Dijagnostika specifičnih kondicijskih sposobnosti

Vlatko Vučetić1, Marko Sukreški1, Goran Sporiš1, Jurica Šango, Igor Gruić1, Dario
Novak1, Tihomir Vidranski2, Ivan Segedi1, Pavle Mikulić1, Stjepan Perestegi3, Ivan
Drviš4

Sportsko dijagnostički centar, Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu1

Izbornik državne reprezentacije za kate2
Trener državne reprezentacije za slalom na divljim vodama3
Trener državne reprezentacije za ronjenje na dah4

„Teorija je, kad se sve zna a nište ne funkcionira. Praksa je, kad sve funkcionira, a
nitko nezna zašto!“

(Albert Einstein)
UVOD
Da bismo mogli raspravljati o dijagnostici specifičnih kondicijskih sposobnosti, moramo
definirati koji pojavni modaliteti kondicijskog treninga egzistiraju. Naime, svaki pojavni
oblik dijagnostike ima za svrhu osigurati optimalnu kvantitetu i kvalitetu informacija
neophodnih za izradu konkretnog plana i programa pojedinog pojavnog oblika kondicijskog
treninga.

Kondicijski trening
Kondicijski trening možemo definirati kao adaptabilni proces unapreñenja motoričkih i
funkcionalnih sposobnosti, morfoloških karakteristika, zdravstvenog statusa sportaša te za tu
svrhu potrebnih motoričkih znanja. Istovremeno kondicijski trening s obzirom na ciljnu
usmjerenost možemo podijeliti na višestrani, bazični, specifični i situacijski kondicijski
trening. Višestrani kondicijski trening usmjeren je na poboljšanje sposobnosti svih topoloških
regija tijela, podizanje efikasnosti svih organa i organskih sustava, unapreñenje funkcionalnih
sposobnosti te primarne jakosti, brzine, izdržljivosti, koordinacije i gibljivosti. Podrazumijeva
proces skladnog ili višestranog razvoja motoričkih i funkcionalnih sposobnosti i morfoloških
karakteristika uz uvažavanje specifičnih zahtjeva pojedinog sporta ili sportske discipline
(Milanović, 2004). Razvijaju se one karakteristike koje se u konkretnom sportu ne mogu
izravno promijeniti, nego se javljaju kao faktora kasnijeg razvoja specifičnih sposobnosti.
Bazični kondicijski trening podrazumijeva razvoj najznačajnijih sposobnosti odnosno
kondicijskih svojstva koja su u jednadžbi uspjeha konkretnog sporta visoko pozicionirana a
bitna su za uspjeh u konkretnom sportu.
 Sukladno tome specifični kondicijski trening je neposredno vezan za izvedbu različitih
struktura tehničkih elemenata u kondicijskim uvjetima, a integrira kondicijski i tehnički
trening a metodički operatori su približeni realnim zahtjevima izvoñenja struktura gibanja u
konkretnom sportu.
Situacijski kondicijski trening integrira taktički i kondicijski trening, odnosno kineziološki
operatori su definirani uvjetima suradnje i suprotstavljanja sportaša na sportskom terenu i u
okviru dijelova ili natjecanja u cijelosti, uz pojačan dinamizam ili trajanje aktivnosti ili uz
povećano vanjsko opterećenje. Metodički parametri situacijskog kondicijskog treninga
nastoje se izjednačiti s realnim natjecateljskim uvjetima.

Dijagnostika specifičnih kondicijskih sposobnosti

Dijagnostiku višestranih i bazičnih sposobnosti, trebamo sagledavati kroz prizmu
testiranja i evaluacije postignutih rezultata u nekom dijagnostičkom postupku koji nam
osiguravaju esencijalnu povratnu informaciju u izradi planova i programa višestranih i
bazičnih kondicijskih treninga, te praćenja trenda razvoja razine treniranosti sportaša,
kvalitete rada trenera i provedbe trenažnog ili rehabilitacijskog procesa, a sa druge strane kao
mogućnost dobivanja informacija o sportašu koji mogu pomoći roditeljima, sportašu, treneru
i stručnom timu u selekciji, usmjeravanju i sl.
Temeljem definicije specifičnog kondicijskog treninga, dijagnostiku specifičnih
kondicijskih sposobnosti možemo definirati kao segment sveukupne dijagnostike kondicijskih
sposobnosti koji je neposredno vezan za izvedbu različitih struktura tehničkih elemenata u
kondicijskim uvjetima a koji integrira kondicijske i tehničke elemente pojedinog sporta. U
dijagnostici specifičnih kondicijskih sposobnosti broj svojstava koja želimo analizirati se
sužava na one sposobnosti, strukture kretanja i tehničke elemente konkretnog sporta koje su
za pojedini sport najvažnije.

Zašto provoditi dijagnostiku specifičnih kondicijskih sposobnosti?

Specifične testne procedure treneru i sportašu imaju za cilj pružiti informacije o:
a) relaciji razine treniranosti bazičnih i višestranih kondicijskih sposobnosti sa uspjehom
u specifičnim kondicijskim sposobnostima,
b) trenutnoj razini i promjenama stanja treniranosti specifičnih kondicijskih sposobnosti,
c) potencijalu sportaša, o jačim i slabijim stranama sportaša u prostoru kvalitete izvedbe
specifičnih elemenata konkretnog sporta,
 d) mogućoj selekciji i usmjeravanju sportaša na adekvatne pozicije, kategorije ili
discipline,
e) adaptacijama na primjenjene specifične trenažne stimuluse,
f) efikasnoti i kvaliteti novih trenažnih sustava,
Dakako da testiranje i evaluacija rezultata može poslužiti i u svrhu motivacije, edukacije
ili predikcije uspjeha!

Odabir adekvatnih testnih procedura kojima želimo procijeniti razinu kondicijskih

sposobnosti sportaša!
U praksi postoji velik broj standardiziranih testnih procedura za procjenu stanja pojedinih
bazičnih (primjenjivi u večini sportova, npr. skok u dalj s mjesta) i specifičnih (primjenjuju se
u pojedinom sportu) kondicijskih sposobnosti sportaša i još veći broj varijacija istih testova.
Testne procedure se mogu podijeliti u precizne sofisticirane laboratorijske (uz upotrebu
sofisticirane elektronske opreme) i jednostavnije 'praktične terenske' testove. Uspjeh u
testovima koji služe za procjenu specifičnih kondicijskih sposobnosti često ovisi o inetrakciji
više motoričkih sposobnosti sa visokom razinom tehničkog znanja specifičnih kretnih
struktura (npr. slalom sa loptom, CR7-speed test, Brzina gyaku tsuki udarca, B+2skl 90'' judo
test), te onih u kojima je osim bazičnih i specifičnih motoričkih sposobnosti te specifičnih
struktura kretanja rezultat ovisi i o razini treniranosti energetskih kapaciteta sportaša (npr.
Hoof test, Bangsbo test, Samoubojstvo, Hit and turn tennis test isl.)
Svaka testna procedura ima svoje prednosti i nedostatke, stoga bi uvijek trebalo odrediti
koji je od ponuñenih testnih procedura adekvatna u odreñenu trenutku za odreñenog
pojedinca i/ili skup sportaša. Stoga se prilikom testiranja sportaša, ovisno o dobi, sportskom
stažu, sportskoj disciplini, fazi natjecateljske sezone i razini treniranosti, iz sveukupne baze
testova odabiru oni testovi koji su u datom trenutku primjenjivi i potrebni za analizu razine
kondicijske pripremljenosti sportaša.

