Mitske I Demonološke Predaje

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2016
UDK 82.0:39
Izvorni znanstveni lanak
Primljen: 3. 6. 2016.
Prihvaen za tisak: 2. 12. 2016.
Denis Veki
Sveuilite u Zadru
Odjel za kroatistiku i slavistiku
Obala kralja Petra Kreimira IV. 2, HR 23000 Zadar
dvekic@unizd.hr
Mitske i demonoloke predaje u

usmenoknjievnoj teoriji:
poetika obiljeja i anrovske
odrednice predaje
Poetiko odreenje predaje teorijsko je pitanje oko kojega se razvijaju vieslojni
i viestruki klasifikacijski prijedlozi. Hrvatska usmenoknjievna teorija ponudila je
vie pogleda na distinkciju predaja posredstvom utjecaja fantastike i motivskoga
supstrata. Ovaj rad na poetku izlae razliita stajalita koja teoretiari iznose u
vlastitim percepcijama mitskoga i demonolokoga u predajama. Drugi dio rada
iznosi teorijska razmatranja koja se odnose na poetika obiljeja predaje koja su
determinirana u odnosu na narodnu bajku. Osim toga, prouava se udio fantastike
i mitskoga jezika kao relevantnih smjernica u odreenju mitske i demonoloke
podvrste usmenoknjievnih predaja.
Kljune rijei: bajka, fantastika, poetika, predaja, usmena knjievnost
1. Mitske i demonoloke predaje u hrvatskoj usmenoknjievnoj teoriji
Prouavanje poetike usmenih predaja potakla je dihotomija percepcije kazivaa

i prouavatelja u uoavanju razdjelnica izmeu jednoga i drugoga tipa predaje.
U klasifikacijskim prouavanjima predaja kod hrvatskih teoretiara mitsko i
demonoloko su imenovanja koja se esto predstavlja kao istoznane pojmove
ili se pak definira jedan element klasifikacije, no ne i drugi. No, prouavanjem
motiva, njihova znaenja, podrijetla i uloge u zajednici, prouavanjem poetike
mitskih i demonolokih predaja, njihovih gradbenih elemenata te prouavanjem
kazivakih odnosnih kategorija, odnosa prema nadnaravnom, definiranju porijekla
nadnaravnoga bia, ulozi straha i osobnoga iskustva u stvaranju predaje, uoava se
kako kazivaka i teorijska distinkcija mitskoga i demonolokoga u predajama nije
u potpunom suglasju. Ovaj e rad predoiti one probleme klasifikacijskih kategorija
koji onemoguuju jednoznanu i sveobuhvatnu sustavnu klasifikaciju.
Prouavanje je usmenih pria sredinji dio folkloristike, ali je isto tako, uz ostale
rodove, sredinji dio prouavanja usmene knjievnosti (Honko 2010: 349). Kada
Denis Veki, Mitske i demonoloke predaje... Croat. Slav. Iadert. xii/i (2016), 199-230
se prouavaju usmene predaje, vano je utvrditi granice podvrsta predaja, njihovu

interferenciju i interakciju. anrovi usmene knjievnosti razlikuju se od anrova
pisane knjievnosti zbog posebnih situacija izvedbe, usmenosti i izvanknjievnih
funkcija (Bokovi-Stulli 1978: 22). Usmene predaje pripadaju oblicima usmenoga
pripovijedanja koje se ponekad naziva narodnim pripovijetkama. Vrste grke
poezije i umjetnike proze humanisti su prikazivali kao prirodne oblike umjetnosti
rijei te se na osnovi takvih shvaanja u osamnaestom stoljeu razvilo uenje o
trima prirodnim knjievnim rodovima (kreb 1976: 39). Sve je to znatno tee u
usmenoj knjievnosti jer stvaratelji i primatelji prepoznaju znaenja rijei, koja
obiljeavaju rodove, no najee o tom nemaju teorijsko znanje (Botica 2013: 46).
No, komunikaciju usmenih narativa uvjetuje tradicijom ustaljen oblik knjievne
vrste, a izvoa/kaziva/pjesnik/pripovjeda dobro zna to recipijent/sluatelj od
njega oekuje (kreb 1976: 12). Problematika odreenja i klasifikacije rodova i
vrsta u knjievnosti aktualna je u prouavanjima Milivoja Solara koji se bavio tim
problemom1, a osim opisa dvije osnovne tendencije odreenja knjievnih vrsta u
suvremenoj znanosti o knjievnosti, Milivoj Solar istie problem koji jo nije rijeen
(Solar 1971: 6175). Osvrui se na klasifikacijske principe istie i idealne tipove
knjievnoga izraavanja koji takoer predstavljaju zapreku razumijevanju prave
prirode odreenoga anra, posebno kada je rije o usmenoj knjievnosti u kojoj
se oituje improvizacija kao stilsko obiljeje (Solar 1971: 68). Tijekom povijesti
prouavanja usmenih pripovijedaka uspostavljeno je nekoliko modela klasifikacija,
od kojih je iru primjenu imala finska kola koja je tumaila slinost narodnih
pripovijedaka "seljenjem" pojedinih motiva (Botica 2013: 397). Osim toga, tzv.
finska kola pretpostavljala je da su oblici koji svoju pojavnost imaju u veem broju
od drugih oblika ujedno svojstveni iskonskom obliku siea (Propp 1990: 33). U
kontekstu usporeivanja rodova i vrsta u opoj klasifikaciji knjievnosti, uoava
se percepcija rodova i vrsta usmene knjievnosti koje su zasnovane na iskustvu
prouavanja pisane knjievnosti. No, ne smije se izgubiti iz vida da usmena
knjievnost u cjelini, a time i usmenoknjievni rodovi i vrste, postoje, razvijaju se i
djeluju drugaije od pisane knjievnosti (Solar 2005: 130).
Primjenom poetikih obiljej, pokuavaju se utvrditi stalna obiljeja kojima
e se moi adekvatno kategorizirati anrove (Propp 1982). Meutim, u takvom
je analiziranju poetikih obiljeja, Propp preporuio klasificiranje prema tzv.
iskonskom obliku koji e biti predloak za daljnje anrovsko odreivanje. U tom
svjetlu treba promatrati problem idealnih i stvarnih anrova (Honko 2010: 354).
Jakobson i Bogatirjov naglaavaju da tipologija folklornih oblika mora biti nainjena
nezavisno od tipologije literarnih oblika, to bi znailo da pretpostavljaju idealni
primjerak uzorka na osnovi kojega se odreuju kategorije (Jakobson i Bogatirjov
2010: 31).
No, prouavatelji usmene knjievnosti esto nailaze na klasifikacijske prepreke,
odnosno na savijanje i pucanje vrstih granica meu tipovima predaja. Stoga Honko
predlae shemu klasifikacije predaje koja je zasnovana na temelju sheme koju je
predloio Scott C. Littleton (1965). Ta shema se zasniva na odnosu dviju osi koje
na svojim suprotnim krajnjim tokama nose znaenja "injenino izmiljeno" i
1
O anrovskoj problematici o knjievnosti Milivoj Solar pie u knjizi Pitanja poetike (1971).
200
"profano sveto". U "meuprostor" tih opreka svrstavaju se vrste i podvrste predaja

koje se prostorno smjetaju po "idealnim" kategorijama poetike predaje. U takvoj
shematskoj podjeli demonoloka predaja sadri pojmove "injenino" i "sveto".
Te dvije kategorije u naelu obiljeavaju sve ono to veina hrvatskih folklorista i
teoretiara usmene knjievnosti navodi kao osnovne osobine demonoloke predaje,
iako se odlika "sveto" moe mijenjati u odnosu na fantastiku. No, u kontekstu
odnosa "injenino izmiljeno" i u kontekstu razumijevanja prirode predaje kroz
pripovijedanje o nadnaravnom vano je istaknuti ideju Vladimira Jakovljevia
Proppa koji mit promatra kao pripovijetku te tvrdi da je mit pripovijetka o bogovima
i boanskim biima u iju zbiljnost narod vjeruje (Propp 1990: 47).
Tvrtko ubeli pri opisu predaja kao osnovni segregacijski element navodi
opreku fantastinoga i stvarnoga (ubeli 1988: 216). Termin je "stvaran" logiko-
objektivnoga karaktera i ne treba ga mijeati s filozofskim pojmovima stvarnosti
i objektivnosti. Osim opreke fantastinoga i stvarnoga, Tvrtko ubeli koristi
formulativnost izriaja kao osnovnu komponentu odvajanja bajke od ostalih formi
predaje. Time se naslanja na dotadanja promatranja formulativnosti izraza bajki
koje je poblie odredio Vladimir Propp. Takvom stavu moe se pridodati nain
segregacije bajke i novele koju Milivoj Solar vidi u prihvaanju nadnaravnosti koja
u bajci postoji kao dio prirodnoga poretka. Izmeu onostranosti i ovostranosti u
bajci nema razlike, suprotno sustavu opreke nadnaravnoga i stvarnoga u predaji
(Solar 2004: 272). Pomou kulturno-povijesne kategorije, Tvrtko ubeli narodne
predaje dijeli jo na eshatoloke i etioloke, no nigdje ne navodi demonoloke, za
razliku od drugih teoretiara usmene knjievnosti. Fantastine elemente pridodaje
svim oblicima predaje te tako demonoloku i mitoloku sferu predaja stapa s
bajkama, legendama, etiolokim i eshatolokim predajama (ubeli 1988: 216).
Maja Bokovi-Stulli veliku vanost u odreivanju i klasifikaciji usmene predaje
pridaje fantastici. Ona razlikovni element vidi u odnosu vjerovanja i nevjerovanja u
nadnaravno. Ve je istaknuto kako Tvrtko ubeli i Milivoj Solar odreuju granicu
izmeu bajke i predaje s nadnaravnim, fantastinim elementima upravo na odnosu
vjerovanja u istinitost dogaaja. Maja Bokovi-Stulli slae se s Rogerom Cailloisom2
u ideji da se u fantastici nadnaravno javlja kao rascjep u funkciji razbijanja sveope
koherencije (Bokovi-Stulli 1991: 161). Usmene predaje s nadnaravnim elementima
odreuje u opreci s bajkom, ponovno na ideji vjerovanja u istinitost iskaza, ali i na
razlikama u iskazu i formulativnosti bajke i predaje. Usmene predaje opisuje kao
umjetniki primitivnije i jednostavnije, a u isti mah i emocionalno angairanije za
razliku od bajki. Usmene se predaje pripovijedaju s osvrtom na istinitost sadraja,
unato tome to se stvarni svijet "sudara" s nadnaravnim (Narodne pripovijetke
1963: 11). Na temelju toga odnosa razlikuje mitoloke, povijesne i etioloke
predaje. Opet, u knjizi ito posred mora, usmene prie iz Dalmacije, u kratkoj
klasifikacijskoj shemi navodi povijesne, etioloke i mitske predaje (Bokovi-Stulli
1993: 32).
Bokovi-Stulli navodi kako se poetiko odreenje predaje do sada vidjelo u
tri oblika pojavnosti: kronikat, memorat i fabulat. Ti nazivi preuzeti su od Carla
2
Maja Bokovi-Stulli prihvaa stavove o fantastici Rogera Calloisa iz njegova djela Images, images...
(1966).
201
Wilhelma Von Sydowa koji je svijetu predstavio takvo vienje oblika pojavnosti
predaja u lanku "Kategorien der prosa-volksdichtung" koji je izdao 1934. godine
(Dundes 1999: 138139). Kao ni drugi pokuaji pronalaska kljua za precizno
odreenje predaje i njezinih klasifikacijskih nijansi, ni ova funkcijska kategorija
nije prola bez kritika. Linda Dgh s odmakom promatra odreenje memorata, a
posebno njegovu neopticajnost u usmenoknjievnoj kulturi drutva (Dgh 2001:
6079; Rudan Kapec 2010: 15). Naravno, u tom se kontekstu promatra oblik
pripovijedanja susreta s nadnaravnim iz prvoga lica, tj. pripovijedanjem osobe koja
je imala osobni susret s nadnaravnim. U cjelokupnu teoriju memorata unijela se i
kategorija iskustva iz druge ruke te se time granice memorata odve ire i doputaju
koritenje i iskustva iz tree ruke.
Mnogi memorati slijede uo sam to od uzorak vie od bilo kojeg drugog.
Kao i drugi, susrela sam se s tim priama iz druge rukes varirajuim sadrajem.
I svatko pozna prie koje poinju s izjavama poput ovih: Moj otac mi je
rekao da se to dogodilo mom djedu, ili Moj prijatelj je rekao da je osobnim
iskustvom.... Zapravo, veina spontano isprianih legendi koje sam iskusila
poinju na takav nain. (...) Ovakvo predstavljanje ini svojevrsnu tradiciju
tree ruke(...)3 (Dgh 2001: 61).
Ta tri oblika mogu se jo poblie promatrati kao kratko priopenje (ili kronikat),
zapravo informacija u sklopu govorne rijei, kao memeorat, tj. prianje o dogaaju
po vlastitome sjeanju; i kao fabulat, tadicijom prenoena pria o kakvom dogaaju.
(Bokovi-Stulli 1997: 23) Naravno, prouavajui predaje u tom kontekstu, teko je
odrediti gdje prestaje njihova ivotna, a gdje umjetnika funkcija, stoga se usmene
predaje esto promatra kao hibridne (Bokovi-Stulli 1997: 23).
Ljiljana Marks prie klasificira na usmene pripovijetke, predaje i legende.
Pripovijetke o neobinim i udesnim dogaajima odreuje kao bajke (Marks 1998:
5). Predaje openito promatra u njihovu odnosu prema vjerovanju u istinitost i
odnosu prema stilskim obiljejima forme. U tematskoj podjeli predaje razvrstava
na mitske ili demonoloke, povijesne i etioloke. Mitsko i demonoloko izjednaava
u stilskoj odrednici fantastinoga, stoga u tom pogledu pristupa po naelu
odnosa izmeu stvarnoga i nadnaravnoga, fantastinoga. Demonoloke predaje
promatra kao predaje koje govore o nadnaravnim biima i ovjekovom susretu
s njima (Marks 1998: 7). Opisujui strukturu i poetiku predaja, oslanja se na
Lthievu karakterizaciju predaja koje oznaava kao kratke, jednoepizodne, stilski
neujednaene i emocionalno nabijene.
Demonoloke/mitske predaje odreuje tematskim kljuem pojavnosti
nadnaravnih bia i bia s nadnaravnim sposobnostima. Osim demonolokih/
mitskih, razlikuje jo i povijesne i etioloke predaje. Zanimljivo je kako promatra
demonoloke predaje kao sinonimsku inaicu mitskih predaja, izjednaavajui
3
Most memorates follow the I heard it from pattern than any other pattern. Like everyone else, I
have encountered most such second-hand stories with variable contents. And everybody knows of
stories beginning with statements like these: My father told me that it happened to my grandfather
or My friend said that a personal acquaintance.... In fact, most of the spontaneusly told legnds I have
experienced began in such way. (...) This rendering makes the account a sort of third-hand tradition (...)
(Dgh 2001:61).
202
ih na taj nain u motivskom i tematskom smislu. Odreivanje demonolokoga u

