16. Filozofija I.

Kanta
16.1. Uvod

Možda smo trebali na pocetku našeg razmatranja o uvodu u filozofiju znanosti

zapoceti s Kantom jer njegova filozofija predstavlja cvornu tocku suvremene filozofije
uopce, pa u tom kontekstu ima odgovarajuce implikacije i na probleme znanstvene teorije.
Poslije njegove filozofije nitko nije ostao indiferentan prema njenim rezultatima bez obzira
da li .promišljanje provodilo u afirmativnom ili ne afirmativno odnosu. Tako, na primjer,
vidjeli smo kako se logicki pozitivizam odnosio prema metafizici uopce, pa dakle jednim
dijelom i Kantov filozofski sustav, negacijski deplasira njihove iskaze kao besmislene, ali
ipak kljucna mjesta u stavu logickog pozitivizma predstavlja razdioba na analiticke i
sinteticke sudove koje je upravo Kant jasno razgranicio.
Mi cemo u ovom kratkom razmatranju Kantovog promišljanja osvrnuti samo na one
elementarnim pozicijama koje se cine primjerene našem uvodu. Uglavnom cemo obratiti
pozornost na njegovo najvažnije djelo Kritiku cistog uma.
Immanuel Kant (1724-1804) nije doduše prvi postavio kriticki problem, ali ga je
sigurno toliko zaoštrio kao nitko prije njega, dok su njegova rješenja uvelike zaokrenula
tijek europske filozofske misli. Nakon Kanta mora svaki metafizicar najprije nastojali dati
što bolje utemeljenje metafizici prije nego što ce poceti izlagati svoje metafizicke
postavke. Kantov je izazov bio povod da se u filozofiji uopce uocio i poceo rješavali
kriticki problem i da se uvela kritika kao posebna školska disciplina.
Kantovi raniji radovi više se bave znanošcu nego filozofijom i cini se kako ta
cinjenica nije nevažna za njegov kasniji filozofski razvoj. Posebice, kasnije u njegovo
povjerenje Newtonove klasicne mehanike kao uzora ispravne teorije. Poslije zemljotresa u
Lisabonu on je pisao o teoriji zemljotresa, a napisao je jednu raspravu o vjetru i kratak
ogled o pitanju da li je zapadni vjetar u Europi vlažan zbog toga što je prešao Atlantski
ocean itd. Njegov najznacajniji znanstveni spis je njegova Opca povijest prirode i teorije
kozmosa (1755), koji anticipira Laplasovu hipotezu o maglinama i izlaže moguce porijeklo
Suncevog sustava. Neki odjeljci ovog djela su izuzetni i ono ima tu zaslugu što je otkrilo
jednu hipotezu koja se cini plauzibilnom.
Njegovo, ipak, prvo znacajno djelo jeste Kritika cistog uma i to prvo izdanje 1781.
god. a drugo 1787.god. Mi cemo se uglavnom zadržati na neki odlomcima ovog dijela.
Kartko možemo reci da je cilj ovog djela da dokaže kako, iako nijedna naša spoznaja ili
saznanje ne nadmašuje iskustvo, ono je pored toga djelomicno a priori i nije izvedeno
indukcijom iz iskustva.
Kant u predgovoru 2. izdanju svoje Kritike cistog uma, u travnju 1787, usporeduje
svoje djelo s Kopernikovim prevratom, zacijelo, u suprotnom antropocentricnom smislu.
Prema njegovoj ocjeni, tadašnja je filozofija robovala objektu nastojeci da ljudske
predodžbe i spoznaju izvede iz svojstava vanjskih predmeta. Promašaj te teorije
preslikavanja ponukao je königsberškog filozofa na radikalan preokret. Dok je stara
metafizika polazila od nekih intuitivno dokucenih ili samo-po-sebi razumljivih principa,
iskustvo biva od sada polazištem i kriterijem spoznaje. Interpretirajuci iskustvo na svoj
poseban nacin, engleski empiristi, narocito s Lockeom, pokušavaju od osjetila, utisaka,
dojmova ili impresija izgraditi svu našu spoznaju, pri cemu te otiske ili impresije shvacaju
vjernim korelatom vanjskih stvari. Nakon Humeove analize postalo je jasno da takav
empiristicki pristup ne može utvrditi zakone prirodnih znanosti, i tako je empirizam došao u
proturjecje sa svojim «budenjem». Probuden tom Humeovom skepsom iz metafizicke
drijemeži, kako sam veli, Kant preokrece taj temeljni odnos izmedu subjekta, impresija i

315
objekta i dolazi do radikalne tvrdnje: Um uvida samo ono što sam iznosi prema svojem
nacrtu.388
Ono što je u startu bitno jeste strtoga diferencijacija sudova i to u dvije razine; s
jedene strane postoji razlika izmedu “analiticnih” i “sintetickih” sudova, a sa druge strane
razlika izmedu sudova “a priori” i “empirijskih” sudova. Jedan “analiticni” sud jeste onaj u
kome je predikat dat u cijelosti ili djelom u subjektu; na primjer, »jedan visok covjek jest
covjek« ili »jedan istostranicni trokut jest trokut«.Ovi sudovi proizlaze iz logickog zakona
kontradikcije jer zastupati mišljenje da jedan visok covjek nije covjek bilo bi proturjecno sa
samim sobom. Jedan “sinteticki” sud jest onaj koji nije analiticki i to su svi oni sudovi koji
ce svoj izvor imati u iskustvu. Mi ne možemo, prostom analizom pojmova otkriti istine kao
što su na primjer: »Utorak je bio kišni dan«, ili »Napoleon je bio veliki general«. Ali Kant,
za razliku na primjer od Leibniza i svih ranijih filozof, nece da prizna da su svi sinteticki
sudovi poznati samo preko iskustva. Ovdje dolazi druga razdioba.
Jedan “empirijski sud” jest takav sud kojim mi ne možemo znati izvan culne
percepcije, bilo naše bilo nekog drugog cije svjedocanstvo prihvacamo. U ovu vrstu
spadaju cinjenice, na primjer, iz povijesti i zemljopisa. Takvi su i znanstveni zakoni kako
god naše znanje o njihovoj tocnosti ovisi od promatranih cinjenica. S druge strane, jedan
sud a priori jeste takav sud koji, iako može da bude “izvucen” iz iskustva, kada se upozna
izgleda kao da ima jednu drugu osnovicu, a ne iskustvo. Navedimo jedan jednostavan
primjer; dijete koje uci aritmetiku može se pomoci time što ce mu se dati da vidi dva piljka,
a zatim druga dva piljka, i što ce mu se reci da je dobio ukupno cetiri piljka. Ali kada je
ono shvatilo opci sud da su “dva i dva cetiri”, ono više ne trži potvrdu pomocu primjera;
sud ima jednu izvjesnost koju indukcija ne može nikada dati jednom opcem zakonu. Dakle,
svi sudovi ciste matematike u ovom smislu su «a priori». Možda je situacija s matematikom
relativno jasna, ali što je sa prirodnim znanostima i njihovim zakonima. Ovdje posebno
mjesto zauzima zakon kauzaliteta (uzrok-posljedica) koji predstavlja osnovicu svake
znanosti.
Ovom problemu cemo se vratiti kasnije a sada obratimo pozornost kako je ovaj
problem riješio ili pokušao da riješi D. Hume. On je dokaza da zakon kauzaliteta nije
analiticki i zakljucio je da mi ne možemo biti sigurni u njegovu izvjesnost. Kant je
prihvatio gledište da je ovaj zakon sinteticki, ali je ipak smatrao da je poznat a priori. On je
držao da su aritmetika i geometrija sinteticke, ali isto tako da su a priori. Tako je došao
dotle da je svoj problem formulirao rijecima: »Kako su mogucni sinteticki sudovi a prior?«
Odgovor na ovo pitanje, zajedno s njegovim posljedicama, sacinjavaju glavnu temu Kritike
cistoga uma.
Prema Kantu, vanjski svijet uzrokuje samo materiju našeg culnog osjeta, ali naš
mentalni mehanizma rasporeduje tu materiju u prostoru i vremenu i stvara pojmove preko
kojih mi stvaramo iskustvo. Odavde slijedi jedna bitna posljedica a to je da “stvari po
sebi”, koji su uzroci naših utisaka, nespoznatljivi su; one nisu u vremenu ili prostoru, one
nisu supstancije, niti se mogu opisati ijednom od onih opcih pojmova koje Kant naziva
“kategorijama”. Moramo napomenuti da se ovdje moramo cuvati prenaglašenog
zakljucivanja, jer na primjer, kao što su prostor vrijeme forme zora pa samim tim su dio

388 To se može stavili i za motto njegovu glavnom djelu, a trebalo mu je mnogo razmišljanja i hrabrosti da
izrece nešto takvo što ce svakako jako zacuditi citatelje. Dok se ne razumiju razlozi koji su vodili Kanta do te
filozofske pozicije, lako ga se može naprecac strpati medu subjektivne idealiste ili solipsiste i tako si uskratiti
pristup u nove vidike koje je Kant otvorio svojom transcendentalnom filozofijom. Poput drugih genijalnih
otkrivatelja nije ni Kant bio ni neprotuslovan ni dosljedan i sam je precijenio ono manje važno, a mnogo što
autenticno strpao u fusnote. Iz tih naknadnih pribilješki i pribjegavanja prakticnom umu vidi se koliko je
autorova prvobitna sigurnost bila podgrižena i kako se citava tvrdava cistog uma urušavala u vjecnu ljudsku
nedoumicu. Stoga nam i valja Kanta podici iz tih sumnji i slutnji do suvremene misli.

316
našeg subjektivnog perceptivnog aparata, cesto se na osnovu ovog tvrda da oni nemaju
svoju objektivnu egzistenciju. Kant to nije tvrdio, jer ta tvrdnja o ne postojanju je isto što i
tvrdnja o postojanja, tako da je prava interpretacija da mi ne možemo znati dali nešto takvo
postoji kao što su objektivno vrijeme i prostor.
Postoje takoder i pojmovi a priori; to su dvanaest kategorija, koje Kant izvodi iz
formi silogizma. One su subjektivne u onom sitom smislu u kome su subjektivni prostor i
vrijeme – to ce reci da je naša duhovna konstitucija takva da se one mogu primijeniti na sve
ono što je u našem iskustvu – ali nema razloga za pretpostavku da su one primjenjive i na
stvari po sebi. Medutim, što se tice uzroka postoji jedna nedosljednost, pošto Kant smatra
da su stvari po sebi uzroci culnih osjeta, a da su slobodna htijenja uzroci dogadanja u
prostoru i vremenu. Ova ne dosljednost nije slucajna omaška, ona je bitan dio njegovog
sustava.
Veliki dio Kritike cistog uma bavi se time da dokaže greške koje nastaju kao
posljedica toga što se prostor i vrijeme ili kategorije primjenjuju na stvari koje nismo
iskusili. Kada se to cini onda, po Kantu, nastaju “antinomije” – to ce reci uzajamno
proturjecni sudovi koji može prividno može biti dokaza. Kant daje cetiri takve antinomije,
od koji se svaka sastoji od teze i antiteze.
U prvoj teza glasi: »Svijet ima pocetak u vremenu, a i prostorno je takoder
ogranicen«. Antiteza glasi: »Svijet nema pocetak u prostoru i vremenu«. Druga antinomija
tvrdi da postoje dvije vrste kauzaliteta; jedna se slaže sa zakonima prirode, a druga sa
zakonima slobode; antiteza smatra da postoji samo kauzalnost koja se slaže sa prirodnim
zakonima. Treca antinomija dokazuje da svaka složena supstancija istodobno i jest i nije
sastavljena od prostih dijelova. Cetvrta antinomija dokazuje da postoji i da ne postoji jedno
apsolutno nužno Bice.389
Sigurno je da Kant nije bio prvi koji bi postavio i rješavao navedena pitanja. No
pružena rješenja Kanta nisu mogla zadovoljiti prije svega zbog toga što je na polju
metafizike jedva moguce naci jednodušnost u postignutim rješenjima koja bi unaprijedila
metafiziku kao znanost i osigurala joj casno mjesto medu drugim znanostima. Vec smo
u uvodu napomenuli kako se Kant tuži da je metafizika, umjesto da bude kraljicom svih
znanosti, postala poprištem beskrajnih prepirki. U isto su vrijeme matematika i prirodne
znanosti ucinile velik napredak. Kod njih nalazimo široko polje opce priznatih i
prihvacenih spoznaja u koje nitko više ozbiljno ne sumnja. Takvi su uspjesi metafizici
ostali prikraceni pa su ljudi postali indiferentni prema njoj. To je potaklo Kanta da se lati
kritickog istraživanja temelja metafizike, a to istraživanje znaci dovodenje metafizike
pred sudište uma. Time je Kant povezao metafizicki i kriticki problem. Kant naime
napominje, da njegova kritika nije kritika knjiga ni sustava, nego kritika spoznajne
moci uopce, »kritika moci uma s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti
neovisno od svakog iskustva« 390 Jasno je da metafizicke spoznaje moraju biti spo-
znaje a priori pa se zato prvo pitanje o mogucnosti metafizike svodi na pitanje; kako nas
um može spoznavati a priori, tj. mimo svakog iskustva.
Kant odbacuje Lockeovu teoriju da se svi naši pojmovi konacno moraju svoditi na
iskustvo, ali on odbacuje i protivnu teoriju o urodenim idejama. Nasuprot tome Kant drži
da postoje principi i pojmovi koje naš um izvodi iz samog sebe ali potaknut iskustvom.
Kanta ne zanimaju psihološka istraživanja naravi našega uma. On želi otkriti ciste
uvjete naše ljudske spoznaje kao takve, tj. formalne elemente ciste svijesti. Takvo
istraživanje Kant zove “transcendentalnim”. »Ja nazivam transcendentalnom svaku
spoznaju koja se ne bavi predmetima, nego našom spoznajom predmeta ukoliko ona treba

389 Ovaj dio “Kritike” jako je utjecao na Hegela, cija se dijalektika u cijelosti služi antinomijama.
390 I.Kant, Kritik der reinen Vernunf, Hamburg,1971; Kritika cistog uma, preveo Viktor Sonnenfeld, Zagreb,
1984, god, A. XVII.

