Walter Scott

IVANHOE

Naslov izvornika
WALTER SCOTT
IVANHOE

Prevela Gordana V. Popović

l. Poglavlje

Tako govorahu oni, dok im se u niski dom,

Utovljene svinje vraćahu počinku svom;
Nerado i opiruć se, u odvojene kotce stjerane,
Uz zaglušen roktaj i nemilo bučne.
POPE, Odiseja

U umilnu predjelu sretne Engleske kroz koji protječe rijeka Don,

prostirala se u davna doba golema šuma prekrivajući veći dio lijepih
bražuljaka i dolina što se steru izmeñu Sheffielda i ljupka gradića
Doncastera. Ostaci tih prostranih šuma mogu se još vidjeti oko plemićkih
posjeda Wenwortha, Parka Warncliffe te oko Rotherhama. Tu se nekoć
pojavljivao legendarni zmaj od Wantleya; bijaše to poprište žestokih borbi u
vrijeme grañanskih ratova, Rata Dviju ruža; a tu su se takoñer u davna
vremena okupljale družine junačkih odmetnika kojih je djela toliko
proslavila engleska narodna pjesma.
To je glavno poprište zbivanja o kojima će biti riječi, jer naša
pripovijest počinje potkraj vladavine Rikarda I, u vrijeme njegova povratka s
dugotrajna zarobljeništva. Bijaše to značajan dogañaj što su ga njegovi
očajni podanici više priželjkivali no što su mu se nadali, jer u meñuvremenu
bijahu podjarmljeni i na sve načine ugnjetavani. Plemići koji su se
neumjereno osilili za vrijeme Stjepanove vladavine, i samo ih je mudrost
Henrika II držala podložnima kruni, sada su se iznova prepustili krajnjoj
samovolji. Ne obazirući se na blaga upozorenja Državnog savjeta, utvrñivali
su oni svoje zamkove, povećavali broj ljudi u svojoj službi, pretvarali sve
susjede u svoje vazale služeći se svim sredstvima ne bi li se svaki od njih
našao na čelu borbene snage koja bi im omogućila da postanu što
istaknutijom ličnošću u prijetećim državnim nemirima.
Položaj nižih plemića ili franklina, kako su se nazivali, koji su po
zakonu i duhu engleskog društvenog ureñenja bili nezavisni od plemićke
samovolje, sada je postao nadasve nesigurnim. Ako bi se, a to je najčešće
bio slučaj, stavili pod zaštitu nekog manjeg kralja u svome susjedstvu,
pristavši da obavljaju neke feudalne službe u njegovu domaćinstvu, ili bi se
pak uzajamnim ugovorima o savezu i zaštiti obavezali da ga podrže u
njegovim pothvatima, mir bi im doduše privremeno bio zajamčen; ali
žrtvovali bi tada svoju nezavisnost koja je svakom Englezu ležala toliko na
srcu, dok bi se istodobno zasigurno izlagali opasnosti da kao saveznici budu
uvučeni u svaki nepromišljeni ratni okršaj na koji bi slavoljublje navelo
njihova zaštitnika. S druge strane, veliki baruni raspolagali su takvim i toliko
brojnim sredstvima za zlostavljanje i ugnjetavanje te bi za tili čas našli
izgovor, a volje bi im rijetko nedostajalo, da muče i progone do samog ruba
uništenja svakog nemoćnijeg susjeda koji bi se pokušao osloboditi njihove
zaštite, oslonivši se, u ta nesigurna vremena, samo na svoje ispravno
ponašanje u skladu sa zakonima zemlje.
Samovolja plemstva i ugnjetavanje nižih staleža naročito su se povećali
nakon osvajanja Engleske od strane normanskog vojvode Vilima I
Osvajača1. Četiri naraštaja nisu dostajala da se izmiješa neprijateljska krv
Normana i Anglosasa, ili da se zajedničkim jezikom i uzajamnim interesom
sjedine te dvije nepomirljive rase od kojih je jedna još bila ushićena
pobjedom, dok je druga stenjala pod svim posljedicama poraza. Nakon bitke
kod Hastingsa2, sva je vlast bila u rukama normanskog plemstva, a povijest
nas uči da se ono njome služilo bez milosti. Cijele obitelji saskih kneževa i
plemića bijahu iskorijenjene ili razbaštinjene, s malo ili nimalo iznimaka, a
tek su rijetki zadržali posjede u zemlji svojih otaca kao gospodari drugoga ili
još nekoga nižeg staleža. Kraljevska je vlast dugo nastojala svim sredstvima,
zakonitim i nezakonitim, oslabiti snagu dijela stanovništva za koje se s
pravom smatralo da gaji ukorijenjenu mržnju spram pobjednika. Svi vladari
normanske krvi bijahu nadasve naklonjeni svojim normanskim podanicima;
zakoni o lovu, kao i mnogi drugi jednako strani blažem i slobodnijem duhu
saskog poretka, bijahu nametnuti podjarmljenom stanovništvu kao da se
time željelo još više otežati feudalne lance koji su ih tištali. Na dvoru i u
velikaškim zamkovima gdje se nadmetalo u raskoši i dvorskim navadama,
govorilo se isključivo na normansko-francuskome; na istom se jeziku vodilo
rasprave na sudu i izricalo presude. Francuski pak bijaše jezik časti, viteštva
pa čak i pravde, dok je daleko muževniji i izražajniji anglosaski ostavljen na
uporabu seljacima i slugama koji drugoga nisu ni znali. Meñutim, nužno
saobraćanje izmeñu vlasnika zemlje i potlačenih nižih bića koji su je
obrañivali potaknulo je postupno stvaranje jednog narječja, neke mješavine
izmeñu francuskoga i anglosaskog jezika, na kome su se mogli i meñusobno
sporazumijevati. Iz te je nužde postupno ponikla grada današnjega
engleskog jezika u kojemu su se tako sretno izmiješali govor pobjednika i
pobijeñenih da bfga potom značajno unaprijedile uvedenice iz klasičnih
jezika i jezika kojima su govorili južni evropski narodi.
Smatrao sam nužnim obavijestiti o takvu stanju stvari radi običnog
čitatelja. Iako nikakav značajni historijski dogañaj, poput rata ili ustanka,
nije potvrdio postojanje Anglosasa kao posebnog naroda nakon vladavine
Vilima II3, ne treba zaboraviti da su se značajne razlike izmeñu njih i
njihovih pokoritelja, kao i sjećanje na ono što su bili i na što su sada spali,
trajno sačuvali sve do vladavine Edvarda III4; da rane nakon osvajanja nisu
zacijelile i da je linija razdvajanja i nadalje postojala izmeñu potomaka
pobjednika Normana i poraženih Sasa.
Sunce je zalazilo nad jednim proplankom obraslim bujnom travom u
šumi o kojoj je bilo riječi na početku poglavlja. Stotine razgranatih, niskih
hrastova s gustim krošnjama, koji su možda svjedoci slavnih pohoda rimskih
legionara, pružahu svoje čvornate ruke ponad debela saga prelijepe zelene
tratine. Na nekim su mjestima hrastovi bili izmiješani s bukvama,
zimzelenim drvećem i svakojakim grmljem, tako gusto te se vodoravni zraci
sunca na zalasku nisu mogli probiti kroz gustiš: Drugdje je pak drveće bilo
razmaknuto tvoreći duge uzdužne prolaze u kojima se pogled s užitkom
gubi, dok ih uobrazilja doživljava kao staze što vode još divljijim prizorima
šumske osame. Ponegdje bi crveni šumski zraci bacali razlomljeno i blijedo
svjetlo što se djelimice zadržavalo na isprepletenim granama i mahovinastim
deblima, dok bi drugdje rasvijetlili u blještavim mrljama dijelove tratine do
kojih bi se uspjeli probiti. Prilično velika čistina u sredini proplanka nekoć
je, čini se, bila posvećena obredima druidskog5 praznovjerja, jer se na vrhu
nekog brežuljka, tako pravilnoga te se činilo da je umjetno stvoren, još
sačuvao dio kruga od gruba neisklesana kamena velikih razmjera. Sedam
kamenih stupova još su stajali uspravni, dok su ostali bili izvaljeni s mjesta,
što vjerojatno valja zahvaliti žaru nekih obraćenika na kršćanstvo, te su
ležali, neki oboreni blizu mjesta gdje su ranije stajali, a drugi na padini
brežuljka. Tek se jedan veliki kamen otkotrljao do podnožja, presjekavši
korito malena potoka što je glatko klizio preko njegova ruba, pa je ta
zapreka izazvala slabašni žubor inače tiha i šutljiva potočića.
Krajolik su upotpunjavale dvije ljudske prilike koje su se svojom
odjećom i pojavem uklapale u divljinu i sirovost šumskih predjela West-
Ridinga u grofoviji York u ta davna vremena. Stariji od dvojice bijaše stro-
ga, gruba i divljeg izgleda. Odjeća mu je bila krajnje jednostavna: pripijeni
haljetak s rukavima napravljen od štavljene kože neke životinje koje je dlaka
isprve ostavljena, no bijaše toliko olinjala te se po onome što se od nje
mjestimično sačuvalo teško moglo utvrditi kojoj je životinji pripadala. To je
priprosto pokrivalo sezalo od grla do koljena zamjenjujući sve dijelove odje-
će. Otvor za vrat bješe upravo toliki da se može provući glavu te se može
zaključiti da se navlačilo preko glave poput današnje košulje ili negdanjeg
pancira. Sandale vezane remenjem od veprove kože štitile su mu noge, a
smotak vrpce tanje kože, vješto omotane do iznad listova, ostavljao mu naga
koljena kao u škotskih gorštaka. Kako bi mu haljetak bio još tješnje
priljubljen uz tijelo, bijaše po sredini stegnut širokim kožnim pojasom s
mjedenom kopčom; o pasu s jedne strane bijaše privezana kožnata kesa, a s
druge ovnujski rog s piskom za puhanje. Za isti pas bijaše zadjenut dugačak,
širok, vrlo šiljasti nož sa dva sječiva i s drškom od jelenjeg roga, kakvi su se
izrañivali u tom kraju i već su se u to doba nazivali šefildskim bodežima.
Čovjek je bio gologlav a jedinom mu zaštitom bijaše gusta, slijepljena,
zamršena kosa koja je, spržena suncem, zadobila riñu tamnocrvenu boju u
suprotnosti spram brade što mu je bujala na obrazima i bila prije žute,
gotovo jantarne boje. Preostaje još jedan dio njegove odjeće, ali toliko
značajan da ga ne smijemo izostaviti: bijaše to mjedeni obruč, poput pseće
ogrlice ali bez kopče za otvarnje i tako mu je tijesno prianjao uz vrat tek da
mu ne smeta pri disanju, ali toliko zalemljen te bi ga jedino pomoću turpije
bilo moguće skinuti. Na tome neobičnom ovratniku bijaše saskim pismom
urezan natpis: "Gurth, sin Beowulpha, nasljedni kmet Cedrica od
Rotherwooda."
Pokraj tog svinjara, jer to bijaše Gurthovo zanimanje, sjedila je
najednom od srušenih druidskih spomenika, osoba naizgled deset godina
mlaña, koje je odjeća, iako nalik onoj njegova druga, bila izrañena od
vrsnijeg materijala i mnogo neobičnija. Njegov je haljetak bio svijetlocrvene
boje, nespretno oslikan raznobojnim šaljivim ukrasima. Preko haljetka bijaše
prebačen kratak ogrtač koji mu jedva sezao do pola bedara. Bijaše on od
grimizne tkanine, iako prilično prljav, sa svijetložutom podstavom. No kako
ga je mogao prebacivati s ramena na rame, ili po volji uviti se u nj, a širina
mu bila u neskladu spram dužine, to ovo bijaše doista neobičan ogrtač. Na
rukama je nosio tanke srebrne narukvice, a na vratu ogrlicu od iste kovine, s
natpisom: "Wamba, sin Witlessa, kmet Cedrica od Rothenwooda". Nosio je
iste sandale kao i njegov drug, ali umjesto smotka tankih kožnih traka, noge
mu bijahu zaštićene nekom vrstom dokoljenica, od kojih jedna bijaše crvena
a druga žuta. Na glavi mu bila kapa s nekoliko zvončića poput onih što se
privezuju sokolovima, koji zvečahu dok bi okretao glavu na jednu ili drugu
stranu, a kako je rijetko makar i jednu minutu ostajao u istom položaju,
zveka bijaše gotovo neprekidna. Pri dnu kapa bijaše obrubljena trakom od
krute kože, nazubljena na ivici te je bila nalik kruni, dok je iz nje virila
duguljasta kesa padajući mu na ramena poput starinske noćne kape ili
vrećice za cijeñenje hladetine ili pak pokrivala za glavu današnjih husara. Za
taj dio kape bijahu pričvršćeni zvončići; ta pojedinost, kao i oblik pokrivala
za glavu, njegov napola lud, napola lukav izražaj dovoljno su ukazivali da
pripada soju kućnih luda ili lakrdijaša što su ih držali bogataši da im prikrate
duge sate što im je valjalo provoditi kod kuće. Poput svoga druga, nosio je o
pasu privezanu kesu, ali nije imao ni roga ni noža, vjerojatno stoga što je
pripadao soju za koji se smatralo da mu je opasno povjeriti oštro oružje.
Umjesto toga, imao je drveni mač, nalik onome kojim Harlekin izvodi svoja
čuda na suvremenoj pozornici.
Izvanjski izgled te dvojice bijaše gotovo jednako različit kao i njihov
pogled i ponašanje. Onaj kmeta ili sluge bijaše tužan i tmuran; pogled mu
bijaše prikovan za zemlju s izrazom duboke utučenosti koja se gotovo mogla
pričiniti kao otupjelost da nije bilo plamička što bi mu gdjekad bljesnuo u
crvenu oku razotkrivajući da pod prividnom malodušnosti drijema svijest o
ugnjetenosti i spremnost na otpor. Wambin pak izgled, odavao je, kao što je
uobičajeno za taj soj ljudi, nezasitnu znatiželju i stalnu nestrpljivost u kojem
se god položaju našao, naporedno uz krajnje samozadovoljstvo s vlastita
položaja i dojma što ga pobuñuje. Razgovarahu oni meñusobno na
anglosaskome, kojim su, kao što smo kazali, općenito govorili niži staleži,
izuzevši normanske vojnike i osobne službenike visokog feudalnog
plemstva. No kad bismo njihov govor prenijeli u izvornu obliku, suvremeni
bi čitatelj malo što razumio, te mu stoga podastiremo sljedeći prijevod:
– Neka se prokletstvo svetog Witholda obruši na te paklene svinje! –
reče svinjar nakon što je žestoko puhnuo u rog kako bi prikupio raštrkani
čopor svinja, koje su doduše jednako milozvučno odgovorile na njegov
poziv, ali se nisu žurile da prekinu raskošnu gozbu bukovim i hrastovim
žirom kojim su se sladile, ili pak da se udalje od močvarnih obala potoka na
kojima su neke poluzaronjene u blato lagodno počivale ne hajući za glas
svoga čuvara.
– Prokletstvo svetog Witholda na njih i na mene! – reče Gurth. – Ne
bilo me ako neki dvonožni vuk ne ugrabi neku od njih još prije mraka! Drž',
Fangs! Fangs! – vikao je iza glasa svome čupavom psu vučja izgleda, nekoj
vrsti lovačkog psa, napol buldogu, napol hrtu, koji je hramljući trčao uokolo
u želji da pomogne gospodaru u prikupljanju tih tvrdoglavih roktavaca. No,
bilo da je loše razumio gospodareve znakove, ili nije poznavao svoju
dužnost, ili pak s namjerne pakosti, tek naprosto ih je razgonio amo-tamo,
povećavajući još nevolju koju je, čini se, htio ublažiti.
– Vrag mu počupao zube – reče Gurth – i vražja mater odnijela lugara
koji našim psima siječe pandže prednjih šapa i čini ih nesposobnima za svoj
posao! Wamba, ustani i pomozi mi, ako si čovjek; zaobiñi brežuljak da bi
dobio prednost pred njima; a kad se jednom obreš u povoljniju položaju,
lako ćeš ih tjerati poput bezazlenih ovčica.
– Vjeruj mi – reče Wamba ne mičući se s mjesta – posavjetovao sam se
o tom pitanju sa svojim nogama i one su izrazile jednoglasno mišljenje da bi
bio neprijateljski čin spram moje uzvišene osobe i kraljevske odjeće kad bih
svoje sjajno odijelo vukao po tim lokvama. Stoga, Gurth, savjetujem ti da
opozoveš Fangsa i prepustiš svinje svojoj sudbini, a one će se, na tvoje
veliko zadovoljstvo i utjehu, susretnu li se s grupom putujućih vojnika,
skitnica ili lutajućih hodočasnika, prije no što svane preobratiti u Normane.
 – Da se svinje preobrate u Normane meni na zadovoljstvo! – začudi se
Gurth. – Objasni mi to, Wamba, jer mi je mozak suviše tup, a glava odveć
umorna da bi odgonetavala zagonetke.
– Pa dobro. Kako ti nazivaš one groktave životinje što jure uokolo na
četiri noge?
– Svinje, ludo, svinje – odgovori svinjar. – To svaka luda zna.
– A svinja je pravilna saksonska riječ – reče lakrdijaš. – A kako nazivaš
krmaču kad je oderu, izvade joj iznutricu, rastegnu i objese za pete poput
izdajnika?
– Porc – odgovori svinjar.
– Vrlo mi je drago da i to zna svaka budala – reče Wamba; – a pore je
mislim, pravilna normansko-francuska riječ. I tako, dok je životinja živa i o
njoj brinu saski robovi nosi ona sasko ime; meñutim, postaje Normankom i
nazivlje se porc kad je donesu u dvoranu dvorca na gošćenje plemićima. Što
o tome misliš, prijatelju Gurth?
– To je živa istina, prijatelju Wamba, iako je nikla u tvojoj ludoj tikvi.
– Ima toga još – nastavi Wamba u istom tonu. – Eto, matori Starješina
Vol zadržava svoj saski epitet dok se o njemu brinu kmetovi i sluge poput
tebe, ali postaje Beef, uznositi francuski gizdavac, kada stiže pred otmjene
čeljusti koje će je žvakati. I Gospodin Telac postaje Monsieur de Veau na
isti način; Sas je dok o njemu valja brinuti, a dobiva normansko ime kad
postaje predmetom užitka.
– Tako mi svetoga Dunstana – odgovori Gurth – žalosna je istina to što
govoriš; malo nam je ostalo doli zraka koji udišemo, pa i to kao da nam je
sačuvano uz prilično oklijevanje i jedino stoga da bismo izdržali napore koje
nam tovare na leña. Najbolji i najmasniji dio namijenjen je njihovu stolu;
najljupkije odlazi u njihovu postelju; najbolji i najhrabriji ljudi služe kao
vojnici stranim gospodarima i njihove se kosti bijele po dalekim zemljama, a
malo tko ostaje ovdje tko bi imao moći i volje da zaštiti uboge Sase. Bog
blagoslovio našeg gospodara Cedrica, jer se znao spram njih postaviti; ali u
kraj dolazi Reginald Front-de-Boeuf osobno, pa ćemo uskoro vidjeti koliko
je malo vrijedio sav Cedricov trud. – Drž', drž' – viknu podigavši glas. –
Gic! Gic! Dobar si, Fangs! Sad su sve ispred tebe i dobro ih goniš, momče.
– Gurth – reče luda – znam da misliš da sam budala, inače ne bi tako
nepromišljeno stavljao glavu u moja usta. Jedna riječ Reginaldu Front-de-
Boeufu ili Philipu de Malvoisinu o tome kako si izdajnički govorio o
Normanima dostajala bi da izgubiš posao svinjara i da te objese na neko od
ovih stabala na užas svim zlim jezicima koji govore protiv velikaša.
– Ne bi me valjda izdao, pseto jedno – reče Gurth – nakon što si me
naveo da se toliko izbrbljam?
– Da te izdam! – odgovori luda. – Ne, to bi bio potez mudra čovjeka, a
budala se nije ni upola toliko kadra brinuti o sebi. Ali, psst, tko to dolazi? –
reče osluškujući topot nekoliko konja što je u taj čas dopro do njih.
 – Svejedno tko – odgovori Gurth koji je sada okupio svoje krdo ispred
sebe i uz Fangsovu pomoć, gonio ih jednom od mrklih usjeklina što smo ih
maločas pokušali opisati.
– Ali, ja moram vidjeti tko su ti konjanici – odgovori Wamba. – Možda
dolaze iz Vilinske zemlje s kakvom porukom od kralja Oberona.
– ðavo te odnio! – uzvikne svinjar. – Zar se sad tako govori kad samo
nekoliko milja od nas bjesni strahovita oluja s gromovima i munjama? Slušaj
kako grom tutnji! Još nigda nisam za ljetnih kiša vidio da tako krupne kapi
padaju okomito iz oblaka. Iako nema vjetra, hrastovi jecaju i pucketaju
svojim krupnim granama kao da naviještaju nevrijeme. Ti znaš biti razborit,
kad hoćeš. Poslušaj me barem jedanput, pa poñimo kući prije no što oluja
počne bjesnjeti, jer noć će biti strašna.
Wamba je, čini se, shvatio svu opravdanost tog poziva te se uputi sa
svojim drugom, koji je krenuo na put nakon što je dograbio dugačku toljagu
što je ležala u travi pokraj njega. Taj drugi Eumej kročio je krupnim
koracima niz proplanak, goneći, uz pomoć Fangsa, čopor svojih roktavih
štićenika.

2. Poglavlje

Redovnik ondje bijaše, čovjek ljepotan,

Vrstan jahač, lovu odan;
I odveć muževan da bi opatom bio,
Mnogi mu rasni konj štalu krasio:
A kada jaše, uzda mu se čuje
Gdje uz zvižduk vjetra jasno odjekuje,
Glasno poput zvona crkvenoga zvek
A taj gospodin bijaše ćelije stanar tek.
CHAUCER

Usprkos povremenim opomenama i upozorenjima svoga druga, unatoč

topotu konjanika što se sve više približavao, Wamba nije mogao odoljeti da
ne zastajkuje na putu pod bilo kakvim izgovorom; jednoč bi zastao da ubere
šaku poluzrelih lješnjaka, drugi put bi se osvrtao zaljubljeno gledajući za
nekom seoskom djevojkom koja bi ih mimoišla. Tako ih konjanici doskora
sustigoše na putu.
Bilo ih je deset na broju; dvojica čelnih jahača nadavahu se poput ljudi
visoka položaja, a ostali bijahu njihova pratnja. Nije bilo teško utvrditi
položaj i svojstvo jedne od tih osoba.
Očigledno, bijaše on pripadnikom visoka crkvenog reda; nosio je
6
odjeću cistercitskog6 redovnika, ali od mnogo finije tkanine no što su to
pravila reda dopuštala. Ogrtač i kukuljica bijahu od najboljega flamanskog
sukna te padahu u širokim i skladnim naborima oko njegova pristala iako
ponešto krupna lika. Izražaj mu jednako malo odavaše čovjeka sklona
samoodricanju, kao što mu ruho potvrñivaše da ne prezire sjetovnu raskoš.
Crte lica mogle bi se nazvati dobrima da ispod očnih lukova nije bilo onog
pritajenog epikurejskog blijeska koji prevodi opreznu pohotnost. Inače,
njegov poziv i položaj naučiše ga da lako gospodari svojim licem te je po
volji moglo poprimiti službeni i svečani izražaj, iako je po pirodi nosilo
pečat dobroćudne druželjubivosti. Usprkos samostanskim pravilima,
papskim naredbama i saborskim odlukama, rukavi ovoga dostojanstvenika
bijahu podstavljeni i opšiveni skupocjenim krznom, a ogrtač mu pod grlom
bio sapet zlatnom kopčom, a cijelo ruho, primjereno njegovu redu, bijaše
profinjeno ukrašeno poput ruha neke današnje kvekerske7 ljepotice koja,
zadržavajući obilježja i nošnju svoje sekte u svoj jednostavnosti, ipak
izborom materijala i načinom kroja postiže izgled gizdave privlačnosti kojoj
nije strana taština ovoga svijeta.

Taj uvaženi svećenik jašio je dobro uhranjenu sporokasnu mazgu koje

je oprema bila naročito ukrašena, a uzda, u skladu sa ondanjom modom,
okićena srebrnim praporcima. U njegovu držanju u sedlu nije bilo ništa od
samostanske nespretnosti, već je pokazivao lakoću i eleganciju dobro
uvježbana jahača. Ipak, činilo se da tako skromno prijevozno sredstvo poput
mazge, kako god ona bila pitoma i vična ugodnu i skladnu kasu, služi
uglañenu svećeniku jedino za putovanje drumom. U pratnji koja je jahala za
njim, jedan svjetovni brat vodio je za uzde, njemu za uporabu u drugim
prilikama, jednu od najljepših španjolskih kobila igda uzgojenih u
Andaluziji, kakve su u to doba trgovci uvozili, uz brojne nedaće i opasnosti,
za upotrebu bogatim i uglednim osobama. Sedlo i orma toga prekrasnoga
paradnoga konja bijahu prekriveni dugačkim plaštem što je dopirao gotovo
do zemlje i bio bogato izvezen mitrama, križevima i drugim crkvenim
obilježjima. Drugi svjetovni brat vodio je za uzde tegleću mazgu natovarenu
vjerojatno prtljagom svoga gospodara. Dva redovnika iz njegova reda ali
nižeg položaja, jahala su na začelju smijući se i ćaskajući ne obraćajući
pažnju na ostale članove konjaničke poYorke.
Suputnik crkvenog dostojanstvenika bijaše čovjek koji je prešao
četrdesetu, vitak, snažan, visok i žilav; atletski lik u kojega, izgleda,
dugotrajni napori i stalno vježbanje nisu ništa ostavili od mekšega dijela
ljudskog obličja, te mu je cijelo tijelo bilo svedeno na mišiće, kosti i žile
pretrpjevši dosad na tisuće napora uz očiglednu spremnost na dalje tisuće.
Glava mu je bila pokrivena crvenom kapom opšivenom krznom, kakvu
Francuzi nazivlju mortier, s njezine sličnosti obliku izvrnuta mužara. Lice
mu je stoga bilo posve otkriveno, a izražaj proračunano takav da u stranca
pobudi bojazan ako ne i strah. Nadasve oštre i prirodno izražajne crte lica,
koje je uslijed stalne izloženosti tropskome suncu zadobilo gotovo crnačku
osmaglost, nadavahu se, promatrane u običnim prilikama, kao da drijemaju
nakon što je prohujala oluja; ali ispupčene žile na čelu, spremnost s kojom bi
mu zatitrala gornja usna i zadrhtao mu gusti brk na najmanje uzbuñenje,
jasno ukazivahu da bi oluja mogla iznova nadoći za tili čas. Živahne i
prodorne crne oči pripovijedale su svakim pogledom povijest teškoća koje je
premostio i opasnosti kojima je bio izložen, kao da su izazivale protivljenje
njegovim željama naprosto zbog zadovoljstva da se taj otpor skrši odlučnim
naporom hrabrosti i volje. Dubok ožiljak nad obrvom pojačao je strogost
njegova lica i podarivao mračan izražaj jednome oku koje je istom prilikom
bilo malko povrijeñeno i kojega je vid, iako savršen, bio donekle neusklañen
s drugim okom.
Gornja halja ovog čovjeka nalikovala je oblikom onoj njegova druga;
bijaše to dug redovnički plašt. Ali, kako je bio grimizne boje, bilo je jasno da
ne pripada nijednom od četiriju propisanih crkvenih redova. Na desnom
ramenu plašta bio je križ neobična oblika, načinjen od bijele tkanine. Ogrtač
je pokrivao nešto što se isprve nije činilo suglasnim s njegovim krojem,
naime, pancirnu košulju s istim takvim rukavima i rukavicama, neobično
ispletenim i protkanim te tako tijesno pripijenim uz tijelo poput košulja koje
se danas izrañuju na tkalačkom stanu od mnogo podatnijeg materijala. Pred-
nji dio bedara, koliko se moglo vidjeti izmeñu nabora plašta, bijaše takoñer
pokriven pancirom; koljena i stopala bijahu zaštićena oklopnim ili tankim
čeličnim pločicama vješto meñusobno spojenima, a pancirne dokoljenice,
protežući se od gležnjeva do koljena, dobro su štitile noge, upotpunjujući
tako jahačev zaštitni oklop. O pojasu je nosio dugačak dvosjekli bodež i
bijaše to njegovo jedino napadačko oružje.
Nije jahao na mazgi poput svoga druga, već na snažnome putničkom
konju, kako bi štedio svoga otmjenoga bojnoga konja kojega je konjušar
vodio iza njega potpuno opremljena za bitku, te mu je i glava bila zaštićena
oklopom s kratkim šiljkom koji se isticao na čelu. S jedne strane sedla
visjela je kratka bojna sjekira bogato ukrašena damaskim rezbarijama; s
druge strane bio je konjanikov kalpak s perjanicom i pancirna kukuljica,
zajedno sa dva mača dvoruka s kakvima su se služili vitezovi toga doba.
Drugi štitonoša nosio je uspravno gospodarevo koplje na čijem se vrhu
vijorila malena zastavica ili stijeg na kojemu je bio izvezen križ ista oblika
kao i onaj na njegovu plaštu. Nosio je takoñer i mali trokutasti štit dovoljno
širok pri vrhu da zaštiti grudi, dok se naniže sužavao u šiljak. Bijaše on
pokriven grimiznom tkaninom, pa se nije mogao vidjeti vitezov grb.
Za ovom dvojicom štitonoša jahala su dvojica slugu čija tamna lica,
bijeli turbani i kroj odijela odavahu da su roñeni u nekoj udaljenoj zemlji
Istoka. Sveukupni izgled ovog ratnika i njegove pratnje bijaše neobičan i
stran. Odjeća njegovih štitonoša bijaše veličanstvena; a njegove istočnjačke
sluge nošahu srebrne ogrlice oko vrata i narukvice od iste kovine na
osmaglim rukama i nogama, koje bijahu nage do lakta, odnosno od gležnja
do pola lista. Svila i vez resili su im odjeću i označavali bogatstvo i važnost
njihova gospodara, tvoreći istodobno napadnu suprotnost naspram ratničke
jednostavnosti njegove opreme. Bijahu oni naoružani zakrivljenim sabljama,
s balčacima i remenjem optočenim zlatom, kao i turskim bodežima još
skuplje izrade. Svaki od njih nosio je o jabuci svoga sedla snop sulica
približno četiri stope dugačkih s oštrim čeličnim šiljcima, oružje kojim su se
često služili Saraceni8, a sjećanje na njih još je sačuvano u ratničkoj vježbi
zvanoj džerid koja se još izvodi u istočnim zemljama.

Konji tih slugu bijahu jednako tuñinski kao i njihovi jahači. Bijahu oni
saracenske pasmine, dakle arapskog podrijetla. Njihove fine, vitke noge,
mala putišta, tanane grive i lak poskakujući korak bijahu u značajnoj razlici
naspram teških konja širokih zglobova kojih se pasmina uzgajala u Flandriji
i Normandiji za potrebe tadašnjih ratnika s njihovom cjelokupnom opremom
od lima i žice, te bismo ih, uz bok ovim istočnjačkim trkačima mogli
prispodobiti utjelovljenju sjene i predmeta.
Neobičan izgled te poYorke jahača nije pobudio samo Wambinu
znatiželju već je uzbudio i njegova ne tako nestašna druga. U redovniku je
namah prepoznao glavara opatije Jorvaulx, poznata na milje uokolo kao
ljubitelja lova, gozbi i, ako glasine nisu lagale, ostalih svjetovnih užitaka još
neprimjerenijih njegovim redovničkim zavjetima.
No u to su doba shvaćanja o ponašanju svećenstva, kako svjetovnoga
tako i redovnoga, bila tako široka te je glavar Aymer sačuvao dobar glas u
okolici svoje opatije. Njegov otvoren i vedri značaj te spremnost s kojom je
dijelio oprost od svih svakodnevnih prijestupa učinili su ga omiljenim meñu
visokim plemstvom i nižim vlastelinima, a s ponekima je bio i u rodu s
obzirom da je potjecao od ugledne normanske obitelji. Posebice su gospode
bile sklone blagohotnoj ocjeni navika čovjeka koji se otvoreno prikazivao
obožavaocem njihova spola a raspolagao je tolikim načinima da rasprši
dosadu koja se nadasve lako uvlačila u dvorane i salone drevnoga
feudalnoga dvorca. Opat se prepuštao zadovoljstvima lova s gotovo
neprimjerenim žarom, a znalo se da posjeduje najbolje uvježbane sokolove i
najbrže hrtove u North Ridingu, okolnost koja mu je pribavila naklonost
mlañe vlastele. Sa starijima je pak igrao drugu igru, a po potrebi ju je
izvodio s velikim dostojanstvom. Njegovo poznavanje knjiga, koliko god
bilo površno, dostajalo mu je da ih se dojmi u njihovu neznalaštvu i pribavi
mu ugled učena čovjeka; ništa manja nije bila uvjerenost u njegovu svetost
koja se temeljila na ozbiljnosti njegova držanja i govora te uzvišenu tonu
kojim bi se služio kad bi isticao autoritet crkve i svećenstva. Čak je i običan
svijet, najstroži kritičar ponašanja onih viših na društvenoj ljestvici, imao
razumijevanja za slobodno ponašanje glavara Aymera. Bijaše on velikodu-
šan, a darežljivost, kao što je poznato, prikriva mnoštvo grijeha, i to u smislu
različitom od onoga što ga pripovijeda Sveto pismo. Samostanski prihodi,
kojih je većim dijelom sam raspolagao, omogućavahu mu istodobno da
pokrije vlastite nadasve značajne troškove, kao i da bude darežljiv spram
seljaštvu gdje je često ublažavao nevolje potlačenih. Ako bi se glavar Aymer
neumjereno prepustio lovu, ili se pak dugo zadržao na nekoj gozbi; ako bi ga
vidjeli gdje u praskozorje ulazi na stražnja vrata samostana dok bi se
kriomice vraćao kući s nekog ljubavnog sastanka na kojemu se zadržao
tijekom noćnih sati, ljudi bi tek slijegali ramenima pomirivši se s njegovim
zastranjenjima, podsjećajući se da su brojna njegova braća činila isto a da
nisu raspolagala nikakvim plemenitijim osobinama koje bi ublažavale te
nedostatke. Stoga glavar Aymer i njegov značaj bijahu dobro znani našim
saskim kmetovima, pa mu se nespretno pokloniše a zauzvrat primiše
njegovo "Benedicite, mes fils"9.

Ali neobičan izgled njegova suputnika i njegovih pratilaca privukoše

njihovu pažnju i izazvaše čudjenje, te su jedva bili kadri odgovoriti na
pitanje glavara Jourvaulxa kad ih je taj zapitao za neko mjesto u blizini gdje
bi se mogli skloniti. Toliko bijahu iznenañeni poluredovničkim,
poluratničkim izgledom tamnoputa stranca i neobičnom odjećom i oružjem
njegovih istočnjačkih pratilaca. Vjerojatno su takoñer jezik na kojemu im je
bio upućem blagoslov i tražena obavijest zvučili neugodno ušima saskih
seljaka, iako su zasigurno razumijeli i jedno i drugo.
– Pitao sam vas, djeco – reče glavar povišenim glasom i služeći se
francuskim jezikom, ili mješavinom jezika10 na kojoj su se meñusobno
sporazumijevali Normani i Sasi – ima li u susjedstvu neki dobri čovjek koji
bi za ljubav Božju i iz odanosti prema Majci Crkvi ukazao dvojici
najponiznijih slugu i njihovoj pratnji gostoprimstvo za jednu noć i pružio im
okrepu?

