Prirodoslovno-matematičč ki fakultet; Matematičč ki odjel

Integračija dječe s
posebnim
potrebama
Seminar iz kolegija Didaktika

Antonia Dolibašić, pmi

6/1/2008
Sadržaj
Predgovor...........................................................................................................................................2

Uvod...................................................................................................................................................3

Definicije i zakoni koji se odnose na integraciju djece s posebnim potrebama...................................4

Definicije.........................................................................................................................................4

Zakoni.............................................................................................................................................4

Kako to izgleda na papiru....................................................................................................................7

Obitelj.............................................................................................................................................7

Život u zajednici..............................................................................................................................8

Odgoj i obrazovanje........................................................................................................................8

Rekreacija, razonoda i šport.........................................................................................................11

Udruge osoba s invaliditetom u civilnom društvu.........................................................................12

Kakva je situacija u stvarnost...........................................................................................................14

Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj-statstka i problemi................................................14

Građani drugog reda.....................................................................................................................15

Stanje u osnovnim školama..........................................................................................................15

Intervjui s profesoricom i psihologicom Osnovne škole „Vrbani“.........................................................16

Intervju s profesoricom....................................................................................................................16

Intervju s psihologicom.....................................................................................................................22

Zahvale.................................................................................................................................................27

Literatura..............................................................................................................................................28
Integračija dječe s posebnim potrebama

Predgovor
Potaknuta nedavnim životnim iskustvom odlučila sam obradit ovu temu. Naime, u razgovoru
prijateljica mi se potužila kako ljudi nemaju razumijevanja za invalide, osobito za djecu s posebnim
potrebama-općenito za drugačije od sebe. Naime, njezino 'najdraže sunce' treba ove jeseni krenut u
školu. Već se nekoliko mjeseci unaprijed, poučena iskustvom traženja vrtća, raspitvala po školama o
mogućnost upisa svoje curice. Pričala mi je o problemima, nerazumnim zahtjevima i propisima, hrpi
papirologije, ...

I, kao da se to i moralo dogodit, nakon našeg razgovora, dok smo čekale tramvaj na stanici na nju je
došao i jedan slijepac. Ljudi su bili pristojni. Nažalost, i vrlo hladni. Ona mi je sama na to skrenula
pažnju. Svi su se odmicali i puštali ga da nesmetano prođe, no nitko mu nije ponudio pomoć.

Razgovor je, naravno, krenuo u tom smjeru. Rekla mi je kako su ljudi u načelu pristojni prema
invalidima, sklanjaju im se s puta, prepuštaju im mjesta u tramvaju, kažu im koliko je sat i slično.
Problem je u hladnoći pristupa ili pak s druge strane, sažaljenju. Zapravo nisu 'normalni' krivi. Problem
je u tome što se nedovoljno često imaju priliku susrest i družit s 'drugačijima', upoznat ih-njihove
potrebe i želje, strahove i probleme, poteškoće, ali i nadanja i volju za životom, želju za bliskošću s
drugim ljudima, ... Kada bi se već kao djeca „navikavali“ na 'onakve', bilo bi i nama i njima olakšano
zbližavanje, bili bi srušeni zidovi nepovjerenja, straha i nesigurnost.

Kad sam malo bolje razmislila o njenim riječima, shvatla sam da ću i ja uskoro bit profesorica i da
mogu mnogo učinit kako bih 'normalnoj' djeci bar malo približila taj skriveni i zaista čarobni svijet u
kojem žive 'drugačiji'. Iako je ponekad taj i takav život težak, ipak je pun radost, a mi ga možemo
učinit još ispunjenijim i svrhovitjim.

Upravo zato sam, kao buduća profesorica koja će uskoro dobit zadatak da izvede mlade umove na
pravi put odlučila ovoj temi posvett pažnju koju zaslužuje. Moj glas i utjecaj su sitni, no ako
promijenim stav bar jedne osobe to će mi mnogo značit. Samo jedan osmijeh 'drugačijeg' djeteta u
igri s 'normalnim' mijenja bar dva mala svijeta koji tme postaju još savršeniji...

Zato vas pozivam na putovanje u kojem ćete otkrit mnogo malih svjetova koji su zanimljivi i predivni
svaki na svoj način. Pozivam vas na mijenjanje prvenstveno svoga svijeta (kao što se promijenio i moj),
a onda i na promjenu svih svjetova oko vas!
Uvod
Kako za ovu temu zapravo i ne postoji literatura, odlučila sam ovaj seminar napisat na pomalo
nestandardan način.

Sama tema je prilično „teška“, stoga sam pokušala isključit subjektvnost. Naime, onu malu količinu
literature koju sam pronašla, pokušala sam nadopunit intervjuima. Smatrala sam da ću tako najbolje
prikazat stvarnu situaciju u kojoj ćemo se mi kao budući profesori naći za koji mjesec.

Želja mi je bila uputt vas i savjetovat kako se ponašat u situacijama koje će nas zateći kad jednom
uđete u školu, a kako to bolje učinit nego tako da iskoristmo i učimo na iskustvima ljudi koji se
svakodnevno nalaze u takvoj situaciji?!

Početak seminara odnosi se na zakonske propise-onako kako bi trebalo bit, glavni dio seminara sam
posvetla stvarnom stanju-onako kako zapravo jest, a završni dio čine intervjui koji bi vam trebali
pokazat put i pomoći vam u vašem radu.
Definicije i zakoni koji se odnose na integraciju djece s posebnim
potrebama
Definicije
Osoba s invaliditetom je svaka osoba koja je zbog tjelesnog i/ili mentalnog oštećenja, privremenog ili
trajnog, prošlog, sadašnjeg ili budućeg, urođenog ili stečenog pod utjecajem bilo kojeg uzroka,
izgubila ili odstupa od očekivane tjelesne ili fiziološke strukture te je ograničenih ili nedostatnih
sposobnost za obavljanje određene aktvnost na način i u opsegu koji se smatra uobičajenim za ljude
u određenoj sredini.

Sheratonskom deklaracijom iz 2003. godine izjednačila se terminologija koju korist međunarodna

zajednica osoba s invaliditetom, te se za odrasle osobe korist naziv – osobe s invaliditetom, a za
djecu – djeca s teškoćama u razvoju.

Hrvatski nacionalni obrazovni standard i Nastavni plan i program za osnovne škole, Ministarstvo
znanost, obrazovanja i športa 2006. uvode termin „učenici s posebnim obrazovnim potrebama“, u
skladu sa socijalno-obrazovnim pristupom učanicima teškoćama u razvoju.

Zakoni

Općenito
Vlada Republike Hrvatske donijela je novi dokument – Nacionalnu strategiju izjednačavanja
mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine s ciljem napretka i osnaživanja zaštte
prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju.

Stvaranje sveobuhvatnoga domaćega pravnog okvira pretpostavlja i kontnuirano praćenje razvoja

međunarodnih standarda, kako bi se osobama s invaliditetom osigurala najviša razina suvremene
zaštte, pristupačnost svim pravima i njihovo ostvarivanje bez diskriminacije.

U Repubilci Hrvatskoj se politka prema osobama s invaliditetom zasniva na suvremenim

međunarodnim standardima, koji uključuju i temeljna načela ljudskih prava kao što su načelo
nediskriminacije, načelo međuzavisnost i nedjeljivost svih ljudskih prava, što čini nužnim
ostvarivanje pristupačnosti svih građanskih i političkih, kao i socijalnih, kulturnih i gospodarskih
prava osobama s invaliditetom.

Pri tome Vlada Republike Hrvatske surađuje s udrugama osoba s invaliditetom kako bi se pridonijelo
integraciji osoba s invaliditetom u tokove društva.

Međunarodni okvir
Međunarodni pravni instrument koje je Republika Hrvatska ratficirala čine dio unutarnjega pravnog
poretka Republike Hrvatske i po pravnoj su snazi iznad zakona.

Republika Hrvatska već je svojim dosadašnjim praćenjem, odnosno usvajanjem međunarodne

regulatve pokazala pripadnost krugu demokratskih zemalja koje uvažavaju načela demokracije,
pravne države i vladavine prava, te poštvanja ljudskih prava.
Republika Hrvatska je u svoj pravni sustav ugradila načela Opće deklaracije o ljudskim pravima, te je
postala stranka: Međunarodnog pakta o građanskim i politčkim pravima, Međunarodnog pakta o
ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije,
Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Konvencije protv mučenja i drugih oblika
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, Konvencije o pravima djeteta, kao i njihovih
dodatnih protokola.

Ujedinjeni narodi
Konvencija o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda rezultat je kontnuiranog i
učinkovitog djelovanja osoba s invaliditetom u svojim sredinama, ali i njihovoj aktvnost na globalnoj
razini.

Svrha Konvencije o pravima osoba s invaliditetom sadržana je u njezinom 1. članku koji ju definira kao
„unaprjeđivanje, zašttu i osiguranje punog i ravnopravnog uživanja ljudskih prava i temeljnih sloboda
osoba s invaliditetom i unapređenje njihovog urođenog dostojanstva“. Tematska područja Konvencije
sastoje se od općih načela kao što su: nediskriminacija, sudjelovanje i uključivanje u društvo,
poštvanje razlika, jednake mogućnost, pristupačnost, jednakost između muškaraca i žena, te
poštvanje djece s teškoćama u razvoju.

Vijeće Europe
Ključni dokument koji usmjerava djelovanje europskih država na ovom području je Akcijski plan
Vijeća Europe za promicanje prava i potpunog sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom:
poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom u Europi 2006.-2015.

Republika Hrvatska je ratificirala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća
Europe i sve dosadašnje protokole-instrumente kojima se jamče građanska i politčka prava
pojedincima, te se zabranjuje diskriminacija po bilo kojoj osnovi, a što se odnosi i na osobe s
invaliditetom.

Posebno je važan Protokol br. 12 uz Konvenciju koji sadrži odredbu o općoj zabrani diskriminacije i
omogućuje osobama s invaliditetom u zemljama strankama (i Republika Hrvatska) rješavanje sporova
pri Europskom sudu za ljudska prava.