predajama s nadnaravnim elementima moe se zasnivati na pripisivanju nadnaravne
sposobnosti i snag demonskih bia koja se pojavljuju u ljudskom i ivotinjskom
liku, kao predmeti i neodreene prikaze. Meutim, lokalni nazivi demonskih bia
onemoguuju sustavnu i sveobuhvatnu klasifikaciju o emu je opseno pisao Lutz
Rchrich (1951). Lokalna imena demona u predajama njemakoga naroda utjecala
su na onemoguavanje kvalitetne klasifikacije tim vie to Rchrich polazi od ideje da
su ime i sadraj zapravo izvorno jednaki te da u tom smislu lei imenovanje demona i
demonskih bia. U tom svjetlu promatra i oko dvije tisue neobjavljenih prikupljenih
predaja o demonima iz vapske regije (do 1951. godine), ijim postojanjem pitanje
mnotva imena demona postaje samo kompliciranije (Rchrich 1951: 456). Susret
ovjeka s demonskim biem u ovjeku potie elju da izvijesti o tom dogaaju te
stoga koristi vlastiti sustav imenovanja koji je uvjetovan individualnim susretom.
Bokovi-Stulli istie kako upravo iz takvih doivljaja izvire stil usmenih predaja
(Bokovi-Stulli 1997: 23). Slijedom prijenosa isprianoga dogaaja prepriavanjem
javljaju se predloci i imenovanja koji mogu dovesti do prikazivanja demonskih
bia kao likova predaja (Fischer 2003: 30). Teko je razgraniiti demonoloka bia
na duhove, utvare i sablasti jer se kao pojave ne mogu klasificirati prema poetikim
odrednicama predaja, nego prema njihovoj pojavnosti.
Marko Dragi predaje dijeli na povijesne, etioloke, eshatoloke, mitske,
demonoloke i prianja iz ivota (Dragi 2007a). Vano je uoiti detaljniju
klasifikaciju predaja u odnosu na dosadanje autore. Klasifikacija je ralanjenija
po tematskim kategorijama, ali paralelno prema fantastinim elementima.
Marko Dragi u mitskim predajama navodi vile kao osnovni motivski element
pri odreivanju mitskih predaja. Osim vila, u mitske predaje motivski svrstava i
povijesne linosti kojima pripovjedai pridodaju nadnaravnu mo te ih predoavaju
kao mitske linosti (Dragi 2007a: 429). U demonoloke predaje motivski svrstava
sva ostala nadnaravna bia nie mitoloke kategorije: vjetice, stuhe, irudice, kugu,
kuibabe, vukodlake (kodlaci, kudlaci, kozlaci), aratane, avla (vrag-crni ovan,
crni pas), orka, maia, zloguke ptice (gavran, kukvia) te razna plaila, prikaze,
utvare itd. (Dragi 2007a: 436; 2011: 190).
Iz navedenoga se moe zakljuiti kako je odnos termin mitoloki i demonoloki
kroz povijest usmenoknjievne teorije bio raznolik, a ponekad i istoznaan.
Razlikovanje ovih termina svojstveno je suvremenijim usmenoknjievnim
prouavateljima koji u sve veoj mjeri diferenciraju mitoloke i demonoloke
osobine nadnaravnih bia. Teorijski pojam pria predmnijeva i primjerene tipoloke
modele. U ivoj komunikaciji i u zapisima tih komunikacija vidljivi su fragmenti
niza oblik, a ne jednoga oblika. Tako se presijecaju i nadopunjuju elementi prie
s elementima bajke, predaje, legende te na taj nain ini tipini folklorni diskurs
(Botica 2013: 399). Prouavajui suvremene zapise predaja, uoava se znaajan
broj demonolokih predajnih motiva te se na osnovi optjecaja tih motiva moe
govoriti o svojevrsnoj predominaciji i prednosti u knjievnoteorijskim studijama u
kojima se problematizira usmenoknjievni narativni postupak (Botica 2013: 444).
Kada govori o mitskom udjelu u predajama, Stipe Botica istie mitske slojeve koji se
u obliku motiva javljaju u predajama, a takve predaje naziva mitskima. Osim toga,
Stipe Botica razlikuje i demonoloke predaje (Botica 2013: 439, 443). Na osnovi tih
prouavanja i analiziranja razvijaju se razliita tumaenja i kategorizacije predaja
203
prema motivskomu optjecaju zastupljenosti fantastike, likovima o kojima je rije

itd. Osim toga, Evelina Rudan Kapec istie gradivne elemente demonoloke predaje
u kontekstu njezina nastajanja:
distributivni podatci
formule vjerodostojnosti
dogaaj predaje (Rudan Kapec 2010: 40).
Pod distributivnim podatcima Rudan Kapec podrazumijeva kao relativno
fleksibilni sklop podataka o nadnaravnim biima, nadnaravnim sposobnostima i
nadnaravnim pojavama verbaliziranih u tekstu ili podrazumijevanih u kontekstu
koji su poznati potencijalnim sudionicima kazivakih situacija u jednoj ili vie
bliskih zajednica (Rudan Kapec 2010: 41).
Potrebno je stoga stvoriti konstantu u odreivanju razlika izmeu mitolokih
i demonolokih predaja. Taj je zadatak tei nego to se ini. Promatrati ova dva
pojma kao istoznana ne predstavlja zapreku u prouavanju fantastike i narativne
plodnosti, no zbog preciznijih tipolokih odreenja valja posvetiti veu pozornost
njihovu odreenju. Izvoai i recipijenti usmenoknjievnoga komunikacijskog
procesa ne registriraju teorijske postavke rodova i vrsta, ali u stvaralatvu prepoznaju
nain na koji se odreena informacija treba prenijeti. Dobro se zna to po svojoj
temi i naravi pripada odreenomu knjievnom rodu i odreenoj knjievnoj vrsti
te se tim osjeajem usmenoknjievni stvaratelj vodi kada eli na ispravan nain
prenijeti informaciju u umjetnikome obliku (Botica 2013: 45).
Prouavajui terminoloki problem ovoga tipa predaja uvia se da ni strani
autori ne uspijevaju doi do zajednikih, jednoznanih i jednostranih termina koji
bi pokrivali skupinu predaja koje tematiziraju nadnaravna bia i pojave (Rudan
Kapec 2010: 27). Razmimoilaenja stranih prouavatelja predaja oituju se takoer
u odreenju i terminologiji gdje se u ruskim znanstvenim prouavanjima rabi termin
mitske, a u radovima njemake provenijencije termini s demonolokim atributom
(Rudan Kapec 2010: 27).
Od suvremenih prinosa razumijevanju mitskih i demonolokih predaja vano je
spomenuti nekoliko znanstvenih i strunih radova koji problematiziraju teorijsku
i tipsku kategorizaciju pojedinih podvrsta predaja. Maja Bokovi-Stulli prouava
tipsku problematiku predaja i njezine kategorizacije na podvrste (Bokovi-Stulli
1968). Posebno se osvrui na problematiku promatranja predaja u odnosu na
bajke, istie kako su klasifikacijska mjerila, podjele i terminologije raznolika i esto
puta meusobno suprotstavljena te u tim viesmjernim kutovima gledanja vidi
kamen spoticanja, ali i mogunost razliitoga sagledavanja prirode predaje.
Stipe Botica donosi nekoliko bitnih razmatranja o predajama iji su tematski
okviri vezani za vile i vilinski svijet (Botica 1990: 2940). U tom smislu rasvjetljava
pojavnost i fizike opise vila u predajama koje naziva mitolokima. Promatrajui
kategorije obiljeja vilinskoga svijeta, mitskoga znaaja vila, njihovih motivskih
funkcija u predajama, Stipe Botica utvruje mitoloki karakter motivskoga svijeta
vila u predajama.
Suvremeni prinos sistematizaciji motiva demonolokih predaja, kao i boljem
razumijevanju funkcijskih kategorija, dale su autorice Vanda Babi i Danijela
204
Danilovi (Babi i Danilovi 2013a; 2013b). Veliki je prinos ovoga rada u

detaljnoj klasifikaciji i sistematizaciji demonolokih bia i motiva u kontekstu
teorijske klasifikacije demonolokih predaja. Sinteza i klasifikacija esto se provode
posredstvom vizualnoga i funkcijskoga opisa bia i motiva koji se javljaju u
zapisima Zbornika za narodni ivot i obiaje junih Slavena. Zbog opsene sinteze,
rad predstavlja odlian presjek i kategorizaciju pojavnosti bia i motiva u Zborniku
koji su svakako pogodni za daljnja istraivanja.
Opsean prinos suvremenim prikupljanjima i prouavanjima predaja dao je
Marko Dragi u knjigama i nizu lanaka koje se osim mitskih i demonolokih
predaja bave usmenom knjievnou openito. Meu mnogim radovima koji se tiu
predaja openito izdvajaju se najznaajnija: Dragi (2013); kobi i Dragi (2012),
Dragi (2010a; 2011), Bokovi i Dragi (2007); Kei Azinovi i Dragi (2006);
Dragi (2001a; 2001b; 1999a; 1999b).
U tim djelima prisutni su zapisi prikupljenih predaja ija se kategorizacija podudara
s teorijskim klasifikacijama usmenih predaja koje nudi sam autor te se prouava
usmenoknjievne narative. Suvremena istraivanja i prouavanja usmenih predaja
time dobivaju nove teorijske obrise pomou kojih se moe pratiti suvremeno stanje
usmenih narativa u razliitim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U suradnji
sa studentima, prikupljaka aktivnost Marka Dragia i Stipe Botice aktivna je i danas.
2. Poetika obiljeja i anrovske odrednice predaje
Poetiko odreenje usmene predaje oituje se kroz nekoliko knjievnoteorijskih

kategorija prema kojima se usmena predaja klasificira i odreuje. Prije svega,
usmena predaja se promatra kao narativni konstrukt jednostavniji od usmene
pripovijetke i bajke i koji se, s druge strane, koristi odreenim strukturnim i
narativnim kategorijama navedenih vrsta kako bi ostvario eljenu funkciju.
Predaje su umjetniki jednostavne, primitivnijega karaktera od bajki, emocionalno
veoma angairane (Narodne pripovijetke 1963: 11). Za predaju se, nadalje, kae
da sadrajno pretendira na istinu. Iz takvoga stajalita se izvlai zakljuak da je
ona vjerovanje, a ne fikcija (Kekez 1998: 185). Slian pogled ima i Marko Dragi
kada kae da je predaja vrsta prie koja se temelji na vjerovanju u istinitost njezina
sadraja (Dragi 2011: 186). Vano je naglasiti kako se razumijevanje svrhovitosti
predaja od samih poetaka prouavanja svodilo na izraavanje vie poetinosti bajke
i veu povijesnost predaje.4 Takvu odnosnu kategoriju pri prouavanju predaja u
naelnom smislu postavljaju braa Grimm u svojim prouavanjima.
Bajka je poetinija, predaja je vie povijesna; to se ne mijenja, jedino u svojoj
sutini, u svojoj izvornosti i punini; predaja slabijeg koloristikog varijeteta
ima neto posebno koje se dri neeg poznatog i svjesnog na jednom mjestu ili
osigurano kroz povijest njenog imena5 (Grimm 1816: 56).
4
Termini Mrchen i Sagen u hrvatskom se jeziku prevode kao bajke i predaje.
5
Das Mrchen ist poetischer, die Sage historischer; jenes stehet beinahe nur in sich selber fest, in seiner
angeborenen Blte und Vollendung; die Sage, von einer geringern Mannigfaltigkeit der Farbe, hat noch
das Besondere, da sie an etwas Bekanntem und Bewutem hafte, an einem Ort oder einem durch die
Geschichte gesicherten Namen.
205
Iz ovoga navoda ve je vidljiva potreba da se predaje opisuje i kategorizira u

usporedbi s bajkom. Braa Grimm kao razlikovnu kategoriju istiu distinktivne
kategorije poetinosti i povijesnosti. Na taj je nain ostvarena polarizacijska
perspektiva u kojoj se kontrastivno i odnosno promatraju bajke i predaje (Bokovi-
Stulli 1968: 27).
Stavljajui "poetinost" kao razlikovnu i valorizacijsku kategoriju braa Grimm
su zapravo postavili temelje buduim prouavanjima odnosa bajke i predaje, kao
i buduim znanstvenim stavovima kojima se definiralo predaju. Naravno, budui
da te dvije odnosne kategorije nisu dostatne za daljnje i dublje razumijevanje
prirode predaje, terminoloko i klasifikacijsko pitanje je postalo aktualnije, a time
se razvila mogunost prouavanja i analiziranja predaja kao legitimnoga dijela
usmenoknjievne komunikacije. U tom smislu javljaju se razliiti stavovi o tome
kako se klasificiraju predaje i koji bi klasifikacijski klju trebao zadovoljiti sve
znaajke predaja.
Poetinost, kao osnovna razlikovna kategorija u odnosu na bajke uz predaje se
vezuje kao kategorija nedostatka, a time se u startu predmnijeva da je nedostatak
poetinosti predajnoga izriaja prirodan sam po sebi. Naravno, takvo promatranje
predaja moe dovesti do umanjivanja njihove knjievnoumjetnike funkcije i
vrijednosti. Smjetajui kategoriju povijesnosti uz bok s predajom, ne ostavlja
mogunost promatranja predaje kao specifinoga usmenog izriaja koji u sebi krije
umjetnike kategorije. Shodno tome, predaje se poinju promatrati kao narativi
neodjeljivi od prirodnoga nastanka komunikacije koja je svedena na informacijsku
transmisiju posredstvom govoree rijei (Biti 1981: 40).
Gledajui sa stajalita suvremenih prouavanja predaja, moglo bi se rei kako je
dihotomija bajke predaje koju postavljaju braa Grimm preopenita i neodreena,
no s druge strane ta je dihotomija dovoljno "rastezljiva" da ju se moe promatrati i
u takvim kategorijama budui da se Grimmova pretpostavka moe promatrati kao
generalizacija, a opet pri razliitim prouavanjima bajki i predaja moe se uoiti
upravo ta osnovna razlika koju su postavili jo 1816. godine (Bokovi-Stulli 1968:
2728).
Andre Jolles je, nadalje, postavio kategorije na taj nain da je utvrdio kako oblik
bez poetinosti i nije oblik (Biti 1981: 40). No, unato takvom iskljuivom stavu,
usmjerenost predaje na povijesnost i injenino u kontekstu memoratske funkcije
predaji daje anrovski suverenitet (Rudan Kapec 2010: 56).
Odnosne kategorije bajke i predaje postavljene su u samim poetcima njihova
prouavanja, no suvremeniji pogledi na poetiku predaja pokuavaju promatrati
predaju kroz vie interesnih centara pomou kojih bi doli do zajednikih kategorija
odredivosti. Tako se sami stil i smjer prouavanja predaja dijeli na male segmente
prouavanja reflektirajui time i samu prirodu predaja. Maja Bokovi-Stulli istie
kako se suvremeno pristupanje problemu predaja usmjerava iz razliitih pozicija:
...Odnos prema stvarnosti, vjerovanje ili nevjerovanje u ustinitost; stilska
obiljeja, odnosno nepostojanje stila; morfoloke oznake i stupnjevi
razvijenosti fabule; pitanje da li je to jedna vrsta s nekoliko podvrsta, ili vie-
manje povezan niz skupina, sastavljen od vie samostalnih vrsta; fantastika ili
206
njezino nepostojanje kao mjerilo za razgraniavanje; psihomentalna funkcija;

