terme, novine, boginje (bolest), ospice (bolest),
jaslice, poklade, karmine, financije, kastanjete, lazanje, orgije, Ploe, Vodice, Alpe, Ande i sl.
Singularia tantum u II. vrsti jesu npr.:
. rod spominjane imenice djeca, braa, gospoda, vlastela, dvojica, trojica i sl.
Uz brojeve dvije, obje, tri, etiri dolaze mnoinski oblici, odnosno nema posebnih oblika na
koje nailazimo u I. vrsti, usp.:
mn. 2, 3, 4
N neke ene dvije ene
G nekih ena dviju ena
D nekim enama dvjema enama
A neke ene dvije ene
V neke ene dvije ene
L nekim enama dvjema enama
I nekim enama dvjema enama
Od padenih morfova i u II. vrsti valja spomenuti one u Gmn. jer i u njoj osim redovitoga -
imamo - (iz III. vrste) te - (iz stare dvojinske sklonidbe):
i normalno i redovito u imenica kojih osnova zavrava suglasnikim skupom, npr. molba,
tvrtka, optuba i sl., a u novije doba norma jo ne doputa npr. i u kuna (Gmn. kuni)56
u imenice ruka, noga, eventualno sluga
III. vrsta
Trea ili i-vrsta sklonidbena je vrsta imenica enskoga roda.
N rije- no- mladost- mlade- misl- (misao)

G rije-i no-i mladost-i mlade-i misl-i
Nmn. rijei-i no-i mladost-i mlade-i misl-i
Prema i-vrsti sklanjaju se domae (iiii) i posuene (iv) imenice . roda ovog oblika:
56
U jednoj dokumentarnoj emisiji na HTV-u zabiljeili smo i irafa Gmn. irafi.
40
i) Njd. ima gramatiki morf , a osnova zavrava konsonantom, npr. rije, stvar, smrt, glad,
jesen, momad, telad, no, pe, obitelj, kost, rasko, mladost, glupost, Moko;57 tako i imenice
sa sekundarnim a i vokalizacijom zavrnoga osnovskoga l, npr. misao, pomisao, pogibao
ii) Mnoinski oblici oi i ui
iii) Imenica ki, koja prema morfskoj analizi u Njd. takoer ima (k-i- G k-er-i)
iv) Nekoliko starih posuenica, npr. varo, avet, a posljednje su u hrvatski ule do polovice
19. st., svjesnim pozajmljivanjem iz slavenskih jezika (v. Babi 2006), npr. pelud, dobrobit
Napomene uz III. vrstu
Rije je o imenicama izvedenima sufiksima -st i -ad te o 250300 neizvedenih ili imenica
izvedenih drugim sufiksima. Vrsta je otvorena i plodna, ali samo za imenice sufigirane sa -st
i -ad ili za imenice izvedene od postojeih (mo nemo pomo pripomo
samopomo), drugim rijeima, nije vjerojatno da e koja imenica ui u tu vrstu. To vrijedi i
za strana imena tipa Nives, Ingrid, koja ili ulaze u V. vrstu ili sufigiranjem u razgovornome
jeziku ulaze u II. vrstu (Nives-ic-a, Nives-k-a). Dapae mnoge imenice bjee iz . roda,
pa onda i iz III. vrste, usp. glad, splav, rat i sl. (vie takvih imenica v. u Markovi 2007a).
Potrebno je jo istraivanja koja bi pokazala znai li to da je u hrvatskome rod monija
kategorija od sklonidbe kad imenica III. vrste promijeni rod, mijenja i sklonidbu.
Pluralia tantum u III. vrsti jesu npr.:

ini ari, uroci, moi reklikvije blaenika i svetaca, desni zubno meso, dveri, grudi, oi,
osti, sapi, ui, Kali (Ugljan), Sali (Dugi otok) i sl.
Singularia tantum u III. vrsti jesu npr.:
sve imenice sufigirane s -ad osim imenice momad
Uz brojeve dvije, obje, tri, etiri dolaze mnoinski oblici, odnosno nema posebnih oblika na
koje nailazimo u I. vrsti, usp.:
mn. 2, 3, 4
N neke rijei dvije rijei
57
Praslavenska boica, usp. toponim Mokoica.
41
G nekih rijei dviju rijei