Članak 15. Europske socijalne povelje propisuje kako svaka osoba s invaliditetom ima pravo na
profesionalnu izobrazbu, kao i na socijalnu i profesionalnu rehabilitaciju, neovisno o podrijetlu i
naravi svog invaliditeta, uz istovremeno obvezivanje država stranaka na poduzimanje odgovarajućih
mjera u cilju ostvarenja navedenih prava.

Europska unija
Članak 1. Ugovora iz Amsterdama uvodi poštvanje ljudskih prava i temeljnih sloboda kao jedno od
zajedničkih načela na kojima počiva ustrojstvo Europske unije, te propisuje i omogućava poduzimanje
mjera u cilju suzbijanja diskriminacije s različith osnova s konkretno navedenim invaliditetom.

Povelja o temeljnim pravima Europske unije predstavlja dokument u kojem se na jednom mjestu
jamče politčka i građanska prava, štt dostojanstvo čovjeka, zabranjuje diskriminacija i to
konkretnima navođenjem invaliditeta, te traži uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice.
Tijekom 2002. godine donesena je Madridska deklaracija kojom se proklamiraju prava osoba s
invaliditetom kao punopravnih, integriranih i nediskriminiranih građana s ravnopravnim pristupom
svim društvenim bogatstvima.

Nacionalni okvir
Ustav Republike Hrvatske predstavlja temeljni pravni okvir za uređivanje odnosa na svim područjima
koja se tču ljudskih prava, kao i suzbijanja diskriminacije. U članku 3. proklamirano je načelo
jednakost kao najviša vrednota ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava, a odredbom članka
14. jamče se prava i slobode, neovisno o bilo kojoj osnovi diskriminacije. Sve navedeno u potpunost
je primjenjivo i na područje osoba s invaliditetom, dok konkretna odredba predstavlja najužu
poveznicu ove kategorije s Ustavom u članku 57. koji jamči posebnu skrb države u zaštt osoba s
invaliditetom i pri njihovu uključivanju u život. Prava djece s teškoćama u razvoju dodatno se štite
člankom 63. kojim se uspostavlja njihovo pravo na posebnu njegu, obrazovanje i dobrobit.

Uz brojne zakone potcaj za daljni napredak u području zaštte osoba s invaliditetom daje Program
Vlade Republike Hrvatske u mandatnom razdoblju koji je socijalno usmjeren i počiva na načelima
socijalne pravde i održive skrbi za sve, te na potrebi poštvanja dostojanstva i ravnopravnost, kao i
ostvarivanja jednakih mogućnost svih građana.

1997. godine osnovano je Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom kao
savjetodavno i stručno tjelo Vlade sa zadaćom upućivanja prijedloga, mišljenja i tručnih obrazloženja
u području stanja, zaštte i rehabilitacije osoba s invaliditetom i njihovih obitelji, te provođenja
aktvnost usmjerenih na njihovu dobrobit. Povjerenstvo se sastoji od 21 člana, 11 predstavnika
civilnog društva, od kojih su 6 osobe s invaliditetom, te 10 predstavnika državne uprave i
znanstvenih institucija.

Neki već donešeni zakoni:

 2001.: Zakon o Hrvatskom registru o osobama s invaliditetom

 2003.: Nacionalna strategija jedinstvene politke za osobe s invaliditetom od 2003. do 2006.
godine
 2005.: Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom
 2007.: Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnost za osobe s invaliditetom od 2007. do
2015. godine

Cilj Nacionalne strategije je učiniti hrvatsko društvo što osjetljivijim i prilagođenijim za nužne
promjene u korist izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom, odnosno stvoriti uvjete za
njihovo aktivno uključivanje i ravnopravno sudjelovanje u društvu, poštivanje urođenog
dostojanstva i uvažavanje posebnih interesa, te sprečavanje bilo kakve diskriminacije i snaženje
svih oblika društvene solidarnosti.
Kako to izgleda na papiru
Obitelj
Uvažavajući obitelj kao najvišu društvenu vrijednost Vlada Republike Hrvatske osnovala je
ministarstvo nadležno za obitelj-Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

Uloga države je potcanje punog sudjelovanja osoba s invaliditetom u obiteljskom životu, promicanje
njihovih prava na osobni integritet i kontnuirano poboljšanje zakonodavstva u svrhu sprečavanja
diskriminiranja djece s teškoćama u razvoju i odraslih osoba s invaliditetom. S ciljem sveobuhvatne
skrbi o ovoj populaciji Vlada Republike Hrvatske donijela je niz zakona (vidi poglavlje Nacionalni
okvir).

U politci prema osobama s invaliditetom težište se stavlja na aktvni pristup, što podrazumijeva
nastojanje da osobe s invaliditetom, u mjeri i uvijek kad je to moguće, same kontroliraju uvjete
vlastta života, podrazumijevajući i akcije vezane uz njihovu rehabilitaciju.

Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnost je pokrenulo i podupire mnoge

projekte kao što su: „Razvojni integracijski programi za ranu intervenciju i provedba pilot projekta
rane intervencije u obitelji“, „Program sustavne psihosocijalne podrške djeci koja skrbe za roditelje s
invaliditetom“, ...

Ciljevi takvih projekata su:

 Unaprijedit izvaninsttucijske oblike potpore

 Odgajat i obrazovat djecu s teškoćama u razvoju i mlade osobe s invaliditetom za partnerske i
obiteljske uloge
 Jačat svijest o potrevi poštvanja prava na privatnost osoba s invaliditetom i njihovih obitelji
 Razvijat svijest o potrebi cjeloživotne naobrazbe za ulogu kompetentnog roditelja
 Osigurat dostupnost informacija djeci s teškoćama u razvoju i njihovih roditelja
 Uspostavit mrežu psihosocijalne podrške djeci koja skrbe o roditeljima s invaliditetom
 Jačat društvenu svijest o vrijednostma obitelji i značaju kvalitetnoga obiteljskog života za
razvoj djeteta s teškoćama

Mjre koje će poduzet:

1. Međuresornom suradnjom kontnuirano organizirat aktvnost s ciljem promicanja obiteljskih

vrijednost i senzibilizacije javnost
2. Osigurat osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji što neovisnije planiranje života
3. Osigurat osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima privatnost
4. Pripremit djecu s teškoćama u razvoju i mlade osobe s invaliditetom za partnerske odnose,
roditeljstvo i obiteljski život
5. Osigurat različite oblike kvalitetne izvaninsttucijske podrške osobama s invaliditetom i
članovima njihovih obitelji radi omogućavanja slobode izbora
6. Provodit edukaciju i informiranje roditelja djece s teškoćama u razvoju, kao i roditelja s
invaliditetom te članova njihovih obitelji
Život u zajednici
U Republici Hrvatskoj su osigurani zakonski preduvjet za promicanje i poštvanje ljudskih prava osoba
s invaliditetom, kao i njihovu uključenost i stvaranje jednakih mogućnost života u zajednici. Radi
unapređivanja uključenost djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom na području
obrazovanja trebaju se otklonit sve građevinske prepreke, uskladili programi, uvest didaktčka
pomagala i dodatno educirat osoblje.

U području zapošljavanja, uz fizičke prepreke, najveći problem čine predrasude o osobama s

invaliditetom i njihovim mogućnostma i radnoj sposobnost, čemu pridonosi i neusklađenost
dosadašnjih obrazovnih procesa s potrebama tržišta rada.

Na području zdravstvene skrbi uz problem pristupačnost zdravstvenim ustanovama, poseban

problem čini nedostupnost nekih dijagnostčkih i terapeutskih usluga, te nedovoljna educiranost
djelatnika u zdravstvu o potrebama osoba s invaliditetom i odgovarajućoj skrbi o njima.

Kako bi se osigurala dodatna potpora obitelji, osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju,
uz postojeće centre za socijalnu skrb u županijama Republike Hrvatske osnivaju se Obiteljski centri.
Značajnu potporu uključivanju u zajednicu za osobe s najtežom vrstom i stupnjom invaliditeta čini
uvođenje instituta osobnog asistenta, kojim se ovoj populaciji pruža mogućnost neovisnijeg
planiranja života i uključivanja u život zajednice.

Ciljevi:

 Omogućit osobama s invaliditetom što je moguće neovisnije planiranje života i život u

zajednici
 Osigurat mogućnost da osobe s invaliditetom odaberu svoje mjesto boravka, gdje i s kim će
živjet, na ravnopravnoj osnovi s drugima, te da nisu obvezne živjet bilo kojim nametnutm načinom
života
 Osigurat širok raspon kvalitetne podrške na razini zajednice kako bi se osobama s
invaliditetom omogućila sloboda izbora i osigurala odgovarajuća kvaliteta života u zajednici

Mjere:

1. Osigurat usklađeni pristup u pružanju kvalitetnih usluga podrške u zajednici

2. Osigurat kvalitetne usluge u zajednici te alternatvne oblike smještaja koji omogućavaju
prijelaz iz smještaja u ustanovama na život u zajednici
3. Osigurat dopunske usluge i druge kapacitete s ciljem potpore obitelji
4. Edukacija djelatnika javnih službi s ciljem kvalitetnijeg uključivanja osoba s invaliditetom u
život zajednice

Odgoj i obrazovanje
Kvalitetno obrazovanje jedno je od prioritetnih područja brojnih međunarodnih i nacionalnih
dokumenata koji se odnose na aktvnost države u korist djece i mladih.

Izradom Nacionalne strategije, usklađene s Planom razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010.
Ministarstva znanaost, obrazovanja i športa, te Nacionalnim planom aktvnost za prava i interese
djece od 2006.-2012. godine, kao i drugim međunarodnim dokumentma, utvrđuju se mjere i
aktvnost koje trebaju nastavit zacrtanu politku u sustavu odgoja i obrazovanja, te nove koje će
osigurat prava djeci s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom i unaprijedit te ujednačit
kvalitetu cjelokupnoga sustava na državnoj razini.

Obrazovanje je sveobuhvatno, odnosi se na sva životna razdoblja, od predškolskoga do

profesionalnoga obrazovanja i usavršavanja, te cjeloživotnoga učenja. U odnosu na učenike s
teškoćama u razvoju temeljno je nastojanje učinit odgojno-obrazovni sustav dostupnim svima, te
unaprijedit profesionalno usavršavanje učitelja i nastavnika u cilju ostvarenja načela Škola za sve.

