8.
godišnja međunarodna konferencija KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA
RAZVOJ METODA TRENINGA BRZINE I PLIOMETRIJE
UVOD
Prije 110 godina, na II. Olimpijskim igrama u
Parizu, pobjednik u utrci na 100 metara osvojio je
zlatnu olimpijsku medalju s rezultatom 11 sekundi.
Bio je to Amerikanac Frank Jarvis, student Sveu-
čilišta u Princetonu. Tada je prvi put u životu trčao
na travi. U kvalifikacijama i polufinalu izjednača-
vao je tadašnji svjetski rekord na 100 metara trčavši
10,8 sekundi. Unatoč Jarvisovim sjajnim rezultati-
ma, glavni favorit za osvajanje prvog mjesta ipak
je bio njegov sunarodnjak Arthur Duffey, student
Sveučilišta u Georgetownu. U skladu s očekivanji-
ma Duffey je poveo utrku, međutim, oko pedesetog
metra iznenada je zateturao i pao. Ahilova tetiva
lijeve noge nije izdržala i Jarvis je postao olimpij-
ski pobjednik. Dvije godine kasnije, 1902. godine,
Duffey je postavio svjetski rekord na 100 jardi re-
zultatom 9,6 sekundi. Taj svjetski rekord održao se
24 godine. Tek na sljedećim olimpijskim igrama u
Parizu, koje su se održale nakon 24 godine, tj. 1924.
godine, postavljen je novi olimpijski rekord na 100
metara i iznosio je 10,6 sekundi. Zanimljivosti radi
navest ćemo i podatak da je jedan od najpoznatijih
sprintera u povijesti, Jesse Owens, na Olimpijskim
igrama u Berlinu 1936. godine osvojio zlatnu me-
dalju rezultatom 10,3 sekunde i taj je rezultat na-
dmašen tek na Olimpijskim igrama u Rimu, 1960.
godine. Naravno, navedene rezultate treba uzeti i s
dozom rezerve jer se vrijeme pobjednika tada mje-
rilo ručno. Automatsko mjerenje vremena započelo
je 1964. godine, dok IAAF službeno priznaje rezul-
tate mjerene potpuno automatski tek od 1977. godi-
ne (Wallechinsky, 1984.).
Današnji svjetski rekord drži Jamajčanin Usa-
in Bolt, rezultatom 9,58 sekundi, koji je postigao u
kolovozu 2009. godine na Svjetskom atletskom pr-
venstvu u Berlinu. U posljednjih 110 godina najbolje
Zagreb, 26. i 27. veljače 2010.
POZVANA TEORIJSKA PREDAVANJA
Zrinko Čustonja, Dario Škegro
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu
vrijeme svijeta u utrci na 100 metara popravljeno je
s 10,8 na 9,58 sekundi, tj. za 11,3% (Tablica 1).
Na drugoj krajnosti trkačkih disciplina u
atletici nalazi se maraton. Na II. Olimpijskim igra-
ma u Parizu, 1900. godine, održana je jedna od po-
znatijih maratonskih utrka u olimpijskoj povijesti.
Pobjednik je bio domaći atletičar, Parižanin Michel
Theato s vremenom 2 sata 59 minuta i 45 sekundi.
Na veliko iznenađenje tadašnjih poznavatelja atle-
tike, ali i njegovo osobno, veliki favorit za osvajanje
prvog mjesta, Amerikanac Arthur Newton, stigao je
tek peti s više od jednog sata zaostatka za pobjedni-
kom. Newton je bio uvjeren da je negdje sredinom
utrke preuzeo vodstvo, da se odvojio od ostalih na-
tjecatelja i da će kada uđe na stadion biti proglašen
olimpijskim pobjednikom. Kada je shvatio da to nije
slučaj, ostao je jako razočaran te je kasnije i optužio
pobjednika da je varao. Utrka se, naime, odvijala
po pariškim ulicama, a pobjednik je, igrom sluča-
ja, bio raznosač kruha po Parizu. Newton je optu-
žio Theata da je, s obzirom na odlično poznavanje
pariških ulica, koristio prečice i na taj način pobi-
jedio. Njegove pritužbe međutim nisu usvojene jer
je kao treći na cilj s gotovo pola sata prednosti nad
Newtonom stigao jedan Šveđanin. Slično vrijeme
kao i Theato imao je na I. Olimpijskim igrama 1896.
godine u Ateni prvi pobjednik maratonske utrke u
povijesti, grčki junak i još jedna atletska legenda,
Spiridon Louis (2:58:50) (Wallechinsky, 1984.). Da-
našnje službeno najbolje vrijeme u maratonu drži
Etiopljanin Haile Gebrselassie rezultatom 2:03:59,
koji je postavio u rujnu 2008. godine na Berlinskom
maratonu. U zadnjih 110 godina najbolje vrijeme
svijeta u maratonskoj utrci popravljeno je za oko
31%. U tablici 1 navedena su poboljšanja rezultata
izražena u postocima i za druge atletske discipli-
119
ne.