Kakvi su odnosi izmeñu bazičnih i specifičnih testova

Postavlja se pitanje da li je u odabiru dijagnostičkih postupaka potrebno odabrati i bazične
ili je dovoljno koristiti specifične testne procedure. Poznavajuči činjenicu da je varijanca
uspjeha u pojedinim specifičnim testovima izuzetno kompleksna i da kvalitetan rezultat ovisi
o razini treniranosti velikog broja funkcionalnih i motoričkih sposobnosti te interakciji istih
sa razinom tehničkog znanja, onda je jasno da bez odreñenog broja bazičnih testnih procedura
nije moguće objasniti koja komponenta ili dio varijance je odgovoran za dobar ili loš rezultat
u sinergijskom rezultatu u specifičnom testu. S obzirom na ove činjenice u ovom radu ćemo
prikazati relacije nekih bazičnih i specifičnih testova koji će barem djelomično objasniti
relacije i neophodnost provedbe obje vrste testnih procedura.
Kompleksnost razumijevanja i analize rezultata u specifičnim testovima može se objasniti
anlizom relacija izmeñu specifičnog nogometnog testa slalom sa loptom (SLSL) i bazičnih
testova za procjenu brzine promjene pravca kretanja (93639-okretom, 93639 naprijed natrag,
20 yardi, ajax shutlle test i slalom bez lopte) koja je vrlo visoka (r = 0.72-0.79, p<0.01), dok
je korelacija sa testovima za procjenu eksplozivne snage tipa sprinta (20 m sprint sa
prolazima na 5 i 10), je iznosila nešto nižih 0.50 do 0.65 (Sukreški, 2009). Iz navedenih
podataka vidimo kako postoji relativno velika zajednička varijanca izmeñu bazičnih testova
agilnosti i eksplozivne snage tipa sprinta sa specifičnim testom agilnosti. Dakako, za potpuno
razumijevanje varijance uspjeha u testu SLSL potrebno bi procijeniti i ostale komponente
koje utječu na uspjeh kao što su tehnika voñenje lopte, reaktibilnost, frekvencija pokreta i sl.
Analiza relacija testova za procjenu razine treniranosti motoričkih sposobnosti
mspecifičnog testa sa intencijom procjene aerobnog kapciteta (Hoof test) pokazala je kako
nema statistikiči značajne povezanosti izmeñu testova eksplozivne snage i rezultata u Hoof
testu odnosno da brzinsko eksplozivna svojsta ne doprinose konačnom rezultatu. Statistički
značajna povezanost analizirana je u procjenjenom primitku kisika i konačnom rezultatu u
Hoof testu (r= 0.56, p<0.01), te u testu podizanje trupa u 60 sekundi i konačnom rezultatu u
Hoof testu (r= 0.54, p<0.01). Navedeni podaci nam daju potpuniju sliku specifičnih testova,
odnosno da uspiješnost u specifičnom testu (Hoff test) ovisi o više komponenata a ne samo o
funkcionalnim sposobnostima.

„Najvažnije za znanstvenika nisu njegove diplome, niti broj godina njegovog

znanstvenog rada, pa niti iskustvo, nego posve jednostavno – njegova intuicija.!“ (Albert
Einstein)

Postupak odabira adekvatnih testnih procedura za procjenu razine specifičnih

kondicijskih sposobnosti
1. Načinite listu svih bazičnih i specifičnih kondicijskih sposobnosti koje su neophodne
za kvalitetnu izvedbu u vašem sportu.
2. Rangirajte spomenute kondicijske sposobnosti po važnosti.
3. Izaberite odreñeni broj neophonih bazičnih testnih procedura (koje će vam osigurati
razumijevanje i analizu specifičnih testnih procedura) te odreñeni broj specifičnih
 testnih procedura kojima ćete dobiti adekvatnu kvantitetu i kvalitetu informacija o
razini treniranosti kondicijskih sposobnosti.
4. Načinite listu testnih procedura kojima možete procijeniti spomenute kondicijske
sposobnosti.
5. Načinite listu potrebne mjerne opreme za provedbu testova.
6. Načinite odabir onih testnih procedura koje ste u stanju provesti, odnosno za koje
imate mjernu opremu.
7. Napravite vremensku i prostornu artikulaciju provedbe testiranja.
8. Nakon provedbe dijagnostike stanja treniranosti, unesite rezultate u adekvatan
programski paket te napravite osnovnu obradu rezultata (aritmetička sredina,
standardna devijacij, standardizacija rezultata).
9. Načinite analizu i pismenu intepretaciju rezultata.
10. Dobivene rezultate prezentirajte sportašu, roditelju i stručnom timu.
11. Slijedite svoju intuiciju u planiranju i programiranju trenažnog procesa, provedbi
treninga i odnosu prema sportašu u svakodnevnoj komunikaciji!

Primjeri dijagnostičkih postupaka za procjenu specifičnih kondicijskih sposobnosti u

odabranim sportovima
U velikom broju pojedinačnih i momčadskih sportova analiza razine treniranosti
specifičnih kondicijskih sposobnosti je neophodna komponenta u planiranju i programiranju
trenda razvoja kondicijske pripremljenosti sportaša. Da bi bili u mogućnosti analizirati
razinu, razvoj ili transformaciju kondicijske pripremljenosti kod pojedinog sportaša ili
momčadi potrebno je dobro poznavati antropološku odnosno strukturalnu složenost i važnost
pojedine sposobnosti u pojedinom sportu, disciplini, kategoriji i poziciji.
S obzirom da svakodnevni kondicijski trening treba sadržavati što više specifičnih struktura
kretanja i situacija dakako da i dijagnostički postupci trebaju osigurati adekvatnu kvalitetu i
kvantitetu informacija o razini treniranosti specifičnih energetskih kapaciteta, specifičnih
struktura kretanja te specifičnih situacija koje su odgovorne za vrhunsku izvedbu u
pojedinom sportu