Ministarstvo znanost, obrazovanja i športa je 2005. u suradnji s predstavnicima civilnog sektora

pokrenulo projekt „Mreža škola bez arhitektonskih barijera“ kako bi se utvrdilo stanje i potrebe
glede prilagodbe školskih prostora učenicima s većim motoričkim oštećenjima. Time su se prvi put u
Hrvatskoj osigurali uvjet za donošenje plana mreža škola po kriteriju pristupačnost (rampa, sanitarni
čvor, dizalo, pokretna traka). Krajnji je cilj projekta prostorna prilagodba škola kako bi se djeci s većim
motoričkim oštećenjima omogućilo pohađanje osnovne škole u sredini koja im je bliska.

Novim nastavnim planom i programom za osnovnu školu, donesenim 2006. godine, predviđaju se
fleksibilne sadržajne ponude i oblici rada u korist integriranog školovanja učnika s teškoćama u
razvoju. Trenutno u sustavu predškolskog odgoja i naobrazbe ima oko 146.469 polaznika, od čega je
2.816 (1,92%) integrirane djece s teškoćama u razvoju, dok je u sustavu osnovnog odgoja i
obrazovanja 385.535 učenika, od čega je integrirano 11.943 (3,10%) djece s teškoćama u razvoju.

Sukladno zakonima, za djecu koja zbog svojeg zdravstvenog stanja ne mogu pratt nastavu u školi,
predviđeno je organiziranje „nastave u kući učenika“, a izvode ju nastavnici škole u koju je učenik
upisan, s manjim opsegom nastavnih sat od redovitoga programa. U školskoj godini 2005./2006.
nastava u kući bila je organizirana za 65 učenika osnovnih škola i 3 učenika srednjih škola.

Za učenike koji se nalaze na duljem bolničkom liječenju osigurana je „nastava u bolnici“, a izvode ju
osnovne škole najbliže bolnicama u kojima se učenici liječe.

Ciljevi:

 Osigurat nediskriminirajuće zakonodavstvo

 Razvijat sveobuhvatni sustav odgoja i obrazovanja koji može odgovorit na različite potrebe
svojih polaznika u njima bliskoj sredini
 Osigurat dostupnost redovnog odgojno-obrazovnog sustava na svim razinama
 Osigurat podršku učenicima integriranim u redovno obrazovanje uz zajedničko djelovanje
specijaliziranih ustnanova
 Osigurat školovanje temeljeno na individualiziranom odgojno-obrazovnom planiranju i
fleksibilnim organizacijskim modelima
 Osigurat trajni profesionalni razvoj odgojno-obrazovnih djelatnika na svim razinama za
stjecanje kompetencija za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom
 Osigurat sadržaje u studijskim programima koji pridonose kompetencijamaodgajateljskih i
nastavničkih zanimanja za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom
 Osigurat planiranje obrazovanja i osposobljavanja djece s teškoćama u razvoju i osobama s
invaliditetom sukladno njihovim mogućnnostma i zahtjevima tržišta rada
 Razvijat partnerstvo odgojno-obrazovnih ustanova s obiteljim lokalnom zajednicom, civilnim
sektorom i tržištem rada

Mjere:
1. Unaprijedit zakonodavni okvir usmjeren na odgojno-obrazovnu uključenost djece i učenika s
teškoćama u razvoju te odraslih osoba s invaliditetom, koji će jamčit prava jednakih mogućnost s
obzirom na sposobnost
Potrebne aktvnost i njihova provedba:
 Donesen zakon i izrađeni pravilnici o obveznom obrazovanju
 Izradit dodatne provedbene propise za uključivanje djece s teškoćama u razvoju i osoba s
invaliditetom
 Izrađen i donešen pedagoški standard
2. Izradit Hrvatski nacionalni obrazovni standard za sve razine obrazovanja u cilju razvoja
sveobuhvatnog sustava odgoja i obrazovanja djece i učenika s teškoćama u razvoju
Potrebne aktvnost i njihova provedba:
 Izrađen Okvir nacionalnog kurikuluma
 Izrađeni obrazovni standardi za predškolski odgoj i obrazovanje
 Izrađeni obrazovni standardi za srednje škole
3. Osigurat cjeloživotno učenje osobama s invaliditetom s ciljem učinkovite prohodnost između
faza obrazovanja te između obrazovanja i zapošljavanja
Potrebne aktvnost i njihova provedba:
 Izradit kvalifikacijski okvir primjerenih zanimanja za osobe s pojedinim vrstama i stupnjevima
oštećenja uvažavajući zahtjeve tržišta rada uz već izrađene programe novih zanimanja
 Razvijat vrednovanje neformalnog i formalnog učenja licencama
 Potcat istraživanja o kompetencijama mladih s invaliditetom nakon zvršenog osnovnog i
srednjeg obrazovanja te ih usporedit s kompetencijama potrebnim na tržištu rada
 Osigurat cjeloživotno profesionalno informiranje i savjetovanje osoba s invaliditetom kroz
službe profesionalnog informiranja i savjetovanja
4. Osigurat studijske programe i trajni profesionalni razvoj odgojno-obrazovnih djelatnika na svim
razinama za stjecanje kompetencija za rad s djecom s teškoćama u razvoju i osobama s invaliditetom
Potrebne aktvnost i njihova provedba:
 Provest, uz već provedene, studije o sadržajima vezanim uz zadovaoljavanje obrazovnih
potreba djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom
 Utvrđene potrebne kompetencije odgojno-obrazovnih djelatnika za rad s djecom s teškoćama
u razvoju i osobama s invaliditetom
 Utvrđeni programi stručnog usavršavanja te broj i vrsta stručnih osposobljavanja u skladu s
potrebama
 Razrađeni moduli stručnog usavršavanja
 Izradit dopusnice za stručno usavršavanje
 Organizirat tečajeve znakovnog jezika i Braillevog pisma te ostalih specifičnih oblika
komunikacije kojima se koriste osobe s invaliditetom
5. Podupirat suradnju između državnih tjela i jedinica lokalne i područne (regionalne)
samouprave radi omogućavanja jednakost pristupa predškolskom odgoju i školovanju na svim
razinama, s posebnim naglaskom na unapređenju stanja u manjim srdinama (seoska, otočna, brdsko-
planinska, demografski ugrođena i ratom pogođena područja)
Potrebne aktvnost i njihova provedba:
 Osigurat mrežu obrazovnih insttucija, učeničkih i studentskih domova bez prostornih
prepreka
 Izvršit prostorne prilagodbe osnovnih i srednjih škola iz ove mreže
 Postupno osiguravat primjereni prijevoz učenicima s teškoćama u razvoju obnovom putničke
flote u postojećim linijama uključivanjem brodova moderniije tehnologije
 Osigurat pristupačnost visokih učilišta i fakulteta studentma s invaliditetom
6. Osigurat infrastrukturnu potporu učenicima teškoćama u razvoju
Potrebne aktvnost i njihova provedba:
 Do 2009. organizirat mrežu odgojno-obrzovnih insttucija na regionalnoj razini (referalnih centara)
s ciljem pružanja stručne potpore djelatnika posebnih ustanova djelatnicima u redovnom školskom
sustavu
 Osigurat (još više) mobilnih stručnih tmova
 Povećat broj asistenata u nastavi s poznavanjem Braillevog pisma, znakovnog jezika i ostalih oblika
komunikacije kojima se učenici koriste
 Kontnuirana izrada udžbenika, priručnika i radnih bilježnica na Braillevom pismu i uvećanom
crnom tsku za učenike s oštećenjem vida, te za ostale učenike s teškoćama u primanju informacija
7. Uključit djecu s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom u potupke donošenja odluka koje
utječu na njihov život
Potrebne aktvnost i njihova provedba:
 Osigurat stjecanje vještna za zastupanje i samozastupanje interesa djece s teškoćama u
razvoju i odraslih osoba s invaliditetom
 Osposobit učenike za pružanje vršnjačke pomoći
 Potcat organizirano djelovanje osoba s iskustvom invaliditeta na zagovaranje, istcanje
potreba i zastupanje interesa osoba s invaliditetom

Rekreacija, razonoda i šport

Brzi razvoj tehnologije i znanost, kao i njihova primjena u svakodnevnom životu i radu, dovode do
brojnih pozitvnih, ali i do značajnih negatvnih promjena u odnosu na tjelesno i mentalno zdravlje.
Javlja se sve manja potreba za kretanjem, a upravo se ona smatra jednom od osnovnih bioloških
potreba koja se spontano zadovoljava obavljanjem svakodnevnih životnih aktvnost.

Rekreacija, razonoda i šport djeci s teškoćama u razvoju i osobama s inbaliditetom svakodnevno

pridonose poboljšanju općeg stanja organizma, smopotvrđivanja i uključivanja u društvenu zajednicu.

Od osobitog su značenja športske i rekreatvne aktvnost koje se organiziraju i provode radi potcanja
i promicanja športa djece s teškoćama u razvoju, mladih i studenata s invaliditetom, te osoba s
invaliditetom, kao i djelovanje nacionalnih športskih saveza, Hrvatskoga olimpijskog odbora,
Hrvatskoga paraolimpijskog odbora i Hrvatskoga športskog saveza gluhih, koje se prema Zakonu o
športu smatraju javnim potrebama na državnoj razini.