 Zrinko Čustonja, Dario Škegro
RAZVOJ METODA TRENINGA BRZINE I PLIOMETRIJE

Većina stručnjaka i znanstvenika slaže se kada zloge slabijeg, a u nekim slučajevima i značajno sla-
govore o u važnosti i ulozi brzine kao motoričke bijeg poboljšanja rezultata u sportovima i/ili disci-
sposobnosti za sportski uspjeh u svim sportovima plinama u kojima dominira brzina, potrebno je po-
POZVANA TEORIJSKA PREDAVANJA

– pa i onima koji se ne čine dinamičnim. Ali isto-
vremeno i upozoravaju kako je brzina jedna od mo-
toričkih sposobnosti čiju je razinu trenažnim ra-
dom najteže podizati te da su učinci treninga br-
zine u pravilu ograničeni jer je ona značajnim di-
jelom urođena. (Baechle, Earle 2000.; Dick, 1997.;
Dintiman, Ward, 2003.; Hoffman, 2002.; Milano-
vić, 2009.; Siff, 2000.; Željaskov, 2004.; Weineck,
1988.). Prema Hollmannu i Hettingeru (2000.), ova
se sposobnost u odrasle netrenirane osobe može tre-
ningom popraviti za samo oko 20%.
U prilog ovim navodima govore i podaci u tabli-
cama 1 i 2. Iz njih je, naime, vidljivo da su u sporto-
vima ili sportskim disciplinama u kojima dominira
brzina, odnosno u kojima je brzina važna za posti-
zanje natjecateljske uspješnosti, rezultati u zadnjih
stotinjak godina znatno manje poboljšani u odnosu
na sportove i/ili discipline u kojima uloga brzine
nije toliko značajno izražena u odnosu na, primje-
rice, jakost ili izdržljivost.
Podaci u tablicama 1 i 2 upućuju na još jedan
mogući zaključak. Naime, pored objektivnog ogra-
ničenja razvoja brzine zbog genskih čimbenika, ra-
tražiti i u metodama treninga brzine. One su se, čini
se, relativno malo mijenjale tijekom povijesti. Kada
je riječ o metodama treninga jakosti ili izdržljivosti,
tijekom 20. stoljeća bilo je nekoliko ključnih trenu-
taka koji su značajno mijenjali filozofiju i metodiku
treninga tih sposobnosti (Čustonja, Škegro 2009.;
Čustonja, Škegro, Popovčić, 2008.). Međutim, u tre-
ningu brzine toga, čini se, nije bilo.
AMERIČKA ŠKOLA TRENINGA BRZINE
U sprinterskom trčanju, a osobito u utrci na 100
metara, Sjedinjene Američke Države apsolutno do-
miniraju. Od ukupno 26 održanih finalnih utrka na
100 metara na olimpijskim igrama američki sprin-
teri su osvojili 16 zlatnih medalja, a ostatak svije-
ta svega 10. Kada se tome pridodaju svjetska atlet-
ska prvenstva, američki su sprinteri osvojili čak 23
zlatne medalje, a ostatak svijeta 15 prvih mjesta, tj.
američki su sprinteri osvojili gotovo 61% zlatnih
medalja. (Tablica 3) Stoga je sasvim logično zapo-
četi istraživanje o razvoju treninga brzine upravo
u američkoj školi.