Nogomet
Znanstvena istraživanja nogomet jasno definiraju kao sportu u kojem je 90 % energije
proizvedeno aerobnim energetskim procesom, a prosječni intenzitet tijekom utakmice u kojoj
igrači istrče izmeñu 10-12 km je na granici intenziteta pri anaerobnom pragu (Stolen i sur.,
2005; Ekblom, 1986; Bangsbo, 1994; Reilly i sur, 1994; Reilly i sur, 2000; Hoff i sur., 2002).
Istovremeno vrhunski igrači provedu oko 40% vremena (oko 36 minuta) utakmice u zoni
frekvencije srca od 95–100% od HRmax (Bangsbo, 1998), što ima za posljedicu potrebu za
visokom razinom anarobnog energetskog kapaciteta što ptvrñuju i sljedeće činjenice da igrači
tijekom utakmice naprave 50-60 starteva i promjena trajanja oko 2 sekunde, dužine 3-5
metara, uz to izvedu 30-50 dodavanja loptom u maksimalnoj brzini te 20-30 laganih
dodavanja, 15-25 skokova u duelima i 10 bez duela. S obzirom spomenute zahtijeve, noviji
koncepti kondicijske pripreme kao prioritet postavljaju upravo razvoj aerobnog i anaerobnog
energetskog sustava. Osim energetskog sustava strukturna analiza nam ukazuje na potrebu za
visokoim stupnjem razvijenosti motoričkih sposobnosti kao što su koordinacija, eksplozivna
snaga tipa sprinta, eksplozivna snaga tipa šuta, agilnost i snaga.
Sukladno tome u tablici 1. navedene su neke od specifičnih testnih procedura (Wragg i
sur, 2000; Bangsbo 1994 i 1998; Reilly i sur, 1994; Reilly i sur, 2000; Hoff i sur., 2002) koje
procjenjuju najvažnije kondicijske sposobnosti u nogometu.
Tablica 1. Specifične testne procedure u nogometu
Testovi Intencije testa
- procjena VO2max simulirajući specifične strukture kretanja za vrijeme nogometne
igre, odnosno aerobnog i anaerobnog energetskog kapaciteta;
Hoff test - procjena tehničkih elemenata (voñenje lopte u pravocrtnom i krivocrtnom kretanju),
specifičnih motoričkih sposobnosti (eksplozivne snage tipa brzine i skočnosti,
agilnosti)
-procjena maksimalne moguća pretrčane udaljenost za vrijeme utakmice simulirajući
karateristične intezitete koji se javljaju u nogometu
Bangsbo test
-procjena aerobnog i anaerobnog energetskog kapaciteta
-procjena agilnosti
- procijenjuje startnu reakciju sa loptom na zvučni signal
- procjenjuje startno ubrzanje sa voñenjem lopte
20 m sprin (prolaz na
- procjenjuje eksplozivanu snagau tipa sprinta sa voñenjem lopte
5m i 10 m )
- leteći start na 10 m sa voñenjem lopte
- procjenjuje tehnički element voñenjea lopte
- procjena agilnosti okretom (> 90 °) sa loptom
Ajax shutlle test sa - procjena komponente glikolitičkog energetskog sustava
loptom - voñenje lopte sa promjenom smjera kretanja lažnim udarcem „lažnjakom“
-procjena specifične agilnosti (krivocrtno kretanje sa loptom)
Slalom sa loptom -procjena voñenja lopte specifičnim strukturama kretanja
-procjena specifične agilnosti (krivocrtno kretanje sa loptom)
Zig – Zag sa loptom
-procjena voñenja lopte specifičnim strukturama kretanja
Promjena pravca -procjena specifične agilnosti pod pravim kutom (krivocrtno kretanje sa loptom)
kretanja pod pravim -procjena voñenja lopte specifičnim strukturama kretanja
kutom sa loptom - voñenje lopte sa promjenom smjera kretanja lažnim udarcem „lažnjakom“
- procjena preciznost udarca tehničkim elementom nogometne igre
Udarac na gol - tehnička izvedba udaraca sredinom hrpta
sredinom hrpta -eksplozivna snaga tipa šuta (mjerena brzina udarca)
- procjena eksplozivne snage tipa sprinta
- procjena agilnosti okretom
- procjena voñenja lopte sa promjenom smjera kretanja
CR7-speed test
- preciznostot šuta
- eksplozivna snaga tipa šuta
- kontrola lopte
 - procjena eksplozivne snage tipa sprinta
- procjena agilnosti promjenom smjera kretanja
- procjena voñenja lopte sa promjenom smjera kretanja
TOR-test preciznosti
- preciznostot šuta
- eksplozivna snaga tipa šuta
- kontrola lopte
- procjena eksplozivne snage tipa sprinta
Agility ball run - procjena agilnosti promjenom smjera kretanja
- procjena komponente glikolitičkog energetskog sustava

Košarka
Košarka je kompleksan sport u kojem su razvijene motoričke sposobnosti u funkciji
tehničkih taktičkih znanja radi stvaranja prednosti nad protivničkim igračem ili protivničkim
timom. Košarkaš u igri naglim promjenama smjera i brzine kretanja sa ili bez lopte,
primjenjujući kompleksna tehničko-taktička znanja, stvara individualnu prednost nad
protivničkim obrambenim igračem što utječe na cjelokupno postavljanje protivničke obrane i
u konačnici čini razliku u kvaliteti kako pojedinaca tako i košarkaške ekipe (Šango, 2010.).
Funkcionalne sposobnosti u svim sportovima pa tako i u košarci omogućavaju ispoljavanje
talenta pojedinog sportaša za vrijeme trajanja cijelog natjecanja bez značajnog narušavanja
kvalitete izvedbe. Košarka se primarno smatra anaerobnim sportom iako je uloga aerobnih
energetskih mehanizama takoñer vrlo važna kroz funkciju oporavka tijekom i izmeñu
utakmica i treninga. Iako se samo oko 15% kretnji u košarci smatra kretnjama visokog
intenziteta (brze promjene smjera, skokovi, sprintovi) te su kretnje ključne za uspjeh I
stvaranje prednosti na košarkaškom terenu (Latin i sur, 1994).
Bilo da govorimo o obrani ili napadu, agilnost je jedna od najvažnijih motoričkih
sposobnosti. Ona se definira se kao sposobnost brze promjene smjera bez bitnog gubitka
brzine kretanja uz održavanje dinamičke ravnoteže tijela. Možemo reći da je agilnost
zasebna, kompleksna motorička sposobnost, u kojoj se isprepliću i koordinacija i dinamička
ravnoteža te eksplozivna snaga jer efikasnost promjene smjera uvelike ovisi o pravilnom
postavljanju dijelova tijela u prostoru (koordinacija, dinamička ravnoteža) ali i o promjeni
brzine u jedinici vremena (eksplozivna snaga) (Šango, 2010.).
Brzina reakcije ili sposobnost brze percepcije situacije u kojoj se košarkaš nalazi je polazišna
točka agilne kretnje u specifičnim uvjetima igre jer o reakciji ovisi situacijska učinkovitost
agilnosti (Šango, 2010.).