D nekim rijeima dvjema rijeima
A neke rijei dvije rijei
V neke rijei dvije rijei
L nekim rijeima dvjema rijeima
I nekim rijeima dvjema rijeima
U Gmn. osim redovitoga - pojedine imenice mogu imati i gramatem -ij (stari dvojinski):
iju imenice koko, kost, grudi, ui, oi
U Ijd. mnoge imenice imaju sinonimne morfove -ju i -i, npr. rijeju i rijei, milju i misli i sl.
IV. vrsta
Premda je posebnost sklonidbe hrvatskih imenica nastalih konverzijom pridjeva ope mjesto
hrvatskih gramatika, nijedna hrvatska gramatika ne izdvaja pridjevsko-zamjeniku sklonidbu
imenica kao posebnu deklinaciju. Tu bi naviku svakako valjalo promijeniti. Na jednostavnom
primjeru reeno, ako je Hrvatska imenica, a jest, kako to da se u gramatikama tako olako
prelazi preko te injenice i sklonidba se takvih imenica spominje gotovo uzgredno, kao po
sebi jasna? A takvih je imenica veoma velik broj, i to u svim rodovima, premda ponajvie
enskoga roda. Nije lako rei zato imenice enskoga roda postale konverzijom pridjeva tee
ulaze u vrstu II. no to imenice mukoga i srednjega roda ulaze u vrstu I.
Deklinacijski tip, odnosno gramatiki morfovi unutar ove vrste, ovisi o rodu (prati izvornu
pridjevsku sklonidbu), pa se tipovi ad hoc mogu prozvati oga-deklinacijom, ili omu-
deklinacijom, ili oj-deklinacijom (u enskome rodu razlikovan je Djd.).58
Osim konverzijom od pridjeva postalih domaih opih imenica (koje nisu ili jo nisu ule u
jednu od prvih dviju sklonidaba) tako se sklanjaju domaa i strana imena prezimena postala
od pridjeva:
A. Muki rod
N star-i tata Zrinsk-i Dostojevsk-i

G star-oga Zrinsk-oga Dostojevsk-oga
D star-omu Zrinsk-omu Dostojevsk-omu
58
Brozovi (19761977) govori o pridjevskim deklinacijama g(a) i /h.
42
B. enski rod
N star-a mama Hrvatsk-a Navrtilov-

G star-e Hrvatsk-e Navrtilov-e
D star-oj Hrvatsk-oj Navrtilov-oj
C. Srednji rod
N slatk-o slatka jela Visok-o

G slatk-oga Visok-oga
D slatk-omu Visok-omu
Napomene uz IV. vrstu
Vrsta je otvorena, osobito . roda (zbog imena drava), ali slabo plodna ovisi o koliini
stranih imena pridjevskog oblika koja e u nju ui, domaih rijei koje bi u nju ule malo je
(ovise o konverziji, koja i nije osobito plodan postupak).
Neke imenice koje bi potencijalno mogle ii prema toj sklonidbi ule su bilo u I. vrstu (ako su
sr. roda, npr. blago G blaga, ali usp. sitno sitan novac G sitnoga) bilo u II. vrstu (Baka
L Baki/Bakoj, enska D enski/enskoj). S imenicama m. roda stvar ide tee jer nema
deklinacije u koju bi ba ule (morale bi ui u Toni G Tonija, ali govornici to ba ne
prihvaaju, usp. rijetko Chomsky G Chomskya, puno ee je G Chomskog, premda prezime
nije slavensko, nego ameriko).
enska imena pridjevskoga postanja poput Jasna, Tihana, Draga, Milena sva idu po II.
sklonidbi.
Spomenuli smo prije da bi se tko, to i njihove izvedenice mogle smatrati imenicama. Ako ih
uzmemo tako, onda one pripadaju IV. imenikoj vrsti.59
V. vrsta
Peta deklinacijska vrsta metodoloki je najupitnija jer je zapravo nedeklinacijska. U jednom

