You are on page 1of 5

Zločinačka država

Ovo je definitivno zločinačka država. Država koja se u prošlosti ponašala kako


jeste, a nije spremna sankcionirati kriminalna djelovanja (na ratištu i u pretvorbi-
krađi) svojih građana, već najuži državni vrh - uz podršku parlamenta - ne priznaje
presude međunarodnog suda, javno hvaleći pravomoćno osuđene ratne zločince, u
kojoj jednome od njih javna televizija emitira in memoriam programe, da ne
nabrajam sve ono što je poznato – nije nego zločinačka. Donedavno sam svoj stav
formulirao kao „tendenciozno“ pitanje, nakon par godina preobraženo u tvrdnju, ali
nakon poslijednjih zbivanja sasvim sam siguran. Možemo je zvati i neofašističkom ili
neoustaškom, a nimalo ne mijenja suštinu nazovemo li je fašističkom ili ustaškom.
Mafiju koja strojnicu zamijeni kompjuterom ne nazivamo neomafijom, već i dalje
zadržava ime, prilježno provodeći isti kriminalni posao. Unezvjereni građani će se
upeti dokazivati (uglavnom prijetnjama i premlaćivanjima) da nisu ustaše, ali oni
ionako ne razumiju suštinu stojeću iza svih stvari (bi li trebalo otvoriti novi logor
Jasenovac, da progledaju?). To je evolucija – materije, organizama, ideja,… Što
naprosto znači da danas stvari ne izgledaju kao jučer, nipošto ne indicirajući da se
suštinski razlikuju. Samo je forma, način ispoljavanja biti, drukčija.

Slijedeća slika predstavlja karikirani oblik evolucije jedne te iste vrste, i treba
uvidjeti da svaki član kolone (osim predvodnika) predstavlja izgled njenih pripadnika
u različitim vremenima:

Sposobni prodrijeti do još većih dubina, složit će se da se vrsta kroz cijelu svoju
evoluciju maskirana različitim vanjskim izgledom, uglavnom ponaša kao krajnji član
desno, i u tom smislu napredak skoro da je neprimjetan. Gledajući prikaz života
pojedinca, od rođenja do smrti:

1
ipak se radi o istoj osobi, istoj suštini - uslijed prirodnih zakona, ali i obrazovnog
napretka - predstavljenoj u različitoj vidljivoj i formi njenog ponašanja. Sve u svijetu
je dinamika, i zato današnji fašisti i antifašisti više ne izgledaju ovako:

već ih treba znati prepoznati, što hipnotizirane mase u velikoj mjeri ne uspijevaju.
Stoga me ne smetaju kritike na viđenje države kao ustaške, u skladu s prethodnim
rečenim primjedbama. Svakako, mislim na državni vrh, praktički sve vlade od
osamostaljenja do aktualne – koje su svojom politikom zemlju dovele od pobjednice
drugog svjetskog rata, do revizije povijesti, blagonaklonosti prema negdašnjim i
aktivnim zauzimanjem za današnje svoje zločince. Naravno da epigoni takvih vlada
nisu ništa bolji. Tek upućeni i moralno superiorni ljudi će lako prepoznati koga i
kakve stavove zastupaju ovakve kreature:

nakon čega će se u mnogih (a tek u žrtava njihove politike) otrgnuti krik očaja:

dok će drugi egzaltirano ili ravnodušno nastaviti svoje živote. Poslije slikovito
predočenih „argumenata“, koje će shvatit oni kojima pikseli popraćeni grafemima
uspijevaju predočiti suštinu rečenog, vratimo se tekstu „nezagađenom“ grafikom.