Izgovorio je to tonom osobe svjesne vlastite dostojanstvenosti, što je

snažno odudaralo od skromnih izraza što ih je po vlastitu mišljenju trebalo
upotrijebiti.
"Dvojica najponiznijih slugu Majke Crkve!" ponovi Wamba u sebi, no,
iako lud, potrudio se da se njegova primjedba ne čuje.
"Volio bih vidjeti njezine dvorske upravnike, glavne peharnike i ostale
njene značajnije dvorjane!"
Nakon tog unutarnjeg komentara glavarova govora, Wamba podiže
pogled i odgovori na postavljeno pitanje:
– Ako časni oči vole dobro jelo i meku postelju – reče on – nekoliko
milja jahanja dovest će ih do samostana Brinxworth, gdje će im njihov
značaj osigurati najčasniji prijem. Ako bi pak radije proveli pokajničku noć,
valja im se spustiti niz ovaj divlji proplanak i putem će stići do pustinjakove
kolibe u Copmanhurstu, gdje će ih pobožni isposnik primiti da prenoće i s
njime podijele blagodati njegove molitve.
Glavar odmahnu glavom na oba prijedloga.
– Čestiti prijatelju – reče – ako ti zveket tvojih zvončića nije pomutio
razum, mogao bi znati da Clericus ckricum non decimat11, naime, da crkveni
ljudi ne traže gostoprimstvo jedni od drugih, već se radije obraćaju
svjetovnjacima pružajući im tako mogućnost da služe Bogu odavanjem
počasti i pomoći njegovim najponiznijim službenicima.

– Istina je – odgovori Wamba – da sam ja, tek obični magarac,

počašćen time da nosim zvonca kao i mazga vaša preuzvišenosti; unatoč
tome, smatram da se za milosrñe Majke Crkve i njezinih slugu može reći
isto kao i za svako drugo milosrñe, naime da počinje od svojih najbližih.
– Prekini s drskožću, čovječe – naoružani će jahač, prekidajući njegovo
naklapanje snažnim i strogim glasom – već nam pokaži, ako znaš put do...
Kako je ono bilo ime vašemu vlastelinu glavare Aymer?
– Cedric – odgovori glavar.
– Cedric Saski. Reci mi, dobri čovječe, jesmo li blizu njegova doma i
možeš li nam pokazati put?
– Nije lako naći put – odgovori Gurth prvi put prekinuvši svoju šutnju,
– a Cedricova se obitelj rano povlači na počinak.
– Šuti, momče, ne brbljaj koješta – reče konjanik vojničkog izgleda. –
Lako će oni ustati i udovoljiti željama putnika poput nas, koji se ne klanjaju
da mole gostoprimstvo već imaju pravo da nareñuju.
– Ne znam – Gurth će mudro – da li da pokažem put do kuće moga
gospodara onima koji gostoprimstvo smatraju svojim pravom, dok bi mnogi
drugi to smatrali povlasticom.
– Zar se ti sa mnom sporiš, robe! – reče vojnik, pa podbode konja i
okrene ga preko staze istodobno podignuvši bič što ga je držao u ruci u
namjeri da kazni seljakovu drskost.
Gurth ga pogleda bijesno, osvetoljubivo i srdito te, iako oklijevajući,
položi ruku na držak svog noža. Tada se umiješa glavar Aymer, natjeravši
svoju mazgu izmeñu svoga druga i svinjara kako bi spriječio naumljeno
nasilje.
– Ne, ne, za ime Marije Djevice, brate Briane! Zaboravljaš da više nisi
u Palestini meñu bezbožnim Turcima i nevjernim Sarancenima. Mi, otočani,
ne volimo udarce, izuzev onih što ih zadaje Sveta Crkva koja kažnjava one
koje voli. Pokaži mi, dobri čovječe – obrati se Wambi i poprati svoje riječi
malim srebrnjakom – put do Cedrica Saskoga. Ti ga svakako poznaješ, a
dužnost ti je da uputiš putnike i manje svetačka značaja no što smo mi.
– Zapravo, časni oče, saracensko lice vašega prečasnog suputnika
toliko me ustrašilo da je izvjetrilo iz moje glave put za povratak kući. Nisam
siguran da ću i sam noćas tamo dospjeti.
– Ne govori svašta – reče glavar – ti znaš pokazati put, samo ako hoćeš.
Moj je časni sudrug proveo cijeli život u borbi sa Saracenima za osloboñenje
Svetoga groba. On je iz reda vitezova templara12, za koje si možda čuo.
Napola je redovnik, a napola vojnik.

– Ako je i upola redovnik – uzvrati luda – ne bi smio biti posve

nerazuman spram onih koje sretne na putu, čak i ako se oni odviše ne žure
da mu odgovore na pitanja koja ih se nimalo ne tiču.
– Opraštam ti tu šalu – odgovori opat – pod uvjetom da mi pokažeš put
do Cedricova dvorca.
– Pa, dobro – odgovori Wamba – vaša uzvišenost treba nastaviti put
ovom stazom dok ne stignete do jednog križa kojega još jedan lakat viri
iznad zemlje; zatim krenite stazom nalijevo, jer se kod ukopana križa
susreće više putova, i vjerujem da će vaša uzvišenost dobiti prenoćište prije
no što počne oluja.
Opat zahvali svome mudrom savjetodavcu i konjanička poYorka
podbode konje jašući poput ljudi koji se žele skloniti pod krov prije no što
naiñe oluja.
– Budu li se držali tvoje mudre upute, časni će oci teško noćas stići u
Rothenwood.
– Ne – reče luda cereći se – ali možda će, ako im se posreći, stići u
Sheffield, a to je pravo mjesto za njih. Nisam tako loš šumar da bih psu
pokazao gdje leži srna, ako ne želim da je potjera.
– U pravu si – reče Curth. – Ne bi bilo dobro da Aymer vidi Lady
Rowenu; a još bi gore bilo da se Cedric, a do tog bi lako došlo, upusti u
raspru s tim vojničkim redovnikom. Ali, kao što priliči dobrim slugama,
počujmo i gledajmo ne govoreći ništa.
Vratimo se konjanicima koji su uskoro daleko za sobom ostavili
kmetove i nastavili razgovor na normansko-francuskom jeziku, kakvim su se
uobičajeno služile više klase, izuzev malobrojnih koji su još bili skloni da se
diče svojim saskim podrijetlom.
– Što znači hirovita drskost ovih ljudi? – reče templar cistercitu – i
zašto ste me spriječili da ih kaznim?
– Bogami, brate Briane – uzvrati glavar – koliko je do prvoga, teško bih
obrazložio zašto luda govori u skladu sa svojom ludošću; koliko je do
drugog neotesanca, on pripada onom divljemu, bijesnome tvrdoglavu soju,
od kojih se neke, kao što sam ti već govorio, još može naći meñu potomcima
pobijeñanih Sasa i njihovo je najveće zadovoljstvo da potvrñuju, sa svim
raspoloživim sredstvima, svoje neprijateljstvo naspram osvajača.
– Brzo bih ga ja bičem nagnao na pristojnost – primijeti Brian. –
Priviknut sam na takve tipove. Naši turski zarobljenici toliko su divlji i
tvrdoglavi kako bi samo Odin13 mogao biti. Ali, nakon što bi dva mjeseca
proveli u mojoj kući, pod vodstvom moga nadzornika robova, postali bi
skromni, podložni, uslužni i poštovali bi tuñu volju. Vjere mi, gospodine,
morate se čuvati otrova i noža, jer se oni jednime i drugime nadasve
spremno služe ako im se za to ukaže i najmanja prilika.

– E, da – odgovori glavar Aymer – ali svaka zemlja ima svoje običaje i

navade. Osim toga, da ste išibali ovog mladića, ne bi nas obavijestio o putu
Cedricovoj kući, a ako bismo nekako i sami pronašli put, vaši bi udarci
zacijelo bili razlogom da se zametne svaña izmeñu vas i Cedrica. Upamtite
moje riječi: taj bogati zemljoposjednik je uznosit, silovit, sumnjičav i
razdražljiv; pruža on otpor prema našem plemstvu, pa čak i svojim
susjedima Reginaldu Front-de-Boeufu i Philipu de Malvoisinu, a oni nipošto
nisu djeca s kojom je lako izaći nakraj. Tako se žestoko bori za povlastice
svoga roda i tako je ponosan na svoje neposredno podrijetlo od Herewarda,
glasovitog zagovornika heptarhije, te ga svi zovu Cedricom Saskim;
ponosan je da pripada narodu u kojemu mnogi nastoje sakriti svoje
podrijetlo da ne bi doživjeli sudbinu onih za koje vrijedi izraz vae victis14,
naime da ne bi podnosili teškoće namijenjene poraženima.

– Opate Aymeru – reče templar – vi ste čovjek viteškoga duha, znalac u

nauci o ljepoti i stručan poput trubadura u svemu što se tiče pitanja ljubavi;
no ja očekujem da ta glasovita Rowena bude naročite ljepote koja bi
nadoknadila svo samoodricanje i uzdržljivost kojih mi se valja pridržavati
želim li steći naklonost takva buntovnog prostačine kakav je prema vašem
opisu njezin otac Cedric,
– Cedric nije njezin otac – uzvrati opat – već joj je daleki roñak. Ona je
podrijetlom od plemenitije krvi no što on i pretpostavlja i tek je daleko
rodbinski povezana s njime. Njezin je skrbnik, rekao bih, to postao vlastitim
izborom. Ali svoju štićenicu voli kao da mu je vlastita kći. O njenoj ćete
ljepoti doskora sami moći suditi, a ako čistoća njezina lica i uzvišen pa ipak
blag izraz njezina topla plava oka ne istjera iz vašeg sjećanja crnokose
palestinske djevojke, hurije iz starog Muhamedova raja, neka sam nevjernik
i lažni sin crkve.
– Ako ljepota koju toliko hvalite – reče templar – ne bude prevagnula
na vazi i utvrdi se da mjera ne odgovara, znate li u što smo se kladili?
– U moj zlatni lanac – odgovori glavar – a vi u deset boca vina sa
Hiosa, a one kao da su već sada moje te mi se čini kao da su već u
samostanskim podrumima pod ključem starog podrumara Dennisa.
– Sam ću biti sudac – reče templar – i morat ću sam sebe osuditi na
temelju vlastitog priznanja da od pretposljednjih Duhova nisam vidio ljepše
djevojke. Nije li tako? Opate, vaš je lanac u opasnosti; nosit ću ga o vratu na
turniru Ashby-de-la-Zouche.
– Steknite ga časno – reče glavar – pa ga nosite gdje vas volja.
Vjerujem da ćete mi, kao vitez i svećenik, pružiti iskreni odgovor. A uz to,
brate, poslušajte moj savjet i obuzdajte svoj jezik i budite malo uljudniji no
što ste naviknuli u vladanju svojim nevjernim zarobljenicima i istočnjačkim
robovima. Cedric Saski lako se vrijeña, a ako se uvrijedi, kadar nas je, ne
uvažavajući vaše viteštvo, moju visoku službu ili pak našu zajedničku
svetost, izbaciti iz kuće i poslati da prenoćimo sa ševama, makar bila i
ponoć. Takoñer budite pažljivi kako gledate Rowenu, koju on nadasve
ljubomorno čuva. Uoči li i najmanji znak za uzbunu u vašem pogledu,
propali smo. Pripovijeda se da je jedinca sina prognao iz obitelji, jer je
uputio ljubavni pogled toj ljepotici, koju je, čini se, dopušteno obožavati na
odstojanju, no približiti joj se smije jedino s mislima kakvima pristupamo
oltaru Svete Bogorodice.
– Dosta ste mi rekli – odgovori templar. – Tijekom jedne noći ophodit
ću se s dovoljno uzdržljivosti i ponašati se čedno poput djevojčeta. A koliko
je do straha da nas na silu istjeraju, mene i moje štitonoše Hameta i
Abdulaha; nećemo otrpjeti takvu sramotu. Ne sumnjajte da nećemo biti
dovoljno snažni da si osiguramo prenoćište.
– Ne smijemo dopustiti da do toga doñe – reče Brian – ali evo ludina
utonula križa, a noć je tako tamna te jedva razabiremo put kojim nam se
valja uputiti. Mislim da nam je rekao da skrenemo ulijevo.
– Udesno – reče Brian – koliko me pamćenje služi.
– Ulijevo, zasigurno ulijevo; sjećam se kako je pokazao svojim
drvenim mačem.
– Da, ali mač je držao u lijevoj ruci i pokazivao njime preko svoga
tijela – uzvrati templar.
Kao što je uobičajeno u takvim slučajevima, svaki je ustrajno ostajao
pri svome mišljenju. Obratiše se stoga pratnji, ali oni nisu bili dovoljno blizu
da čuju Wambina uputstva. Najposlije Brian ugleda nešto što mu je isprve
promaklo u sumraku. – U podnožju križa netko spava ili leži mrtav. Hugo,
prodrmaj ga krajem svoga koplja.
Još to nije bilo ni učinjeno, a prilika ustane i uzviknu na pravilnom
francuskome: – Tko god bio, neprilično je da me ometaš u razmišljanju.
– Samo smo željeli da vas upitamo – reče glavar – gdje je put za
Rothenwood, prebivalište Cedrica Saskoga.
– I ja sam se tamo uputio – uzvrati stranac. – I, kad bih imao konja,
mogao bih vam biti vodičem, jer put je pomalo zamršen iako meni savršeno
poznat.
Brian naredi jednome od svojih pratilaca da uzjaši njegova osobnoga
konja a da svoga prepusti strancu koji će im poslužiti kao vodič.
Vodič se uputi u smjeru obratnome od onoga koji im je naznačio
Wamba u želji da ih obmane. Staza je doskora vodila dublje u šumu i
prelazila preko nekoliko potoka kojima je prilaz bio otežan zbog močvarna
tla; no činilo se da stranac nagonski bira najbolji put i najsigurnija mjesta za
prijelaz te je s velikim oprezom i pomnjom sigurno preveo grupu na širi put
od svih koje su dotad vidjeli. Pokazujući na prostranu, nisku nepravilnu
zgradu na gornjem kraju puta, obrati se opatu:
– Eto Rotherwooda, prebivališta Cedrica Saskoga. Bijaše to radosna
vijest za Aymera, koji nije bio najboljih živaca i bio se toliko uznemirio i
zabrinuo dok su prolazili kroz opasne močvare te mu nije palo napamet da
strancu postavi kakvo pitanje. Ali kako se sada oćutio lagodnim i nadomak
zaklonu, probudila mu se radoznalost te upita vodiča tko je i odakle je.
– Hodočasnik koji se upravo vratio iz Svete Zemlje – glasio je odgovor.
– Bolje biste učinili da ste tamo ostali i borili se za osloboñenje Svetoga
groba – pridometnu templar.
– Točno, prečasni gospodine viteže – uzvrati hodočasnik kojemu je
templarov izgled bio savršeno poznat. – Ali kad se i one koji su se zakleli da
će osloboditi Sveti grob vidi gdje putuju na takvoj udaljenosti od zemlje za
koju ih vežu dužnosti, doista se ne treba čuditi miroljubivu seljaku poput
mene koji je odbio da izvršava zadatak što su ga oni napustili.
Templar se naumi ljutito odgovoriti, ali ga prekine opat, izrazivši svoje
čuñenje da njihov vodič, nakon toliko duga odsustva, tako savršeno poznaje
šumske prolaze.
– Roñen sam u ovom kraju – uzvrati vodič, i dok je to izgovarao, već su
stajali ispred Cedricove kuće. Bila je to duga, nepravilna zgrada koja se
sastojala od nekoliko unutarnjih dvorišta ili ograñenih prostora, zauzimajući
veliki komad zemlje i koja se, iako je svojom veličinom naviještala da su
njezini stanovnici bogataši, posve razlikovala od visokih grañevina s kulama
i tornjevima kakve je nastavalo normansko plemstvo i kakve su se uvriježile
kao općeprihvaćeni arhitektonski stil diljem Engleske.
Rotherwood meñutim nije bio bez obrane. Nijedna nastamba nije u ta
nemirna vremena mogla biti bez nje a da ne bude izložena opasnosti od
pljačke i paljenja prije no što svane dan. Duboki opkop ili jarak opasivao je
zdanje u kojega se ulijevala voda iz obližnje rječice. Dvostruka ograda ili
palisada načinjena od šiljata kolja izrañena iz drveta obližnje šume, štitila je
vanjsku i unutarnju obalu opkopa. Na zapadnoj strani nalazio se otvor za
ulaz kroz izvanjsku ogradu koji je pak, preko pokretnoga mosta, bio povezan
s istim otvorom na unutarnjoj utvrdi. Preduzete su i neke mjere opreza radi
osiguranja tih ulaza. Izbočine u zidovima mogle su u slučaju potrebe
poslužiti strijelcima i praćkarima da osiguraju bočnu obranu.
Ispred ulaza, templar snažno duhnu u rog, jer kiša što je odavno
prijetila stala je sada liti kao iz kabla.

3. Poglavlje
 A tad (o jada!) s puste obale što sluša
Huk njemačkog mora, mlad i snažan,
Plavokos i modrook stiže Sas,
THOMSON, Sloboda

U dvorani koje je visina bila u značajnu nerazmjeru naspram pretjerane

dužine i širine, nalazio se dugačak hrastov stol, izrañen od grubo tesanih i
posve neuglačanih dasaka. Stol bijaše postavljen za večernji obrok Cedrica
Saskoga. Krov je bio sagrañen od greda i rožnika te prostoriju ništa nije
dijelilo od neba, doli daske i trstika. Na svakom kraju dvorane nalazilo se po
jedno veliko ognjište kojih je dimnjak bio tako nevješto sagrañen te je barem
toliko dima dopiralo u dvoranu koliko ga je prolazilo i kroz dimnjake.
Stalni dim uglačao je grede i daske niske dvorane obloživši ih crnim
lakom čañe. Na prostranim zidovima dvorane visjelo je oružje za borbu i za
lov, a u svakom uglu bila su dvokrilna vrata koja su vodila u druge prostorije
prostrana zdanja.
I ostali dijelovi kuće posjedovahu grubu jednostavnost saskog razdoblja
koju je Cedric s ponosom održavao. Pod je bio od zemlje pomiješane s
vapnom nabijenim u tvrdu smjesu kakva se često upotrebljava za podove
modernih žitnica. Približno jedna četvrtina poda dvorane bila je uzdignuta za
jednu stepenicu i taj su povišeni prostor zauzimali samo glavni članovi obi-
telji i ugledniji posjetioci. Za njih je ukoso preko uzvišenja bio postavljen
stol bogato ukrašen grimiznim stolnjakom, a od njegove sredine sterao se
sve do kraja dvorane duži i niži stol za kojim su se hranile sluge i niže
osoblje. Cjelina je nalikovala obliku slova T, a neke od tih starih stolova,
rasporeñene na slični način, može se i danas vidjeti u koledžima Oxsforda ili
Cambridgea. Masivne stolice i sjedala izrañena u duborezu bijahu smješteni
na uzvišenju. Preko tih stolica i ponad uzvišena stola bijaše razapeto nebo od
tkanine koje je trebalo donekle zaštiti uzvanike, koji bi zauzimali ta počasna
mjesta, od nevremena i nadasve od kiše koja bi mjestimice prokapavala kroz
loše sagrañeni svod.
Zidovi gornjeg dijela dvorane, dokud se pružalo uzdignuto podnožje,
bijahu prekriveni zastorima i zavjesama, a na podu je bio sag, sve ukrašeno
nekim šarama ili vezom u sjajnim i prilično kričavim bojama. Iznad nižega
stola, krov, kao što smo kazali, nije bio ničime zastrt, grubo ožbukani zidovi
bili su goli a zemljani pod nije bio prekriven; na stolu nije bilo stoljnjaka, a
grube masivne klupe nadomještale su stolice.
U srednjem dijelu gornjega stola bile su dvije povišene stolice za
gospodara i gospodaricu kuće koji su nadgledali odvijanje obroka i odatle im
počasna saska titula "djelitelji kruha".
Uza svaku od tih stolica nalazila se klupica za noge, neobično
izrezbarena i ukrašena umecima od slonovače, znak dostojanstva koji je
pripadao samo njima. Na jednom od tih sjedala upravo je sjedio Cedric
Saski. Iako je po položaju bio tan15, ili franklin16, kako su ga Normani
nazivali, zbog kašnjenja svoga večernjeg obroka pokazivao je takvo
razdražljivo nestrpljenje kakvo bi se priličilo gradskom vijećniku, starih ili
modernih vremena.

Činilo se, doista, po ponašanju tog vlasnika, da je otvorena, nagla i

raspaljiva značaja. Bio je srednjega rasta, ali širokih ramena, dugih ruku
snažne grañe, poput osobe kadre da podnese napore u bici ili u lovu; lice mu
bijaše široko, krupnih plavih očiju, otvorenih i iskrenih crta lica, lijepih zubi
i skladno oblikovane glave, što je sve izražavalo dobroćudnost ljudi nagle i
raspaljive prirode. Uznositost i kivnost zračili su iz njegova pogleda, jer je
život proveo braneći prava koja stalno bijahu ugrožavana; a okolnosti
njegova položaja bijahu takva te je neprestance bio budan, spreman i
odlučan. Duga plava kosa bijaše mu pravilno razdijeljena na tjemenu i ponad
čela padajući na obje strane do ramena; tek mjestimice bijaše prosijeda, iako
je Cedric bio na pragu šezdesete.
Bio je odjeven u halju tamnozelene boje, opšivenu oko vrata i rukava
nekom vrstom krzna nešto manje vrijednim od hermelina, a bilo je, vjeruje
se, od mrke vjeverice. Ta je dolama visjela raskopčana preko tijesno
pripijenoga grimiznoga donjeg prsluka; nosio je hlače iste boje, ali one su
sezale samo do donjeg dijela bedra ostavljajući gola koljena. Na nogama je
nosio sandale istog oblika kao i seljaci, ali od boljeg materijala i sprijeda
učvršćene zlatnim kopčama. Imao je zlatne kolutove na rukama i široku
ogrlicu od istoga dragocjenog materijala oko vrata. Oko pasa nosio je bogato
ukrašen opasač o koji je bio zadjenut dvosjekli mač oštra šiljka namješten
gotovo okomito na bok. Na naslonu njegova sjedišta visio je grimizni vuneni
ogrtač podstavljen krznom i bogato izvezena kapa od istog materijala kao
dopuna odjeći bogata zemljoposjednika kad bi izlazio iz kuće. Uz naslon
njegove stolice stajalo je lovačko koplje, široka i sjajna čelična vrha koje mu
je u šetnji služilo kao štap ili kao oružje, već prema slučaju.
Nekoliko slugu, kojih je odjeća bila vrlo raznovrsna, od odijela
raskošnih poput onoga njihova gospodara do gruba i jednostavna ruha kakvo
smo vidjeli u Gurtha svinjara, vrebali su pogled i čekali na zapovijedi
saskoga dostojanstvenika. Dvojica ili trojica poslužitelja višega reda stajali
su iza svoga gospodara na uzvišenu podu, dok su ostali bili u nižem dijelu
dvorane. Bijaše tu i pratilaca druge vrste: dva-tri velika čuvara hrta, kakvi su
se u to doba upotrebljavali pri lovu na vukove i jelene, potom nekoliko
lovačkih pasa krupne koščate sorte, s debelim vratovima, krupnim glavama i
dugim ušima, kao i jedan ili dva manja psa koje danas nazivljemo terijerima;
nestrpljivo su čekali početak večere, ali su, sa svojoj rasi svojstvenim dobrim
prepoznavanjem izražaja lica, izbjegavali da naruše zlovoljnu tišinu svoga
gospodara, strijepeći zacijelo i od maloga bijalog štapa koji je ležao kraj
Cedricova poslužavnika za jelo, pomoću kojega bi on spriječio da mu se
njegovi četveronožni podanici suviše približe. Tek je jedan sivkasti stari
vučjak uživao slobodu dopuštenu ljubimcu, te je sjedio tik uz počasnu
stolicu povremeno se usuñujući da svrati pažnju na sebe stavivši svoju
veliku kudravu glavu na krilo svoga gospodara ili gurnuvši mu u ruku svoju
njušku. Pa i on je bio odbijen strogom naredbom: – Dolje, Balder, dolje!
Nisam raspoložen za igru.
Doista, Cedric, kao što smo primijetili, nije bio dobro raspoložen.
Gospa Rowena, koja je bila odsutna jer je prisustvovala večernjoj misi u
nekoj udaljenoj crkvi, upravo se bila vratila te se presvlačila jer joj je haljina
bila pokisla. Još nije bilo glasa o Gurthu i njegovu čoporu svinja, koji je već
dugo trebao dotjerati iz šume. Doba je bilo toliko nesigurno te je bilo
moguće da kasni zbog kakva napada odmetnika kojima je obilovala susjedna
šuma, ili pak uslijed nasilja kakva susjednog baruna kojega bi svijest o
vlastitoj snazi istodobno navela da previdi pravo vlasništva. Stvar je bila
ozbiljna, jer se značajni dio domaćeg blagostanja saskih posjednika sastojao
od velikih krda svinja, naročito u šumovitim predjelima, gdje su te životinje
lako nalazile hranu.
Pored ovih briga, saskome je tanu nedostajalo prisustvo njegova
omiljenog klauna Wambe kojega su šale, kakve su već bile, služile poput
neke vrste začina njegovoj večeri uz dobrane gutljaje piva ili vina kojima bi
ih on obično popraćao. Uza sve to, Cedric od podneva nije ništa jeo i
uobičajeno vrijeme za njegovu večeru davno je prošlo – što je bio poznat
razlog razdražljivosti seoskih plemića u stara i u moderna vremena. Svoje
nezadovoljstvo izražavao je isprekidanim rečenicama, koje je dijelom
mrmljao sebi u bradu, a dijelom ih upućivao slugama koje stajaše uokolo, a
posebice su bile upućene peharniku, koji bi mu povremeno kao sredstvo za
umirenje, pružao srebrni pehar napunjen vinom.
– A što je s gospom Rowenom?
– Upravo namješta pokrivalo za glavu – odgovori neka dYorkinja
toliko slobodna kao što i danas omiljena gospodaričina sobarica uobičava
odgovarati domaćinu. – Ne želite valjda da sjedi za stolom u svojoj kapuljači
i ogrtaču, a u cijeloj grofoviji nema gospoñe koja se brže sprema od moje
gospodarice.
Taj neoborivi razlog proizveo je neku vrstu suglasnoga – Hm! – od
strane Sasa koji potom dodade: – Želio bih da u svojoj pobožnosti idući put
izabere povoljnije vrijeme kada bude posjećivala Crkvu svetog Ivana. Ali,
do sto ñavola – nastavi okrećući se peharniku i dižući glas kao da je sretan
što je pronašao jedan kanal u koji će slobodno i nenadzirano izliti svoj bijes
– što je, do sto ñavola, zadržalo Gurtha tako dugo? Bojim se da ćemo čuti
loše vijesti o čoporu. Dosad se pokazao kao vjeran i pošten momak i bio sam
mu namijenio nešto bolje; možda bih ga čak bio uzeo za svog tjelohranitelja.
Peharnik Oswald skromno pripomenu kako je "tek" jedan sat prošao od
17
"večernjeg zvona"17, ali to je bila loše izabrana isprika, jer se odnosila na
predmet koji je teško padao saskome uhu.

– Vrag odnio večernje zvono – viknu Cedric – i tiranskoga skota koji

ga je izmislio, kao i bešćutna roba koji ga na saskom jeziku spominje
saskom uhu. Večernje zvono! – dodade zastajkujući. – Ah, večernje zvono
koje čestite ljude sili da ugase svjetlost kako bi lopovi i razbojnici mogli u
tmini obavljati svoja zlodjela! Oh, večernje zvono! Reginald Front-de-Boeuf
i Philip de Malvoisin znaju dobro čemu služi večernje zvono, kao i Vilim
Bastard ili svaki drugi normanski pustolov koji se tukao kod Hastingsa. Još
ću jednoga dana čuti kako mi je imovina raznesena kako bi se spasilo od
smrti izgladnjele razbojnike koji su se kadri održati na životu jedino
pljačkom i razbojništvom. Moj vjerni sluga je ubijen a moja dobra
opljačkana. A Wamba, gdje je Wamba? Nije li netko rekao da je pošao s
Gurthom?
Oswald odgovori potvrdno.
– Ah, sve ljepše i ljepše! I njega su oteli, sasku ludu, da bi služila
normanskom gospodaru. Lude smo svi mi što im služimo i prikladniji smo
za njihov podsmijeh i porugu negoli da smo se rodili s pola pameti. Ali, ja ću
se osvetiti – dodao je, ustajući nestrpljivo sa stolice, bijesan zbog nanesene
mu tobožnje nepravde, te se uhvati za svoje koplje: – Tužit ću ih makar išao
i do Velikog vijeća. Imam prijatelja, sljedbenika. Jednog po imenu Normana
zvat ću na dvoboj. Neka doñe u svojoj pancirnoj košulji i oklopu opremljen
svime što kukavicu može ohrabriti. Proburazio sam ja svojim kopljem i jače
oklope no što su ti njihovi ratnički štitovi! Možda misle da sam prestar? Ali,
iako sam star i bez djece, osjetit će oni da u Cedricovim žilama teče
Herewardova krv... O, Wilfrede, Wilfrede! – nastavi malo tiše – da si bio
kadar svladati svoju nerazumnu strast, tvoj otac ne bi u svojim godinama bio
ostavljen poput usamljena hrasta što pruža svoje slomljene i nezaštićene
grane protiv bijesnog fijuka oluje!
Ta misao kao da preobrazi njegovu razdražljivost u čemer. Odloživši
koplje, ponovno sjedne, obori pogled te se činilo da je utonuo u turobna
premišljanja.
Cedrica naglo prenu iz razmišljanja duhanje roga na koje odgovori
glasno zavijanje i lavež svih pasa u dvorani te još njih dvadesetak, tridesetak
po ostalim dijelovima zgrade. Valjalo se dobrano poslužiti bijelom palicom,
a i sluge su se prilično zauzele da bi se stišala ta pseća galama.
– K vratima, momci! – užurbano će Cedric, čim je dreka toliko jenjala
da su sluge mogle čuti njegov glas. – Pogledajte, kakve nam glasove donosi
taj rog; objavljuje li kakvu pljačku ili nasilje na mojoj zemlji?
Vrativši se za manje od tri minute, tjelohranitelj obznani "da glavar
Aymer od Jourvaulxa i dobri vitez Brian de Bois-Guilbert, zapovjednik
časnog reda vitezova templara, zajedno s malom pratnjom, mole go-
stoprimstvo i prenoćište za jednu noć, jer putuju na turnir koji će se za tri
dana održati nedaleko od Ashby-de-la-Zouchea."
– Aymer, glavar Aymer?! Brian de Bois-Guilbert! – promrlja Cedric. –
Obojica Normani! Ali bili Normani ili Sasi, gostoljublje Rotherwooda ne
smije doći u pitanje; dobrodošli su kad su već odlučili da se zaustave; no još
bi bolje bilo da su odjahali dalje svojim putem. Ali, ne bih otrpio da
prigovaraju zbog večere i noćenja; barem dok su gosti, Normani moraju
zatomiti svoju drskost. Idi, Hundeberte – reče dvorskom upravitelju koji je
stajao iza njega i držao bijelu palicu – uzmi šest slugu i uvedi strance u
gostinjske sobe. Pobrini se za njihove konje i mazge, zapovjedi da se i za
njihovu pratnju valjano pobrinu. Neka se presvuku ako to zatraže, naložite
im vatru, dajte im vode da se operu, donesite im vina i piva; a kuhari neka na
brzinu spreme obilniju večeru; i neka se jelo iznese na stol kad stranci budu
spremni da ga s nama podijele. Poruči im, Hundeberte, da bi im Cedric
osobno poželio dobrodošlicu, ali ga veže zakletva da nikada neće učiniti više
od tri koraka s povišenja u svojoj dvorani da bi pozdravio ikoga tko nije od
saske kraljevske krvi. Idi sad! Pripazi da s njima pažljivo postupaju. Ne daj
im da u svojoj uznositosti reknu kako je saska prostačina istodobno pružila
dokaza o svome siromaštvu i škrtosti.
Upravitelj poñe s nekoliko slugu da izvrši gospodareve zapovijedi.
– Glavar Aymer! – ponovi Cedric, gledajući Oswalda. – To je brat, ako
se ne varam, Gilesa se Mauleverera, sadašnjega gospodara Middlehama?
Oswald mu s poštovanjem potvrdno kimne.
– Njegov je brat zasjeo na stolici i samozvano prisvaja baštinu bolje
loze, loze Ulfgara od Middlehama. Ali koji normanski velikaš ne čini to
isto? Ovaj je glavar, kažu, razuzdan i veseo pop kojemu je draži vinski pehar
i lovački rog nego crkveno zvono i sveta knjiga. Dobro, neka doñe, bit će
dobrodošao. Kako je ono bilo ime templaru?
– Brian de Bois-Guilbert.
– Bois-Guilbert! – reče Cedric nastavljajući odsutno i polusvadljivo
kako se naviknuo obraćati okružen slugama, glasom koji je prije bio glas
čovjeka što razgovara sam sa sobom a ne obraća se ljudima oko sebe. – Bois
Guilbert! To se ime nadaleko pročulo po dobru i po zlu. Navodno je hrabar
poput najsrčanijeg viteza svoga reda, ali ga nagrñuju njihovi uobičajeni
poroci: uznositost, bahatost, okrutnost i pohota; čovjek okorjela srca koji se
ne plaši ničega na zemlji ni na nebu. Tako govore oni malobrojni ratnici što
su se vratili iz Palestine. Pa ipak, radi se tek o jednoj noći; neka i on bude
dobrodošao. Oswalde, otvori najstariju bačvu vina; posluži najbolju
medovinu, iznesi najkrepkije pivo, najslasniji morat18, najpjenušaviju
jabukovaču i najmirisnije pigmente19 na stol; napuni ponajveće rogove:
templari i opati vole dobro vino i dobru mjeru. Elgitha, javi svojoj gospi
Roweni da je večeras ne očekujemo u dvorani, osim ako to sama ne poželi.
 – Ali ona će to zasigurno sama poželjeti – odgovori Elgitha veoma
spremno – jer uvijek rado sluša najnovije vijesti iz Palestine.
Cedric prostrijeli drsku djevojku pogledom žestoka ukora; ali Rowena i
sve što njoj pripada bijahu povlašteni i sigurni pred njegovim gnjevom.
– Ušuti, djevojko – uzvratio je tek. – Jezik ti je brži od obazrivosti.
Prenesi moju poruku gospodarici, pa neka čini što je volja. Ovdje, barem,
ona, koja vuče podrijetlo od Alfreda, još vlada kao princeza.
Elgitha napusti prostoriju.
– Palestina! – ponovi Sas. – Palestina! Kolike se uši naćule da čuju
priče što ih raspusni križari i dvolični hodočasnici donose iz te sudbonosne
zemlje! I ja bih to mogao pitati... i ja bih mogao tragati... ustreptala srca
slušati bajke što ih lukavi pustolovi izmišljaju da bi od nas izmamili
gostoljublje. Ali ne, sin koji mi je otkazao poslušnost nije više moj sin; i
neću o njegovoj sudbini brinuti više nego o onoj najgoreg ološa, meñu mili-
junima ljudi što su igda križem obilježili rame, pohitali u bezakonje i
krvoproliće, nazvavši sve to izvršavanjem volje Božje.
Namršti se i na tren uperi pogled u tle; kad je podigao glavu, u dnu
dvorane širom se rastvoriše dvokrilna vrata te predvoñeni upraviteljem dvora
koji nosaše svoju palicu, u pratnji četvorice slugu s upaljenim buktinjama u
ruci, večernji gosti uñoše u dvoranu.