od prvih predavanja reeno je da morfove utvrujemo komutacijom i usporedbom unutar
59
Zamjenice ja, ti, mi, vi u tom smislu najblie bi bile II. imenikoj vrsti (mene meni mnom kao ene
eni enom).
43
paradigme (v. predavanje 02). U ove vrste to nije mogue, odnosno ovdje morfove
utvrujemo tek usporedbom s ostalim pripadnicima vrste rijei, odnosno s ostalim imenicama.
Peta deklinacijska vrsta obuhvaa dakle nesklonjive imenice. Metodoloki je stoga problem
treba li u njima ralanjivati gramatike morfove, odnosno gramatiki morf, koji je uvijek -.
Upravo zbog odnosa prema svim ostalim imenicama, smatramo da to metodoloki nije
nekorektno. Zanimljivo, gramatika Bari et al. (1995), premda u dijelu o morfologiji o njima
ne zbori, u dijelu o slaganju (str. 569, 1864) govori upravo to da imena poput Dagmar,
Ingrid svugdje imaju padeni morfem -, ali odmah nastavljaju krivo da nemaju
morfeme za pripadnu gramatiku oznaku kategorije roda i broja. Mi smatramo da je njihov
morf - oznaka svih kategorija kao i drugi gramatemi: padea, broja i deklinacije (jednako
kao to je to - u III. deklinacijskoj vrsti).
Istinski nesklonjivih imenica u hrvatskome je veoma malo i osim doba (tako i pradoba,
meudoba) sve su posuenice, meutim na isti se nain sintaktiki uvjetovano, unutar
imenske sintagme vladaju i neke titule te mnoga enska imena i prezimena, pa prema
rodovima to izgleda ovako:
A. Muki rod
N deci- decilitar sir- (sir Oliver) don- (don Grubii)

G deci- sir- don-
D deci- sir- don-
B. enski rod
N mis- misica Karmen- Horvat- (ga Horvat) Yoko Ono

G mis- Karmen- Horvat- Yoko Ono
D mis- Karmen- Horvat- Yoko Ono
C. Srednji rod
N doba- podne- (ovo podne) ali- (ovo ali, ovo moda, ovo i)
G doba- podne- (prije podne) ali-
D doba- ali-
Napomene uz V. vrstu
44
Vrsta je slabo plodna i slabo generalizirana, pripadaju joj rijetke imenice tipa nikoristi.60
Vano je uoiti da je vrsta uvelike sintaktiki uvjetovana. Tako se primjerice enska

prezimena, osim onih s gramatemom a, normativno ne sklanjaju (nekad su sufigiranjem
ulazila u II. vrstu, usp. Brli Brlieva, ili razgovorno Brlika, kao i u drugim slavenskim
jezicima, usp. Navrtil Navrtilov, Mihajlov Mihajlovna, Slavenski Slavenska, dakle
onako kako se danas ini s drugim stranim enskim prezimenima, usp. Clinton
Clintonova/Clintonica, Gilmore Gilmoreice i sl.). Norma i pragma tu su na neki nain
uplele prste, pa jednostavno imamo to da se jedna vrsta imena u hrvatskome ne sklanja.
Na slian nain sintaktiki su uvjetovani i infinitiv i supin,61 koji se takoer nerijetko
sintaktiki vladaju kao imenice V. vrste:
Spavati je zdravo.
Otii, to je malo umrijeti. (fr. Partir, cest mourir un peu)
Tip je dosadan za poludjet.
Osim to su infinitiv i supin i dijakronijski gledano glagolske imenice (!) poimenienje im

olakava injenica da za razliku od ostalih glagolskih oblika nemaju flektivnih morfova
nepromjenljivi su i neodreeni prema licu i broju (zato se i zovu neodreenim oblicima). S
druge strane valja ipak rei da za hrvatski nije svojstveno poimeniivanje poput fr. treV
treN, nego u hrvatskome ponajee tomu slui derivacija, npr. biti bitak, bie i sl.
U okvirima V. vrste mogli bismo promatrati i one ne-imenice koje iz pragmatikih potreba
elimo uiniti imenicama. Takve e biti u srednjem rodu:
Sve je to jedno veliko nita-.