Tablica 2. Specifične testne procedure u košarci

Testovi Intencije testa
Test 20 yardi - procjena agilnosti
- eksplozivna snaga tipa stratnog ubrzanja
- brzina kretanja u stavu
- promjena smjera u stavu
- dinamička ravnoteža
NBA Agility test* - procjena agilnosti
- eksplozivna snaga tipa stratnog ubrzanja
- brzina kretanja u stavu
- promjena smjera u stavu
- dinamička ravnoteža
Test Sprint 20m ili test - procjena startnog ubrzanja
sprint ¾ košarkaškog - procjena eksplozivane snage tipa sprinta
terena*
Voñenje lopte s - procjena agilnosti okretom (180 °) sa loptom
promjenom smjera i
ruke voñenja
(10m+10m)
Repeated Basketball - procjena eksplozivne snage tipa sprinta
Agility Test - procjena agilnosti promjenom smjera kretanja
(RAST ali s agilnosti) - procjena komponente glikolitičkog energetskog sustava
Test 300 yardi ili 300 - procjena eksplozivne snage tipa sprinta
m* - procjena agilnosti promjenom smjera kretanja
- procjena komponente glikolitičkog energetskog sustava
Samoubojstvo (sa i bez - procjena eksplozivne snage tipa startnog ubrzanja
lopte) - procjena agilnosti promjenom smjera kretanja
- procjena komponente glikolitičkog energetskog sustava
- procjena agilnosti okretom s loptom
Vertical jump* - Procjena eksplozivne snage tipa skočnosti

Bacanje Lopte iz - Procjena eksplozivne snage tipa bacanja

Sjeda* - Procjena tehnike izbačaja
100 sutiranih trica ili - procjena preciznosti šutaza 2 i 3 poena
dvica (10x10)

Rukomet
Rukomet je igra u čijoj strukturi se isprepliću opća i specifična bilateralna ciklička i
aciklička kretanja sa vrlo specifičnim unilateralnim opterećenjima koja se dominantno
manifestiraju u tehnikama jednonožnih odraza, bacanja s tla i iz skoka, različitim
promjenama pravca (u fintiranjima) te obrambenim aktivnostima (koje kroz različite
promjene pravca i aktivnosti ruku i ramenog pojasa predstavljaju reakciju na istovrsne
napadačke aktivnosti). Konzak i Schacke (u Cuesta, 1991) navode da tijekom rukometne
utakmice igrač u prosjeku izvede 190 promjena ritma kretanja, 279 promjena smjera kretanja
te 16 skokova. Mišićne skupine koje najviše sudjeluju u izvoñenju odreñenih tehničkih
zadataka u rukometnoj igri su mišići opružači nogu, leña i izbačajne ruke – ramena,
nadlaktice, podlaktice i šake, te mišići pregibači stražnjih loža nogu te pregibači trupa.
Energetska obilježja rukometne utakmice jednim dijelom mogu se usporediti s
košarkaškom. Prema Michalsiku (2004), rukometaš prosječno za 50 minuta igre pretrči
3600m, od toga je oko 11% visokog intenziteta, a te rezultate potvrñuju i Šibila i sur. (2004)
koji navode 3250-3850m pri čemu je 12-17% pretrčano visokim i maksimalnim intenzitetom.
Rezultati ostalih notacijskih istraživanja navode i veće prijeñene udaljenosti tijekom
rukometne utakmice pa tako Perš i sur. (2002) spominju 4800m, od čega je 32% u sprintu i
brzom trčanju, a Kotzamanidis i sur. (1999) navode čak 7000m tijekom utakmice.

Tablica 3. Specifične testne procedure u rukometu

Testovi Intencije testa
- procijenjuje startnu reakciju sa loptom na zvučni signal
- procjenjuje startno ubrzanje sa voñenjem lopte
sprintu na 20m (sa
- procjenjuje eksplozivanu snagau tipa sprinta sa voñenjem lopte
prolazima na 5 i 10m )
- leteći start na 10 m sa voñenjem lopte
- procjenjuje tehnički element voñenjea lopte
voñenje lopte u slalomu oko -procjena specifične agilnosti (krivocrtno kretanje sa loptom)
9 stalaka -procjena voñenja lopte specifičnim strukturama kretanja

kretanje izmeñu vratnica i -specifična agilnost (simulacija kretanja halfa i vratara)

linije 4m
preciznost šutiranja iz stava
sa 7m
bacanje lopte iz sjeda
raznožnog sa linije 4m
bacanje lopte iz osnovnog
stava sa linije 6m
bacanje lopte osnovnim
načinom iz zaleta s 3 koraka
bacanje lopte iz skoka sa
zaletom sa središnje linije
voñenjem lopte
- specifična preciznost
-brzina mjerena radarom
-specifična eksplozivna snaga bacanja
-brzina mjerena radarom
-specifična eksplozivna snaga bacanja
-tehnika šuta
-brzina mjerena radarom
-specifična eksplozivna snaga bacanja
-tehnika šuta
-tehnika trokoraka
-brzina mjerena radarom
-specifična eksplozivna snaga bacanja
-tehnika skok šuta
-tehnika trokoraka

Tenis
Specifični zahtjevi teniske igre upućuju na to kako se radi o aktivnosti umjerenog
intenziteta gdje je prosječna frekvencija srca kod treniranih tenisača u dobi od 20 do 30
godina u rasponu od 140 do 160 otkucaja u minuti (Fernandez i sur., 2005.). Meñutim, uzme
li se u obzir kako je teniska igra prožeta kratkim intenzivnim intervalima igre tijekom poena,
dužim intervalima odmora izmeñu poena u trajanju od 20 sekundi, pauzama izmeñu neparnih
gemova 90 sekundi (Pluim, 2004) te kako susret na dva dobivena seta prosječno traje 1,5 sat
(Bergeron, 1995), može se ustvrditi kako zaista nije lako odrediti opterećenje tijekom susreta.