4. Poglavlje

Tad ovnove krupne i tuste koljahu koze

I svinje koljahu tovne i krave pristigle s paše
Pa ispeku drob i svima ga razdijele, a smiješaju
Vino u vrčevima...
Tad mudro misleć Odiseja posjedne,
Uz prag kameni u dvorani suroj, gruboj
Malen mu primakne stol i stolicu prostu...
Odiseja, XX pjevanje

Opat Aymer iskoristio je pruženu mu priliku da svoje jahaće odijelo

zamijeni drugim od još skupljeg materijala, preko kojega je prebacio
neobično izvezeni plašt. Osim golemoga zlatnog pečatnjaka, koji je obilje-
žavao njegovo svećeničko dostojanstvo, prsti su mu, u suprotnosti s
crkvenim pravilima, bili puni dragoga kamenja; sandale mu bile od najfinije
kože koja se uvozila iz Španjolske; brada potkresana na najkraće što je
dopuštao njegov red, a obrijanu tonzuru pokrivala je grimizna bogato
izvezena kapa.
 Izgled viteza templara takoñer se izmijenio; premda je njegovo odijelo
bilo urešeno s manje pomnje, bijaše ono jednako bogato, dok se izražajem
snažnije doimao od svog suputnika. Pancir je zamijenio dolamom od
tamnocrvene svile s krznenom podstavom, a preko nje je padao dugačak
plašt u snježnobijelim širokim naborima. Osmerokraki križ njegova reda od
crnog baršuna počivao mu je na ramenu. Visoka mu kapa nije više pokrivala
čelo već je na nj padala tek kratka i gusto kovrčava kosa, crna poput
gavranove, u skladu s njegovom neobično tamnom puti. Teško da je išta bilo
dostojanstvenije od njegova hoda i držanja, jedino što je sve prožimala
prenaglašena bahatost, koja se lako stječe kad netko uživa bespogovornu
vlast.
Tu dvojicu dostojanstvenika slijedili su njihovi pratioci, te na
primjernoj udaljenosti njihov vodič, na kojem se isticala tek uobičajena
hodočasnička crnina. Ogrtač ili plašt od grube mrke tkanine pokrivao mu je
cijelo tijelo. Po obliku je nalikovao plaštu današnjih husara, jer je imao
slične okrajke za pokrivanje ruku, a nazivao se slavenkom. Na bosim je
nogama imao grube sandale, vezane remenjem; široki šešir na čijem su rubu
bile prišivene školjke, te dugačak štap sa željeznim šiljkom kojemu je uz
gornji kraj bila pričvršćena palmina grančica, upotpunjavali su
hodočasnikovu opremu. Skromno je stupao za posljednjim čovjekom iz
pratnje i primijetivši da na donjem stolu jedva ima mjesta za Cedricove
ukućane i pratioce gostiju, povukao se do klupice pokraj jednog od velikih
ognjišta, te se činio zauzet sušenjem odjeće dok netko ne ustane i ustupi mu
mjesto za stolom, ili dok mu poslužitelj ne donese okrepu do mjesta koje je
izabrao po strani.
Cedric ustane da dočeka goste i s izrazom dostojanstvene
gostoljubivosti siñe s uzvišenja, uputi se tri koraka prema njima, a potom
pričeka da mu pristupe.
– Žao mi je, velečasni glavaru – reče – što me zavjet obvezuje da ne
koračam dalje po tlu mojih predaka, makar primao goste poput vas i ovog
srčanog viteza svetoga hrama. Ali moj vam je poslužitelj objasnio razlog
ovoj prividnoj neuljudnosti. Takoñer vas molim da mi oprostite što s vama
govorim na svome materinskom jeziku i što od vas očekujem da mi na
njemu odgovarate, koliko vam znanje dopušta; ako to ne možete, dovoljno
razumijem normanski da bih slijedio vaše misli.
– Zavjeti se moraju ispunjavati – reče opat – vrijedni vlasteline ili,
dopustite mi reći, vrijedni tane, iako je taj naslov zastario. Zavjeti su čvorovi
koji nas povezuju s nebesima; to su konopi koji vežu žrtvu uz oltar; i stoga,
kao što rekoh, valja ih ispunjavati i poštovati, osim ako sveta Majka Crkva
drukčije ne propiše. A koliko je do jezika, rado govorim na jeziku na kojem
je govorila moja poštovana baka Hilda od Middlehama, koja je nedavno
umrla, ako smijemo tako reći, u miomirisu svetosti glasovite istoimene
blažene svetice Hilde od Whitbya – Bog bio milostiv njezinoj duši!
 Kad je glavar završio s onime što je držao pomirljivom uvodnom
besjedom, njegov suputnik pridoda kratko i naglašeno:
– Uvijek govorim francuski, jezikom kralja Rikarda i njegovih plemića:
ali razumijem dovoljno engleskoga da bih se mogao sporazumijevati s
domorocima.
Cedric dobaci govorniku nagao i nestrpljiv pogled što bi u njega gotovo
uvijek izazvala poredba izmeñu dvaju protivničkih naroda. Ali, prisjetivši se
dužnosti gostoljublja, zatomi vanjske znakove srdžbe i mahnu rukom, nudeći
goste da zauzmu dva mjesta, malo niže od njegova ali odmah kraj njega, te
zapovijedi da se iznese večera.
Dok su poslužitelji hitali da izvrše Cedricove zapovijedi, on ugleda
svinjara Gurtha, koji je u tom trenutku s drugom Wambom ulazio u dvoranu.
– Pošaljite mi te skitnice ovamo – reče Sas nestrpljivo. A kad krivci
priñoše uzvišenju, nastavi: – Pa dobro, nitkovi, gdje ste se do tako kasnih
sati skitali? Jesi li dotjerao kući svoje krdo, sinko Gurthe, ili si ga prepustio
pljačkašima i lupežima?
– Krdo je na sigurnome, ako vam je po volji – uzvrati Gurth.
– Ali nije mi po volji, lupežu – reče Cedric – da dva sata strahujem dok
sjedim ovdje i smišljam osvetu susjedima zbog zla koje mi nisu nanijeli.
Kažem ti, okovima i zatvorom kaznit ću idući takav prijestup.
Znajući razdražljivu ćud svoga gospodara, Gurth se nije pokušao
opravdati; ali, luda je smjela računati s Cedricovom popustljivošću,
zahvaljujući svojim povlasticama lakrdijaša, pa uzvrati za obojcu:
– Istini za volju, striče Cedrice, večeras niste ni mudri ni razboriti.
– Pripazi, gospodine – njegov će gospodar – završit ćeš u stražarskoj
kućici i ondje naučiti što je red, budeš li toliko iskorištavao slobodu za svoje
ludosti.
– Neka mi najprije vaša mudrost kaže – reče Wamba – je li pravedno i
razborito kazniti jednu osobu zbog pogreške druge?
– Razumije se da nije, ludo – odgovori Cedric,
– Zašto biste onda bacili u lance Gurtha, striče, zbog grijeha što ih je
počinio njegov pas Fangs? Zakleo bih se da nismo izgubili ni minute na
putu, čim smo okupili krdo, a to Fangsu nije uspjelo sve dok nismo čuli
večernje zvono.
– Onda objesi Fangsa – reče Cedric, naglo se okrećući prema Gurthu –
ako je krivnja na njemu, a ti potraži drugog psa.
– Uz dopuštenje, striče – reče lakrdijaš – i tu bi vaga pravde bila
donekle nakrivljena, jer nije Fangs kriv što je osakaćen pa nije mogao
okupiti krdo, već je krivnja na onima koji su mu odsjekli prednje pandže, a
da su tog jadnika pitali, zasigurno se s time ne bi složio.
– A tko se usudio osakatiti životinju koja pripada mojem kmetu? – reče
Sas, kipteći od gnjeva.
– Bogme, to je djelo starog Huberta – reče Wamba – lovočuvara
gospodina Philipa de Malvoisina. Iznenadio je Fangsa dok je jurio šumom i
rekao da je gonio jelena, a to se protivi zapovijedi njegova gospodara koji je
poglavar toga kraja.
– ðavao da nosi Malvoisina – odgovori Sas – i njegova lovočuvara!
Naučit ću ih da je šuma slobodna u skladu s Poveljom o šumama. Ali dosta o
tome. Hajde, momče, poñi na svoje mjesto. A ti, Gurth, uzmi drugog psa; pa
ako lovočuvar samo dirne psa, učinit ću od njega lošeg strijelca; stigao me
glas kukavice ako mu ne odsječem kažiprst desne ruke, pa više neće natezati
luk. Molim, oprostite mi, cijenjeni gosti, ali okružuju me susjedi koji se
mogu usporediti s vašim nevjernicima, gospodine viteže, u Svetoj Zemlji.
No, skromni obrok je već pred vama; jedite, i neka dobrodošlica nadoknadi
manjkavosti jela.
Meñutim, posluženoj gozbi nije trebalo domaćinovih isprika. Svinjsko
meso, prireñeno na nekoliko načina, pojavilo se na nižem dijelu stola; na
višemu bijaše obilje mesa od peradi, srnetine, jaretine i zečevine, te raličitih
riba, zajedno s golemim komadima kruha, kolača i svakojakih slatkiša od
voća i meda. Manje vrste divljih ptica, kojih bijaše u obilju, nisu se iznosile
na tanjurima nego su stizale nabodene na drvenim štapićima; paževi i
poslužitelji raznosili su ih od gosta do gosta koji su odsijecali komade po
volji. Kraj svake ugledne osobe stajao je srebrni pehar, a na nižem stolu bili
su veliki rogovi za piće.
Kad je večera trebala početi, kućni upravitelj naglo podigne palicu i
glasno reče:
– Stanite! Mjesta za gospu Rowenu.
U to se otvoriše bočna vrata na gornjem kraju dvorane iza gozbenog
stola, i Rowena, u pratnji četiriju djevojaka, uñe u prostoriju. Iako zatečen i
možda donekle nezadovoljan time što se njegova štićenica javno pokazala u
ovoj prigodi, Cedric joj pohita u susret i dostojanstveno je dovede do
povišenog sjedala sebi sdesna koje pripada gospodarici kuće.
Svi su ustali da je pozdrave; odgovorivši na njihovu ljubaznost nijemim
pokretom u znak pozdrava, ona ljupko krene naprijed da zauzme mjesto.
Prije no što je sjela, templar šapnu glavaru:
– Neću nositi vaš lanac na turniru. Ciparsko je vino vaše.
– Nisam li vam rekao? – odgovori glavar. – Ali stišajte zanesenost,
vlastelin vas promatra.
Ne hajući za upozorenje i naviknut da slijedi porive vlastitih želja,
Brian de Bois-Guilbert uporno se zagleda u sasku ljepoticu, koja mu je
možda još više uzbudila maštu stoga što se uvelike razlikovala od onih
istočnjačkih sultanija.
Obdarena najljepšim razmjerima svoga spola, Rowena bijaše visoka
stasa, ali opet ne toliko da bi potaknula primjedbe zbog prevelike visine.
Bijaše ona izuzetno bijele puti, no plemenito obličje glave i lica priječili su
dojam dosade što je katkad izazivlju blijede ljepotice. Jasne plave oči
blistale su ispod uzanih smeñih obrva, dovoljno istaknutih da dadu izraz
čelu, te bijahu kadre uspaliti i smekšati, zapovijediti i moliti. Iako je blagost
prirodno pratila takve crte, u ovom su slučaju očigledno uživanje uobičajene
nadmoći, te opće štovanje, podarili saskoj gospi uzvišeniji značaj što se
izmiješao s prirodnim joj darovima i oplemenio ih. Bujna joj kosa žuto-
smedeg odsjaja bijaše domišljato i ljupko spletena u bezbroj kovrčica pri
čemu je umijeće zacijelo pomagalo prirodi. Uvojci urešeni biserjem i
opušteni cijelom duljinom, svjedočili su o plemenitoj lozi i slobodnu
položaju djevojke. O vratu joj visio zlatan lanac s malim relikvijarom od iste
kovine. Na nagim rukama bile su narukvice. Donja suknja i košulja bijahu
od blijedozelene svile, preko toga dugačka i široka halja sezala je do poda,
dok su se vrlo široki rukavi spuštali tek nešto niže od lakta. Haljina je bila
grimizna, izrañena od najfinije vune. Za njezin gornji dio bio je pričvršćen
svileni veo, protkan zlatom, koji se po želji mogao navući preko lica i grudi,
po španjolskoj modi, ili namjestiti oko ramena kao svojevrsna draperija.
Kad je Rowena opazila kakav joj je vitez templar uputio žarki pogled te
su mu oči u poredbi s tamnim lukovima pod kojima su se kretale bile poput
goruće žeravice, ona dostojanstveno podiže veo preko lica, naglasivši time
da joj je neugodna smionost njegova pogleda.
Cedric spazi tu kretnju i njezin uzrok.
– Gospodine templare – reče on – obrazi naših saskih djevojaka bijahu
premalo izloženi suncu da bi bili kadri podnijeti smion pogled jednog
križara.
– Ako sam vas čime uvrijedio – odvrati sir Brian – molim da mi
oprostite; odnosno, molim gospu Rowenu da mi oprosti, jer zacijelo ću na
tome i ostati.
– Gospa Rowena nas je svih kaznila kad je prekorila smionost mog
prijatelja – reče glavar. – Nadajmo se da će biti manje okrutna prema
sjajnome skupu koji će se okupiti na turniru.
– Nije sigurno da ćemo prisustvovati – reče Cedric. – Ne volim tašte
istupe koji su bili nepoznati mojim djedovima dok je Engleska bila
slobodna.
– Nadajmo se, ipak – reče glavar – da će vas možda naše društvo
potaknuti da poñete s nama. U vrijeme kad su ceste tako nepouzdane,
pratnju sir Briana de Bois-Guilberta ne treba prezreti.
– Gospodine glavaru – odgovori Sas – kamo god sam putovao ovom
zemljom, pored mog mača i vjernih pratilaca, nikad mi nije zatrebala tuña
pomoć. I sada, budemo li zaista krenuli u Ashby-de-la-Zouche, bit ćemo u
društvu moga plemenitog susjeda i zemljaka, Athelstanea od Coninsburgha,
i s pratnjom kadrom da prkosi razbojnicima i feudalnim neprijateljima.
Dižem u vašu čast, gospodine glavaru, ovaj vrč vina, koje će vam zacijelo
prijati, i zahvaljujem vam na uljudnosti. Ako se pak tako strogo pridržavate
redovničkih pravila – dodade – te vam je mnogo draže vaše kiselo mlijeko,
nadam se da se nećete siliti na pristojnost i piti ga samo mene radi.
– Ne – reče pop, smijući se – samo u opatiji ograničavamo se na lac
dulce ili na lac acidum20. U doticaju sa svijetom, držimo se svjetovnih
običaja, pa zato odgovoram na vašu zdravicu ovim čestitim vinom, a blaže
tekućine prepuštam svom bratu laiku.

– A ja – templar će, puneći svoj vrč – pijem za lijepu Rowenu; jer otkad
se njeno ime nadijeva u Engleskoj, nijedna gospa nije bila vrednija takve
časti. Vjere mi, oprostio bih nesretnom Vortigernu što je upropastio svoje
ime i kraljevstvo, ako je uzrokovalo makar i pola ovoga čemu smo sada
svjedoci.
– Prištedjet ću vam daljnje udvornosti, gospodine viteže – Rowena će
dostojanstveno ne dižući vela s lica – ili ću se radije okoristiti njome i
zamoliti vas da nam priopćite najnovije vijesti iz Palestine, jer je ta tema
ugodnija našim engleskim ušima negoli komplimenti kojima vas uči vaš
francuski odgoj.
– Malo vam značajnoga mogu reći, gospo – odgovori sir Brian de Bois-
Guilbert – osim da potvrdim vijest o primirju sa Saladinom.
Prekinuo ga je Wamba. Naslon njegove stolice bio je ukrašen
magarećim ušima, a bila je smještena dva koraka iza stolice njegova
gospodara; taj bi mu povremeno dodavao hranu sa svoga pladnja, no tu je
milost lakrdijaš dijelio sa psima miljenicima kojih je, kao što primijetismo,
bilo nekoliko u pratnji. Wamba je sjedio za malim stolićem, oduprijevši se
petama o prečku stolice; obrazi su mu bili toliko upali te su mu čeljusti
nalikovale kliještima za orahe, a oči bile polusklopljene, iako je budno pazio
da ne propusti priliku, gdje bi proturio kakvu odobrenu mu lakrdiju.
– Zbog tih primirja s nevjernicima – kliknu on, ne mareći što je grubo
prekinuo uznosita templara – ja sam postao starac.
– Ma nemoj, huljo, kako to? – upita Cedric, a na licu mu se ogledala
spremnost da blagonaklono primi očekivanu šalu.
– Jer za `ivota pamtim tri takva primirja – odgovori Wamba – a svako
je trebalo trajati pedeset godina. Prema tome, kad se izračuna, mora da mi je
barem stotinu i pedeset godina.
– Ja vas, meñutim uvjeravam da nećete umrijeti od starosti – reče
templar prepoznavši svog prijatelja iz šume. – Štitit ću vas od svih smrti
osim od prijeke smrti, budete li svim putnicima davali upute kakve ste noćas
dali glavaru i meni.
– Pa dobro, momče – reče Cedric – zar krivo upućuješ namjernike?
Valja te izbičevati, jer si podmukliji no što si lud.
– Molim te, striče – uzvrati lakrdijaš – dopusti da moja ludost jednoč
bude okriljem mojoj podmuklosti. Naprosto sam lijevu ruku zamijenio
desnom; a i veću bi grešku morao oprostiti onaj tko ludu uzima za savjetnika
i vodiča.
 Razgovor se tu prekide, jer uniñe vratarov pomoćnik i najavi da je pred
kapijom stranac koji moli da bude primljen i ugošćen.
– Primite ga – reče Cedric – tko god bio; takva olujna noć sili i divlje
zvjeri da se sjate s pitomima te da potraže zaštitu od čovjeka, svoga smrtnog
dušmanina, radije nego da poginu u nevremenu. Neka mu se pruži sve što
treba; pobrini se o tome, Oswalde.
Upravitelj tad napusti gozbenu dvoranu kako bi nadzirao izvršenje
gospodarevih naredbi.

5. Poglavlje

Zar Židov nema očiju? Zar Židov nema ruku,

organa, oblika, osjetila, osjećaja, strasti?
Zar se ne hrani istom hranom,
ne ranjava li ga isto oružje,
ne napadaju ga iste bolesti,
ne liječe isti lijekovi,
ne grije i ne hladi ista zima i isto ljeto kao i kršćanina?
SHAKESPEARE, Mletački trgovac

Vrativši se, Oswald šapnu na uho svom gospodaru:

– To je Židov koji sebe naziva Isaacom iz Yorka. Je li primjereno da ga
uvedem u dvoranu?
– Pusti Gurtha da obavi tvoju dužnost, Oswalde – reče Wamba s
uobičajenom bezobraznošću. – Svinjar će biti primjereniji voditelj Židova.
– Sveta Marijo – reče opat i prekriži se. – Da nevjerni Židov bude
primljen u ovo društvo!
– Židovski pas – priklopi templar – da se približi jednom branitelju
Svetoga Groba?
– Vjere mi – reče Wamba – reklo bi se da je templarima draže židovsko
nasljeñe od njihova društva.
– Mir, vrli moji gosti – Cedric će – moje se gostoljublje ne smije
ograničiti zbog vaših nesklonosti. Ako nebesa podnose cijeli narod upornih
nevjernika više godina no što ih može laik nabrojiti, možemo i mi otrpjeti
nazočnost jednog Židova nekoliko sati. Ali nikoga ne silim da s njim
razgovara jli jede. Neka mu se ponudi mjesto i koji zalogaj po strani; osim –
dodade smiješeći se – ako ga ovi stranci u turbanima ne prime u svoje
društvo.
– Gospodine vlasteline – uzvrati templar – moji su saracenski robovi
pravi muslimani, i preziru, kao i svaki kršćanin, da se druže sa Židovima.
– Vjere mi – reče Wamba – zaista ne vidim zbog čega su štovatelji
Muhameda i Termagante u tolikoj prednosti pred narodom koji je nekoć
samo nebo izabralo.
– S tobom će sjediti, Wamba – reče Cedric. – Luda i lopuža dobro će se
slagati.
– Luda će se pobrinuti – reče Wamba, uzimajući ostatke dimljene
slanine – da sagradi bedem protiv lopuže.
– Psst! – reče Cederic. – Eno ga, dolazi. Nakon što ga predstaviše bez
pretjeranih počasti, primičući se plaho i uzdržano uz mnoštvo naklona du-
boke poniznosti, visok i mršav starac, koji se zbog navike stalnog priginjanja
nadavao mnogo nižim no što je zapravo bio, priñe donjem dijelu stola. Crte
mu bijahu oštre i pravilne, nos orlovski, prodorne oči crne; visoko i
naborano čelo, te dugačka i sijeda kosa i brada doimali bi se lijepima da nisu
bili svojstveni izgledu rase koju su, tijekom tih mračnih vjekova, jednako
mrzili neobrazovani pučani puni predrasuda, kao što su je progonili pohlepni
i gramzljivi plemići, i koja je, možda upravo s te mržnje i progona,
poprimila odreñeno nacionalno obilježeje, u kojem bijaše, blago rečeno,
dobrane kukavnosti i odbojnosti.
Židovljevo je odijelo očevidno stradalo u oluji, a sastojalo se od
jednostavnoga crvenkastosmeñeg ogrtača s mnoštvom nabora, prebačenog
preko tamnocrvene košulje. Nosio je velike čizme podstavljene krznom, a
oko pasa remen o kojemu je visio malen nož, zajedno s kutijicom u kojoj
bijaše pribor za pisanje, no oružja nije imao. Glavu mu je pokrivala visoka
četvrtasta žuta kapa neobična oblika, propisana njegovu narodu da bi se
razlikovao od kršćana; na ulazu u dvoranu skinuo ju je s velikom
poniznošću.
U dvorani Cedrica Saskoga bijaše mu upriličen kakav-takav doček te bi
zadovoljio i najzatucanijeg neprijatelja izraelskih plemena. I sam je Cedric
hladno klimnuo glavom na Židovljeve ponovljene pozdrave ponudivši mu
sjedalo za donjim dijelom stola, no ondje se nitko nije pomaknuo da mu
napravi mjesta. Naprotiv, dok je prolazio duž klupa, bacajući zastrašene i
molećive poglede svakome od ljudi za donjim dijelom trpeze, saski su
ukućani slijegali ramenima! nastavljali pohlepno gutati večeru ne obraćajući
ni najmanje pažnje na potrebe novoga gosta. Glavarovi se pratioci
prekrižiše, zagledajući se u pobožnom strahu, a saracenski pogani, kad im se
Isaac približio, usukaše prezirno brkove i spustiše ruke na bodeže, kao da su
spremni poslužiti se i krajnjim sredstvima ne bi li spriječili nedvojbeno
oskrvnuće, ako bi im se primaknuo.
Iz istih razloga zbog kojih je otvorio vrata svoje dvorane tome sinu
odbačenog naroda, Cedric bi vjerojatno prisilio sluge da pristojnije dočekaju
Isaaca, no u tom se trenutku glavar upustio u vrlo zanimljivu raspravu o
pasmini i ćudi svojih omiljenih pasa, i ne bi je bio prekinuo ni zbog mnogo
važnijih stvari no što je jedan Židov koji bi mogao poći na počinak i bez
večere. Dok je Isaac tako stajao kao izagnanik u ovome društvu, odbačen
poput svog naroda meñu narodima, zalud se nadajući dobrodošlici ili mjestu
gdje bi sjeo, sažali se hodočasniku koji je sjedio pokraj ognjišta, te mu ustupi
sjedalo rekavši kratko:
– Starče, moja se odjeća osušila, a glad utolila; a ti si mokar i gladan.
Rekavši to, prikupi poluugasle ugarke što su se rasturili po velikom
ognjištu i raspiri vatru; potom uze s većeg stola zdjelu juhe i komad kuhane
jaretine, položi to na manji stol gdje je i sam večerao, te se, ne čekajući
Židovljevo zahvaljivanje, uputi na drugi kraj dvorane, bilo stoga što se nije
želio pobliže družiri s predmetom svoje blagonaklonosti, bilo sa želje da se
nañe bliže gornjem kraju stola.
Da je u to doba bilo slikara kadrih da prikažu takav prizor, Židov bi,
dok je saginjao svoje iznemoglo tijelo i širio promrzle i drhtave ruke ponad
vatre, bio prava personifikacija Zime. Pošto se ugrijao, okrenuo se željno
prema zdjeli koja se pušila, te stao brzo jesti s velikom žurbom i očiglednim
uživanjem koji su bili potvrdom duga gladovanja.
Opat i Cedric nastavili su meñusobni svoj razgovor o lovu; gospa
Rowena činila se zadubljena u razgovor s jednom od svojih dYorkinja; a
uznositi templar, kojega je pogled lutao od Židova do saske ljepotice,
premišljaše nešto što ga je očigledno duboko zanimalo.
– Čudim se, vrli Cedrice – reče opat, nastavljajući razgovor – što vi,
koliko god ljubili svoj muževni jezik, ne poklanjate pažnju normansko-
francuskome, barem kad je riječ o tajnama šuma i lova. Zasigurno ni jedan
jezik nije tako bogat različitim izričajima što ih iziskuje bavljenje po
šumama, niti pruža toliko sredstava iskusnu lovcu da opiše to lijepo umijeće.
– Dragi oče Aymer – reče Sas – znajte da ne marim odveć za te
prekomorske profinjenosti bez kojih mogu dovoljno uživati u šumi. Mogu
zatrubiti u rog a da ne kažem da je zvuk recheat21 ili mort22; mogu nahuškati
pse na plijen, a da se ne poslužim novoskovanim žargonom curée, arbor,
nombles,23 i svim onim brbljarijama basnoslovnog sir Tristana.
– Francuski jezik – reče templar, dižući umišljeno i zapovjednički glas
kako je običavao u svim zgodama – prirodan je jezik lova, ali i ljubavi i rata,
kojim se osvajaju gospe i pobjeñuju neprijatelji.
– Nazdravite mi vrčem vina, gospodine templaru – reče Cedric – i
napunite drugi opatu, a ja ću se osvrnuti unatrag tridesetak godina da bih
vam ispripovjedio drukčiju priču o tome kakav je Cedric Saski tada bio, a
jednostavnu mu engleskom jeziku nije trebalo ukrasa francuskih trubadura
dok je šaptao na uho ljepoti; polje kod Northallertona moglo bi potvrditi je li
se na dan Svetoga stijega saski bojni poklič čuo meñu redovima škotske
vojske jednako daleko kao cri de guerre24 najsmionijega normandskog
plemića. U spomen junacima koji su se ondje borili! U zdravlje, moji gosti!
 Otpi nekoliko povećih gutljaja i nastavi s još većim žarom:
– Da, bijaše to dan raspolućenih štitova, kad se stotinu zastava vijorilo
nad glavama junaka, kad je krv tekla u potocima, kad se spremnije ginulo
nego bježalo. Neki saski bard nazvao je to gozbom mačeva, kruženjem
orlova oko plijena, zvekom sječiva po štitovima i šljemovina, bojnom vikom
koja bijaše radosnija od one na piru. Ali naših bardova više nema; naša su
junačka djela zasjenila djela druge rase; naš jezik naglo nestaje, čak i naše
ime, a oplakuje ga tek jedan osamljeni starac. Peharniče, lupežu, napuni
vrčeve! Za junake na oružju, gospodine templaru, bez obzira na rasu ili
jezik; za one najsmjelije meñu braniteljima Križa!
– Ne dolikuje onome tko nosi taj znak da odgovori – reče Brian de
Bois-Guilbert. – Ali kome, pored zakletih branitelja Svetoga groba, može
pripasti palmina grančica meñu zatočnicima Križa?
– Vitezovima hospitalcima – reče opat. – Imam brata u njihovu redu.
– Ne poričem njihovu slavu – reče templar – pa ipak...
– Mislim, prijatelju Cedrice – reče Wamba, upadajući im u riječ – da bi
Rikard Lavljeg Srca bio mudriji da je prihvatio savjet jedne lude i ostao kod
kuće sa svojim sretnim Englezima, a oslobañanje Jeruzalema prepustio istim
onim vitezovima koji su najviše pridonijeli njegovu padu.
– Zar u engleskoj vojsci nije bilo nikoga – javi se gospa Rowena – čije
bi ime bilo dostojno da se spomene uz vitezove templare i ivanovce?25

– Oprostite mi, gospo – odgovori Bois-Guilbert – engleski je vladar

zaista doveo u Palestinu vojsku smionih ratnika, od kojih su srčaniji bili
jedino oni što su im grudi trajni zaštitni bedem te posvećene zemlje.
– Od kojih nitko nije srčaniji – reče hodočasnik koji je stajao dovoljno
blizu da čuje, a s vidljivim je nestrpljenjem slušao taj razgovor.
Svi se okrenuše prema mjestu odakle se čula ta neočekivana tvrdnja.
– Tvrdim – ponovi hodočasnik snažno i zvonko – da nitko tko je ikada
potegao mač u obranu Svete Zemlje nije bio srčaniji od engleskih vitezova.
Tvrdim nadalje, a to sam osobno vidio, da je kralj Rikard glavom, sa pet
svojih vitezova, održao turnir nakon što je zauzeo Svetog Ivana Akarskoga,
pozivajući sve pridošle vitezove. Toga dana svaki je vitez imao tri okršaja i
oborio na zemlju tri protivnika. Dodajem još da su sedmorica meñu
izazivačima bili vitezovi templari; a gospodin Brian de Bois-Guilbert
zacijelo zna da govorim istinu.
Riječima nije moguće opisati gorak izraz gnjeva od kojega je
templarovo lice postalo još tamnije i mrkije. Krajnje razjaren i zatečen,
drhtavi mu prsti zgrabiše držak mača i vjerojatno ga ispustiše jedino zbog
svijesti da nikakvo nasilje ne bi prošlo nekažnjeno na tome mjestu u i takvu
društvu. Cedric je bio čovjek neposredan i bezazlen, rijetko zaokupljen s
više predmeta u isto vrijeme, pa mu je u radosti koja ga je obuzela kad je čuo
za slavu svojih zemljaka promakla ljutnja i uzbuñenost njegova gosta.
 – Dat ću ti ovu zlatnu narukvicu, hodočasniče – reče – ako mi navedeš
imena vitezova koji su tako srčano ovjenčali slavom sretnu Englesku.
– Rado ću to učiniti – odgovori hodočasnik – i bez nagrade. Zavjet mi
zasada brani da dotičem zlato.
– Ja ću nositi narukvicu umjesti tebe, ako hoćeš, prijatelju hodočasniče
– reče Wamba.
– Prvi po časti i oružju, po slavi i položaju – reče hodočasnik – bijaše
hrabri Rikard, kralj Engleske.
– Opraštam mu – reče Cederic – opraštam mu što je potekao od tiranina
vojvode Vilima.
– Drugi je bio grof od Leicestera – nastavi hodočasnik. – Treći pak
bijaše sir Thomas Multon od Gilslanda.
– Barem jedan od saske loze – Cedric će uzbuñeno.
– Sir Foulk Doilly četvrti – produži hodočasnik.
– I on je Sas, barem po majčinoj strani – nastavi Cedric. Slušao je s
krajnjom pomnjom i barem dijelom zaboravio mržnju spram Normana u
zajedničkoj pobjedi kralja Engleske i njegovih otočana. – A tko je bio peti?
– upita.
– Peti je bio sir Edwin Turneham.
– Čisti Sas, duše mi Hengistove! – kliknu Cedric. – A šesti? – nastavi
željno. – Kako bijaše ime šestom?
– Šesti – reče hodočasnik nakon stanke, kao da se pokušava pribrati –
bijaše neki mladi vitez ne tako slavan i nižeg roda, a primili su ga u svoje
časno društvo prije da im popuni broj no da im pomogne u pothvatu;
njegovo ime nisam upamtio.
– Gospodine hodočasniče – prezirno će sir Brian de Bois-Guilbert – ta
prividna zaboravnost nakon što ste se toliko imena sjetili, dolazi prekasno da
bi poslužila vašoj svrsi. Ja ću vam reći ime viteza koji je srećom svoga
koplja i greškom moga konja uzrokovao moj pad. Bio je to vitez Ivanhoe; i
nijedan od one šestorice nije bio više na glasu po oružju u njegovoj dobi.
Ipak, reći ću glasno: kad bi on u Engleskoj ovog tjedna na turniru ponovio
izazov iz Svetog Ivana Akarskoga, ja bih mu, jašući na mazgi i naoružan kao
sada, dao svaku prednost na oružju i čekao ishod okršaja.
– Vaš izazov ne bi čekao odgovora, kad bi vam protivnik bio blizu –
odgovori hodočasnik. – Ali ovako nemojte uznemiravati ovu miroljubivu
dvoranu svojim hvastanjem o ishodu dvoboja za koji dobro znate da se ne
može održati. Ako se Ivanhoe ikad vrati iz Palestine, jamčim vam da će se s
vama sresti.
– Dobro jamstvo! – reče vitez templar. – A što nudite kao zalog?
– Ovaj relikvijar – reče hodočasnik, vadeći bjelokosnu kutijicu iz
njedara i križajući se – u kojem je komadić pravog križa, donesen iz
samostana s planine Kannel.
Glavar Jorvaulxa prekriži se i izgovori očenaš, a molitvi se pridružiše
svi osim Židova, muslimana i templara; potonji pak ne skidajući kape i ne
pokazujući štovanje prema svetosti relikvije, strgnu s vrata zlatan lanac i
baci ga na stol, rekavši:
– Neka glavar Aymer čuva moj zalog i zalog ovoga bezimenog skitnice
kao potvrdu da je viteza Ivanhoea, kad stupi na tlo što ga okružuju četiri
britanska mora, izazvao Brian de Bois-Guilbert, a ne odgovori li na nj,
obznanit ću da je kukavica sa zidina svakog templarskog dvorca u Evropi.
– To neće biti potrebno – reče gospa Rowena, prekidajući tišinu – jer će
se čuti moj glas, ako se nijedan drugi ne digne u ovoj dvorani, da podrži
odsutnog Ivanhoea. Tvrdim da će se spremno odazvati svakome časnom
izazovu. Ako moje slabašno jamstvo može nešto pridonijeti neprocjenivu
zalogu ovoga svetog hodočasnika, jamčim svojim imenom i slavom da će se
Ivanhoe odazvati želji ovoga uznositog viteza.
Proturječni osjećaji natiskivali su se u Cedricovoj duši zbog čega se
nije pridružio raspravi, širokim i otvorenim mu čelom nagonili su se
zadovoljeni ponos, ogorčenost, zbunjenost, poput sjene oblaka što klize
ponad žitnih polja; a njegovi poslužitelji, kojih se ime šestog viteza neobično
dojmilo, napeto su pratili izraz svoga gospodara. Ali kad je prozborila gospa
Rowena, zvuk njena glasa kao da ga je otrgnuo od tišine.
– Gospo, to vam ne priliči – reče. – Kad bi bio potreban još koji zalog,
ja bih, premda uvrijeñen i s pravom uvrijeñen, založio svoju čast za
Ivanhoea. Ali jamstvo za borbu dosta je čak i prema domišljatim navadama
normanskog viteštva. Zar ne, glavaru Aymer?
– Tako je – uzvrati glavar. – A blažena relikvija i dragocjeni lanac ležat
će u riznici našeg samostana sve do odluke tog ratničkog izazova.
Poslije tih riječi prekriži se nekoliko puta, te nakon što je mnogo puta
kleknuo i prošaptao više molitvi, preda relikviju bratu Ambroseu, redovniku
iz svoje pratnje, dok zlatni lanac, s manje ceremonija ali možda s više
unutarnjeg zadovoljstva, skupi i spremi u džepić obložen mirisnom kožom
što mu se otvarao pod pazuhom.
– A sada, gospodine Cedrice – reče opat – dok mi u ušima zbog jakosti
vašeg vina zvoni kao na povečerje, dopustite da još jednom nazdravimo za
sreću gospe Rowene, i udijelite nam slobodu da se povučemo na počinak.
– Raspela mi Bromholmeova – reče Sas – niste baš na čast svojoj slavi,
gospodine glavaru! Bije vas glas da ste redovnik veseljak, kojemu će u
ušima prije zazvoniti na jutrenje no što će se oprostiti s vrčem; ovako star,
strahovao sam da ću se pred vama postidjeti. Ali, vjere mi, u mojoj mladosti
saski dvanaestogodišnjak ne bi tako rano napustio svoj vrč.
Opat je, meñutim, s odreñenih razloga ustrajao u svojoj umjerenosti.
Iako po dužnosti mirotvorac, i po naravi je zazirao od svakog spora i kavge,
i to ne zbog ljubavi spram bližnjega, niti od samoljublja, niti od mješavine
toga dvoga. U ovoj se prilici nagonski pobojao žestoke Sasove naravi, a
uočio je opasnost da smioni i izazovni duh njegova suputnika, o kojem je
imao brojnih dokaza, najposlije ne izazove neku neugodnu raspru. Stoga je
uljudno iznio kako se ni jedan stranac ne može mjeriti sa srčanim i
izdržljivim Sasima u drugarskom okršaju sa čašom; još je usput podsjetio na
svoje sveto zanimanje i najposlije ponovio prijedlog da se krene na počinak.
Napunjene su posljednje čaše i gosti iskazali iskreno štovanje svome
domaćinu i gospi Roweni, ustadoše i pomijesase se u dvorani, dok se glave
obitelji povukoše s pratnjom kroz različita vrata.
– Nevjerno pseto – dobaci templar Židovu Isaacu, promičući kraj njega
u gužvi – ideš li i ti možda na turnir?
– Namjeravam – odgovori Isaac, klanjajući se smjerno – s dopuštenjem
vaše poštovane srčanosti.
– Da – reče vitez – da lihvom cijediš naše plemiće, da lažnim nakitom i
igračkama varaš žene i djecu. Kladio bih se da imaš hrpu šekela26 u svojoj
židovskoj kesi.
– Nijednog šekela, nijednog srebrnjaka, nijednog novčića, pomogao mi
Bog Abrahamov! – reče Židov, sklapajući ruke. – Pošao sam iskati milost u
neke braće iz mog plemena ne bi li pomogli platiti globu koju mi je
nametnuo poreznik za Židove, tako mi milosti oca Jakova! Propao sam
ubogar; i ovaj sam ogrtač posudio od Reubena iz Tadcastera.