Sve si rekao s onim ali-.
U tom moda- dade se prepoznati svata.
Italija se pie s velikim poetnim i-.
To mi je reklo moje drugo ja.62
60
Koju, usput, nalazimo jo u hrvatsko-talijanskome rjeniku Dragutina A. Paria iz g. 1874.
61
O sintaktikoj uvjetovanosti nominaliziranih infinitiva u romanskim jezicima i razlikama u portugalskome,
panjolskome, francuskome v. vrlo koristan uvid u Vinja (2006).
62
N. B. Tu imamo posla s ja koje je srednjega roda. Zamjenica ja to nikad ne moe biti (*ja sam reklo).
45
Takav stav jo zahtijeva eksplikaciju, tim prije to je tu zapravo rije o jezinome

spominjanju (engl. mention, v. predavanje 01), koje ipak podlijee pravilima neto
drugaijima od onih koja vrijede u tipinoj jezinoj uporabi.
46
ROD I SPOL
Ponovimo, rod (engl. gender) gramatika je kategorija koja se ogleda u promjeni flektivnoga
morfa pridjevske modifikatorske rijei koja s imenicom ini imeniku skupinu (sintagmu) ili
je predikatno ime. To slaganje u hrvatskome se dogaa unutar triju skupina, triju nizova
morfova, koje zovemo mukim, enskim i srednjim rodom:
m. r. lijep- grad je dosad(a)n-

. r. lijep-a zemlja je dosadn-a
sr. r. lijep-o selo je dosadn-o
S druge strane spol je (engl. sex) izvanjezina kategorija koja tek donekle utjee na jezini rod
imenica, ali zapravo je odnos roda i spola veoma arbitraran, usp. primjere:
taj mukarac m. rod, m. spol, I. sklonidba

deda m. rod, m. spol, II. sklonidba
djevujurak m. rod, . spol, I. sklonidba
stol m. rod, bez spola, I. sklonidba
salto m. rod, bez spola, I. sklonidba
ta ena . rod, . spol, II. sklonidba

budala . rod, oba spola, II. sklonidba
stolica . rod, bez spola, II. sklonidba
vlast . rod, bez spola, III. sklonidba
Yoko Ono . rod, . spol, V. sklonidba
to dijete sr. rod, oba spola, I. sklonidba

djevoje sr. rod, . spol, I. sklonidba
spadalo sr. rod, oba spola, I. sklonidba
ljepilo sr. rod, bez spola, I. sklonidba
kino sr. rod, bez spola, I. sklonidba
Spol meutim izravno utjee na rod participskih dijelova predikata:
ja sam/ti si rekao govornik/sugovornik je muko

ja sam/ti si rekla govornik/sugovornik je ensko
47
Kad bude rijei o pridjevima (v. predavanje 07), vidjet emo detaljnije kako sve spol utjee na
slaganje ovisno o spomenutoj Corbettovoj hijerarhiji slaganja. Sad bismo samo uveli
nekoliko termina i pojmova koji ele unijeti reda u sloene odnose roda i spola.63
Hibrid ili hibridna imenica jest ona u kojoj dolazi do sukoba referencijalnoga roda (dakle
spola) i gramatikoga roda, odnosno nesklada spola sa sklonidbenim tipom (injenicom da
veina ostalih imenica slina znaenja ide prema drugome tipu), npr.:
curetak, djevojurak ne sklanjaju se kao cura, djevojka