317
da bude moguca a priori«391 Jedan od glavnih zadataka Kritike cistog uma sastoji se u
tome da pokaže koji su to uvjeti naše spoznaje.
Sam Kant je bio iz pocetka pod utjecajem “starog dogmatizma”, i njega je obuzimao
“dogmatski drijemež”, koji je u Njemackoj u to vrijeme izazvala Wolffova filozofija. Tako
je bilo opce stanje njemacke filozofije sredinom osamnaestog stoljeca. Autoritet
Leibnizove filozofije bio je u Njemackoj približno isti kao autoritet Descaretsove filozofije
u Francuskoj ili Lockeove filozofije u Engleskoj, ali ono što je kod Leibnizovog
sljedbenika Wolffa ostalo od njegove filozofije, bilo je lišeno najdragocjenijeg pozitivnog
sadržaja koji je sam Leibniz unosio u svoje metafizicke spekulacije svojim znanstvenim i
filozofskim genijem, a narocito svojim izuzetnim smislom za matematiku, te se tako ona
pretvorila u ogranicenu racionalisticku dogmatsku spekulaciju, bez realnih mogucnosti i
perspektive daljnjeg razvoja. Zato ta filozofija nije bila kadra da se suocava sa velikim
problemima svoga vremena, a prije svega sa onim problemima spoznaje, koji su izbili u
prvi plan ( problemi metode, prije svega), uslijed razvitka znanosti i radanja modernog
gradanskog društva.
Kant je, medutim, vec u svojoj mladosti, kao što smo rekli, pokazao veoma živi
interes upravo za probleme znanstvenog i društvenog razvoja. Newtonova fizika inspirirala
ga je za hipotezu o postanku Suncevog sustava, što se, uostalom, vidi i u samom naslovu
rasprave u kojoj je on tu hipotezu objavio.392 Isto se može reci za njegovu ideju o
zakonitosti svjetske povijesti. On je, njime, bio uvjeren da ce se naci covjek koji ce biti u
stanju da utvrdi vodecu nit u svjetskoj povijesti isto onako kao što je Kepler »na
neocekivani nacin podvrgao odredenim zakonima ekscentricne putanje planeta«, ili kao što
je Newton »objasnio zakone iz jednog opceg prirodnog uzroka«.393 Mladog Kanta
pokretala je uopce misao da filozofski osnuje Newtonovu znanstvenu teoriju i ta ga misao
nije napuštala ni kasnije kad je pisao Kritiku cistoga uma. Može se cak reci da njegovo
ispitivanje mogucnosti i granica “ciste” prirodne znanosti u Kritici cistoga uma – traženje
odgovora na pitanja koja su mu se postavila kada je poceo pomišljati da kritika spoznaje
može dovesti u sumnju izvjesnost znanstvenog iskustva, stecenog, prije svega,
impozantnim razmjenama velikih Glilejevih, Kopenikovih, Keplerovih, Newtopnovih i
drugih velikih otkrica, koja su omogucila razvoj moderne znanosti. A kada se nešto kasnije
utjecajima Newtonove fizike pridružio još i utjecaj revolucionarnih ideja J. J. Rousseaua i
kada se kod Kanta rodilo uvjerenje da je Rousseau svojim gradanskim individualistickim
romantizmom, koji je u Njemackoj djelovao kao pokretac davno zapretanih snaga, misli i
osjecanja, otkrio istinu o pravoj “prirodi” ljudskog bica isto onako kao što je Newton otkrio
istinu o objektivnoj prirodi svijeta, bio je to ne samo pocetak Kantovog oslobadanja od
stare dogmatske Wolffove metafizike i njemacke školske filozofije uopce, vec i pocetak
konstituiranja buduce filozofije transcendentalne idealizma. Koliko su upravo ti utjecaji,
Newtonovi i Rousseauovi, bili presudni u Kantovom misaonom formiranju, svjedoci
priznanje samog Kanta da su oni bili njegova dva najveca ucitelja.
Ali ma koliko bili presudni ti utjecaji da se u Kantu pocne buditi težnja za novom
filozofskom teorijom, za filozofskim uopcenjem onih otkrica u prirodi savjeta i covjeka
koja su u moderno doba potpuno izmijenila tijek razvoja filozofije, tek je upoznavanje sa
Humeovim kritikom stare metafizike izazvalo ona veliki preokret u Kantovom misaonom
razvitku kojim ustvari pocinje takozvani kriticki period njegove filozofije. U predgovoru za

391 Ibid. A12, B25.

392 Naslov navedenog djela glasi u izvornom obliku: “Allgemine Naturgeschichte und Theorie des Himells
oder Versuch von der Verfassung und dem mechanischen Urspruge des ganzen Weltgebäudes nach
newtonischen Grundsätzen abgehandelt“ ( 1755 )
393 I. Kant, Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürgerlicher Absicht, Kant’s Werke, Bd. VIII,
Berlin, 1912.

318
raspravu »Prolegomena za svaku buducu metafiziku«, koju je napisao dvije godine poslije
objavljivanja Kritike cistoga uma (1763), kao sažeto objašnjenje ideja Kritike cistoga uma,
koje nisu naišle na dovoljno razumijevanje, sam Kant je to objasnio ovim rijecima: »Od
Lockeovih i Leibnezovih pokušaja, ili, štoviše, od postanka metafizike, dokle seže njena
povijest, nije se dogodilo ništa što bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati
odsutnije nego napad Davida Humea na nju. On nije unio svjetlo u ovu vrstu saznanja, ali
je ipak skresao iskru kojom je zacijelo mogao zapaliti svjetlo da se namjerio na podesan
trud, cije bi se tinjanje brižljivo podržavalo i podešavalo.«
Ustvari njegova se filozofija razvijala u opreci, ali i pod jakim utjecajem dviju struja
mišljenja, britanskog empirizma od Lockea do Humea i njemacke metafizike od Leibniza do
Wolffa. On zamjera Leibnizu i Wolffu što su osjetilno iskustvo shvacali kao nešto nejasno
prema intelektualnoj spoznaji. I jedan i drugi polazili su od tocno odredenih objekata
svijeta. Dok intelekt te objekte jasno uvida, oni se kroz naša osjetila tek mutno ili zbrkano
odražavaju. Nasuprot tome piše Kant vrlo oštro, kako naša cijela osjetilnost nije ništa drugo
nego zbrkana predodžba predmeta, koja jedino sadrži ono što njima po sebi pripada, ali to
samo gomilanjem oznaka i parcijalnih predodžbi, jest krivotvorenje pojma osjetilnosti i
pojava, što cini citavo to naucavanje beskorisnim i praznim.
Kant jasno kaže, i to stalno opetuje, da stvari kakve nam se javljaju u iskustvu nisu
onakve kakve su po sebi niti su njihovi odnosi onakvi kakvi su po sebi, nego su to stvari
našeg, ljudskog iskustva, što znaci da ne bismo ništa o njima mogli reci kad bismo
uklonili svoju ljudsku osobnost. Što god spoznajemo o stvarima, to mi, ljudi, spoznajemo,
sa svojom karakteristicnom strukturom. Kant ce, prelazeci preko tog prirodnog stanovišta
zakljuciti: »I tako dapace fizika zahvaljuje revoluciju svog nacina mišljenja jedinoj
dosjetki, onoj da um traži u prirodi ono što je sam u nju stavio. Time biva apriorno
uvedeno. Prihvativši zakljucak empirista da iskustvo ne može našim sudovima dati
opcenitu i strogu valjanost, Kant može ovako definirati apriornu spoznaju:
Biva li dakle kakav sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. tako da se nijedna iznimka
ne može smatrati mogucom, tad nije izveden iz iskustva nego je upravo valjan a priori.
Empirijska je opcenitost prema tome tek samovoljno povišenje valjanosti, naprotiv gdje
stroga valjanost pripada bitno sudu, to bitno pokazuje na osobit izvor spoznaje, naime na
sposobnost spoznaje a priori. Nužnost i stroga opcenitost su dakle sigurne oznake stanovite
spoznaja a priori i nerazrješivo pripadaju jedna drugoj.
Kantovo je bilo polazište da iskustvo pobuduje um da bi spoznao što je vec u njemu.
Proucavajuci gibanje planeta, um (Newtonov) uvida svoje vlastite oblike i kategorije koje
unosi u iskustvo i kojima sreduje empirijske podatke. Prema tim Kantovim sudovima
moglo bi se smjesta zakljuciti da se tu radi o potpunom obratu od objektivne orijentacije na
krajnje subjektivno stajalište.
Postoje sigurno empiricki uvjeti za spoznaju predmeta. Takav je uvjet svjetlo za naše
oko s objektivne strane i zdravo oko sa strane subjekta. No Kanta ne zanimaju u
prvom redu empiricki vec ne-empiricki uvjeti ili cisti uvjeti ljudske spoznaje. Rijec cist
u Kantovoj terminologiji znaci neovisnost od svih utisaka empirijsko-osjetnog opažaja.
Kanta zanimaju nužni uvjeti spoznavanja predmeta koji vrijede za svakog covjeka. Kad
Kant govori o spoznaji a priori, onda ne misli na tzv. relativni a priori, tj. ukoliko na
temelju prošlog iskustva unaprijed znamo kakav ce biti ucinak neke radnje. Kant misli na
spoznaju koja je apriorna u odnosu prema bilo kojem iskustvu. Cista apriorna spoznaja
kod Kanta ne znaci, medutim, spoznaju koja bi bila nazocna u ljudskom duhu još prije
svakog iskustva, nego nastaje samo prilikom iskustva. Tu možemo navesti cesto citirane
Kantove rijeci kojima on pocinje uvod u drugo izdanje Kritike cistog uma. »Da svaka
naša spoznaja pocinje iskustvom, o tome se uopce ne može sumnjati; cime bi, naime,
inace mogla naša spoznajna moc biti probudena na izvršenje kad se to ne bi zbivalo

319
pomocu predmeta koji podražuju naša osjetila [...] No premda svaka naša spoznaja pocinje
iskustvom, ona ipak ne proizlazi potpuno iz iskustva«.394 Kant se, dakle, donekle slaže s
empiristima kad kaže da svaka naša spoznaja pocinje iskustvom. Naša spoznajna moc
mora biti pokrenuta iskustvom, u prvom redu osjetilima, koja su pod utjecajem
izvanjskih predmeta. No on se udaljava od empirista cim naglašava da naša kognitivna
sposobnost iz same sebe nadopunjuje apriorne elemente spoznaje, pri cemu je iskustvo
samo poticaj.
Zašto je Kant uvjeren da postoji apriorna spoznaja? On se slaže s Humeom da se
iz iskustva ne može izvesti striktno univerzalna spoznaja, ali za njega je jasno da takva
striktno univerzalna spoznaja postoji i to kod znanosti u matematici, a kod najopcenitije
uporabe razuma u iskazu; svaka promjena mora imati svoj uzrok. Kant tako odbacuje
Humeovo psihološko tumacenje porijekla naših pojmova na osnovi asocijacije ideja.
Nužnost koju imamo kod spomenutih apriornih spoznaja nije, po Kantovu mišljenju,
samo subjektivna, kako je to tvrdio Hume Ustanovivši da je apriorna spoznaja moguca,
Kantu se namece odlucujuce pitanje kako je ta spoznaja moguca. No na polju spekula-
tivne metafizike je i sama cinjenica apriorne spoznaje nesigurna.
Hume je uglavnom pošao od jednog jedinoga, ali važnog, pojma metafizike, od pojma
veze, uzroka i posljedice (dakle, i od pojma sile i radnje, koji je iz njega izveden itd.), pa je
zahtijevao da um, koji tvrdi da ga je proizveo u svom krilu, odgovori kojim on pravom
misli da nešto može biti takvog kvaliteta da se, ako je postavljeno, zbog toga nužno mora
postaviti i nešto drugo, buduci da to znaci pojam uzroka. On je nepobitno dokazao da je
umu sasvim nemogucno a priori i na temelju pojmova pomišljati takvu vezu jer ona
sadržava nužnost. Medutim, ne može se nikako uociti kako iz toga razloga što nešto jest
nužno, mora biti i nešto drugo i kako se može uvesti pojam a priori o takvoj vezi. Iz toga je
zakljucio da um sebe tim pojmom potpuno zavarava, da ga pogrešno smatra za svoje
vlastiti dijete, jer on nije ništa drugo nego bastard mašte, koja je oplodena iskustvom
dovela izvjesne predstave pod zakon asocijacije i subjektivnu nužnost, tj. naviku koja iz
toga proizlazi, podmece kao objektivnu nužnost na temelju spoznaje. Iz toga je, opet,
zakljucio da um nema nikakve moci da pomišlja takve veze, pa makar samo u opcenitosti,
jer bi tada njegovi pojmovi bili proste izmišljotine, a sva njegova saznanja, koja tobože a
priori postoje, ne bi bila ništa drugo nego lažno obilježena obicna iskustva, što znaci
upravo toliko da uopce nema metafizike, pa da je i ne može biti.«395
Glavni Humeov prigovor metafizici svodi se, po rijecima Kanta, na to da pojam
uzroka i posljedice nema objektivnu nužnost ili objektivnu važnost, vec je samo od mašte,
koja je, oplodena iskustvom, izvjesne predstave dovela pod zakon asocijacije, pa
subjektivnu nužnost podmece za objektivnu na temelju iskustva. Kant je, nesumnjivo, bio
ne samo Humeov sljedbenik vec i sljedbenik engleskih empirista uopce. On je naglašavao
da svaka spoznaja pocinje iskustvom, ali ma koliko bilo neosporno da je Humeova
filozofija uopce jedan od osnovnih i najznacajnijih izvora njegove filozofije, neosporno je
takoder da je on kao veliki filozofski i znanstvenici duh znao i sam da su moderna spoznaja
o svijetu i covjeku zasnovana na konkretnim empirijskim istraživanjima modernih znanosti
i da nema i ne može biti filozofije, a pogotovo znanosti, ako se podcjenjuje znacaj iskustva
za spoznaju onako kako su cinili nacionalisti. Zato, možemo reci, da je Kant poceo
razmišljati o mogucnosti izmirenja racionalizma i empirizma, a isto tako o mogucnosti da
se metafizika uskladi s rezultatima modernih znanstvenih istraživanja. Složenost ovog