Templar se kiselo nasmiješi i uzdahne: – Vrag te odnio lažljivče

pokvarena srca – produžujući, kao da se gnuša daljnjeg razgovora, obrati se
muslimanskim robovima na jeziku koji ostali nisu razumijeli.
Jadni Izraelac, činio se tako pogoñen riječima ratobornog redovnika da
je templar stigao do kraja dvorane prije nego što je on podigao smjerno
poniknutu glavu. A kad se osmjelio pogledali oko sebe, lice mu je imalo
izražaj čovjeka kojemu je kraj nogu netom udarila munja, dok mu u ušima
još grmi zaglušujuća grmljavina. Templara i opata ubrzo odvedoše do
spavaonica upravitelj dvora i peharnik, svaki u pratnji dvaju lučonoša i dvaju
slugu koji su nosili okrepu, dok su niži poslužitelji pokazivali njihovoj
pratnji i drugim gostima odgovarajuća mjesta za počinak.

6. Poglavlje

To mu prijateljstvo iskazujem
Njegovu naklonost da zadobijem.
Primi liga, dobro; odbije li, zbogom.
A s ljubavi moje, molim, nemojte mekudit'!
SHAKESPEARE, Mletački trgovac
 Dok je hodočasnik prolazio zamršenim spletom soba toga prostranoga i
nepravilnog zdanja u pratnji slugu koji mu bakljom osvjetljavaše put, sustiže
ga peharnik i šapnu mu da ga u njegovim odajama, ako nema ništa protiv
čaše dobre medovine, čekaju mnoge sluge u ovoj kući koje bi rado čule
vijesti iz Svete Zemlje, a napose one koje se odnose na viteza Ivanhoea.
Namah se tu nañe Wamba da podupre istu molbu napominjući kako jedna
čaša poslije ponoći vrijedi kao tri poslije večernjih zvona. Ne sporeći
mudrost izreci što ju je iznio takav uglednik, hodočasnik im zahvali na
ljubeznosti, ali primijeti kako njegovi vjerski zavjeti uključuju i obavezu da
nikada ne govori u kuhinji o stvarima koje su zabranjene u blagovaonici.
– Taj zavjet – reče Wamba peharniku – nimalo ne bi priličio slugi.
Peharnik slegnu ramenima u znak negodovanja.
– Htio sam ga smjestiti u odvojenu sobu – reče – ali kad je tako
nedruštven s kršćanima, nek zauzme ležaj pored Židova Isaaca.
– Anwolde – obrati se lučonoši – odvedi hodočasnika u južnu ćeliju.
Želim vam laku noć, gospodine hodočasniče – dodade – i nisam odveć
zahvalan s vaše oskudne ljubaznosti.
– Laku noć, blagoslovila vas Blažena Djevica – reče hodočasnik
trezveno; a njegov vodič krenu dalje.
U malom predsoblju, iz kojeg je vodilo nekoliko vrata a bijaše
osvijetljeno malenom željeznom svjetiljkom, zaustavi ih sluškinja gospe
Rowene i reče zapovjednim glasom da njezina gospodarica želi razgovarati s
hodočasnikom; zatim uze baklju iz ruke Anwoldu, reče mu da čeka dok se
ona ne vrati i dade hodočasniku znak da je prati. Očevidno je shvatio da ne
bi bilo uputno kad bi taj poziv odbio kao onaj prijašnji, jer mu se povinova
bez pogovora i prosvjeda, iako mu kretnje odavahu odreñenu iznenañenost.
Nakon kratka prolaza i uspinjanja uza sedam stuba od debelih hrastovih
greda, stigoše u odaje gospe Rowene koje su svojom grubom
veličanstvenošću bile u skladu s poštovanjem što joj ga je iskazao gospodar
kuće. Zidovi su bili pokriveni zavjesama od raznobojne svile protkane
zlatnim i srebrnim nitima, na kojima su s vrhunskim umijećem toga doba bili
prikazani prizori iz lova i sokolarstva. Postelja je bila urešena zastorima
purpurne boje. Stolice su takoñer bile prekrivene krasnim prostirkama, a
pred jednom, višom od ostalih, stajaše izvanredno izrezbarena klupica od
bjelokosti.
Četiri srebrna svijećnjaka s debelim voštanim svijećama osvjetljavala
su prostor. Ipak, današnja ljepotica ne bi trebala zavidjeti saskoj princezi.
Zidovi njezinih odaja bijahu tako grubo izrañeni i tako puni pukotina te su se
raskošne zavjese vijorile pri noćnim zapusima, a plamen na svijećnjacima,
unatoč svojevrsnu zaslonu koji ga je trebao štititi od vjetra, povijao bi se
zrakom poput razvijorena stijega nekog poglavara. Bilo je tu
veličanstvenosti uz nespretne pokušaje da se odaju dotjera; udobnosti je,
meñutim, bilo malo, ali nije ni nedostajala, jer bijaše naime nepoznata.
Gospa Rowena, s tri sluškinje koje su stajale iza nje i raspletale joj kosu
prije spavanja, sjedila je na spomenutu svojevrsnom prijestolju i činila se
stvorenom da ište opće štovanje. Hodočasnik to potvrdi smjerno kleknuvši
pred nju.
– Ustanite hodočasniče – reče ona ljubezno. – Branitelj odsutnih ljudi
ima pravo na dobrodošlicu svih koji cijene istinu i štuju muškost. Povucite
se – reče zatim svojoj posluzi – sve osim Elgithe; htjela bih razgovarati sa
svetim hodočasnikom.
Djevojke ne napustiše odaje, već se povukoše u najdalji kut i sjedoše na
nisku klupu uza zid, gdje ostadoše nijeme kao kipovi, iako su bile dovoljno
udaljene te njihov šapat ne bi ometao gospodaričin razgovor.
– Hodočasniče – reče gospa nakon trenutka šutnje, dok se činilo kao da
se dvoumi da započne – noćas ste spomenuli jedno ime, to jest – reče
naprežući se – ime Ivanhoea, u dvorani gdje je po prirodi i rodbinskoj vezi
ono moralo odjeknuti na opće zadovoljstvo; pa ipak, tijek sudbine tako je
neobičan, da se od mnogih kojima je srce moralo zaigrati na zvuk toga
imena jedino ja usuñujem pitati gdje ste i u kakvu stanju ostavili onoga o
kome ste govorili. Čuli smo da je nakon odlaska engleske vojske ostao u
Palestini, zbog narušena zdravlja, te da su ga proganjali Francuzi kojima su,
kao što je poznato, templari odani.
– Malo znam o vitezi Ivanhoeu – uzbuñeno će hodočasnik. – Žao mi je
da ga nisam bolje poznavao, kad se vi, gospo, raspitujete o njegovoj sudbini.
Vjerujem da je umakao neprijateljskim progonima u Palestini, te da se
sprema za povratak u Englesku gdje vi, gospo, dakako, bolje znate nego ja
kakvi su mu izgledi za sreću.
Gospa Rowena duboko uzdahnu, te uze podrobnije ispitivati kada bi
vitez Ivanhoe mogao stići u domovinu, i neće li biti izložen velikim
opasnostima na putu. Hodočasnik priznade da ne zna odgovoriti na prvo
pitanje; na drugo pak reče da može sa sigurnošću putovati preko Venecije i
Genove, a odande kroz Francusku do Engleske.
– Ivanhoe tako dobro poznaje francuski jezik i njihove običaje – reče –
da se ne treba plaziti pogibelji na tom dijelu njegova putovanja.
– Dao bog da sretno stigne ovamo – reče gospa Rowena – i da bude
kadar ponijeti oružje na skorašnjem turniru, na kojem se očekuje da vitezi
ove zemlje dokažu svoju vještinu i hrabrost. Ako Athelstane od
Coningsburga odnese nagradu, Ivanhoe će vjerojatno čuti loše vijesti kad
stigne u Englesku. Kako je izgledao, stranče, kad ste ga posljednji put
vidjeli? Je li mu bolest nagrdila snagu i ljepotu?
– Bio je tamnije puti i mršaviji nego kad je stigao s Cipra u pratnji
Rikarda Lavljeg Srca – reče hodočasnik – i teške briga kao da su mu morile
čelo. Ali nisam bio u njegovoj blizini, jer se ne poznajemo.
– Malo ga razloga, bojim se – reče gospa – očekuje u rodnoj zemlji koji
bi rastjerali te oblake s lica. Hvala vam, dobri hodočasniče, za vijest o
mojem drugu iz djetinjstva. Djevojke – reče zatim – priñite; ponudite ovoga
svetog čovjeka čašom za dobar san, jer ga ne želim nadalje lišavati počinka.
Jedna djevojka donese srebrn pehar s bogatom mješavinom vina i
začina, a Rowena ga jedva primače usnama. Ponudiše ga potom
hodočasniku, a on se duboko pokloni i otpije nekoliko kapi.
– Prihvatite ovu milostinju, prijatelju – nastavi gospa pružajući mu
zlatnik – kao naknadu za teške muke i posjete svetim mjestima.
Hodočasnik prihvati dar uz još jedan dubok poklon, te napusti odaju
prateći Elgithu.
U predsoblju nañe svog pratioca Anwolda koji uze baklju iz ruku
sluškinje i povede ga prije žureći se nego svečano ophodeći do izvanjskog
priprostijeg dijela kuće, gdje je nekoliko manjih soba ili ćelija služilo kao
spavaonice za nižu poslugu i za strance prostijeg staleža.
– U kojoj ćeliji spava Židov? – upita hodočasnik.
– Nevjerno pseto sklupčalo se u ćeliji pokraj vaše svetosti – odgovori
Anwold. – Sveti Dunstane, koliko će je valjati čistiti i strugari prije no što
opet bude podobna da kršćanin u njoj spava!
– A gdje spava Gurth, svinjar? – reče hodočasnik.
– Gurth spava u ćeliji desno od vas – odgovori sluga – dok je Židov
lijevo od vas; vi služite kao zaštita obrezanom djetetu od onoga što zgranjuje
njegovo pleme. Dobili biste časnije mjesto da ste prihvatili Oswaldov poziv.
– Dobro je i ovako – reče hodočasnik – Čak ni židovsko društvo ne
može biti zarazno kroz hrastovu pregradu.
Rekavši to, uñe u dodijeljenu mu ćeliju, uze baklju slugi iz ruku,
zahvali mu i poželje laku noć. Potom zatvori vrata, utakne baklju u drveni
svijećnjak i razgleda spavaonicu koja bijaše vrlo skromno namještena.
Pokućstvo se sastojalo od gruba drvenog stolca i još grubljeg ležaja ili
posteljnog okvira koji bijaše nabijen čistom slamom i zastrt sa dvije-tri ovčje
kože umjesto posteljnog rublja.
Hodočasnik ugasi luč, baci se ne razodijevajući se na taj tvrdi ležaj i
usnu; spavao je, ili bar ležao sve dok se prve sunčane zrake nisu probile kroz
rešetkasti prozorčić koji je istodobno služio za prolaz zraku i svjetlu u
neudobnu ćeliju. Tada ustane, izmoli jutarnje molitve, poravna odjeću pa
iziñe iz svoje ćelije i uñe u onu Židova Issaca, podižući zasun što je tiše
mogao.
Židov je ležao u nemirnu snu na postelji sličnoj onoj na kojoj je
hodočasnik proveo noć. Odjeća koju Židov uvečer svukao bijaše brižno
rasporeñena na njegovu tijelu, kako mu je nitko ne bi mogao odnijeti dok
spava. Nemirno mu čelo izražavalo duboku patnju. Ruke mu se grčevito
micale, kao da se bori s noćnom morom; a nakon nekoliko usklika na
hebrejskome, jasno se čulo na normansko-engleskome, odnosno miješanu
jeziku zemlje: "Za ljubav Boga Abrahamova, poštedite nesretnog starca.
Siromah sam, nemam ni prebijene pare!... Čak da mi svojim željezom
slomite udove, ne bih vam mogao udovoljiti."
Hodočasnik nije čekao, kraj Židovljeva sna, već ga je prodrmao svojim
putničkim štapom. Taj se dodir vjerojatno povezao s nečime što ga je strašilo
u snu, jer starac skoči; sijeda mu se kosa nakostriješila, i dok je skrivao neke
dijelove odjeće, hvatajući ih snažnom kretnjom jastreba, prodorno je motrio
hodočasnika crnim očima koje su izražavale krajnje iznenañenja i utjelov-
ljeni strah.
– Nemojte se mene bojati, Isaače – reče hodočasnik. – Dolazim vam
kao prijatelj.
– Platio vam Bog Izraelov – Židov će s velikim olakšanjem. – Nešto
sam sanjao; ali, slava ocu Abrahamu, bio je to samo san! – Zatim se pribra i
nastavi uobičajenim glasom: – A što bi vam moglo biti po volji da se ovako
rano obraćate ubogu Židovu?
– Došao sam vam kazati – reče hodočasnik – da smjesta napustite ovu
kuću i hitno otputujete, jer bi ovo putovanje moglo po vas biti kobno.
– Sveti oče! – reče Židov. – Kome bi moglo koristiti da izloži pogibelji
jadnika kao što sam ja?
– To najbolje možete sami pogoditi – reče hodočasnik. – Ali znajte da
je sinoć templar, dok je prolazio dvoranom, razgovarao sa svojim
muslimanskim robovima na saracenskom jeziku, koji ja dobro razumijem, i
naredio im da jutros budno motre kamo će krenuti Židov, da ga uhvate kad
bude dovoljno daleko od kuće i odvedu u dvorac Philipa de Malvoisina ili u
dvorac Reginalda Front-de-Boeufa.
Teško je opisati krajnji užas koji je spopao Židova nakon te obavijesti.
Činilo se kao da ga je odjednom napustila sva snaga; ruke mu pale niz
bokove, glava mu klonula na grudi, koljena se savila pod njegovom težinom,
svaka žila i mišić kao da su omlitavili i umrtvili se. Obrušio se pred
hodočasnikove noge, ne onako kako pada netko tko se hotimice klanja, kleči
ili liježe ničice samilosti radi, nego poput čovjeka kojega sa svih strana
pritišće nevidljiva sila i ruši ga na zemlju a da joj ne pruži otpora.
– Sveti Bože Abrahamov! – uzviknu najprije, sklapajući i pružajući
naborane ruke, ali ne diže sijede glave s poda. – O sveti Mojsije! O blaženi
Arone! Sni se ne sanjaju bez razloga, priviñenja ne dolaze uzalud! Već ćutim
gdje mi njihovo željezo kida tetive! Osjećam kako mi sprave za mučenje
prelaze preko tijela, kao što su pile, drljače i željezne sjekire prelazile preko
ljudi u Rabi, i preko gradova Amonovih sinova!
– Ustanite Isaače, i poslušajte me – reče hodočasnik, motreći tu krajnju
tjeskobu sa samilošću uvelike prožetu prezirom. – Imate razloga za bojazan,
pomislite li kako su vladari i plemići postupali s vašom braćom ne bi li se
domogli njihova blaga; ali ustanite, kažem vam, i naputit ću vas kako da se
spasite. Smjesta napustite ovu kuću, dok njezini stanovnici tvrdo spavaju
nakon sinoćnje pijanke. Povest ću vas tajnim stazama šume, koju poznajem
dobro kao svaki lugar što je čuva, i neću vas napustiti dok ne budete pod
sigurnim okriljem nekog vlastelina ili plemića koji ide na turnir, a vjerojatno
ćete umijeti zadobiti njegovu naklonost.
Kad su Isaacove uši razabrale nadu u mogući bijeg koju su nudile ove
riječi, stade se polako, palac po palac, dizati s poda, dok se nije lijepo
oslonio na koljena; zabacivši natrag dugačku sijedu kosu i bradu, zagledao
se prodornim crnim očima u hodočasnikove lice, dok mu je pogled
istodobno izražavao nadu i strah, s primjesama sumnje. Ali završni dio
rečenice iznova oživje njegov prvobitni užas, te ponovo pade licem na
zemlju, uz povike:
– Ja da zadobijem nečiju naklonost? Jao! Postoji samo jedan način da
se dospije pod okrilje nekog kršćanina, ali kako da ga nañe jedan ubogi
Židov kojega su iznuñivanja već bacila u Lazarovu bijedu?
Zatim, kao da je sumnja nadjačala sve druge osjećaje, iznenada kliknu:
– Za ljubav Božju, mladiću, nemojte me izdati. Za ime Velikog Oca
koji nas je sve stvorio, Židove i pogane, Izraelce i Jismaelce27, nemojte me
izdati! Nemam ja čime zadobiti ni naklonost nekog kršćanskog prosjaka,
makar za nju tražio tek novčić.

Dok je izgovarao posljednje riječi, ustane i dohvati hodočasnikov

ogrtač, usrdno ga zaklinjući pogledom. Hodočasnik se otrgnuo, kao da je taj
dodir kužan.
– Čak i da raspolažeš svim blagom svoga plemena – reče hodočasnik –
koju bih korist imao da ti naškodim? U ovoj sam se odjeći zavjetovao na
siromaštvo, i ne bih je mijenjao ni za što doli za konja i oklop. Stoga, vjeruj,
nije mi stalo do tvoga društva, niti u njemu vidim ikakav probitak za sebe;
ostani ovdje ako hoćeš, zaštitit će te Cedric Saski.
– Jao! – Židov će na to. – On mi neće dopustiti da putujem u njegovoj
pratnji. Sas i Norman jednako će se stidjeti ubogog Izraelca; a da sam
putujem preko posjeda Philipa de Malvoisina i Reginalda Front-de-Boeufa...
čestiti mladiću, poći ću s vama! Požurimo se! Pritegnimo remenje! Bježimo!
Evo tvog štapa, zašto oklijevaš?
– Ne oklijevam – reče hodočasnik, popuštajući nestrpljivosti svog
suputnika – ali moram osigurati način kako ćemo izići odavde. Slijedi me.
On poñe do susjedne ćelije u kojoj je, kao što je čitatelju znano, ležao
svinjar Gurth.
– Ustaj, Gurthe – reče hodočasnik – ustaj brzo. Otvori stražnju kapiju,
da iziñemo ja i Židov.
Gurthevo se zvanje danas toliko prezire, ali u saskoj Engleskoj ono se
cijenilo poput onoga Odisejeva svinjara Eumeja na Itaci; stoga je Gurtha
povrijedio prisan i zapovjedni način kojim mu se obratio hodočasnik.
– Židov napušta Rotherwood – reče pridižući se na lakat i gledajući ga
mrgodno, ne napuštajući ležaja – i uz to putuje u društvu s hodočasnikom...
 – Prije bih zamislio – reče Wamba, koji u tom trenutku uñe u ćeliju –
da se iskrada s komadom slanine.
– Kako god bilo – reče Gurth spuštajući ponovo glavu na drveni trupac
koji mu je služio kao jastuk – Židovi i pogani moraju čekati dok se ne otvori
glavna kapija; nije dopušteno da posjetioci kradom odlaze u ovako
neprikladno doba.
– Kako god bilo – hodočasnik će zapovjednim glasom – mislim da mi
nećeš odbiti tu uslugu.
Rekavši to, nagnu se nad ležaj ispruženog svinjara i šapnu mu nešto na
saskome. Gurth skoči kao oparen. Hodočasnik podiže prst u znak upozorenja
i dodade:
– Gurthe, pazi, moraš biti oprezan. Rekoh, otvori stražnju kapiju;
uskoro ćeš više znati.
Gurth ga posluša s užurbanim veseljem, dok Wamba i Židov poñoše za
njim, čudeći se iznenadnoj promjeni u svinjarevu ponašanju.
– Moja mazga! Moja mazga! – reče Židov čim se nañoše izvan kapije.
– Dovedi mu mazgu – reče hodočasnik. – A drugu dovedi za mene,
čuješ li, da ga mogu otpratiti dok ne napusti ovo područje. Vratit ću je
nekome iz Cedricove pratnje u Ashbyu. A ti...
Ostalo šapnu Gurthu na uho.
– Rado, vrlo rado ću to učiniti – reče Gurth i smjesta krene ispuniti
zapovijed.
– Rado bih znao – Wamba će kad im je njegov drug okrenuo leña – što
vi hodočasnici učite u Svetoj Zemlji.
– Da se molimo Bogu, ludo – odgovori hodočasnik – da okajavamo
grijehe i sami sebe kinjimo postovima, bdjenjima i dugom molitvom.
– I nešto silnije od toga – lakrdijaš će – jer kako bi pokajanje ili molitva
nagnali Gurtha na uslužnost? Kad bi ga post ili bdjenje naveli da vam posudi
mazgu? U protivnome, isto bi bilo da se obraćate njegovu najdražem crnom
nerastu i pripovijedate mu o svojim bdjenjima i pokajanjima; dobili biste
jednako uljudan odgovor.
– Hajde – reče hodočasnik – ti si obična saska luda.
– Pravo zboriš – uzvrati lakrdijaš – jer da sam se rodio kao Norman, a
mislim da ti to jesi, sreća bi bila na mojoj strani i bio bih gotovo pametan
čovjek.
U tom trenutku pojavi se Gurth na drugoj strani jarka s mazgama.
Putnici prijeñoše opkop preko pokretnog mosta koji bijaše širok tek dvije
daske, što je odgovaralo uskim stražnjim vratima i malom prolazu kroz
vanjsku ogradu, koji je vodio u šumu. Čim su stigli do mazgi, Židov hitro
drhtavom rukom priveza iza sedla vrećicu od tvrda modrog platna, što ju je
izvukao ispod ogrtača, a sadržavala je, kako promrmlja, "presvlaku, samo
presvlaku". Potom uzjaha na životinju hitrije i ornije no što bi se moglo
očekivati u njegovim godinama, da bi, ne gubeći ni trena, raširio skute svoga
ogrtača i potpuno sakrio vrećicu koju je učvrstio na sapima.
Hodočasnik uzjaha sporije, i na polasku pruži ruku Gurthu koji je
poljubi s najvećim štovanjem. Svinjar je pozorno gledao za putnicima, dok
nisu zamakli šumskim puteljkom ispod granja, kad ga iz razmišljanja prenu
Wambin glas:
– Znaš li, dragi prijatelju Gurthe – reče lakrdijaš – da si u ovo ljetno
jutro neobično udvoran i nabožan? Da sam barem pop ili bosonogi
hodočasnik, da malko uživam u tvojoj neuobičajenoj brižnosti i ljubaznosti.
Zacijelo bih iz toga izvukao više no što je rukoljub.
– Nisi ti ni toliko lud, Wamba – odgovori Gurth – iako sudiš po onome
što vidiš; ali ni najmudriji meñu nama ne bi drugačije postupili. Vrijeme je
da krenem za svojim poslom.
Rekavši to, vrati se prema kući, a lakrdijaš poñe za njim.
Dotle su putnici hitali naprijed brzinom koja je svjedočila o Židovljevu
mahnitom strahovanju, jer je osobi njegove dobi rijetko draga žurba.
Hodočasnik je, čini se, poznavao i najmanju stazu i prolaz u šumi, no birao
je najzabačenije puteljke, što u Izraelcu iznova probudi sumnju da ga kani
izdati i dovesti u neku neprijateljsku zasjedu.
Doista se moglo razumjeti njegovu sumnjičavost; jer u to doba nijedna
vrsta živih bića na zemlji, u zraku ili u vodi, osim možda riba poletuša, nisu
bila tako neprestano, općenito i neumorno proganjana kao Židovi. Zbog
najmanjih i najnerazumnijih izlika, zbog najbesmislenijih i najneosnovanijih
optužaba, životi i imovina prepuštani su im na milost i nemilost pučkoga
gnjeva. Normani, Sasi, Danci i Britanci, u koliko god neprijateljskim
odnosima bili, natjecali su se tko će više prezirati narod koji je po vjerskoj
dužnosti valjalo mrziti, ponižavati, pljačkati i progoniti. Kraljevi
normanskog roda, kao i nezavisni plemići koji su u svakom nasilnom činu
slijedili njihov primjer, redovno su, proračunano i koristoljubivo progonili
taj smjerni narod. Poznata je priča o kralju Ivanu koji je uhitio nekoga
bogatog Židova u jednom od kraljevskih dvoraca i naredio mu da si svaki
dan iščupa po jedan zub, sve dok ubogi Izraelac, ostavši bez pola zuba, nije
pristao isplatiti golemu svotu novca, a to je i bio tiraninov cilj. Ono malo
gotovine što ju je zemlja posjedovala, mahom je bila u rukama toga
progonjenog naroda. Plemstvo nije oklijevalo da slijedi primjer svoga
vladara, kinjeći na svaki način, pa čak podvrgavajući tjelesnom mučenju. Pa
ipak, pasivna hrabrost, nadahnuta ljubavlju spram dobitka, navodila je
Židove da se nose s različitim nevoljama koje su ih stizale, s obzirom na
goleme zarade što su ih mogli ostvariti u prirodno tako bogatoj zemlji kakva
je Engleska. Unatoč svakovrsnih obeshrabrenja, pa čak i posebnoga
poreznog suda, o kojem je već bilo riječi, a osnovan je samo radi pljačkanja i
zatiranja Židova, oni su povećavali, umnožavali i gomilali silne svote koje
su prelazile iz ruke u ruku s pomoću mjenica – trgovina navodno duguje
njima to otkriće – koje su im omogućavale da prenose bogatstva iz zemlje u
zemlju, pa se blago moglo, čim bi nasilje zaprijetilo u jednoj državi, čuvati
na sigurnome u drugoj.
Tako su upornost i škrtost Židova, suprotstavljene fanatizmu i tiraniji
onih pod čijom su vlašću živjeli, rasle razmjerno progonima kojima su bili
izloženi; a golemo bogatstvo koje su obično zgrtali trgujući, često ih je
doduše izvrgavalo pogibelji, no u drugim prilikama služilo je jačanju njihova
utjecaja i osiguranju odreñenog stupnja zaštite. U takvim su uvjetima živjeli,
odatle im oprezan, sumnjičav i plašljiv značaj dok istodobno bijahu uporni i
umješni kad je valjalo izbjeći opasnosti koje bi na njih vrebale.
Kad su putnici velikom brzinom dobrano odmakli mnogim zaobilaznim
stazama, hodočasnik napokon prekide šutnju.
– Onaj veliki sasušeni hrast – reče – označuje krajnju granicu Front-de-
Boeufove vlasti; a Malvoisinovo smo područje davno napustili. Sad se više
ne treba bojati potjere.
– Neka im s bojnih kola padnu kotači – reče Židov – kao što se
dogodilo faraonovoj vojsci, da bi sporo napredovali. Ali nemoj me napustiti,
dobri hodočasniče. Sjeti se samo onog bijesnog i divljeg templara i njegovih
saracenskih robova; takvi se ne obaziru na područje, posjed ili na vlast.
– Putovi nam se ovdje moraju razići – reče hodočasnik – jer ljudima
tvoga i moga položaja ne dolikuje da zajedno putuju dulje no što je nužno.
Osim toga, kakvu ti pomoć može pružiti miroljubivi hodočasnik naspram
dva naoružana poganina?
– O dobri mladiću – odgovori Židov – možeš ti mene obraniti, i znam
da bi me obranio. Koliko god bio siromašan, odužit ću ti se; ne novcem, jer
novca nemam, tako mi oca Abrahama, nego...
– Rekao sam već – prekine ga hodočasnik – da ne tražim od tebe novca
ni nagrade. Mogu te vodili, a mogao bih te možda i obraniti; jer teško da se
može smatrati nedostojnim ako kršćanin štiti Židova od Saracena. Stoga ću
te, Židove, predati nekoj odgovarajućoj pratnji. Nismo više daleko od grada
Sheffielda, gdje ćeš lako naći mnoge svoje suplemenike da se kod njih sklo-
niš.
– Neka te prati Jakovljev blagoslov, dobri mladiću! – reče Židov. – U
Sheffieldu se mogu skloniti kod svog roñaka Zaretha gdje ću se već nekako
snaći da u sigurnosti nastavim put.
– Neka bude tako – reče hodočasnik. – Rastat ćemo se u Sheffieldu, a
za pola sata jahanja bit ćemo na domak tome gradu.
Pola sata proñe u posvemašnjoj tišini; hodočasniku je možda bilo ispod
časti da se obraća Židovu, izuzev u nuždi, a Židov nije htio siliti na razgovor
čovjeka koji se putovanjem na Sveti grob na neki način posvetio.
Zaustaviše se na vrhu blage uzvisine, gdje hodočasnik pokaza rukom
grad Sheffield, koji se sterao u dolini pred njima i ponovi svoje riječi:
– Ovdje se, dakle, rastajemo.
– Ne rastajemo se dok ne primite zahvalu ubogog Židova – reče Isaac –
jer se usuñujem da vas pozovem sa mnom do mog roñaka Zaretha koji bi mi
možda mogao pomoći da vam se nekako odužim za velike usluge.
– Rekao sam već – uzvrati hodočasnik – da ne želim nikakve naknade.
Ali, ako na dugačkom popisu svojih dužnika radi mene poštediš okova i
tamnice nekoga bijednog kršćanina, smatrat ću svoju jutrošnju uslugu do
kraja namirenom.
– Stani, stani – Židov će hvatajući ga za skut ogrtača – htio bih učiniti i
više od toga, nešto za tebe. Bog mi je svjedok da je Židov siromašan, da,
Isaac je doduše prosjak u svome rodu, ali oprosti mi ako pogodim što ti u
ovom trenu najviše nedostaje.
– Kad bi uistinu pogodio – reče hodočasnik – ne bi mi to mogao
pribaviti, makar bio bogat koliko kažeš da si siromašan.
– Koliko kažem da sam siromašan! – ponovi Židov. – O, vjeruj mi,
govorim golu istinu; opljačkan sam, zadužen i uništen čovjek. Okrutne su mi
ruke otele imovinu, novac, brodove, sve što sam posjedovao. Ipak, mogu ti
reći što ti nedostaje, a možda ti to mogu i pribaviti. Ti sada želiš konja i
oklop.
Hodočasnik se trže i naglo okrene prema Židovu.
– Koji ti je vrag pomogao da pogodiš? – reče užurbano.
– Nije važno – reče Židov, smiješeći se – samo ako je istina; a kako
sam kadar pogoditi tvoju želju, tako je mogu i ispuniti.
– Ali, uzmi u obzir – reče hodočasnik – moj značaj, odjeću, zavjet.
– Poznajem ja vas kršćane – odgovori Židov – i znam da je i
najplemenitiji meñu vama kadar uzeti štap i obuti sandale praznovjerne
pokore radi, pa pješice krenuti u pohod grobovima pokojnika.
– Ne huli Boga, Židove! – hodočasnik će strogo.
– Oprostite mi – reče Židov – prenaglio sam. – Ali sinoć i jutros
omakle su vam se neke riječi, bljesnuvši poput iskri iz kremena, odajući o
kakvu je kovu riječ, a na grudima ispod hodočasničke halje krije se viteški
lanac i zlatne ostruge. Zasjali su jutros kad ste se naginjali nad moj ležaj.
Hodočasnik nije mogao prikriti smiješka.
– A kad bi se tvoja odjeća istražila s jednakom pomnjom, Isaače – reče
– što bi se pod njom otkrilo?
– Dosta o tome – pripomenu Židov, mijenjajući boju u licu, te žurno
vadeći pisaći pribor, uze pisati na komadu papira koji je podložio žutom
kapom, ne silazeći s mazge, kao da je tako htio prekinuti razgovor. Kad je
završio, predade hodočasniku svitak ispisan hebrejskim slovima i reče:
– U gradu Leichesteru svima je znan bogati Židov Kirjath Jairam iz
Lombardije; predaj mu ovaj svitak. Prodavao je šest milanskih oklopa, od
kojih bi i najlošiji dolikovao okrunjenoj glavi; zatim deset stasitih konja, a
najslabiji bi priličio kralju u bici za prijestolje. Dopustit će ti da biraš oklop i
konja, kao i ostalu opremu za turnir; kad turnir proñe, sve ćeš mu uredno
vratiti, ne ushtjedneš li platiti trgovcu punu vrijednost.
 – Ali, Isaače – hodočasnik će smiješeći se – zar ne znaš da u tim igrama
oružje i konj viteza koji padne iz sedla pripadaju njegovu pobjedniku?
Zadesi li me nesreća, izgubit ću nešto što ne mogu namiriti niti platiti.
Židov se pričini donekle iznenañen tom mogućnošću. Ali za tren
prikupi hrabrost i odgovori:
– Ne, ne, ne! O tome ne želim ni misliti. Tebe će pratiti blagoslov
našega Oca. Koplje će ti biti moćno poput Mojsijeva štapa.
Rekavši to, Židov okrenu mazgu na drugu stranu, ali ga hodočasnik
uhvati za ogrtač i reče:
– Isaače, ne znaš kakvoj se opasnosti izlažeš. Konj može poginuti,
oklop se oštetiti; jer neću štedjeti ni konja ni jahača. Osim toga, ljudi tvoga
kova ništa ne daju badava; nešto valja platiti za posudbu konja i opreme.
Židov se pogrbi u sedlu poput čovjeka kojeg su spopali grčevi, ali bolji
osjećaji prevladaše one njemu svojstvenije.
– Nije me briga – reče – nije me briga. Pusti me da idem. Ako bude
štete, neće te ništa stajati; bude li novčanih troškova, oprostit će ti ih Kirjath
Jairam za ljubav svog roñaka Isaaca. Zbogom! Ali, počuj me dobri mladiću
– reče, okrećući se – ne izla`i se previše u toj ispraznoj ludoriji; ne govorim
to zbog štete što bi je mogao nanijeti konju i oklopu, nego radi tvog života i
zdravlja.
– Hvala ti na upozorenju – reče hodočasnik i iznova se nasmiješi. –
Iskoristit ću tvoju ljubaznost, zaista, ali za sve ću ti se odužiti.
Rastadoše se i uputiše različitim putovima u grad Sheffield.