Ciljevi:

 Osigurat osobama s invaliditetom izjednačene mogućnost sudjelovanja u rekreatvnim,

športskim aktvnostma i razonodi
 Osigurat osobama s invaliditetom odgovarajuće upute, obrazovanje i sredstva potrebna za
sudjelovanje u rekreatvnim, športskim aktvnostma i razonodi
 Osigurat pristup športskim, rekreacijskim i turistčkim objektma te javinim saniternm
objektma
 Osigurat djeci s teškoćama u razvoju jednak pristup sudjelovanju u igri i razonodi, uključujući
te aktvnost i u školskom sustavu

Mjere:

1. Izradit pravilnik o športskim natjecanjima djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom

2. Izradit, provodit i pratt programe izvannastavnih športskih i drugih aktvnost koji će
poboljšat uključivanje djece i mladeži s teškoćama u razvoju
3. Organizirat športska natjecanja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom na
lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini te potcat sudjelovanje na međunarodnim natjecanjima
4. Uklonit građevinske prepreke i prilagodit športske terene (unutarnje i vanjske) te prilagodit
opremu potrebama djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom
5. Uklonit građevinske prepreke i prilagodit školske prostore te opremu u svrhu omogućavanja
izvannastavnih aktvnost (športskih i drugih) potrebana djece s teškoćama u razvoju
6. Izgradit i opremit „didaktčke parkove (igrališta)“ i/ili edukatvne staze za šetanje
(planinarenje) u svakoj županiji za djecu s teškoćama u razvoju i osobe invaliditetom
7. Prilagodit, uredit i izgradit javne plaže i turistčko-ugostteljske objekte sukladno potrebama
djece s teškoćama u razvoju te osoba s invaliditetom

Udruge osoba s invaliditetom u civilnom društvu

Organizirajući se u udruge osoba s invaliditetom i udruge koje programski djeluju u korist osoba s
invaliditetom, saveze i mreže, formalne i neformalneosobe s invaliditetom dale su aktvan doprinos u
izgradnji demokratskih procesa našeg društva u cjelini. Organizacije civilnog društva su pridonosile
stvaranju pozitvne predodžbeu javnost o osobama s invaliditetom i njihovim potrebama i tme
promicale njihovo uključivanje u život zajednice, pa je zato neophodno i dalje potcat i stvarat
povoljno okruženje za razvoj volonterstva koje je jedno od glavnih obilježja djelovanja organizacija
civilnog društva.

Jednake mogućnosti podrazumijevaju jednak pristup obrazovanju, sudjelovanju u kulturnom životu,

pristup zdravstvenim te socijalnim uslugama, kao i zapošljavanju, što su istovremeno glavni
preduvjeti za socijalnu (društvenu) uključenost i sudjelovanje te neovisnost osoba s invaliditetom.

Posebne kategorije za koje je povećan rizik isključenosti iz društva su: žene i djevojke s invaliditetom,
osobe s najtežom vrstom i stupnjem oštećenja, djeca s teškoćama u razvoju i mladi s invaliditetom,
starije osobe s invaliditetom i osobe s invaliditetom iz manjinskih i zajednica migranata.

U Registru udruga Republike Hrvatske do 2007. godine registrirano je 315 udruga (od ukupno njih
34853 registriranih do svibnja 2008.)osoba s invaliditetom. Sama brojka govori o nastojanjima osoba s
invaliditetom usmjerenim na ulaganje vlastth napora za poboljšanje životnih uvjeta, kao i njihovoj
spremnost da u okviru svoj preostale radne sposobnost daju puni doprinos cjelokupnom boljitku
zajednice u kojoj žive i djeluju.

Udruge osoba s invaliditetom (civilne):

1. Udruge tjelesnih invalida (s faktorom teže pokretljivost)

 Paraplegičari i amputrci
 Distrofičari
 Cerebralci
 Skleroza multplex
 Miastenia gravis
 Osteogenezis imperfecta
 Razne udruge roditelja
2. Oštećenja vida (slijepi i slabovidni)
3. Oštećenja sluha (gluhi i nagluhi)
4. S mentalnom retardacijom (roditelji i zastupnici)
5. Invalidi rada
6. Oboljeli od raznih bolest
 Dijabetčari
 Dijalizirani
 Hipertroničari
 Oboljeli od raka
7. Civilne žrtve rata
8. Razna športska društva
9. Savezi udruga na razini države

Udruge stradalnika domovinskog rata:

1. HVIDR-a
2. Civilni stradalnici domovinskog rata
3. Nestali i zatočeni
4. Udovice branitelja
5. Roditelji prognanih branitelja
6. Dragovoljci domovinskog rata
7. Veterani domovinskog rata
8. Savezi udruga na razini države

Ciljevi:

 Sustavno podizat razinu svijest javnost o značaju udruga osoba s invaliditetom

 Potcat aktvno djelovanje žena s invaliditetom
 Potcat veću integraciju osoba s invaliditetom
 Sustavno financirat udruge osoba s invaliditetom omogućujući njihovo djelovanje u cilju
unapređenja kvalitete života najranjivijih skupina
 Potcat suradnju udruga osoba s invaliditetom s ostalim organizacijama civilnog društva
 Uspostavit odgovarajuće insttucijske mehanizme radi ostvarenja učinkovitje suradnje
između tjela državne i lokalne vlast te organizacija civilnog društva, a s ciljem smanjivanja socijalne
isključenost

Mjere:

1. Sustavno podizat razinu svijest javnost o značaju udruga osoba s invaliditetom

2. Potcat aktvno djelovanje žena s invaliditetom
3. Potcat zapošljavanje osoba s invaliditetom u programima udruga
4. Sustavno financirat udruge osoba s invaliditetom omogućujući njihovo djelovanje u cilju
unaprađenja kvalitete života osoba s invaliditetom
5. Potcat i razvijat suradnju udruga osoba s invaliditetoms ostalim organizacijama civilnog
društva
6. Provodit edukaciju voditelja udruga osoba s invaliditetom
7. Osigurat jednake mogućnost unutar organizacija civilnog društva s ciljem usklađivanjas
međunarodnim dokumentma
Kakva je situacija u stvarnosti
Osobe s invaliditetom u Republici Hrvatskoj-statistika i problemi
Hrvatska se tek od 2001. (kada je dopunjen Zakon o popisu stanovništva i donesen Zakon o hrvatskom
registru osoba s invaliditetom) suočava s veličinom problema socijalne isključenost osoba s tjelesnim
invaliditetom. Taj popis je prvi put istaknuo broj osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, s udjelom od
9,68% u odnosu na broj stanovnika u RH ili u brojkama 429.421 osoba (42,74% žena i 57,26%
muškaraca). No iako su 2001. politčari odlučili da mora postojat registar osoba s invaliditetom, a ljudi
su slali prijave Zavodu za javno zdravstvo, registar još nije dovršen. Tek su zaprimili prijave i još rade na
njima, a do sada su ustanovili da je u RH 10%, a u Zagrebu čak 11% više osoba s invaliditetom nego
što se mislilo. Također, još je rano govorit o kategorijama invalidnost, jer u HZJZ-u nisu obradili sve
prijave.

Trenutno najveći neriješeni problemi osoba s invaliditetom u RH su:

 Promet:
 PDV i trošarine za vozila
 Vinjete za autoputove
 Znak pristupačnost i kultura u prometu
 Rad i zapošljavanje:
 Skraćeno radno vrijeme roditelja djece i doprinosi za Mirovinsko osiguranje
 Naknada do zaposlenost (od 280kn za 3576 osoba)
 Fond za zapošljavanje osoba s invaliditetom
 Socijalna skrb i sabor:
 Nacrt prijedloga Zakona o doplatku za težu invalidnost
 Zakon o roditelju hranitelju pun nejasnoća
 Zdravstvo:
 Pravilnik o pomagalima
 Rehabilitacijska košarica i pravo prioriteta
 Vlada:
 Nacionalna strategija jadinstvene politke za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015.
 Zakon o osobnom asistentu-još ga nema
 Zakon o Pravobranitelju za osobe s invaliditetom-tek donesen
 Nedovoljna informiranost
 Stanje svijesti:
 Kultura življenja s poštivanjem različitosti, koja još nije na civilizacijskoj razini kakva bi
trebala biti u Hrvatskoj

Građani drugog reda

Zašto su osobe s invaliditetom nepravedno građani drugog reda?

Samo zato jer nisu dobro informirani ili kultura življenja nije primjerena-posvuda se bore sa stavovima
i stereotpima ponašanja prema njima. Mala pomoć im je nužno potrebna u:

 Uklanjanju prostornih prepreka-pristupačnost (izgradnja rampi, ugradnja dizala, uređivanje

pristupa u stanovima, prilagodbi kupaonica, slobodnim parkirališnim mjestma)
 Potpori iz zdravstva (nabava nekih specijalnih pomagala)
 Socijalnoj skrbi (rješavanje nekih nepredvidivih teškoća)
 Svakodnevnom življenju (sa susjedima, rodbinom i prijateljima)
Stanje u osnovnim školama
Prikupljanje i analiza stanja prilagodbe prostora osnovnih škola u Republici Hrvatskoj za učenike s
motoričkim oštećenjem provedena je 2006. godine. Partneri projekta bili su Hrvatski savez udruga
tjelesnih invalida (HSUTI) i Ministarstvo znanost, obrazovanja i športa.

Od 2184 redovnih škola (917 matčnih i 1267 područnih) na anketu je odgovorilo 1670 ili 76,46%. Od
1670 škola u 298 škola odgojno obrazovni rad pohađa 616 učenika s većim motoričkim teškoćama.

Od th 1670 škola imaju:

 303 (18%) rampu na glavnom ulazu

 1196 (72%) sva vrata minimalne širine 90 cm
 561 (34%) stepenice manjeg nagiba s rukohvatom
 27 (1,6%) univerzalno dizalo
 127 (7,6%) prilagođeni sanitarni čvor
Intervjui s profesoricom i psihologicom Osnovne škole „Vrbani“

Intervju s profesoricom
Molim Vas da se predstavite (ime i prezime, profesija, koliko dugo radite u školstvu, škola u kojoj
radite i koliko dugo radite u sadašnjoj školi).

Zovem se Magdalena Babić, diplomirani sam inžinjer elektrotehnike, radim kao profesor informatke i
tehničke kulture od 1992., a u Osnovnoj školi „Vrbani“ od 1995. godine.

Koliko je bilo djece s posebnim potrebama u Vašem dosadašnjem radu? U koliko razreda trenutno
predajete i koliko je u njima djece s posebnim potrebama? Je li se promijenila situacija (brojnost) u
odnosu na prijašnje generacije?

Trenutno predajem u svim šestm, sedmim i osmim razredima, tj. u 13 razreda, ali nema toliko grupa
jer u prosjeku svako drugo dijete ide na informatku, što znači da predajem u 8 grupa. Trenutno bih
među tm grupama mogla nabrojat troje do četvero djece koji imaju posebne potrebe, odnosno
djece s poteškoćama u učenju.
U svakoj generaciji do sada je bio sličan broj djece s posebnim potrebama, možda u novijim
generacijama nešto malo više nego prije. Kad sam počela radit takve je djece bilo mnogo manje.