394 Ibid. str. B1

395 I. Kant, Prolegomena za svaku buducu metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb, 1953.
str.9.

320
problema, možda, objašnjava tajnu njegove šutnje od 1769 do 1781. godine.396 Koliko je
taj problem bio znacajan za postanak Kritike cistoga uma, pokazuje zorno pocetak
predgovora, koji je Kant napisao za njeno prvo izdanje gdje govori o metafizici kao o
podrucju proturjecnosti i “beskrajnih prepirki”.
U tim “prepirkama” sukobljavale su se dvije glavne vrste protivnika, koji su privlacili
Kantovu pozornost: dogmaticari, koji su prevladavali u pocetku, i skeptici, koji su kasnije
uzeli maha. I sam Kant je bio u situaciji da se opredijeli za jednu ili za druge. Sa
dogmaticarima je imao iskustvo, kao što smo vec rekli, u pocetku svog filozofskog razvoja,
a ideje skeptika upoznao je kod Humea. Ravnodušan nije nikako mogao da ostane i to ga je
navelo da svoj položaj opiše na ovaj nacin:
»Uzaludno je, naime, htjeti vještacki pokazivati ravnodušnost prema takvim
ispitivanjima, ciji predmet ne može biti ravnodušan ljudskoj prirodi. Osim toga, oni vajni
indiferentisti, ma kako željeli da se sakriju, dajuci školskom jeziku neki popularan ton, ipak
neizbježno zapadaju, ukoliko uopce nešto misle, u metafizicka tvrdenja, prema kojima su
ipak pokazivali toliko preziranja. Medutim, ova ravnodušnost, koja se javlja usred cvjetanja
svih znanosti i pogada narocito one znanosti, cijih bi se spoznaja, ako bi ona bila moguca,
covjek najmanje odrekao, jeste ipak jedan fenomen koji zaslužuje pozornost i razmišljanje.
Ova ravnodušnost, ocigledno, nije posljedica lakomislenosti, vec sazrele sposobnosti za
sudenje jednog stoljeca, koje više ne želi da se ometa prividnim spoznajama; ona osim toga
predstavlja poziv upucen umu da ponovo preuzme najteži od svih svojih poslova, naime,
spozna samoga sebe i da ustanovi jedan vrhovni sud koji ce ga osiguravati u njegovim
opravdanim ciljevima, a koji bi, naprotiv, mogao otkloniti sve ne osnovane pothvate, ne
silom vlasti, vec na osnovu svojih vjecnih i nepromjenljivih zakona, a taj vrhovni sud jeste
samo i jedino Kritika cistoga uma.«397
Tako se, po objašnjenju samog Kanta, rodila ideja ovog djela, koju je on shvatio kao
kritiku moci uma »s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti neovisno od
iskustva«. Kant je smatrao da je glavna mana dogmatskog racionalizma što mu nije »palo
na pamet da unaprijed pripremi sebi tlo na osnovu kritike organa, naime, samoga cistoga
uma: jedan nedostatak, koji se ne može toliko pripisati njemu, vec, naprotiv, dogmaticnome
nacinu mišljenja njegovoga doba, te u tome pogledu ne mogu ciniti jedan drugome nikakve
prijekore ni filozofi njegova vremena, ni filozofi svih ranijih vremena.«398
Ipak je kritika došla, ali iz redova empirista. Hume je htio da zna da li se cisto
empirijskim putem može doci do pojmova o stvarnosti koji imaju opcost i nužnost
znanstvenih iskaza. Sam nije mogao naci nikakav drugi odgovor, nego da pojam uzroka i
posljedice nema u sebi tu opcost i nužnost, pošto se zasniva na iskustvu, i tako je pitanje
ostalo otvoreno. To je bila granica do koje je došao empirizam XVIII stoljeca. A Kant nije
htio da se pomiri s Humeovim zakljuckom, jer je htio da ide dalje od njega i empirizma.
Naime, htio je da njegov polazni stav bude sukladno s onim ugledom iskustva koji su
zauvijek utvrdile moderne znanosti, ali da ga to ne odvede u teškoce u koje su Berkeley i
Hume zapali. Vec u prvoj recenici uvoda u svoju Kritiku cistoga uma on je zauzeo stav
kome ni sam J. Locke ne bi imao ništa da zamjeri: »Da sve naše spoznaje pocinju sa
iskustvom, u to se ne može sumnjati; jer što bi inace moglo da pobudi moc spoznaje na
upražnjavanje svoje funkcije, ako to ne bi ucinili predmeti koji pobuduju naša cula te
djelomicno sami sobom proizvode predstave, djelomicno pak pokrecu funkciju našega
razuma da ove predstave usporeduje, da ih spaja ili razdvaja, te da tako sirovi materijal
culnih utisaka preradi u takvu spoznaju predmeta, koje se zove iskustvo? Dakle, u pogledu

396 Pošto je postao profesor logike i metafizike, Kant je za tih deset godina objavio svega nekoliko spisa bez
veceg znacaja, iz oblasti antropologije i pedagogije.
397 I. Kant, Kritika cistog uma, Kultura, Beograd, 1970. str. 6 – 7.
398 Ibid. str. 31-32.

321
vremena, nijedna spoznaja u nama ne prethodi iskustvu i sa iskustvom pocinje svaka
spoznaja.« 399
Tu je Kant, medutim, odmah i napustio empirizam, jer se kod njega i dalje zadržala,
da tako kažemo, iluzija da svojim transcendentalnim idealizmom treba da pomiri
empirizam i racionalizam i on je prethodnom svom stavu odmah dodao da, iako cjelokupna
spoznaj pocinje sa iskustvom, ipak ne proistjece sve spoznaj iz iskustva i da »postoji bar
jedno potanje koje je potrebno još bliže prouciti i koje se nasmije odmah prema prvom
izgledu odgurnuti kao savršeno, naime: da li ima takve spoznaje, koje je neovisno od
iskustva, pa cak i od svih culnih utisaka?«400
Kad je nakon prvog izdanja Kritike bio optuživan zbog subjektivizma i
psihologiziranja, Kant se u predgovoru 2. izdanju branio od tih prigovora, a i samog su ga
mucile nedoumice, o cemu najbolje svjedoci poduža, sitno napisana, ali vrlo zamašna
fusnota. Vec je Voltaire napomenuo da, ako tko ospori opstojnost vanjskih predmeta, nitko
mu nece moci suprotno dokazati. Tu nemogucnost dokaza zove Kant skandalom filozofije
i sam iznosi, kako kaže, jedini dokaz objektivne realnosti, ne baš uvjerljiv. On polazi od
toga da je svjestan svog bivstva u vremenu. No sve odredenje vremena pretpostavlja da
nešto ustraje u opažanjima. U toj važnoj fusnoti Kant modificira izvode iz 1. izdanja
Kritike i piše:
»Ali ovo ustrajno (das Beharrliche) ne može biti neki zor u meni. Jer svi razlozi odre-
denja mog bivstva koji se nalaze u meni jesu predodžbe i kao takvima im treba nešto
ustrajno što se od njih razlikuje i spram cega njihova mijena... može biti odredena.«401
Kant brani taj svoj dokaz od ocekivanih kritika i dalje piše: »Protiv toga ce se dokaza
po svoj prilici reci, ja sam ipak neposredno svjestan samo onoga što je u meni, tj. svoje
predodžbe vanjskih stvari i prema tome ostaje neriješeno da li nešto korespondira izvan
mene ili ne. Medutim ja sam unutarnjim iskustvom svjestan svoje opstojnosti u vremenu, a
to je više nego da sam svjestan svoje predodžbe... Ova svijest moje opstojnosti u vremenu
je dakle identicno spojena sa sviješcu odnosa spram necega izvan mene, i to je dakle
iskustvo, a ne utvara ... to je ono što nerazrješivo veže vanjsko s mojim unutarnjim
smislom ... «402
Iskustvo se po Kantu i ne bi moglo zbiti kad ne bi dijelom bilo vanjsko, a dijelom
unutarnje. Ali, »kako se to sjedinjuje«, ne može se dalje objasniti, zakljucuje Kant svoju
fusnotu u agnostickoj rezignaciji. Te duboke dvojbe izbjegle su mnogim Kantovim
sljedbenicima i protivnicima koji su vidjeli pred sobom impozantnu, petrificiranu tvrdavu
uma, a ne djelo covjekove pronicljivosti i nedoumice. Ako se i ponudenom dokazu vanjske
stvarnosti može štošta prigovoriti, važno je tu istaci što je pisac držao utvrdenim, a to je
jedinstvo unutarnjeg i vanjskog, subjektivnog i objektivnog, u ljudskom iskustvu i cinu.
Prema tome i onako proklamiran obrat od objekta na subjekt i nije bio onako
kopernikanski kao što je sam autor povjerovao; cak bi se kasnije toliko isticano jedinstvo
subjekta i objekta (pa i osnovna Marxova teza o Feuerbachu) moglo svesti na citirano
mjesto Kritike. No Kantov genij nije ostao pri kakvu obrtanju filozofskih termina i njihovu
isto tako površnom sjedinjavanju, nego je neumorno tražio autenticno znacenje ispod
izlizane i obesmišljene upotrebe rijeci. I u tim potragama bila je znanost živi, bistri izvor
odakle je srkao cisti um – da li konacnu spoznaju?
Kroz citavu svoju Kritiku poziva se K.ant stalno na Euklidovu geometriju i
Newtonovu mehaniku, a tek prigodice uzima primjere iz drugih podrucja istraživanja
(osim dakako logike koja ga mnogo zaokuplja, ali gdje ga jako veže baština vec zastarjelog

399 Ibid. str. 37.

400 Ibid. str. 37.
401 Ibid.str. 88.
402 Ibid.str.67.

322
Aristotela). Strogost i zaokruženost tih dvaju sustava toliko ga fasciniraju da mu postaju,
kao i mnogima drugima, uzorom sigurne spoznaje i apsolutne istine. Usisavši od rana tu
neospornost geometrije i mehanike, ta i sam je pridonio shvacanju razvoja Newtonova
svemira, Kant postavlja kobno pitanje:
Kako je takva stroga, nužna i opcevaljana spoznaja moguca?
Empirijsko nam istraživanje ne može nikad dati takvu istinu. Dakle gdje da potraži-
mo izvor te apsolutne spoznaje? To istraživanje zove Kant transcendentalnim i dovest ce
ga doista preko ruba onoga što smo tako familijarno držali svojim svijetom, prirodom,
osobom. No na tom proboju ukazat ce nam se njegov putnicki štap natrulim, i morat cemo
pomno preispitati pitanje koje ga je pokrenulo.
Königsberški filozof prihvaca sa zadovoljstvom, kao što smo rekli, zakljucak
empirista da se iz golih opažanja ne može doci do strogih i univerzalnih zakona. Ali ipak, u
matematici, fizici i logici imamo takve apsolutne principe, konstatira Kritika cistog uma. I
stoga ti principi ne mogu imati svoje podrijetlo u iskustvu (kako ga je empirizam
shvacao): oni su 'cisti' od nesavršenih opažanja. Nakon te konstatacije ponavlja Kant
pitanja:
Kako je cista matematika moguca?
Kako je prirodna znanost moguca?
Bankrot empirizma 18. stoljeca, da upotrijebim Russellov izraz, potaknuo je Kanta
na izgradnju transcendentalne filozofije koja je trebala objasniti zašto je covjek u posjedu
stanovitih istina i zašto može mirno spavati a da mu se krov ne sruši nad glavom. Sam
Kant ovako objašnjava: »Prirodna znanost (physica) sadrži u sebi sintetske sudove a priori
kao principe. Navest cu samo par stavaka za primjer: da u svim promjenama tjelesnog
svijeta ostaje sacuvana kolicina materije ili da u svim prijenosima gibanja moraju hiti
jednake akcija i reakcija ...«403
Jer u pojmu materije ne pomišljam konstantnost nego jedino njezinu prisutnost u
prostoru ispunjenjem istoga. Dakle prelazim doista preko pojma materije da mu nešto
pridomislim što u njemu nisam mislio. Stavak nije dakle analiticki nego sinteticki, a ipak
je a priori mišljen, tako je i s ostalim stavcima cistog dijela znanosti.
Dioba znanosti na cisti dio i miješani (s opažanjima) i nije jako zgodna, ali uvažava
razlike i dublje strukture koje su izbjegle empiristima. Ocito je princip inercije drukcijeg
karaktera od kemijskog pravila da se vodik i kisik spajaju po konstantnim omjerima svojih
težina. Kad bi negdje u našoj okolini zatajio princip ustrajnosti, zgranuli bismo se, i citav
bi se svijet uzdrmao pod našim nogama. No opažana bi pravila o kemijskim spojevima
mogla biti i drukcija, a nikakav se protest ne bi javio u našem mišljenju; cak se i stvarno
opažaju ponekad odstupanja od takvih empirijskih pravila. »Cisti« dio u znanosti sadržan
je u sintetskim sudovima a priori. Pošto su euklidska geometrija i Newtonova mehanika tu
utvrdile, postavlja Kant svoje fundamentalno pitanje:
Kako su sintetski sudovi a priori moguci?
Glavne struje zapadnoeuropske filozofije nakon Kanta prolazit ce u sjeni tog pitanja.
Bez obzira na to da li taj apriorizam prihvacaju, odbijaju ili modificiraju, gotovo svi filozofi
bili su time zaokupljeni, i njihovi sustavi na ovaj ili onaj nacin daju na to odgovor.
Nasuprot plimi skepse svog stoljeca ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i
strogih zakona. Pošto je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi
samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, königsberški mislilac pribjegava cistom razumu
kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike cistog uma, koja je izašla 1787,
dakle šest godina nakon prvog izdanja, nakon što je pisac još jednom sve temeljito

403 Ibid.str. 43.

323
promislio, on odreduje što znaci spoznaja a priori, koje su njezine bitne karakteristike i
kako se razlikuju od svakodnevnih podataka.
Mi necemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koji zavise od ovog
ili onog iskustvo, nego upravo ove koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima
stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguce samo a posteriori, tj. iskustvom. Od
spoznaja a priori zovu se one cistima kojima nije ništa empirijsko primiješano.
»Nade li se prvo stavak koji ju sa svom nužnošcu mišljen, tad je to sud a priori;
drugo... biva li neki sud mišljen u strogoj opcenitosti, tj. da nije dopuštena nijedna
iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.«404
Prema tome bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nuž-
nošcu i opcenitošcu. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili principi kauzal-
nosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Važno je napomenuti da se
takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na pocetak svojeg
glavnog djela da ljudska spoznaja pocinje iskustvom, ali to ne znaci, kaže Kant, daje
sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu vec um primjenjuje svoje kategorije koje
uopce unose red i zakon u tijek percepcija (osjeta). Tako su apriorne kategorije u koji-
ma zakljucujemo sveukupnost, mnoštvo, jedinstvo, realnost, negacija, ogranicenje,
kauzalnost, supstancija, mogucnost, nužnost. Jedva da možemo išta izjaviti a da ne
mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopce omogucuju strogu ili cistu znanost, što je
bio ideal istraživaca nakon objave Newtonove mehanike Philosophiae naturalis
principia mathematica, London, 1687.