Istodobno, teniski meč može potrajati i više od pet sati (Christmass i sur., 1998), dok je
efektivno vrijeme same igre (podrazumijeva vrijeme od izvoñenja servisa do kraja poena)
svega 20-30 % od ukupnog trajanja susreta na zemljanoj podlozi i 10-15 % na brzim
podlogama (Ferrauti, Weber, Wright, 2003.). Za vrijeme susreta, tenisač/tenisačica pretrči u
prosjeku 3 metra po udarcu i ukupno 8 do 12 metara za vrijeme trajanja poena, te izvede
izmeñu 300 i 500 udaraca visokog intenziteta (Parsons i Jones, 1998.). Za vrijeme trajanja
poena, igrač/igračica promjeni smjer kretanja četiri puta, dok je prosječno trajanje poena
manje od osam sekundi (najčešće od 5 do 7 sekundi) (Deutsch, Deutsch, Douglas, 1998.).
Prosječan broj udaraca po poenu iznosi 2.5-3 udaraca te ovisi o stilu igre, podlozi, vrsti
loptica, spolu i igračevoj tehničko - taktičkoj strategiji (Smekal i sur., 2001.; Girard i Millet,
2004.; Cooke i Davey, 2005.). Zanimljivi su podaci, da igrači gotovo 80 % svih udaraca
izvedu u promjeru od 2.5 metara od centralnog mjesta osnovne crte, dok se svega 10 %
udaraca izvodi na 2.5-4.5 metara od tog mjesta. Manje od 5 % udaraca izvodi se na više od
4.5 metara od centralnog mjesta osnovne crte (Ferrauti, Weber, Wright, 2003.).

Tablica 4. Specifične testne procedure u tenisu

Testovi Intencije testa

- procjena VO2max simulirajući specifične strukture kretanja u tenisu, odnosno
Hit and turn tennis test aerobnog i anaerobnog energetskog kapaciteta;
- procjena tehničkih elemenata (forheand i backhand udarac)
- procjena VO2max simulirajući specifične strukture kretanja u tenisu,
Field tennis test -procjena aerobnog i anaerobnog energetskog kapaciteta,
- procjena tehničkih elemenata (forheand i backhand udarac)
- procijenjuje startnu reakciju s reketom na zvučni signal
20 m sprin (prolaz na - procjenjuje startno ubrzanje s reketom
5m i 10 m ) - procjenjuje eksplozivanu snagu tipa sprinta s reketom
- procjenjuje tehnički element kretanja s reketom
- procjena preciznost udarca tehničkim elementima teniske igre
Teniski test preciznosti - tehnička izvedba udaraca

Zig – Zag sa reketom -procjena specifične agilnosti (krivocrtno kretanje s reketom)

Koraci u stranu -procjena specifične agilnosti (lateralno kretanje s reketom)

-eksplozivna snaga osnovnih teniskih udaraca (mjerena brzina udarca, maksimalna i

Tennis radar test prosječna)

Leuven Tennis - procjena kvalitete izvedbe osnovnih teniskih udaraca prilikom raznovrsnih
Performance Test taktičkih situacija koje se zbivaju tijekom teniske igre
- procjena agilnosti promjenom smjera kretanja
(LTPT) - procjena komponente glikolitičkog energetskog sustava
The Loughborough - procjena kvalitete izvedbe osnovnih teniskih udaraca
Intermittent Tennis - preciznost i konzistentnost osnovnih teniskih udaraca
Test (LITT)

Karate
Karate sport po strukturalnoj složenosti pripada grupi polistrukturalnih acikličkih sportova
u dijelu koji se odnosi na karate borbe (natjecateljska disciplina - kumite) odnosno pripada
grupi konvencionalno-estetskih sportskih aktivnosti u dijelu koji se odnosi na natjecateljsku
discipline kate. S obzirom na dominaciju visokointezivnih strukturalnih aktivnosti tijekom
trajanja karate borbe koji posljedično koriste anaerobni metabolizam kao predominantan
izvor energije, po fiziološkoj klasifikaciji i dominaciji energetskih procesa karate borbu
svrstava u laktatno-glikolitičke anaerobne sportive (Lehmann i Jedliczka 1998; Schmidt i
Perry 1976). Prema posljednjim istraživanjima (Beneke i sur. 2004), strukturalni profil
acikličke aktivnosti karate borbe upućuje na to da je aerobni metabolizam dominantan izvor
energije uz anaerobnu nadoknadu, uglavnom energijom visoko bogatima fosfatima. Prema
navedenom istraživanju funkcionalnu osnovu karate borbe čine: 77.8% aerobni kapaciteti, a
22.2% anaerobni kapaciteti od kojih 16% ATP (adenozin-trifosfat) – PC (keratin-fosfat), te
6.2% anaerobni glikolitički kapaciteti (graf 1).

Prema navedenome kondicijski trening i dijagnostički postupci trebaju sadržavati, razvijati

i analizirati razinu specifičnih energetskih kapaciteta, specifičnih struktura kretanja te
specifičnih situacija koje proizlaze iz strukture karate sporta. Takvim pristupom
dijagnostičkim postupcima ukazujemo na jasne smjernice i glavni cilj treninga i testiranja.
Sukladno tome predlažemo specifične testne procedure koje mogu procijeniti segment
antropološkog statusa karataša koji je najbliži situacijskim uvijetima i koji samim time mogu
kvalitetno procijeniti razinu specifične kondicijske pripremljenosti karataša.

Tablica 5. Specifične testne procedure u karateu

Testovi Intencije testa
- test za procjenu specifične frekvencije pokreta ruku
Brzina kizame tsuki
udarca (MBKTU)
- test za procjenu specifične frekvencije pokreta ruku
Brzina gyaku tsuki
udarca (MBGTU)
- test za procjenu specifične frekvencije pokreta nogu
Brzina ashi mawashia
(MBAMU)
Udarac nogom - - test za procijenu specifične frekvencije pokreta nogu
mawashi geri
(MMAWGE)
Promjena kretanja u - test za procjenu specifične agilnosti
karate stavu (MKUKS)
Promjena garda u - test za procjenu frekvencije pokreta nogu
karate stavu
(MPGUKS)
- test za specifične repetitivne jakosti
Skokovi u karate stavu
(MSUKS)
Kolut naprijed-nazad - test za procjenu specifične koordinacije
mawashi geri
(MKNNM)
Ravnoteža ashi - test za procjenu specifične ravnoteže
mawashi-ura mawashi
udarac (MRAMU)
Visina dohvata udarca - test za procijenu specifične fleksibilnosti
mawashi geri
(MVDUMG)

Judo
Judo spada u grupu polistrukturnih acikličkih sportova te se odvija u varijabilnim
uvjetima. Ta činjenica ukazuje na to da je vrlo teško konstruirati specifičan test s dobrim
metrijskim karakteristikama, a koji bi mjerio specifičnu judašku snagu, koordinaciju, agilnost
i sl. Osim toga natjecatelji se natječu po kategorijama te udio važnosti pojedinih sposobnosti
po pojedinim kategorijama nije isti pa je stoga i utvrñivanje jednadžbe specifikacije u judu
otežano.. Ipak, jedna sposobnost ipak ima značajnije mjesto u mjerenju specifičnih
sposobnosti u judu, a to je izdržljivost. Kako je taj segment vrlo važan za judo borbu, u kojoj
sportaši ulaze „duboko“ u anaerobnu zonu, predstavljamo vam dva testa za procjenu
specifične judo izdržljivosti koji se koriste u Hrvatskoj i Svijetu.