7. Poglavlje

S dugom pratnjom štitonoša vitezovi kroče,

U neobičnu se ruhu i opremi koče;
Jedan drži koplje, drugi šljem vezuje,
Treći pak sjajni štit dodaje.
Nemirnim kopitom topće konj pomamni,
Pjeni se i rže grizuć ular zlatni.
Kovači i oružari na konjima dojahali,
Čekići im u ruci, s turpijama zamahali,
Razlabavljeno koplje popravili, štitove povezali.
Slobodnjaci zagradili ulice u skladnim, skupinama;
Odasvud dohrlili seljaci sa svojim toljagama.
Palamon i Arcit
 Engleski narod u to doba življaše nadasve bijedno. Kralj Rikard bijaše
u sužanjstvu izvan zemlje, u vlasti podmukloga i okrutnog vojvode od
Austrije. Čak se nije točno znalo ni mjesto njegova zatočeništva, a sudbina
mu bila posve nepoznata većini podanika koji su, u meñuvremenu, postali
plijenom svakovrsna tlačenja nižega plemstva.
U savezu s Filipom Francuskim, zakletim neprijateljem Rikarda
Lavljeg Srca, princ Ivan nastojao je na sve načine utjecati na vojvodu od
Austrije da produži sužanjstvo svoga brata Rikarda, kojemu je dugovao
mnoga dobročinstva. U meñuvremenu je jačao svoju stranku u kraljevstvu,
jer se u slučaju kraljeve smrti, naumio boriti za nasljedstvo protiv zakonitoga
nasljednika Arthura, vojvode od Bretanje, sina Geoffreya Plantageneta, sta-
rijeg Ivanova brata. Kao što se zna, poslije je uspio prisvojiti prijestolje.
Bijaše on slaba, razuzdana i himbena značaja, pa je lako pridobivao za se i
za svoju stranku ne samo one koji su s razlogom strahovali od Rikarda, sa
svojih zlodjela u njegovoj odsutnosti, već i brojne raspuštene pustolove koji
su se vraćali s križarskih pohoda u domovinu, ogrezli u porocima Istoka,
lišeni posjeda i okorjeli u duši, gajeći nadu da ih u predstojećim grañanskim
nemirima očekuje bogat plijen.
Tim uzrocima opće nevolje i nedaća valja dodati, mnoštvo odmetnika
koji su se, očajni zbog nasilja feudalnog plemstva i strogom primjenom
šumskih zakona, okupljali u velike družine, vladali šumama i pustošima,
prkoseći pravdi i državnim sudovima. I sami plemići, koji su se utvrñivali u
vlastitim dvorcima i ponašali se kao mali vladari na svojim posjedima,
bijahu vode družina što su primjenjivala bezakonja i nasilja gotovo jednako
kao zakleti pljačkaši. Da bi izdržavali te najamnike i plaćali pretjeranu
raskoš i sjaj kojima su se odavali sa svoje oholosti, plemići su pozajmljivali
od Židova goleme svote novca uz visoke lihvarske kamate, koje su im
nagrizale imanja poput neizlječive boljke, a gotovo jedini način da se
oslobode duga bijaše, kad bi im to okolnosti dopuštale, neki čin nečovječnog
nasilja spram svojih vjerovnika.
Pod različitim teretima koje mu je nametnulo takvo stanje, engleski je
narod teško patio zbog sadašnjosti, a još je više bilo ozbiljnih razloga da
strahuje za svoju budućnost. Da nevolja bude veća, pogibeljna zarazna
oboljenja stadoše harati zemljom, šireći se još više zbog nečistoće,
jednolične hrane i loših uvijeta stanovanja nižih staleža, koseći mnoge
živote, dok bi preživjeli nerijetko zavidjeti pokojnicima na sudbini koja ih je
barem izbavila daljnjega zla.
Ipak, unatoč svi tim nedaćama, bogati i siromašni, pučani i plemići, u
vrijeme turnira, koji bijahu veliki dogañaj toga doba, osjećali su jednako
uzbuñenje kakvo bi ćutio izgladnjeli grañanin Madrida, bez ijednog reala da
kupi hranu za obitelj, dok promatra borbu s bikovima. Ni dužnost ni bolest
nisu mogli spriječiti mlado i staro da prisustvuje toj svečanosti. Mimohod
oružja, kako se to tad nazivalo, imao se održati u Ashbyu, u grofoviji
Leicester, a najglasovitiji junaci trebali su se ogledati u prisutnosti samog
princa Ivana, koji je trebao uveličati borbu. Sve je to privuklo opću pažnju i
golemo je mnoštvo ljudi svih staleža hitalo u zakazano jutro prema borilištu.
Prizor bijaše iznimno živopisan. Na rubu šume, na milju od grada
Ashbya, sterala se prostrana livada pokrivena najmekšom i najljepšom
zelenom travom, okružena s jedne strane šumom, dok su je s druge rubili
osamljeni hrastovi ponegdje veoma visoki. Kao da je oblikovano za ratničko
nadmetanje, zemljište se sa svih strana postupno spuštalo do zaravni, gdje
borilište bijaše opasano jakom ogradom, tvoreći prostor dugačak četvrt milje
i upola toliko širok. Ograñeni prostor imao je oblik izdužene četvorine, no
kutovi bijahu zaobljeni radi udobnosti gledaoca. Otvori za ulazak boraca na-
lazili su se na sjevernom i južnom kraju borilišta, a bijahu u obliku čvrstih
drvenih kapija tek toliko širokih da propuste po dva jahača naporedo. Na
svakom od ulaza stajahu po dva najavljivača, uz njih po šest trubača i
jednako toliko pomoćnika, te snažan odred oružnika, radi održavanja reda i
provjere vrsnoće vitezova koji su se prijavili za tu ratničku igru.
Na zaravni iza južnog ulaza, oblikovanoj prirodnim uzvišenjem tla,
bijaše podignuto pet veličanstvenih šatora, ukrašenih crvenim i crnim
zastavama, bojama petorice vitezova izazivača. Šatorska užad bijaše iste
boje. Ispred svakog šatora visio je štit viteza koji u njemu boravi, a kraj
njega stajaše štitonoša, neobično prerušen u divljaka ili šumskog čovjeka, ili
pak u neko drugo fantastično ruho u skladu s ukusom svoga gospodara i
ulogom koju je želio igrati za vrijeme igre. Počasni, središnji šator bio je
dodijeljan Brianu de Bois-Guilbertu, koji je, zbog toga što se proslavio u
brojnim viteškim igrama a poznajući sve vitezove koji će se ogledati u boju,
rado primljen meñu izazivače, te ga čak izabraše za glavara i voñu, premda
im se tek nedavno pridružio. S jedne strane njegova šatora bili su razapeti
šatori Reginalda Front-de-Boeufa i Philipa de Malvoisina, a s druge šator
Hugha de Grantmesnila, plemenitog baruna iz okolice njegova kraja, kojemu
jedan predak bijaše namjesnikom Engleske u doba Vilima I Osvajača i
njegova sina Vilima Riñega. Ralph de Vipont, vitez reda Svetog Ivana od
Jeruzalema, koji je posjedovao staro imanje u mjestu zvanom Heather pokraj
Ashby-de-la-Zouchea, zauzimao je peti šator. Od uzvišenja na kojem bijahu
razapeti šatori vodio je blago nagnut prolaz, širok deset koraka, do ulaza u
borilište. Prolaz je bio zaštićen jakom ogradom s obiju strana, kao i čistina
ispred šatora, a sve su čuvali naoružani stražari.
Sjeverni prilaz borilištu završavao je sličnim ulazom, širokim trideset
stopa, iza kojeg se pružao velik ograñeni prostor za vitezove koji se htjednu
ogledati s izazivačima, dok su u pozadini bili smješteni šatori s okrepom
svake vrste, s oružarima, potkivačima i drugim pomagačima, koji su svi bili
spremni pružiti svoje usluge gdje god to ustreba.
Vanjsku stranu borilišta dijelom su zauzimale privremene galerije
pokrivene tapiserijama i sagovima, te obložene jastucima radi udobnosti
gospoña i plemića za koje se vjerovalo da će prisustvovati turniru. Uzak
prostor izmeñu galerija i borilišta bio je namijenjen slobodnjacima i
gledaocima nešto višeg staleža od običnog puka, te bi se mogao usporediti s
parterom u kazalištu. Šaroliko mnoštvo smjestilo se po širokim padinama li-
vade, a prirodno je uzvišenje tla omogućavalo promatračima da ponad
galerije imaju nesmetan pogled na borilište. Osim udobnosti što su ih
pružala ta stajališta, na stotine ljudi popelo se na drveće koje je okruživalo
livadu; čak je i nešto dalji zvonik seoske crkve bio načičkan gledaocima.
Da bismo do kraja opisali prizor, valja napomenuti da je jedna galerija
u samom središtu istočne strane borilišta, dakle upravo nasuprot poprištu
buduće borbe, bila uzdignutija od ostalih, bogatije ukrašena i počašćena
svojevrsnim prijestoljem i nebnicom, s izvezenim kraljevskim grbovima.
Oružnici, paževi i sluge u bogatim odorama stajahu oko toga počasnog
mjesta koje bijaše namijenjeno princu Ivanu i njegovoj pratnji. Nasuprot toj
kraljevskoj galeriji bijaše još jedna, jednako visoka, na zapadnoj strani
borilišta; bijaše ona vedrije ukrašena negoli prinčeva, iako manje raskošno.
PoYorka paževa i djevojaka, najljupkijih što ih se moglo naći, veselo
odjevenih u krasno zeleno i ružičasto ruho, okružila je prijestolje ukrašeno
istim bojama. Meñu zastavama i stijegovima na kojima su se vidjela ranjena
srca, plamteća srca, raskrvavljena srca, lukovi i tobolci sa strijelama, te svi
dobro znani znakovi Kupidova28 trijumfa, blistav natpis objašnjavaše
gledateljima da će to počasno sijelo zauzeti La Royne de la Beauté et des
Amours29. Ali tko će ovaj put predstavljati kraljicu ljepote i ljubavi, nitko
nije mogao pogoditi.

U meñuvremenu su se gledaoci svih staleža natiskivali da zauzmu

odgovarajuća mjesta, što je bilo popraćeno mnogim sporovima oko toga tko
ima na njih pravo. Neke su prepirke na brzinu prekidali oružnici, spremno se
služeći drškama bojnih sjekira i balčacima mačeva, što je bio način da se
uvjere najtvrodoglaviji pojedinci. Druge pak prepirke, gdje su se u oporbi
našli suprotni zahtjevi pripadnika viših staleža, rješavali su najavljivači i dva
nadzornika svečanosti: William de Wyvil i Stephen de Martival, koji su,
naoružani do zuba, jahali gore-dolje po borilištu opominjući na uljudnost i
održavajući red meñu gledaocima.
Postupno su se galerije ispunile vitezovima i plemićima u njihovim
svakodnevnim odijelima; dugačkim i bogato obojenim plaštevima
odudarahu od veselijega i raskošnijeg ruha gospoña, koje su, čak brojnije od
muškaraca, pristizale da prisustvuju zabavi za koju bi se moglo pomisliti
kako je odveć krvava i opasna da bi njihovu spolu pružila neki užitak. Donji
i unutrašnji prostor ubrzo su ispunili imućniji slobodnjaci i grañani, te niži
plemići koji se sa skromnosti, siromaštva ili sumnjiva naslova nisu usuñivali
zauzeti više mjesto. Meñu njima je, dakako, izbijalo najviše prepirki oko
prvenstva.
 – Pseto nevjernika! – neki će starac, kojemu je izlizani plašt svjedočio o
siromaštvu, dok su mu mač, bodež i zlatan lanac odavali težnju k višem
položaju. – Vučje štene! Kako se usuñuješ gurati jednog kršćanina, i uz to
normanskog plemića, Montdidierova potomka?
Ta teška optužba bijaše upućena našem znancu Isaacu koji se, raskošno
pa čak i veličanstveno ogrnut plaštem, ukrašenim čipkom i podstavljenim
krznom, trudio da u prvom redu ispod galerije napravi mjesta za svoju kćer,
lijepu Rebeku, koja mu se pridružila u Ashbyu, a sada se vješala o očevu
ruku, prilično uplašena negodovanjem naroda što ga je, čini se, općenito
izazvala drskost njezina roditelja. Ali, iako smo ga vidjeli krajnje plašljiva u
drugim prilikama, Isaac je sada dobro znao da se nema čega bojati. Na
općim skupovima ili u prisutnosti sebi jednakih, nijedan se gramzljivi ili zlu-
radi plemić ne bi osmjelio da ga zlostavlja. Na takvim zborovima Židovi su
bili pod zaštitom općeg zakona; ako im kojim slučajem to ne bi bila dostatna
sigurnost, vazda bi se meñu okupljenim ljudima našlo baruna koji bi iz
osobnih pobuda bili spremni da ih zaštite. U ovoj prigodi Isaac je bio
samouvjereniji nego inače, znajući da princ Ivan upravo pregovara sa
Židovima iz Yorka o velikom novčanom zajmu, nudeći kao zalog drago ka-
menje i zemlju. I Isaacov udio u tom poslu nije bio malen, pa je dobro znao
kako će mu žarka prinčeva želja da se posao zaključi zajamčiti zaštitu u
nezgodi koja bi ga snašla.
Ohrabren tim mislima, Židov produži prema svom cilju i gurnu
normanskog kršćanina ne štujući ni njegovo porijeklo, no položaj, ni vjeru.
Ali starčeve pritužbe izazvaše zgražanje prisutnih. Jedan meñu njima, stasit i
snažan slobodnjak, odjeven u maslinasto-zeleno ruho, s dvanaest strijela
zadjenutih za pasom, s remenom za mač i srebrnim medaljonom, s lukom od
šest stopa u ruci, naglo se okrenu; i dok mu je lice, smeñe poput lješnjaka,
zbog trajnog izlaganja vremenu, sada postajalo još mrkije zbog srdžbe,
pripomenu Židovu kako se od svega bogatstva što je zgrnuo sišući krv
svojim ubogim žrtvama naduo poput pauka, koji se može previdjeti dok stoji
u kutu, ali će biti zgažen ako se osmjeli pokazati svjetlu. Zbog te prijetnje,
izrečene na normansko-engleskom jeziku, strogim glasom i odlučnim
izražajem, Židov uzmaknu i vjerojatno bi se bio posve uklonio tako
neposrednoj opasnosti, da pažnju sviju prisutnih nije privukao iznenadni
ulazak princa Ivana koji se u taj čas pojavio na borilištu, okružen brojnom i
veselom pratnjom, koju su dijelom činili svjetovnjaci, a dijelom svećenici,
jednako slobodno odjeveni i veseli u ponašanju poput ostalih pratilaca.
Meñu svećenstvom bijaše i glavar od Jorvaulxa, u najraskošnijoj opremi što
je crkveni dostojanstvenik smije ponijeti. Na njegovu se ruhu nije štedjelo ni
krzno ni zlato; a vršak čizama, nadmašujući smiješnu modu tog doba, bijaše
toliko uzvijen te se zapravo pričvršćivao za sam njegov pojas, a ne za
koljeno što mu je takorekuć onemogućavalo da gurne nogu u stremen. Ipak,
bijaše to neznatnom smetnjom kitnjastu glavaru koji je zacijelo uživao u
mogućnosti da svoje vrsno jahaće umijeće pokaže pred tolikim gledaocima,
napose pred ljepšim spolom, te se spremno odrekao tih oslonaca za plašljive
jahače. Ostalu pratnju princa Ivana činili su najmiliji zapovjednici njegovih
plaćeničkih četa, nekoliko baruna, pljačkaša, i razuzdanih dvorjana, te više
vitezova templara i ivanovaca.
Valja napomenuti da su vitezovi tih dvaju redova bili neprijateljski
raspoloženi spram kralja Rikarda, jer su za vojevanja u Palestini stali na
stranu Filipa Francuskoga u čitavom nizu oporbi izmeñu toga vladara i
engleskog kralja Lavljeg Srca. Poznato je da su zbog posljedica tog
neslaganja, uzastopne Rikardove pobjede ostale uzaludne, da je njegov
romantični pokušaj opsade Jeruzalema propao, a slava što ju je stekao
rasplinula se u neizvjesno primirje sa sultanom Saladinom. Povodeći se za
istom politikom koju su u svom ponašanju slijedila njegova braća u Svetoj
Zemlji, templari i hospitalci u Engleskoj i Normandiji pristupili su stranci
princa Ivana, jer je doista bilo malo razloga da požele povratak Rikarda u
Englesku, ili uspon Arthura, njegova zakonitog nasljednika. Iz drugih
razloga princ Ivan mrzio je i prezirao ono malo uglednijih saskih obitelji
koliko ih je još postojalo u Engleskoj, te ne bi propustio priliku da ih kinji i
vrijeña, svjestan da ne vole niti njega niti njegove namjere, kao što
uglavnom nije bio omiljen medu engleskim narodom koji se plašio daljnjih
promjena u pravima i slobodama što bi ih mogao uvesti vladar svojevoljan i
nasilan poput Ivana.
Okružen svojom otmjenom pratnjom, i sam na vrsnu konju, raskošno
odjeven u grimiz i zlato, sa sokolom u ruci, glave pokrivene skupocjenom
šubarom, optočenom dragim kamenjem, ispod koje su mu virile nestašne
kovrče pokrivajući mu ramena, princ Ivan je na čelu vesele družine
borilištem poigravao svoga vatrenog zalenka, smijući se glasno, s pratiocima
i kraljevskom smionošću procjenjujući ljepotice koje su resile povišeno
gledalište.
Tko bi na prinčevu licu uočio razuzdanu smjelost, pomiješanu s
krajnjom uznositošću i ravnodušnošću spram tuñih osjećaja, ne bi, unatoč
svemu, mogao njegovu izražaju zanijekati pristalost svojstvenu pravilnim
crtama što ih je priroda skladno oblikovala a umijeće prilagodilo pravilima
uljudnosti, no istodobno čuvajući iskren i čestit izražaj lica, te se činio
nesposobnim da prikrije prirodna raspoloženja duše. Takav se izražaj često
pogrešno tumači kao muževna iskrenost, a zapravo potječe od bezobzirne
ravnodušnosti razuzdana čovjeka svjesna nadmoći po roñenju, bogatstvu ili
neke druge slučajne prednosti, što nije ni u kakvoj vezi s osobnim
zaslugama. Onima koji nisu skloni tako duboku razmišljanju, a takvih je bilo
stotinu prema jedan, dostajalo je da ugledaju sjajnu pelerinu princa Ivana,
skupocjeni plašt podstavljen najrjeñom samurovinom, čizme od marokena i
zlatne ostruge, te otmjenost s kojom je vodio konja, da ga pozdrave
zaglušnim pljeskom.
 Dok je veselo poigravao oko borilišta, prinčevu pozornost privuče
gužva oko Isaaca, što se zametnula zbog njegova bezobzirnog probijanja
prema prvim mjestima u gledalištu. Oštro oko princa Ivana namah je
prepoznalo Židova, ali ga se mnogo ugodnije dojmila lijepa Jeruzalemka
koja se, uplašivši se meteža, čvrsto pripila uz ruku staroga oca.
Rebekino se obličje doista moglo mjeriti s najuznositijim ljepoticama u
Engleskoj, čak i ako je o njemu sudio tako vrstan znalac poput princa Ivana.
Izuzetno skladni stas još je više isticala istočnjačka odjeća koju je nosila
prema običajima žena u njezinu narodu. Turban od žute svile dobro se
slagao s njezinom tamnom puti. Sjaj očiju, uznosit luk obrva, lijepo
oblikovan orlovski nos, zubi bijeli poput biserja, te upleteni crni uvojci što
su svaki napose padali po ljupkom vratu i grudima da pokriju ono što je
ostavljala pogledu košulja od najskuplje perzijske svile, sa cvijećem
prirodnih boja što se rasulo po purpurnoj pozadini – sve je to tvorilo spoj
ljupkosti koja nije zaostajala ni za najljepšim djevojkama što su je
okruživale. Košulju su od pasa do grla pritezale zlatne kopče s bisernim
umecima, ali su tri gornje kopče ostale otvorene zbog vrućine, što je donekle
proširivalo vidik o kojem smo govorili. Na taj je način bila još uočljivija
dijamantna ogrlica s dragocjenim privjescima. Nojevo perje, pričvršćeno za
turban sponom optočenom briljantima, još je više isticalo lijepu Židovku
koju su ismijavale i rugale joj se uznosite gospe što su sjedile iznad nje, no
potajno su joj za vidjele upravo one koje su hinile da je preziru.
– Tako mi ćele Abrahamove – reče princ Ivan – mora da je ona
Židovka pravi uzor savršenstva kojega je draž pomutila um najmudrijem
meñu kraljevima! Što kažeš glavaru Aymeru? Tako mi hrama toga mudroga
kralja, što ga je naš mudriji brat Rikard bezuspješno nastojao osloboditi, ona
je glavom nevjesta iz Pjesme nad pjesmama!
– Ruža šaronska i ljiljan u dolu – uzvrati glavar nekako kroz nos. – Ali
vaša milost ne smije zaboraviti da je ona ipak Židovka.
– Da – produži princ Ivan ne obraćajući pažnju na njega – a tu je i moj
Mamon30 nepravde, markiz od maraka, barun od zlatnika, spori se zbog
mjesta sa psima bez prebijene pare što u svojim olinjalim ogrtačima nemaju
ni kovanice da otjeraju ñavla kako im ne bi plesao u džepu. Tako mi tijela
svetoga Marka, moj princ od dobave i njegova ljupka Židovka dobit će
mjesto na galeriji! Tko je ona, Isaače? Je li ti žena ili kći, ta istočnjačka
hurija koju stežeš pod rukom kao što bi stezao svoj kovčežić s blagom?

– Moja kći Rebeka, na službu vašoj milosti – odgovori Isaac uz dubok

poklon, nimalo zbunjen prinčevim pozdravom u kojem je pored ljubaznosti
bilo barem jednako toliko poruge.
– Mudar si ti čovjek – reče Ivan i prasnu u smijeh kojega spremno
prihvatiše svi njegovi veseli pratioci. – Ali, bila ti kći ili žena, mora dobiti
prvenstvo u skladu s njezinom ljepotom i tvojim zaslugama. Tko sjedi tamo
gore? – nastavi i baci pogled na galeriju. – Saske prostačine, izvalile se
koliko su duge i široke! Pomaknite ih! Neka se stisnu i naprave mjesta za
mog zelenaškog odličnika i njegovu lijepu kćer. Naučit ću te seljačine da
moraju dijeliti visoka mjesta u sinagogi s onima koji toj sinagogi doista
pripadaju.
Taj uvredljivi i nepristojni govor bio je upućen obitelji Cedrica Saskog,
koja je sjedjela na galeriji zajedno s obitelju njegova saveznika i roñaka
Athelstanea od Coningsburgha, potomka posljednjih saskih vladara
Engleske, zbog čega su ga krajnje štovali svi saski žitelji sjeverne Engleske.
Ali su s krvlju te kraljevske loze u Athelstanea naslijedili i mnoge njihove
slabosti. Lice mu bijaše lijepo, tijelo krupno i snažno, u najboljoj `ivotnoj
dobi; no izraz mu bio beživotan, pogled tup, mrzovoljan, lijen i trom u svim
kretnjama, a tako spor u odlukama te mu je nadjeven nadimak jednog pretka,
naime, svi su ga nazivali Athelstaneom Nespremnim. Njegovi prijatelji – a
mnogi mu bijahu silno privrženi poput Cedrica – tvdili su da ta njegova
bezvoljnost ne potječe od pomanjkanja hrabrosti nego od pukog nedostatka
odlučnosti; drugi su pak tvrdili da mu je nasljedni porok pijančevanja
smanjio sposobnosti koje nigda nisu bile osobite, te da su pasivna hrabrost i
mlitava dobroćudnost tek preostali dio značaja koji je možda mogao biti
vrijedan hvale, ali su se svi njegovi vrijedni dijelovi već odavno izgubili u
dugotrajnome teškom pijančevanju.
Toj je ličnosti, kako je opisasmo, princ uputio svoju bahatu zapovijed
da načini mjesta za Isaaca i Rebeku.
Athelstane je bio zaprepašten naredbom koja je u skladu s navadama i
osjećajem vremena bila duboko uvredljiva i nije želio poslušati, ali nije znao
ni kako bi se usprotivio, pa se tek vis inertiae31 suprotstavio Ivanovoj volji,
već je ne mičući se i ne pokazujući namjere da posluša, raširio krupne sive
oči buljeći u princa sa zapanjenošću u kojoj je bilo nečega krajnje
smiješnoga. Ali nestrpljivi Ivan nije to vidio u takvu svjetlu.
– Saska svinja ili spava ili ne haje za mene – reče. – Sunite ga kopljem,
De Bracy – obrati se vitezu koji je jahao kraj njega i zapovjedao družinom
slobodnih plaćenika; ti condottieri32 ne bijahu pripadnici nekoga odreñenog
naroda, već bi privremeno pristajali uz svakog vladara koji bi ih unajmio za
plaću.

Začuo se žamor čak i meñu pratiocima princa Ivana; ali De Bracy,

kojega je zvanje oslobodilo svih obzira, pruži dugačko koplje preko prostora
što je dijelio galeriju od borilišta, i bio bi izvršio prinčevu zapovijed i prije
no što bi se Athelstane Nespremni toliko pribrao da se bar izmakne pred
oružjem, da nije Cedric, hitar koliko njegov drug bijaše spor, munjevito
trgnuo kratki mač i jednim udarcem odsjekao šiljak koplja. Princu Ivanu
navre krv u lice. Izgovori jednu od najtežih kletvi, i htjede još dodati kakvu
odgovarajuću strašnu prijetnju, kad odustade od nauma, dijelom zbog
pratilaca koji ga okružiše i zamoliše da se ustrpi, dijelom zbog općeg
odobravanja mnoštva koje je za pljeskalo Cedricovu junačkom držanju.
Princ s prezirom zakoluta očima, te se činilo da traži sigurniju i lakšu žrtvu;
i, susrevši se s odlučnim pogledom strijelca kojega smo već zapazili, i koji je
i nadalje pljeskao unatoč mrgodnu pogledu što mu je princ uputio, te ga
upita zbog čega toliko buči.
– Uvijek se pridružim klicanju – reče slobodnjak – kada vidim dobar
hitac ili sjajan udarac.
– A, tako? – upita princ. – Zacijelo onda i sam možeš pogoditi u
sredinu mete.
– Mogu pogoditi u šumsku metu i na šumskoj udaljenosti – odgovori
slobodnjak.
– I biljeg Wata Tyrrela, na stotinu koraka – reče neki glas, ali nije se
moglo razabrati tko je to izgovorio.
To podsjećanje na sudbinu Vilima Riñega, njegova pretka, odjednom
razjari i uznemiri princa Ivana. No zadovolji se time da zapovijedi
oružnicima oko borilišta da drže na oku hvalisavca, pokazavši im
slobodnjaka.
– Svetoga mi Grizzela – dodade – provjerit ćemo vještinu onoga tko
tako kliče tuñem junaštvu.
– Neću pobjeći kad budem izazvan – reče slobodnjak pribranošću
svojstvenom njegovu držanju.
– Dotle, ustajte, vi saski prostaci! – reče gnjevni princ. – Nebeske mi
svjetlosti, kad sam rekao, Židov će dobiti mjesto meñu vama!
– Nipošto, ako dopušta vaša milost! Ne priliči takvima poput mene
sjedjeti s vladarima ove zemlje – reče Židov, kojega je želja za prvenstvom
tjerala da se spori oko mjesta s iznurenim i osiromašenim potomkom
Montdidierove loze, ali ga nije navodila da se upliće u povlastice bogatih
Sasa.
– Ustaj nevjerni psu, kad ja zapovijedam – reče princ Ivan – ili ću
narediti da ti oderu tu mrku kožu i ustave je za konjsku opremu!
Tako potaknut, Židov se stade uspinjati strmim i uskim stubama što su
vodile na galeriju.
– Da vidim, tko će se usuditi da ga zaustavi! – reče princ zureći u
Cedrica čije je držanje odavalo namjeru da Židova svitla s galerije.
Nevolju je spriječio lakrdijaš Wamba, koji se postavi izmeñu svoga
gospodara i Isaaca, te viknu, odgovarajući na prinčev izazov:
– Tako mi Djevice, ja ću ga zaustaviti!
Zatim gurnu Židovu pod nos komad pečene svinjetine, izvukavši ga
ispod ogrtača, gdje ga je spremio za slučaj da turnir potraje dulje no što bi
mu želudac mogao otrpjeti glad. Videći pod samim nosom ono što je
najodvratnije njegovu plemenu, dok mu je lakrdijaš istodobno vitlao
drvenim mačem ponad glave, Židov uzmaknu, promaši stepenicu i skotrlja
se niz stubište, na veliku radost gledalaca koji prasnuše u smijeh, kojemu se
princ Ivan i njegovi pratioci od srca pridružiše.
– Dodijeli mi nagradu, roñače prinče – reče Wamba. – Svladao sam
neprijatelja u poštenu boju s mačem i štitom – dodaje vitlajući svinjetinom u
jednoj i drvenim mačem u drugoj ruci.
– Tko si i što si, plemeniti junače? – upita princ, smijući se i dalje.
– Luda po pravu nasljedstva – odgovori lakrdijaš.
– Ja sam Wamba, sin Witlessa, sina Weatherbrainova, koji bijaše sin
nekog vijećnika.
– Načinite mjesta za Židova ispred donjega kruga – reče princ Ivan,
kojemu je možebit dobrodošla ova prilika da odustane od svoje prvobitne
nakane. – Smjestiti poraženoga pokraj pobjednika bilo bi protivno viteškim
zakonima.
– Još gore bi bilo posjesti lopužu kraj glupana – uzvrati lakrdijaš – a
najgore Židova kraj svinjetine.
– Hvala ti, valjano momče – viknu princ Ivan – sviñaš mi se. Hajde,
Isaače, pozajmi mi pregršt bizantinaca.
Dok je Židov zaprepašten tim zahtjevom, ne usuñujući se odbiti a
nevoljan poslušati, preturao po krznenoj kesi koja mu je visjela o pasu,
vjerojatno se pitajući koliko se kovanica može smatrati jednom pregršću,
princ se sagnu s konja i razriješi Isaaca dvojbe strgnuvši mu kesu s boka;
baci iz nje ono nekoliko zlatnika Wambi, te produži obilaziti borilišta, a
Židova prepusti podsmijehu okolnih gledalaca, dok je njega sa svih strana
dočekao pljesak kao da je učinio neko pošteno i časno djelo.

8. Poglavlje

Tad prkosna truba izazivača zaori

A izazvani spremno na nju odgovori:
Od poklika polje ječi, do nebesa se vijori.
Spuštenih vizira, koplja pripremljena,
Prema kacigi i perjanici uperena,
Pojuriše iz pregrade u trku pomamnom,
Hitajnć' nadomak protivniku svom.
Palamon i Arcit

Usred jahanja princ Ivan se iznenada zaustavi, obrati se glavaru od

Jorvaulxa i izjavi kako je najvažnija stvar toga dana zaboravljena.
– Duše mi – reče – propustili smo imenovati lijepu Kraljicu ljubavi i
ljepote koja će svojom bijelom rukom dijeliti palmine grančice. Koliko je do
mene, ja sam slobodouman, i rado bih dao svoj glas za crnooku Rebeku.
– Djevice blažena – uzvrati glavar, zakolutavši očima od užasa – za
Židovku! Zaslužili bismo da nas kamenuju na borilištu; a još nisam dovoljno
star da budem mučenik. Osim toga, kunem se svojim svecem zaštitnikom da
ona mnogo zaostaje za lijepom Saskinjom Rowenom.
– Saskinja ili Židovka – odgovori princ – Židov ili Sas, svinja ili pas!
Proglasite Rebeku, makar samo da se ponize saske prostačine.
Nastade žamor meñu njegovim najbližim pratiocima.
– To više nije šala, gospodaru – reče de Bracy. – Pokušate li ih tako
uniziti, nijedan se vitez neće prijaviti za borbu.
– To je potpuno nepotrebno vrijeñanje – reče Waldemar Fitzurse, jedan
od najstarijih i najznačajnijih Ivanovih pratilaca. – Ako vaša milost to
pokuša, sigurno će vam se poremetiti planovi.
– Uzeo sam vas u službu, gospodine – reče Ivan, naglo potežući uzde –
da mi budete pratiocem, a ne savjetnikom.
– Tko prati vašu milost stazama kojima vi hodite – reče Waldemar vrlo
tiho – stječe pravo na savjete, jer vaši interesi i sigurnost nisu manje izloženi
opasnosti od njihovih.
Po tonu kojim je to bilo izrečeno, Ivan shvati da mora popustiti.
– Samo sam se šalio – reče – a vi sikćete na mene kao guje! Imenujte
koga hoćete, do ñavola, zadovoljite se!
– Ne, ne – reče De Bracy. – Neka vladaričino prijestolje ostane
nepopunjeno dok se ne proglasi pobjednik, pa neka sam izabere gospu koja
će na nj sjesti. To će pridodati čari njegovoj pobjedi i poučiti prelijepe gospe
da cijene ljubav srčanih vitezova koji ih mogu uzdići do takve slave.
– Pobijedi li Brian de Bois-Guilbert – reče glavar – kladim se u svoju
krunicu da vać znam ime Kraljice ljubavi i ljepote.
– Bois-Guilbet je valjan kopljanik – odgovori De Bracy – ali ima i
drugih oko ovog borilišta, gospodine glavaru, koji se neće libiti da s njime
ukrste koplje.
– Tišina, gospodo – reče Waldemar. – Neka princ zauzme svoje mjesto.
Vitezovi i gledaoci jednako su nestrpljivi; vrijeme prolazi i krajnji je čas da
natjecanje počne.
Iako princ Ivan još nije bio vladar, trpio je od Waldemara Fitzursea sve
neugodnosti što ih taj podnosi od svoga omiljenog ministra koji, dok služi
svoga gospodara, mora uvijek provesti svoju volju. Ipak se princ pokorio,
premda bi po naravi rado zanovijetao upravo zbog takvih trica; kad je
zauzeo mjesto na prijestolju, okružen svojom pratnjom, dao je znak
najavljivačima da obznane pravila turnira, koja su se ukratko svodila na ovo:
Prvo, petorica izazivača morala su odgovoriti svima koji se prijave.
Drugo, svaki vitez koji se prijavio za borbu mogao je, ako je želio,
birati protivnika izmeñu izazivača, dodirnuvši njegov štit. Učini li to drškom
koplja, nadmetanje bi se izvelo s takozvanim udvornim oružjem, to jest, na
šiljak koplja pričvrstila bi se okrugla drvena pločica, te ne bi bilo nikakve
opasnosti, osim sudara konja i jahača, a dotakne li se štit oštrim krajem
koplja, borba bi se vodila do istrage, to jest, vitezovi su se morali boriti
ubojitim oružjem, kao u pravoj bici.
Treće, kad bi vitezovi izazivači ispunili zavjet, to jest, kad bi svaki od
njih slomio pet kopalja, princ bi proglasio pobjednika prvog dana natjecanja,
i taj bi vitez dobio za nagradu bojnoga konja izvanredne ljepote i
neusporedive snage; ovaj se put još proglasilo da će on, kao dodatnu nagradu
za svoju odvažnost, imati posebnu čast da imenuje Kraljicu ljubavi i ljepote,
koja će narednog dana dijeliti nagrade.
Četvrto, drugoga dana, proglašeno je, održat će se opći tunir u kojemu
mogu sudjelovati svi prisutni vitezovi željni nagrade; i nakon što se podijele
na dvije jednako brojne skupine, borit će se muški sve dok princ Ivan ne da
znak za prestanak nadmetanja. Izabrana Kraljica ljubavi i ljepote tada će
okruniti vi teza za kojega princ ocijeni da se najbolje borio drugoga dana,
krunom od tankih zlatnih listića u obliku lovora. Toga drugoga dana završit
će viteške igre. Ali idućeg bi se dana održavala natjecanja strijelaca, borbe s
bikovima i druge omiljene zabave, radi neposrednijeg uveseljavanja puka.
Time je princ Ivan nastojao ojačati svoju popularnost koju bi stalno narušava
nekim nepromišljenim postupkom nasilnog vrijeñanja narodnih osjećaja i
vjerovanja.
Borilište je sada pružalo raskošan prizor. Kose galerije ispunjene svime
što je bilo plemenito, uznosito, bogato i lijepo u sjevernim i srednjim
predjelima Engleske; šarolikost odjeće tih otmjenih gledalaca dojmila se
veselo i raskošno, dok je unutrašnji i donji prostor, koji su ispunili imućni
grañani i slobodnjaci vesele Engleske, činio tamniji rub ili granicu oko toga
kruga blistavo izvezenih odora, ističući i istodobno odjeljujući njihovu
raskoš.
Najavljivači završiše svoj proglas uobičajenim poklicima: "Darujte,
darujte, vrli vitezovi!" Kiša zlatnika i srebrnjaka zaspe ih s galerije, jer bijaše
nadasve važnim pitanjem viteštva pokazati se darežljivim spram onih koji su
se u to doba smatrali predstavnicima i svjedocima njihove slave.
Velikodušnost gledalaca pozdravljali su česti usklici:
"Ljubile vas gospe! Smrt neprijateljima! Čast velikodušnima! Slava
hrabrima!"
Siromašniji gledaoci pridružili bi se poklicima, a mnogobrojni trubači
duhali su u svoja ratnička glazbala. Kad zatomiše ti zvuci, najavljivači se
povukoše s borilišta u veseloj i šarenoj povorci, i ne ostade nitko osim
protokolara koji su, oboružani do zuba, bdjeli nad svojim konjima na
suprotnim krajevima polja, nepomični poput kipova. Dotad se ograñeni
prostor na sjevernom kraju borilišta ispunio vitezovima voljnima da se
ogledaju s izazivačima; promatrani s galerija, nalikovali su moru ustalasanih
perjanica, izmiješanih sa sjajnim šljemovima i dugačkim kopljima, kojima je
često pri vrhu bio zapet stijeg od pedlja širine, a zastavice bi lepršale kad bi
ih zahvatio povjetarac, te su, uz neprestano gibanje perjanica, dodavale
živahnosti prizora.
Napokon se otvoriše vrata i petorica vitezova, biranih kockom, krenuše
polagano u borilište; jedan je junak jahao na čelu, ostali ga pratili u
parovima. Svi bijahu raskošno naoružani, a moj saski uzornik (u
Wardourovu rukopisu) nadugo i naširoko opisuje njihove grbove, boje i vez
na konjskoj opremi. Suvišno je zadržavati se na tim pojedinostima.
Posuñujući stihove jednog suvremenog pjesnika, koji je premalo napisao,
reći ćemo:
Vitezovi se u prah pretvoriše,
Dobri im mačevi zarñaše,
A duše im se na nebu obreše.33