Mislite li da je razlog tome što ih roditelji nisu željeli poslati u školu zbog nekakvog srama,
zatvorenosti, ...?

Mislim da je tomu razlog tendencija da se djeca s posebnim potrebama što više integriraju u redovnu
nastavu. I da, ako i postoji posebna škola za takvu djecu, a postoji, da je ipak cilj društva da tu djecu
držimo na okupu, zajedno s djecom koja su „normalna“, koja mogu postzat prosječan uspjeh po
nastavnom programu. Ta djeca su nekad bila daleko izoliranija od društva, sad ih je mnogo više unutar
krugova škole.

Kako izgleda rad s djecom s posebnim potrebama? Je li teže raditi u razredima u koje su uključeni,
kako pišete pripreme za njih i kako se pripremate? (Postoje li posebni udžbenici i „pravila“?)
Iziskuju li te pripreme dodatan rad i koliko?

Prema temama HNOS-a, koje smo mi počeli primjenjivat već prije dvije godine, imamo naznake za
svaku temu, na kraju pod brojem 13., kako i što zahtjevat na tu temu za dijete koje ima posebne
potrebe. Odnosno, koji nivo znanja trebamo očekivat od djeteta koje je u stanju savladat gradivo, a
koji od djeteta s posebnim potrebama.

U sklopu priprema ne radim, obzirom da je takav moj predmet, posebnu pripremu nego jednostavno
kod očekivanja što to dijete može napravit na kraju sata u odnosu na drugu djecu. Recimo, ako je u
pitanju neki crtež, dovoljno mi je da nacrta nešto, ne mora to dobro obradit kao što će to učinit
ostala djeca. Obično dajem i više vremena za ist zadatak. Naravno, tu ima i mnogo moje asistencije, a
ako nisam ja u mogućnost, pomaže mu prijatelj koji do njega sjedi. Naime, uvijek stavim takvo dijete
da sjedi kraj odličnog učenika koji mu može pomoći i 'uskakat'.
Dakle, posebne pripreme ne postoje, ali u uputstvima imam zahtjeve koliko to dijete, odnosno do
kojeg nivoa može svladat gradivo da bi to bilo za njega adekvatno, tj. postgnut adekvatan uspjeh.

Sastavljate li posebne pismene ispite za djecu s posebnim potrebama s 'lakšim' pitanjima ili
jednostavno, ako ispit ima naprimjer pet pitanja, čim oni odgovore na jedno računate kao prolaz?

Također ne dajem posebna pitanja, ali kod kriterija, kad pregledavam takvom djetetu odgovore,
smanjujem kriterij bodovanja pojedinog pitanja. Znači, ako vidim da je on donekle odgovorio na
pitanje, dajem mu bodove kao da je u potpunost točno odgovorio, a ako nije ništa odgovorio, onda
naravno ne dajem bodove zbog usporedbe s drugim učenicima. Dakle, jednostavno sam 'blaža' u
kriteriju kako gledam na njegove odgovore u odnosu na druge. To se očituje recimo u načinu
izražavanja koji je kod takvog učenika uvijek mnogo slabiji. To mu ne uzimam 'za zlo', nego pokušavam
izvući što je on mislio pri tome, jer je on možda dobro mislio, ali to nezna izrazit. Dakle, pokušam naći
neku soluciju da mu dodam što više bodova, iako ih možda, kad bi uspoređivala s drugim učenicima,
ne bi dobio.

Ali, kod nas postoje djeca za koju smo mi svjesni da imaju poteškoća u razvoju, ali nemaju 'papire za
to' jer roditelji nisu toga svjesni ili ih nisu željeli donijet. Takvu djecu mi odmah 'otkrijemo' i, htjeli-ne
htjeli, morali bi ih jednako 'tretrat', ali to nemožemo jer smo sami emocionalni prema njima i
moramo im 'progledat kroz prste'. Takvom djetetu onda vrlo često ponovimo kontrolni ako je loš, a
obično prvi puta i bude vrlo loš, jer je to dijete često u stanju za drugi put mnogo bolje naučit gradivo
nego za prvi put. I onda je to nama u neku ruku pokriće jer smo ga ipak 'prisilili' da nešto nauči i
napravi, a s druge strane, duplo je učio, pa mu nešto i 'ostane'. Dakle, to je taj blaži kriterij koji ja
imam. Ponovim test, pa ako ga je napisao za dvojku ili trojku, a prvi put je dobio jedinicu, mislim da ta
njegova ocjena mnogo vrijedi jer je ipak dobio drugu šansu i trudio se.

Kako ostali učenici u razredu reagiraju na te učenike? Vjerojatno uspoređuju ispite i osjete Vaš
drugačiji kriterij ocjenjivanja.

Djeca se više 'natječu' između sebe tamo gdje su oni približno jednaki. S takvim djetetom koje ima
posebne potrebe, djeca se nekako vrlo brzo srode s tm djetetom i rado mu pomažu, pa nema
nekakve zavist među njima. Tu i tamo se nađe neko 'zločesto' dijete koji je taj dan tako reagiralo, ali
oni su od malena naučeni da takvo dijete ima malo drugačiji 'tretman' i da se na njega, u tom smislu,
ne treba obazirat, odnosno ne treba zamjerat profesoru. Dakle, oni prihvaćaju takve kriterije, više
gledaju naprimjer ako su dvije odlične ocjene, a nisu jednako bodovana pitanja, onda će se bunit i
upozorit me i pitat zašto je tako i željet će da 'pravda bude zadovoljena'.

Kod ovog djeteta oni stvarno shvaćaju da mu mi gledamo kroz prste i toleriraju to, a i sami mu
maksimalno pomažu. Kako je škola i odgojna ustanova, učiteljice već od prvog razreda inkorporiraju to
dijete u zajednicu da ga prihvaćaju kao takvu osobu.

Kako ih ocjenjujete? Je li teže procijeniti i ocijeniti njihovu razinu znanja i „potkrade“ li Vam se
ikada viša ocjena nego što su zaslužili? Osjećate li ikada sažaljenje prema njima? Kako se 'borite'
protiv toga?
Upravo taj kriterij blagost i snižavanje kriterija zapravo vodi tome da dobivaju više ocjene nego što bi
ih dobili drugi učenici za ist rad.

Sažaljenje osjećam vrlo često. Ni sama neznam kako bih se borila protv toga, trebam li ga imat kao
profesionalac-ne, ali kao osoba to apsolutno ne mogu izbjeći. Evo, jedno takvo dijete koje je očekivalo
da će se danas pisat kontrolni nije došlo u školu. Naime, nije znao da sam kontrolni ionako odgodila
za slijedeći put, pa mu ovaj put to neće pomoći. On nije došao na kontrolni, bar ja pretpostavljam da
je to razlog, jer je mislio da će do slijedeći put čut kakva i koja su bila pitanja, pa će ih naučit. Ja znam
za to, ali mu ja to nemogu i neću zamjerit jer je on to napravio u cilju da postgne što bolji uspjeh. I to
što je njemu stalo da postgne što bolji uspjeh, meni mnogo znači. Nije želio razočarat ni mene, ni
roditelje, a ni sebe. Već s tme on meni pokazuje svoju motviranost za boljom ocjenom i to mi mnogo
znači jer smatram to nečim pozitvnim u postzanju ocjene, a tme i znanja.

Kada posumnjate da bi neki učenik mogao biti dijete s posebnim potrebama (poteškoće koje se ne
uočavaju „odmah“-disleksija, diskalkulija, disgrafija, slabovidnost, ...) što činite, tj. koja je
„procedura“ da se tom učeniku odredi status i na taj način pomogne? Kome se prvome treba
obratiti u takvoj situaciji? Kakva je roditeljska reakcija na Vaš postupak?

Naša prva reakcija čim primjetmo, a primjetmo praktčki već prvi dan kada 'dobijete' to dijete da
nešto nije u redu, odnosno da je njegovo ponašanje neuobičajeno, da to odmah kažemo jedni
drugima u zbornici čim izađemo s tog sata. Ta se informacija kroz nekoliko dana proširi cijelom
zbornicom i vi automatski dobijete neku povratnu informaciju od kolega koji su možda naišli na neku
sličnu situaciju kod tog djeteta i odmah smo sami sa sobom 'na čisto' da je to stvarno i da sam dobro
zapazio/la.

Nakon toga se informiramo kod školskog psihologa i učiteljice iz nižih razreda je li to stvarno tako,
jesmo li možda previdjeli neku informaciju koja nam je trebala bit prenešena u prijelazu iz četvrtog u
pet razred. Mi inače imamo takve sastanke gdje nam sve takve potrebe i uočena ponašanja prenesu
učiteljice iz nižih razreda. Međutm, postoje i neke stvari koje ni one nisu mogle predvidjet, kako će se
to dijete ponašat sada kada dođe u pet razred gdje ima petnaest profesora, a ne samo jednu
učiteljicu, dođu na vidjelo i drugi modeli ponašanja.

Dakle, kada to primjetmo i između sebe to prenesemo, najprije upozoravamo školskog psihologa.
Ukoliko se nekontrolirana ponašanja ili nepoštvanje pravila počne ponavljat češće, na dva, tri sata,
što odmah otkrijem na prvim satovima kada se uništava imovina ili se ne poštuju pravila ,na primjer
pravilno paljenje i gašenje računala, prijavljujem to psihologu. On upozorava razrednika koji odmah
javlja roditeljima i roditelji reagiraju.