Tablica 1. Poboljšanje rezultata u postocima u nekim atletskim disciplinama

Rezultati postignuti na II. Trenutačno važeći Poboljšanje rezultata

Olimpijskim igrama 1900. u Parizu svjetski rekordi izraženo u postocima
100 m 10,8 s 9,58 s 11,3%
400 m 49,4 s 43,18 s 12,6%
1500 m 4:06,2 min 3:26,0 min 16,3%
10000 m 31:20,8 min (OI 1912) 26:17,53 min 16,1%
maraton 2:59:45 sati 2:03:59 sati 31%
skok u dalj 7,18 m 8,95 m 24,65%
kugla 14,10 m 23,12 m 64%
disk 36,04 m 74,08 m 105,6%

Tablica 2. Poboljšanje rezultata u postocima u nekim disciplinama plivanja te u dizanju utega

Rezultati postignuti na OI Trenutačno važeći svjetski Poboljšanje rezultata

1908. i 1920. rekordi izraženo u postocima
plivanje 100 m 1:05,6 min. (OI 1908) 46,91 s 28,5%
plivanje 400 m 5:36,8 min. (OI 1908) 3:40,07 min 34,7%
plivanje 1500 m 22:48,4 min. (OI 1908) 14:34,58 min 36,1%
120 dizanje utega (trzaj) 115 kg (OI 1920) 263 kg 128,7%
 8. godišnja međunarodna konferencija KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA
Zagreb, 26. i 27. veljače 2010.

Tablica 3. Osvojene medalje na 100 m (muškarci) po zemljama na olimpijskim igrama i svjetskim atletskim
prvenstvimaa

POZVANA TEORIJSKA PREDAVANJA

zlato srebro bronca Ukupno
1. SAD 23 18 12 53
2. Velika Britanija 4 2 6 12
3. Jamajka 3 5 3 11
4. Kanada 3 3 3 9
5. Trinidad/Tobago 1 3 2 6
6. Njemačka 1 1 2 4
7. Sv. Kristofor i Nevis 1 1 2
7. SSSR 1 1 2
8. Južna Afrika 1 1
10. Namibia 2 2
10. Kuba 2 2
12. Bahami 1 2
12. Portugal 1 1
14. Australija 2 2
15. Barbados 1 1
15. Bugarska 1 1
15. Mađarska 1 1
15. Nizozemska 1 1
15. Novi Zeland 1 1
15. Panama 1 1

Od početka razvoja modernoga sporta i sport-
skog treninga pa sve do 60-ih i 70-ih godina 20. sto-
ljeća, metode treninga brzine u Sjedinjenim Ame-
ričkim Državama bile su gotovo nepromijenjene.
Američki sprinteri i njihovi treneri bili su uvjereni
kako je brzina urođena te je nije moguće trenirati.
Stoga se nisu niti trudili razvijati metode treninga
brzine. Sve do kraja 60-ih i početka 70-ih godina
nisu niti morali. Američki sprinteri u pravilu su
osvajali prva mjesta u sprinterskim disciplinama
na 100, 200 ili 400 metara. Trening sprinta dotada
se sastojao u pronalaženju brzih sportaša, unapre-
đivanju njihove tehnike sprinta i podizanju razine
brzinske izdržljivosti, prvenstveno metodama in-
tervalnog treninga sprinta. Uglavnom je bila riječ
o istrčavanju dionica koje su bile kraće ili duže od
natjecateljskih, maksimalnom ili submaksimalnom
brzinom (Dintiman i Ward, 2003).
“Poboljšanje brzine uglavnom se pojavljuje uz
poboljšanje koordinacije i tehnike, kao i uz pro-
mjene mjerljivih fizioloških varijabli. Međutim,
ono na čemu treba inzistirati, jest korektan stil
trčanja...” (Watson, 1985.)
Svrha takvog treninga bila je u prirodno brzih
atletičara razviti tehniku trčanja do najviših razi-
na i zatim im intenzivnim, pretežno intervalnim
treningom omogućiti pri najvećim brzinama i tije-
kom cijele utrke održavati brzinu i pravilnu tehni-
ku trčanja.
Kada je sovjetski sprinter Valeri Borzov na
Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine
osvojio zlato na 100 i 200 metara i kada je ozbiljno
uzdrmao američku dominaciju u sprintu, američki
su stručnjaci posumnjali kako u treningu brzine ima
više od genetike, tehnike trčanja, opće kondicijske
pripremljenosti i brzinske izdržljivosti. Tražeči
uzroke shvatili su da je u trening brzine, osim rada
na tehnici starta i trčanja te razvijanja sposobnosti
održavanja maksimalne brzine, potrebno uključiti
i metode treninga koje bi poboljšale ubrzanje te br-
zinu, broj i dužinu koraka.