Pločice s njihovim grbovima odavno se oljuštiše sa zidova dvoraca. I

sami dvorci postadoše tek zeleni brežuljci i utonule razvaline. Mjesta koja su
ih poznavala, ne poznaju ih više. Mnoge su loze nakon njihove izumrle, a
zaboravila ih ista zemlja koja nekoć bijaše u vlasti tih feudalnih posjednika i
gospodara. Čemu stoga opterećivati čitatelja s njihovim imenima ili s
iščezlim simbolima njihova ratničkog ugleda?
Sada, meñutim, i ne pomišljajući na zaborav koji će jednom prekriti
njihova imena i djela, junaci su stupali borilištem, obuzdavajući svoje bojne
konje i sileći ih na sporo koračanje, istodobno ih potičući da poigravanjem
potvrde dostojanstvo i vještinu jahača. Čim je poYorka ujahala u borilište,
odjeknu zvuk divlje barbarske glazbe iza šatorskih krila izazivača gdje su se
krili svirači. Bijaše to istočnjačka muzika, uvezena iz Svete Zemlje,
mješavina cimbala i zvona koja je istodobno iskazivala dobrodošlicu i
izazivala vitezove koji su se primicali. Praćena pogledom golemog mnoštva
promatrača, pet vitezova dojaše do uzdignuća na kojem su stajali šatori
izazivača, tu se razdijeliše, te svaki dodirne tupim krajem koplja štit
protivnika s kojim se poželio ogledati. Niži staleži gledalaca općenito, kao i
mnogi pripadnici viših staleža, a navodno i nekoliko gospoña, bijahu
razočarani što su vitezovi izabrali oružje udvornosti, jer upravo osobe koje
danas najbučnije plješču teškim tragedijama, tada su se zanimale za turnire
upravo u razmjeru s opasnošću kojoj bi se izložili sudionici.
Pošto obznaniše svoje miroljubive želje, vitezovi se povukoše do kraja
borilišta, gdje stadoše u red; dotle su izazivači izašli iz šatora, uzjahali konje
i, predvoñeni Brianom se Bois-Guilbertom, sišli s povišenja da bi ostali
nasuprot protivnicima, svaki okrenut vitezu koji mu je dotaknuo štit.
Na zvuk rogova i trublja, jurnuše jedni na druge punim trkom; a
izazivači bijahu nadmoćniji ili sretnije ruke, pa se protivnici Bois-Guilberta,
Malvoisina i Front-de-Boeufa svališe na zemlju. Umjesto da usmjeri šiljak
koplja na kacigu ili štit svoga dušmanina, supranik Grantmesnila toliko ga je
otklonio od ravne crte te je oružje slomio udarivši poprijeko suparnika; takav
se ishod smatrao neslavnijim od pada s konja, jer se pasti moglo i slučajno,
dok je poprijeko udaranje svjedočilo o nespretnosti i lošem upravljanju
konjem i oružjem.
Samo je peti vitez spasio čast svoje družine, noseći se ravnopravno s
vitezom ivanovcem, te su obojica slomila koplja a da ni jedna strana nije
stekla prednost.
Poklici gomile, uzvici najavljivača i jeka trublji, objaviše trijumf
pobjednika i poraz svladanih. Pobjednici se povukoše pod svoje šatore, a
poraženi se pridigoše kako je koji mogao, te neslavno i uz poruge napustiše
borilište, kako bi se sa svojim pobjednicima nagodili o otkupu oružja i konja
koje su, prema zakonima turnira, izgubili. Samo je peti vitez ostao dulje na
borilištu da ga gledaoci pozdrave pljeskom da bi se zatim povukao meñu
njih, na još veću sramotu svojih nesretnih drugova.
Druga i treća skupina vitezova stupi na borilište; uspjeh bijaše
promjenjiv no u cijelosti izazivači bijahu u odlučnoj prednosti, jer ni jedan
od njih nije izbačen iz sedla niti je promašio cilj – nezgode koje su pratile
jednog ili dvojicu njihovih protivnika u svakom okršaju.
Činilo se da je uslijed trajnog uspjeha izazivača uvelike klonuo duh
vitezova na drugoj strani. U četvrtoj se skupini pojaviše samo tri viteza;
izbjegli su štitove Bois-Guilberta i Front-de-Boeufa, tek dotaknuvši štitove
ostale trojice vitezova koji nisu posebno dokazali svoju snagu i vještinu.
Takav pronicljivi izbor nije promijenio sreću na borilištu; izazivači su i dalje
žnjeli uspjeh. Jedan je njihov protivnik svaljen; druga dvojica promašiše
attaint34, to jest, ne pogodiše ni šljem ni štit svoga protivnika postojano i
snažno, držeći koplje ravno tako da se oružje slomi ili protivnik obori na
zemlju.

Nakon četvrtog okršaja nastupila je prilična stanka; činilo se kao da

nitko više ne želi nastaviti natjecanje. Gledaoci su nezadovoljno šaptali, jer
su meñu izazivačima Malvoisin i Front-de-Boeuf bili omrznuti, dok ostale,
osim Grantmesnila, nisu voljeli stoga što su bili stranci i tuñinci.
Ali nitko nije tako duboko dijelio opće nezadovoljstvo kao Cedric
SaSki koji je svaku pobjedu normanskih izazivača doživljavao kao
ponovljeni trijumf nad čašću Engleske. On u mladosti nije učio vještine vi-
teških igara, iako se s oružjem svojih saskih predaka nerijetko dokazao kao
hrabar i srčani vojnik. Sa strijepnjom je motrio Athelstanea, koji je znao
vještine toga doba, kao da je očekivao da će se on osobno upustiti i zadobiti
pobjedu koja je prelazila u ruke templara i njegovih suboraca. Ali, iako srčan
i snažan, Athelstane bijaše odveć malodušan i ravnodušan da bi se upustio u
pothvat koji je Cedric od njega očekivao.
– Danas je sreća okrenula leda Engleskoj, gospodaru – Cedric će
značajno. – Zar niste u iskušenju da se prihvatite koplja?
– Borit ću se sutra, kad bude melée35 – reče Athelstane. – Danas ne
vrijedi ni navlačiti oklop.

Dvije se stvari nisu svidjele Cedricu u tom odgovoru. Ponajprije

sadržavao je normansku riječ melée, a pokazivao je i odreñenu ravnodušnost
spram časti domovine; no to je izgovorio Athelstane, a njega je Cedric
duboko štovao te se nije usudio ispitivati njegove razloge ili nedostatke.
Osim toga, nije imao ni vremena za kakvu opasku, jer se ubacio Wamba,
rekavši:
– Bolje je, iako nije lakše, biti prvi meñu stotinom, nego prvi od
dvojice.
Athelstane shvati tu primjedbu kao ozbiljnu pohvalu; ali Cedric je bolje
razumio lakrdijaševu misao, pa ga prostrijeli ozbiljnim strogim i prijetećim
pogledom; i možda je bila sreća za Wambu što su ga mjesto i vrijeme
poštedjeli da opipljivije osjeti gospodarevu srdžbu, usprkos svome položaju i
službi.
Stanka je potrajala, a prekidali su je tek glasovi najavljivača koji su
klicali: "Za ljubav gospoda, lomite koplja! Iskažite se, časni vitezovi, lijepe
oči gledaju vaša djela!"
Muzika iz izazivačkog tabora prolamala se povremence pobjednički i
izazovno, dok su seljaci žalili što svečanost protječe bez uzbuñenja; stariji
vitezovi i plemići istiha su se žalili zbog opadanja ratničkog duha, govoreći
o trijumfima u mladosti, no slagali su se u tome da u zemlji i nema više
gospoña takve uznosite ljepote kakva je nekoć poticala vitezove na
nadmetanje. Princ Ivan uze govoriti pratiocima o pripremama za slavlje i o
tome kako nagradu treba dodijeliti Brianu de Bois-Guilbertu, koji je s
jednim jedinim kopljem srušio dva viteza i odbio trećaga.
Napokon, dok je saracenska glazba izazivača završavala s jednim od
onih dugačkih i visokih cilika kojima je remetila tišinu borilišta, odgovori joj
neka osamljena truba, upućujući svoj izazov sa sjeverne strane. Svi se
pogledi ustremiše prema novom junaku kojega najavljivahu ti zvuci, i čim su
se rastvorila vrata, on ujaha u borilište. Koliko se moglo razaznati ispod ok-
lopa, taj novi borac bio je srednjega rasta, prije vitak nego krupan. Oklop mu
je bio od čelika, bogato optočen zlatom, a na štitu grb u obliku mlada hrasta,
iščupana zajedno s korijenjem, i ispisana španjolska riječ Desdichado, što
znači razbaštinjen. Jahao je na uznositu vrancu, i dok je prolazio borilištem,
ljubazno je spuštanjem koplja pozdravljao princa i gospoñe. Zbog vještog
voñenja konja, te zbog neke mladenačke čari u pokretima, mnoštvo mu je
odmah bilo naklonjeno, a neki iz nižih staleža izraziše svoje osjećaje
uzvicima: "Takni štit Ralpha de Viponta! Takni hospitalčev štit! On je naj-
slabiji u sedlu! Njega ćeš najlakše pobijediti!"
Ali, junak praćen tim dobronamjernim savjetima, uspne se stazom
borilišta, i na zaprepaštenje svih prisutnih, jašući ravno prema središnjem
šatoru, udari oštrim krajem koplja po štitu Briana de Bois-Guilberta, tako da
je zazvečao. Svi bijahu zapanjeni njegovom smionošću, ali ponajviše strašni
vitez kojega je tako izazvao na borbu na život i smrt, a dotad je bezbrižno
stajao na ulazu u šator, ne nadajući se takvu grubu izazovu.
– Jeste li se ispovijedili, brate – reče templar – i jutros prisustvovali
misi kad tako spremno izlažete svoj život opasnosti?
– Spremniji sam suočiti se sa smrću od tebe – odgovori Razbaštinjeni
vitez; tim se imenom naime stranac upisao u turnirsku knjigu.
– Tad zauzmi mjesto na borilištu – reče Bois-Guibert – i posljednji put
pogledaj sunce; večeras ćeš već noćivati u raju.
– Hvala ti na ljubaznosti – odgovori Razbaštinjeni vitez. – No zauzvrat
preporučujem ti, da uzmeš odmorna konja i novo koplje, jer će ti, časti mi, i
jedno i drugo trebati.
Rekavši to samopouzdano, natjera konja natraške niz padinu kojom se
popeo, a zatim na isti način prijeñe cijelim borilištem, dok ne stiže do
sjevernoga kraja, gdje je nepomično čekao protivnika. Taj novi dokaz
jahačke vještine izazva još jedan pljesak mnoštva.
Iako bijesan zbog upozorenja, Brian de Bois-Guilbert nije se oglušio na
savjet svog suparnika; čast mu naime bijaše suviše izložena da bi sebi
dopustio zanemarivanje bilo čega što bi mu moglo osigurati pobjedu nad
tako drskim protivnikom. Zamijenio je konja za drugoga, odmornoga,
snažnoga i vatrenoga, i izabrao novo i čvrsto koplje, bojeći se da je prvo
možebit oštećeno u ranijim okršajima. Najposlije odloži štit koji se malko
oštetio i uze drugi od svojih štitonoša. Na prvome štitu bio je prikazan opći
grb reda, dva jahača na jednom konju, simbol izvorne smjernosti i siromaš-
tva templara, osobine koje su oni otad zamijenili ohološću i bogatstvom
zbog kojih je naposlijetku taj red i ukinut. Na novom Bois-Guilbertovu štitu
nalazio se gavran u punom letu, držeći u kandžama lubanju i noseći moto
Care le Corbeau, što znači "čuvaj se gavrana".
Kad su dva protivnika stala sučelice na suprotnim krajevima borilišta,
napetost u gledalištu dosegla je vrhunac. Malo je tko vjerovao da bi okršaj
mogao dobro završiti, i da bi Razbaštinjeni vitez mogao odnijeti pobjedu;
makar, uz njegovu srčanost i viteštvo, pratile su ga dobre želje promatrača.
Čim su trublje dale znak, junaci jurnuše sa svojih mjesta poput munje,
da bi se sreli na sredini borilišta gdje im je sudar odjeknuo poput groma.
Koplja su se razmrskala sve do hvatišta, te je isprva izgledalo da će se oba
viteza naći na zemlji, jer su im konji zbog sudara ustuknuli i propeli se na
stražnje noge. Uz pomoć uzda i ostruga, jahači vješto ispraviše konje,
izmijeniše vatren pogled kroz rešetke vizira, okrenuše se, odjahaše ponovno
do kraja borilišta gdje im pratioci pružiše nova koplja.
Glasna povika gledalaca, mahanje šalovima i maramicama, te opći
pljesak, potvrdiše zanimanje promatrača za taj dvoboj, jer je bio
najujednačenijih snaga, najbolje voñen toga dana. Ali čim su vitezovi
zauzeli početni položaj, stišao se pljesak, stišao do duboka i mrtvog muka, te
se činilo da se mnoštvo ne usuñuje ni disati.
Pošto je prošlo nekoliko minuta predviñenih za predah boraca i konja,
princ Ivan dade palicom znak da trublje oglase napad.
Junaci po drugi put jurnuše s mjesta i sukobiše se na sredini borilišta, s
istom brzinom, s istom spretnošću, s istom žestinom, ali s različitom srećom
negoli u prvom okršaju.
U tom drugom okršaju, templar je pogodio u središte štita svoga
suparnika, i tako ga točno i snažno udario da mu se koplje razletjelo u
komadiće, a Razbaštinjeni vitez poskočio u sedlu. Nadalje, taj je junak na
početku trke bio usmjerio vršak koplja prema Bois-Guilbertovu štitu, ali je
gotovo u času sudara promijenio metu i upravio ga prema šljemu; taj je cilj
teže pogoditi, ali, ako se pogodi, udarac je pogubniji. Točno i pravilno
zgodio je Normana u vizir, i šiljak koplja zapeo je meñu rešetkama. Ipak, i s
tom se nezgodom templar valjano nosio; i da mu nisu popucali kolani na
sedlu, vjerojatno bi se bio održao na konju. No sedlo, konj i jahač našli su se
na zemlji u oblaku prašine.
Templaru je trebao tek tren da se oslobodi stremena i paloga konja;
izbezumljen od bijesa zbog sramote i klicanja gomile, on isuka mač i
izazovno uzmahnu njime prema pobjedniku. Razbaštinjeni vitez skoči s
konja i takoñer trže svoj mač. Ali voditelji susreta pojuriše na konjima
izmeñu njih i podsjetiše ih da zakoni turnira ne dopuštaju tu vrstu dvoboja u
toj prigodi.
– Vjerujem da ćemo se ponovo sresti – reče templar, upućujući svom
protivniku pogled pun mržnje – i to na mjestu gdje neće biti nikoga da nas
razdvoji.
– Ako se ne sretnemo – reče Razbaštinjeni vitez – krivica neće biti na
meni. S nogu ili s konja, s kopljem, sjekirom ili mačem, jednako sam
spreman da se ogledamo.
Izmijenili bi oni i više žestokih riječi da voditelji nisu ukrstili koplja
izmeñu njih, i prisilili suparnike da se raziñu. Razbaštinjeni vitez vrati se do
svoga prijašnjeg mjesta, a Bois-Guilbert se povuče pod šator, gdje se
zadržao do kraja dana u duboku očajanju.
Ne sjahujući s konja, pobjednik zaiska vrč vina, podiže donji dio šljema
i uzviknu:
– U zdravlje svakom istinskom engleskom srcu, a na smetnju tuñinskim
silnicima!
Zatim zapovijedi svom trubaču da objavi njegov poziv svim
izazivačima, a najavljivaču reče da obznani kako nadalje neće birati
protivnika, već se želi s njima sukobljavati redom, kako se budu htjeli s
njime ogledati.
Prvi je na borilište izišao divovski Front-de-Boeuf, u tamnu oklopu. U
ruci mu bijeli štit s crnom bikovskom glavom, već izblijedjelom od
uzastopnih okršaja u kojima je sudjelovao, i s drskim natpisom Cave,
Adsum36. Nad tim je junakom Razbaštinjeni vitez zadobio malu ali odlučnu
prednost. Oba su viteza dobrano polomila koplja, ali Front-de-Boeuf je u
okršaju izgubio stremen, pa je presuñeno na njegovu štetu.

U svom trećem okršaju sa sir Philipom Malvoisinom, stranac je

požnjeo jednak uspjeh; tako je žestoko udario tog baruna po šljemu, da mu
je remenje popucalo, pa je Malvoisin, koji se održao na konju ali bez šljema,
proglašen poraženim kao i njegovi drugovi.
U četvrtom boju sa De Grantmesnilom, Razbaštinjeni je vitez pokazao
kako je jednako plemenit kao što se dotad pokazao hrabrim i vještim. Mladi
i siloviti De Grantmesnilov konj propeo se i tako nezgodno skočio u trku, da
je zasmetao jahačevu ciljanju, a stranac nije iskoristio tu nezgodu, već je
podigao koplje, prošao kraj protivnika ne dodirnuvši ga, okrenuo konja i
odjahao na svoj kraj borilišta, obznanjujući po najavljivaču da je spreman
pružiti još jednu priliku svom suparniku. To je pak De Grantmesnil odbio,
priznajući da je pobijeñen vještinom i plemenitošću svog protivnika.
Ralph de Vipont je upotpunio popis strančevih uspjeha, jer je tako
snažno bio oboren na zemlju da mu je udarila krv na nos i na usta, te je bez
svijesti iznesen s borilišta.
Pljesak tisuća gledalaca pozdravio je jednoglasnu odluku princa i
voditelja kojom je objavljeno da časti toga dana pripadaju Razbaštinjenom
vitezu.

9. Poglavlje

... A u sredini skupa sjajna

Vidjelo se gospu lica veličajna,
Stasom i ljepotom kraljica im bajna.
...................................................
kako je ljepotom nadvisila skup
Tako joj uznosit bijaše i skut;
Na čelu joj vijenac od zlata suha.
Jednostavan, bez lažnih natruha;
U ničijoj grana s Agnusa Castusa37,
Što ponosno je diže k'o znamen svog statusa.
Cvijet i list
 William de Wyvil i Stephen de Martival, voditelji turnira, prvi su
čestitali pobjedniku, moleći ga za dopuštenje da mu se skine šljem, ili bar da
podigne vizir prije no što ga povedu da primi nagradu prvoga dana turnira iz
ruku princa Ivana. Unatoč viteškoj udvornosti, Razbaštinjeni vitez odbi
njihov zahtjev, navodeći da još ne može pokazati svoje lice s razloga što je
priopćio najavljivačima kad je pristupao turniru. Voditelji se zadovoljiše tim
odgovorom. Meñu čestim i ishitrenim zavjetima kojima su se vitezovi
redovno obvezivali u doba viteštva, to bijaše veoma učestalim zavjet da
vitez neko vrijeme ostane nepoznat, ili pak sve dok ne ostvari neki posebni
pothvat. Stoga voditelji nisu željeli pronicati u tajnu Razbaštinjena viteza,
već su objavili princu Ivanu pobjednikovu želju da ostane nepoznat i
zatražili dopuštenje da ga dovedu pred njegovu milost, kako bi mogao
primiti nagradu za svoju hrabrost.
Ivanovu je znatiželju pobudila tajanstvenost kojom se okružio stranac;
pa kako je već bio nezadovoljan ishodom turnira u kojem je njegove
omiljene vitezove redom pobijedio neki neznanac, to odgovori voditeljima
svisoka:
– Tako mi svjetla s Bogorodičina čela, taj je vitez potpuno razbaštinjen,
lišen je ne samo zemlje nego i udvornosti kad se želi pojaviti pred nama
neotkrivena lica. Znate li, gospodo – reče okrećući se pratnji – tko bi mogao
biti taj junak što se tako uznosito drži?
– Ja ne bih mogao pogoditi – odgovori De Bracy – niti sam mislio da se
izmeñu četiriju mora što oplakuju Britaniju krije vitez koji bi u jednodnevnu
natjecanju bio kadar pobijediti takvih pet izazivača. Vjere mi, nikad neću
zaboraviti kako je žestoko oborio Viponta. Ubogi hospitalac, izletio je iz
sedla kao kamen iz pračke.
– Nemojte se time hvastati – reče vitez ivanovac koji bijaše prisutan. –
Vaš templar nije bio bolje sreće. Vidio sam toga vašega srčanoga kopljanika
Bois-Guilberta, kako se triput prevrće, hvatajući se šakama za pijesak pri
svakom okretaju.
De Bracy je bio odan templarima i upravo je naumio odgovoriti, no
princ Ivan mu se utakne u riječ:
– Tišina gospodo! – reče on. – Čemu ta nekorisna rasprava?
– Pobjednik još čeka nagradu vaša milosti – reče De Wyvil.
– Nagradit ćemo ga – odgovori Ivan – da tako čeka sve dok netko ne
pogodi bar njegovo ime i položaj. Bude li morao čekati sve do noći, neće mu
biti hladno koliko se naradio.
– Vaša milost – reče Waldemar Fitzurse – neće iskazati dužnu počast
pobjedniku ako bude morao čekati da mi pogodimo nešto što ne možemo
znati; barem meni ništa ne pada na pamet; osim ako to nije jedan od onih
srčanih kopljanika koji su pratili kralja Rikarda u Palestinu, a sada se s
mukom vraćaju iz Svete Zemlje.
– Mogao bi biti grof od Salisburya – reče De Bracy. – Približno je
jednake visine.
– Prije bi bio sir Thomas de Multon, vitez od Gilslanda – reče Fitzurse.
– Salisbury je krupniji.
Meñu pratnjom se razli šapat, ali ne bi se moglo reći odakle je krenuo.
– Mogao bi to biti i kralj! Glavom Rikard Lavljeg Srca!
– Ne dao bog! – omakne se princu Ivanu, problijedivši kao smrt i
stresavši se kao da ga je munja ošinula. – Waldemar! De Bracy! Hrabri
vitezovi i gospodo, sjetite se svojih obećanja! Ostanite vjerno uz mene!
– Nema opasnosti – reče Waldemar Fitzurse. – Zar tako slabo poznajete
divovsku grañu sina svog oca, te mislite da bi mogla stati u onaj oklop? De
Wyvil i Martival, zadužit ćete princa ako dovedete pobjednika pred
prijestolje i tako okončate pometnju koja mu je odagnala svu krv iz lica.
Pogledajte bolje onog viteza – nastavi Waldemar. – Vaša će visost vidjeti da
je tri palca niži od kralja Rikarda, a dvaput toliko uži u ramenima. Ni konj na
kojemu jaše ne bi mogao podnijeti golemu težinu kralja Rikarda kroz jedan
jedini okršaj.
Dok je još govorio, voditelji dovedoše Razbaštinjena viteza do drvenog
stubišta koje se iz borilišta dizalo do prijestolja princa Ivana. Princ je još bio
toliko zaprepašten pomišlju da se njegov brat, kojemu je naneseno toliko
nepravdi a i sam mu je mnogo dugovao, iznenada vratio u svoje kraljvstvo,
pa ni razlike na koje je ukazao Fitzurse nisu mogle do kraja raspršiti njegove
sumnje; i dok je kratko i smušeno pohvalio vitezovu srčanost zapovjedivši
da mu se kao nagrada pokloni bojni konj, tresao se od straha da iza
rešetkasta vizira oklopljene prikaze pred njim ne dobije odgovor izgovoren
dubokim i strašnim glasom Rikarda Lavljeg Srca.
Ali Razbaštinjeni vitez ne progovori ni riječi nakon prinčeve pohvale i
tek je prihvati s dubokim naklonom.
Dva raskošno odjevena konjušara uvedoše u borilište konja u potpunoj
bojnoj opremi; no znalačko oko moglo bi prosuditi da oprema nije nimalo
povećavala cijenu te plemenite živine. Položivši ruku na jabuku sedla,
Razbaštinjeni se vitez vinu na konja ne služeći se stremenom, a potom
vitlajući kopljem dvaput objaha borilište, savršeno vješto pokazujući osobine
i brzinu konja.
Takav bi se postupak mogao učiniti taštim, no zasjenila ga je namjera
pobjednika da što sjajnije istakne nagradu kojom je netom počašćen, pa je
vitez ponovno pozdravljen klicanjem sviju prisutnih.
U meñuvremenu, užurbani glavar od Jourvaulxa šapatom podsjeti
princa Ivana da sada pobjednik mora umjesto srčanosti dokazati vrijednost
svoje prosudbe, jer mu valja izmeñu ljepotica koje su resile galerije izabrati
gospu što će sjesti na prijestolje Kraljice ljepote i ljubavi i idućega dana
predati nagradu turnira. Stoga princ dade znak palicom vitezu dok je
prolazio ispred njega u drugom obilasku borilišta. Vitez se okrenu prema
prijestolju i spustivši koplje na stopu iznad tla ostade nepomičan, očekujući
Ivanove zapovijedi; dotle, svi su se divili nagloj umješnosti s kojom je u
hipu svog vatrenog konja smirio toliko da se nadavao poput konjaničkog
kipa.
– Gospodine Razbaštinjeni viteže – reče princ Ivan – jer to je jedini
naslov kojim vam se mogu obratiti, vaša je dužnost, a i povlastica, da
imenujete lijepu gospu koja će, kao Kraljica časti i ljubavi, predvoditi
sutrašnjoj svečanosti. Ako vam, kao strancu u našoj zemlji, možebit treba
pomoć u prosudbi, možemo vam reći da se Alicia, kći našega vrlog viteza
Waldemara Fitzursea, odavno na dvoru smatra prvom po ljepoti i položaju.
Meñutim, vaše je neporecivo pravo da krunu predate kome vi želite i čim je
uručite gospi koju ste odabrali, bit će i službeno imenovana sutrašnja
kraljica. Podignite koplje.
Vitez ga posluša; princ pak Ivan objesi o šiljak njegova koplja krunu od
zelena satena, obrubljenu zlatnim kolutom kojega je gornji rub bio ukrašen
naizmjenice srcima i šiljcima, kao što se na vojvodskoj kruni nižu biserje i
jagodnje lišće.
S više je razloga Ivan usput pripomenuo kćer Waldemara Fitzursea, a
svaki bijaše plodom njegova duha, neobične mješavine nehaja i drskosti,
lukavosti i prepredenosti. Želio je naime iz sjećanja okolnih vitezova
izbrisati vlastitu neprimjerenu i nedostojnu šalu sa Židovkom Rebekom;
želio je pridobiti Alicijina oca Waldemara, kojega se plašio i koji je u
nekoliko navrata izrazio svoje nezadovoljstvo zbivanjima toga dana. Htio je
takoñer zadobiti naklonost te gospe; jer Ivan je u najmanju ruku bio toliko
pomaman u svojim užicima koliko bezobziran u ambicijama. Ali, uza sve te
razloge želio je Razbaštinjenom vitezu, prema kojemu je već gajio jaku
mržnju, priskrbiti moćna neprijatelja u osobi Waldemara Fitzursea koji će
se, mislio je, strašno uvrijediti zbog sramote nanesene njegovoj kćeri ako bi
pobjednik, kojim slučajem, izabrao drugu ljepoticu.
A to se i zbilo. Jer, Razbaštinjeni vitez proñe kraj susjedne galerije gdje
je gospa Alicija sjedjela u punom sjaju svoje nadmoćne ljepote, te jašući
korakom jednako kao što je dotad jurišao borilištem, koristio svoje pravo da
razgleda brojna lijepa lica koja su resila taj sjajni krug.
Zanimljivo je bilo gledati različito ponašanje ljepotica podvrgnutih tom
ispitivanju. Dok je ono trajalo, neke su rumenjele, neke su se držale uznosito
i dostojanstveno, neke su pak gledale ravno naprijed i pokušavale hiniti da
nisu svjesne zbivanja, neke su usplahireno ustuknule, što je možda bilo
izvještačeno, neke su nastojale zatomiti smiješak, a dvije-tri su se glasno
nasmijale. Nekoliko ih je pak velom prekrilo svoje draži; ali prema
Wardourovu rukopisu te su djevojke već deset godina vladale u ljepoti, pa
valja pretpostaviti da su se već bile zasitile takvih ispraznosti i spremno su se
povlačile kako bi pružile poštenu priliku mladim ljepoticama.
Najposlije junak zastade ispred lože u kojoj je sjedjela gospa Rowena, a
uzbuñenje gledalaca doseglo je vrhunac.
 Ako je zanimanje što ga je probudio njegov uspjeh moglo zanijeti
Razbaštinjena viteza, valja priznati da je dio galerija pred kojim se zaustavio
s pravom zaslužio njegovu pažnju. Napol nagnut preko ograde, Cedric Saski
pratio je svaku pobjednikovu trku i srcem i dušom, gotovo pretjerano
uživajući u porazu templara, a još više u nezgodama dvojice svojih
nesklonih susjeda, Front-de-Boeufa i Malvoisina. Gospa Rowena pratila je
dogañaje jednako otvoreno iako nije tako otvoreno pokazivala svoje napeto
zanimanje. Čak je i mlitavi Athelstane pokazao znak razgonjenja svoje
bezvoljnosti zatraživši velik vrč vina kojega je iskapio u zdravlje
Razbaštinjena viteza.
Druga skupina promatrača, smještena ispod galerije što je zauzimahu
Sasi, pokazivala je jednako zanimanje za ishod nadmetanja.
– Oče Abrahame! – kliknuo je Isaac iz Yorka, kad su se templar i
Razbaštinjeni vitez prvi put sukobili. – Kako bijesno jaše taj nevjernik! Ah,
dobro grlo dovedeno čak iz Berberske! Brine o njemu kao da je ždrijebe
divljeg magarca. Pa i taj plemeniti oklop, koji je stajao tolike cekine kod
Josepha Pareire, oružara iz Milana, ne računajući sedamdeset posto zarade,
ne haje i drži se kao da ga je našao na cesti.
– Ako u tako silnu boju ne žali svoj život i tijelo, oče – Rebeka će – ne
može se zahtijevati da štedi konja i oklop.
– Dijete – odgovori pomalo ljutito Isaac – ne znaš ti što govoriš.
Njegova šija i udovi pripadaju njemu, ali njegov konj i oklop pripadaju...
Sveti Jakove! Što sam ono htio reći? Nije važno, dobar je momak. Gledaj,
Rebeka, gledaj, opet se sprema za borbu protiv Filistejaca38! Moli se, dijete,
moli se za sreću tog dobrog mladića; i za hitrog konja, i za skupocjeni oklop.
Bože mojih otaca! – kliknu ponovo. – Pobijedio je, a onaj neobrezani
Filistejac pao je od njegova koplja, kao što su Og, kralj bašanski, i Sihon,
kralj amorejski, pali od mača naših otaca! Zacijelo će uzeti njihovo zlato i
srebro, i njihove bojne konje, i oklope od bronce i čelika, kao plijen i
dobitak.