Franjo, Luka ne sklanjaju se kao Ivan, Fran
momina, mladoenja ne sklanjaju se kao momak, mladi
Epicen (lat. epicaenus gr. //, epkoinon /gnos/ zajedniki, opi /rod/)
jest imenica koja znai osobe obaju spolova, ali ima stabilan gramatiki rod, npr.:
m. r. ovjek, snob, supermodel

. r. osoba, individua, rtva
sr. r. dijete, eljade, novoroene
Vano je naglasiti da epicen nije isto to i imenica opega ili zajednikoga roda upravo stoga
to mu je rod stabilan (odnosno nemogue je *ova ovjek, *ovaj rtva), premda se ta dva
pojma esto poistovjeuju.
Imenica opega ili zajednikoga roda (engl. common gender) takoer obino znai osobu
obaju spolova, ali za razliku od epicena taj spol utjee i na gramatiki rod imenice, odnosno
za razliku od epicena imenice opega roda mogu biti dvorodne, npr.:
izdajica, ubojica, pijanica, lijenina, varalica, pristalica, lutalica, nitarija, tedia, uhoda, bitanga,
raspikua, tuibaba
piskaralo, zanovijetalo, krabalo, njukalo
Sve te imenice mogu dakle imati modifikatore razliitih rodova: ova/ovaj izdajica, ovo/ovaj
piskaralo. Nije nevano da je jedan od tih razliitih vazda muki!
63
Od vanije hrvatske literature valja spomenuti Ani (1984), Tafra (2001b, 2007), Pikovi (2009a, 2010), od
ope temeljni prirunik Corbett (1991), pa onda i Trask (1992), Simeon (1969).
48
Takve imenice ne moraju znaiti osobu, premda u domaem leksiku obino znae. Pri
posuivanju je est sluaj da se tako vladaju i imenice koje ne znae osobu, npr.:
domae: jugo, otro

posuene: finale, labelo, kino
Kod epicena i imenica opega roda valja na umu imati jo dvoje. Prvo, imenice tipa gazda,
vojvoda nisu to, nisu epiceni ni imenice opega roda jer uvijek znae osobu jednoga spola (za
enski spol postoje tvorbeni adekvati gazdarica, vojvotkinja). Drugo, do razlike u rodu moe
doi i u prenesenome znaenju, pa npr. gorila (ivotinja) moe biti obaju spolova i obaju
rodova, ali gorila (tjelohranitelj) uvijek je mukoga spola (za tjelohraniteljicu se obino ne
kae gorila), ali kolebljiva roda, odnosno obaju rodova.
Heteroklit (lat. heteroclitum gr. , heterklitos; , hteros drugi +

, kln sklanjam) takoer je dvorodna imenica, a za razliku od epicena i imenica
opega roda u heteroklita promjena roda mijenja i sklonidbu (ali ne znaenje), npr.:
. r. m. r.
N bol, glad, splav, gare, ar bol, glad, splav, gare, ar
G boli, gladi, splavi, garei, ari bola, glada, splava, garea, ara
sr. r. mn. . r. jd.

N jetra jetra
G jetara jetre
Valja ipak rei da do pomaka znaenja moe doi, pa e npr. ovi bolovi biti fizike patnje
(npr. poroajni bolovi), a ove boli psihike patnje, da e ovaj bode biti fiziki (oruje), a
ova bode psihika (bol probadanja), barem u nekih govornika, ako ne i openito.
Heterogen (lat. heterogeneus gr. , hteros drugi + , gnos rod) jest

imenica koja razliit gramatiki rod ima u razliitim gramatikim brojevima, odnosno rod
heterogena u jednini se i u mnoini razlikuje, npr.:
jd. ovaj torzo, korzo, torpedo, saldo, finale m. r.