Krajem 60-ih, a osobito tijekom 70-ih i 80-ih,
američki i zapadnoeuropski znanstvenici započe-
li su s istraživanjima živčano-mišićne osnove ljud-
skog pokreta (Cavagna, Dusman, Margaria, 1968.;
121
Huxley, Simmons, 1971.; Gaesser, Brooks, 1975.;
 Zrinko Čustonja, Dario Škegro
RAZVOJ METODA TRENINGA BRZINE I PLIOMETRIJE
Dietz, Schmidtbleicher, Noth, 1979.; Houk, Rymer,
1981.; Stein, 1982.; Komi, 1979., 1983. i 1984.) te
odnosa frekvencije i dužine koraka i brzine trča-
POZVANA TEORIJSKA PREDAVANJA
nja (Dillman, 1975.; Ballreich, 1976.; Luhtanen,
Komi, 1978.; Mero, Komi, 1985.; Williams, 1985.).
Na temelju znanstvenog potkrepljenja te objašnje-
nja živčano-mišićne povezanosti i brzine, odnosno
frekvencije pokreta, američki su treneri počeli istra-
živati i eksperimentirati s novim metodama trenin-
ga, čija je svrha bila povećati broj i dužinu koraka
u sprintu.
Tako je krajem 1960-ih i početkom 1970-ih Ge-
orge Dintiman počeo u trening američkih sprintera
uvoditi nove metode sa svrhom povećanja frekven-
cije koraka. Isprva je pokušavao s automobilima ili
motorima koji su vukli sportaše, a kasnije počinje i
trčati niz nizbrdicu. Tada se u SAD-u razvija nova,
danas uobičajena metoda treninga – trening iznad
maksimalne brzine ili trening u olakšanim uvjeti-
ma (overspeed training ili sprint-assisted training).
(Dintiman, Ward, 2003.)
Nov iskorak u treningu sprintera predstavljao
je treninga s utezima. Krajem 1960-ih, a posebice
tijekom 1970-ih i 1980-ih, metode treninga jakosti
postupno pronalaze svoju primjenu u sportovima u
kojima do tada nisu bile uobičajene. Za širenje i po-
pularizaciju treninga s utezima u SAD-u naglašena
je uloga Boba Hoffmana. (Čustonja, Škegro, Popov-
čić, 2008.) Uloga treninga jakosti u treningu brzine
osobito je prisutna u treningu ubrzanja. Uz razvoj
jakosti, naročito mišića nogu, vanjsko opterećenje
se u treningu brzine počinje upotrebljavati i u svr-
hu otežavanja uvjeta trčanja. Tako se razvija i me-
toda treninga u otežanim uvjetima (primjena razli-
čitih opterećenja koje trkač vuče, npr. automobilske
gume, utezi i sl.) te trening sprinta na uzbrdici.
Daljnji značajniji iskorak u treningu brzine u
SAD-u događa se zahvaljujući Tomu Tellezu, koji
je sredinom 1970-ih bio pomoćni atletski trener na
Sveučilištu UCLA u Kaliforniji. Na poziv Dicka
Vermeila, legendarnoga trenera američkog nogo-
meta koji je tada radio kao trener na istom Sveu-
čilištu, Tellez počinje s igračima američkog nogo-
meta raditi na razvoju brzine. Bio je to jedan od
prvih pokušaja primjene treninga brzine i njegovih
metoda izvan atletike. Otada do danas trening br-
zine postao je sastavni dio treninga u gotovo svim
sportskim igrama, kao i u većini drugih sportova.
Tom Tellez je kasnije postao jedan od najpoznatijih
122
sprinterskih trenera, trenirajući neke od najuspje-
šnijih sprintera u povijesti – kao što su Carl Lewis,
Leroy Burrell i Mike Marsh.
Robert Ward, jedan od prvih profesionalnih
kondicijskih trenera u američkom nogometu, autor
je često citiranoga i upotrebljavanog modela razvo-
ja brzine u 7 koraka. Zajedno s Georgeom Dinti-
manom i Tomom Tellezom dorađuje i objavljuje taj
model u jednoj od prvih i vrlo utjecajnoj knjizi o
treningu brzine u SAD-u – “Sports speed” – koja je
u prvom izdanju (izdavač Leisure press) izišla 1988.
godine. Sedam koraka u razvoju brzine prema Din-
timanu, Wardu i Tellezu (1997.) jesu:
1. Bazični trening. Razvijaju se sve sposobno-
sti, osobine i znanja na temelju kojih se može
unaprijediti brzina u daljnjim etapama, a to su
snažna svojstva, izdržljivost i voljne karakteri-
sike.
2. Funkcionalna snaga i eksplozivni pokreti s me-
dijalnim i visokim opterećenjima. Takve vježbe
uključuju opterećenja u rasponu od 55% – 85%
od 1RM (repetition maximum).
3. Balistika. Naglašena je velika brzina pojedina-
čnih pokreta.