prepletanje praktinih i umjetnikih funkcija kao specifino obiljeje te skupine;
nejednaka uloga pjesnike mate u pripovijetkama i predajama; pitanje da li se
predaje u osnovi mogu odreivati prema literarnim kriterijima, ili se odreuju
prema kriteriju drutveno-ivotne funkcije (Bokovi-Stulli 1968: 28).
Navedene kategorije su pokazatelj kako prouavanje predaja nije jednostavno

te kako se njezina poetika odreuje stapanjem vie smjerova prouavanja u jedno.
Meutim, pri sagledavanju poetikih obiljeja predaje istiu se neke temeljne
odrednice kojima se predaju promatra. Predaja je kompozicijski i stilski jednostavna
i obino jednoepizodna, tematski govori o vjerovanju u nadnaravna bia, o
povijesnim reminiscencijama, o podrijetlu pojava, stvari, lokacija itd. (Bokovi-
Stulli 1968: 28). Predaja je nestalnije kompozicije od bajke te je i fluidnijega
oblikovanja, nevezana, a pripovjedai je u veoj mjeri preoblikuju (Rudan Kapec
2010: 8).
Ve od ranijih prouavanja predaja u hrvatskoj usmenoknjievnoj tradiciji
uoava se razlika izmeu poetikih obiljeja pripovijetke i predaje. Tako se u
ispriani sadraj predaje vjeruje za razliku od sadraja pripovijetki za koje kazivai
esto dre da imaju pedagoki karakter. Osim toga, znaajke usmenoga prianja
oituju se i u jezinim uoblienjima kada se neobinim rasporedom rijei, eliptinim
reenicama, usklicima, gramatiki nepravilnim oblicima, nelijepim rijeima i
dijalekatskim oblicima i razgovornim stilom predaje esto izdvajaju iz korpusa
usmenih pripovijetki (Bokovi-Stulli 1993: 23).
Predaje se izdvajaju iz korpusa pripovijetki vjerovanjem u istinitost isprianoga
sadraja te se esto kazivai ograuju od sadraja pripovijetke nazivajui je samo
priom, dok istinitost predaje jame razliitim aparatima dokazivanja istinitosti
(Dgh 2001). Pokuajem pronalaska vremena, mjesta postanka i puteva prenoenja
svakoga pojedinog tipa pripovijetke pokualo se geografsko-historijskom metodom
utvrditi praoblik neke pripovijetke i mjesto njezina postanka (Bokovi-Stulli 1997:
12). Meutim, kod predaja takvu metodologiju nije mogue aplicirati. Samo iz toga
stajalita odcjepljuje se predaja po svojoj svrsi od pripovijetki te ju znanstvenici
na takav nain i prouavaju. Iz takvih pogleda i stajalita izrastaju promatranja
predaja kroz anrovske karakteristike u kojima se nastoji odrediti i druge razine
poetike koje mogu pomoi u odreenju anrovske karakteristike (Bokovi-Stulli
1997: 20).
Problem odreenja predaje lei u mnogostrukim funkcijama i motivskim odnosima
koje predaja u sebi nosi. Stoga je potrebno prihvatiti vie smjerova prouavanja u
odreenju usmene predaje kako bi se adekvatno razlikovalo kategorije mitskoga
i demonolokoga u kontekstu predaja. Stoga se poetiko odreenje predaje treba
promatrati iz vie kutova koji u razlikovnim kategorijama mogu ostvariti jasnije
predodbe granica predaje i ponaanja unutar njezinih tipolokih kategorija. Iz toga
e se razloga u narednim poglavljima baviti viesmjernim odrednicama predaje u
opem smislu u odnosu prema bajci, fantastici, vjerovanju u istinitost isprianoga s
osvrtom na klasifikacijske prijedloge za determiniranje predajnih podvrsta.
Predoavajui relativno kompleksnu strukturu usmenih predaja u kontekstu
usmenih proznih vrsta vano je istaknuti temeljne segregacijske komponente koje
207
su se razvijale kroz povijest prouavanja usmenih proznih vrsta. Sagledavati predaje

i njihovu terminologiju sa suvremenoga stajalita, a ne uvaavajui njihov teorijski
razvoj, znailo bi uzeti odreene klasifikacije zdravo za gotovo i ne uvaavati
mnogostruke teorijske poglede koji su obiljeili pogled na usmene prozne vrste i
na predaje posebno. Vanost definiranja terminologije je velika stoga to uvelike
odreuje pristup promatranja i analiziranja predaja, kao i pria openito.
2. 1. Odnos bajke i predaje
Velik prinos u pogledu na europske bajke i usmene predaje openito dao je

Max Lthi u kapitalnom djelu The European Folktale: form and nature i u drugim
radovima u kojima problematizira temeljne odrednice europske usmene prie. Osim
Lthija, vrlo znaajnu teorijsku analizu bajke i njezinih motiva dao je Vladimir
Propp u djelima Morfologija bajke (1982) i Historijski korijeni bajke (1990). U
tim analizama ideja raslanjenja i analiza bajki poiva na Proppovoj elji da se
bajke morfoloki obrauju: ali tvrdim i tvrdiu da dok nema pravilne morfoloke
obrade, ne moe biti ni pravilne istorijske obrade. Ako ne umemo da raslanimo
bajku na njene sastavne delove, neemo umeti ni da izvrimo pravilno poreenje
(Propp 1982: 24). Sukladno Proppovim stavovima o prouavanju bajki razvija se i
Lthijeva analiza i prouavanje bajki.
Razvijajui stav o takozvanim europskim bajkama razlae nekoliko smjerova
njihova prouavanja i analiziranja. Prouavajui odnos prema nadnaravnom Lthi
uvia mnotvo primjera pojavnosti nadnaravnoga u bajkama, ali kao temeljnu
odrednicu postavlja upravo odnos junaka bajke prema nadnaravnom. Junak
se pri susretu s nadnaravnim postavlja kao netko tko je navikao nadnaravno
gledati svaki dan te je na taj nain manje osjetljiv na cjelokupne situacije koje
se manifestiraju kao nadogradnja na svakodnevni, realni ivot (Lthi 1986: 90).
Lthi takav princip opisuje kao jednodimenzionalnost i utvruje ga u obliku forme
koja mora biti zadovoljena kako bi takva formulacija situacije bila prihvatljiva
i preporuljiva pri generiranju prie. (...) junak narodne bajke vidi i iskuava
mnogo fantastinije stvari nego ostala a da priton ne trepne okom6 (Lthi 1986:
6). Nema nekoga posebnog koda ni kljua za prepoznavanje nadnaravnoga u tim
bajkama. Ide se ak i dalje; nisu nepoznati sluajevi branoga sjedinjenja junaka
i djeve drugog, onog svijeta. Junak narodne bajke ne oklijeva oeniti mladenku
onostranog svijeta, ili vjetiinu ki koja je obdarena maginim vjetinama. On
ne primjeuje neobinosti vezane za nju7 (Lthi 1986: 9). Ovdje treba uzeti u
obzir da Lthi daje prikaz onoga to se u literaturi naziva bajke i jo narodne
pripovijetke. Potrebno je odmah poi od ove osnovne komponente pojavnosti
fantastinoga u prii. U bajkama, bilo umjetnikim, bilo narodnim, fantastinost
se manifestira upravo onako kako ju Lthi predstavlja i opisuje, meutim, to nije
sluaj kod predaja. Pojavnost nadnaravnoga u usmenim predajama doivljava
se suprotno od nadnaravnoga u bajkama, budui da nije od junaka nadnaravno
6
But the folktale hero sees and experiences things far more fantastic than these and never bats an eye.
7
The folktale hero does not hesitate to marry an otherworld bride, whether a fairy, a swan maiden, or a
witchs daughter who is endowed with magical skills. He notices nothing disturbing about her.
208
prepoznato kao drugaije stanje u odnosu na stvarnost te u novom poretku

odnosa predstavlja prodor u stvarnost i svakodnevicu. I u tom prodoru jasno su
definirane granice i odnosi tih dvaju svjetova (Bokovi-Stulli 1991: 169). No,
odnos prema nadnaravnom ne prestaje jasnim definiranjem granica. Znaajno
je da kljuno obiljeje bajki Propp ne vidi u udesnosti nego u kompoziciji, u
strukturalnim obiljejima, u sintaksi bajke (Bokovi-Stulli 2012: 283).
Pri pojavnosti nadnaravnoga u predajama svjedoci su esto zapanjeni i
preplaeni; njihova reakcija je strah od nepoznatoga. Moe se govoriti o gotovo
iskonskom strahu od svega onog to se imalo ini drugaije od svakodnevne
manifestacije svijeta koji ih okruuje. Pritom se moe govoriti i o spremnosti da
se predmete, objekte, biljke, ivotinje i ljude proglasi zaaranima, tj. otetima iz
svakodnevnoga ivotnoga i prostornoga funkcioniranja da bi im se dala funkcija
nositelja nadnaravnoga ili samo kao slika nadnaravnoga u svijetu "sigurnom"
od svih promjena. Osim toga, nadnaravne pojave i bia obiljeavaju se kao takvi
upravo da bi im se dodijelili markeri irealnoga i time napravile stroge granice ovoga
i onoga svijeta. Takvo znaajno obiljeje usmenih predaja ini razdvojnu crtu
kreiranja izmeu bajki i usmenih predaja.
Kada opisuje fabulu u najirem smislu, Lthi shemu bajke opisuje ovako: Radnja
bajke slijedi jednostavnu shemu problem rjeenje. Ona je jasna i esto se odvija
u dvije ili tri epizode8 (Lthi 1996: 25). Jasno usmjerenje definira bajku i takoer
definira njenu funkciju: razrjeenje i rjeavanje problema posredstvom promjene
lika iz tragiara u postavljanju problema do njegova nestanka kada lik postaje
junak. Na neki nain se moe govoriti o svojevrsnoj edukativnoj ili ak pedagokoj
ulozi koju bajka predstavlja posredstvom simbola i odnosa prema postavljenom
problemu. Takvom stavu se priklonio Bruno Bettelheim koji je pokuao predstaviti
bajke kao splet direktnih i subliminarnih simbola i poruka koje trebaju reflektirati
djeju stvarnost kao i njihovu ulogu u obitelji.
(...) moje zanimanje za bajke nije plod takve strune analize njihovih vrijednosti.
Ono je, naprotiv, posljedak sljedeeg pitanja to sam ga sebi postavio: zato, po
mom iskustvu, djeca (...) nalaze da ih narodne bajke vie zadovoljavaju od svih
ostalih pria za djecu? (Bettelheim 2000: 15)
Funkcija bajke koja lei u postavljanju problema i njegovu rjeenju, u usmenim

predajama tu zamjenjuju sasvim drugaije i vieznane radnje. Likovi koji
grade fabulu bajke predstavljeni su vie kao likovi nego kao karakteri. Njihova
jednodimenzionalnost i nepromjenjivost nisu slaba karika, ve stilsko i formulativno
obiljeje. Funkcija takvih bajki nije zbliavanje s itateljem ili sluateljem, njihova
funkcija lei u prijenosu ideje, poruke i smisla te upravo zbog toga ostaju maskirani
u fabuli kako bi se ideja lake zapazila te kako bi se odreene ljudske osobine
lake ocrtale i primijetile. Naravno, njihova jednodimenzionalnost stvara dojam
izostanka dubine ili kako Lthi to naziva: Flachenhaftigkeit, odnosno plonost
(Lthi 1986). Nedostatak dubine vidi i u ekstremnoj pojavnosti rekvizita u prii.
Kao primjer navodi kako se oni manifestiraju u ekstremima te se esto u opisima
8
Die Mrchenhandlung folgt dem einfachen Schema Problem Lsung. Sie ist berschaubar und wird
oft in zwei oder in drei Episoden dargestellt.
209
pojavljuju ili trone seoske kuice ili sjajni dvorci. Rekviziti u bajkama su uglavnom
kreirani u ekstremnim formama, ali predstavljaju cjelokupni mogui spektar jedne
stvari. Kua moe biti oskudna brvnara ili velianstveni dvorac9 (Lthi 1996: 25).
Analizirajui usmene predaje, uoava se kako odnos prema nadnaravnom uvelike
odreuje njihovu funkciju. Iako se ne moe govoriti o zajednikoj funkciju usmenih
predaja, moe se govoriti o nekim osnovnim usmjerenjima i idejama i porukama
koje usmene predaje promiu i prezentiraju. Odnos junaka usmenih predaja prema
nadnaravnom je refleksija opedruvenoga stava prema nadnaravnom. Bajka
u svojoj formi ima utkane ideje o univerzalnosti poruke, dislociranosti radnje,
nepoznatih toposa i nedefiniranoga vremenskog razdoblja. No, za razliku od takvih
strukturnih zahvata unutar svake formom definirane bajke, kod predaja se uoava
upravo suprotan kod pristupa.
2. 2. Razlikovni elementi predaje i bajke
Prva je os razgranienja pristupa promatranja prie u odnosu pojmova pria i