mn. ova torza, korza, torpeda, salda, finala sr. r.
49
esto se zaboravlja da se tako vlada i domaa rije posao u mn. su ciganska/naa/hrvatska

posla, dakle sr. r., a ne ciganski/nai/hrvatski posl(ov)i, to god savjetnici o tome rekli.
Obino se u heterogene trpaju i imenice koje se u rodu razlikuju ne kroz gramatiki broj,
nego kroz izvanjezini, semantiki broj, npr.:
oko ~ oi, uho ~ ui

tele ~ telad, pile ~ pilii
grana ~ granje, list ~ lie
brat ~ braa, dijete ~ djeca, vlastelin ~ vlastela
Poseban je problem pridruivanje roda nereferencijalnim leksemima, kao to su npr. slovo a

ili fonem a, gdje e primaran biti srednji rod (upravo ne-rod; usp. i prije spominjano ovo
moda u V. deklinaciji), premda e nemalen utjecaj imati i injenica da je rije primjerice o
slovu (sr. r.), fonemu (m. r.). Kadto e problema biti i kod pridruivanja roda kraticama (npr.
HINA, INA, HDZ), posuenicama i sl.64
Za kraj treba spomenuti da postoje jezici u kojima kategorije roda nema. Takvi su primjerice
engleski, turski, maarski. U njima postoje naini da se iskae spol, ali roda kao takva nema.
Drugim rijeima, kako to engleska gramatika veli (Quirk et al. 2007: 314ff), imenice su u
engleskome klasificirane semantiki, ne gramatiki, primjerice prema spolu, ivosti, zbirnosti,
u ivotinja prema veliini itd., a to se ogleda ne u slaganju s pridjevskom rijeju, nego u
njihovu koreferencijskom odnosu s linim, upitnim i povratnim zamjenicama:
lina zamj. upitna zamj. povratna zamj.
brother he who? himself

sister she who? herself
baby he/she/it who/which?
doctor he/she who?
bull bik he/it which/who?
cow krava she/it which/who?
ant mrav it which?
box kutija it which?
64
Podrobno o pridruivanju roda u hrvatskome v. u Pikovi (2010).
50
Spol se moe iskazivati posebnim markerima kao to su male muki i female enski, he
on i she ona, ili posebnim sufiksima, npr.:
male student student female student studentica

male nurse medicinski tehniar (female) nurse medicinska sestra
he-goat jarac she-goat koza
he-wolf vuk she-wolf vuica
wait-er konobar wait-r-ess konobarica
widow-er udovac widow- udovica
Usp. u turskome (auevi 1996: 60ff), pomou leksema erkek mukarac, muko, kadn
ena, dii enka, kz djevojka:
erkek arkada prijatelj kz arkada prijateljica

erkek karde brat kz karde sestra
erkek kurt vuk dii kurt vuica
erkek arslan lav dii arslan lavica
doktor bey gospodin doktor avukat hanm gospoa advokat
Svi ti naini zapravo postoje i u hrvatskome, v. npr. Ani (1984):
konobar konobarica
akademik akademik ena
golub golubica
mujak jarebice jarebica
jastreb enka jastreba
tata kornjaa mama kornjaa (u djejem jeziku)
Sve to hoe rei da rod najvjerojatnije ima neku dubinsku povezanost sa spolom, koja nadilazi
ogranienost tradicionalnih okvira i injenice kakve amaterski zaljubljenici u jezik obino
vole da je bukva u hrvatskome enskoga roda, a da je prezime koarkaa Seje Bukve ipak
mukoga. Put kojim bi u valjalo krenuti bio bi prvo se otarasiti tradicije, oistiti rod od
spola i tradiranih termina poput muko, ensko, srednje i sl., a onda ih tada s raienim
pojmovljem nanovo povezati.
51

Morfologija HR - 06 - Imenica

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Morfologija HR - 06 - Imenica

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ivan Markovi, FF Zagreb, 2010.