Tablica 6. Specifične testne procedure u judu

Testovi Intencije testa
-izdržljivost
Test judo izdržljivosti -tehnika bacanja
-specifična snaga
-specifična snaga
-specifična brzina
B+2Skl 90" -koordinacija
-tehnika bacanja
-izdržljivost

Kajak - slalom
Kjakaštvo na divljim vodama se ubraja u aciklićne sportove, a disciplina slalom je ne
samo sport nego i vještina a faktori koji utječu na krajnji rezultat su raznoliki.
U slalomu kajakaši na divljoj vodi neprekidno mijenjaju smjer kretanja čamca kako bi bili
u što idealnoj poziciji u odnosu na tok vode, njezine prirodne prepreke i vrata na stazi. Zbog
specifičnosti staza na divljoj vodi, stalne promjene vodene dinamike, brzine protoka, nivoa
vodostaja i ostalih vanjskih nepredvidljivih utjecaja, test je nemoguće izvesti na tekućoj, već
se mora izvoditi na mirnoj vodi.
 Rezultat u slalomu se dobiva ukupnim zbrojem dviju vožnji, svaka traje od 90 do110 sec
te se postignutom vremenu pridodaju kaznene sekunde. Za dodir bilo kojih vrata (palica) na
vrijeme se pribraja 2 sekunde, a stazu u cjelini označavaju 18-22 vrata od kojih se 6 mora
izveslat uzvodno od toka vode.
Slalom je disciplina u kojoj dominiraju anaerobni izvori energije (glikolitićki) ali za
vrhunsku izvedbu su važni još mnogo drugih sposobnosti. Kako je voda nepredvidiv faktor i
veliki valovi u trenu zaustave čamac te ga je potrebno ponovo startat, snaga je jedan od
važnih čimbenika uz preciznost tako da se natjecatelj što bliže se vozi uz vrata ( palice) a da
ih se ne dodirne, ravnotežu koju nije jednostavno održavat u čamcu širine 60 cm na divljoj
vodi. Fleksibilnost je u ovako otežanim uvjetima važna u tolikoj mjeri da kod naglih pokreta
izazvanih krivom reakcijom na vodu ne doñe do puknuća ili napuknuća mišića, poglavito
ruku i ramenog pojasa. Dakle da bi utvrdili da li se sportaš nalazi u optimalnoj formi ili je
dosadašnji plan i program izvršen u cijelost, te da li su odreñene sposobnosti na nivou koji
smo očekivali važno je sportaše testirat nizom specifičnih testova kako bi dobili valjane
podatke koje možemo upotrijebit u praksi.
Tablica 7. Specifične testne procedure u kajaku
Testovi Intencije testa
- procjena aerobnog i anaerobnog energetskog kapaciteta simulirajući specifične
strukture kretanja,
„Kajak osmica“ - procjena anaerobnog praga;
- procjena tehničkih elemenata,
- procjena specifičnih motoričkih sposobnosti .
- procjena startnu reakciju i eksplozivnu snagu zaveslaja
Veslanje 10 m

- procjena brzine veslanja

Veslanje 50 m

- procjena aerobnog i anaerobnog energetskog kapaciteta simulirajući specifične

Veslanje 500 m strukture kretanja,
- procjena tehničkih elemenata,

Veslanje
Za trajanja veslačkog natjecanja obje vrste anaerobnih energetskih procesa (laktatni i alaktatni), kao i
aerobni energetski procesi, opterećeni su do svojih maksimuma. Trening uspješnih veslača mora biti
usredotočen primarno na aerobni trening, ali sa optimalnim udjelom anaerobnog treninga kao i treninga snage.
Aerobni i anaerobni sustav djeluju istovremeno, ali u različitim omjerima, ovisno o intenzitetu aktivnosti.
Budući da su energija pohranjena u mišićima (ATP i KP) i anaerobna glikoliza dovoljni za pokrivanje
energetskih zahtjeva samo do trajanja približno 1,5 - 2 minute, veslači ovise primarno o aerobnim energetskim
procesima za pokrivanje energetskih potreba tijekom veslačke utrke. Prema Nielsenu i sur. (2002) energetske
potrebe veslačke utrke dužine 2000 m i trajanja 5,5 - 7 min (ovisno o disciplini, uvjetima na stazi itd.)
zadovoljavaju se na slijedeći način:

aerobni energetski procesi: 75 – 80%

anaerobna glikoliza (laktatno): 20 – 25%

ATP – KP reakcije (alaktatno): < 5%
Treba spomenuti da su različiti istraživači (Hagerman i sur., 1978; Messonnier i sur., 1997; Mickleson i
Hagerman, 1982; Roth i sur., 1983; Russell i sur., 1998; Secher i sur., 1982) dolazili do različitih rezultata u
pogledu udjela pojedinih energetskih procesa u veslačkoj utrci. Tako udio primjerice aerobnih energetskih
procesa varira od 67% prema Rothu i sur. (1983) pa do 86% prema Messonnieru i sur. (1997). Dobivene
varijacije u udjelima energetskih procesa vjerojatno se mogu objasniti različitim postupcima mjerenja, različitoj
kvalitetnoj razini ispitivanih veslača, kao i različitim dijelovima veslačke sezone u kojima je mjerenje
provoñeno. Ipak, prosjek vrijednosti aerobne komponente u navedenim istraživanjima potvrñuje udio aerobnih
procesa u veslačkoj utrci od 75 - 80%.
Testovi koji se u dijagnostici treniranosti veslača najčešće primijenjuju prikazani su u
slijedećoj tablici.