Takav sam slučaj baš imala s jednim petašem prije nekoliko godina. Dijete je na prvom satu, računala
još nisu bila ni uključena, dakle, do toga još nismo ni došli, nekontrolirano uključio računalo i otšao na
nekakvu zabranjenu stranicu. On se ispričavao tako da je okrivljavao svog 'susjeda' u klupi. Roditelja
sam upozorila da se dijete ponaša vrlo nekontrolirano na satu, na što je on rekao da to njegov sin
sigurno nije mogao i da to on nezna i molio je da s njegovim djetetom imam strpljenja i da će se on
ubuduće bolje ponašat i neka ga zadržim na informatci. Naime, u th prvih nekoliko sat ja pravim
selekciju koje dijete ću zadržat jer je razred i broj računala mali i uvijek ima više zainteresiranih nego
grupa. To dijete je ostalo u grupi, jer sam ga ja na zahtjev i obećanje roditelja da će se popravit,
zadržala. To dijete je prošle godine završilo osmi razred i izašlo iz ove škole. Svih ovih godina s tm
djetetom imali smo problema, ne samo ja, već i svi ostali profesori koji su mu predavali. Dakle, nije se
radilo o tome da mu je prijatelj 'podmetnuo' i otšao na stranicu. Roditelji i dalje nisu priznavali da
dijete ima problema, iako su postojali i problemi unutar same obitelji, koji su se čak i u toj ranoj
djetetovoj fazi iskazivali i gradirali do mnogo goreg ponašanja i mnogo težih slučajeva.

Mi (profesori) smo takvo nekakvo nekontrolirano ponašanje ili neke druge poteškoće u razvoju
primjetli već na prvom satu, odnosno već pri prvom sastanku i onda se s tme 'borimo' ili mi sami na
satu, ili uz pomoć psihologa kolektvno, ili se jadamo jedni drugima. U principu insttucije, kako se
dalje ide, socijalne službe ako se radi o poremećajima u ponašanju ili o SUVAG-u koji je insttucija za
pomoć pri na primjer čitanju, pomažu im i olakšavaju boravak u razredu i postzanje uspjeha, ali nešto
što je od početka teško i na neki način opečaćeno ne može se do kraja izgubit, ali se može olakšat.
Ako ništa drugo, to olakša nama, kad mi znamo da je dijete bolesno. U nama to automatski izaziva
empatju jer ja znam da on nije zločest, nego je bolestan pa je takav i onda to dijete morate gledat
drugačije.

Danas sam na satu imala jednu odlikašicu koja nije 'imala svoj dan' i ništa joj nije polazilo za rukom. Ja
sam vidjela da je to dijete kojem danas 'nešto ne štma'. Naravno, tada sam s njom porazgovarala,
ohrabrila ju i potaknula. Na kraju je završila svoju prezentaciju s motvom „Bit će bolje drugi dan!“.
Dakle i dijete koje nema posebne potrebe može imat poteškoće u odnosu prema vama taj dan ili
zbog nečega što se događa u obitelji, tako da se moramo, i pokušavamo se što više prilagodit situaciji
koliko možemo, obzirom da smo i mi ljudi koji dođemo sa svojim problemima, ali smo ipak zrele i
odgovorne osobe i moramo to znat prevladat i ostavit probleme izvan učionice. Ne možemo to svaki
puta, ali trudimo se.

Upozoravaju li Vas sami roditelji na početku godine da njihovo dijete ima posebne potrebe?
Pripremaju li Vas na reakcije u slučaju potrebe? (napr. brzo davanje inzulina šećerašu, reakcija pri
epileptičnom napadaju, ...) Osposobe li Vas i o toj bolesti nauče roditelji ili to naučite negdje u
školi?

Ja takav slučaj nisam imala ni kao razrednik, ni kao profesor, ali sam takve slučajeve viđala kod kolega.
Naime, moja je kolegica imala jedno dijete s epilepsijom. Za to je znala, bila je od početka upozorena
od roditelja. Pod nastavom je to dijete imalo epileptčni napadaj, učiteljica se brzo snašla i pravilno
reagirala i to vjerojatno zato što je bila upozorena i znala kako reagirat.

Na maturalnom putovanju sam bila u pratnji kad je išlo dijete s vrlo teškim zdravstvenim poteškoćama
u vezi s disanjem-imalo je težak oblik astme i moralo je nosit mnogo lijekova. Roditelji su upozorili
razrednicu prije puta. Mi smo pazili i upozoravali ga da redovito pije lijekove, ne ide na sunce bez
kape, ... bio je stvarno pod stalnom prismotrom i vjerojatno se zbog toga i pridržavao pravila.

Smatrate li pozitivnim to da Vam roditelji unaprijed kažu kakve poteškoće imaju djeca i upozore Vas
na moguće probleme koje bi one mogle izazvati?

Da, osobito kad idemo na nekakve izlete. Nastava je relatvno kratka, 45 ili 90 minuta, ali svaki put
prije izleta, jednodnevnih ili maturalnih putovanja, mi od roditelja čak zahtjevamo da bez srama, ako
ne žele pred svima onda nasamo s razrednikom, kažu za bilo kakvu poteškoću za koju smatraju da je
možda neobična za tu dob djeteta, na primjer mokrenje u krevet i slično, koju oni možda žele tajit
pred drugima. To mi pokušamo 'sredit' tajno, tako da se dijete nebi sramilo ili osjećalo diskriminirano
pred drugima. Nama je to vrlo bitno da znamo kako se ponašat kada se dogodi takva situacija i onda
mu to ne uzimamo za zlo, već to pokušavamo i spriječit i pomoći ako možemo.

Dakle, prema roditeljima nastupamo uvijek iskreno i kažemo im da je to korisno za njihovo dijete i da
nemaju potrebe ništa skrivat i ukoliko je problem takav da se ne smije saznat, da ćemo pazit da
nitko ne sazna tu 'tajnu'.

Imate li kakav savjet za nas buduće mlade profesore koji ćemo se po prvi puta susresti s razredom i
učenicima s posebnim potrebama za svega nekoliko mjeseci? Kako prevladati pretjeranu
empatičnost, kako se ponašati, ...?

Prema takvom djetetu ćete uvijek morat imat empatju, nikada nećete moći to od sebe odbacit i
skrit jer je nemoguće. Uostalom, izabrali ste ovu profesiju i već tme pokazujete da imate osjećaja za
svako dijete. A ta gradacija koliko koje dijete ima potrebu ćete osjett na licu mjesta i kroz praksu-
kome treba više pomagat, tko zloupotrebljava to svoje specifično stanje i usput ponekad uz to
'progura' i lijenost ili nemarnost pri dolaženju na nastavu pa onda pokriće traži u roditeljima koji to
ponekad toleriraju. Ali, češće se događa da roditelji djece koja nemaju posebne potrebe 'pokrivaju'
njihovu lijenost. To prolazi jedno vrijeme, no kada postane toliko evidentno, onda više ne može.

Kod djece s posebnim potrebama, ukoliko se prepoznaju i ukoliko to roditelji spremno prihvate i nose
se s tme, lakše je i tom djetetu i razredu i profesoru. Tada će vam sigurno bit lakše kad znate na
čemu ste. I to dijete jednako može imat odličan uspjeh, ali prema svojim kriterijima, prema onome
koji ste mu vi 'plafon' postavili. Ako dijete s posebnim potrebama nema 'papir', a vi ga neminovno
nakon mjesec, dva počnete drugačije tretrat, tada dolazite u koliziju sami sa sobom. Roditelji
istovremeno, ne priznajući da je dijete bolesno i da ima nekakve drugačije potrebe smatra da njegovo
dijete mora imat jednake kriterije i jednako dobre ocjene kao odličan učenik. No, vi ste toga svjesni i
znate da mu ne možete dat petcu koju biste mu dali da ima taj papir. Ovako, vi na neki način imate
zašttu pred zakonom i ako se roditelj buni kažete da nažalost njegovo dijete to nemože postći, a ni
oni vam nisu podastrijeli neke medicinske dokaze.

Jeste li ikada imali osjećaj da se to zapravo 'etiketirano' dijete osjeća loše, povrijeđeno u nekoj
mjeri, odbačeno od vršnjaka, ...? Što činite u takvim slučajevima?

Da, imala sam nekoliko takvih slučajeva. Naime, ako se nađete u sredini koja na prihvaća dijete koje
drugačije izgleda ili se drugačije ponaša onda je teško. To nije slučaj u razredu kojem sam ja
razrednica, ali u jednoj grupi u kojoj predajem djeca su vrlo individualna i, recimo to tako, vrlo
egoistčna te su takva djeca podvrgnuta izrugivanju. Što god to dijete kaže, bez obzira bilo to u tom
trenutku suvislo ili ne, u takvoj okolini doživljava da mu se smiju, da mu govore razne pogrdne riječi,
ušutkavaju ga i slično. Tu je sad važna uloga profesora. Preofesor mora to odmah 'presijecat',
odnosno objašnjavat što znači ta različitost osoba, poimanja, načina shvaćanja, tako da ponekad
radimo više na edukaciji ostale djece i na prihvaćanju djeteta koje ima posebne potrebe i različito je,
upravo zato da bi se ono bolje osjećalo.

A da se osjećaju loše, to je sigurno slučaj. Vrlo često zna bit plača, zanju se tužit roditeljima koji onda
dođu reagirat kod nas i molit nas da to 'sredimo' s razredom. Naravno, cijelu situaciju uvijek ispitam.
Vrlo često nađem da je i to dijete samo krivo jer, nitko nije bezazlen i nitko, bez obzira koliko može
poimat stvari, u nekom dječjem ponašanju ne ostane nedužan. Svatko ima svoje nekakve zle naravi
koje dolaze do izražaja, pa tako i takvo dijete zna itekako bit zločesto na svoj dječji način i bit
uzrokom zašto ga drugi omalovažavaju, tako da se uvijek mora vagat tko je kada kriv i u principu ne
tražit krivca već pokušavat djelovat na svijest djece i reći im da je to što su napravili ružno. Uvijek to
pokušavam reći tako da se probaju zamislit na mjestu tog drugog djeteta i onda ih pitam kako bi
njima bilo da su u toj situaciji. To onda traje neko vrijeme, dok opet ne zaborave i dok ne dođe do
nekakvog drugog incidenta.

Kako oni rastu, tako njihov pubertet dolazi do izražaja i tada postaje sve teže i teže. Na primjer, u svom
sam razredu do polovice sedmog razreda zaista mogla vladat i utjecat na odnos prema troje djece s
posebnim potrebama. Bili su maksimalno prihvaćeni. No,ove godine je to malo teže jer i ostala djeca
u toj fazi imaju sama sa sobom 'poteškoće' jer su u tom razdoblju kada se identficiraju s drugom
djecom, obično lošijom, i taj negatvni utjecaj, koji je u ovoj fazi najjači, dolazi do izražaja. Tada djeca
više nemaju razumjevanja prema svojim prijateljima koje su prihvaćali sedam godina i bili prema
njima vrlo blagonakloni, sada ih oni počinju na neki način 'živcirat', odnosno ponašaju se kao da
nemaju vremena za njih i njihove osjećaje jer imaju i svojih problema.
Intervju s psihologicom
Molim Vas da se predstavite (ime i prezime, profesija, koliko dugo ste školski psiholog, koliko dugo
u sadašnjoj školi).