4. Pliometrija. Tehnologija koja se bazira na brzoj
izmjeni ekscentrične i koncentrične kontrakcije
u pojedinačnim i ponavljajućim pokretima.
5. Specifična opterećenja. Naglašava se velika br-
zina u rasponu od 85% – 100%, koja je odgova-
rajuća određenome sportu.
6. Sprinterska izvedba i brzinska izdržljivost. Usa-
vršavaju se tehnika sprinta i zadržavanje maksi-
malne brzine tijekom što dužeg vremena.
7. Trening iznad maksimalne brzine. Uključuje
različite tehnike za razbijanje brzinske barijere
i stabilizaciju brzine.
Uz navedene metode treninga te još nekoliko
danas uobičajeno upotrebljavanih metoda (trening
senzorno-motoričkih reakcija, proprioceptivni tre-
ning i SAQ-trening) i pomagala koja se češće rabe
(padobran, elastične vrpce i sl.), možemo konstatira-
ti da trening brzine u svojoj osnovi nije doživio zna-
čajnije promjene sve do danas. Najvažnija promjena
u treningu brzine jest to da se on danas ne provodi
samo u atletici ili plivanju i drugim sportovima u
kojima dominira brzina ili njezine različite manife-
stacije, već je sastavni i važan dio treninga u gotovo
svim sportovima. To je rezultiralo stvaranjem veli-
kog broja specifičnih trenažnih operatora.
 8. godišnja međunarodna konferencija KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA
PLIOMETRIJA
Iako smo ranije pokazali američku dominaciju
u sprintu i razvoj metoda treninga brzine vezali uz
američku školu, važno je napomenuti kako najveći
dio metoda treninga koje se pojavljuju u treningu
brzine od 1960-ih do 1980-ih godina svoje korijene
ima zapravo u bivšem Sovjetskom Savezu. Ruski i
istočnoeuropski znanstvenici još krajem 1960-ih i
tijekom 1970-ih godina razvijaju osnove koncepta
treninga brzine koji je i danas uobičajen. Tako pri-
mjerice Jurij Verkhoshansky (1977.) govori o tre-
ningu brzine koji se sastoji od treninga eksploziv-
ne snage, treninga ubrzanja, treningu postizanja i
održavanja maksimalne brzine te treninga brzinske
izdržljivosti, naglašavajući da je sposobnost ekscita-
cije živčanog sustava glavni čimbenik ograničenja
brzine pojedinca. Svjesni uloge živčano-mišićnog
sustava u treningu brzine, ruski su se znanstvenici
u svojim istraživanjima okrenuli tom području.
Jedno od najvažnijih dostignuća tih istraživa-
nja bilo je stvaranje potpuno nove metode trenin-
ga, tzv. šok-metoda ili metoda dubinskih skokova
– puno poznatija kao pliometrija. Trener i istraživač
koji je bio najodgovorniji za širenje pliometrije, kao
metode treninga brzine, eksplozivnosti i skočnosti,
bio je upravo Jurij Verkhoshansky. Najranije radove
o dubinskim skokovima i šok-metodi treninga Ver-
koshansky objavljuje 1967. i 1968. godine (Verkos-
hansky, 1967., Yessis i Hatfield, 1986.).
Kada se pojavila kao metoda treninga, plio-
metrija je bila pravo otkriće za američke trenere i
znanstvenike. Pojam “pliometrija” prvi je upotrije-
bio 1975. godine američki atletski trener Fred Wilt.
(Wilt, 1975.). S pliometrijom kao metodom treninga
upoznali su ga istočnoeuropski treneri koji su se ti-
jekom 1970-ih pliometrijom i dubinskim skokovi-
ma redovito koristili u treningu prvenstveno ska-
kača i sprintera. (Yessis, Hatfield, 1986.). U svojem
članku iz 1975. godine, kojim uvodi pliometriju u
SAD, Wilt je predstavlja kao metodu treninga koja
objedinjuje brzinu i snagu. Pliometrija se u SAD-u
prvo počela rabiti kao metoda treninga u atletici.
Međutim, nedovoljna količina informacija o plio-
metriji i njezinim učincima, kao i nedovoljno znanje
tadašnjih trenera o opasnostima dubinskih skokova,
dovela je do brojnih ozljeda i sumnji u ovu meto-
du treninga. Zbog toga je pliometrija bila relativno
sporo prihvaćana od strane američkih i zapadnoe-
uropskih trenera.
Krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina po-
činje se pojavljivati veći broj znanstvenih istraživa-
Zagreb, 26. i 27. veljače 2010.
nja o fiziološkoj i biomehaničkoj pozadini dubinskih
skokova (ekscentrično-koncentrična mišićna reakci-
ja) kao i o utjecaju pliometrijskog treninga na spor-
POZVANA TEORIJSKA PREDAVANJA
taše (Cavagna, Dusman, Margaria, 1968.; Asmu-
ssen, Bonde-Petersen, 1974.; Gambetta, 1978.; Bla-
ttner, Noble, 1979.; Bosco, Komi, 1979.; Polhemus,
R. Burkhardt, E. 1980.; Bosco, Komi, Ito, 1981.; Mi-
ller, J. 1981.; Chu, 1983.; Clutch, Wilton, McGown,
Bryce, 1983.; Chu, Plummer, 1984.). Prvu knjigu o
pliometriji pod nazivom “Plyometric training – Ac-
hieving power and explosiveness in sports” napisa-
li su Michael Yessis i Frederick C. Hatfield 1986.
godine. U knjizi je sistematiziran i opisan veći broj
pliometrijskih vježbi.
Nakon znanstvene potvrde i veće količine zna-
nja o pravilnoj primjeni pliometrije u treningu, ona
doživljava širu primjenu u SAD-u i zapadnoj Europi
kao metoda treninga za razvoj brzine i eksplozivno-
sti krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Tada posta-
je vrlo popularna, počinje se primjenjivati u većini
sportova i postaje gotovo revolucionarna metoda
treninga. Velik utjecaj na širenje pliometrije ima-
la je knjiga Donalda Chua iz 1992. godine pod na-
zivom “Jumping into Plyometrics” (prvo izdanje).
Danas je pliometrijski trening ili trening skokova
vrlo raširen i postoji cijeli niz različitih mogućnosti
njegove primjene za sve razine treniranosti.
ZAKLJUČAK
Najveći dio danas dominantnih metoda treninga
brzine razvio se u razdoblju od 1970-ih do 1990-ih
godina. Nastanak i razvoj različitih metoda trenin-
ga brzine ne može se u cijelosti pripisati američkoj
školi sprinta. Međutim, poradi njihove naglašene
dominacije na tom području sporta, u ovom se radu
razvoj metoda treninga brzine pretežito tretira uz
njihovu pojavu i širenje u Sjedinjenim Američkim
Državama.
Sve do kraja 60-ih i početka 70-ih trening sprin-
ta sastojao se u pronalaženju brzih sportaša, unapre-
đivanju njihove tehnike sprinta i podizanju razine
brzinske izdržljivost pretežno metodama interval-
nog treninga sprinta.
Tijekom pak 70-ih i 80-ih godina američki i za-
padnoeuropski znanstvenici započeli su s istraži-
vanjima živčano-mišićne osnove ljudskog pokreta.
Na temelju znanstvenog potkrepljenja i objašnje-
nja živčano-mišićne povezanosti i brzine, odnosno
frekvencije pokreta, počinju se rabiti nove metode
123
treninga, čija je svrha bilo povećanje broja i dužine
 Zrinko Čustonja, Dario Škegro
RAZVOJ METODA TRENINGA BRZINE I PLIOMETRIJE
koraka. Razvija se nova, danas uobičajena metoda
treninga – trening iznad maksimalne brzine ili tre-
ning u olakšanim uvjetima (overspeed training ili
POZVANA TEORIJSKA PREDAVANJA
sprint-assisted training).
Novi iskorak u treningu sprintera predstavljao
je i trening s utezima. Krajem 1960-ih, a osobito
tijekom 1970-ih i 1980-ih, metode treninga jakosti
postupno pronalaze svoju primjenu u sportovima u
kojima dotada nisu bile uobičajene. Uz razvoj jako-
sti, posebice mišića nogu, vanjsko opterećenje se u
treningu brzine počinje upotrebljavati u svrhu ote-
žavanja uvjeta trčanja. Tako se razvija i metoda tre-
ninga u otežanim uvjetima (primjena različitih op-
terećenja koje trkač vuče; npr. automobilske gume,
utezi i sl.) te trening sprinta na uzbrdici.
Uz navedene metode treninga te još nekoliko
danas uobičajeno upotrebljavanih metoda (trening
senzorno-motoričkih reakcija, proprioceptivni tre-
ning i SAQ-trening) i pomagala koja se češće upo-
trebljavaju (padobran, elastične vrpce i sl.), može-
mo zaključiti kako trening brzine u svojoj osnovi
nije doživio značajnije promjene. Trening brzine
danas se provodi ne samo u atletici ili plivanju i
drugim sportovima u kojima dominira brzina ili
njezine različite manifestacije, već je sastavni i va-
žan dio treninga u gotovo svim sportovima. To je
rezultiralo stvaranjem velikog broja specifičnih tre-
nažnih operatora.