istina. Osnovno razlikovanje tih pojmova, pa ak i njihovo razgraniavanje kroz
suprotnost odnosa, detektira priu kao neto to pripada mati, izmiljenom,
nezbiljskom i iracionalnom (Solar 2004: 116). Naravno, pri prouavanju razlika
izmeu bajke i predaje, takvoj dihotomiji treba pristupiti oprezno jer se u obje forme
fantastino namee kao razlikovni element, iako Lthi kao gradivni i deskriptivni
element odreenja bajke navodi kompoziciju te se fantastika manifestira na dva
slina, ali u mnogoemu razlikovna naina (Lthi 1996). Dakle, razgranienje izmeu
bajke i predaje lei na nekoliko meusobno povezanih osi. Prva os razgranienja je
u odnosu prema fantastinom. Taj pristup u naelu odreuje samu osnovu pristupa
i postupka primjene fantastinoga. Druga je os razgranienja kompozicija koja je
kod bajke jasno definirana i ne doputa nikakva odstupanja. Predaja takoer ima
definiranu formu koja ipak doputa odreena odstupanja po pitanju tematskih
skokova i strukturalnih araniranja koja ovise o kazivau i o okolini u kojoj nastaje
kao produkt usmenoga stvaralatva. Okolina moda u najveoj mjeri odreuje
prirodu predaja kao i njezin specifikum koji e diferencirati predaje u manje, zavisne
cjeline s manjim ili veim udjelom fantastike. Saznanja koja Ben-Amos prenosi o
folkloru odnose se i na usmeno umjetniko stvaralatvo u obliku predaje.
Pripovijedanje je pria; zbog toga su, pripovjeda, njegova pria i njegova publika
u meusobnom odnosu kao dijelovi (...) komunikacijskog dogaaja. Folklor
je djelovanje koje se odvija u tom trenutku. To je umjetniko djelovanje (...)
Folklor je, u tom smislu, drutvena interakcija posredstvom umjetnosti medija
i varira od ostalih oblika govora i gestikuliranja. Ova razlika je zasnovana na
nizu kulturalnih konvencija, prepoznata i prihvaena od svih lanova grupe
(...). Drugim rijeima, definicija folklora nije jedino analitiki konstrukt (...) on
ima kulturoloku i drutvenu osnovu10 (Ben-Amos 1971: 10).
9
Die Requisiten im Mrchen sind meist in extremer Form gestaltet, vertreten aber das gesamt mgliche
Spektrum einer Sache: Ein Haus ist entweder eine rmliche Htte oder aber ein prunkvolles Schloss.
10
The telling is the tale; therefore, the narrator, his story and his audience are all related to each other as
components (...) of communicative event. Folklore is the action that happens at that time. It is an artistic
action. (...) Folklore in that sense i a social interaction via the art media and differs from other modes
210
Trea razlikovna os je poruka koju se odailje recipijentima. Kao to je ve

navedeno, Lthi poruku bajke opaa u postavljanju problema, razrjeenju i
konanom rjeavanju problema. Ve do sada je poznato kako predaje nemaju
tendenciju postavljanja problema niti njegova razrjeenja. Samim time, bajka ima
funkciju koja je usmjerena prema recipijentu i stvorena je ne kao dio osobnoga
ili kolektivnoga iskustva, ve kao pria u irem smislu, koja svoju namjeru
ostvaruje preko gradivnih i kompozicijskih elemenata koji su pomno kreirani u
pripovjedakom umijeu kazivaa.
Slino razrjeenju problema iz bajke, kroz predaju motive objanjenja
nepoznatoga i nadnaravnoga moemo promatrati kroz motive svjedoenja i
prijenosa istinitosti poruke koja se prenosi. Naravno, odvie je smjelo promatrati
pokuaj pojanjenja nadnaravnoga kao postavljanje i razrjeavanje problema koji
se kao prepreka postavljaju u bajci. Naravno, prodor fantastinoga i nadnaravnoga
u realni svijet moe se promatrati kao svojevrsni problem ijem se razrjeenju
tei. Meutim, za razliku od tradicionalnoga pripovjednog pristupa u formulaciji
bajke, u predajama nije jasno definirano "razrjeenje", odnosno objektiviziranje
nadnaravnoga i fantastinoga. Ne samo da nije jasno definirano nego u velikom
broju predaja i ne postoji. Problem koji bi se postavljao pred aktere u predajama
mogao bi biti upravo strah koji bi trebalo prevladati, ak njime i ovladati.
etvrta je os razlikovanja u pristupu likovima koji se javljaju u pripovijedanju.
Dok su likovi u bajkama ploni i jednolini u kontekstu plonosti same radnje
(Lthi 1986), likovi predaja su stvarne osobe, esto puta imenovane i kronoloki
definirane kao pojedinci predstavnici svojega drutva, svoje okoline.
2. 3. Poetika simbola i motiva bajke u kontrastu s predajama
Naravno, kada je rije o gradivnim elementima bajke koji se razlikuju od

predaja, potrebno je naglasiti vrlo snaan utjecaj kda simbola. Bilo da se radi
o klasinim simbolima metaforike prirode, bilo da se radi o subliminarnim
porukama, potrebno je prihvatiti da simboli u bajkama igraju svoju ulogu u odnosu
na recipijenta.
Simboli su najee imali vee znaenje od onoga literarnoga:
Prouavanje prirode simbola koji su koriteni u razliitim kulturama, u ritualu,
u izvedbama i u svakodnevnom ivotu gdje puno znaenje zahtijeva vie od
pisane ekspresije. Simbol sadri dvije komponente vrst, vidljiv, ili na neki
drugi nain osjetljiv znak te ideja na koju upuuje11 (Turner 1997: 25).
Osnovna razina simbola koju recipijenti uoavaju je ona razina koju su usvojili
kroz aktivni odgoj u kojem su usvajali vieslojne sustave simbola i njihova znaenja.
of speaking and gesturing. This distinction is based upon sets of cultural conventions, recognized and
adhere by all the members of the group (...). In other words, the definition of folklore is not merely an
analytical construct (...) it has a cultural and social base.
11
The study of the nature of the symbols used in different cultures, in ritual, in performances, and in
daily life where full meaning requires more than literal expression. A symbol has two components a
solid, visible, or otherwise sensory sign and the idea to wich it points.
211
Poevi od neverbalnih znakova i njihova dekodiranja, nastavivi preko usvajanja

jezinoga koda pa sve do kategorije drutvom i okolinom uvjetovanim slojevima
simbola i interakcijskih kodova, potencijalni recipijenti verbalne tradicijske kulture
ve kao djeca prihvaaju razliite kodove i simbole koji ih okruuju kao dio
nematerijalne batine civilizacije kojoj pripadaju. Naravno, u tom kontekstu treba
promatrati jezik kao sustav znakova i kategorija koje se, u konanici, u govoru
manifestiraju kao jedan od gradivnih elemenata verbalne kulture. Razumjevi da su
jezik i govor kao kategorije u pripovijedanju usvojeni sa svim svojim simbolikim
i civilizacijskim vrijednostima, moe se utvrditi kako zakonitosti bajke podlijeu
zakonitostima jezika i civilizacije u kojoj nastaju, a oituju se kao drutvena
injenica. Bajku i predaju treba promatrati kroz sustav znakova koji se ostvaruju
u motivima, a koji su svojstveni jednom drutvu i zajednici. Carl Gustav Jung daje
pogled na razumijevanje simbola koji se "taloe" u podsvjesnom:
Razum nam postavlja preuske granice i eli da prihvatimo samo ono to je
poznato a i to s ogranienjima te da ivimo u poznatom okviru, kao da
smo sigurni koliko se daleko ivot doista prostire. A zapravo, iz dana u dan
ivimo daleko izvan granica nae svijesti bez naega znanja, ivot nesvjesnog
takoer se odvija u nama. (...) No kada smo kadri osvijestiti vie nesvjesnog i
vie mitskog, u cjelinu uklapamo vie ivota (Jung 2004: 412 413).
Gradivne i kompozicijske elemente u bajkama treba promatrati kao

rezultat svjesnoga umnog napora da se poruka predstavi na nain koji u svojoj
konstrukcijskoj shemi sadri pravila i kodove po kojima jedna takva verbalna
tvorevina treba nastati. Naravno, kazivaeve intervencije i interpretacije sa sobom
donose interpretacijske oscilacije pri kazivanju bajki. U tom kontekstu, potrebno
je uoiti odnos inovacije i tradicije, pripovjedaeve vezanosti i slobode, zadane
strukture i osobnoga stvaralatva. Zbog tih vrstih strukturnih odrednica i zbog
emisijske tendencioznosti bajke, ak i loe ispriana bajka po svojoj strukturi ostaje
bajka (Bokovi-Stulli 1983: 124). Mit u svojoj strukturi moe primiti i epizode koje
se granaju na osnovnu mitsku priu, no uvijek e osnovna poruka biti prenesena
i emitirana recipijentima. Mit moe podnijeti ak i njegovo moderniziranje
za potrebe adaptacije novom drutvu u kojem se prenosi i ak ni tada nee biti
naruena njegova osnovna poruka ukoliko se u strukturnom konceptu zaista
prenese jedna jedina temeljna poruka mita koja se moe svesti i na jednu reenicu
pa i rije. Za bajke je takoer svojstveno da svoju poruku mogu prenijeti unato
ekstenzivnim deskriptivnim dijelovima i multipliciranjima pojedinih epizoda gotovo
do u beskonanost, ukoliko bajka u konanici prenosi zadanu poruku. Naravno,
formulativnou izraza pri generiranju bajki pripovjeda predstavlja likove i odnose,
koji se po svojem tendencioznom stavu mogu usporediti s mitskim pripovjednim
strukturiranjem, no ono to je vanije od samih pripovjedakih intervencija poruka
je i svrha bajke u njezinu simbolikom spektru.
Djeca, kao recipijenti, esto valoriziraju bajke prema njihovu kraju i razrjeenju,
odnosno prema vrsti poruke koju sama bajka odailje. Vodei se maksimom
"sretnoga zavretka", ograniavaju manevarske intervencije izmjena poruka bajke
te se pri nastanku bajke ve unaprijed poznaje razrjeenje. Percepcija i odreenje
bajke iz kuta recipijenta lei u prepoznavanju njezina konanog usmjerenja:
212
Narodne bajke sretno zavravaju, jer u njima uvijek, uvijek, uvijek dobro pobijedi
zlo (Vrki 1996: 473)! Promatrajui simboliku razinu bajki, moe se rei da je i
sama definiranost svretka bajke jo jedan simbol, kd, subliminarna poruka ideje.
Simbolika razina koju djeca kao recipijenti dekodiraju je ista ona razina simbola
koju su im roditelji i drutvo prenijeli. Potiui prijenos spleta kdova i simbola
kroz godine i stoljea, drutvo koje generira bajke koristi upravo te simbole koje je
steklo kao dio kolektivne svijesti, kolektivnoga vora ideja, simbola i kodova koji
se manifestiraju u ljudskoj govornoj aktivnosti. Osim govora koji funkcionira kao
produena ruka jezika, u bajci se manifestira simbolika razina likova, njihovih
funkcija i meusobnih odnosa. Postoji nekoliko kategorija u bajci koje se mogu
prepoznati kao jezik simbola.
Lthi govori o Flachenhaftigkeit-u, plonosti koja se javlja u bajkama i u tom
kontekstu vidi monolitnost plonosti karakterizacija i opisa. Ta plonost, meutim,
nije rezervirana samo za karakterizacije i opise, ona je prisutna i u drugim razinama
razumijevanja bajke. Poevi od promatranja likova u bajkama, moe se uoiti kako
oni dobivaju karakterizaciju u kontekstu odnosa prema dobru i zlu. Distinkcija
dobra i zla jasno je predstavljena u bajkama, ali je isto tako ta distinkcija i cilj koji se
eli postii u odailjanju poruke recipijentu. Naravno, usvajanje ideje je proces koji se
gradi dugo i gotovo neprimjetno. Usaivanje poruke i ideje provodi se putem spleta
simbola, mikroporuka i naoko naivnih ini koje u kontekstu bajke izgledaju suvini,
ali su upravo oni elementi gdje subliminirano prolazi barijeru prihvaanja poruke. U
tim simbolima nalazi se jasna poruka o razlikovanju dobra i zla. Poruke o distinkciji
mogu se vidjeti na razliitim razinama simbola, poevi od vizualnoga identiteta
likova po kojima se dobro oituje u ljepoti, a zlo u runoi, preko auditivnoga i
jezinoga identiteta u kojem se dobro predstavlja kroz ljubazan i ludistiki jezik, a
zlo kroz naredbene reenice i iskaze bogate vjetim govornitvom u kojem se skrivaju
prave namjere, do pripovjedaevih intervencija u naraciji gdje koristi sugestivne izraze
poput ... a to nije bilo lijepo od njega ... Kroz svjesni oblikovni sustav plonosti lake
se odailje poruka i usvaja bitno. Na taj se nain u pripovijedanju eliminiraju sva
nepotrebna deskriptivnost i intervencije pripovjedaa kojima se produbljuje lik do
razine karaktera. Nepromjenjivost funkcija likova takoer funkcionira kao simbol
koji recipijent treba prihvatiti kao pristup i kao kategoriju ivljenja. Osim toga,
kako bi se poruke o svladavanju prepreka i o usvajanju bitnih tekovina civilizacije
i drutva to bolje adoptirale kod recipijenata, koriste se simbolike vrijednosti
brojeva, kako u odreivanju vrijednosti i kategorija, tako i u repetitivnosti iznoenja
poruke o dobrom i loem. Tako je esta narativna intervencija pri generiranju bajke
koja se sastoji od trostrukoga ponavljanja dijaloga, akcije ili formulainoga izraza
kako bi se pojaala intenzivnost poruke. Osim to se pojaava intenzitet informacije
koja se tri puta objavljuje, pri uveavanju znaenja, ulogu igra paralelno i dvostruka
pogreka, odnosno pokuaj koji ukazuje na naine koji ne daju rezultate, da bi se
na kraju, u najveem intenzitetu impulsa uspjeh izrazio u treem pokuaju u kojem
je vidljiva svrha prva dva propala pokuaja koja su dovela do cilja. Na taj se nain
alje poruka nagraenom trudu koji je rezultat pogreaka.
Navedene metode su tek jedan mali dio kompleksnoga spleta motiva i simbola
koji se prenose recipijentu. Primjerice, zastupljena su i percepcijska miljenja koja
se gotovo i ne mogu nazvati stereotipi jer su ujednaene poruke simbola dovele do
213
prepoznavanja njihova jedinstvenog koda koji s pozicije retroaktivnoga promatranja