Zovem se Dijana Kovač, po zanimanju sam profesor pedagogije i psihologije. Momentalno radim na
mjestu školskog psihologa, stručnog suradnika u osnovnoj školi. Moj radni staž je dugačak, 27 godina,
od toga 15 godina radim u ovoj školi (Osnovna škola „Vrbani“).

Koliko je bilo djece s posebnim potrebama u Vašem dosadašnjem radu? Koliko ih trenutno pratite?
Je li se promijenila situacija (brojnost) u odnosu na prijašnje generacije?

To je jako veliki broj! Obično govorimo o 10% ukupne populacije da je djece s posebnim potrebama u
osnovnoj školi zato što tu ne spadaju samo djeca koja imaju nekakve poteškoće u savladavanju
gradiva, već i djeca koja su darovita, pa isto tako imaju posebne potrebe. Taj postotak je vjerojatno i
nešto veći kada tu uključimo djecu koja imaju neke vidne poteškoće kao što su djeca koja moraju
nosit neka korektvna sredstva-naočale ili nešto slično. Obzirom da ova škola trenutno ima otprilike
720 učenika, to bi značilo da ima oko 70 učenika s posebnim potrebama.

Ono što je nažalost pravilo, ako je dijete darovito, a ne odstupa u ponašanju, učitelji to ne doživljavaju
kao nikakav poseban problem i takvo dijete se vrlo brzo 'uprosiječi' i ništa se s njim posebno ne radi.
No ako su darovita djeca otvorena, ona će se borit za sebe i onda će ih učitelji morat zapazit i
posvett im dodatnu pažnju. Međutm ako su zatvorena, kadkada ćete ih doživljavat prosječnim, čak
u nekim elementma i ispodprosječnim.

Pada li taj broj generacijama ili pak raste, to je teško utvrdit. Ono što se povećalo je senzibiliziranost
populacije roditelja i učitelja za različite dječje potrebe. Zato pretpostavljam, upravo stoga što su
roditelji i učitelji educiraniji, više o tome znaju, da taj broj ipak malo raste. Roditelji imaju potrebu
prilagodit osnovno obrazovanje djeci, ali isto tako i učitelji. Na to naravno utječe i smanjena
konzervatvnost i osjećaj srama i vjerojatno to ne doživljavamo više kao nekakav hendikep ili
etketranje, nego se nastoji naći djeci jače strane pa na tome radit, a onu drugu stranu ne ispravljat
nego prilagodit dječjoj potrebi.

Ako profesor posumnja da bi neki učenik trebao biti dijete s posebnim potrebama, tko odlučuje i
kategorizira učenika kao dijete s posebnim potrebama? Koliko traje promatranje, je li donešena
odluka trajna i koliko često se ponavljaju provjere stanja?

Već na početku školovanja dijete prolazi jedan pregled, komisijski pregled prije upisa u prvi razred. Na
temelju različith provjeravanja zrelost djeteta za školu, mišljenja roditelja i školskog liječnika donosi
se odluka je li dijete za upis u svoju generaciju. Ti su pregledi u novije vrijeme stroži i opežniji zato jer
postoje instrumentariji koji to objektvno mogu utvrdit, ali je isto tako i veći broj psihologa u školi koji
kao stručni suradnici s različith aspekata mogu provjerit tu zrelost. I unatoč tome, sva djeca koja do
30. ožujka navrše 6 godina imaju pravo upisat se u školu, bez obzira na odluku komisije. Komisija
može predložit roditeljima odgodu. U odluci o odgodi najznačajniju riječ ima liječnik školske medicine
koji onda mora djelovat kooperatvo s roditeljima. Povjerenstvo na čelu s liječnikom donosi odluku o
upisu, tj. da je dijete zrelo za upis i onda se, ako postoje neke objektvne poteškoće na temelju kojih bi
se mogli zabrinut za djetetovo napredovanje, uvodi se takozvana opservacija koja traje tri mjeseca
(od rujna do prosinca) i tada se dijete intenzivno prat. Naravno, u tom praćenju najviše posla ima
učitelj, a onda i stručni suradnik/ici-psiholog, pedagog, defektolog, ako ih škola ima, ali uključuju se i
roditelji i školski liječnik i na temelju praćenja u ta tri mjeseca cijelo povjerenstvo donosi odluku hoće
li dijete nastavit po redovnom programu pohađat istu školu u istom odjelu ili predlažu neki drugi
oblik školovanja.

Ako se dogodi da tek učitelj viših razreda primjet da bi učenik trebao bit dijete s posebnim
potrebama, procedura je slična. Najveću ulogu ima učitelj koji to primjećuje među djecom u razredu
gdje ih spontano uspoređuje u smislu njihovog napretka. Znači, ako taj napredak u bilo kojem smislu
odstupa, ili u pozitvnom-da dijete više može, ili u onom da dijete u nekom aspektu programa ne
može pratt, onda se najčešće učitelj obraća stručnom suradniku koji je u školi. To može bit pedagog,
psiholog ili defektolog i onda se, u suradnji s roditeljima, dijete šalje na stručnu, psihodijagnostčku
obradu, u dispanzer za mentalno zdravlje koji je najbliži školi. Mi smo srećom u Zagrebu pa imamo
mnogo takvih dispanzera na raspolaganju, iako smo teritorijalno vezani za određeni. Dijete odlazi na
testranje i povjerenstvo koje se sastoji od liječnika, najčešće dječjeg psihijatra, psihologa koji mjeri
njegove sposobnost i s njim izvrši intervju, defektologa, najčešće logopeda koji provjerava osnovnu
pismenost, matematčke spoznaje, opća znanja i slično. Svi skupa, na temelju objektvnih liječničkih
mjerenja donose odluku u suradnji s roditeljima i prema roditeljskim željama i potrebama kako će se
nastavit školovanje tog djeteta.

Ako roditelji odbijaju priznat da dijete ima posebne potrebe, malo je teže. Roditelj je uvijek taj koji
odlučuje što će bit s djetetom. Ali je onda važna uloga škole. Razrednik ili pak predmetni učitelj je taj
koji mora razgovarat s roditeljima i potaknut ih da je to za dobrobit djeteta i da će se ono tada
osjećat bolje, kompetentnije što se tče školskih znanja, ali i emocionalno. Za dijete je uvijek bolje da
svi zajedno naprave jednu psihodijagnostčku obradu kako bi se znali prilagodit potrebama i djeteta i
roditelja. Naime, nekad i roditelji za svoje potrebe koriste te rezultate.

Dakle, nekada se zaista dogodi da roditelj ne želi odmah prihvatt da dijete nije kao i druga djeca, da
po nečemu odstupa i da mora obavit psihodijagnostčku obradu, ali malo po malo, uvidjevši da je
djetetu teško-obično se radi o školskom neuspjehu ili poremećajima u ponašanju, dijete ipak pošalju
na obradu. I roditelj tako dobiva jednu korisnu informaciju. Tu informaciju od dispanzera dobiva škola,
školski liječnik i roditelji na pismeno, gdje oni preporučuju adekvatan način školovanja jer rade na
tome, iskusni su, i onda se škola prilagođava tome.

Tko i kako „priprema“ učenike i njihove roditelje na novu situaciju? Moraju li profesori koji predaju
tim učenicima, kao i njihovi roditelji, proći neku vrstu „obuke“ kako se ponašati i prilagoditi u
novonastaloj situaciji?

Ako se radi o jednom učitelju, znači ako se radi o učitelju razredne nastave, ili o nekoliko učitelja koji
predaju djetetu, onda oni dobiju potrebne informacije. Te informacije najčešće ne idu na učiteljska
vijeća jer su to povjerljivi podaci, pa se onda najčešće razgovara pojedinano s učiteljima ako se radi o
manjem broju. Ako se radi o većem broju, onda se neki element edukacije mogu prenijet, dakle, ne
konkretna dijagnoza nego kako s djetetom treba postupat.

Trebamo li mi kao profesori educirati djecu i roditelje o bolesti (epilepsija, HIV, ...) nekog djeteta
koje je u našem razredu kroz panoe, seminare, predavače, ...? Trebamo li upozoriti, i kako to učiniti,
druge roditelje o bolesti nekog djeteta?
Tu uvijek postoj dileme. Ako se radi o zdravstvenim poteškoćama koje su prilično česte i koje su
nekako „uobičajene“, onda u pravilu nije neki problem upoznat s tme djecu, tm više što to nekakve
situacije koje se mogu dogodit, a životno su opasne, pa je korisno da se djeca znaju snaći u takvoj
situaciji.

Međutm, kad se radi o 'nezdravstvenim' problemima, onima koji su vezani uz mentalnu retardaciju,
koncentraciju i slično, onda je to malo teže objasnit djeci. Međutm, to im treba objasnit na razini na
kojoj oni to mogu razumjet i podnijet. Znači treba im objasnit jer oni vide da ta djeca imaju poseban
tretman, da dobivaju drugačije zadatke, da dobivaju pismene provjere s manjim brojem zadataka i
pisane većim slovima, da im se 'gleda kroz prste', ... Treba ići na specifičnost svakog od nas-svatko je
od nas sposoban u jednom dijelu, uči na neki svoj način, lakše mu je napravit neke stvari drugačije i
da je to samo jedan od oblika da to dijete postgne što maksimalno može.