16.2. Analiticki i sinteticki sudovi

Da bismo bolje razumjeli Kantovo tumacenje apriorne spoznaje, moramo svratiti
pozornost na njegovo razlikovanje izmedu analitickih i sintetickih sudova. Mi smo vec
govorili o ovoj razlici ali cemo ovdje pokušati ponoviti i podrobnije analizirati ovu
razliku. U analitickim je sudovima predikat vec, barem implicitno, sadržan u subjektu.
Takvi su sudovi samo eksplikativni (Erläuterungsurteile) jer oni ne dodaju subjektu
ništa nova. Kantov primjer takvih sudova je iskaz: »Sva su tijela pretežna«. Sinteticki
sudovi predikatom dodaju subjektu nešto što u njemu još nije ukljuceno. Takvi sudovi
zato proširuju naše znanje o svijetu i Kant ih zove »Erweiterungsurteile«. Njegov primjer
za takve sudove je iskaz: »Sva su tijela teška«. Sveza izmedu subjekta i predikata u
sintetickim sudovima samo je slucajna i zasniva se na iskustvu. Takvi sinteticki sudovi u
kojima su subjekt i predikat povezani na osnovi neke kontingentne cinjenice dohvacene
iskustvom moraju biti aposteriorni Oni nisu striktno univerzalni ni nužni.
Kant medutim drži da ima sintetickih sudova kod kojih sveza izmedu subjekta i
predikata nije uvijek samo slucajna i kontingentna, nego nužna i striktno univerzalna
premda se ne spoznaje jednostavnom analizom subjekta. Takve je sudove on prozvao
sintetickim sudovima a priori. Primjer takvog sintetickog suda a priori je: »sve što se
zbiva ima svoj uzrok«. Taj sud mora biti sinteticki, buduci da u subjektu »sve što se
zbiva« ne možemo analizom naci pojam uzroka koji mu pridajemo u predikatu. Taj sud,
prema tome, proširuje naše znanje. No, on je ujedno i aprioran, jer posjeduje oznaku
striktne univerzalnosti što je znak apriornosti sudova. Premda taj sud ovisi o iskustvu,
jer jedino pomocu iskustva dolazimo do spoznaje dogadaja koji se zbivaju, sveza izmedu

404 Ibid. str. 55.

324
subjekta i predikata u ovome sudu nije dana na osnovi iskustva, nego a priori. A priori
znamo da ce svaki dogadaj i svako zbivanje imati i morati imati svoj uzrok.
Kako vidimo, Kant je bio uvjeren da postoje sinteticki sudovi a priori. To njegovo
iznašašce bit ce od mnogih filozofa, osobito empirista i pozitivista, osporavano. No kod
Kanta se pocetno pitanje: kako je moguca spoznaja a priori? sada pretvara u pitanje:
kako su moguci sinteticki sudovi a priori? Sinteticke sudove a priori možemo,
po Kantovu mišljenju, najprije naci u matematici jer su svi pravi matematski stavovi
sinteticki sudovi a priori. Kantov poznati primjer je zbroj: 7 + 5 = 1 2 . Ne možemo se
ovdje upuštati u diskusije, je li taj matematski stavak zbilja sinteticki apriorni sud.
Slicno misli Kant da i u geometriji nalazimo sinteticke apriorne sudove. Njegov primjer:
pravac je najkraca crta izmedu dvije tocke. Pojam pravca u sebi ne sadrži nikakav pojam
kvantitete, nego samo kvalitete, naime, “ravna crta”, a ne krivulja. Zato je pojam
“najkraca” ovdje potpuno novi dodatak subjektu (pravac).
Tako Kant pronalazi sinteticke sudove a priori i u fizici, moralu, ali i u metafizici.
Promatramo li, naime, metafizicke stavove, vidjet cemo da oni nisu samo analize
pojmova, nego oni žele proširiti znanje o stvarnosti pa bi zato morali biti sinteticki. No
buduci da metafizika nije empirijska znanost, njezini stavovi moraju biti apriorni. Iz toga
za Kanta slijedi, ako je metafizika moguca, mora se sastojati iz sintetickih sudova a
priori. Tako kaže: »U metafizici treba da budu sadržane sinteticke spoznaje a priori, makar
je smatrali samo za pokušaj znanosti koja je ipak na temelju prirode ljudskog uma neophodna,
i tu se ne radi samo o tome da pojmove, koje sebi a priori stvaramo o stvarima, rastavljamo i
time analiticki tumacimo, nego mi želimo proširiti svoju apriornu spoznaju, pri cemu se mo-
ramo poslužiti takvim nacelima koji danom pojmu još nešto dodaju što u njemu nije bilo
sadržano, i preko sintetickih sudova a priori idemo tako daleko, da nas samo iskustvo više ne
može slijediti, npr. u stavu: svijet mora imati pocetak, itd. pa se metafizika, barem prema
svome cilju, sastoji od samih sintetickih sudova a priori.«405
Zato Kant kao zadatak kritike cistog uma postavlja cetiri sljedeca pitanja: Kako je
moguca cista matematika? Kako je moguca cista prirodna znanost? Kako je moguca
metafizika kao prirodna dispozicija? Kako je moguca metafizika kao znanost? Kant
smatra da na postavljena pitanja ne može odgovoriti znanost koja spoznaju tumaci kao
poistovjecivanje duha s predmetima, jer u predmetima ne možemo naci nužne sveze. Do
nužne sveze moramo doci drugim putem, Kant predlaže svoju hipotezu:
»Dosad se pretpostavljalo da se svaka naša spoznaja mora ravnati prema predmetima;
no pod tom pretpostavkom su propadali svi pokušaji da se o predmetima izradi nešto a
priori cime bi se naša spoznaja proširila. Pokušajmo stoga jedanput necemo li kod zadatka
metafizike bolje uznapredovati ako pretpostavimo da se predmeti moraju ravnati prema
našoj spoznaji, a što se bolje uskladuje s traženom mogucnošcu spoznaje predmeta a
priori, koja bi o njima trebalo da nešto utvrdi i prije nego što su nam dati«.406
Tu je izražen poznati Kantov obrat k subjektu koji on sam usporeduje s
Kopernikovom revolucijom. Taj Kantov obrat ne znaci da se stvarnost svodi na ljudski
duh i njegove ideje. Kant ne misli da ljudski duh stvara predmete s obzirom na njihovu
egzistenciju. On kaže samo da mi ne možemo spoznati predmete ako se oni ne
podvrgnu odredenim apriornim.
Ako bismo pretpostavili da je naš duh u spoznavanju samo pasivan, onda ne bismo
mogli protumaciti apriorne spoznaje koje on nesumnjivo posjeduje, kako smo vec vidjeli.
Aktivnost se našeg duha ocituje u tome što on namece svoju formu spoznajnom
materijalu. On to ne cini slobodnom odlukom, nego nuždom svoje naravi.

405 Ibid. str. B 18

406 Ibid. B XVI

325
 Prema Kantu, ljudska spoznaja proizlazi iz dva korijena: osjetnosti (Sinnlichkeit)
i razuma (Verstand). Pomocu osjetnosti predmeti su nam dani, a razumom se oni
zamišljaju. Osjetnost nam “daje” predmete tako da se oni podvrgavaju apriornim
formama osjetnosti, a to su prostor i vrijeme, a razum ih svrstava pod svoje ciste pojmove
koje Kant zove kategorijama. I osjet i razum zajedno konstituiraju naše iskustvo. Oni
pružaju apriorne elemente po kojima je spoznaja moguca i kojima se moraju
podvrgnuti svi predmeti naše spoznaje da uopce postanu predmetima spoznaje. Za te
apriorne elemente Kant upotrebljava rijec “forma”. Oni stoje u temelju svake spoznaje i
tako sacinjavaju “transcendentalnu filozofiju”. Ona je nauka o mogucnosti naše spoznaje
ukoliko se predmeti takve spoznaje ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi
našeg duha. “Transcendentalno” uvijek gleda zakonitost našeg duha ukoliko je spoznajna
moc.
Kant je bio uvjeren da je u apriornim formama našao nešto što stoji iznad
slucajnosti samo empirijskog, jer su te forme nužno prisutne u svakoj spoznaji. Formama
odgovara “materija”. Za Kanta je materija mnogovrsnost, zbrkanost osjetnosti, gruba
grada osjetnih utisaka koja nas “aficira”, a u sebi je nesredena. Pred tom smo gradom
pasivni i receptivni, ali u apriornim formama koje se primjenjuju na materiju osjetnosti
naš je duh aktivan, »spontan«. Bez materije ne bismo imali nikakve spoznaje. No sva
spoznaja ne proizlazi iz iskustva. Zbrku osjetnih utisaka treba srediti i to aktivnošcu
apriornih formi koje u sebi sadrže nužnost. U tom je apriorizmu Kant vidio revoluciju
svoje filozofije.
No postoje još neke ideje koje nadilaze svako iskustvo jer nisu samo apstrakcije od
iskustva niti se mogu primijeniti na bilo koju osjetnu datost. Unutar iskustva ne postoji
nijedan objekt koji bi odgovarao tim idejama. Kant ih zove “transcendentalnim idejama” i
pripisuje ih umu (Vernunft).
Ponovimo još jednom kako Kant razlikuje analiticke i sinteticke sudove.
Analiticki je sud npr. “djevica je nevina” ili “uteg je mjera težine”. Analiticki nam sud
ne daje ništa novo; predikat je vec sadržan u subjektu. Nešto novo doznajemo
sintetickim sudovima kao na primjer “zastava je crvena” ili “Tomo je u vrtu”.
Medutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljaju sintetski sudovi a priori koji iskazuju
nešto nužno i opcenito. Takav je sud: Ako od jednakog oduzmemo jednako, ostaci su
jednaki. Ili: Kolicina mase (materije) je konstantna. Ili: Crta je ravna ili kriva; trece je
iskljuceno.
Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treci
logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time što su
nužno i opcenito mišljeni, njihova je istinitost zajamcena. I više od toga! A priori biva tu
uopce kriterij znanstvene i filozofske spoznaje.
Zanimljiv je stav poznatog matematicara i teorijskog fizicara van der Waerdena
prema sintetskim sudovima a priori. Polazeci od Kantove razdiobe sudova na sinteticko
iskustvene i sinteticke a priori, on prihvaca takoder da se iz iskustva nikad ne mogu izvesti
potpuno opceniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogrešni. To
je bitno odstupanje od Kanta. Profesor van den Waerden navodi kao primjer Aristotelov
zakon slobodnog pada: »Brzine padanja razlicitih tijela proporcionalne su njihovim
težinama.« Svaki dak zna da je taj sud pogrešan. Medutim, kaže dalje van den Waerden,
taj zakon nije jamacno dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzine padanja razlicitih
tijela, ne bi nikako takvo što ustvrdio. Sud je dakle aprioran, a ipak pogrešan.
Možemo sumnjati da takva reinterpretacija leži u Kantovu duhu. Sam Kant nije
smatrao zakon padanja za cistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nužno mišljen, kao
što je spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona opcenitost koja se
odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galileijev zakon slobodnog pada nazvao

326
sintetskim sudom a priori zato što je u njemu primiješano nešto empirijsko, o cemu je Kant
govorio u uvodu svoje Kritike cistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit
kao i pogrešan, tad bi citav smisao Kantova pothvata propao. Prema mom mišljenju nije
van der Waerdenovo shvacanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici.
U daljnjem dijelu teksta pokušajmo ukratko prikazati strukturu njegovog poznatog
dijela.

16.3. Kritika cistog uma

Nakon tih uvodnih primjedaba o Kantovu shvacanju problema i zadatka njegove

kritike, pogledajmo samu strukturu Kritike cistog uma. Citavo je djelo podijeljeno na
dva glavna dijela: transcendentalnu nauku o elementima i transcendentalnu nauku o
metodi. Najveci dio citave knjige zauzima upravo nauka o elementima, koja se bavi,
kako joj i ime kaže, s apriornim elementima (formama ili uvjetima) spoznaje. Ta se
nauka opet dijeli na dva dijela: transcendentalnu estetiku, koja obraduje apriorne forme
osjetnosti i transcendentalnu logiku. Transcendentalna logika se nadalje dijeli na:
transcendentalnu analitiku koja obraduje ciste pojmove ili kategoriju razuma i
pokazuje kako su moguci sinteticki apriorni stavovi prirodnih znanosti, i
transcendentalnu dijalektiku koja se bavi metafizikom i to: metafizikom kao
naravnom dispozicijom covjeka i pitanjem je li metafizika (u tradicionalnom smislu)
može biti znanost.
Dajuci ovaj sažeti i kratki pregled Kantove misli, ne možemo dakako zalaziti u
tancine. Ogranicit cemo se samo na glavne postavke koje ce nam ipak pomoci za
razumijevanje Kantove rješenja kritickog i metafizickog problema.
Pocnimo s transcendentalnom estetikom. Tu Kant proucava osjetne principe a
priori. On se pita sadrži li osjetna spoznaja apriorne predodžbe. Predodžbe koje nam
pruža osjetnost zovu se opažaji, a djelovanje predmeta na sposobnost predodžbi jest
osjecaj ili empirijski opažaj. Neodredeni predmet empirijskog opažaja zove se
pojava. Pojavi odgovara materija, dok forma sreduje raznolikost pojave. Ta je forma
u duhu a priori. Predodžbu koja sadrži samo formu Kant zove cistom. Cista forma
osjetnosti je “cist opažaj”. Dvije su ciste forme osjetnog opažaja: prostor i vrijeme.
Prostor i vrijeme za Kanta su osjetni opažaji, a ne misleni pojmovi. No ti su
opažaji a priori i ne stjecu se iskustvom. Kant razlikuje unutrašnje i izvanjsko
osjetilo. Prostor je forma svih pojava izvanjskih osjetila, a vrijeme je forma
unutrašnjeg osjetila. O prostoru i vremenu Kant postavlja sljedece tvrdnje: prostor i
vrijeme nisu empirijski pojmovi koje bismo apstrahirali od iskustva, nego iskustvo je
ovisno od predodžbe prostora i vremena. Oni su nužne predodžbe a priori. Nisu
diskurzivni pojmovi, nego cisti opažaji.
Osim toga, prostor nije neko svojstvo stvari u sebi, nego on je samo forma svih pojava
izvanjskih osjetila, tj. subjektivni uvjet osjetnosti pod kojim je jedino moguc izvanjski
opažaj. Prostor je, zato, realan ukoliko nam je dan kao izvanjski predmet, ali on je u isto
vrijeme transcendentalno idealan, tj. ne vrijedi za stvari o sebi, nego je samo apriorni uvjet
za spoznaju pojava.
Ni vrijeme nije nešto što bi postojalo samo za sebe ili kao neko odredenje stvari
jer onda ne bi moglo prethoditi stvarima kao njihov uvjet. Apriorna spoznaja pomocu
sintetickih stavova moguca je samo ako je vrijeme subjektivni uvjet pod kojim su
jedino moguci opažaji u nama. Prema tome, vrijeme je forma unutrašnjeg osjetila i
formalni uvjet a priori svih pojava uopce dok je prostor ogranicen samo na izvanjske
pojave. Zato i vrijeme ima empirijsku realnost jer objektivno vrijedi za sve one