Tablica 8. Nejčešće specifične testne procedure u veslanju

Testovi Intencije testa
- utvrñivanje VO2max progresivnim testom opterećenja na veslačkom ergometru uz
korištenje aparature za spiroergometriju;
VO2max test
- utvrñivanje intenziteta opterećenja pri aerobnom i anaerobnom pragu te tzv.
„pulsnih trenažnih zona“

Ergometar test 6000m - procjena bazične aerobne izdržljivosti

Ergometar test 2000m - procjena specifične veslačke aerobno-anaerobne izdržljivosti

Ergometar test 500m -procjena anaerobne izdržljivosti - laktatna komponenta

Ergometar test 250m -procjena anaerobne izdržljivosti - laktatna i alaktatna komponenta

Ronjenje na dah
Svaka discilina natjecateljskoga freedivinga (bazenske i dubinske discipline) karakterizirana
je dvjema stanjima, zadržavanjem daha u kretanju (dinamika) i u mirovanju (statika). Za
statiku je dominantno važna razina aerobnoga energetskog kapaciteta te sposobnost
odupiranja teškim hipoksićnim i hiperkapnijskim stanjima u narušenoj acido-bazičnoj
ravnoteži (VO2max, ekonomičnost, dinamika potrošnje O2 i produkcija CO2 u mirovanju
tijekom zadržavanja daha). Natjecateljska disciplina dinamika uz podnošenje hipoksije i
hiperkapnije zahtijeva i visoku razinu aerobnoga i anaerobnoga energetskog kapaciteta.
Omjeri učešća funkcionalnih sustava u produkciji energije za kretanje mijenjaju se ovisno o
tehnici i taktici, odnosno o brzini izvoñenja ronjenja. Mala promjena brzine ronjenja u apneji
znači mnogo veču promjenu u učešću i omjeru aktivacije energetskih sustava nego što se to
dogaña tijekom fizičkih aktivnosti kod kojih je prisutno disanje, bez obzira radi li se o
kretanju na kopnu ili o plivačkim disciplinama. Konkretno, vrlo malo povečanje brzine
ronjenja isprovocirat će neproporcionalno značajnije angažiranje anaerobnoga sustava. Uz
odabir optimalne brzine ronjenja u odnosu na specifičnost biomehaničkoga stereotipa tehnike
ronjenja (individualna taktika) postiže se veća učinkovitost zahvaljujući maksimalnom
iskorištavanju oba (aerobni i anaerobni) postojeća energetska kapaciteta. U suprotnom, zaron
će biti kraći jer u trenutku rupture apneje koja nastupa zbog potrošenoga kisika još uvijek
ostaje neiskorišten anaerobni energetski potencijal. Učinkovitost ronjenja u apneji odreñuje
veličina sinergije tehnike, energetskih kapaciteta i motoričkih sposobnosti. Najvažnije
motoričke sposobnosti su apsolutna i relativna snaga nogu (prijenos sile na peraju koja
odreñuje propulziju), repetitivna i statička snaga donjega dijela trupa (mišići agonisti i
sinergisti cikličkoga kretanja), fleksibilnost cijeloga tijela, a najviše ramena (položaj
ispruženih ruku u produžetku tijela koji odreñuje hidrodinamičnost), zatim kralježnice
(glatko, mekano gibanje poput jegulje), te skočnoga zgloba (položaj – povoljan kut
monoperaje u odnosu na smjer gibanja).

Tablica 9. Nejčešće specifične testne procedure u ronjenju

Testovi Intencije testa
DAST – Diving - provjera specifične anaerobne izdržljivosti (indeks umora) tijekom specifične
Anaerobic Sprint strukture gibanja
Test - provjera maksimalne snage i brzine ronjenja
SAST –
- provjera specifične anaerobne izdržljivosti i tolerancije laktata
Swimming
- provjera maksimalne snage i brzine plivanja u cilju provjere stanja aqaticity -
Anaerobic Sprint (prilagodba na vodu)
Test
Plivanje na – 25, 50, - procjena anaerobne izdržljivosti - laktatna i alaktatna komponenta
100 i 200 m - provjera stanja aqaticity (prilagodba na vodu)

Plivanje monoperajom - procjena bazične aerobne izdržljivosti

1500m - provjera učinkovitosti tehnike plivanja monoperajom
- procjena anaerobnoga laktatnog i alaktatnog kapaciteta u specifičnim hipoksićnim
Ronjenje
uvjetima
monoperajom na 25,
- provjera ekonomičnosti ronjenja (preostali SpO2)
50, 75 i 100 m
- provjera učinkovitosti tehnike ronjenja monoperajom
- situacijski test provjere natjecateljske efikasnosti (stanja sportske forme)
Maksimalno
- provjera optimalne tehnike i brzine ronjenja, odnosno taktike optimalnoga
preronjena udaljenost
iskorištavanja energetskih sustava (SpO2 i laktati)
- provjera otpornosti na hipoksićno i hiperkapnijsko stanje
Statika
- provjera mentalne pripremljenosti

Zaključimo
 U svakodnevnoj sportskoj praksi svjedoci smo velikog broja različitih vrsta trenažnih
planova i programa, odnosno trenažnih filozofija. Bez obzira na trenažnu filozofiju, u
velikom broju slučajeva treneri i sportaši koriste neku vrstu evaluacija stanja treniranosti i
trenažnog procesa. Evaluacija je neizostavna sastavnica integralnog kondicijskog sustava,
nazočna u dijagnozi, prognozi, analizi i kontroli stanja kondicijske pripremljenosti sportaša
ali i edukaciji trenera i sportaša, kako u godišnjem ciklusu rada, tako i tijekom cijele
dugoročne sportske karijere.
Postavlja se pitanje da li koristiti bazične i višestrane testove ili specifične. U odreñenom
trenutku sezone potrebno je razvijati višestrane i bazične antropološke karateristike, a u
kasnijim fazam sezone dakako da uz navedene dijagnostičke postupke neophodno je
primijeniti i specifične s obzirom da nam isti u tom dijelu sezone daju konkretnije
informacije. Kombinacijom bazičnih i specifičnih testova dobivamo potpuniju sliku
antropološkog status sportaša te jedino na taj način možemo korigirati bazične sposobnosti
koje imaju veliki doprinos u izvedbi specifično situacijskih struktura kretanja.
LITERATURA