2
Gledajući video s nedavne prezentacije najnovije knjige Dejana Jovića: „Rat i
mit“, nagnala me na razmišljanje rečenica cijenjenog politologa, citate iz čijih
tekstova sam ponekad koristio. Otprilike je glasila: „Demokracija znači da svatko
ima pravo iznositi svoje stavove, što dakako ne znači da su svi oni ispravni“ – s čime
se ne mogu ne složti (naravno, ne smatrajući to jedinim i isključivim sadržajem
istinske demokracije). Dakle, prava kakofonija upućenih i neupućenih, moralnih i
nemoralnih glasova, u ogromnoj većini iznoseći stavove u obranu ne istine već
vlastitog interesa, koji ovako ili onako može, a ne mora koincidirati s državnim. Tko
shvaća stvari, zna da državni interes nije prvenstveni interes njenih građana, već elita
koje vlast zastupa. Ovo treba vrlo ozbiljno shvatiti, razlučiti što je primarno a što
sekundarno u iznesenoj tvrdnji. Nije Jovićeva rečenica ništa novo, ali je pokušajmo
šire sagledati, kako bi shvatili da jedna zločinačka vlast u cijeloj toj - navodno
demokratskoj – atmosferi, čini i sam narod sudionikom zločinstava koje brani.
Raščistimo prvo to da je istina samo jedna jedina, a mi se služimo tek njenim
raznovjerojatnim interpretacijama. Istina – a to je ono što se zbiljski desilo – ovisi o
nizu uzajamnih interakcija sudionika i uslovima okoline u kojoj se one dešavaju, a
manifestira se na jedan jedini, jedinstveni način! Nema dvije istine o istom događaju,
ali zato postoje ne samo dvije, već masa interpretacija. One uglavnom ovise koliko o
nesavršenosti ljudskog sjećanja, toliko i od interesa neposredno upletenih u zbivanja,
ali i sadašnjih njenih „tumača“. Od interesa, rad kojih su prvi uopće učestvovali u
dešavanju i rad kojih istinu o njemu interpretiraju u svoju korist, kao i onih koji nisu
„ni luk jeli, ni luk mirisali“ ali tumačenja prilagođavaju vlastitom ćaru. Ljudi koje
istina zanima isključivo nje same radi, uglavnom su s prezirom odbačeni, a ako baš
to i nije moguće uslijed njihovog doprinosa zajednici, nagrađivani i slavljeni za
života, poslije smrti su pretvarani u beživotne kamene i brončane statue, kojima će
nove generacije vitlati u prilog svojih raznolikih interesa.

Kaže (približno) Jović dalje: „Demokracija znači prevlast sile argumenata nad
argumentom sile, neprestano suprotstavljanje jednih i drugih mišljenja, i pokušaj da
se sudionici rasprave uzajamno uvjere u valjanost protivnih argumenata.“. Hvale
vrijedan stav, u praksi ponajčešće ismijavan do dna svoje srži. Prva je pretpostavka
njegove primjene, odnosno njenog odsustva – evolucijska. Biološka i socijalna.
„Dragi Bog“ nas nije napravio podjednako sposobnima prihvaćati argumente;
hardveri suprotstavljenih strana ne moraju biti podjednake kvalitete. Također, u
socijalnoevolucijskom smislu nisu svi podjednako uznapredovali, što znači da i s te
strane među sudionicima rasprave postoje više i manje sposobni učestvovati u njoj. A
potom, tu je možda (uz etiku i moral) i najvažniji faktor, obrazovanje – koje u
interakciji sa intelektualnom i interesnom spremnošću učenika (i kućnim odgojem)
da prihvaća stvari, uzrokuje različite posljedice. Naravno, teško na ravnoj nozi
razgovaraju obrazovani ili manjkavo, odnosno totalno neobrazovani ljudi, mada se
svaki od njih ustrajno drži svoje interpretacije istine, do granice uvjetovane vlastitim
plafonom prihvaćanja argumenata. Daklem bi idealni slučaj bio približiti obrazovne
nivoe građana, kako bi u što više stvari mogli kako tako ravnopravno diskutirati.
Ali,...