327
predmete koji bi ikada mogli biti objekt naše osjetne spoznaje. No vrijeme nema
nikakve apsolutne realnosti kao da bi pripadalo stvarima bez obzira na naš osjetni
opažaj. Ono ima transcendentalnu idealnost prema kojoj ono nije ništa ako ga
apstrahiramo od subjektivnih uvjeta naših osjetnih opažaja.
Vrijeme i prostor nisu za Kanta neke iluzije. No njihova je realnost ogranicena
samo na podrucje fenomena, a ne vrijedi izvan sfere u kojoj se stvari pojavljuju.
Razmatranjima ucinjenim u transcendentalnoj estetici Kant je došao do sljedecih
uvida: svaki naš opažaj nije ništa drugo do predodžba o pojavi. Stvari nisu takve kakve
ih mi opažamo, jer one za nas postoje samo kao pojave.
»Nama ostaje potpuno nepoznato kako stvar stoji s predmetima po sebi i neovisno od
svega ovog receptiviteta naše osjetnosti. Mi ne poznamo ništa drugo do naš nacin na koji ih
opažamo, koji je nama svojstven i koji ne mora nužno pripadati svakom bicu, iako mora
pripadati svakom covjeku.«407 .
Kant ne tvrdi da stvari izvan nas ne postoje, nego kaže da je njihovo postojanje u
sebi za nas potpuno nepoznato. Transcendentalna estetika je Kantu pomogla da na svom
putu prema odgovoru na pitanje o mogucnosti sintetickih apriornih sudova dode korak
bliže jer je vec u opažaju našao nešto a priori.
Transcendentalna analitika je prvi dio transcendentalne logike i ona analizira razum
promatrajuci onaj dio mišljenja koji ima svoje podrijetlo samo u razumu. Kantova
transcendentalna logika ne promatra, poput klasicne logike, samo forme mišljenja, nego
apriorne pojmove i principe mišljenja i njihovu primjenu na predmete, i to na
predmete opcenito.
Vidjeli smo vec da ljudska spoznaja prema Kantu ima dva izvora: osjetnost i
razum. Tako se i svi elementi te spoznaje sastoje od opažaja i pojmova. Oni su
medusobno tako povezani da su naše misli bez sadržaja prazne, a opažaji bez pojmova
slijepi. Kao što su apriorne forme opažaja sredile zbrku osjetnih utisaka, da bi nastalo
osjetno opažanje, tako i to opažanje mora biti sredeno formama mišljenja, da bi nastala
razumska spoznaja. Te su forme mišljenja radnje cistog mišljenja kojima predmete
mislimo cisto a priori. Kant želi te elemente cistog razuma pronaci samo analizom
sposobnosti razuma. Zato se taj dio i zove transcendentalna analitika, koja se dijeli na
analitiku pojmova i analitiku osnovnih stavova cistog uma.
Analitika pojmova je razlaganje samo sposobnosti razuma, koji je “mjesto
rodenja” cistih pojmova. U njemu cemo naci njihove prve klice i dispozicije. Kant gleda
razum u prvom redu kao moc sudenja. »Sve radnje razuma možemo svesti na sudove,
tako da se razum uopce može predstaviti kao moc sudenja«408 Sud je vec po sebi spoj
predodžaba pomocu pojmova. Moguce je odrediti tocan broj logickih vrsta sudova.
Upravo su te logicke vrste sudova ona transcendentalna nit koja nas vodi do odredivanja
liste cistih apriornih pojmova razuma. Kant dijeli sudove prema kvantitetu na opce,
posebne i pojedinacne; prema kvalitetu na potvrdne, odrecne i beskonacne: prema
modalitetu na problematicne, asertoricne i apodikticne i prema relaciji na kategoricne,
hipoteticne i disjunktivne. Svaka vrsta nabrojenih sudova odredena je jednim apriornim
pojmom. Tako dobivamo dvanaest cistih apriornih pojmova razuma ili kategorija, i to,
prema kvantitetu: jedinica, množina, cjelokupnost; prema kvalitetu: realnost, negacija,
limitacija: prema relaciji: inherencija i subzistencija (supstancija i akcident), kauzalnosl i
dependencija (uzrok i posljedica), zajednica (uzajamno djelovanje aktivnog i
pasivnog); prema modalnosti: mogucnost - nemogucnost, bice - nebice, nužnost –
nenužnost. Kant drži da je ovom tablicom koja odudara od obicnih shema u logici,

407 Ibid. A 20, B 59.

408 Ibid. A 69, B 94.

328
obuhvatio sve izvorno ciste pojmove ili kategorije razuma i time potpuno iscrpio
njegove funkcije.
Kako Kant opravdava svoje kategorije i kako ih primjenjuje na predmete? Tim
opravdavanjem bavi se transcendentalna dedukcija cistih pojmova razuma. Pod terminom
“dedukcija” Kant misli jednostavno opravdanje, tj. “quid juris” njihove uporabe. Ta je
dedukcija transcendentalna, tj . Kanta ne zanima je li uporaba kategorija empirijski korisna,
nego on želi pokazali da su kategorije apriorni uvjeti svakog iskustva. Transcendentalna
dedukcija pokazuje da su kategorije apriorni uvjeti koji su nužni da bi predmeti naše
spoznaje uopce mogli biti zamišljeni, kao što su prostor i vrijeme apriorni uvjeti da bi
nam predmeti uopce mogli biti dani. Prema tome, spoznaja nekog predmeta uopce nije
moguca bez navedenih kategorija. Istraživanja transcendentalne dedukcije Kant je
smatrao vrlo važnima i priznao da su mu zadale mnogo truda, ali koji nije bio
beskoristan.
Svaki predmet naše spoznaje mora biti bilo na koji nacin sintetiziran, ujedinjen. Struja
nepovezanih predodžaba ne može sacinjavati spoznaju. Sveza u toj raznovrsnosti ne može
doci od osjetila, nego je nužno djelo razuma. No vec svaka kategorija pretpostavlja to
jedinstvo pa ono mora imati svoju osnovu iza kategorija. Osnova toga jedinstva je
jedinstvo svijesti. Svaku našu predodžbu prati ono: ja. mislim (ich denke). Sve su
predodžbe u prvom redu moje i bez te svijesti ne može se uopce zamisliti neka spoznaja.
„Ja mislim“ nije dano osjetnošcu, nego to je cin spontanosti. Kant to jedinstvo svijesti zove
cista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti Ta apercepcija sa-
drži sintezu predodžaba. Pojedini su cini svijesti izolirani i »raspršeni«. Zato je analiticko
jedinstvo apercepcije moguce samo pod uvjetom sintetickog jedinstva. Spoznaja se sastoji
u tom da se raznovrsne predodžbe, koje su dane u osjetnosti, povežu i to u razumu po
pravilu koje vrijedi neovisno od iskustva. Raznovrsnost osjetnih opažaja ne pada samo
pod forme prostora i vremena, nego i pod prvotno jedinstvo apercepcije, ukoliko su oni u
samosvijesti povezani. Zato i predodžbe opažanja stoje pod osnovnim stavom sintetickog
jedinstva apercepeije, a on je najviši princip svake uporabe razuma.
Razum je moc spoznaje. Spoznaja nastaje odnosom predodžaba prema objektu.
Objekt je ono u cijem je pojmu ujedinjena raznovrsnost danog opažaja. To je jedinstvo
moguce samo po jedinstvu svijesti koje je uvjet odnosa predodžbe i objekta kao i
njihove objektivne vrijednosti.
Prema tome, nema objektivnog iskustva ili spoznaje objekta bez jedinstva
samosvijesti. Svaka sinteza moguca je samo pomocu razuma tako da raznovrsnost
predodžaba dode u jedinstva apercepcije. Razum, medutim, sintetizira samo pomocu
svojih apriornih kategorija. Zato spoznaja predmeta nije moguca bez primjene
kategorija. Kako je spoznaja moguca samo pomocu opažaja i mišljenja, za nju je potrebno
dvoje: opažaj kojim je predmet dan i kategorija kojom se predmet zamišlja. Kategorije
nam daju spoznaju samo njihovom primjenom na empirijski opažaj. One nam služe
samo kao mogucnost empirijske spoznaje, tj. za spoznaju stvari koje su predmeti
moguceg iskustva. Kategorije dakle omogucuju samo iskustvenu spoznaju.
U analitici osnovnih stavova raspravlja Kant o primjeni kategorija u prakticnom
spoznavanju. Izmedu osjetnosti i razuma, izmedu opažaja i kategorija postoji velik jaz
jer su oni i po podrijetlu i po sadržaju razlicite spoznajne moci. Potreban im je neki
posrednik. Tog posrednika vidi Kant u mašti koja može premostiti taj jaz time što
pruža kategorijama odgovarajuci opažaj. To se posredništvo zbiva u transcendentalnoj
shemi. Shema je pravilo ili proces oblikovanja slike koja takoreci ogranicuje kategoriju i
time joj omogucuje primjenu na pojave. Shemu, koja je takoder proizvod mašte,
moramo razlikovati od slike. Shema je opcenita i slicna je pojmu, a slika je pojedinacna
i slicna je raznovrsnosti osjetne intuicije. Ta shema je transcendentalno odredenje

329
vremena. Upravo je vrijeme prikladno za to posredništvo, jer je radi svoje opcenitosti i
apriornosti slicno kategoriji, a nalazi se opet u svakoj pojavi unutrašnjeg i izvanjskog
iskustva. Time shema sadržava osjetne i transcendentalno-pojmovne momente. »Prema
tome, sheme nisu ništa drugo do vremenske odredbe a priori po pravilima, a pravila se
odnose prema redu kategorija na vremenski spoj u pogledu svih mogucih predmeta« 409
Ako u osjetnosti imamo odredeni doživljaj vremena, onda se ukljuci uvijek pripadne
kategorija i pod nju supsumiramo naš osjetni opažaj. Tako je shema supstancije trajnost
realnog u vremenu; shema uzroka i kauzalnosti je sukcesija u pravilnosti; shema
mogucnosti je podudaranje sinteze razlicitih predodžaba s uvjetima vremena uopce;
shema nužnosti je postojanje nekog predmeta u svako vrijeme itd.
Iz nauke o shematizmu cistih pojmova razuma slijedi nauka o osnovnim stavovima
cistog razuma. Razum a priori oblikuje odredene principe koji reguliraju objektivnu
uporabu kategorija. Kant razlikuje cetiri skupine principa: »aksiomi opažanja«
odgovaraju kategorijama kvantiteta. Njihov princip glasi: »Svi su opažaji ekstenzivne
(protežne) velicine«. »Anticipacije opažanja« odgovaraju kategorijama kvalitete. Njihov
princip glasi: »U svim pojavama ono što je realno, a što je predmet osjecaja, ima
intenzivnu velicinu, tj. neki stupanj«. »Analogije iskustva« odgovaraju kategorijama
relacije, a njihov princip glasi: »Iskustvo je moguce samo na osnovi predodžbe o nužnoj
svezi medu opažajima«. Konacno, »postulati empirijskog mišljenja uopce« odgovaraju
kategorijama modalnosti, a imaju tri principa o mogucnosti, stvarnosti i nužnosti.
Time je Kant odgovorio na postavljeno pitanje, kako je moguca cista prirodna
nauka. Ta je nauka moguca jer se predmeti iskustva, da bi uopce postali predmeti
iskustva, moraju nužno podrediti apriornim uvjetima subjekta. Oni moraju biti stavljeni u
odnos s jedinstvom apercepcije time što su supsumirani pod apriorne forme i kategorije.
Kompleks mogucih predmeta iskustva formira prirodu u odnosu prema jedinstvu
samosvijesti. Nužni uvjeti za taj odnos ujedno su i temelj nužnih prirodnih zakona. Ti
nužni prirodni zakoni podredeni su ljudskom subjektu, ali oni su objektivni jer nužno
vrijede za citavo podrucje moguceg iskustva. Rad i pravilnost stavljamo mi sami u
prirodu, mi joj propisujemo zakone.
Same kategorije ne mogu nam dati spoznaje. One se moraju primijeniti na
empirijski opažaj, a to znaci da nam one služe samo za empirijsku spoznaju, a ne za
teoretsku spoznaju stvarnosti koja nadilazi iskustvo. To opet znaci da mi nikad ne
spoznajemo stvari kakve su one u sebi, jer stvari koje transcendiraju našu svijest ne
mogu nikad postati predmetom naše spoznaje. Predmet spoznaje je svijet pojava koji smo
mi sami stvorili svojim osjetima. Kant ipak smatra da nemamo prava tvrdili da postoje
samo fenomeni.
Pojave, ukoliko se zamišljaju kao predmeti prema jedinstvu kategorija, zovu se fe-
nomeni. Ali ako pretpostavim stvari koje su samo predmeti razuma, pa ipak kao takve mogu
biti dane nekom opažanju, premda ne osjetnom (dakle, coram intuitu intellectuali), onda bi
se takve stvari zvale noumeni (intelligibilia) (A 249).
Za Kanta je svaki opažaj osjetni opažaj. Noumenon je “intelligibile” i kao pozitivna
stvar mogao bi biti predmet intelektualnog opažaja. No buduci da nemamo sposobnosti
intelektualnog opažanja, ne vidimo pozitivne mogucnosti noumenona kao moguceg
predmeta intelektualnog opažaja, makar ideja noumenona kao stvari u sebi (das Ding
an sich) ne sadrži logicko protuslovlje. Tako kaže: »Pojam nekog noumenona, tj. stvari
koju ne treba zamisliti kao predmet osjetila, nego kao stvar u samoj sebi (jedino pomocu
cistog razuma), uopce nije protuslovan; jer o osjetnosti se ipak ne može tvrditi da je ona
jedini moguci nacin opažanja. Nadalje, taj je pojam nužan, da ne bismo osjetno opažanje