simbola s novoga, analitikoga poloaja, postaje "stereotip" prepoznatljiv u drutvu.
No, svi ti simboli su namijenjeni upravo tom drutvu koje je kroz pojedinana
dekodiranja simbola dolo do kolektivne spoznaje o stereotipu i njegovoj rairenosti.
Na taj nain i drugi simboli prolaze rekognitivnu fazu od individualne do kolektivne
afirmacije. U tom trenutku dolazi do svijesti o kategorijama socijalne interakcije
tradicijske kulture koja se ve moe nazivati kulturnom nematerijalnom batinom.
Spoznaje koje recipijenti batine iz bajki drugaije su od onih u predajama.
Dok se spoznaja u bajkama svodi na osnovne, repetitivne vrijednosti, u predajama
spoznaja ne mora nuno postojati. Razrjeenje problema kao poruka takoer ne
mora biti prisutna u usmenim predajama.
Jasno preciziranje likova u predajama, odnosno, njihovo odreenje postojanja
u prostoru i vremenu, odreuje predaje kao prie u iju se zbiljnost treba vjerovati,
smjetajui na taj nain predaje na savitljivu granicu s mitom. One nose obiljeje
mitske prie, ali isto tako i obiljeje memorata i kronikata. Bajka u svojoj medijalnoj
kategoriji sadri fabulat, no kronikat i memorat prestaju biti svrhoviti za bajku.
Kada fabulat i kronikat nedostaju u jednadbi pripovijedanja, recipijenti su
spremni promatrati tu narativnu tvorbu kao neto izmiljeno i irealno, bez osnove
u stvarnom svijetu, ili bolje reeno u iskustvenom svijetu. Predaje, nadalje, u svojoj
kompoziciji, prenose podatke koje daje kaziva kao logine i istinite elemente.
Ako bi se usmene predaje promatralo u tom svjetlu, onda bi se uvelike pribliili
Proppovoj predodbi mita kao pripovijetke o bogovima i boanskim biima u
iju zbiljnost narod vjeruje. Osim toga, jasnu distinkciju izmeu bajke i predaje
ini odnos prema dobru i zlu. Kao to se u bajkama likovima i odnosima pristupa
u kontekstu Lthijeva Flachenhaftigkeit-a, tako se u njima dobru i zlu pristupa
po istom kodu, odreujui suprotnosti odnosa kao to su star mlad, blizu
daleko, malo mnogo, hrabar straljiv, brz spor itd. U predajama su ti odnosi
suprotnosti nedefinirani i nisu ispotovani. Jedini kontekst suprotnosti moe se
djelomino vidjeti u dihotomiji realno fantastino, no i ta dihotomija funkcionira
po sasvim drugaijim zakonitostima, predstavljajui ta dva odnosa kao dio jednoga,
polarnoga svijeta ije se postojanje opravdava izrekom: emu ima imena, ima i
simena. Jedinstvo fantastinoga i realnoga u bajkama je toliko proeto da se jedno
od drugoga ne mogu odvojiti. U predajama pak otra granica fantastinoga i
realnoga biva u sreditu pripovjedake i iskustvene prakse. Fantastino u predajama
dokaz je boanske moi i svemoguega djelovanja jer doputa njihovo postojanje.
Drutvo u kojem takve predaje nastaju prihvaa mogunost fantastinoga prodora
u realni svijet samo zato jer je, u religijskoj batini, spremno razumjeti da duhovni
svijet, ba poput realnoga, ima mnoge oblike pojavnosti, ostavljajui tako prostora
svemu iracionalnome unutar realnoga.
Svjedok nadnaravnih bia i pojava esto se skriva i samo promatra tijek
dogaaja. Na taj nain odraava stav pojedinca, a i drutva iz kojega dolazi, stav
da nadnaravno prodire u njihov stvarni svijet i da je takvo to rijetko i krhko u
odrivosti. Gotovo se polazi od ideje da prodor nadnaravnoga dolazi sluajno i
odlazi vrlo brzo, esto uzdrmano prisustvom obinih smrtnika, ljudi. Lthi,
analizirajui predaju u odnosu na bajku, uvia da kontakt ovjeka i nadnaravnoga
u predajama izaziva strah i zanimanje (Bokovi-Stulli 1991: 169).
214
3. Fantastika i fantastino u usmenim predajama
Karakteristika usmene knjievnosti koja ju u velikoj mjeri diferencira od pisane

knjievnost je usmenost, kao forma nastajanja, izvoenja i ouvanja. Kategorija
usmenosti vrlo jasno obiljeava usmenu knjievnost i samim time ju odreuje i
usmjerava. Ve se Roman Jakobson i Pjotr Bogatiryev osvru na De Saussureov
sustav langue i parole (De Saussure 1993: 30) u kojem je langue sustav znakova u
odreenoj ljudskoj zajednici, a parole primjena toga sustava u komunikacijskom
inu, utvrujui tako osnovnu razlikovnu komponentu pismenosti i usmenosti u
razvoju pojedinih knjievnosti (Jakobson i Bogatirjov 2010: 3133). Osim toga, kao
to je neka inovacija u jeziku objektivna tek prihvaanjem od cjelokupne zajednice,
tvrde Jakobson i Bogatiryev tako je pojedina folklorna injenica objektivna u
postojanju tek kada ju prihvati cjelokupna zajednica.
Usmenoknjievne predaje, a posebno one koje se nazivaju demonoloke
i mitske/mitoloke, imaju nekoliko odrednica koje ih odvajaju od usmenih i
knjievnoumjetnikih bajki. Osim odrednica koje se mogu prepoznati na osnovi
pripovjedne konstrukcije, jezgrovitosti i pojednostavljivanju izraza, kategorija
fantastinosti pomae u determiniranju bajke, fantastine prie i usmene mitske
predaje (Bokovi-Stulli 1991: 172). Osobine demonolokih predaja utvruju se
izrazom, temom, prisutnou fantastinih elemenata i spremnou da se u iskaz
vjeruje. Opeprihvaeno je da se u istinitost predaja vjeruje, za razliku od bajki
(Todorov, Bokovi-Stulli, Marks). Pripovjedai bajki i njihovi sluatelji pristaju na
konvenciju da bajku ini izmiljeni sadraj. Upravo na toj distinkciji vjerovanja
temelje se dvije razliite poetike usmenih predaja i bajki. Naravno, postoje
mehanizmi ostvarivanja tih poetika. Kod bajke su to mehanizmi nepoznatoga
toposa, nepoznatoga vremena radnje (vrlo esto davna prolost), paralelnoga
postojanja stvarnoga svijeta i fantastinoga svijeta. Predaje svoju poetiku ostvaruju
i mehanizmima uvjeravanja koje Evelina Rudan naziva formule vjerodostojnosti
(Rudan 2006). Kako bi postigli da recipijenti vjeruju onom to je ispripovijedano,
kazivai navode mjesto i vrijeme radnje, sudionike i svjedoke smjetajui na taj
nain likove i temu predaje u realni kontekst. esto puta radi se o "ja" formi
pripovijedanja, gdje se pripovjeda postavlja kao svjedok i kao jamac istine. Svijet
predaje je stvarni svijet kakav svi poznajemo, stoga se pojava udnoga i udesnoga
prikazuje kao iznimna situacija prodora nadnaravnoga u stvarni svijet. O prodoru
nadnaravnoga u na, stvarni svijet, piu Maja Bokovi-Stulli (1991), Tzvetan
Todorov (1987) i Vladimir Biti (1981).
Predaje se u kontekstu fantastinoga razlikuje od bajki upravo preko
razumijevanja i prezentiranja fantastike i nadnaravnoga. Max Lthi, analizirajui
predaju u odnosu na bajku, primjeuje kako u predajama dolazi do kontakta
izmeu nadnaravnoga, fantastinoga i stvarnoga. U tom "procjepu" kroz koji ulazi
tajanstveni i neistraeni svijet, ovjek pronalazi zanimanje, ali i strah. Intrigantnost
nadnaravnoga vee se uz strah dok se u bajkama nadnaravno i fantastino ne
doivljava kao udno. "Ovaj" i "onaj" svijet u bajci su svedeni na jednu razinu,
iako ta razina nije jednodimenzionalna. Jasno je i da u nekom djelu moemo
prepoznati fantastine elemente a da oni nisu njegov raison dtre. Fantastika, naime,
nije iskljuiva kategorija: u neka djela prodire na margini, a neka proima cijela
215
(Mrdulja Doleal 2012: 19). Slino je i s odnosom bajke i usmene predaje. Bajke
fantastika u cijelosti proima, dok se u predajama fantastika probija poput motiva
o nadnaravnom u strukturu samoga iskaza. Upravo u tom kontrastu egzaktnoga i
fantastinoga, u mitskim i demonolokim predajama javlja se "procjep" u kojem
se razvijaju fantastini motivi uvjetovani drutvenom i mitskom kategorijom, inei
tako sintezu kolektivnih predodbi o nadnaravnom i nezemaljskom.
U usmenim predajama takoer postoje nadnaravni dogaaji i nadnaravna bia,
ali se ona otro diferenciraju od svega to je s "ove" strane svijeta. Usmene predaje
pripovijedaju vie o razlikama, nego o sponama s nadnaravnim svijetom (Bokovi-
Stulli 1991: 169). Slijedom razumijevanja stvarnosti i prirode, razvijaju se percepcije
o drugom i drugaijem koje se manifestira u obliku fantastike, a time i udesnoga i
nadnaravnoga. Osim kolektivne predodbe drutva o nadnaravnom i fantastinom
u kojem se oituje cijeli spektar udnoga, udesnoga i fantastinoga (Todorov
1987: 4649) prisutna je i uloga kazivaa, kreatora prie koji odluuje o kategoriji
fantastike sluei se adekvatnim sieom, formulacijama, stilskim odrednicama i
kategorijama. No, pri stvaranju toga narativa, smatra Callois, potrebno je postii
uvjerljivost, a ona se ostvaruje kroz potivanje granica nemoguega i udesnoga:
Za Cailloisa, ustroj fantastike posjeduje vlastiti etiki kod koji pomae u
jasnom odreivanju udesnog i znanstvenofantastinog. Taj princip se poneto
razlikuje od popularne tradicije u kojoj pripovjeda moe kombinirati sve
elemente fantastike u narativima. (...) Fantastina pria ima svoj kredibilitet
jedino u alkemiji prirode zadaa pripovjedaa je da to uini takvim i ona
se ostvaruje izmeu te dvije domene. Sfera fantastinog imaginarija mora prei
preko granica nemogueg kako bi se prekinuo poredak onoga to je mogue12
(Fourasti 1992: 115).
U tom smislu treba obratiti pozornost na oblik pojavnosti fantastinoga.

Maja Bokovi-Stulli opisuje predaje kao one u kojima nadnaravno stvara rascjep
izmeu realnoga i fantastinoga (Bokovi-Stulli, 1991: 160172; 1997: 21). Osim
toga, Roger Caillois takoer uoava jasne granice fantastinoga kroz percepciju
bajkovitoga fantastinoga i onoga nadnaravnoga koje se namee realnom svijetu:
Vidim jednu kapitalnu razliku, do toke gdje se pitam je li takav kontrast
onemoguuje pojanjavanje granice fantastike. Naposljetku, moe izgledati
veoma neobino da se duha percipira kao bie svijeta mate, poput ogra ili
leprechauna, bia koja nisu nita manje fantastina, i da se svrstavaju u izmiljeni
vilinski svijet. Vano je razumjeti razliku izmeu ova dva pojma koja se tako
esto mijea. Vilinski svijet je udesan svijet koji je dodatak stvarnom svijetu,
bez opasnosti da narui njegov integritet13 (Caillois 1966: 78).
12
Pour Caillois, le rgime du fantastique dtient son propre code dontologique qui permet nettement de
le diffrencier du merveilleux et de la science fiction. Il se dtache quelque peu de la tradition populaire
qui fait que le conteur sautorise toutes les fantasies ou cascades narratives sous prtexte de rendements
imaginaires. (...) Le rcit fantastique nest crdible que si une alchimie naturelle - le travail du narrateur
consistant a la faire apparatre comme telle - seffectue entre ces deux domaines. La sphre de limaginaire
fantastique doit dpasser les limites de limpossible de faon briser lordre des choses concevables
(Fourasti 1992: 115).
13
Je vois la une diffrence capitale, tel point que je me demande si pareil contraste naide pas prciser
les limites propres du fantastique. Car enfin, il peut sembler fort trange quun fantme soit senti comme
216
Takva distinkcija nije dovoljna da se u potpunosti razumije pojavnost

nadnaravnoga u mitskim i demonolokim predajama.
3. 1. Odreenje fantastike i fantastinoga u usmenim predajama;

kritika pristupa Tzvetana Todorova
Tipsko odreenje usmenih predaja zasnovano je na omjeru istinitosti i fantastike

i esto su granice izmeu tih odnosa nejasne. Usmene predaje tematski govore o
nadnaravnim biima i elementima i o srazu, susretu ovjeka i nadnaravnoga.
Unato injenici da je iroki spektar fantastinih motiva poznat mnogima, nisu
svi dovoljno sposobni za prepriavanje ili pripovijedanje. Stoga takvi "svjedoci"
kontinuiteta i motivskoga svijeta usmenih predaja funkcioniraju samo kao medij,
ne i kao stvaralaka snaga. Takve kazivae Carl Wilhelm von Sydow naziva
"pasivni prenosioci tradicije" (von Sydow 1999: 144). Oni nisu u funkciji kreiranja
predaje, ali se ne smiju izuzeti iz stvaralakoga procesa onoga pojedinca koji stvara
usmenu predaju jer su upravo oni receptori kvalitete i adekvatnosti predaje. Osim
toga, vanost istinitosti ili fikcije predaje itekako utjee na recipijente. Ve prije je
napravljena distinkcija izmeu uvjetovane istinitosti i iste mate u predajama i
bajkama (Todorov 1987: 2835; Bokovi-Stulli 1991: 163). Kao takva, fantastika
se u bajkama i predajama promatra kao nadnaravnost koja ili postoji paralelno
sa stvarnim svijetom ili prodire u stvarni svijet kao dokaz nadnaravnosti koja
koegzistira sa stvarnim svijetom ili pak gradi jo vee razlike sa stvarnou.
Definiranjem fantastike i fantastinoga u bajkama i predajama, Todorov
definiciju temelji na distinkciji vjerovanja ili nevjerovanja u itateljskoj/slualakoj
recepciji.
Posmatra dogaaja se mora odluiti za jedno od dva mogua rjeenja: ili je re
o zabludi ula, proizvodu mate, te zakoni sveta ostaju onakvi kakvi su, ili se to
doista zbilo, dogaaj je sastavni deo stvarnosti, ali tada ovim svetom upravljaju
zakoni koji su nama nepoznati (Todorov 1987: 29).
Prijelaznu fazu Todorov prepoznaje u itateljevu kolebanju u prihvaanju