Istu je tjeskobu ćutio čestiti Židov za vrijeme svakog okršaja, rijetko

propustivši priliku da nabrzo procijeni konja i oklop koji bi pripali
pobjedniku nakon svakoga novog uspjeha. Kao što je vidljivo, dio gledališta
pred kojim se sada zaustavio Razbaštinjeni vitez bio je i te kako uzbuñen
njegovim uspjehom.
S neodlučnosti, ili nekog drugog razloga, prvak dana ostao je
nepomičan više od jedne minute, dok su oči zanijemjela gledališta bile
prikovane za njegove pokrete; a potom, polako i otmjeno spuštajući vršak
svoga koplja, položio krunu pred noge lijepe Rowene. Namah odjeknuše
trube, a najavljivači proglasiše da je gospa Rowena Kraljica ljepote i ljubavi
za sutrašnji dan, prijeteći odgovorajućim kaznama svakome tko se ne bi
povinovao njezinoj vlasti. Zatim ponoviše povike "Darujte!", a na njih
Cedric, na vrhuncu radosti, odgovori bogatim prilogom, dok Athelstane,
iako nešto sporije, dodade jednaku svotu.
Čulo se neko mrmljanje meñu djevojkama normanskog porijekla, jer
nisu bile navikle da se prednost daje nekoj saskoj ljepotici, kao što je
normanskim plemićima teško padao poraz u viteškim igrama koje su sami
uveli. Ali ti uzvici nezadovoljstva potonuše u narodnim usklicima: "Živjela
gospa Rowena, izabrana i zakonita Kraljica ljubavi i ljepote." Mnogi iz
donjih redova još su pridodali: "Živjela saska princeza! Živjela loza besmrt-
nog Alfreda!"
Kako god ti zvukovi bili neugodni uhu princa Ivana i ljudi oko njega,
morao je potvrditi pobjednikovo imenovanje, pa stoga zapovijedi da mu
dovedu konja, napusti prijestolje, uzjaše i zajedno s pratnjom iznova uñe u
borilište. Načas se zaustavi pred galerijom gospe Alicije, pokloni joj se i
istodobno će svojim pratiocima:
– Vjere mi, gospodo, ako je onaj vitez dokazao da ima ruke i mišiće,
njegov izbor dokazom je da mu oči nisu najbistrije.
I ovom prigodom, kao uostalom tijekom cijelog života, princ Ivan nije,
na svoju nesreću, potpuno razumio narav onih kojima se htio dodvoriti.
Waldemara Fitzursea prije je uvrijedila no što mu je laskala ta otvoreno
izrečena potvrda da mu je kći bila omalovažavana.
– Nijedno viteško pravo – rekao je – nije toliko dragocjeno i neporecivo
od prava svakoga slobodnog viteza da bira svoju gospu po vlastitu
nahoñenju. Moja kći ne traži ničije počasti; a u skladu sa svojim položajem i
društvom, uvijek će zadobiti ono što joj pripada.
Ne odgovorivši, princ Ivan podbode konja, kao da daje oduška svom
nezadovoljstvu, te jurne do galerije u kojoj je sjedjela Rowena, a kruna joj
još ležala do nogu.
– Preuzmite lijepa gospo – reče on – znak svoje vlasti, kojoj nitko
iskrenije ne prisiže vjernost nego mi, Ivan Anžuvinac. Pa ako vam je po volji
danas, sa svojim plemenitim ocem i prijateljima, počastite gozbu u dvorcu
Ashbyu, kako bismo upoznali vladarku sutrašnjega dana.
Rowena ne prozbori ni riječi, a umjesto nje odgovori Cedric na
materinskome saskom jeziku.
– Gospa Rowena – reče on – ne vlada jezikom kojim bi odgovorila na
vašu ljubaznost ili odigrala svoju ulogu u vašoj svečanosti. Ja takoñer, kao i
plemeniti Athelstane od Coningsburgha, govorim samo jezikom svojih otaca
i držim se njihovih običaja. Stoga uz zahvalu odbijamo ljubazni poziv vaše
visosti na gozbu. Sutra će gospa Rowena preuzeti dužnost koju joj je svojim
slobodnim izborom dodijelio vitez pobjednik, a potvrdili poklici naroda.
Rekavši to, on podiže krunu i stavi je na glavu gospe Rowene, u znak
prihvaćanja privremene vlasti koja joj je udijeljena.
– Što kaže? – reče princ Ivan hineći da ne razumije saski jezik, premda
je u njemu bio prilično vješt. Ponoviše mu sadržaj Cedricova govora na
francuskome.
– Dobro – reče. – Sutra ćemo osobno odvesti ovu nijemu vladaricu do
njezina dostojanstvenog sjedišta. Vi ćete, nadamo se, gospodine viteže –
dodade, okrećući se prema pobjedniku koji je još stajao pokraj galerije –
ipak s nama podijeliti današnju gozbu?
Vitez se po prvi put oglasi dubokim i užurbanim glasom, te odbije
poziv izgovorivši se umorom i potrebom da se pripremi za sutrašnju borbu.
– Dobro – princ Ivan će uznosito. – Iako nismo naviknuti na ovakva
odbijanja, trudit ćemo se da se na gozbi što bolje zabavimo, iako neće biti
počašćena prisutnošću najuspješnijeg viteza i izabranom Kraljicom ljepote.
Nakon tih riječi pripremi se da napusti borilište sa svojom sjajnom
pratnjom, a to okretanje njegova konja bijaše znakom za razlaz gledalaca.
Ali prije no što je kročio tri koraka, princ Ivan se iznova okrenu, i s
osvetničkim pamćenjem svojstvenim uvrijeñenu ponosu, osobito kad se
udruži sa sviješću o pomanjkanju vlastitih zasluga, osinu pogledom punim
mržnje slobodnjaka koji mu se istoga jutra zamjerio, te zapovijedi
oružnicima kraj sebe.
– Tako vam života, ne dopustite da vam taj momak pobjegne.
Slobodnjak izdrža bijesan prinčev pogled s istim nepokolebljivim
mirom koji je obilježio njegovo prijašnje držanje, te će uz smiješak:
– Ne namjeravam napustiti Ashby prije preksutrašnjega dana. Moram
vidjeti kako grofovije Stafford i Leicester zatežu lukove; šume NeedWood i
CharnWood zacijelo su kolijevkom dobrim strijelcima.
– A ja želim vidjeti – obrati se princ Ivan svojoj pratnji, ne
odgovorajući izravno – kako se on služi svojim lukom; i jao njemu ako
vještinom ne ispriča svoju drskost.
– Krajnje je vrijeme – reče De Bracy – da se outremidance39 tih seljaka
obuzda nekim upečatljivim primjerom.

Waldemar Fitzurse, zacijelo promišljajući kako mu gospodar ne bira

najbolji put da zadobije popularnost, slegnu ramenima i ne prozbori ni riječi.
Princ se Ivan uputi prema izlazu iz borilišta, a mnoštvo se stade razilaziti.
U većim i manjim skupinama gledaoci se upućivahu različitim
putovima preko ravnice, već prema krajevima odakle su došli. Većina ih se
kretala prema Ashbyu, gdje su mnogi uglednici odsjeli u dvorcu, a drugi
sami našli smještaj u gradu. Meñu njima bijahu mahom vitezovi koji su se
već pojavili na turniru, ili su se narednog dana namjeravali boriti; polako su
jahali i razgovarali o minulim dogañajima pozdravljeni glasnim povicima
pučanstva, jednako klitanje pratilo je princa Ivana, izazvano prije sjajem
njegove opreme i pratnje negoli popularnošću njegove osobe.
Iskrenije i općenitije, ali i zasluženije klicanje pratilo je pobjednika
toga dana, sve dok nije, želeći se skloniti od pažnje javnosti prihvatio
smještaj pod jednim od šatora razapetih na krajevima borilišta koji su mu
ljubazno ponudili voditelji turnira. Nakon što se povukao u šator, razišli su
se mnogi koji su se još vrzmali po borilištu u želji da ga bolje vide i možda
prepoznaju.
Komešanje i vrevu veselog mnoštva koje se okupilo na jednome mjestu
i uzbuñivalo istim sada minulim dogañajima, odmijenio je daleki šum
glasova različitih skupina što su se udaljavale u svim pravcima i brzo tonule
u tišinu. Dopirali su tek glasovi slugu koji su na galerijama kupili prostirke i
jastuke, da ih spreme na sigurno mjesto preko noći, otimljući se usput za
neispijene boce vina i ostatke hrane kojom su posluživani gledaoci.
Izvan ograde borilišta bilo je podignuto nekoliko kovačnica; iz njih se
sada kroz sumrak stadoše probijati iskre najavljujući revnost oružara koji će
cijelu noć popravljati ili mijenjati dijelove oklopa za sutrašnje natjecanje.
Jaka straža oružnika, koja se mijenjala svaka dva sata, bijaše
rasporeñena oko borilišta da ga čuva tijekom noći.

10. Poglavlje

I kao što tužan gavran zloguki

Šupljim kljunom usud bolesnika oglašava,
I u sjeni tihe noći
Stresa pošast s vranih krila;
Srdit i trudan ubogi Barnabas
S kobnom kletvom hita prema kršćanima.
Malteški Židov

Čim je Razbaštinjeni vitez stigao pod šator, okružiše ga štitonoše i

paževi da ga razoružaju, da mu donesu čistu odjeću i da mu ponude svježu
kupelj. Revnost je ovom prigodom možda bila potaknuta znatiželjom, jer je
svatko htio znati tko je vitez koji je odnio tolike lovore, a odbio je, i na
zapovijed princa Ivana, da podigne vizir i kaže svoje ime. Ali nametljivoj im
znatiželji nije bilo udovoljeno. Razbaštinjeni je vitez odbio svačiju pomoć,
osim pomoći svog štitonoše, odnosno slobodnjaka – čovjeka smiješna
izgleda ogrnuta plaštem od tamna pusta, dok mu glavu i lice napol pokrivala
normanska kapa od crna krzna, te se činilo da želi poput neznanca, kao i
njegov gospodar, biti tajanstven. Kada svi drugi napustiše šator, sluga
oslobodi svoga gospodara najtežih dijelova oklopa, te iznese preda nj jelo i
vino kojega se taj rado prihvati nakon napornoga dana.
Tek što je vitez žurno pojeo svoj obrok, poslužitelj mu najavi da
petorica ljudi žele s njim govoriti, a svaki od njih vodi po berberskog konja.
Razbaštinjeni vitez zamijenio je oklop dugačkom haljom uobičajenom za
ljude njegova položaja, a imala je kukuljicu s kojom je po želji mogao sakriti
lice isto kao i sa šljemom. Ali, sumrak koji se sada već dobrano spustio
učinio je prerušavanje nepotrebnim, izuzev pred osobama koje bi lice
nadasve dobro poznavale.
Stoga Razbaštinjeni vitez smjelo iziñe pred šator, gdje nañe štitonoše
izazivača, a lako ih je prepoznao po riñoj i crnoj odjeći, a svaki je vodio
bojnoga konja svog gospodara, natovarena oklopom u kojemu se toga dana
borio.
– U skladu sa zakonima viteštva – prvi će – ja, Baldwin de Oyley,
štitonoša srčanog viteza de Bois-Guilberta, nudim vama, koji se zasad
predstavljate kao Razbaštinjeni vitez, konja i oklop kojima se rečeni Brian
de Bois-Guilbert služio u današnjem viteškom ogledu, a vašoj plemenitosti
prepušteno je da ih zadržite ili zatražite otkup prema vlastitoj želji; jer takav
je zakon oružja.
Ostali štitonoše ponoviše gotovo iste riječi, a zatim pričekaše odluku
Razbaštinjena viteza.
– Vama četvorici, gospodo – odgovori vitez, obraćajući se – onima koji
su posljednji govorili – i vašim časnim i hrabrim gospodarima, upućujem
zajednički odgovor. Preporučite me tim plemenitim vitezovima, svojim
gospodarima, i recite im da bih loše postupio kad bih ih lišio konja i oružja
kojima se ne bi mogli poslužiti odličniji junaci. Rado bih kad bih ovdje
mogao završiti poruku tim vrlim vitezovima; ali, kako sam doista
razbaštinjen, kao što se i nazivljem, moram zamoliti vaše gospodare da se
ljubazno udostoje otkupiti svoje konje i oklope, jer jedva da mogu nazvati
svojime ono što nosim.
– Ovlašteni smo, svaki od nas – odgovori štitonoša Reginalda Front-de
Boeufa – da ponudimo sto cekina za otkup konja i oklopa.
– To je dovoljno – reče Razbaštinjeni vitez. – Moje sadašnje stanje sili
me da prihvatim pola te svote; od druge polovine, pola razdijelite izmeñu
sebe, gospodo štitonoše, a drugu polovicu podijelite najavljivačima,
poslužiteljima, pjevačima i slugama.
S kapama u rukama i dubokim naklonima štitonoše izraziše svoje
duboko štovanje zbog udvornosti i darežljivosti kakve se rijetko sreću,
naročito u tolikoj mjeri. Potom se Razbaštinjeni vitez obrati Baldwinu,
štitonoši Briana de Bois-Guilberta.
– Od vašega gospodara – reče on – neću prihvatiti ni oružja ni otkupa.
Poručite mu da naš okršaj nije završen, ne, sve dok se ne budemo borili
mačevima i kopljima, s nogu i s konja. Sam me je izazvao na dvoboj na
život i smrt i neću zaboraviti izazov. A dotle, uvjerite ga, ne odnosim se
spram njega kao spram njegovih drugova, s kojima mogu sa zadovoljstvom
razmjenjivati ljubaznosti, nego kao spram čovjeka s kojim sam smrtno
zavañen.
– Moj gospodar zna kako da prezir uzvrati prezirom, udarce udarcima,
a ljubaznost ljubaznošću – odgovori Baldwin. – Kako ne želite primiti
otkupninu kakvu ste primili za oružje ostalih vitezova, moram ostaviti
njegov oklop i konja, jer sam siguran da nikada više ne bi navukao taj oklop
i pojahao toga konja.
– Dobro ste govorili, čestiti štitonošo – reče Razbaštinjeni vitez – dobro
i srčano, kao što dolikuje nekome tko govori u ime odsutnoga gospodara.
Ipak, ne ostavljajte ovdje konja i oklop. Vratite ih svome gospodaru. A ne
htjedne li ih primiti, zadržite ih za sebe prijatelju. Jer, ako meni pripadaju,
rado vam ih prepuštam.
Baldwin se duboko pokloni, pa se povuče sa svojim drugovima, a
Razbaštinjeni vitez uñe pod svoj šator.
– Do sada, Gurth – reče obraćajući se sluzi – slava engleskog viteštva
nije potamnjela u mojim rukama.
– A ja – Gurth će – kao saski svinjar, nisam loše odigrao ulogu
normanskog štitonoše.
– Jesi, doduše – uzvrati Razbaštinjeni vitez – ali sam stalno strahovao
da će te izdati tvoje seljačke navike.
– Pih – reče Gurth – ne plašim se da će me itko prepoznati, osim moga
druga Wambe, lakrdijaša za kojeg nikad nisam utvrdio, je li veće spadalo ili
pokvarenjak. No jedva sam suspregao smijeh, kad je kraj mene prošao moj
stari gospodar, misleći zacijelo da Gurth čuva njegove svinje u dalekim
šumama i močvarama RotherWooda. Otkrije li me...
– Dosta – reče Razbaštinjeni vitez. – Znaš što sam obećao.
– Što se toga tiče – reče Gurth – prijatelja ne bih iznevjerio, makar mi
kožu odrali. A koža mi je tvrda, kadra otrpjeti i bič, kao koža bilo kojeg
nerasta u mojem krdu.
– Vjeruj mi, Gurthe, odužit ću ti se za opasnosti kojima se radi mene
izlažeš – reče vitez. – A dotad primi ovih deset zlatnika.
– Bogatiji sam – reče Gurth, spremajući zlatnike u kesu – no ikoji
svinjar i kmet.
– Ponesi ovu kesu zlata u Ashby – nastavi njegov gospodar – i potraži
Isaaca, Židova iz Yorka. Reci mu da naplati konja i oružje koje mi je dao na
vjeru.
– Ne, svetog mi Dunstana – to neću učiniti.
– Kako, momče – reče njegov gospodar – nećeš li poslušati moju
zapovijed?
– Hoću, ako zapovijedi budu poštene, razborite i kršćanske – odgovori
Gurth – ali ova nije od takvih. Dopustiti Židovu da naplati dugovanje ne bi
bilo pošteno, jer bih tada varao svoga gospodara; a bilo bi nerazborito, jer bi
dolikovalo budali; nekršćanski je pak stoga što bi to značilo pljačkati
vjernika da bi se obogatio nevjernik.
– Pobrini se ipak da ga zadovoljiš, tvrdoglava slugo – reče
Razbaštinjeni vitez.
 – Učinit ću tako – reče Gurth, spremajući kesu pod ogrtač i napuštajući
šator – ali bit će svašta ako ga ne zadovoljim s polovicom onoga što bude
zahtijevao.
Rekavši to, on ode, prepustivši Razbaštinjena viteza kolopletu misli
koje bijahu, s brojnijih razloga no što ih se sada može priopćiti čitaocu,
nadasve uzbudljive i bolne.
Valja nam promijeniti mjesto radnje i prijeći u Ashby, odnosno u
seosku kuću u blizini Ashbya, vlasništvo bogata Židova kod kojega su se
sklonili Isaac, njegova kći i pratnja; a, kao što je poznato, Židovi su nadasve
velikodušni kad ugošćuju ili pomažu svoje sunarodnjake, jednako kao što su
navodno odbojni i nesusretljivi kad moraju iskazati gostoljublje onima koje
nazivaju nevjernicima i koji vlastitim postupcima spram njih zasigurno to i
ne zaslužuju.
U malenoj, ali bogato namještenoj prostoriji, ukrašenoj na istočnjački
način, sjedjela je Rebeka na gomili izvezenih jastuka, naslaganih duž niskog
povišenja koje je okruživalo sobu i služilo, kao estrada40 kod Španjolaca,
umjesto stolica i stolaca. Pratila je pokrete svog oca, s brigom i ljubavlju
kćerke, dok je on kročio prostorijom utučena izražaja i neujednačenih
koraka, sklapajući pokatkad ruke, podižući gdjekad oči prema stropu, kao
čovjek kojega muče velike duševne patnje.

– O Jakove! – kliknu on. – O svih dvanaest otaca našeg plemena!

Velike li nevolje za onoga tko je dužno poštovao svaku riječ i svaki redak
Mojsijeva zakona! Oteti mi pedeset cekina u jedan mah i to kandžom
tiranina!
– Ali, oče – reče Rebeka – izgledalo je kao da laka srca dajete zlato
princu Ivanu.
– Laka srca? Satrla ga kuga egipatska! Laka srca, kažeš? Da, laka srca,
baš kao što sam u Lyonskom zaljevu bacao u more svoju robu da rasteretim
brod koji se kovitlao u oluji! Kao što sam uzburkane valove pokrivao
biranom svilom, a slanu im pjenu mirisao mirtom i alojom, kao što sam
morske spilje obogatio svojim zlatom i srebrom! I nije li to bio trenutak
krajnje nevolje, iako su moje vlastite ruke prinosile žrtvu?
– Ali tu su žrtvu zahtijevala nebesa za spas naših života – odgovori
Rebeka. – A otada je Bog naših otaca blagoslovio vaša skladišta i primanja.
– Da – odgovori Isaac – ali kad silniku dopadnu šaka, kao što je danas
bio slučaj, a on me prisiljava da se smiješim dok me pljačka! O kćeri,
razbaštinjeni smo i osuñeni na lutanje, ali najgore zlo što može zadesiti naš
rod jest da se svi smiju dok nam se nanosi šteta i čini krivo, a sami istodobno
moramo zatomljivati osjećaj nepravde i smješkati se smjerno umjesto da se
valjano osvetimo.
– Nemojte tako o tome misliti, oče – reče Rebeka. – Imamo i mi nekih
prednosti. Koliko god bili okrutni i nasilni, ovi nevjernici ipak donekle ovise
o raspršenoj djeci Siona koju preziru i progone. Bez pomoći našega
bogatstva ne bi mogli opremiti vojsku u ratu niti slaviti pobjedu u miru; kad
im pozajmimo zlato, vraća se uvećano u naše škrinje. Poput trave smo koja
sve bolje raste što se više gazi. Ni današnja se svečanost ne bi održala da je
nisu potpomogli prezreni Židovi i namaknuli sredstva.
– Kćeri – reče Isaac – dotaknula si drugo bolno mjesto. Valjani konj i
dragocjeni oklop vrijede koliko i ukupna zarada u poslu s našim Kirjathom
Jairamom iz Leicestera – a to je takoñer čist gubitak – da, gubitak koji
proždire zaradu tijekom jednoga tjedna, da, razdoblje izmeñu dva sabata!
Ipak, moglo bi to završiti i bolje no što se nadam, jer on je dobar mladić.
– Sigurno se nećete pokajati – reče Rebeka – što ste se odužili za
dobročinstvo koje vam je pružio taj neznani vitez.
– Vjerujem, kćeri – reče Isaac – a vjerujem i u ponovo grañenje Siona.
Ali; koliko se nadam da ću vlastitim očima vidjeti zidove i kule novoga
hrama, jednako se nadam da ću vidjeti kako kršćanin, pa i najbolji meñu
njima, vraća dug Židovu, osim u strahu pred sucem i tamničarem.
Rekavši to, nastavi nezadovoljno koračati po prostoriji. A Rebeka,
videći gdje su njezina nastojanja da utješi tek poslužila navoñenju novih
razloga za jadanje, mudro odustade od uzaludnih napora; razborit je to
postupak i preporučujemo tješiteljima i savjetnicima da ga slijede u sličnim
prigodama.
Večer se već bila dobrano spustila, kad u sobu uñe židovski sluga i
položi na stol dvije srebrne svjetiljke, napunjene mirisnim uljem; istodobno
drugi poslužitelj iznese na stolić od ebanovine ukrašen srebrom, najskuplja
vina i birana jela; jer, Židovi se u svom domu nisu odricali raskošnih
užitaka. Sluga takoñer obavijesti Isaaca da neki Nazarenac (tako su u
meñusobnu razgovoru nazivali kršćane) želi s njime govoriti. Tko želi živjeti
od trgovine, mora biti na raspolaganju svakome tko poželi da s njim vodi
poslove. Isaac odmah na stol spusti čašu grčkog vina, koje je upravo bio
prinio ustima, i užurbano reče kćeri:
– Rebeka, pokrij se velom! Potom zapovijedi da uvedu stranca.
Upravo kad je Rebeka prebacila preko svojih skladnih oblika veo od
srebrom protkana tanka platna, koji joj je sezao do nogu, otvoriše se vrata i
uñe Gurth, omotan u široke nabore svoga normanskog ogrtača.
Izgled bi mu prije pobudio sumnju nego povjerenje, osobito što je još
više nabio kapu na naborano čelo, umjesto da je skine.
– Jesi li ti Isaac, Židov iz Yorka? – reče Gurth na saskome.
– Jesam – odgovori Isaac istim jezikom, jer je trgujući naučio sve
jezike koji su se govorili u Britaniji. – A tko si ti?
– Nije važno – odgovori Gurth.
– Važno je koliko i moje ime tebi – odgovori Isaac. – Jer, kako da s
tobom razgovaram ako ti ne znam ime?
– Jednostavno – odgovori Gurth. – Donosim novac, pa moram znati da
ga predajem pravoj osobi; ti ga primaš, a ne vjerujem da te posebno zanima
iz čijih je ruku.
– O, dolaziš da platiš – reče Židov. – Oče Abrahame! To mijenja naše
odnose. A od koga ih donosiš?
– Od Razbaštinjena viteza – reče Gurth – pobjednika današnjeg turnira.
To je cijena oklopa koji mu je po tvojoj preporuci dao Kirjath Jairam iz
Leicestera. Konj je vraćen u tvoju konjušnicu. Želim znati koliko treba
platiti oklop.
– Rekao sam da je to dobar mladić! – kliknu Isaac radosno likujući. –
Čaša vina neće ti naškoditi – dodade, nalijevajući i pružajući svinjaru
najplemenitiju kapljicu što ju je Gurth dotad okusio. – A koliko si novaca
donio sa sobom? – nastavi Isaac.
– Blažena Djevice! – Gurth će, odlažući čašu. – Kakav nektar piju ovi
nevjerni psi, dok pravi kršćani srču mutno i gusto pivo poput napoja za
svinje! Koliko sam novaca donio? – nastavi Sas nakon neuljudna usklika. –
Prilično malo; ono što se našlo pri ruci. Hajde, Isaače, ti moraš imati
savjesti, makar bila i židovska.
– Da, da – reče Isaac – ali tvoj je gospodar, zahvaljujući svome koplju i
desnici, dobio dobre konje i skupe oklope. A dobar je to mladić. Židov će to
uzeti na ime duga, a višak će vratiti.
– Moj se gospodar već svega toga riješio – reče Gurth.
– Ah, to je greška – reče Židov – postupio je kao luda. Nema ovdje
kršćanina koji bi mogao kupiti toliko konja i oklopa; nijedan Židov osim
mene ne bi mu dao ni pola vrijednosti. Ali, u kesi imaš stotinjak cekina –
Isaac će zavirujući pod Gurthov ogrtač. – Teška je.
– U njoj držim šiljke za strijele. – Gurth će spremno.
– Pa onda – reče Isaac, pazeći i dvoumeći izmeñu uroñene ljubavi
spram zarade i novoroñene želje da u ovom slučaju bude darežljiv –
zatražim li osamdeset cekina za dobra konja i dragocjen oklop, a da pritom
ne zaradim ni zlatnika, imaš li toliko da mi platiš?
– Jedva – uzvrati Gurth, iako je svota što ju je Židov naveo bila niža od
očekivane – a moj će gospodar ostati gotovo bez prebijene pare. Ipak, ako je
to zadnja ponuda moram pristati.
– Nalij si još čašu vina – reče Židov. – Ah, osamdeset cekina je
premalo. Nema tu zarade za posudbu novaca. Osim toga, konj se možda
ozlijedio u današnjim okršajima. O, bio je to težak i opasan okršaj! Ljudi i
konji jurili su jedni protiv drugih poput divljih bašanskih bikova! Konj se
morao povrijediti.
– A ja ti kažem – reče Gurth – da su mu zdrave i grudi i noge; pregledaj
ga, u tvojoj je konjušnici. I još ti kažem da je sedamdeset cekina dovoljno za
oklop, nadajući se da je riječ kršćanina vrijedna koliko i riječ Židova. Ne
uzmeš li sedamdeset, vratit ću kesu svom gospodaru – završi zveckajući
sadržajem kese.
 – Ne, ne! – reče Isaac. – Istresi talente i šekele, izbroji osamdeset
cekina i vidjet ćeš da ću biti velikodušan spram tebe.
Gurth napokon pristade; a kada položi osamdeset cekina na stol, Židov
mu izdade priznanicu na konja i oklop. Židovu su se ruke tresle od radosti,
dok je uzimao prvih sedamdeset zlatnika. Posljednjih deset brojio je
skanjujući se, zastajući i mrmljajući nešto dok je kovanicu po kovanicu
uzimao sa stola i ubacivao u svoju kesu. Kao da se njegova škrtost borila s
boljim dijelom njegove naravi, sileći ga da grabi cekin za cekinom, dok ga je
darežljivost gonila da barem dio vrati svome dobročinitelju, ili da ga pokloni
njegovu zastupniku. Ovako je otprilike zborio:
– Sedamdeset jedan, sedamdeset dva... Dobar je mladić tvoj gospodar...
Sedamdeset tri... Izvrstan mladić!... Sedamdeset četiri... Ovaj je zlatnik bio
obrezan u prstenu... Sedamdeset pet... Ovaj je, čini mi se, nešto lakši...
Sedamdeset Šest... Zatreba li tvome gospodaru novaca, neka doñe Isaacu iz
Yorka... Sedamdeset sedam... Dakako, s primjerenim zalogom.
Tad iznova zastade i Gurth se ponada da bi tri posljednja zlatnika
mogla izbjeći sudbinu svojih drugova; no brojenje se nastavilo:
– Sedamdeset osam... Dobro si ti momče... Sedamdeset devet... i
zalužuješ nešto za sebe...
Židov iznova zastade i gledajući posljednji cekin zacijelo u namjeri da
ga daruje Gurthu, odvagnu ga na vršku prsta, zatim ga pusti uz zveku i baci
na stol. Da je pao muklo, ili da je bio lakši, velikodušnost bi pobijedila. Ali,
na Gurthovu nesreću, zvek je bio pun i ispravan, cekin debeo, tek iskovan, i
čak nešto teži od uobičajenog. Isaac se nije mogao pomiriti da se rastane od
njega, pa ga ubaci u kesu hineći da je odsutan duhom, pa reče:
– S osamdesetim je priča gotova, a vjerujem da će te tvoj gospodar
lijepo nagraditi. Zacijelo – dodade, gledajući žudno kesu – imaš još kovanica
u toj kesi.
Gurth se naceri, na rubu smijeha, i odgovori:
– Približno toliko koliko si sada tako pažljivo izbrojio. Potom presavije
priznanicu, stavi je pod kapu i dodade:
– Teško tvojoj bradi Židove, ako sve ne bude u najboljem redu!
Potom bez poziva napuni treću čašu vina, i ode iz sobe bez pozdrava.
– Rebeka – reče Židov – ovaj me je Jišmaelac preveo žednog preko
vode. Ipak, njegov je gospodar dobar mladić. Da, i drago mi je da je zaradio
šekele zlata i srebra upravo pomoću brzine svoga konja i snage svoga koplja,
koje bi se moglo usporediti sa tkalačkom gredom poput koplja Golijata
Filistejca.
Kad se okrenuo da čuje Rebekin odgovor, spazi da je ona za vrijeme
njegova pogañanja s Gurthom neopazice napustila sobu.
U meñuvremenu, Gurth je sišao niza stube i našao se u mračnu
predvorju ili hodniku, u nedoumici tražeći izlaz, kad ga neka osoba u bjelini,
obasjana malom srebrnom svjetiljkom što je držaše u ruci, zovne da uñe u
pokrajnju prostoriju. Gurth se skanjivao da posluša taj poziv. Žestok i srčan
poput divljeg vepra gdje god je zatrebalo zemaljske snage, bijaše on prožet
strahom, svojstvenim Sasima, od utvara, šumskih zloduha, bijelih žena i
svakovrsnih praznovjerja što su ih njegovi preci donijeli sa sobom iz
njemačkih divljina. Osim toga, prisjetio se da je u kući jednog Židova, a te je
ljude, pored drugih nezgodnih svojstava koje im pripisivaše narodno
vjerovanje, bio i glas da dozivaju pokojnike i bave se magijom. Ipak, nakon
trenutna oklijevanja, on se povinova pozivu utvare i poñe za njom u sobu;
radosno se iznenadi kad ugleda da je njegova vilinska vodilja lijepa Židovka
koju je opazio na turniru, i malo prije toga u sobi njezina oca.
Ona ga upita o pojedinostima njegova poslovanja s Isaacom, a on ih
podrobno iznese.
– Moj se otac samo našalio s tobom, dobri čovječe – reče Rebeka. –
Duguje on tvome gospodaru dublju zahvalnost nego stoje ti konji i oklopi
mogu platiti, čak da su i deset puta vredniji. Koliko si isplatio mom ocu?
– Osamdeset cekina – Gurth će iznenañen tim pitanjem.
– U ovoj ćeš kesi naći stotinu – reče Rebeka. – Vrati svom gospodaru
koliko mu pripada, ostatak zadrži za sebe. Požuri, idi, ne zahvaljuj mi! I pazi
kako prolaziš kroz ovo napučeno mjesto, jer lako bi mogao izgubiti i teret i
život. Reuben – zovnu ona i pljesnu rukama – posvijetli ovom strancu, i ne
zaboravi za njim zaključati i navući zasun.
Reuben, Izraelac mrke puti i crne brade, posluša njezinu zapovijed: s
bakljom u ruci otvori vanjska kućna vrata, povede Gurtha preko popločena
dvorišta, i propusti ga kroz otvor na ulaznoj kapiji, osiguravši ih potom
zasunima i lancima kakvi bi dostajali tamničkim vratima.
– Svetog mi Dunstana – reče Gurth, posrćući mračnom ulicom – ovo
nije Židovka, nego anñeo s nebesa! Deset cekina od moga hrabroga mladoga
gospodara, dvadeset od ovog dragulja sa Siona! Oh, sretna li dana! Još jedan
takav dan, Gurthe, i mogao bi se otkupiti od kmetstva i postati slobodnjakom
poput najboljih u tvom staležu. A tada ću odložiti svoj svinjarski rog i štap,
uzeti slobodnjački mač i štit, i slijediti do smrti mlada gospodara, ne krijući
ni lica ni imena.

11. Poglavlje

Prvi razbojnik: Stoj te, i bacite sav posjed;

II' ćemo vas silom posjesti i orobiti.
Hitri: Propadosmo, gospodine moj; nitkovi to su
 Od kojih putnici strahotno strepe,
Valentin: Hej, prijatelji...
Prvi razbojnik: Ne, ne, gospodine; mi neprijatelji smo vam.
Drugi razbojnik: Mir! Poslušajmo ga.
Treći razbojnik: Jest, brade mi, čujmo ga; jer umilan je čovjek.
SHAKESPEARE, Dva veronska plemića

Tu nije bio kraj Gurthovim noćnim pustolovinama; zaista, i sam je to

pomislio kad se, prošavši pokraj dvije-tri osamljene kuće na rubu sela, nažao
u duboku usjeku izmeñu dva nasipa obrasla lijeskama i trnjem, dok su
mjestimice patuljasti hrastovi pružali grane preko cijele staze. Put je, osim
toga, bio izbrazdan i pun rupa od kola koja su nedavno prevozila razne
potrepštine za turnir; a bio je mračan, jer su nasipi i grmlje zaklanjali
svjetlost rujanskog mjeseca.
Iz sela su dopirali daleki zvuči pijančevanja, povremeno pomiješani s
divljim smijehom, prekidani kricima, a gdjekad dopunjeni zvucima udaljene
muzike. Svi ti zvukovi svjedočili su o neredu u gradu, gdje se okupilo
mnoštvo ratnika – plemića i njihovih razuzdanih pratilaca, budeći Gurthovu
nelagodnost.
"Židovka je bila u pravu" sam će sebi. "Tako mi neba i svetog
Dunstana, rado bih već bio na sigurnome sa svim ovim blagom! Ovdje ima
toliko, neću reći lutajućih lupeža već lutajućih vitezova i štitonoša, lutajućih
redovnika i pjevača, lutajućih komedijaša i lakrdijaša, da bi opasnost vrebala
i na čovjeka sa samo jednom markom, a kamoli ne bi na ubogog svinjara s
punom kesom cekina. Bar da se oslobodim sjene ovoga paklenog grmlja, da
makar vidim nekog od tih štovatelja svetog Nikole41 prije no što mi skoče za
vrat."