Kada se pojavila pliometrija ili metoda dubin-
skih skokova, doživjela je veliku afirmaciju u sport-
skom treningu. Trener i istraživač koji je bio najod-
govorniji za širenje pliometrije kao metode treninga
brzine, eksplozivnosti i skočnosti bio je Jurij Ver-
khoshansky. Prve radove o dubinskim skokovima
i tzv. šok-metodi treninga Verkoshansky objavljuje
1967. i 1968. godine. Pliometrija na zapadnoeurop-
ski i američki prostor dolazi iz zemalja istočnoga
bloka sredinom 1970-ih, a u široku primjenu ulazi
krajem 1980-ih i tijekom 1990-ih tek nakon znan-
stvene potvrde i veće količine znanja o pravilnoj
primjeni pliometrije u treningu sportaša.
LITERATURA
1. Asmussen, E., Bonde-Petersen, F. (1974). Storage
of lastic energy in skeletal muscles in man. Acta
Physiol. Scand., 91, str. 385 – 392.
2. Baechle T. R., Earle R. W., Ed. (2000) Essentials
of Strength Training & Conditioning (2nd Edition).
Champaign IL: Human Kinetics.
3. Ballreich, R. (1976) Model for estimating the
124
influence of stride length and stride frequency on
the time in sprinting events. Biomechanics, V-B,
str. 208 – 212
4. Blattner, S.E., Noble, L. (1979). Relative effects
of isokinetic and plyometric training on vertical
jumping performance. Research Quarterly, 50, str.
583 – 588.
5. Bosco, C., Komi, P. V., Ito, A. (1981). Prestretch
potentiation of human skeletal muscle during
ballistic movement. Acta Physiol. Scand., 111, str.
135 – 140.
6. Bosco, C., Komi, P. V. (1979). Potentiation of the
mechanical behavior of the human skeletal muscle
through prestretching. Acta Physiol. Scand., 106,
str. 467 – 472.
7. Cavagna, G. A., Dusman, B., Margaria, R. (1968)
Positive work done by a previously stretched
muscle. Journal of Applied Physiology 24, str. 21
– 32.
8. Chu, D. A. (1983). Plyometrics: The link between
strength and speed. National Strength Coaches
Association Journal 5(2), str. 20 – 21.
9. Chu, D. A. (1992). Jumping into Plyometrics.
Champaign IL: Human Kinetics.
10. Chu, D. A., Plummer, L. (1984). The language of
plyometrics. The National Strength & Conditioning
Association Journal, 6(5), str. 30 – 31.
11. Clutch, D., Wilton, M., McGown, C., Bryce, G.
R. (1983). The effct ot depth jumps and weight
training on leg strength and vertical jump.
Research Quarterly for Exercise and Sport, 54,
str. 5 – 10.
12. Čustonja, Z., Škegro, D. (2009). Razvoj metoda
treninga izdržljivosti. U I. Jukić i sur. (ur.) Zbornki
radova Kondicijska priprema sportaša, Zagreb, 20.
i 21. veljače, str. 15 – 19.
13. Čustonja, Z., Škegro, D., Popovčić, A. (2008).
Razvoj metoda treninga jakosti. Kondicijski
trening 6(2), str. 70 – 76.
14. Dick, F. (1997). Sports Training Principles. A&C
Black Press.
15. Dietz, V., Schmidtbleicher, D., Noth, J. (1979)
Neuronal mechanisms of human locomotion.
Journal of Neurophysiology 42, str. 1212–1222.
16. Dillman, C. J. (1975) Kinematic analyses of
running. Exerc Sport Sci Rev, 3, str. 193 – 218
17. Dintiman, G., Ward, R. (2003). Sports Speed (3rd
Edition). Champaign IL: Human Kinetics.
18. Dintiman, G., Ward, R., Tellez, T. (1997). Sports
Speed (2nd Edition). Champaign IL: Human
Kinetics.
19. Gaesser, G. A., Brooks, G. A. (1975) Muscular
efficiency during steady-rate exercise: effects of
speed and work rate. Journal of Applied Physiology
38, str. 1132 – 1139.