Na koga se to primjenjuje Jovićeva tvrdnja, da je ponovim: „Demokracija znači


da svatko ima pravo iznositi svoje stavove, što dakako ne znači da su svi oni
ispravni“. Na konglomerat, supstrat, iliti kompost građana koje zovemo ljudskim
društvom, odnosno njegov podskup - narod. Mješavina ljudi raznih starosti, interesa,
intelektualnih sposobnosti, neuskladivih etičkih nazora, političkih opcija, nivoa
3
obrazovanja, svjetonazora,…, izložena je smjesi raznoraznih stavova o istim
stvarima, ali ni u kojem slučaju u istoj mjeri. I oni izabiru, po vlastitoj otpornosti
prema izloženosti indoktrinacijama i već stečenim vlastitim preferencijama spram
pojedinih mišljenja, bila ona prava ili kriva. A što i kako će oni koji ne posjeduju
imunitet prema smjesi bezbrojnih zavađajućih glasova, dapače – spram onog
najglasnijeg koji iskače iz cijele palete, ponajviše hipnotizirajući nezaštićene, u
korjenu sjekući njihovu sposobnost kritičkog preispitivanja? U sustavu koji na
riječima stigmatizira jednoumlje, upravo se takve jednoumno odgaja (spomenimo da
je prihvaćanje istine, nasuprot bezumlju njenog negiranja, upravo zbog njene prirode
- jednoumlje). Djecu. U školama. Bilo je toga, dakako, i ranije (nažalost, predugo će
se ponavljati), no i među jednoumljima postoji kvalitativna razlika razdvojenosti
dobro od zla. Jasno je da se školski kurikulumi donose glasovima većine u
parlamentu, ukoliko nije postignuto jednoglasje (što skoro nikada nije). Donosi ih
vladajuća većina, a kako je ona eksponent prevladavajućih interesa i njihovih
nositelja – ekonomskih elita - jeli čudno da će djeca biti podučavana, a stanovništvo
putem medija najrazličitijh vrsta indoktrinirano svjetonazorom koji odgovara upravo
takvima? Djeca će, temeljem dresurnog „obrazovanja“ imati prigušenu kritičku
sposobnost sagledavanja stanja u društvu temeljem činjenica, stječući isključivo
manualne i intelektualne vještine amputirane od svjetonazora, i vještinu
preskakivanja preko unaprijed im pokazanog plamenog obruča, čim establišment
pucne bičem. Školski predmeti prirodoslovnog i tehničkog sadržaja nisu - po samoj
svojoj prirodi i očekivanju neposredne koristi na koje sistem računa - toliko
problematični, osim što vjeronauk promicanjem dijametralno suprotnog svjetonazora
ležećeg u osnovi prirodoslovnih znanosti, uzrokuje konfuziju u glavama mladih. Sem
stjecanja tehničkih vještina postaju nesposobni naučeno uklopiti u konzistentni, širi
raspon pogleda na svijet. Upravo ono što vladajućima i treba – fahidiot, nesposoban
zbiljski sagledati svoju i ulogu svojih strukovnih vještina u okviru cjeline društva.
Mnogo je neposrednija uloga društvenih (ekonomija, pedagogija,…) i humanističkih
(povijest, jezik, filozofija,…) predmeta, koji omogućuju direktno u plodno tlo
prijemčljivih mozgova usađivati sjeme koje, kad nikne plodovima, nikad više neće
dozvoliti argumentirani, kritički i skeptični pogled na društvenu stvarnost, ljude i
događaje. Jeli onda čudno da većina postaje nesposobnom argumentirao razmatrati
stvarnost, suprotno unaprijed usađenom pogledu na nju? Da vizija demokratskih
rasprava ostaje lebdeća između realnosti neba i zemlje, u međuprostoru koji nema
oslonac u istini već u njenoj iskrivljenoj percepciji i interpretaciji. Vladajući nastoje
nametnuti stav kako je rješenje problema u dezideologiziranju obrazovanja, jer kao
ideologije predstavljaju iskrivljen pogled na stvarnost, konzervirani svjetonazor koji
kao sam po sebi spada u domenu ograničenih društvenih skupina, a ne društvu kao
cjelini. Sami sebe falsificirano predstavljajući kao dezidologizirane, uz podršku
najidelogiziranije strukture (crkve) upravo u smislu nametanja krivog svjetonazora –
religije – establišment nastoji prigušiti drukčiji svjetonazor od njemu odgovarajućeg.
Raznovrsne ideologije, već po sadržaju i etičkoj prihvatljivosti, je sasvim krivo
izjednačavati, a sem toga – nejasno je zašto bi neki svjetonazor otvoren prema
stvarnosti i prilagodbi znanstvenim spoznajama, morao biti sam po sebi
neprihvatljiv? Što će reći, da odgoj i obrazovanje moraju zaista slijediti izvjesnu
ideologiju, ako pod njome podrazumijevamo humanistički svjetonazor otvoren
kritičkim preispitivanjima i učenika samih, te usuglašavanju s novim spoznajama.
Vratimo se nakon ove naizgled nepovezane ekskurzije u obrazovanje,
zločinačkoj državi. Dok uči mladež o bezgriješnosti „domovinskog rata“, slavi ratne
zločince kao junačke vitezove koji se bore - ne za pravdu, poštenje, istinu i slobodu
4
već za - „svoj narod“, dok im mediji i na podjednaki način kondicionirani roditelji
van učionica utvrđuju gradivo, ne odgaja i obrazuje slobodne, samostalne i kritične
ljude, već dresirane sofisticirane životinje, misleće i postupajuće prema migovima
dresera-gospodara, ne samo da je zločinačka zbog djela koja je činila ili tolerirala a
nema sposobnosti priznati ih i sankcionirati, već neselektivno viđenje prenosi na
potomke koji potom stasaju u privide ljudi, nesposobnih zlo sagledati tamo gdje ono
zaista postoji, već samo u onih „drugih“ i drukčijih. Upravo u tome – u principima na
kojima se zasniva obrazovanje, u svjetonazorskoj strukturi kurikuluma koji bi trebao
osposobiti djecu („drvo se savija dok je mlado“, a poslije ga je praktički nemoguće
ispraviti) da izložena kakofoniji stavova o svemu i svačemu, steknu sposobnost
razabrati objektivne i etički ispravne, braniti ih ili rušiti argumentima u vidu
demokratske rasprave kakvu na umu ima Jović. Država koja izlaže temelje svoje
zasnovanosti u izvorišnim osnovama Ustava, koje da među ostalim leže i u:

„…uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata,


izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama
Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom
u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke
Republike Hrvatske (1963. – 1990.)…“

u praksi ih sasvim obezvrjeđuje, s obzirom da shvaća ZAVNOH isključivo kao temelj


na kojem će graditi „zgradu“ isključivo po svom ćefu. No, ZAVNOH je mnogo više
od građevnog materijala za proizvoljno preraspodjeljivanje od strane vladajućih
klika. On u sebi sadrži etičke elemente koje vladajući ne priznaju, jer njima umjesto
morala upravlja korist onih koje predstavlaju – svakako ne svih svojih građana.
Revolucija je svakako potrebna takvom društvu (društvima), ali je možda osnovni
preduvjet njene uspješnosti i načina na koji će do nje doći, da prvo započne u
obrazovanju. Prisjećajući se toliko ponavljane Radićeve izjave dane u sasvim drugom
kontekstu: „Ne srljajte kao guske u maglu!“, čovjeku dođe da pokojniku replicira
stihovima poznate pjesme:

„Magla svuda, magla oko nas.


Prekasno je uzaludno,
Sve je dublji jaz.“

Vozači dobro znaju da su za vožnju kroz maglu potrebne maglenke; nažalost –


„vozači“ i „putnici“ kroz povijest kao da o tome pojma nemaju, a njihovi potomci
sve više gube svijest o postojanju svijeta bez magli.