409 Ibid. B 185, A 145.

330
proširili sve do stvari po sebi. […] Na kraju, mogucnost takvih noumenona ipak se ne
može uvidjeti i opseg izvan sfere pojava je (za nas) prazan, tj. imamo razum koji se
problematicki proteže dalje od tih pojava, ali nemamo nikakvog opažaja, cak ni pojma
nekog moguceg opažaja, kojim bi nam bili dani predmeti izvan sfere osjetnosti i preko kojih
bi se razum mogao asertoricki upotrebljavati. Pojam noumenona je, dakle, granicni
pojam da bi ogranicio preuzetnost osjetnosti, pa ga dakle, upotrebljavamo samo
negativno«410
Preostalo je još da se odgovori na pitanje o ulozi i mogucnosti metafizike. To je
predmet drugog dijela transcendentalne logike, a to je transcendentalna dijalektika.
Vidjeli smo vec na pocetku da je Kant bio uvjeren kako je u covjeku ukorijenjen
impuls prema metafizici. Zato on smatra da je metafizika kao naravna dispozicija moguca.
Postavlja se, medutim, pitanje o metafizici kao znanosti. Takoder smo vidjeli da je
primjena kategorija razuma ogranicena na iskustvo. No one nas vode i do granica
iskustva, tj. do onoga što više ne može biti predmet iskustva, a to je apsolutna cjelina svih
pojava ili iskustva. O toj cjelini um sebi formira ideje. Transcendentalne ideje su poj-
movi koji nadilaze mogucnost iskustva. Kant ih izvodi iz karakteristicne radnje cistoga
uma, iz zakljucivanja. Dok se razum izravno bavi fenomenima koje sintetizira u
sudovima, um se ne suocuje s fenomenima, nego od razuma dobiva pojmove i sudove i
nastoji ih ujediniti u svjetlu višeg principa. To on cini pomocu silogistickog
zakljucivanja. Buduci da su, prema Kantu, moguce tri vrste silogistickog zakljucivanja:
kategoricko, hipoteticko i disjunktivno, a njima odgovaraju tri vrste kategorije relacije,
postoje tri glavne ideje cistog uma: duša kao trajan supstancijalan subjekt, svijet kao
totalnost kauzalno povezanih fenomena i Bog kao apsolutna savršenost. Te ideje
rezultiraju iz naravnog nagona uma da dovrši sintezu koju je razum zapoceo.
Um je uvijek u opasnosti da svoje principe i ideje drži za predmetne stvarnosti
premda su oni samo regulativni principi kojima um regulira djelatnost razuma.
Zamijenimo li pojmove razuma i uma, materijalne predmete iskustva i ciste ideje koje
reguliraju uporabu razuma, upadamo u iluziju koju Kant zove “dijalektickim prividom”.
Kant kritizira tradicionalnu racionalnu psihologiju, koja je nastojala dokazati
supstancijalnost ljudske duše, time što joj predbacuje da ona umjesto pravih
silogizama cini “paralogizme”, tj. krive silogizme koji sadrže cetiri pojma umjesto tri
(quaternio terminorum). Kod tradicionalne kozmologije, koja je svijet uzimala kao
predmet spoznaje, Kant pronalazi tzv. “antinomije cistoga uma”, tj. o takvom se svijetu
mogu tvrditi medusobno oprecne i protuslovne tvrdnje. U “tezama” Kant dokazuje da
svijet mora imati pocetak i svršetak u prostoru i vremenu, da mora kao supstancija
pokazivati granicu djeljivosti, da zbivanje u njemu mora imati slobodne uzroke i da mu
mora pripadali apsolutno bice - Bog, da bi u “antitezama” za sva cetiri slucaja dokazao
njihovu cistu suprotnost. Konacno, u razmatranju o “transcendentalnom Idealu” Kant
obara dokaznu snagu svih klasicnih dokaza za Božju opstojnost, ali ujedno kaže da je
poricanje Boga tvrdnja koja se ne može dokazati jer nadilazi iskustvenu spoznaju kao i
njezina suprotnost.
Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu se upotrebljavati “konstitutivno”, tj. one
nam ne daju spoznaje odgovarajucih objekata. Transcendentalne ideje cistog uma ne mogu
se primijeniti ni na koju datost osjetne intuicije, prema tome, one nam ne povecavaju
znanja.
Vratimo se prvotnim pitanjima o mogucnosti metafizike. Prvo je pitanje glasilo, je li
moguca metafizika kao naravna dispozicija. Na to pitanje Kant odgovara potvrdno.
Buduci da narav ljudskog uma teži za tim da ujedini sve empirijske spoznaje razuma, ona

410 Ibid. A 255, B 310

331
proizvodi transcendentalne ideje kao bezuvjetno jedinstvo u razlicitim oblicima. U isto
vrijeme ta naravna težnja želi objektivirati te ideje, a um nastoji opravdati tu
objektivizaciju. No time on nadilazi granice ljudske spoznaje. Zato je metafizika kao
znanost, po Kantovu mišljenju, nemoguca buduci da ne postoje objekti transcendentalnih
ideja. Dakako da je ovdje rijec o objektima naše spoznaje, tj. o onima koji nam mogu biti
dani pomocu iskustva. Ako bi i postojali objekti koji odgovaraju transcendentalnim ideja-
ma, oni nam ne bi mogli biti dani u iskustvu buduci da nemamo sposobnosti intelektualne
intuicije. Prema tome, takvih objekata za našu spoznaju nema.
Mi ipak možemo zamišljati takve stvarnosti na koje se mogu odnositi ideje o Bogu i
duši, zato metafizika nije besmislena i te ideje ne ukljucuju u sebi logicko protuslovlje.
Navodna metafizicka spoznaja je pseudo-spoznaja i varka, ali metafizicki stavovi nisu
besmisleni samo zato jer su metafizicki.
Nakon ovog kratkog prikaza strukture Kritike cistog uma analizirajmo još neke
stavove koje proizlaze iz tog dijela. Kant je smatrao da je njegova velika zasluga što je
prvi uocio razliku izmedu pojmova razuma i uma i što je pokazao da je ta razlika upravo u
tome, što pojmovi razuma ostaju u granicama moguceg iskustva, dok pojmovi uma prelaze
te granice. Po njegovom shvacanju pojmovi uma služe poimanju, shvacanju kao što
pojmovi razuma služe razumijevanju (opažaja), a »pošto pojmovi uma sadrže ono što je
neuvjetovano, to se oni odnose na nešto cemu pripada cjelokupno iskustvo, ali što samo
nikada ne može biti predmet iskustva: na nešto do cega nas dovodi um u svojim
zakljuccima izvedenim iz iskustva i prema cemu on cijeni i odmjerava stupanj svoje
empirijske uporabe, ali što nikada ne sacinjava neki clan empirijske sinteze«.411 Takve
pojmove izveo je iz tri vrste dijalektickih zakljucaka, kao što je kategorije izveo iz cetiri
vrste sudenja. U prvu klasu svrstao je ideju duše, u drugu klasu ideju svijeta, a u trecu klasu
ideju boga. I pošto je to izveo, Kant je podvrgao sve tri ideje kritickom razmatranju da bi
utvrdio koliko prava na opstanak imaju one discipline metafizike koje se njima bave, tj.
racionalna psihologija, racionalna kozmologije i racionalna teologije.
Kriticko razmatranje ovih ideja, a narocito ideja svijeta i boga koje je on razvio do
najširih razmjera filozofske spekulacije, dovelo je do zakljucka da ljudski um uvijek zapada
u proturjecja sa samim sobom kada pokušava da o njima stvori opce i nužno saznanje.
Tako se javljaju parovi kontradiktorno suprotnih stavova o svijetu, duši i bogu, koje je
Kant nazvao antinomijama. On je naveo cetiri vrste takvih antinomija. U prvoj i
najpoznatijoj kontradiktorno suprotni stavovi su ovi:
Teza: Svijet ima svoj pocetak u vremenu, i po prostoru je tako isto zatvoren u granice.
Antiteza: Svijet nema nikakvog pocetka u vremenu, niti kakvih granica u prostoru, vec je
kako po vremenu, tako i po prostoru beskonacna.
Kant je pokazao da se podjednako mogu naci dokazi za tezu kao i za antitezu. Na
osnovi toga zakljucio je da teorijski um može svaku od ovih ideja s podjednakim uspjehom
dokazivati koliko i opovrgavati, te se one prema tome prikazuju kao prividi ili iluzije o
kojima ne može biti pravog znanja.
Ali otkuda se radaju ti prividi? Jesu li to logicki prividi, dakle pogreške o pravila
razuma, ili pak prividi koji stoje u samoj prirodi ljudskog uma? Kant je smatrao da ideje
nisu ni logicki prividi, ni proizvoljne tvorevine razuma, vec prirodne tvorevine uma koje se
radaju iz težnje uma da shvati, da sjedini zakljucke razuma, kao što razum sjedinjuje
raznovrsnost opažaja. Prema tome, ideje nisu ljudskom umu dane, vec su mu zadane
(aufgegeben). Zadane su mu u tom smislu što je u njegovoj prirodi da teži stalnom
sjedinjavanju zakljucaka razuma, da teži najvišoj sintezi. Tako je Kant ideju duše objasnio
kao “jedinstvo misaonog subjekta”, ideju svijeta kao “jedinstvo niza uvjeta pojava” a ideju

411 Ibid. str. 278.

332
boga “jedinstvo uvjeta sviju predmeta mišljenja uopce”. Nijedna od ovih ideja nije
konstitutivni princip vec samo regulativni princip spoznaje i cim um pokaže tendenciju da
prekoraci to svoje obilježje, njegova moc prestaje. »Na taj nacin, cist um za koji smo u
pocetku vjerovali da nam stavlja u izgled ništa manje vec spoznaju onoga što leži izvan
granica iskustva, sadrži u sebi, ako ga pravilno shvatimo, samo i jedino regulativne
principe, koji nam uistinu nalažu da tražimo jedinstvo koje je vece od jedinstva do koga
možemo dospjeti na osnovu empirijske uporabe razuma, ali koji upravo time, što cilj kome
ta upotreba treba da se približava, stavljaju tako daleko, dovode suglasnost njenu sa
samom sobom posredstvom sistematskog jedinstva do najveceg stupnja; medutim ako te
principe pogrešno shvatimo, pa ih smatramo za konstitutivne principe transcendentnog
saznanja, onda oni na osnovu jednog privida koji uistinu blista, ali ipak vara, proizvode
praznovjerje i prividnu spoznaju, a s tim u vezi i vjecne proturjecnosti i sporove.«412
Kant je smatrao da je najveca zabluda stare metafizike bila upravo u tome što je ona
pogrešno shvacala te regulativne transcendentalne principe, što ih je smatrala za
konstitutivne principe transcendentnog saznanja, ili drugim rijecima, što je pokazivala
tendenciju da subjektivne principe spoznaje uzima kao stvari po sebi. Po njegovom
shvacanju, kriticko razmatranje racionalne psihologije, racionalne kozmologije i racionalne
teologije u Kritici cistoga uma dovelo je do pouzdanog zakljucka da sinteticki sudovi a
priori metafizike nisu moguci, pa prema tome ni metafizika kao znanost o onome što
prelazi granice moguceg iskustva.
Kantov zakljucak da je teorijski um nemocan cim prede granice iskustva i da prema
tome ne može biti uzanosti o idejama «cistog» uma bio je sudbonosan za metafiziku: njene
glavne discipline – racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija –
izgubile su dalje pravo na opstanak. Svojom kritikom moci ljudskog uma Kant je pokazao
da nema i ne može biti nikakve pouzdane znanosti o besmrtnosti duše, slobodi volje i
postojanju boga. On je ustvari oborio ove metafizicke discipline i mnogi su to shvacali kao
da je Kant bio protiv metafizike uopce. Medutim, sam Kant se izjasnio protiv takvog
tumacenja njegovih zamisli. Ako je on, kao znanstveni duh, izbacio ideje stare metafizike
iz podrucja teorijskog uma, tj. iz podrucja znanstvene spoznaje, ipak je našao mjesta za ove
iste ideje u jednoj drugoj oblasti, u praktickom umu. On je cak smatrao da one u
praktickom umu dobivaju svoj pravi smisao i znacaj i da su neophodne za moralni život
ljudi. A što se tice metafizike on je i eksplicitno isticao da je upravo njegova Kritika
cistoga uma jedini pouzdani temelj za novu metafiziku kao sustav apriornih saznanja koju
je on, pri kraju ovog djela, prikazao kao “neophodni završetak sveukupne kulture ljudskog
uma” koje “više služi tome da sprijeci zablude nego da proširi spoznaju”. Kant je cak
smatrao da samo na taj nacin metafizika može uživati dostojanstvo i ugled. U tom smislu
on je objasnio svoj osnovni kriticki stav prema metafizici ovim rijecima:
»Ja sam, prema tome, morao da uništim znanje, da bih dobio mjesto za vjeru, jer
dogmatizam metafizike, tj. predrasuda da se u njoj može imati uspjeha bez Kritike cistoga
uma jeste pravi izvor svega nevjerovanja koje se protivi moralitetu i koje je uvijek vrlo
dogmaticno. – Ako, dakle, ne može biti teško da se potomstvu ostavi kao zavještajne jedna
sustavna metafizika izradena po planu Kritike cistoga uma, onda je to poklon koji se ne
smije podcjenjivati: neka se samo usporedi kultura uma dok koje se došlo na sigurnom putu
jedne znanosti uopce sa neosnovanim natucanjima i lakomislenim lutanjem uma bez
Kritike, ili pak neka se pogleda na bolje iskorištavanje vremena od strane omladine koja
cezne za spoznajom, a koja se kod obicnog dogmatizma tako rano i tako mnogo osmjeli da
se upušta u prijatna zanovijetanja o stvarima o kojima ništa ne razumije i o kojim ona, kao i
nitko drugi na svijetu, nece nikada ništa saznati, ili cak da smjera pronalaženje novih misli i

412 Ibid.str. 517.

333
mnijenja, te tako zanemaruje ucenje temeljnih znanosti …Prema tome, prva i najvažnija
stvar filozofije jeste u tome da jednom za svagda onemoguci metafizici svaki štetan utjecaj
na taj nacin što ce zapušit izvor njenih zabluda«.413
Dakle, Kant ne samo što je bio uvjeren u mogucnost metafizike “po planu Kritike
cistog uma” vec je izradu takve metafizike ostavio potomstvu.
Autor Kritike cistog uma ostao je u meritornom filozofskom sudu do danas
najeminentniji protagonist racionalnog apriorizma koji se diže iznad iskustva i
protivnik je empirijskog istraživanja. Tom sudu doprinijeli su jednako Kantovi
protivnici i sljedbenici, a i on sam je tome dobro kumovao. Zabacujuci dotadašnju
metafiziku koja je po njegovu mišljenju htjela ljudsku spoznaju izvesti iz svojstva
objekta ili apsolutne realnosti, on krsti svoj prevrat kopernikanskim u smislu da se iz
osebujnosti ljudskog spoznavanja trebaju odrediti predmeti. Ako je do tada filozofija
robovala objektu, s njim bi otpoceo subjektivni pristup koji bi jedino omogucio rješenje
filozofskih zagonetki, a u tome se ljudski um može osloniti na sintetske sudove a priori,
koji bivaju mišljeni nužno i opcenito – valjani, nezavisno od sveg iskustva. Tom
apriornom umu biva još dodana stvar po sebi (Ding in sich) kojoj se, doduše, mora
pridati realna opstojnost, ali o kojoj ne možemo ništa spoznati i lako tone u ponor mraka.
Tu familijarnu sliku Kantove filozofije ima Stegmüller kad piše u svojem pregledu
Hauptströmungen der Gegenwartsphilosophie da je Kant nastojao svu empirijsku
spoznaju utemeljiti u apriornoj spoznaji realnosti i da bi po Kantu bila realnost
konstituirana transcendentalnim subjektom. Ista takva ocjena prevladava i u engleskoj
literaturi, gdje Kant biva trpan medu krajnje aprioriste, kako se vec uvriježilo na
sveucilišnim katedrama, bez obzira na pljesak ili zvižduk.
Namjera je te kratke skice da uzdrma takav sud, koji se zacijelo može potkrijepiti
mnogim Kantovim citatima, i da istakne ono u Kritici cistog uma što je aktualno za
suvremeno istraživanje. Pri tom nas ne smije buniti Kantova terminologija koja je povije-
sno uvjetovana i bila je stupica u koju su upali mnogi njegovi sljedbenici, a i on sam
precesto. Ovaj strmi pristup hoce prodrijeti do autenticnog otkrica izlažuci se
takoder riziku da bude jednostran ili cak pogrešan kao i danas uvriježeni sudovi.
Po vlastitoj ispovijedi, Kantova je filozofija rasla u opreci spram tradicionalne
metafizike i empirizma, i on cesto polemizira na jednoj strani s Leibnizom i Wolffom, a na
drugoj s Lockeom i Humeom. Obojici metafizicara predbacuje da su iskustvo
reducirali na mutan odraz osjetila u usporedbi s jasnom racionalnom intuicijom objekata, a
u engleskom empirizmu vidi bankrot svih opcih zakona, kao što je vrlo sugestivno iznio
Humeov traktat Enquiry Cortcerning human Understanding, London, 1748. Medutim,
ako je i u opoziciji, on uzima mnoge pojmove obiju suprotnih filozofija; i Kritika cistog
uma može se ocijeniti kao nastojanje da se ujedine racionalizam i empirizam, zacijelo, na
višoj razini – sintetski pothvat koji je i ovoj knjizi pred vama izazov. S empiristima,
Kant se slaže u tome da sva naša spoznaja pocinje iz iskustva.
To njegovo stajalište valja podvuci s obzirom na sve kasnije interpretacije. No sam
empirizam shvacao je to iskustvo preusko, kao osjete, utiske ili impresije (ili zamjedbe,
percepcije u modernijem izražavanju) iz kojih je tad pokušavao konstruirati predmete ili
predodžbe predmeta i zakone ili opce principe, i to uzalud, kako je pokazala oštroumna
Humeova analiza. Prema Kantu, nasuprot, covjek nije neki pasivni primatelj otisaka
vanjskih predmeta niti se tu javlja struja osjeta iz koje zgusnu pojmovi stvari. Doduše, mi
cesto pasivno promatramo svijet pred sobom, i tad nam se iskustvo doista cini kao slijed
vanjskih pojava, ali je pitanje da li bismo tu išta razumjeli ili cak razabrali da prije
nismo bili u aktivnom kontaktu sa stvarima. Obicno nešto želimo ili pomišljamo kad