nadnaravnih elemenata te smatra da samo kolebanje daje "ivot" fantastici, a
vjerovanje u nadnaravne elemente smanjuje potencijalne mogunosti fantastike.
Fantastino prema Todorovu postoji samo u iekivanju, u neizvjesnosti. U trenutku
kada recipijent odabere izmeu proizvoda mate i stvarnoga dogaaja, fantastino
se naputa. Odnosno, pojam fantastinog odreuje se odnosom prema pojmovima
stvarnog i imaginarnog (Todorov 1987: 29).
Pratei taj obrazac, fantastino u usmenim predajama mitskoga i demonolokoga
tipa postojalo bi samo u neizvjesnosti odluke je li budui dogaaj mata ili je stvarni
dogaaj. No u mitskim i demonolokim predajama kazivai daju jasno odreenje
da su opisani motivi nadnaravnoga uistinu nadnaravni te tako onemoguuju
faisant partie de lunivers fantastique, quant un ogre ou un farfadet, cratures non moins surnaturelles,
ressortissent simplement a la ferie. Il est important de distinguer entre ces notions proches et trop
souvent confondues. Le ferique est un univers merveilleux qui sajoute au monde rel sans lui porter
atteinte ni en dtruire la kohrence (Caillois 1966: 78).
217
recipijentu da sam utvrdi radi li se o realnom dogaaju ili proizvodu mate. Upravo
formule vjerodostojnosti na poetku pripovijedanja unaprijed nude odgovor na
potencijalnu neizvjesnost odluke te se na taj nain afirmacija Todorovljeve ideje o
neizvjesnosti odluivanja ini tee ostvarivom. Kazivai daju jasno do znanja da se
radi o realnom dogaaju u kojem se pripovijeda istina, ali isto tako jasno daju do
znanja da sva nadnaravna bia u toj predaji pripadaju fantastinom i udesnom.
Zbog formula vjerodostojnosti, tonoga odreivanja lokacije dogaanja predaje
i svjedoka fantastinom dogaaju mogunost ostvarivanja fantastinoga prema
Todorovu je smanjena gotovo do nepostojanja. udesno je upravo ono to po
Todorovu omoguuje precizniju distinkciju unutar kategorije fantastinoga.
On tako uvodi kategorije: isto udno, fantastino udno, fantastino udesno,
isto udesno (Todorov 1987: 49). Meutim, pri prouavanju usmenoknjievnih
narativa u udjelu pojavnosti nadnaravnih elemenata koji se opisuju kao prodor
"nadrealnoga" svijeta u "realni" svijet vano je istaknuti da Todorov primjere
fantastike prouava na primjerima pisane knjievnosti te se njegovo opisivanje
fantastike u knjievnosti zasniva na drugaijim temeljima od fantastike u
usmenim predajama. Tako on, primjerice, prouava razvoj ideje fantastike na
primjeru djelovanja Alvara, glavnoga lika u prii Le Diable Amoureux koju je
napisao Jacques Cazotte (Sandner 2004: 135136). Njegovo poimanje fantastike
i fantastinosti lei u neizvjesnosti koja slijedi u trenutku u kojemu naracija moe
krenuti u dva ili vie smjerova. U tom "rascjepu" postoje oekivanja kod itatelja
koja se odreuju kao fantastina te se razrjeenje fantastine ideje odvija daljnjim
itanjem te se kao takva prestaje:
Ideje [Tzvetana] Todorova mogu biti primijenjene u iroj diskusiji strukture
fantastike u kontekstu jednostavnog pogleda da se razrjeenje trenutka
fantastike uistinu nikad ne razrijei sam od sebe onako kako je predloeno;
udno i krajnje udesno, kako druge kritike fantastike svjedoe, ostaju i dalje
duboko uznemirujui primjeri nesigurnog i udesnog u literaturi14 (Sandner
2004: 135).
Razvojem se intenziteta fantastinoga dolazi do kategorije istoga udesnoga

koje predstavlja "isti" oblik fantastine prie. No, takvu skalu problematizira i
u kontekstu znanstvene fantastike nadograuje i djelomino osporava Christine
Brooke-Rose u djelu A Rhetoric of the Unreal: Studies in Narrative and Structure,
Especially of the Fantastic (Brooke-Rose 1983: 74).
Fantastino u mitskim i demonolokim predajama, prema kazivaima, ujedno
je stvarno i nadnaravno. Takvom percepcijom fantastinoga kazivai legitimnost
predaje vide u jasnim odreenjima lokacije, sudionika i jamstvu istinitosti posredstvom
trezvenosti. Razliito od bajke, predaje kazivai promatraju kao dio stvarnoga
ivotnog iskustva. Zbog toga se primjenjivost Todorove ideje o fantastinosti
u iekivanju ne moe traiti u usmenim predajama mitskoga i demonolokoga
karaktera. Fantastino u ovim tipovima predajama dobiva kolokvijalno znaenje u
14
Todorovs ideas can be adapted to more general discussion of the structure of the fantastic by means
of the simple observation that the resolution of the moment of fantastic "hesitation" does not ever really
resolve itself as neatly as has been sugested; both the uncanny and the outright "marvelous", as other
critics of the fantastic attest, remain profoundly unsettling literatures of uncertainty and wonder.
218
kojem predstavlja sve nadnaravno i sve ono to prelazi granice moguega. Na kraju,
udesno je protutea banalnosti i jednolinosti svakodnevice (Le Goff 1993: 40).
S druge strane, kazivai iz emske perspektive promatraju fantastino u
predajama i jasno ga odreuju u kontrastu s realnim svijetom u kojem ive. Procjep
izmeu nadnaravnoga i realnoga jasno prepoznaju i prema njemu se tako i odnose.
Kazivaima je jasno da je pojavnost nadnaravnoga u ovim tipovima predaja realni
dogaaj, no sama nadnaravnost onoga to se manifestiralo u realnom svijetu za
njih je takoer oblik stvarnosti koji objanjavaju frazama emu ima imena ima
i simena i kolko vidljivog, tolko i nevidljivog. Iz navedenoga se razloga navodi
koncepciju fantastinoga koju postavlja Todorov, no ne i kao kategoriju daljnjega
kategorizacijskog segmenta u odreivanju dihotomije izmeu mitskih i demonolokih
predaja. Fantastika, kako ju promatra Todorov, nije istovjetna fantastici u usmenim
predajama koja podrazumijeva pojavnost nadnaravnih bia i pojava koje se nalaze
u dihotomiji naravnoga i nadnaravnoga. Termini fantastika i fantastino u daljnjem
e tekstu sluiti kao zajedniki pojam kojim se obuhvaa opis i predstavljanje sraza
naravnoga i nadnaravnoga svijeta u mitskim i demonolokim predajama.
3. 2. Osvrt na percepciju fantastike u mitskim i demonolokim

predajama na primjeru predaja prikupljenih u dolini Neretve
Osvrt koji se ovdje nudi nastao je na temelju recentnih opaanja i prouavanja

mitskih i demonolokih predaja prikupljenih iz rukopisnih zbirki i vlastitoga
terenskog istraivanja u 2007. i 2013. godini na podruju doline Neretve.
Prouavanje primjene teorijskih kategorija predaje omoguuje bolje razumijevanje
koritenja poetikih markera koje koriste kazivai ovoga kraja.
Mitske predaje u sebi nose obrasce percepcije svijeta i ovjeka koje se prenose
i manifestiraju kroz opise nadnaravnih bia i pojava, a demonoloke predaje
pripovijedaju o susretu pojedinca s nadnaravnim, dogaaju koji obiljeava odnos
prema strahu i nadnaravnom. Primjeuje se kako kazivai nesvjesnim procesima u
pripovijedanju razlikuju mitske i demonoloke motive u predajama, iako ih tako
ne nazivaju, a prouavatelji usmenih predaja esto pojmove mitski i demonoloki
smatraju sinonimima. Klasifikacijskim prouavanjima predaja kod hrvatskih
teoretiara mitsko i demonoloko su imenovanja koja se esto predstavlja kao
istoznane pojmove ili se pak definira jedan element klasifikacije, no ne i drugi.
Budui da je odnos distinkcije fantastinoga promatran u kontekstu koegzistiranja
fantastinoga koje ne ometa naravni/realni svijet i kontekstu disonancije naravnoga i
nadnaravnoga svijeta jedna od osnovnih postavki promatranja fantastike u usmenoj
knjievnosti, potrebno je promotriti status fantastike u mitskim i demonolokim
predajama.
Kazivai u samom pripovijedanju pokazuju svoju sposobnost da na svje
nain obrade nove motive fantastike, ali isto tako pokazuju i vjetinu prenoenja
oblikotvornih formi koje u konanici ine pripovjedni kontinuitet.
Mitske predaje odreene su pojavnou nadnaravnih bia, bogova i boanstava u
predajama te mitskim predodbama i atribucijama povijesnih osoba (Dragi 2007a:
219
429). Tipoloka odrednica u ovom sluaju postaje markiranje nadnaravnoga bia

koje nije ljudskoga podrijetla vile. Meutim, predaje o vilama koje se nazivaju
mitskim/mitolokim imaju neke osobine koje bi se po tom kljuu kategorizacije
mogle promatrati kao bajke druge kategorije ili usmene pripovijetke.
Postojanje vila kao nadnaravnih bia u realnom svijetu u mitskim predajama
ukazivalo bi na predodbu da realni i nadnaravni svijet koegzistiraju i meusobno
nisu u kontrastivnom odnosu (Bokovi-Stulli 1991: 161). Takvo zapaanje moglo
bi navesti na pomisao da se radi o bajci ili pak fantastinoj prii u kojoj fantazija
igra glavnu ulogu te se pripisuje bogatoj mati pripovjedaa.
Fantastini motivi u mitskim predajama donjoneretvanskoga kraja oituju
se esto u pojavnosti nadnaravnih bia. Uz te osnovne motive fantastike u kojoj
je nadnaravno prisutno u realnom svijetu, ali se oituje u udesnom, prisutni
su i drugi motivi koji se mogu smatrati dodatcima fantastici, a koji se oituju u
udnom djelovanju vila. Primjerice, u jednoj se predaji spominje kako vile kosom
naprave uzde konjima i na njima lete po zraku. Budui da konji ne lete, kazivai
su fantastini motiv vilinske moi prenijeli na konje koji su posredstvom njihova
djelovanja poprimili osobine udesnoga djelovanja.
Osim toga, u nekim vjerovanjima, vilinsko djelovanje je u sferi udesnoga pa
tako ozdravljuju djecu, zlato pretvaraju u lie, daruju sreom itd. Takva vilinska
djelovanja drutvo doivljava kroz iskustvo granica (Todorov 1987: 53). Ono to
je vilama svojstveno, nije svojstveno realnom svijetu; njihove zakonitosti odreene
su njihovom prirodom i udesnim koje se percipira kao nadnaravno, boansko.
Posebno kad je rije o razvijanju predodaba i imaginacije u spoju mitskoga i
jezinoga, oituje se fantastini i mitski diskurs koji su specifini i plodotvorni te
omoguuju intenzivniju optjecajnost motiva (Kuva-Levai 2013: 22).
Predodbe o fantastinom u predajama o vjeticama i morama obiljeene su
razotkrivanjem njihove snage, a ponekad i hvatanjem ime se njihovo djelovanje
sprjeava ili barem ograniuje na odreeno podruje. Nadnaravnost koja se javlja
u ovim predajama predstavlja onaj oblik udnoga koje pojedinac moe percipirati
jer zna njegovo podrijetlo. Budui da se u predajama o vjeticama i vilama njihova
mo objanjava posredstvom vraga ili roenja u amnionskoj ovojnici, kazivai
i recipijenti ostavljaju dojam da se takva sila i nadnaravno mogu pobijediti
jednostavnim apotropejskim inima. Nekada se nadnaravna djelovanja more
i vjetice mogu ograniiti i obinom primjenom sile. Zbog takvoga pogleda na
nadnaravno, u ovim predajama efekt udesnoga je deteriorirao u efekt udnoga,
ime je postao blii racionalizaciji i objektivizaciji. Kod predaja o vilama stvar je
drugaija jer se njihova nadnaravnost percipira kao boanska sila, energija koja
djeluje po svojim zakonitostima neovisno o ovjekovom djelovanju. Kroz takve
poglede na fantastinost u predajama oito je kako se u mitskim i demonolokim
predajama uoavaju predodbene razlike markera fantastike, posebice kad se uzme
u obzir podrijetlo nadnaravnosti kod bia koja se javljaju.
Slino je i kod predaja o raznim demonima i duhovima mrtvih koji se vraaju
meu ive. Opisi nadnaravnoga u takvim predajama strogo dijele realni i demonski
svijet. Takve determinacije uoljive su u samom pojavljivanju tih demona i duhova.
Predaje o mrtvima koji se vraaju iz zagrobnoga ivota sadre nekoliko osnovnih
220
mjesta radnje koji obiljeavaju mjesta za koje se vjeruje da povezuju dva svijeta. To
su grobovi, gomile, ruevine drevnih gradova te na simbolikoj razini rijeke. I unda
je to se zove na Runevikin gomilan nala di procesija ie. Procesija sa svian.
(Bokovi-Stulli 1964: 38).
A kae jedan ovik, to je nizbrdo bilo, odan, doli i priko Neretve. Ve mrak
blizu, kae, ie on; otkljua trupu i privet e se na `vu stranu. Kad li, stvori
se dok je on ono klju tamo metnija je i ilit. Lanac u trupu, kad ovik kod
njega! (taj ovjek je bio duh umrlog kuma)15
Grobovi su kod kazivaa donjoneretvanskoga kraja percipirani kao

transprostorna mjesta koja povezuju ivi i neivi svijet. Zbog toga razloga kazivai
u predajama iskazuju zaziranje od groblja jer vjeruju da na njima prebivaju duhovi
umrlih, demoni koji kradu due. To je posebno vidljivo u pripovijetkama u kojima
pojedinac spaava prijateljevu duu kraom njegove koe koju osigurava u krugu
od blagoslovljene soli te na taj nain stvara sigurno, sveto, realno mjesto u koji ne
mogu prodrijeti demoni zagrobnog svijeta (Bokovi-Stulli, 1964: 190191, 203).
Zanimljiva je predodba o procjepu drugoga svijeta u realni kod predaja o
procesiji mrtvih gdje sluajni prolaznik biva prisilno uvuen u procesiju, a ujutro,
nakon svanua, umjesto svijee, nekim udom dri kost. Transformacija kosti dokaz
je transformacije percepcije procesije za koju je prvotno kaziva mislio da je nastala
sudjelovanjem ivih ljudi. On kao svjedok takvoga dogaaja, postao je svjedok
procjepa svijeta mrtvih u realni svijet. Posredstvom toga procjepa, sve ono to je u
drugom svijetu ne moe nai adekvatnu aplikaciju u realnom svijetu, stoga svijea
u predajama postaje kost koja je u oima svjedoka potvrda drugoga svijeta. Takav
element udesnoga koji se probija u realno vidljiv je kroz transformaciju svijesti
svjedoka koji je kao omamljen hodao s njima i kroz transformaciju svijee.
Slian prodor udesnoga odvija se i u demonolokim predajama o dinskoj
vojsci, demonskoj povorci koja se javlja u realnom svijetu te predstavlja jo jedan
oblik nadnaravnoga, fantastinoga koji se probija u realni svijet. Dinska vojska
u nekim predajama tako izlazi iz vode te se stvara predodba o njihovu ivotu
na "drugoj strani" te izranjanjem iz vode probijaju meku opnu koja dijeli ta dva
svijeta.
Di je Nike ope kua u Kominu, ondi je dinska vojska isplivala iz vode. Vidili
su ie narod, ie vojska na konjima, a svak mui, tiina. To su izgubljene due.
O gospe ti, ko je sada iv, ko je to vidio (Bokovi-Stulli 1964: 331).
Ovaj fragment predaje takoer sadri element oslobaanja straha u kojem

se retorikim pitanjem razbija cjelokupni niz stilske nabijenosti i deskriptivne
degradacije. Pojavnost maia/macia i orka u predajama ovoga kraja, kao i u onim
iz drugih dijelova Hrvatske, obiljeena je iznenadnou i sluajnou susreta to na
jedan nain karakterizira i susret s nadnaravnim. Iznenadni susret s maiem ima
znaaj deskriptivne percepcije susreta s udnim jer su osobine ovih demona u skladu
s percepcijom nadnaravnoga udnoga.
15
Kazivala Ivka Jerkovi. Zapisao Denis Veki 12. 8. 2013. u Metkoviu.
221
U predajama donjonetervanskoga kraja uoavaju se percepcijske distinkcije