Gdje treba obavit taj razgovor-na samo s razredom ili pred dotčnim učenikom, teško je procijenit. U
pravilu dobro je prvo razgovarat sa samim djetetom o kojemu se radi i na neki način tražit njegovu
dozvolu za razgovor pred razredom. Tek ako se on slaže i ako ga ne smeta takav 'uljuđen' razgovor,
onda to možemo učinit na jedan lijepi način pred svima. Ako ga to smeta i ako bi se neugodno
osjećao, onda to možemo učinit na neki drugi način, najbolje uz pomoć stručnog suradnika. Iako je
učitelj često u situaciji da mora sam odgovorit na pitanja zbog znatželje djece i nemogućnost
suradnika zbog veličine škole, a u svakom razredu postoji dijete s disleksijom, disgrafijom ili sličnim
problemima. Učitelj je taj koji mora popričat s učenicima o tome da ne učimo svi na ist način i da
trebamo tolerirat jedni druge.

Postoje li zakonski propisi koliko učenika s posebnim potrebama smije biti u jednom razrednom
odjelu i poštuju li se ti propisi? Imaju li profesori pravo na pomoćnika u razredu obzirom na broj
učenika ili vrstu njihovih potreba? Jesu li ti pomoćnici posebno obrazovani za rad s djecom s
posebnim potrebama ili se pak radi o volonterima (ročnicima)?

Generalno je pravilo da se proporcionalno smanjuje broj učenika u razredu obzirom na broj učenika s
posebnim potrebama. Moram primjett da se u našoj školi poštuju t propisi. Prošle godine smo imali
četri učenika s posebnim potrebama za prvi razred i za koje još nismo imali nikakvu službenu
dokumentaciju, već smo imali nalaze koje su roditelji imali od prije. Moram reći da je Ministarstvo bilo
fleksibilno i odobrilo nam manji broj učenika za taj razred. Naime, prvo se šalje zahtjev uz cijelu
liječničku ili neku drugu dokumentaciju Ministarstvu koje onda odobrava broj odjela koji će te godine
bit u školi. Moram reći da su naša dosadašnja iskustva bila vrlo dobra.

Što se tče asisitenata, čula sam da je prošle godine uvedeno nekoliko asistenata-volontera u školski
sustav osnovnog školovanja, pa čak i u predškolski sustav kod neke djece koja su imala takve potrebe.
Ona su dobila svog osobnog asistenta za vrijeme nastave u razredu.

Kako su to najčešće volonteri, pretpostavljam da imaju neku elementarnu edukaciju. Mislim da

socijala, odnosno Centar za socijalnu skrb odobrava osobnog asistenta, tako da vjerujem da su ga oni
prije rada pripremili i educirali, čak i upoznali s tm djetetom.

Mi nismo nikada imali osobnog asistenta, ali smatram da je to dobra i pozitvna mogućnost za
razmatranje u nekim slučajevima.
Imate li kakav savjet za nas buduće mlade profesore kako se ponašati prema učencima s posebnim
potrebama i što učiniti kada posumnjamo da je neki učenik dijete s posebnim potrebama?

Nemam nikakav poseban savjet jer nema generalnih savjeta. Ono što će vam trebat su specifični
savjet ovisno o djetetu. Važna je fleskibilnost jer ne postoje dva ista djeteta i kad ulazite u razred,
morate ući sa stavom da ćete dobit 25 učenika od kojih je svaki različit i poseban na svoj način. Neka
djeca samo, po nekim karakteristkama, malo znatnije odstupaju prema našim stereotpima, od
ostalih.

Ono što često učitelji „stare garde“ rade je to da nastoje popravit njihove slabe strane i nekako ih
'uprosječit', odnosno prilagodit većini. Ne služe se drugom strategijom-da koriste njihove jače strane,
pa da ih tako rehabilitraju u tom razredu da se oni osjećaju vrijednim i posebnim, sposobnim upravo
zbog svojih jačih strana. Onda se događa da ta djeca nikada ne uspjevaju popravit one svoje
nedostatke, ako se uopće može govorit o nedostacima, i onda se oni osjećaju odbačeno i
bespomoćno, dolazi do frustracija, vrlo brzo gube motviranost za učenje i školu, loše se osjećaju u
školi. Kada dođu do petog razreda, prilično su obeshrabreni i imamo dojam da se uopće ne trude.
Prirodna znatželja kod djece svakako postoji, kako prije škole, tako i u školi, samo je mi na neki način
ne potčemo nego 'ubijamo'.

Moj je savjet samo to da je vrlo važno kada mladi učitelj ulazi u novi razred da bude vrlo otvoren
prema djeci i da razmišlja na različite načine, da se prilagođava i 'izvlači' najbolje od djeteta.

Čula sam da učenik koji je 'deklariran' kao dijete s posebnim potrebama zapravo može, prema svom
programu, imati sve petice. Zato me zanima postoji li na svjedodžbi koju on dobije na kraju
školovanja ikakva oznaka, napomena, da je išao po posebnom programu? Naime, ako ne postoji,
teoretski se to dijete može upisati u gimnaziju i tako zauzeti mjesto nekom drugom djetetu, a ako
pak postoji, nije li to na neki način stigmatizacija koja će ga obilježiti i pratiti kroz cijelo školovanje i
život?

Moram napomenut da to sustavno nije riješeno. Znači, na svjedodžbama ništa ne piše i što se toga
tče dijete nema 'etketu'. Dakle, ne može se razaznat na temelju svjedodžbe je li dijete radilo po
nekakvom individualiziranom pristupu ili prilagođenom programu.

Čini mi se da se vrlo rijetko događa da takvo dijete upiše poslije 'bolju' školu, jer ako postoji dobra
komunikacija u toku osam godina osnovnoškolskog obrazovanja između roditelja i same škole, onda
će roditelj sam itekako brinut kamo će usmjerit dijete, odnosno poštvat potrebe djeteta, njegova
predznanja i sve njegove specifičnost i u bit će zajedno sa školom donijet odluku što bi bilo najbolje
za dijete.

Osim toga postoji postupak upućivanja na profesionalnu orijentaciju u Zavod za zapošljavanje ili u
neku drugu ustanovu, gdje se opet respektraju sve specifičnost i potrebe, mišljenje škole i roditelja,
dijete se testra i onda se donosi odluka u kojoj svi sudjeluju gdje i što bi za dijete bilo najbolje.

Ja se ne sjećam da je tjekom ovih petnaest godina neko dijete s posebnim potrebama upisalo
'neadekvatnu' školu, no teoretski su i takvi slučajevi mogući.
Je li Vam se ikada dogodilo da Vam se dijete došlo požaliti da je bez svoje volje 'etiketirano' i da se
zbog toga osjeća na neki način povrijeđenim i uvrijeđenim? Jer ga zapravo bez neke njegove izričite
privole vode na testiranja, procjenjuju ga i ocjenjuju i na kraju mu kažu da je drugačiji od drugih.

Moram priznat da se to katkada događa, kada se to drugoj djeci ne predoči, odnosno kada ih se ne
pripremi na adekvatan način. Naravno tu se onda javljaju poteškoće tpa: 'zašto on tako piše', 'zašto su
njegovi zadaci drugačiji', 'zašto dobije petcu, a nije pisao kao i mi', ... , onda se to dijete osjeća na neki
nači povrijeđeno jer mu se priča iza leđa, neprihvaćeno i odbačeno. No, to se vjerojatno neće dogodit
ako priprema razreda ne izostane.

Ono što je možda još interesantno za reći je osvrt na jedno istraživanje Agencije za odgoj i
obrazovanje o potrebama učitelja-koja znanja bi oni još željeli steći u svom radu i dodatnoj edukaciji i
koja znanja im nedostaju na fakultetu. Rezultat istraživanja potvrđuju da učitelji neposredno nakon
završetka studija, dakle mladi učitelji koji su tek počeli radit, doživljavaju rad s djecom s posebnim
potrebama kao najveću enigmu jer nisu dobili temeljna i dovoljna znanja za rad s djecom s posebnim
potrebama. To se odnosi i na djecu koja imaju nekakve poteškoće u radu, kao i na djecu koja gradivo
savladavaju iznimno brzo.

Interesantno u tom istraživanju je to da i učiteljica koja radi već 20, 30 godina ist problem naglašava i
u svojem obrazovanju, što znači da se tom problemu ne posvećuje dovoljna pažnja i u samoj
organizaciji stručnih skupova. Odnosno, izgleda da cijeli sustav još uvijek nije dovoljno 'hrabar' suočit
se s tm problemom. Zato postoje neke nevladine udruge koje nude neki oblik/e edukacije, ali to nije
ništa obavezno i zato bi bilo jako važno da Ministarstvo kao krovna insttucija sustavno napravi
nekakve edukacije gdje bi se uključili učitelji i da se dogovorno zna kako i pod kojim uvjetma radit s
tom djecom, kako vodit evidenciju i dokumentaciju i slično. Dakle, to su neke elementarne stvari, a
da o uspostavljanju nekog osobnog odnosa s tom djecom, kako ga uklopit i socijalizirat u razred,
uopće i ne govorimo. To bi trebala zaista bit jedna sustavna edukacija koja bi pokrila sva ta područja,
od toga kao primit tu djecu u razred do toga kako ih u potpunost socijalizirat.
Zahvale
Zahvaljujem ponajprije profesorici Magdaleni Babić i psihologici Dijani Kovač koje su mi posvetle
vrijeme i izašle u susret i pomogle mi u pisanju ovog seminara.

Zahvaljujem i svojim „listašima“ koji su mi pomogli svojim savjetma, pitanjima i uputstvima pri
traženju literature.
Literatura
 Vlada Republike Hrvatske, Povjerenstvo Vlade Republike Hrvatske za osobe s invaliditetom,
Ministarstvo Obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnost, Nacionalna strategija
izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom od 2007. do 2015. godine, Zagreb, 2007.

 Hrvatski savez udruga cerebralne i dječje paralize, Značaj interdisciplinarnog pristupa u

tretmanu cerebralne paralize, Lovran, 2002.

 Hrvatski savez udruga tjelesnih invalida (HSUTI), 3. radionica za socijalne radnice i radnike:
Uloga socijalnog rada u skrbi za osobe s invaliditetom, Sljeme, 2007.

 Miroslav Pospiš, Odgoj, obrazovanje i rehabilitacija djece i mladih s posebnim potrebama,

Zagreb, 2003.

 Vinka Mustać, Rad s učenicima s teškoćama u razvoju u osnovnoj školi, priručnik za prosvjetne
djelatnike, Zagreb, 1995.

 internetske stranice udruga vezanih uz invalide