 8. godišnja međunarodna konferencija KONDICIJSKA PRIPREMA SPORTAŠA
20. Gambetta, V. (1978). Plyometric training. USTCA
Quarterly Review, 2, str. 58 – 59.
21. Harre, D. (1982) Trainingslehre. Berlin:
Sportverlag
22. Hoffman, J. R. (2002). Physiological Aspects of
Sport Training and Performance. Human Kinetics:
Champaign, IL.
23. Hollmann, W., Hettinger, T. (2000). Sportmedizin.
Stutgart, New York: Schattauer Verlag.
24. Houk, J. C., Rymer, W.Z. (1981) Neural control
of muscle length and tension. In: Handbook of
Physiology. The Nervous System Vol. II (1) (ed.
V.B. Brooks), str. 257 – 323. Waverly Press,
Baltimore.
25. Huxley, A. F., Simmons, R.M. (1971) Proposed
mechanism of force generation in striated muscle.
Nature 233, str. 533 – 538.
26. Komi, P. V. (1979) Neuromuscular performance:
Factors influencing force and speed production.
Scandinavian Journal of Sports Science 1, str. 2
– 15.
27. Komi, P. V. (1983) Elastic potentiation of muscles
and its influence on sport performance. In:
Biomechanik und Sportliche Leistung (ed. W.
Baumann), str. 59 – 70. Schorndorf: Verlag Karl
Hofmann.
28. Komi, P. V. (1984) Physiological and biomechanical
correlates of muscle function: Effects of muscle
structure and stretch-shortening cycle on force
and speed. Exercise and Sports Sciences Reviews/
ACSM 12, str. 81 – 121.
29. Luhtanen, P., Komi, P.V. (1978) Mechanical
factors influencing running speed. u: Asmussen,
E. i Jorgansen, K. (ur.) Biomechanics, Baltimore,
MD: University Park Press, V-IB, str. 23 – 29
30. Lundin, P. (1985). A review of plyometric training.
Strenght and Conditional Journal 3(7), str. 69 –
76.
31. Mero, A., Komi, P. V. (1985) Effects of
supramaximal velocity on biomechanical
variables in sprinting. International Journal of
Sport Biomechanics 1 (3), str. 240 – 252.
Zagreb, 26. i 27. veljače 2010.
32. Milanović, D. (2009). Teorija i metodika treninga.
Zagreb: Odjel za izobrazbu trenera Društvenog
veleučilišta u Zagrebu i Kineziološki fakultet
Sveučilišta u Zagrebu.
POZVANA TEORIJSKA PREDAVANJA
33. Miller, J. (1981). Plyometrics training for speed.
National Strength Coaches Association Journal
2(3), str. 20 – 22.
34. Polhemus, R. Burkhardt, E. (1980). The Effects of
Plyometric Training Drills on the Physical Strength
Gains of Collegiate Football Players. Strenght and
Conditional Journal 5(2), str. 14 – 17.
35. Siff, M. (2000). Biomechanical Foundations of
Strength and Power Training. U: V. Zatsiorsky
(ur.) Biomechanics in sport. London: Blackwell.
36. Stein, R. B. (1982). What muscle variable(s) does
the nervous system control in limb movements?
The Behavioral and Brain Sciences 5, str. 535 –
577.
37. Verhoshanski, Y. (1967). Are depth jumps useful?.
Track and Field, 12: 9. (Na engleski jezik prevedeno
u: Yessis Review of Soviet Physical Education and
Sports 3, str. 75 – 78)
38. Verkhoshansky, J. (1977). Fundamentals of
Special Strength-Training in Sport (A. Charniga
Jr., Trans.). Moscow, Russia: Fizkultura i Spovt,
Publishers.
39. Wallechinsky, D. (1984). The Complete Book of
the Olympics. New York: Viking Press i Penguin
Books.
40. Watson, A. W. S. (1984). Metode treninga.
Savremeni trening, 1(15), str. 1 – 24.
41. Weineck, J. (1988). Optimales Training. Perimed
Fachbuch, Verlag, Geselsehalf mnH, Erlangen.
42. Williams, K. R. (1985). Biomechanics of running.
Exerc Sport Sci Rev, 13, str. 389 – 441
43. Wilt, F. (1975). Plyometrics – What it is and how
does it works. Athletic Journal, 55(5), str. 76, 89 i
90.
44. Yessis, M., Hatfield, F. (1986). Plyometric Training,
Achieving Explosive Power in Sports. Canoga
Park, CA: Fitness Systems.
45. Željaskov, C. (2004). Kondicioni trening vrhunskih
sportista. Beograd: Sportska akademija.?
125