UNIVERZITET CRNE GORE, FILOZOFSKI FAKULTET - NIKI

SEMINARSKI RAD
Odnos razuma i vjere kod Anselma Kanterberijskog

12/18/2017

Student: Danilo Vujai Profesor: Neboja Banovi

 Odnos razuma i vjere kod Anselma Kanterberijskog

Ako samo povrno obratimo panju na odnos izmeu ovjekovog razumskog

razmiljanja, obuhvaenog terminom filosofija, i stanja ovjekovog duha koji se naziva vjerom, i
ija se refleksija oitava u teologiji, vidjeemo da su kroz cijelu svoju istoriju ta dva podruja u
nekoj napetosti, a ponekad i neprijateljstvu. Tradicija grke misli akcenat je stavljala na
razumsko, logiko saznanje, koje nikako nije nije moglo da prihvati vjeru kao osnovu saznanja.
Jo u Platonovoj hijerarhiji ljudskog saznanja uoavamo da vjera (pistis) zauzima nize mjesto od
razumskog saznanja. Crkveni oci e, s druge strane, esto pokazati nevjericu prema razumskom
saznanju. Ova nevjerica e svoj izraz nai u Tertulijanovoj krilatici credo quia apsurdum1 sa
znaenje da vjerska istina postaje sigurnija to je manje blia razumu

Na poetku srednjeg vijeka pojavie se vrlo ivo raspravljano pitanje, da li je uopte

mogue govoriti o Bogu jezikom vjere a da se pritom ne ogrijei o zakone logike. To je bila tema
rasprave izmeu dijalektiara2 koji su bili oduevljeni aristotelovskom logikom i
andridijalektiara koji su zastupali gore navedeni Tertulijanov stav. Kulminacija sukoba ove
dvije struje vidljiva je u misli Anselma Kanterbeijskog, koji pokuava da pomiri ova dva naina
saznanja, smatrajui da oni nisu meusobno iskljuivi.

Anselmo je, svakako, na strani antidijalektiara, meutim on ne eli jednostavno da

odbaci logiku. Prihvatajui primat vjere u odnosu na razum, on ne odbacije logiku ve njome
pokuava da objasni ono u ta vjeruje. Tako se vjera i razumsko saznanje, umjesto to su
suprotstavljeni jedno drugom, pokazuju kao dva komplemetarna aspekta koja osvjetljuju
postojanje Boga. Po njegovom miljenju govor o Bogu se moe i mora podvri logikoj analizi.
Zadatak logike postaje da ona nae i otkrije smisao vjere. Sv. Anselmo jasno tvrdi da razum
mora istraivati ono to ljubi; to vie neto ljubi, tim vie to eli spoznati.3 Ljubav prema
Bogu, i vjera u Njega, izazvae kod ovjeka tenju da objasni ono to voli i u ta vjeruje. Ovo je
prirodna tenja koja nastaje u elji ovjeka da to bolje spozna ono u ta vjeruje. Ovdje se
primjeuje jasan uticaj Avgustinovske struje i njegovog naela crede, ut intelligas4, koja
predstavlja Anselmov i Avgustinov zajedniki stav. Anselmo na konto toga kae credo, ut
intelligam5 Prema ovom naelu, vjera e ii za tim da bude to razumljivija, to e se postii
posredstvom logike. Proirivi ovo naeli da vai i za, pored onih objaljenih istina koje nisu

1
Vjerujem jer je apsurdno
2
Logiara
3
Ivan Pavao II, Fides et ratio, Vjera i razum, str 61
4
Vjeruj da mi razumio
5
Vjerujem da bih spoznao

1
dijalektiki dokazane, one istine kao to je Boija egzistencija, Anselm u istoriji filosofije
zauzima mjesto u prirodnoj teolgiji ili metafizici.6

Zakljuujemo da po uenju Anselma Kanterberijskog, vjera osposobljava razum za

spoznaju istine, a razum slui boljem razumijevanju i shvatanju vjere, pa moemo rei da vjera
ima prvijestvo u smislu pretpostavke, a razum u smislu krajnjeg cilja, odnosno osvrhovljenja
vjere, jer ono za ime vjernik ezne je upravo razumska spoznaja onoga u ta vjeruje. Dakle
uobraeno je ne poi od vjere, kao to to rade dijalektiari, ali je i nemarno, nakon to se
povjeruje, ne tragati za razumskim shvatanjem onoga u ta se vjeruje. Dakle, elja za istinom,
dakle, tjera razum da napreduje dalje.7 Zato Anselm izgovara sledee rijei Ne teim za tim,
Gospodine, da prodrem u tvoju uzvienost, jer nipoto ne drim da joj je moj um dorastao, ali
elim da barem donekle shvatim tvoju istinu, u koju vjeruje i koju voli moje srce. Dakako, ne
traim da spoznam kako bih vjerovao, nego vjerujem kako bih spoznao. Jer i ovo vjerujem: ako
ne budem vjerovao, neu spoznati8