1. Baker, J.S., Bell, W. (1990). Energy expenditure during simulated karate competition. Journal of Human
Movement Studies, 19, 69-74.
2. Bangsbo J. The physiological profile of soccer players. Exerc Injury 1998; 4: 144-50
3. Bangsbo, J, and Lindquist, F. (1992). Comparison of various exercise tests with endurance performance
during soccer in professional players. International Journal of Sports Medicine, 13, 125–132.
4. Bangsbo, J. (1994). Energy demands in competitive soccer. Journal of Sports Science, 12, 5-12.
5. Bangsbo, J. (1994). Fitness Training in Football—A Scientific Approach. Bagsværd, Denmark: HO+Storm.
6. Bangsbo, J. (1994). The physiology of soccer—with special reference to intense intermittent exercise. Acta
Physiologica Scandinavica, 151, (Suppl. 619), 1–155.
7. Bangsbo, J. (1996). Fitness Training in Football. A Scientific Approach. Bagsvaerd, Denmark: HO+Storm,
pp. 81–99.
8. Beneke, R., Beyer, T., Jachner, C.; Erasmus, J.; Hutler, M. (2004). Energetics of karate kumite. European
Journal of Applied Physiology , 92(4-5), 518-523.
9. Bergeron, M. (1995.). The physiological demands of tennis. In: Renstrom, P.A. Eds. Tennis: handbook of
sports medicine and science. Oxford: Blackwell Publishing Co; 46-54.
10. Christmass, M.A., Richmond, S.E., Cable, N.T., et al. (1998.). Exercise intensity and metabolic response in
tennis. J. Sports Sci. 16: 739-747.
11. Cooke, K., Davey, P. (2005.). Tennis ball diameter: the effect on performance and the concurrent
physiological responses. J Sports Sci; 23:31–39.
12. Cuesta, G. (1991). Balonmano (Team Handball). Madrid. Spanish Handball Federation
13. Deutch, E, Deutsch, S.L., Douglas, P.S. (1998.). Exercise training for competitive tennis. Clin Sports Med;
2: 417-427.
14. Ekblom B. (1986). Applied physiology of soccer. Sports Med 3 (1): 50-60
15. Fernandez, J. (2005.). Specific field tests for tennis players. Med Sci Tennis;10:22–3.
16. Ferrauti, A. (2008.). The hit & turn tennis test. ITF Coaching and Sport Science Review; 15 (45): 16-18.
17. Ferrauti, A., Weber, K., Wright, P.R. (2003.). Endurance, semi-specific and specific. In: Reid, M., Quinn,
A., Crespo, M. Eds. Strenght and conditioning for tennis. London: ITF, 93-111.
18. Girard, O., Chevalier, R., Leveque, F., Micallef, J.P., Millet, G.P. (2006.). Specific incremental field test for
aerobic fitness in tennis. Br J Sports Med; 40: 791-796.
19. Gore, C.J. (2000). Physiological tests for elite athletes. Human Kinetics. USA.
20. Hagerman F.C., Connors M.C., Gault J.A., Hagerman G.R., & Polinski W.J. (1978). Energy expenditure
during simulated rowing. Journal of Applied Phisiology, 45, 87–93.
21. Hoff J, Wislřff U, Engen LC, et al. Soccer specific aerobic endurance training. Br J Sports Med
2002;36:218–21.
22. Kotzamanidis, C., Chatzikotoulas, K., & Giannakos, A. (1999). Optimization of the training plan of the
handball game. Handball: periodical for coaches, referees and lecturers, 6/2, 64–71.
23. Latin, R., Berg, K., Baechle, T. (1994). Physical and performance characteristics of division I male
basketball players. Journal of Strength and Conditioning Research, 8(4): 214-218.
24. Lehmann, G., Jedliczka, G. (1998). Investigations about the event specific profile of karate. Leistungssport,
28(3), 56–61.
25. Messonnier, L., Freund, H., Bourdin, M., Belli, A., & Lacour, J. (1997). Lactate exchange and removal
abilities in rowing performance. Medicine and Science in Sports and Exercise, 29, 396-401.
26. Michalsik, L. (2004). Analysis of working demands of Danish handball players. What’s going on in the
gym? Learning, teaching and research in physical education. Denmark: Institute of Sports Science and
Clinical Biomechanics, University of Southern Denmark.
27. Mickelson, T.C., & Hagerman, F.C. (1982). Anaerobic threshold measurements of eliie oarsmen. Medicine
and Science in Sports and Exercise, 14, 440-444.
28. Milanović, D. (2004). Teorija treninga – priručnik za praćenje nastave i pripremanje ispita. Kineziološki
fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
29. Nielsen, T. (2002). Basic rowing technique. In Nielsen, T. (ed.). „Be a coach!“ Handbook – Level 1.
Lausanne: FISA.
30. Noakes, T.D. (1988). Implications of exercise testing for prediction of athletic performance: A contemporary
perspective. Medicine and Science in Sports and Exercise, 20(4), 319–330.
31. Parsons, L.S, Jones, M.T. (1998.). Development of speed, agility and quickness for tennis athletes. Strenght
and conditioning; 20: 14-19.
32. Perš, J., Bon, M., Kovačič, S., Šibila, M., Dežman, B. (2002). Observation and analysis of large-scale human
motion. Human Movement Science, 21(2): 295-311.
33. Pluim, B. (2004.). Physiological demands of the game. In: Pluim, B., Safran, M. Eds. From breakpoint to
advantage: a practical guide to optimal tennis, health and performance. Vista, CA: USRSA; 17-23.
34. Reilly, T. (1994). Physiological profile of the player. In: Football (Soccer). B. Eklebom, ed. London:
Blackwell Scientific, pp. 371–425.
35. Reilly, T., Bangsbo, J. and Franks, A. (2000). Anthropometric and physiological predispositions for elite
soccer. Journal of Sports Science, 18, 669–683.
36. Reilly, T., Williams, A.M., Nevill, A. and Franks, A. (2000). A multidisciplinary approach to talent
identification in soccer. Journal of Sports Science, 18, 695–702.
37. Roth, W., Hasan, E., & Wolf, W. (1983). Untersuchungen zur Dynamic der Energiebereitstetlung wiihrend
maximaler Mittel/eitausdauerbelastung. Medicine in Sport, 23, 107-114.
38. Russell, A.P., Le Rossignol, P.F., & Sparrow, W.A. (1998). Prediction of elite schoolboy 2000m rowing
ergometer performance from metabolic, anthropomctric and strength variables. Journal of Sport Sciences,
16, 749-754.
39. Schmidt, R.J., Perry, J.G. (1976). Cardiac cost and heart rate response of karate kumite. Japan Journal of
Physical Education. 21, 117-122.
40. Secher, N.H., Vaage, O., & Jackson, R. (1982). Rowing performance and maximal aerobic power of
oarsmen. Scandinavian Journal of Sports Sciences, 4, 9-11.
41. Smekal, G., Pokan, R., Duvillard, S. P., Baron, R., Tschan, H., Bachl, N. (2000). Comparison of laboratory-
and "on court"- endurance testing in tennis. Int. J. Sports Med. 21:242-249.
42. Stølen, T., Chamari, K., Castagna, C., Wisløff, U. (2005). Physiology of Soccer. Sports Medicine, 35(6):
501-536.
43. Šango, J., Milanović, L. (2010). Tehnika kretanja kao preduvjet visoke razine agilnosti u momčadskim
sportovima. U Jukić, I. (ur.). Kondicijska priprema sportaša,Zagreb,26. – 27. Veljače, 2010., str. 137 – 142.
Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu; UKTH
44. Šibila, M., Vuleta, D., Pori, P. (2004). Position-related differences in volume and intensity of large-scale
cyclic movements of male players in handball. Kinesiology 36 (1), 56-68.
45. Wragg, C., N. Maxwell, and J. Doust. Evaluation of the reliability and validity of a soccer-specific field test
of repeated sprint ability. Eur. J. Appl. Physiol. 83:77–83. 2000.