pojavnosti fantastike, a odraavaju se u dodatcima opisima, motivskim spektrom
koji je kulturoloki uvjetovan te stilom izriaja kojim se determinira odnos kazivaa
prema fantastinom. U tim kategorijama mogu se promatrati smjernice za preciznije
odreenje predaje, posebno u kontrastivnoj refleksiji prema bajci i mitu o emu su
pisali Max Lthi (1986; 1996), Vladimir Jakovljevi Propp (1982; 1990), Tzvetan
Todorov (1987), Milivoj Solar (1988; 2008) i Vladimir Biti (1981). U ovom se
radu nee dalje osvrtati na spregu fantastike i predaje nego e se usmjeriti na druge
aspekte prouavanja. Osim toga, prouavanje mora biti vieslojno jer udesna
je pria osobita bogata znaenjima. Upisuje se u historinost, a preoblikovanja
tih verzija u vezi su s velikim civilizacijskim promjenama, posebno u odnosu na
svakodnevni ivot i opkoljavanje prirodnog svijeta natprirodnim (Le Goff 1993:
52). Prozni anrovi se meusobno razlikuju po stupnju i tipu formulativnosti,
no moe se rei da je formulativnost najizraajnija u bajkama, dok u predajama
samo odreeni elementi uvaju formulative u fragmentarnim oblicima (Bokovi-
Stulli 1978: 3739). Osim fantastike, koja slui kazivaima i prouavateljima kao
distinktivni element karaktera predaje, u predajama se manifestira mitski jezik
koji kazivai koriste kako bi se postavili u odnos prema nadnaravnom. Sljedee
poglavlje poblie e promotriti pojavnost mitskoga jezika u predajama i nain na
koji ga kazivai koriste u pripovijedanju.
3. 3. Elementi mitskoga jezika u usmenim predajama
Suodnos mita i jezika ve je otprije poznat teoretiarima knjievnosti te su tako

prema njima mit i jezik u sprezi u kojoj nastaje specifina izraajna forma koja se
moe imenovati kao mitski jezik (Kuva-Levai 2006: 2). Casirer i Lvi Strauss
se naelno slau u tome da mit i jezik valja prouavati i analizirati odvojeno, ali
da se temeljem razumijevanja naina na koji funkcionira jezik moe razumjeti i
nain funkcioniranja mita (Solar 1998: 145). Fenomen mita ne moe se svesti samo
na fenomen jezika, ali pristup oba fenomena u naelu treba biti isti (Solar 1998:
145). Svakako, pri razumijevanju mitskoga iskaza potrebno je prouiti obiljeja i
ponaanje mitskoga jezika koji se javlja u usmenim predajama.
U opsenom prouavanju upotrebe mitskoga jezika u hrvatskoj fantastinoj
knjievnosti Kornelija Kuva-Levai bavila se detekcijom i analizom mitskoga
jezika, posebice njegovih mitskih struktura koje se zasnivaju na ranijim jezinim
iskustvima, a koja su obiljeena narativnim specifikumima (Kuva-Levai 2006). U
tom prouavanju vano je za autoricu bilo poi od Cassirerove spoznaje da mitska
svijest slii ifriranom pismu koje je razumljivo i itljivo samo onome tko ima klju
za njega (Kuva-Levai 2006: 34).
Na osnovi spoznaja u autoriinom opsenom prouavanju bilo je potrebno
uvidjeti vieslojnu motivsku i simboliku razinu mitskih i demonolokih predaja
koje u svojim gradivnim elementima sadre fragmente mitskoga jezika i mitskoga
izraavanja dekodiranoga u naoko jednostavni izriaj.
U kontekstu izraajnosti percepcije svijeta i koritenja motiva uoava se kako
usmeni narativi s elementima fantastinoga grade odnos prema nadnaravnom u
oprekama vidljivoga i nevidljivoga (Kuva-Levai 2006: 23). Prouavanje takve
222
distinkcije bit e prisutno u daljnjim analizama mitskih i demonolokih predaja

donjoneretvanskoga kraja. Iz te dihotomije vidljivo nevidljivo razvija se i strah
kao refleks na suoavanje i kazivanje o pojavnosti nevidljivoga u vidljivom svijetu.
Takoer, u mitskim predajama o postanku vila koje su nastale od skrivene djece
Adama i Eve uoava se taj obrazac objanjenja nadnaravnoga i fantastinoga kroz
prizmu dijeljenja perceptivne svijesti o svijetu kao prostoru u kojem se razlikuju
vidljivi i nevidljivi oblici postojanja. Takva ideja, ili pak mitska misao okosnica
je razumijevanja vjerovanja, mitova i religija. S druge strane, fragmenti mitskoga
jezika vidljivi su u opisima vienja nadnaravnih bia koja mogu vidjeti samo
odabrani. Tako se rijetkost pojavnosti vila objanjava i preispituje izjavama poput:
Tko i je vidija?! u kojima se moe uoiti iznimnost situacije pojavnosti vila.
Kada govori o strukturnim i znaenjskim ulogama mitskoga jezika u usmenoj
knjievnosti, autorica ukazuje na vaan utjecaj simbola. Iz toga se razloga u ovom
radu detaljno prouavaju mitske i demonoloke predaje kako bi se podrobnije
istraila simbolika i motivska struktura predaja. Osim toga, autorica istie
kako se u formulainim strukturama oituje uporaba mitskoga jezika, posebno
u nabrajanjima, ponavljanjima, trolanim oblicima, formulainim usporedbama,
reeninim paralelizmima, negacijama i formulama (Kuva-Levai 2006: 3047).
Na osnovi tih opaanja u daljnjim e se poglavljima u korpusu odreenoga
tipa predaja prouavati uporaba mitskoga jezika posredstvom motiva i simbola
koji se javljaju u njima. Osim toga, prisutne su i percepcijske kategorije koje
mogu obiljeavati mitsku svijest pretoenu u mitski jezik posredstvom kojega se
ta svijest prenosi i ini vanom. Tako jezik predaja o vilama ima iu formu od
jezika predaja o npr. vjeticama. Upravo zbog predodbe o nadnaravnoj boanskoj
naravi vilinske sile pristupa se tim predajama drugaije nego demonolokim
predajama. Formulainost izraza slabije je prisutna u predajama iako je u bajkama
znatno istaknutija. No, formule vjerodostojnosti i formule translokacijskoga
leta u vjetijem putovanju ukazuju da su formulainosti prisutne i u predajama,
naravno s razliitim funkcijama, a u slubi mitskoga jezika (Bokovi-Stulli 1978:
39). Naposljetku, mitski jezik nije nikomu materinski jezik, te nije jedinstven u
smislu jednostavnoga "prafenomena" koji je dan ljudima, nego je i on rezultat. A
dekodiranje je mitskoga jezika teko jer ovisi o pojmu percepcije. Tako se odreeni
kodovi mitskoga jezika mogu prepoznati kao takvi tek kada su zadovoljeni uvjeti za
odreenu recepciju (Solar 1998: 150). Dimenzija u kojoj se prihvaa mit dimenzija
je pojednostavljenoga jezika, a to nije dimenzija jednostavnoga izvornog jezika. Ta
je dimenzija uvjetovana dosadanjim percepcijama svijeta i ovjeka u tom svijetu te
se mitska misao ostvaruje posredstvom osobnoga iskustva, vjerovanja i percepcije
svetoga (Solar 1998: 157158). Neke osobine mitskoga miljenja posljedica su
nejasnoga odvajanja prvobitnoga ovjeka od svijeta prirode koji je prenosio ljudska
svojstva i pripisivao ivot prirodnim elementima (Meletinski 1983: 166167).
3. 4. Klasifikacijske sheme predaja
Kako bi se stekao uvid u ponuene ideje za precizniju klasifikaciju podtipova

predaja, na ovom e se mjestu predstaviti ideje za bolje klasifikacijske postupke. Ove
klasifikacijske sheme su pogodne za diferencijaciju, no ne i za kvalitetno motivsko
nijansiranje pri klasifikaciji pojedinih tipova predaja.
223
Kao to je ve navedeno, u svojoj analizi metoda prouavanja usmenih pria,

Lauri Honko (2010: 355) predlae shemu klasifikacije predaje koja je osmiljena po
shemi koju je predloio Scott C. Littleton (1965), a zasniva se na odnosu dviju osi
koje na svojim suprotnim krajnjim tokama nose znaenja "injenino izmiljeno"
i "profano sveto". U "meuprostor" tih opreka svrstavaju se vrste i podvrste
predaje koje se prostorno smjetaju po "idealnim" kategorijama poetike predaje.
Vizualno i pojednostavljeno, ta shema bi se mogla prikazati na sljedei nain:
Slika 9: Vizualizacija pojednostavljene Littletonove sheme klasifikacije predaje (izradio:

Denis Veki).
U tom kontekstu, preciznije odreeno, razvija se specifinija shema koju je po

uzoru na Littletonovu shemu razvio Lauri Honko.
Slika 10: Honkova tablica Littletonove sheme (Honko 2010: 355).
224
Prema ovoj shemi razvidni su odnosi predaja i njihovih osnovnih segregacijskih

komponenata u obliku imenovanja fantastinih bia i pojava ija se deskripcija i
odnosi isprepliu kroz pripovjednu formu koju obiljeavaju opreke koje su gore
navedene. Kombinirajui ta dva aspekta motiva i percepcija posredstvom odnosnih
opreka, moe se poblie prouiti opstojnost i tipologija pojedine predaje koja se
manifestira na prouavanom podruju. No, ni ovakva shematizacija nije idealna,
posebice kad je rije o predaji ija je tema vladareva tajna. Linda Dgh prezentirala
je Bausingerovu shemu koja bi prouavateljima trebala sluiti kao determinacijski
klju u analizi predaja. I ta shema je oskudna jer se zasniva na osnovnim kategorijama
iskustva, objektivizacije i dogaaja.
Slika 11: Diferencijacijska shema koju nudi Hermann Bausinger (Dgh 2001: 39).
Linda Dgh, u iscrpnom prouavanju dotadanjih percepcija predaje u opem

smislu rijei, zakljuuje da je predaja uglavnom jednoepizodna, neartistina,
jednostavna i izvjetajna te se esto odnosi na osobno iskustvo (...)16 (Dgh 2001:
39). Iako su istaknute osnovne karakteristike pojavnosti predaje, prema Dgh, nisu
poblie promatrana obiljeja te forme.
4. Zakljuak
Budui da je korpus predaja u prikupljakoj djelatnosti sve vei, vea je i

znanstvena pozornost usmjerena na prouavanje vieslojnih gradivnih elemenata
predaje. No, razliite polazine toke prouavanja predaja dovode do polivalentnih
rezultata u kojima se panja usmjerava na etnoloka, antropoloka, socioloka,
religijska i fantastina prouavanja u kojima se analiziraju odreeni elementi
16
mostly monoepisodic, nonartistic, plain, and reportive and often relates a personal experience (...)
225
koji ine usmenu predaju. Promatrajui problem predaje s knjievnoteorijske

perspektive, uoava se potreba kategorizacije i imenovanja podvrsta predaja kako
bi se u klasifikacijskom smislu mogle determinirati osnovne smjernice za budue
klasifikacije i kategorizacije predaja. Meutim, razliita teorijska vienja podvrsta
predaja dovode do konfuzije i mijeanja karakteristika te se problem ostavlja u
latentnom stanju elastinosti tipolokih odrednica i pretapanjima. Literatura o
usmenim narativima pokazuje spektar predodbi o mitskom i demonolokom.
Prouavajui terminoloki problem ovih tipova predaja, uvia se da ni strani autori
ne uspijevaju doi do zajednikih, jednoznanih i jednostranih termina koji bi
pokrivali skupinu predaja koje tematiziraju nadnaravna bia i pojave.
Pregled poetikih obiljeja i anrovskih odrednica predaje zasniva se na
stranim prouavanjima predaje i problematike njezine determinacije, sagledavajui
prouavanja stranih i hrvatskih autora. Time se daje precizniji opis poetikih
obiljeja predaje kroz prouavanje teorijskih smjerova prouavanja predaje preko
odnosa prema nadnaravnom u bajci i predaji, analizi uloge simbola u bajci i predaji,
a posebice na determiniranju fantastike i fantastinoga u predajama. Posebno se daje
osvrt na percepciju pojavnosti fantastinoga u mitskim i demonolokim predajama
donjoneretvanskoga kraja.
Zakljuci koji su doneseni zasnivali su se na vieslojnoj analizi odnosa i
kategorija koji se javljaju u usmenim predajama i koji definiraju njihovu pojavnost.
Stoga se poetiko odreenje usmene predaje oituje kroz nekoliko kategorija prema
kojima se usmena predaja klasificira i odreuje.
Literatura
B a b i , Vanda Danilovi, Danijela. 2013a. "Demonoloki zapisi i oblici u

Zborniku za narodni ivot i obiaje junih Slavena (I)". Lingua Montenegrina,
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja 6, 11: 251301.
B a b i , Vanda Danilovi, Danijela. 2013b. "Demonoloki zapisi i oblici u
Zborniku za narodni ivot i obiaje junih Slavena (II)". Lingua Montenegrina,
asopis za jezikoslovna, knjievna i kulturna pitanja 6, 12: 147184.
B e n A m o s , Dan. 1971. "Toward a Definition of Folklore in Context". The Journal
of American Folklore 84, 331: 315.
B e t t e l h e i m , Bruno. 2000. Smisao i znaenje bajki. Cres: Poduzetnitvo Jaki.
B i t i , Vladimir. 1981. Bajka i predaja, povijest i pripovijedanje. Zagreb: Liber.
B o k o v i , Danijela Dragi, Marko. 2007. "Hrvatska usmena knjievnost u
suvremenim zapisima iz stolakoga kraja". Stolako kulturno proljee, godinjak
za povijest i kulturu 5: 145161.
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 2012. "Bajka". Libri & Liberi 1, 2: 279292.
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1997. Prie i prianje. Stoljea usmene hrvatske proze.
Zagreb: Matica hrvatska.
226
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1993. ito posred mora: usmene prie iz Dalmacije.