413 Ibid.str. 28-29 (podv.auto.)

334
nešto cinimo što se kasnije može nazvati iskustvo, ali jamacno pripada tom cinu i naša
misao. No naš intelekt ili zor ima vec svoju strukturu, kategorije i forme kojima prihvaca i
sreduje vanjske podražaje. Tu aktivnu komponentu želi Kant ponajprije utvrditi u
proširenom shvacanju iskustva.414
Dakako, Kritika cistog uma nije ostala samo pri tom. Naše iskustvo ima vrlo složenu
strukturu, što se ogleda u razini naših iskaza. Svatko uvida da se iskazi kao »Petar je u
sobi«, »knjiga je na stolu«, »luster visi sa stropa« jako razlikuju od iskaza da se naš
prostor proteže u dužinu, širinu i visinu. Iskazi prve vrste sadrže neko posebno opažanje
koje se ne mora zbiti, dok, naprotiv, ne možemo prostor predociti drukcije nego
trodimenzionalno. Prije nego što smo rekli da je Petar u sobi, knjiga na stolu, a da luster
visi, mi smo vec »raspolagali« prostornim relacijama kao unutra – vani, gore – dolje,
blizu – daleko. Kant se ne bavi psihogenezom tog apriorizma, da li smo to stekli za rana
djetinjstva u ophodenju s vanjskim predmetima ili još tome pridolazi naslijede; on to uzi-
ma kao polaznu cinjenicu. Dakako da on ne ostaje ni pri tome samom
Kantovu shvacanju apriornog bile su glavno ishodište geometrija, logika i mehanika.
Poput mnogih svojih suvremenika bio je on uvjeren u apsolutnu istinu Euklidova i Newtonova
sistema. Tu je on našao sintetske iskaze a priori koji vrijede opcenito i strogo, bez iznimke.
Zašto on kaže da su ti geometrijski ili mehanicki aksiomi nezavisni od iskustva? Prije svega
zato što nije potrebno bilo kakvo posebno opažanje da se utvrdi kako se iz jedne tocke može
povuci samo jedna paralela na dani pravac ili da je akcija jednaka reakciji. Na takvim
zakonima temelji se svako daljnje objašnjavanje ili povezivanje pojmova. Oni su apriorni u
onom smislu kao što Einstein kaže da tek teorija odreduje što ce se mjeriti. Apriorizam prostora
i vremena ide još i dalje od mnogih znanstvenih teorija jer je nerazrješivo vezan s iskustvom
vanjskih tijela.
To iskustvo Kant nipošto ne shvaca cisto subjektivnim i oštro ga odvaja od pricina,
kako se to jasno vidi iz vrlo važne fusnote predgovora 2. izdanju Kritike, gdje se ljudska
predodžba (Vorstellung) veže s vanjskom srvari (äusseres Ding) u jedno jedino iskustvo die
nicht einmal innerlich stattfinden würde, wenn sie nicht (zum Teil) zugleich äusserlich
wäre... Wie? lässt sich hier ebensowenig weiter erklären...415 Puštajuci zasad po strani
agnosticki dodatak, možemo konstatirali u adekvatnoj interpretaciji cijele knjige da
Kantova teorija spoznaje ne polazi samo od iskustva nego to shvaca kao nerazrješivo
jedinstvo covjeka i vanjskih stvari. Nakon te konstatacije pojavljuje se i problem
apriornoga u drugom svjetlu od Fichteove usporedbe kako gledamo svijet na predodžbene
naocale.
Predodžba da kategorije sreduju iskustvo koje biva 'uzrokovano' stvari po sebi,
bila je teško prihvatljiva i Johnu Deweyu koji je isprva naginjao Hegelu. Odbacujuci
strogu diobu fenomenalnog ili imanentnog i transcendentalnog piše on godine 1884. u
clanku Kant and Philosophic Method. Relacija izmedu subjekta i objekta nije izvanja,
vec se taj odnos uspostavlja na višem jedinstvu.
Pod utjecajem prirodnih znanosti i osobito evolucije Dewey napušta Hegelov
idealizam i postupno razvija svoje stanovište, poznato kao americki pragmatizam,
opsežno izneseno u knjizi Experience and Nature, 1925, dok je predavao na Columbia
Universitv. Kriterij istine ležat ce za nj u prakticnom djelovanju i istraživanju, da li je
uspješno ili promašaj. Ipak nije zapao u vulgarni praksizam, a poput Kanta isticat ce

414 Astronom Arthur S. Eddington duhovito je ilustrirao Kantovo a priori: Neka ribar lovi mrežom kojoj
imaju promjer 5 cm. On ce nakon mnogo ulova zakljuciti da su sve ribe u moru duže od 5 cm. Taj univerzalni
sud potjece od njegove naprave, a analogno bi lako mogla djelovati i naša osjetila. Eddingtonova mreža
nije samo dosjetka, kao što su je omalovažili neki filozofi.
415 »koje se ne bi unutarnje zbilo kad ne bi (dijelom) bilo ujedno vanjsko. Kako? Da se tu vrlo malo
objasniti… «

335
ljudsku slobodu. Golemim djelom, ne suviše originalnim, postao je glavnim pobornikom
americke demokracije i misli uopce na pocetku 20. stoljeca.
Kantova Kritika cistog uma predstavlja ponajprije produbljeno shvacanje iskustva
s obzirom na prioritet stanovitih matematickih, logickih i mehanickih pojmova i
nacela pred induktivnim pravilima i beskrajem opažanja. Genezu toga vidimo (dijelom)
u ljudskoj ruci i oku, u tome kako covjek djeluje na makroskopske predmete oko sebe i
kako ih gleda. Znanstveno istraživanje i nije moglo drukcije poceti nego geometrijom i
mehanikom, i nikakvo daljnje istraživanje ne može bitno izmijeniti taj temelj. U tom
pogledu jako zavaravaju onakve popularne ocjene da je Einstein oborio Newtona ili
Planck Maxwella. Nove su teorije obicno vezane s novim ili proširenim podrucjima
istraživanja, i stoga je besmisleno reci da protuslove starim teorijama. No sigurno je da
nam novi napreci pridonose i bolje razumijevanje starih podrucja, pa su tako Euklidov i
Newtonov sustav bili nakon otkrica neeuklidskih geometrija i kvantne mehanike
konzistentnije formulirani, tj. s onim ogranicenjem koje naviješta druge strukture.
Vezan uz egzaktne znanosti, Kant se klonio psihogenetickih objašnjenja, i sasvim je
krivo shvacati njegov cisti um kao neku subjektivnu riznicu u kojoj se pohranjeni principi
ili kategorije. On sam kaže u Prolegomeni da je taj cisti um stavio u naslov svog glavnog
djela samo za volju popularnosti, ali da tu valja uvijek držati na pameti sintetske principe a
priori. Za same pak kategorije kaže on izricito: Die Kategorie hat keinen anderen
Gehrauch zum Erkenntnisse der Dinge, als ihre Anwendung auf Gegenstände der
Erfahrutng.416 Znacenje bilo kog pojma jedva se može uspostaviti izvan njegove
upotrebe; prema tome ni Kantove kategorije ne bi ništa znacile izvan ljudskog iskustva.
Buduci da je on uporno poricao metafizicku spoznaju, koja je nezavisna od iskustva ili
postavlja tvrdnje koje se nikako ne mogu primijeniti na opažanja i provjeriti iskustvom,
može se njegovo dopunsko odredenje apriornog kao nezavisnog od iskustva svesti na
nedosljednu terminologiju. Bitno je tu otkrice prioriteta stanovitih formi i nacela pred
drugim predodžbama i partikularnim opažanjima te opcenitost i stroga valjanost.417
Ponajprije bi se tu moglo primijetiti da se teško možemo ograniciti na pojedinacni
iskaz; tek skup Euklidovih i Newtonovih aksioma zajedno s potrebnim definicijama,
objašnjenjima i postupcima dokazivanja daje puno znacenje svakom pojedinom iskazu i
daje onaj instrument koji se efikasno primjenjuje. Isticemo važnost takvih cjelina s obzirom
na logicki pozitivizam ili (rani) Russellov atomizam koji su pripisivali znacenje pojedinim
iskazima, dakako dosljedno s empirijskog gledišta da spoznaja pocinje pojedinim
opažanjima. Ako u tome Kant nije bio izricit, njegovo upiranje na Euklidov i Newtonov
sustav ne negira cjelovito tumacenje apriornoga, što se podudara s onim malo prije
recenim o našoj biološkoj strukturi i primitivnom rada.
Bez obzira na biološko – povijesno podrijetlo, ne možemo drukcije gledati ili tuma-
citi dogadaje ili pojave nego kroz takve apriorne sustave (ili možemo od toga vrlo teško i
tek malo odstupati). Kantov odgovor na glavno pitanje kako su takvi apriorni sustavi
moguci leži u transcendentalnoj filozofiji koju je on samo navijestio. Kad bismo to pokušali
objašnjavati biološki ili povijesno, služili bismo se vec izgradenim pojmovima i nacelima; ti
apriorni sustavi tek cine tumacenje mogucim. Da se pojave odvijaju u prostorno –
vremenskom zoru i sreduju po stanovitim umnim kategorijama, to je za Kanta factum i
ishodište sveg daljnjeg filozofiranja. Uzrok toj apriornosti ne može dakle biti u pojavama ili
iskustvu, nego u necemu što to iskustvo prelazi i utemeljuje. Kad tu Kant iznosi svoj
transcendentalni subjekt, tad on tu nipošto nema na umu antropološki subjektivizam, kako

416 “Kategorija nema druge upotrebe u spoznaji stvari doli primjene na predmete iskustva.”
417 Pošto smo Kantovo a priori tako odredili, u skladu s njegovim citavim tekstom, mo že se i bolje razumjeti
njegovo glavno pitanje; Wie sind die synthetische Urteile A PRIORI möglich? (Kako su sintetski iskazi A
PRIORI moguci?)

336
su mu pripisali njegovi brojni sljedbenici i protivnici, nego želi prijeci krug pojava
izvanpojavnim uzrokom. Ta stvar po sebi (Ding an sich), najmutnija i najnapadanija u
njegovoj citavoj filozofiji, ostaje trajno sidro u svim transcendentalnim izletima Kritike
cistog uma. Jer covjek je takoder jedna pojava u prirodi i kao takav podliježe prirodnim
zakonima. No je li priroda sa svojom apriornom zakonitošcu sve – sve što postoji?
Uvodeci Ding an sich kao krajnju podlogu svih pojava, Kant utemeljuje transcendentalnu
realnost Tom temelju pripada i covjek sa svojim umom, dok je njegovo tijelo prirodna pojava
podvrgnuta fizickoj kauzalnosti. Tom dvostrukošcu nastojao je Kant spasiti ljudsku slobodu,
ali strogo odvajanje prirodnog od transcendentalnog bilo je oboreno biološkom evolucijom
(koja u njegovo vrijeme još nije bila priznata ni potvrdena).
Ako su Kantova shvacanja imala dodirnih tocaka s Boškovicevom teorijom.
Ruderova dvoslojnost aktualnog i potencijalnog nije dolazila u sukob s razvojem živih
bica. U Boskovicevoj se fizici ili filozofiji stvarne velicine podreduju imaginarnima ili
potencijalnima, i on dosljedno pripisuje i životinjama niže psihicke funkcije. Medutim, on
je, poput Kanta smatrao fizicki proces strogo determiniranim pa mu jednako teško pada
objašnjenje ljudske slobode.
Kantovo shvacanje prirode znaci radikalan prekid s antickim i renesansnim pojmom
kozmosa. Priroda je za nj skupnost pojava, i to skupnost koja se javlja u prostorno –
vremenskom zoru po nacelu uzroka i ucinka (Gesetz von Ursache und Wirkung}. Tu se on
priklanja strogo newtonovskom svijetu kao što je to dosljedno razvio Ruder Boškovic, ciji
je tu utjecaj vrlo vjerojatan (ako ga Kant i ne spominje, uopce škrt u navodenju svojih
izvora ili inspiracija). Zacijelo, Boškovicev se duh nazire i iz ovog Kantova citata:
»U potvrdu ove teorije o idealnosti vanjskog i unutarnjeg osjetilu, a time svih objeka-
ta osjetila kao golih pojava, može poslužiti primjedba da sve što u našoj spoznaji pripada
zoru ne sadrži ništa drugo nego ciste odnose, mjesta u zoru (protegnuce), promjene
položaja (gibanje) i zakone po kojima ove promjene bivaju odredene (pokrecuce
sile).«418
Kantova priroda podudara se uvelike s onim što bismo danas zvali makroskopskom
realnošcu. Tijela oko nas, s kojima je naše tijelo u neprekidnoj interakciji, nerazdvojivo su
vezana s prostorno – vremenskim i kauzalnim relacijama. No iza tih vidljivih, opipljivih i
pokretnih tijela otkriva se nevidljiva i neopipljiva opstojnost – svijet elementarnih cestica ili
polja. Istraživanje transcendira svijet ljudskih, osjetila ili prirodu u Kantovu smislu. Smije li
se to otkrice atomske fizike staviti u vezu s Kantovom stvari po sebi? To je pitanje, dakako, u
najdubljoj vezi s glavnim Kantovim pitanjem kako su apriorni zakoni moguci.
Kant je do kraja držao da su opci zakoni strogo ispunjeni u svim prirodnim pojava-
ma. Ne možemo si uopce predstaviti slijed pojava gdje princip uzroka i ucinka ne bi
djelovao. Kantova je priroda zatvorena u strogo determiniran lanac kao i Newtonov
kozmos. A stoje tad s ljudskom slobodom? Ona se ne može spasiti, kaže Kant, ako su
stvari naše osjetilnosti (Sinnlichkeit) takoder stvari po sebi; no kako se stvari po sebi ne
mogu predstaviti u prostoru i vremenu, ne može se na njih ni protegnuti prirodni princip
kauzalnosti; pa se tu javlja mogucnost drukcijeg postupanja. Sloboda biva time
transcendentalna ideja. Prema Kantu stvari po sebi uzrokuju osjete ili pojave, koje slijede
jedna za drugom po kauzalnom zakonu, ali sami ti prvobitni uzroci ne podliježu prirodnom
zakonu. Zacijelo, to je vrlo suptilno i mracno razlikovanje, priznaje autor Kritike cistog
uma, ali on ne vidi drugog izlaza k slobodi.
U otkrivanju transcendentalnog bitka stigao je on do ruba spoznaje i rezignirano
zakljucuje u osvrtu na svoju dugogodišnju potragu. »Ljudski um ima osobitu sudbinu u
rodu svojih spoznaja, da ga gnjave pitanja koja ne može odbiti, jer su dana samom