Ako bismo ogledali na temeljnim semantikim (proto)tipovima, kao imenice se u jezicima

Kad govorimo o kategorijama koje se iskazuju imenicom fleksijom ili derivacijom

Kako se iz znaenja imenica ili iskustveno moe predvidjeti, najea e inherentna

Eksplicitno obiljeavanje, markiranje singulara rijetko je (Anderson: ibid.), odnosno rijetka je

klasa 1: ljudsko muko, neljudsko ivo

Zanimljivostima naravno, gledajui iz perspektive govornika indoeuropskoga jezika kraja

augmentativ: psina ruetina

Mnogi jezici na imenicama markiraju odreenost (engl. definiteness), odnosno razlikuju

zapadnoeuropskim jezicima, odnosno pomou neodreenih i pokaznih zamjenica u

ovaj ovako ovdje evo

Anderson (1985a: 179) spominje da zahvaljujui F. Boasu znamo da je u kvakijutlu16

mak. grad - dosl. grad-taj

Iao sam s majkom u kino. !Iao sam sa svojom majkom u kino.

u nekim su jezicima na imenicama jo izraenije iskazane. Kao i u drugih kategorija i tu valja

Konano, deklinacijske vrste o kojima vie u drugome dijelu predavanja takoer su

Kad govorimo o slaganju u vezi s imenicama, zapravo najee govorimo o preslikavanju

Amn. t-a mal-a hrvatsk-a sel-a

U enskome e rodu biti ovako:

Amn. on-e nek-e pametn-e en-e

Slaganju pridjevskih rijei s imenicom valjalo bi jo dodati i slaganje glagola s imenicom u

Ptica leti. *Ptica lete. Ptice lete.

klasa 1: m-toto m-moja m-dogo

klasa 7: ki-tabu ki-moja ki-dogo

klasa 8: vi-tabu vi-tatu vi-kubwa

U vezi sa slaganjem spomenut emo jo nekoliko leksema koji se tradicionalno smatraju

Tko je doao? muki rod jednine *Tko su doli?

U hrvatskim gramatikama ne osobito logino takve se zamjenice onda kadto zovu

Radnici su sazidali kuu.

Oni vole glazbu.

Dao sam mu za kavu.

Smjetaj ili mjesto (engl. location):

Dobio sam paket od kue.

Pas lovi maku po ulici.

Okrenula se prema oltaru i krenula prema njemu.

Svrha (engl. purpose):

Otiao sam na kiosk po cigarete.

Nain (engl. manner):

Uinio je to s velikim umijeem.

Doseg ili opseg (engl. extent):

Rat je trajao godinama.

Posjednik (engl. possesor):

Upoznao sam mua Lukine sestre.

Posjedovano (engl. possessum):

Upoznao sam mua Lukine sestre.

Upozorit emo jo na dvoje. Prvo, openito su u jezikoslovlju prihvaena naela izrade

visi o zdu, unato njihovu br ju ~ po njihovu brju, gr du ~ grdu, st nu ~ stnu, r du ~

rdu, m du ~ mdu, stv ri ~ stvri, vl sti ~ vlsti, rij i riji)30

Koliko e dubinskih padea a ti su, ponovimo, univerzalni, zajedniki svim jezicima u

Nominativ je pade imenovanja, identifikacije i opisivanja, odnosno vrioca ili doivljavaa te

Dativ je pade negranine usmjerenosti, pribliavanja u kojem se doticanje ne pretpostavlja

Lokativ je pade sa znaenjem prostora, zapravo mjesta za koje je vezana statinost,

Vokativ je oblik za oslovljavanje, dozivanje, uspostavu govornoga ina, budui da je posve

Knjigu pie care od Stambola.

U jezicima svijeta s markiranim padeima a takvi se zovu padenim jezicima, hrvatski je

Ergativ je u apsolutivno-ergativnim jezicima pade vrioca prijelazne radnje (drugim

Ptica pjeva pjesmu.

fin. maito mlijeko

ma. Olvasta a knyv-et Proitao je knjigu

bask. gizona ovjek

kalk. putu trbuh

bask. etxe kua

bask. gizona ovjek