On svoju marljivost prema vjeri, u smislu logikog saznavanja u ono u ta vjeruje,

najprije pokazuje u Monologionu gdje izvodi dokaz za Boiju egzistenciju na osnovu stupnjeva
savrenosti koji se mogu nai u stvorenim biima9 primjenjujui ga na dobrotu i na veliinu u
smislu kvaliteta, odnosno mudrosti, kao najveem dobru, koje izjednaava s Bogom ili dobrom
po sebi (per se). Meutim, sam vrhunac u dokazivanju Boije egzistencije, Anselm postie u
svom djelu poi menu Prosologium gdje po nagovoru svojih prijatelja, Anselm mnotvo sloenih i
komplementarnih argumenata iz ovoga djela svodi na jedan jedini dokaz, koji Boiju
egzistenciju dokazuje iz ideje Boga. Bog je ono od ega nita vee ne moe da se zamisli. Ali
ono od ega se nita vee ne moe zamisliti mora da egzistira, i to ne samo mentalno, u pojmu,
nego takoe i vanmentalno. Prema tome, Bog egzistira, ali ne samo u pojmu, mentalno, ve i
vanmentalno.10 Ovdje je bitno da napomenuti da izraz vee moramo shvatiti u kvalitativnom
a ne kvantitativnom smislu. Anselm smatra da ono od ega se nita vee ne moe zamisliti
mora postojati u stvarnosti jer bi se u suprotnom moglo zamisliti neto vee, odnosno savrenij,
smatrajui da je uvijek savrenije ono to realno postoji od onoga to postoji samo u mislima. U
svijetu u kojem se moe napraviti hijerarhijska bia u odnosu na njihovu savrenost, nuno je da
takvo bie postoji u stvarnosti, a ne samo u mislima, jer onda to ne bi bilo najsavrenije bie.
Zakljuuje se da je poricanje Boije egzistencije samo u sebi protivrjeno jer i onaj koji ne
vjeruje u Boga ima pojam o Bogu kao najveem i najsavrenijem biu to u prevodu znai da on
mora da postoji u stvarnosti. Sutina apsolutno savrenog bia jeste da postoji, odnosno ono
nuno ukljuuje postojanje11

6
Frederik Koplston, Istorija filozofije, Tom II, Srednjovjekovna filozofija, Avkustin - Skot, str. 161.
7
Ivan Pavao II, Fides et ratio, Vjera i razum, str 62
8
Anselmo, Proslogion Nagovor, u: Kuar, S., Srednjovjekovna filozofija, str. 303304.
9
Frederik Koplston, Istorija filozofije, Tom II, Srednjovjekovna filozofija, Avkustin - Skot, str. 162.
10
Frederik Koplston, Istorija filozofije, Tom II, Srednjovjekovna filozofija, Avkustin - Skot, str. 165-166.
11
Frederik Koplston, Istorija filozofije, Tom II, Srednjovjekovna filozofija, Avkustin - Skot, str. 166.

2
 Anselmov ontoloki dokaz o postojanju Boga, kako ga je Kant nazvao, bio je sueljen
sa raznim odobravanjima i opovrgavanjima. Bonaventura i Dus Skot bili su jedni od mnogih koji
su koristili ovaj dokaz u svojim filozofijama ili su ga branili, dok su ga Toma Akvinski i Kant
otro kritikovali. Meutim, ako izuzmemo vjerodostojnost ovoga dokaza u logikom smislu i ako
ga sagledamo na jedan drugaiji nain, uvidjeemo potrebu i elju da se razumski shvati ono u
ta se vjeruje. elju da se posredstvom logikog zakljuivanja objasni istina koja je skrivena u
vjeri i do koje se prije svega dolazi vjerom, a tek onda razumskim sagledavanjem. Genijalnost
ovog srednjevjekovnog hrianskog mislioca ne lei u dokazima Boije egzistencije koje je
izloio. Ona je sazdana u pomirenju dva, naizgled, nepomirljiva stanovita. On je uspio da u
jednoj filozofskoj misli ukljui i vjeru i razum kao dva naina spoznaje koja se meusobno
dopunjuju, odnosno koja su jedno drugom potrebna.

3
Reference:

[1] Frederik Koplston, Istorija filozofije, Tom II, Srednjovjekovna filozofija, Avkustin - Skot

[2] Ivan Pavao II, Fides et ratio, Vjera i razum

[3] Anselmo, Proslogion Nagovor, u: Kuar, S., Srednjovjekovna filozofija,