418 Ibid. Str. 56.

337
prirodom uma; ali na koja ne može takoder odgovoriti, jer nadmašuju svu sposobnost
ljudskog uma.«419
Kant se usredotocuje na kauzalnost koju mora subjekt posjedovati. Takva posebna
kauzalnost razabira se iz imperativa po kojima postupamo. Um veže razloge što treba da
se cini, a takva je nužnost sasvim razlicita od prirodne. Kant piše: »To treba da izražava
vrstu nužnosti i povezivanja razloga što inace ne dolazi u cijeloj prirodi. Razum može od
toga samo spoznati što je ili što je bilo ili što ce biti. Nemoguce je da u tome nešto treba da
bude drugacije nego što je uistinu u svim tim vremenskim odnosima; jest, ovo treba da
nema nikakvo znacenje kad se pred ocima ima samo tijek prirode.« I tu sad dolazi
glavna teza Kantove etike: »To treba da izražava mogucu radnju kojoj razlog nije ništa
drugo nego cisti pojam, dok je naprotiv prirodnoj radnji uvijek uzrok neka pojava.
Svakako mora radnja biti moguca pod prirodnim uvjetima kad na nju smjera ono
treba da; ali ovi prirodni uvjeti ne pogadaju odredenje volje same, vec jedino
ucinak i uspjeh volje u pojavi. Koliko god bilo prirodnih razloga ili osjetilnih podražaja
koji me tjeraju na htijenje, oni ne mogu proizvesti to treba da nego samo izdaleka ne-
nužno i ne uvijek uvjetovano htijenje, kojemu naprotiv to treba da, koje um izgovara,
suprotstavlja mjeru i cilj, jest, zabranu i ugled«.420
Ova uzvišenost ljudske radnje pada ubrzo u skeptican zakljucak s obzirom na to da
Kritika cistog uma odbacuje svaku spoznaju koja ne polazi od iskustva. Plašeci se i sam
svog moralnog zakljucka, Kant to stavlja u diskretnu fusnotu: Zapravo nam moralnost
radnji (zasluga ili krivnji), cak našeg vlastitog ponašanja, ostaje potpuno skrivena. Naša
ubrajanja mogu se odnositi samo na empirijski karakter. Ali koliko je od toga cisti ucinak
slobode, koliko je pak pripisati samoj prirodi i neokrivljenoj pogreški temperamenta ili
njegovoj sretnoj osebujnosti, ne može nitko obrazložili niti stoga suditi po potpunoj
pravednosti.
Pisac Kritike cistog uma bio je suviše kritican i suviše nepovjerljiv spram svih meta-
fizika a da bi svojim transcendentalnim slutnjama ih natuknicama pustio slobodna krila.
Ukazavši na mogucnost da uz prirodni kauzalitet pojava može postojati sloboda za stvari
po sebi, ustupa on pod silom ishodne teze da nam stvari po sebi nisu poznate, nego samo
pojave.
Taj agnosticizam pogada sad i ljudsku slobodu. Covjek ne može nikad znati dokle je
slobodan i je li uopce slobodan; ostaje nam tek slutnja. Svoja posljednja nagadanja
okrstio je Kant transcendentalnim idealizmom, ali je kasnije sam povukao taj naziv
zadovoljavajuci se nazivom kritickog idealizma. S obzirom na to daje on odlucno
zabacivao tradicionalni idealizam, koji je poricao opstojnost vanjskih stvari ili izvodio
svu istinu iz racionalne intuicije, teško se on može svrstati medu idealiste. Njegova je
duboka i epohalna kritika prerasla uvriježene konvencije i otvorila nove putove
filozofskom i znanstvenom istraživanju, što još do danas nije dogledano do kraja, a
možda tu i naš um stiže sudbina koju je autor prorekao na samom pocetku svog djela.
Zacijelo, Kantov je tu proboj bio jako zakrcen nekriticnim vjerovanjem u apsolutnu
determiniranost Newtonove prirode. Njemu, kao i mnogima drugima, bilo je nemoguce
pomisliti da bi se u prostoru i vremenu išta zbilo što ne bi kao svoj uvjet imalo neku prijašnju
pojavu u prostoru i vremenu. S tog klasicnog gledišta nije on mogao uciniti plauzibilnim
kako naša volja ili odluka prelazi u empirijski izvršenu radnju.
U Kantovu agnosticizmu krije se i mogucnost ljudske slobode, a to je i najzreliji plod
njegove transcendentalne filozofije. Kad bi nam svijet bio potpuno transparentan, kad bismo
znali sve što se zbiva, sve što se dogodilo i što ce se dogoditi, tad bi nam sloboda išcezla.

419 Ibid. Str. 324.

420 Ibid. Str. 250.

338
Potpuna spoznaja superponira determinirani kozmos i determiniranu ljudsku povijest kao
dio tog kozmosa. Kritika cistog uma nije zbog svog unutarnjeg protuslovlja sprijecila da
filozofija nastavi u sve imperativnijim pravcima svoj tradicionalni put, i tek je postankom
kvantne teorije ukazana dubina Kantove prirode. Jer prirodne pojave, kako ih
zamjecujemo svojim osjetilima i aparatima kao produžecima naših osjetila, nisu ono
posljednje ili prvobitno što postoji. Priroda sama javlja nam se u invarijantnim principima
koji vode preko makroskopske stvarnosti u dubine, odakle izviru sve stvari i sam život.
Govoreci o dvostranom karakteru covjeka, Kant je htio u ljudskim postupcima dati pravu
mjeru prirodnim i umnim faktorima. Sam naturalizam porice slobodu, sam racionalizam
gubi vezu s beskrajnim prirodnim bogatstvom. Polazeci od produbljenog iskustva, kako
su to pružale prve znanosti – matematika, logika i mehanika, Kantova je filozofija stremila
do punijeg shvacanja covjeka tako ... dass auf diese transzendentale Idee der Freiheit
sich der praktische Begriff derselben gründe... Koliko god taj zakljucak stoji u duhu
prosvjetiteljstva 18. stoljeca, ipak mu mnogo od tog racionalnog primata oduzima
fusnota u predgovoru 2. izdanju Kritike, u kojoj se napominje zašto mi predmete iskustva
moramo pomišljati i kao stvari po sebi: Umt einem solchen Begriffe aber objektive
Gültigkeit {reale Möglichkeit, denn die erstere war bloss die logische) beizulegen,
dazu wird etwas mehr erfordet. Dieses Mehrere aber braucht eben nicht in
theoretischen Erkenntnisquellen gesucht zu werden, es kann auch in praktischen
liegen.421

Ova primjedba stavlja u prvi plan praksu, što ce ga zaokupiti u kasnijim djelima,
narocito u pitanju moralne odgovornosti, a svjedoci kako je njegov pristup bio
cjelovit, s uvažavanjem teorijskog i prakticnog. Nažalost, imanentno je protuslovlje u
njegovoj transcendentalnoj filozofiji doprinijelo da se za nj s jedne strane nakalemio
idealisticki monizam, a s druge strane bio je izvrgavan cesto neopravdanoj
empiristickoj kritici. Kako se posebna intelektualna kauzalnost ili sloboda može
uvesti ako se zadrži stroga uzajamna determiniranost svih empirijskih pojava? Kako
Kant smije reci da dvostranost subjekta ne bi narušila empirijsku stranu? On ne može
poput Spinoze pretpostaviti fizic ko – psihicki paralelizam; ta njegova je analiza
iskustva mnogo dublje zasnovana. I agnosticki zakljucak na kraju, da se ništa
pouzdano o ljudskoj slobodi, time i moralnoj odgovornosti, ne može reci, izlazio je
neizbježno iz prihvacanja determiniranog Newtonova kozmosa.
On je spoznao da je u pojmu kozmosa implicirano protuslovlje; jer se time
predmeti svijeta osjetila predstavljaju za predmete po sebi. A iz tog osnovnog
proturjecja izlaze tad suprotne teze o svijetu, jednako dobro dokazane, kao npr. svijet
je beskonacan i svijet ima pocetak u vremenu i rub u prostoru. Buduci da je u
takvim proturjecjima vidio samo antinomije uma, nije bio još pripremljen da razbije
lanac prostorna – vremenskog zbivanja, kako je to otpoceo Max Planck hipotezom o
kvantnim skokovima. Za takav pothvat nije još bilo dosta signala I stoga ostala mu
je tek slutnja. Dieses handelnde Subjekt würde nun nach seinem intelligiebelen
Charakter unter keinem Zeitbedinungen stehen; denn die Zeit ist nur die Bedinung der
Erscheinungen, nicht aber der Dinge an sich selbst
U daljnjem dijelu pokušajmo obratiti pozornost na neke stavove koji su
interesenti za naše razmatranje u zanosit. Prije svega o fundamentalnim idejama koje
se odnose na prostor i vrijeme.

421 »Ali da se prida takvom pojmu objektivnu valjanost (realnu mogucnost jer je prva bila cisto logicka), za
to se više zahtijeva. No to više ne mora se tražili u teorijskim spoznajnim izvorima, vec može ležati u
prakticnom.« ( Ibid. Str. 232.)

339
16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu.

Jedan od najznacajnijih dijelova Kritike cistog uma jeste teorija o prostoru i

vremenu. Pokušat cemo posebno razmotriti ovu problematiku jer ima odredeni znacaj za
naše razmatranje znanosti, ali jasno rastumaciti Kantovu teoriju o prostoru i vremenu nije
lako, jer ni sama teorija nije jasna. On je smatrao da neposredni objekti percepcije nastaju
dijelom uslijed vanjskog svijeta, a dijelom zahvaljujuci našem aparatu za percepciju. J.
Lock je navikao svijet, da tako kažemo, na ideju da su sekundarni kvaliteti, kao što su boja,
zvuci, miris i tako dalje, subjektivni i da ne pripadaju objektu po sebi. Kant, isto kao i
Hume, mada ne na isti nacin, ide dalje te i primarna svojstva pretvara dijelom u
subjektivne.
Kant vecinom ne sumnja u to da naši osjeti imaju svoje uzroke, koje naziva
“stvarima po sebi” kojima odgovaraju “noumeni”. Ono što se nama pojavljuje u obliku
percepcije i što on naziva “fenomenom” sastoji se iz dva dijela: onog djela koji nastaju
zahvaljujuci objektu i koje on naziva “osjetom” i onog djela koji nastaje zahvaljujuci
našem subjektivnom aparatu i koji, po njemu, cini da sve ono što je raznovrsno rasporeduje
u izvjesne odnose. Ovaj dio samo po sebi nije osjet i naziva se formom fenomena ili
formom zora. Jedna cista forma culnosti zove se “cisti opažaj” (Anschauung); postoje dvije
takve forme, prostor i vrijeme: jedna za vanjsko a drugo za unutarnje culo.
Da bi dokazao da su prostor i vrijem forme «a priori» koristi se sa dvije vrste
argumenata i to jedni su metafizicki, a drugi epistemološki ili kako ih on zove
transcendentalne. Prva vrsta argumenata uzeta je direktno iz same prirode prostora i
vremena, a druga indirektno iz mogucnosti ciste matematike. Argumenti o prostoru dati su
mnogo podrobnije nego argumenti o vremenu, pošto se mislilo da je ovo posljednje
uglavnom isto što i ono prvo.
Što se tice prostora postoje cetiri metafizicka argumenta koje cemo kratko navesti:
- Prostor nije jedan empirijski pojam, apstrahiran iz vanjskog iskustva, pošto se
prostor unaprijed pretpostavlja kada se osjeti povezuju sa necim «vanjskim», a
vanjsko iskustvo moguce je samo preko predstave o prostoru.
- Prostor je jedna nužna predstava a priori, koja je osnovica svim vanjskim
percepcijama, je mi ne možemo da zamislimo da prostor ne postoji, iako možemo
da zamislimo da nema nicega u prostoru.
- Prostor nije jedan diskurzivan ili opci pojam o odnosima stvari uopce, pošto
postoji samo jedan jednostavan prostor, i ono što nazivamo “prostorima” samo su
dijelovi istog prostora, a ne primjeri ili podpojmovi.
- Prostor je predstavljen kao jedna dana beskrajna velicina koja u sebi sadrži sve
dijelove prostora; ovaj je donos razlicit od odnosa jednog pojma i njegovih
pojedinacnih slucajeva, i zato prostor nije jedan pojam, nego jedan
»Anschauung«422
Transcendentalni argumenti o prostoru potjecu iz geometrije. Kant smatra da je
Euklidova geometrija poznata a priori iako je sinteticka, tj. ne može se deducirati iz same
logike. Geometrijski dokazi, smatra on, ovise od geometrijske slike Na primjer, ako su
dane dvije prave crte koje se medusobno sijeku pod pravim kutom, vidjet cemo da se kroz
njihovu tocku presjeka možemo povuci samo jednu pravu crtu. Kant misli da ovo znanje ne

422 Moramo napomenuti da ove tvrdnje koje proizlaze, po Kantu, iz samog svojstva prostora podsjeca na
Newtonov prostor kao agregatom, ali dakako ne dajuci mu objektivom postojanje kao što je to slucaj u
klasicnoj mehanici. Ova slicnost nije slucajna ako se zna da je Kant s velikim poštovanjem se odnosio prema
Newtonovoj klasicnoj mehanici.

340