Split: Knjievni krug Split.
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1991. "Fantastika u usmenoj prozi (kazivanja Srba iz
Hrvatske)". Pjesme, prie, fantastika. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske
Zavod za istraivanje folklora: 160197.
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1983. Usmena knjievnost nekad i danas. Biblioteka XX
vek. Beograd: Prosveta.
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1978. "Usmena i puka knjievnost". Povijest hrvatske
knjievnosti. Zagreb: Liber Mladost: 7353.
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1968. "Narodna predaja Volkssage kamen spoticanja
u podjeli vrsta usmene proze". Radovi zavoda za slavensku filologiju 10: 2740.
B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1964. Narodne pripovijetke, predaje i pjesme s Neretve
i Peljeca 1964. IEF rkp. 883.
B o t i c a , Stipe. 2013. Povijest hrvatske usmene knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga.
B o t i c a , Stipe. 1990. "Vile u hrvatskoj mitologiji". Radovi Zavoda za slavensku
filologiju 25: 2940.
B r o o k e - R o s e , Christine. 1983. A Rhetoric of the Unreal: Studies in Narrative
and Structure, Especially of the Fantastic. Cambridge: University Press.
C a i l l o i s , Roger. 1966. Anthologie du Fantastique. Tome 1. ditions Gallimard.
Pariz: Omnibus.
u b e l i , Tvrtko. 1988. Povijest i historija usmene narodne knjievnosti: historijske
i literarno teorijske osnove te genoloki aspekti: analitiko-sintetiki pogledi.
Vlastita naklada.
D g h , Linda. 2001. Legend and Belief: Dialectis of a Folklore Genre. Bloomington:
Indiana University Press.
D r a g i , Marko. 2013. "Mitski svijet Zagore u kontekstu europske mitologije".
Kultovi, mitovi i vjerovanja na prostoru Zagore. Urednik Vicko Kapitanovi. Split:
Kulturni sabor Zagore, Filozofski fakultet u Splitu Odsjek za povijest i Veleuilite
u ibeniku: 195227.
D r a g i , Marko. 2012. Suvremeni zapisi tradicijske batine u Ceri. Zbornik radova
Filozofskoga fakulteta u Splitu 5: 155174.
D r a g i , Marko. 2011. "Usmenoknjievna batina u Slivnu kod Imotskog".
Zbornik radova cjelovitost Zabiokovlja pluridisciplinarni pristup. Mostar: Ziral
Mostar. Str. 173-202.
D r a g i , Marko. 2010a. "Suvremeni zapisi tradicijske batine u Ceri". Zbornik
radova Filozofskoga fakulteta u Splitu 5: 155174.
D r a g i , Marko. 2010b. Duhovna batina Hrvata u ibenskom zaleu. Godinjak
TITIUS: godinjak za interdisciplinarna istraivanja porjeja Krke 3, 3: 123174.
227
D r a g i , Marko. 2010c. "Svijea u kulturnoj batini Hrvata". Crkva u svijetu 45,

4: 467 488.
D r a g i , Marko. 2007a. Poetika i povijest hrvatske usmene knjievnosti. Fakultetski
udbenik, akademska godina 2007/08.
D r a g i , Marko. 2007b. "Apotropejski obredi, obiaji i ophodi u hrvatskoj
tradicijskoj kulturi". Croatica et Slavica Iadertina 3: 369390.
D r a g i , Marko. 2001a. Od Kozigrada do Zvonigrada: hrvatske povijesne predaje
i legende iz Bosne i Hercegovine. Baka Voda, Mostar, Zagreb: Mala nakladna kua
Sveti Jure ZIRAL.
D r a g i , Marko. 2001b. "Predaje o blagu u Bosni i Hercegovini". Hrvatska misao,
asopis za umjetnost i znanost Matice hrvatske Sarajevo 1920: 136141.
D r a g i , Marko. 1999a. "Predaje i legende o vodama". Motrita, glasilo Matice
hrvatske Mostar 12: 3442.
D r a g i , Marko 1999b. Deset kamenih maeva : hrvatske predaje i legende iz
Bosne i Hercegovine I. Baka Voda: Mala nakladna kua Sveti Jure.
http://www.ffst.hr/index.php?option=com_content&view=article&id
= 9 4 % 3 A p r e d a v a n j a - n a s t a v n i - p r i r u n i c i - u d b e n i c i & c a t i d = 6 2 % 3 Aw e b -
izdavatvo&Itemid=326&lang=hr (Pristup: 5. 5. 2016.)
D u n d e s , Alan. 1999. International folkloristic: Classic contributions by the
Founders of Folklore. Oxford: Rowman & Littlefield Publishers, Inc.
F i s c h e r, Helmuth. 2003. "Stari demoni novi konteksti: demonski likovi u
suvremenim predajama". Narodna umjetnost 40, 2: 2940.
F o u r a s t i , Brigitte. 1992. "Du rve au fantastique". Les Cahiers de lImaginaire,
No. 8, Roger Caillois et les approches de limaginaire. Pariz: L Harmattan: 111
121.
L e G o f f , Jacques. 1993. Srednjovjekovni bestijarij. Eseji. Zagreb: Anti barbarus.
G r i m m , (Brdern). 1816. Deutsche Sagen. Herasusgegeben von den Brdern
Grimm. Berlin: Nikolaischen Buchhandlung.
H o n k o , Lauri. 2010. "Metode istraivanja usmenih pria: njihovo trenutno
stanje i budunost". Folkloristika itanka. Urednice Marijana Hamerak i Suzana
Marjani. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku AGM: 349375.
J a k o b s o n , Roman Bogatirjov, Pjotr. 2010. "Folklor kao naroit oblik
stvaralatva". Folkloristika itanka. Urednice Marijana Hamerak i Suzana
Marjani. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku AGM: 3144.
J u n g , Carl Gustav. 2004. Sjeanja, snovi, razmiljanja. Zagreb: Fabula nova.
K e k e z , Josip.1998. "Usmena knjievnost". Uvod u knjievnost. Teorija,
metodologija. Urednici Zdenko kreb i Ante Stama. Zagreb: Nakladni zavod
Globus: 133283.
228
K e i A z i n o v i , Anita Dragi, Marko. 2006. "Demonoloke predaje Hrvata u

Ljubukom". Hercegovina, godinjak za kulturno i povijesno naslijee 20: 6388.
K u v a - L e v a i , Kornelija. 2013. Mo i nemo fantastike. Split: Knjievni krug.
K u v a - L e v a i , Kornelija. 2006. Mitski jezik u hrvatskoj fantastinoj prozi.
Doktorski rad. Zadar: Sveuilite u Zadru.
L i t t l e t o n , Scott C. 1965. "A Two-Dimensional Scheme for the Classification of
Narratives". Journal of American Folklore 78, 307: 2127.
L t h i , Max. 1996. Mrchen, Stuttgart: J. B. Metzler.
L t h i , Max. 1986. The European Folktale: Form and Nature. Bloomington &
Indianapolis: Indiana University Press.
M a r k s , Ljiljana. 1998. Hrvatske narodne pripovijetke. Vinkovci: Rije.
M e l e t i n s k i (Meletinskij), Eleazar Moiseevi. 1983. Poetika mita. Preveo Jovan
Janiijevi. Beograd: Nolit.
M r d u l j a D o l e a l , Petra. 2012. Prstenovi koji se ire junaka potraga u
djelima J. R. R. Tolkiena. Zagreb: Algoritam.
Narodne pripovijetke. 1963. Predgovor napisala Maja Bokovi-Stulli. Zagreb:
Matica hrvatska.
P r o p p , Vladimir Jakovlevi. 1990. Historijski korijeni bajke. Sarajevo: Svjetlost.
P r o p (Propp), Vladimir Jakovlevi. 1982. Morfologija bajke. Beograd: Prosveta.
R h r i c h , Lutz: 1951. "Der Dmon und sein name". Beitrge zur Geschichte der
deutschen Sprache und Literatur 1/2, 73: 465468.
R u d a n Kapec, Evelina. 2010. Nadnaravna bia i pojave u predajama u Istri.
Doktorska disertacija. Zagreb: Sveuilite u Zagrebu. Filozofski fakultet.
R u d a n , Evelina. 2006. "Formule vjerodostojnosti i naini njihova djelovanja u
demonolokim predajama". Narodna umjetnost : hrvatski asopis za etnologiju i
folkloristiku 43, 1: 89111.
S a n d n e r, David. 2004. Fantastic Literature: A Critical Reader. Westport:
Greenwood Publishing Group.
D e S a u s s u r e , Ferdinand. 1993. Cours de linguistique gnrale. Pariz: Editions
Payot.
S o l a r, Milivoj. 2005. Teorija knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga.
S o l a r, Milivoj. 2004. Ideja i pria. Zagreb: Golden marketing Tehnika knjiga.
S o l a r, Milivoj. 1998. Edipova braa i sinovi. Predavanja o mitu, mitskoj svijesti i
mitskom jeziku. Zagreb: Naprijed.
S o l a r, Milivoj. 1988. Roman i mit: knjievnost, ideologija, mitologija. Zagreb:
August Cesarec.
S o l a r, Milivoj. 1971. Pitanja poetike. Zagreb: kolska knjiga.
229
Vo n S y d o w, Carl Wilhelm. 1999. "Geography and Folk-Tale Oicotypes".

International Folkloristics: Classic Contributions by the Founders of Folklore.
Urednik Alan Dundes. Oxford: Rowman & Littlefield Publishers. inc.: 137146.
k r e b , Zdenko. 1976. Studij knjievnosti. Zagreb: kolska knjiga.
k o b i , Marin Dragi, Marko. 2012. "Suvremene etioloke predaje iz okolice
Mostara". Bjelopoljska zora 6: 1419.
To d o r o v, Tzvetan. 1987. Uvod u fantastinu knjievnost. Beograd: Rad.
Tu r n e r, Edith. 1997. "Antropology, Symbolic". Folklore: An Encyclopedia of
Beliefs, Customs, Tales, Music, and Art. (ur. Thomas A. Green). Santa Barbara,
California: ABC: CLIO: 2529.
Vr k i , Jozo. 1996. Hrvatske bajke: 100 najljepih obraenih (i) 25 antologijskih
izvornih. Zagreb: Glagol.
Mythical and Demonological Folk Tales in Oral Tradition Theory:

Poetic Features and Genres Guidelines of Folk Tales
Poetic distinction of the folk tale is of theoretical matter around which

multilayered and multiple classification proposals evolve. Literature theory of
Croatian oral literature offered more views on folk tale distinction through the
influence of fiction and of motive substrate. This work initially presents different
views of theorists about their perceptions of the mythical and demonological folk
tales. The second part of the paper gives the theoretical observations which are
determined in relation to the fairy tale. In addition, the share of fiction and the share
mythical language as relevant gudelines in mythical and demonological folktales
have been examined.
Key words: folk tale, fairy tale, oral tradition, poetics, fiction
230

Mitske I Demonološke Predaje

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mitske I Demonološke Predaje

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2016

Mitske i demonoloke predaje u

1. Mitske i demonoloke predaje u hrvatskoj usmenoknjievnoj teoriji

Prouavanje poetike usmenih predaja potakla je dihotomija percepcije kazivaa

se prouavaju usmene predaje, vano je utvrditi granice podvrsta predaja, njihovu

"profano sveto". U "meuprostor" tih opreka svrstavaju se vrste i podvrste predaja

ih na taj nain u motivskom i tematskom smislu. Odreivanje demonolokoga u

prema motivskomu optjecaju zastupljenosti fantastike, likovima o kojima je rije

Danilovi (Babi i Danilovi 2013a; 2013b). Veliki je prinos ovoga rada u

2. Poetika obiljeja i anrovske odrednice predaje

Poetiko odreenje usmene predaje oituje se kroz nekoliko knjievnoteorijskih

Iz ovoga navoda ve je vidljiva potreba da se predaje opisuje i kategorizira u

njezino nepostojanje kao mjerilo za razgraniavanje; psihomentalna funkcija;

Navedene kategorije su pokazatelj kako prouavanje predaja nije jednostavno

su se razvijale kroz povijest prouavanja usmenih proznih vrsta. Sagledavati predaje

2. 1. Odnos bajke i predaje

Velik prinos u pogledu na europske bajke i usmene predaje openito dao je

prepoznato kao drugaije stanje u odnosu na stvarnost te u novom poretku

Funkcija bajke koja lei u postavljanju problema i njegovu rjeenju, u usmenim

2. 2. Razlikovni elementi predaje i bajke

Prva je os razgranienja pristupa promatranja prie u odnosu pojmova pria i

Trea razlikovna os je poruka koju se odailje recipijentima. Kao to je ve

2. 3. Poetika simbola i motiva bajke u kontrastu s predajama

Naravno, kada je rije o gradivnim elementima bajke koji se razlikuju od

Poevi od neverbalnih znakova i njihova dekodiranja, nastavivi preko usvajanja

Gradivne i kompozicijske elemente u bajkama treba promatrati kao

prepoznavanja njihova jedinstvenog koda koji s pozicije retroaktivnoga promatranja

3. Fantastika i fantastino u usmenim predajama

Karakteristika usmene knjievnosti koja ju u velikoj mjeri diferencira od pisane

U tom smislu treba obratiti pozornost na oblik pojavnosti fantastinoga.

Takva distinkcija nije dovoljna da se u potpunosti razumije pojavnost

3. 1. Odreenje fantastike i fantastinoga u usmenim predajama;

Tipsko odreenje usmenih predaja zasnovano je na omjeru istinitosti i fantastike

Prijelaznu fazu Todorov prepoznaje u itateljevu kolebanju u prihvaanju

Razvojem se intenziteta fantastinoga dolazi do kategorije istoga udesnoga

3. 2. Osvrt na percepciju fantastike u mitskim i demonolokim

Osvrt koji se ovdje nudi nastao je na temelju recentnih opaanja i prouavanja

429). Tipoloka odrednica u ovom sluaju postaje markiranje nadnaravnoga bia

Grobovi su kod kazivaa donjoneretvanskoga kraja percipirani kao

Ovaj fragment predaje takoer sadri element oslobaanja straha u kojem

U predajama donjonetervanskoga kraja uoavaju se percepcijske distinkcije

3. 3. Elementi mitskoga jezika u usmenim predajama

Suodnos mita i jezika ve je otprije poznat teoretiarima knjievnosti te su tako

distinkcije bit e prisutno u daljnjim analizama mitskih i demonolokih predaja

3. 4. Klasifikacijske sheme predaja

Kako bi se stekao uvid u ponuene ideje za precizniju klasifikaciju podtipova

Kao to je ve navedeno, u svojoj analizi metoda prouavanja usmenih pria,

Slika 9: Vizualizacija pojednostavljene Littletonove sheme klasifikacije predaje (izradio:

U tom kontekstu, preciznije odreeno, razvija se specifinija shema koju je po

Slika 10: Honkova tablica Littletonove sheme (Honko 2010: 355).

Prema ovoj shemi razvidni su odnosi predaja i njihovih osnovnih segregacijskih

Linda Dgh, u iscrpnom prouavanju dotadanjih percepcija predaje u opem

Budui da je korpus predaja u prikupljakoj djelatnosti sve vei, vea je i

koji ine usmenu predaju. Promatrajui problem predaje s knjievnoteorijske

B a b i , Vanda Danilovi, Danijela. 2013a. "Demonoloki zapisi i oblici u

B o k o v i - S t u l l i , Maja. 1993. ito posred mora: usmene prie iz Dalmacije.

D r a g i , Marko. 2010c. "Svijea u kulturnoj batini Hrvata". Crkva u svijetu 45,

K e i A z i n o v i , Anita Dragi, Marko. 2006. "Demonoloke predaje Hrvata u

Vo n S y d o w, Carl Wilhelm. 1999. "Geography and Folk-Tale Oicotypes".

Mythical and Demonological Folk Tales in Oral Tradition Theory:

Poetic distinction of the folk tale is of theoretical matter around which

You might also like