Gurth zato ubrza korak, ne bi li se dokopao čistine do koje je vodio put,

ali nije imao sreće da se domogne svog cilja. Upravo kad je bio blizu
gornjeg dijela puta, gdje je grmlje bilo najgušće, njegovi se strahovi
obistiniše, jer četiri čovjeka skočiše na njega, po dvojica sa svake strane
puta, te ga tako čvrsto pograbiše da je bilo prekasno za bilo kakav otpor, pa
čak da ga je isprve i mogao pružiti.
– Predaj što imaš – jedan će od njih. – Mi smo osloboditelji zemlje i
svakoga oslobañamo njegova tereta.
– Mojeg se ne biste tako lako oslobodili – promrmlja Gurth koji se,
uvjeren u svoju čestitost, nije mogao pokoriti čak ni pod prijetnjom izravna
nasilja – da sam samo mogao zadati barem dva-tri udarca u njegovu obranu.
– Odmah ćemo to vidjeti – reče pljačkaš, te dodade govoreći svojim
drugovima: – Dovedite hulju! Očigledno želi da mu se razbije glava i
odsijeće kesa, pa da odjedanput poteče krv na dvije žile.
Gurtha gurnuše u skladu sa zapovijedi i, nakon što ga pomalo grubo
prebaciše preko nasipa s lijeve strane puta, nañe se u gustom šumarku
izmeñu nasipa i ravnice. Morao je slijediti svoje opake vodiče u duboku
tamu skrovišta, no iznenada se oni zaustaviše na nepravilnoj čistini,
uglavnom bez stabala, koji je mjesečeva svjetlost obasjavala gotovo
nesmetano od granja i lišća. Tad se zarobiteljima pridružiše još dvije osobe,
očigledno članovi družine. Nosili su kratke mačeve o boku i okovane toljage
u ruci, a Gurth opazi kako sva četvorica nose obrazine, te nije bilo dvojbe
kojeg su zanimanja čak i da su im prijašnji postupci ostavljali kakvu sumnju.
– Koliko novca imaš, lupežu? – jedan će od razbojnika.
– Trideset cekina vlastite imovine – Gurth će prkosno.
– Laže, laže – povikaše pljačkaši. – Jedan Sas sa trideset cekina, a vraća
se trijezan iz sela! Nedvojben dokaz da mu treba oduzeti sve što ima uza se.
– To sam skupljao da se otkupim – reče Gurth.
– Ti si magarac – reče jedan lopov. – Tri vrča jakog piva učinila su te
slobodnim poput tvoga gospodara, još si slobodnijim, ako ti je gospodar Sas.
– To je žalosna istina – odgovori Gurth. – Ali ako mi tih trideset cekina
mogu kupiti slobodu od vas, odriješite mi ruke, pa ću vam ih isplatiti.
– Čekajte – reče jedan koji je, izgleda, imao neku vlast nad ostalima. –
Koliko mogu napipati kroz ogrtač, u kesi ti je više kovanica nego što si
rekao.
– To pripada mom gospodaru vitezu – uzvrati Gurth – i, vjerujte mi, to
ne bih ni spomenuo da ste se zadovoljili samo onime što pripada meni.
– Prava si poštenjačina – odgovori pljačkaš – jamčim ti. A mi tako
vjerno štujemo svetog Nikolu, da bi nam tvojih trideset cekina još moglo i
umaći budeš li se odviše čestito odnosio spram nas. A dotle, predaj svoje
blago.
Nakon tih riječi on izvuče iz Gurthovih njedara oveću kožnu torbu, u
kojoj je bila kesa što mu je dala Rebeka, zajedno s drugim cekinima, a
potom nastavi ispitivati:
– Tko ti je gospodar?
– Razbaštinjeni vitez – reče Gurth.
– Onaj koji je svojim kopijem odnio nagradu na današnjem turniru? –
odvrati pljačkaš – Kako se zove i koje je loze?
– Želja mu je da se to zataji – odvrati Gurth. – A od mene sigurno
nećete ništa o tome doznati.
– A kako se ti zoveš i čiji si?
– Kad bih vam to rekao – reče Gurth – mogli biste otkriti i tko mi je
gospodar.
– Ti si drski konjušar, ali o tome ćemo poslije – reče pljačakaš. –
Odakle tvome gospodaru ovo zlato? Je li ga naslijedio? Na koji mu je način
pripalo?
– Stekao ga je kopljem – odgovori Gurth. – U ovoj je kesi otkupnina za
četiri bojna konja i četiri oklopa.
 – Koliko ima ukupno? – upita pljačkaš.
– Dvije stotine cekina.
– Samo dvije stotine cekina! – reče razbojnik. – Gospodar ti je bio
velikodušan prema pobijeñenima; pustio ih je uz jeftinu otkupninu. Reci
imena onih koji su isplatili to zlato.
Gurth učini tako.
– Kolika je bila otkupnina za oklop i konja templara Briana de Bois-
Guilberta? Vidiš, ne možeš me prevariti.
– Moj gospodar neće uzeti ništa od templara osim njegove krvi –
odgovori Gurth. – Meñusobno su se izazvali na život i smrt, pa ne mogu
razmjenjivati ljubaznosti.
– Doista – reče razbojnik zastavši malo. – A što si sada radio u Ashbyu
s tolikim povjerenim novcem?
– Išao sam tamo da Židovu Isaacu iz Yorka – odgovori Gurth – platim
cijenu oklopa kojim je opremio moga gospodara za ovaj turnir.
– I koliko si platio Isaacu? Sudeći po težini, čini mi se da u ovoj torbi
ima još barem dvjesta cekina.
– Isaacu sam platio osamdeset cekina – reče Sas – a on mi je vratio
stotinu.
– Kako! Što! – kliknuše razbojnici uglas. – Zar nam se rugaš pričajući
takve nevjerojatne laži?
– Moje su riječi istinite kao što vidimo mjesec na nebu – reče Gurth. –
Tu ćete svotu naći u svilenoj kesi u kožnoj torbi, odijeljenu od ostalog zlata.
– Promisli, čovječe – reče poglavica – pa govoriš o Židovu, o Izraelcu
koji ne vraća zlato kao što suhi pijesak njegovih pustinja ne vraća čašu vode
što je hodočasnik prolije po njemu.
– Jednako su milosrdni – reče drugi razbojnik – poput kakva
nepodmitljivoga gradskog stražara.
– Ipak je tako kako kažem – reče Gurth.
– Upalite načas baklju – reče poglavica. – Pregledat ću kesu o kojoj
govori; pa bude li kako momak kaže, Židovljeva je velikodušnost gotovo
jednako čudotvorna kao izvor koji mu je očeve spasio u pustinji.
Svjetlo sinu, a razbojnik uze pretraživati kesu. Ostali se okupiše oko
njega, čak i dvojica koja su držala Gurtha olabaviše stisak dok su istezali
vrat da vide ishod tog pregleda. Koristeći njihov nemar, naglim naponom
snage i spretnosti, Gurth se oslobodi njihova stiska, i možebit bi bio i
umaknuo da se mogao odlučiti da ostavi imovinu svoga gospodara. Ali to
mu nije bila namjera. Otme toljagu jednom razbojniku i obori voñu koji se
tome nije nadao te se umalo dočepa torbe i blaga. No, razbojnici bijahu
odveć okretni za njega, pa ubrzo ponovno ovladaše i torbom i vjernim
Gurthom.
– Nitkove – reče voda ustajući. – Razbio si mi glavu, i ta bi te drskost
skupo stajala da imaš posla s drugim ljudima našeg kova. Ali začas ćeš
doznati svoju sudbinu. Prvo ćemo govoriti o tvom gospodaru; jer, prema
pravilima viteštva, razgovor o vitezu prečiji je od onoga o štitonoši. Dotle
miruj; makneš li se ponovo, zaradit ćeš nešto što će te smiriti do kraja života.
– Drugovi – reče potom obraćajući se družini – kesa je izvezena hebrejskim
slovima, što, rekao bih, potvrñuje istinitost priče ovog slobodnjaka.
Gospodar mu je vitez – lutalica, a takvima mi ne naplaćujemo cestarinu. Pre-
više je nalik nama da bismo ga pljačkali, jer psi ne gone pse dok uokolo ima
vukova i lisica u izobilju.
– Nalik nama – reče jedan iz družine. – Rado bih znao po čemu se to
vidi.
– Pa, budalo – odgovori zapovijednik – nije li siromašan i razbaštinjen
kao i mi? Ne namiče li sredstva za život oštricom mača kao i mi? Nije li
pobijedio Front-de-Boeufa i Malvoisina kao što bismo ih i mi pobijedili kad
bismo mogli? Zar nije smrtni neprijatelj Briana de Bois-Guilberta kojega se
zbog mnogo razloga moramo plašiti? Pa čak da i nije tako, zar da ispadnemo
gori od jednog nevjernika, jednog hebrejskog Židova?
– Ne, to bi bilo sramotno – promrmlja drugi. – Ipak, dok sam bio u
družini hrabroga Gandelyna, nismo se toliko obazirali na savijest. A ovaj
drski seljak, hoće li se i on izvući nekažnjeno?
– Neće, ako bi ga ti bio kadar kazniti – odgovori zapovijednik. – Čuj
momče – nastavi on, obraćajući se Gurthu – umiješ li se služiti toljagom
koju si onako spremno pograbio?
– Ti bi, vjerujem, mogao bolje odgovoriti na to pitanje – reče Gurth.
– Da, vjere mi, dobro si me tresnuo – odgovori zapovjednik. – Učini
isto ovome momku i proći ćeš bez kazne. No, ne uspiješ li, vjere mi, kad si
takav drski nitkov, tvoja će otkupnina mene dopasti. Prihvati se toljage,
Milleru42 – dodade on – i čuvaj glavu; a vi, ostali, pustite tog čovjeka, i dajte
mu toljagu, dovoljno je svjetlo za borbu.
Dva borca, naoružana okovanim toljagama, istupiše posred čistine kako
bi se što bolje mogli koristiti mjesečinom. Razbojnici su pak dovikivali
svome drugu:
– Milleru! Čuvaj tikvu!
A Miller sa svoje strane držeći toljagu po sredini i vitlajući njome oko
glave na način za koji bi Francuzi rekli faire le moulinct43, uskliknu
razmetljivo:
– Hajde, lopužo, ako se usuñuješ! Upoznaj snagu mlinareva palca44.

– Ako si doista mlinar – Gurth će neustrašivo vitlajući jednako spretno

s oružjem nad glavom – tada si dvostruki lopov; a ja te, kao pošten čovjek,
izazivam!
Nakon tih riječi, dva se borca sukobiše i nekoliko minuta bijahu
jednako snažni, srčani i vješti, odbijajući i uzvraćajući protivničke udarce
nadasve brzo i spretno, dok bi se po stalnom odzvanjanju njihova oružja iz
daljine moglo pomisliti da se sa svake strane bori bar šest osoba. Lijepe
junačke pjesme opisale su mnoge manje uporne i manje opasne borbe; ali
borba izmeñu Gurtha i mlinara ostat će neopjevanom, jer ne bijaše
nadahnuta pjesnika koji bi udijelio pravdu tome uzbudljivom dvoboju. Ipak,
iako je nadmetanje okovanim toljagama zastarjelo, učinit ćemo u prozi što
budemo mogli da se odužimo tim srčanim junacima.
Dugo su se borili ravnopravno, sve dok Miller nije počeo gubiti
strpljenje s tako žestoka otpora, a i zbog smijeha drugova koji su, po običaju
u takvoj prigodi, uživali u njegovoj srdžbi. Nije to bilo pogodno raspo-
loženje za plemenitu borbu toljagama gdje je kao i u običnu batinanju,
potrebna krajnja hladnokrvnost. Gurth, staloženiji usprkos svojoj naglosti,
majstorski iskoristi tu priliku i stekne odlučujuću prednost.
Miller navali bijesno, naizmjence udarajući s oba kraja svog oružja i
nastojeći da se nañe na razmaku od pola toljage, dok se Gurth branio od
napada, držeći ruke za lakat razmaknute i brzo vitlajući oružjem, da bi za-
štitio glavu i tijelo. Branio se tako, stalno usklañujući oči, noge i ruke, sve
dok nije, videći da mu protivnik posustaje, strelovito pojurio u namjeri da ga
lijevom rukom udari po glavi; i dok je Miller nastojao odbiti taj udarac,
Gurth je snažno zamahnuo oružjem i raspalio protivnika po lijevoj strani
glave, te se ovaj svalio na ledinu koliko je dug i širok.
– Dobro, slobodnjački izvedeno – povikaše razbojnici. – Poštena borba!
Živjela stara Engleska! Sas je spasio kesu i glavu, a Miller je dobio što je
tražio.
– Možeš poći svojim putem, prijatelju – reče voña, obraćajući se
Gurthu i potvrñujući mišljenje ostalih. – Neka te dvojica mojih drugova
najsigurnijim putem odvedu do šatora tvoga gospodara, kako bi te obranili
od noćnih tumarala kojima je savijest okorjelija od naše; jer mnogo ih je
naokolo u ovakvoj noći. Ipak, pripazi! – dodade strogo. – Zapamti da nam
nisi htio reći svoje ime, pa se i ne raspituj za naše, niti nastoj doznati tko
smo i što smo; jer pokusas li to učiniti, čeka te gora sudbina od dosadašnje.
Gurth zahvali voñi na ljubaznosti obećavši da će se pridržavati njegove
preporuke. Dva razbojnika uzeše toljage, rekoše Gurthu da ih slijedi i
požuriše stazom koja je presijecala gustiš i čistinu kraj njega. Na rubu
šumarka dva čovjeka zaustaviše njegove vodiče, te šapatom izmijeniše
nekoliko riječi, a potom se povukoše u šumu, propustivši ih. Gurth na to
pomisli kako je družina brojčano jaka i redovno čuva stražu oko svog
sastajališta.
Kad su stigli na široko polje, gdje bi Gutrh vjerojatno teško našao pravi
put, lopovi ga povedoše do vrha male uzvisine, odakle je na mjesečini vidio
ispred sebe borilište s ogradama i svjetlucanje šatora razapetih na oba kraja,
sa stjegovima što su ih resili lepršajući na mjesečevim zrakama; do njih je
dopirala pjesma kojom su stražari kratili dosadu bdijenja.
Ovdje se lopovi zaustaviše.
 – Ne idemo dalje – rekoše. – Izložili bismo se opasnosti. Zapamti naše
upozorenje, ne govori nikome o tome što ti se noćas dogodilo! Nećeš se
pokajati; prekršiš li riječ, ni londonski Tower neće te zaštititi od naše osvete.
– Laku noć, ljubazna gospodo – reče Gurth. – Zapamtit ću vaše
zapovijedi; i vjerujem da se nećete uvrijediti ako vam poželim sigurniji i
pošteniji zanat.
Potom se rastadoše; odmetnici se uputiše odakle su došli, a Gurth
proslijedi do šatora svoga gospodara kojemu, usprkos preporukama koje je
primio, ispripovijedi cijelu svoju noćnu pustolovinu.
Razbaštinjeni je vitez bio uvelike iznenañen, ne samo Rebekinom
velikodušnošću kojom se ipak nije htio okoristiti, već širokogrudnošću
razbojnika, što bijaše sasvim neobična osobina s obzirom na njihovo
zanimanje. Ali, premišljanje o neobičnim okolnostima odmijeni odmor koji
je bio nužan, zbog napora pretrpljenih prethodnoga dana, a i radi okrepe
potrebne za sutrašnje okršaje.
Vitez se opru`i da počine na raskošnu ležaj u u šatoru, a vjerni Gurth
ispruži snažne udove na medvjeñoj koži koja je služila poput saga, te leže
poprijeko na otvoru, kako nitko ne bi mogao ući a da ga ne probudi.

12. Poglavlje

Glasnici već jašu dolje-gore,

Sad trublja i rog glasno se ore.
I što još reći kad istok i zapad,
S kopljem spremnim kreću u napad,
Ubada oštra ostruga slabinu,
Ljudi ornih za boj i vičnih jahanju:
O debele štitove slamaju se strelice,
On oćutje jednu gdje ga ubode u srce;
Dvadeset stopa uvis koplja se pružaju,
Suču se mačevi i srebrom sjaju;
Šljemovi su raskoljeni i sasječeni;
Potoci mrke krvi proliveni.
CHAUCER, Viteževa priča

Jutro osvanu sjajno, bez oblačka, i prije no što je sunce odskočilo iznad
obzorja, najsporiji ili pak najnestrpljiviji gledatelji pojaviše se na ravnici,
krećući se prema borilištu kao prema zajedničkom središtu, u želji da
zauzmu bolje mjesto s kojega će pratiti nastavak očekivanih natjecanja.
 Potom se pojaviše voditelji i njihovi pomoćnici, zajedno s
najavljivačima, da bi upisali imena vitezova koji su se namjeravali boriti, te
stranu koju će zastupati. Bila je to nužna mjera opreza, kako bi se osigurala
jednakost izmeñu dviju strana što će se sukobiti.
Prema viteškom redu, Razbaštinjeni se vitez smatrao predvodnikom
jedne strane, dok je Brian de Bois-Guilbert, na drugome mjestu u
jučerašnjem natjecanju, imenovan prvakom druge strane. Oni koji su se
prijavili za izazivače pristupili su, dakako, njegovoj skupini, izuzev Ralpha
de Viponta koji se pri padu toliko povrijedio te još nije mogao navući oklop.
S obiju strana bilo je dovoljno uglednih i plemenitih boraca.
Zapravo, iako je opći turnir, u kojem su se svi vitezovi borili odjednom,
bio opasniji od pojedinačnih okršaja, viteštvo toga doba radije je i češće u
njemu sudjelovalo. Mnogi vitezi koji ne bi bili dovoljno samopouzdani da bi
izazvali pojedinog protivnika na glasu, željeli su se, unatoč svemu, ogledati
u općem okršaju, gdje bi se mogli suočiti s drugim, približno sebi jednakim.
Ovom se prilikom na svakoj strani prijavilo pedesetak vitezova ornih za boj i
tada voditelji turnira objaviše da se prijave više ne primaju, na razočaranje
nekoliko vitezova koji su prekasno stigli da bi se uključili u natjecanje.
Oko deset sati, ravnica je bila prekrivena jahačima, jahačicama i
pješacima koji su hitali na turnir; a malo poslije, trublje najaviše princa
Ivana i njegovu pratnju, za kojim su jahali mnogi vitezovi koji su
namjeravali sudjelovati u igri, kao i mnogi koji nisu imali te nakane.
Približno u isto vrijeme, stiže Cedric Saski i gospa Rowena, ali bez
pratnje Athelstanea. Taj je saski velikaš, naime, navukao na svoje visoko i
krupno tijelo oklop i zauzeo mjesto meñu borcima; na veliko Cedricovo iz-
nenañenje, Athelstane se odlučio boriti na strani viteza templara. Sas se
žestoko protivio što je njegov prijatelj tako nerazborito odabrao stranu; no
odgovor je bio onakav kakav obično nude tvrdoglaviji da ustraju na svom
putu no što su ga kadri opravdati.
Glavni razlog za pristupanje strani Briana de Bois-Guiberta, ako ne i
jedini, Athelstane je oprezno zadržao za sebe. Bezvoljnost ga je, doduše,
priječila da se ističe pred gospom Rowenom, no ipak nije bio ravnodušan
spram njenih čari, smatrajući da je pitanje njihova vjenčanja neopozivo
odlučeno pristankom Cedrica i ostalih njenih prijatelja. Stoga je uznositi i
čak nehajni lord od Coningsburgha s prikrivenim nezadovoljstvom gledao
kako pobjednik prethodnog dana dodjeluje gospi Roweni počast koju je on
bio ovlašten da joj iskaže. Da bi ga kaznio zbog izbora koji je zadirao u
njegove ljubavničke planove, Athelstane je, uzdajući se u snagu, a laskavci
su mu pripisivali i veliku vještinu na oružju, odlučio ne samo da se oslobodi
snažne pomoći Razbaštinjena viteza već da mu se i ukaže prilika dati mu da
osjeti težinu njegove bojne sjekire.
De Bracy i drugi princu Ivanu odani vitezovi pridružiše se na njegov
znak strani izazivača, jer je Ivan nastojao da osigura pobjedu te skupine.
Nadalje, brojni vitezovi i Englezi, i Normani, i domaći i strani, stadoše na
stranu protivničkom izazivaču, ponajprije stoga će predvodnik protivničke
skupine biti takav junak kakvim se pokazao Razbaštinjeni vitez.
Čim je princ Ivan vidio da je izabrana Kraljica dana stigla na polje,
poprimi izražaj udvornosti koji mu je dobro pristajao kad ga je želio
pokazati, te joj pojaha u susret, skine kapu, sjaha s konja kako bi pomogao
gospi Roweni da siñe sa sedla, a pratioci mu istodobno otkriše glave, dok je
jedan od najuglednijih sjašio da prihvati njezina konja.
– Ovako pružamo dužan primjer odanosti Kraljici ljubavi i ljepote –
reče princ Ivan – i sami ćemo joj biti vodičem do prijestolja na kojemu
danas mora sjedjeti.
Gospoñe, iskažite čast kraljici, kao što biste i same željele da budete
počašćene kad na vas doñe red.
Nakon tih riječi, princ otprati Rowenu do počasnog mjesta nasuprot
vlastitu sjedalu, dok su se najljepše i najuglednije prisutne gospe natisnule za
njom ne bi li zauzele što bliže mjesto pokraj te privremene vladarice.
Čim je Rowena sjela, snažna glazba, napol zagušena klicanjem
mnoštva, pozdravi njezino novo počasno imenovanje. Dotle je sunce blistalo
i palilo na uglačanim oklopima vitezova s obiju strana dok su se oni zbijali
na dva kraja borilišta živo se dogovarajući o najboljem rasporedu u borbenoj
liniji i meñusobnoj pomoći u okršaju.
Tada najavljivači zatražiše tišinu, da bi se pročitala pravila turnira.
Njima se smišljeno nastojalo ublažiti opasnosti u sukobima, jer valjalo se
boriti s oštrim mačevima i šiljatim kopljima.
Stoga je borcima bilo zabranjeno probadanje mačevima, već samo
udaranje. Obznanjeno je da se vitez može po volji služiti buzdovanom ili
bojnom sjekirom; no bodež je proglašen zabranjenim oružjem. Oboreni vitez
smio je nastaviti borbu s protivnikom u istom položaju; ali u tom slučaju
konjanici nisu smjeli napadati pješake. Dotjera li neki vitez protivnika do
kraja borilišta i on tijelom ili oružjem dotakne ogradu, taj je protivnik
pobijeñen, a pobjednik raspolaže s njegovim oklopom i konjem. Vitezovi
koji bi tako bili svladani, nisu smjeli dalje sudjelovati u borbi. Padne li neki
borac s konja te ne može ustati na noge, njegov štitonoša ili paž može ući u
borilište i pomoći svome gospodaru da se oslobodi gužve, no taj bi vitez bio
proglašen pobijeñenim, a njegovo se oružje i konj smatrali plijenom. Borbu
treba prekinuti čim princ Ivan baci svoju palicu; bijaše to još jedna mjera
opreza kojom se priječilo suvišno prolijevanje krvi zbog preduga trajanja te
kobne igre. Svakom vitezu koji bi prekršio pravila turnira, ili se na koji drugi
način ogriješio o zakone časnog viteštva, treba oduzeti oružje i poslati ga da
s izvrnutim štitom sjedi na ogradi borilišta, kako bi bio izložen javnoj poruzi
za kaznu zbog svoga neviteškog ponašanja. Nakon tih upozorenja,
najavljivači najposlije pozvaše svakoga dobrog viteza da ispuni svoju
dužnost čime će zaslužiti naklonost Kraljice ljepote i ljubavi.
 Kad je proglas bio završen, najavljivači se povukoše na svoja mjesta.
Ulazeći s oba kraja borilišta u dugačkoj povorci, vitezovi se svrstaše u
dvojne redove, jedni točno nasuprot drugima; voña svake strane bio je u
sredini prvog reda, a to je mjesto zauzeo tek nakon što je brižno rasporedio
svoje suborce i svakome pokazao gdje će stati.
Bijaše lijepo a istodobno zastrašujuće vidjeti koliko srčanih boraca, na
snažnim konjima i pod raskošnom bojnom opremom, sjedi u sedlima poput
stupova od željeza čekajući znak za borbu, jednako nestrpljivi poput
plemenitih atova koji su rzanjem i topotanjem pokazivali svoje nestrpljenje.
Vitezovi su još držali koplja podignuta uvis; šiljci im blještali na suncu,
a ukrasni barjačići lepršali ponad perjanica na šljemovima. Stajahu oni tako
dok su voditelji susreta pomno pregledavali njihove redove provjeravajući
ima li na kojoj strani više ili manje vitezova nego što ih se prijavilo. Sve je
bilo kako treba. Potom se voditelji povukoše s borilišta, a William de Wyvil
gromko viknu:
– Laissez aller!45

Čim je to izgovorio, odjeknuše trublje; borbena se koplja naglo spustiše

i umiriše; ostruge zabole u konjske sapi; dva čelna reda s obje strane jurnuše
jedni prema drugima u punom trku i suočiše se usred borilišta u srazu kojega
je prasak odjeknuo milju daleko. Stražnji red svake strane krenu sporije da
pomogne poraženima ili pak potakne pobjednike.
Ishod sukoba nije se odmah vidio, jer je prašina što je uzvitlaše tolika
kopita zamračila zrak, i prošla je puna minuta prije no što su napregnuti
gledaoci mogli razabrati posljedice sudara. Kad je borba postala vidljiva,
polovina vitezova na svakoj strani bijaše oborena s konja; neki su pali
oboreni vještim kopljem protivnika, neki stoga što je konja i jahača srušio
teži i snažniji protivnik; neki su ležali na tlu kao da nikada više neće ustati;
drugi su već bili ponovno na nogama i ogledali se s protivnicima koje je
pratila ista sreća; a nekolicina njih sa svake strane, koji bijahu teže ranjeni,
zaustavljali su krv šalovima i nastojali se izbaviti iz gužve. Gotovo svim
vitezovima koji su ostali na konjima, koplja su slomljena u žestini sraza, pa
su se sada ogorčeno borili mačevima, uz bojne poklike i udarce takve žestine
kao da im čast i život ovise o ishodu borbe.
Gužva se, meñutim, povećala zbog pristupanja drugog reda vitezova s
obiju strana, koji su sada kao rezerva pojurili u pomoć svojim drugovima.
Sljedbenici Briana de Bois-Guilberta strašno su vikali:
– Ha! Beau-seant! Beau-seant!46 Za hram! Za hram!
Protivna je strana odgovarala usklicima:

– Desdichado! Desdichado! – krilaticom s natpisa na štitu njihova

predvodnika.
Dok su se borci sukobljavali s krajnjom žestinom i promjenjivim
uspjehom, val bitke kretao se čas prema južnom, čas prema sjevernom dijelu
borilišta, kako bi koja skupina bila nadmoćnija. Istodobno, zveket udaraca i
povici boraca zastrašujuće su se miješali sa zvucima trublji, zaglušnim
stenjanjem onih koji su padali i bespomoćno se kotrljali meñu konjskim
nogama. Blistavi viteški oklopi bijahu uprljani prašinom i krvlju, ulubljujući
se pod svakim udarcem mača i sjekire. Veselo perje otpalo sa šljemova,
vrtložilo se na povjetarcu poput snježnih pahuljica. Nestalo je svega što
bijaše lijepo i oku ugodno u borbenom poretku, a ono što se sada vidjelo
izazivalo je tek užas i sažaljenje.
Pa ipak, tolika je snaga navike, te ne samo obični gledaoci koje po
prirodi privlače prizori strahote već i ugledne gospe kojih bijaše mnoštvo na
galerijama, promatrahu boj sa zebnjom, doduše, ali bez želje da odvoje
poglede od toga groznog prizora. Tu i tamo bi ipak poneki lijepi obraz
problijedio, čuo se poneki slabašan krik, kad bi se ljubavnik, brat ili muž
srušio s konja. Ali, gospe su uglavnom bodrile borce, ne samo pljeskom i
mahanjem koprenama i rupcima već i povicima: "Hrabra li koplja! Dobra li
mača!" kad god bi ugledale neki uspješno zadan ubod ili udarac.
Kad se lijepi spol toliko zanimao za tu krvavu igru, postaje
razumljivijim zanimanje muškaraca. Iskazivalo se ono glasnim
odobravanjem nakon svake promjene sreće, dok su sve oči bile prikovane za
borilište te se činilo da promatrači sami zadaju i primaju udarce koji bijahu
tako brojni. A u svakoj stanci čulo se najavljivače koji su uzvikivali:
– Nastavite s borbom, hrabri vitezovi! Čovjek umire, ali slava živi!
Borite se dalje! Bolja je smrt nego poraz! Borite se, hrabri vitezovi, jer lijepe
oči prate vaša junaštva!
Usred tih promjenjivih borbenih ishoda, sve su se oči trudile ugledati
predvodnika svake strane koji su, u samom srcu bitke, bodrili drugove
glasom i primjerom. Obojica su činila velika viteška djela, ni Bois-Guilbert
ni Razbaštinjeni vitez nisu našli u protivničkim redovima junaka koji bi im
mogao biti suparnikom. Neprestano su nastojali da se osobno suoče, voñeni
uzajamnom mržnjom i svjesni da bi pad jednoga od njih mogao biti
presudnim za konačnu pobjedu. No, uslijed goleme gužve i pometnje u
prvom dijelu okršaja, njihov je trud da se susretnu bio bezuspješan, jer su ih
neprestano razdvajali njihovi budni pratioci od kojih je svaki želio steći
slavu ogledajući se u snazi s voñom protivničke skupine.
Polje je opustjelo, jer su brojni vitezovi s obiju strana priznali poraz, ili
bijahu stjerani na sam kraj borilišta, ili pak iz drugih razloga nisu mogli
nastaviti borbu. Napokon se templar i Razbaštinjeni vitez suočiše licem u
lice, sa žarom kakav može razbuktati smrtna mržnja, udružena s
nadmetanjem za čast. Tako su se sjajno obojica borila i vješto uzvraćala
zadavane udarce da su promatrači, ushićeni i zadivljeni, jednodušno i
nehotice klicali.
Ali u tom je času strana Razbaštinjena viteza gubila; divovski Front-de-
Boeuf navaljivao je s boka, a snažni Athelstane s drugoga, te bi oborili i
rastjerali svakoga tko bi im se našao na putu. Nakon što su se tako oslobodili
neposrednih protivnika, oba viteza u istom su se trenutku, čini se, dosjetila
da će odlučnu prednost osigurati svojoj strani budu li pomogli templaru u
njegovu nadmetanju sa suparnikom. Stoga namah okrenuše konje. Norman
napadne Razbaštinjena viteza s jedne, a Sas s druge strane. Bilo je nemoguće
izdržati tako neravnopravni i neočekivani napad da ga na nj nije upozorio
opći krik gledalaca, koji su morali pristati uz nekoga tko je izložen takvoj
neravnopravnosti.
– Čuvaj se! Pazi, Razbaštinjeni viteže! – dovikivahu tako glasno te je
vitez postao svjestan opasnosti; i, snažno udarivši templara, istodobno
ustuknu s konjem, pa tako izbjegne napad Athelstanea i Front-de-Boeufa. A
dva se viteza, nakon što im se protivnik izmaknuo, nañoše izmeñu njega i
templara, te jedva obuzdaše konje da izbjegnu sudar. Kad ih svladaše i
okrenuše, sva trojica pohrliše, voñeni zajedničkom željom da obore na
zemlju Razbaštinjena viteza.
Spasio se jedino zahvaljujući izuzetnoj snazi i vještini plemenita konja
što ga je dobio dan ranije.
Bijaše mu to tim korisnije stoga što je konj Bois-Guilberta bio ranjen, a
konji Front-de-Boeufa i Athelstanea premoreni zbog težine svojih golemih
gospodara u oklopima a i zbog dosadašnjih napora. Jahačko umijeće
Razbaštinjena viteza i spretnost plemenita konja na kome je jurio, omogući
se mu da nekoliko minuta drži svoje protivnike na udaljenosti mača, okre-
ćući se i razmahujući brzo poput sokola u letu, držeći koliko je moguće
neprijatelja na rastojanju, napadajući čas jednoga čas drugoga, zadajući
žestoke udarce mačem ne čekajući da primi one njemu namijenjene.
Borilište je odzvanjalo od pljeska njegovoj vještini, no bilo je jasno da
naposlijetku mora podleći; tad plemići oko princa Ivana zamoliše uglas da
baci palicu i spasi hrabra viteza od nesreće, jer će ga, eto, pobijediti brojno
nadmoćniji neprijatelj.
– Neću, tako mi svjetla nebeskoga! – uzvrati princ Ivan. – Taj momak
krije svoje ime i odbacuje naše gostoljublje, a već je odnio jednu nagradu,
sada i drugi moraju doći na red.
Dok je još govorio, neočekivani dogañaj izmijeni ishod okršaja.
Na strani Razbaštinjena viteza borio se neki junak u crnom oklopu, na
crnome konju, krupan i visok, zacijelo snažan i jak, kao i jahač na njemu.
Vitez na štitu nije nosio nikakva grba, a do sada nije previše revno
sudjelovao u borbi; no s očitom je lakoćom odbijao svoje napadače, ne
koristeći stečenu prednost niti sam napadajući. Riječju, dotad je prije bio
gledalac nego sudionik u turniru, pa mu je ta okolnost pribavila meñu
gledaocima ime Le Noir Fainéant, naime "Crna lijenčina".
Najedared se taj vitez trže iz bezvoljnosti, videći svoga predvodnika,
tako pritiješnjena. Podbode svoga još svježega konja i pojuri mu u pomoć
poput munje, vičući iza glasa:
– Desdichado, pomoć stiže!
Bio je krajnji čas, jer dok je Razbaštinjeni vitez napadao templara,
približio mu se Front-de-Boeuf s podignutim mačem; ali prije no što je
mogao zadati udarac, Crni ga vitez snažno udari po glavi; mač se odbije od
glatkoga šljema, i gotovo jednako žestoko udari po konjsku oglavu, pa se
Front-de-Boeuf sruši na zemlju, jer i konj i jahač bijahu jednako ošamućeni
žestokim udarcem. Le Noir Fainéant usmjeri konja prema Athelstaneu od
Coningsburgha; no kako mu se mač slomio u boju s Front-de-Boeufom, on
istrže iz ruke golema Sasa bojnu sjekiru i tako je znalački njome vitlao i
rukovao, te zadade Athelstaneu strašan udarac po glavi a ovaj se
onesviješten sruši na tle. Nakon toga, dvostrukoga junačkog ogleda kojega je
popratio neočekivani pljesak, vitez iznova poprimi svoje tromo držanje, te se
mirno vrati na sjeverni kraj borilišta, ostavljajući predvodnika da se ogleda s
Brianom de Bois-Guilbertom kako zna i umije. Sada to i nije bilo onoliko
teško kao prije. Templarov je konj izgubio mnogo krvi i pao je pod naletom
konja Razbaštinjena viteza. Brian de Bois-Guilbert sruši se na zemlju, a
noga mu se zaplete u stremenu te je nije mogao izvući. Njegov protivnik
skoči iz sedla, kobno zamahnu mačem iznad njegove glave i naredi mu da se
preda. Tada princ Ivan, više dirnut opasnim položajem templara negoli
njegova suparnika, izbavi Bois-Guilberta poniženja da se prizna poraženim,
te baci palicu i tako okonča borbu.
Doista, od okršaja su još tu i tamo tinjali ugarci borbe. Nekoliko
vitezova koji su još jahali borilištem prešutno su pristali da za neko vrijeme
prekinu okršaj, prepuštajući da o ishodu odluči borba voña. Štitonoše koji,
strahujući od opasnosti i teškoća, nisu pratili svoje gospodare u boju, sada
pohrliše u borilište da pomognu ranjenima, noseći ih s najvećom brigom i
pažnjom do obližnjih šatora, ili pak do stanova u susjednom selu.
Tako je skončala glasovita borba kod Ashby-de-la-Zouchea, meñu
najdičnijim viteškim igrama toga doba; jer, iako su na polju poginula samo
četiri viteza, ubrojivši tu i jednoga koji se od vrućine ugušio u oklopu, više
od trideset vitezova teško je ranjeno, a četvorica-petorica njih nikad i nisu
ozdravili. Mnogi su ostali osakaćeni za cijeli život; a i oni koje je sreća
najviše poslužila, do smrti su nosili tragove okršaja. Stoga se taj turnir uvijek
u starim zapisima spominjao kao "viteški i radosni mimohod oružja kod
Ashbya".
Princ Ivan sada trebao je imenovati najvrlijeg viteza, pa odluči da toga
dana Čast pripadne vitezu kojega je imenovao "Crnom lijenčinom". U želji
da princ promijeni tu odluku, naglašeno mu je kako je zapravo pobijedio
Razbaštinjeni vitez, jer je sam svladao šest junaka i najposlije, izbacio iz
sedla i oborio na zemlju voñu protivničke strane. Ali, princ Ivan ostade pri
svome, tvrdeći kako bi Razbaštinjeni vitez i njegova strana izgubili bitku da
se nije umiješao Crni vitez, kojemu zbog toga valja dodijeliti nagradu.
 Na iznenañenje svih prisutnih, meñutim, izabrani vitez nije se mogao
nigdje naći.
Čim je okršaj završio, on je napustio borilište, a neki su ga gledaoci
vidjeli kako odmiče niza šumsku stazu jednako spora koraka i nehajna
držanja, po čemu je dobio naziv Le Noir Fainéant. Nakon što je dvaput poz-
van zvukom trublje i proglasom najavljivača, valjalo je imenovati nekog
drugoga da primi njemu dodijeljeno priznanje. Sad se princ Ivan više nije
mogao izgovarati u želji da spriječi nagrañivanje Razbaštinjena viteza, pa ga
stoga imenova pobjednikom natjecanja.
Preko polja kliska od krvi i prekrivena slomljenim oklopima i tjelesima
ubijenih i ranjenih konja, voditelji turnira iznova dovedoše pobjednika
podno Ivanova prijestolja.
– Razbaštinjeni viteže – reče princ Ivan – budući da vas poznajemo
samo pod tim nazivom, po drugi put vam iskazujemo počasti ovog turnira i
dodjeljujemo pravo da zahtijevate i primite iz ruku Kraljice ljubavi i ljepote
počasni vijenac što ste ga pravedno zaslužili.
Vitez se duboko i uznosito pokloni, ali ne odgovori ni riječi.
Dok su odzvanjale trublje i najavljivači iza glasa objavljivali čast
junaku i slavu pobjedniku, a gospe mahale svilenim rupcima i izvezenim
velovima, te dok su se svi staleži sjedinili u glasnu odobravanju, voditelji
otpratiše Razbaštinjena viteza preko borilišta do podnožja počasnog
prijestolja na kojemu je sjedjela gospa Rowena.
Pobjednik je trebao kleknuti na donjoj stepenici tog prijestolja. Činilo
se da se sve što je uslijedilo nakon okršaja prije zbiva po nagovoru ljudi oko
njega nego po njegovoj slobodnoj volji; i vidjelo se da hramlje dok su ga
drugi put vodili preko borilišta.
Ljupka i dostojanstvena, sišavši sa svoga sjedišta, gospa Rowena
upravo je naumila položiti na pobjednikov šljem vijenac što ga je držala u
ruci, kad voditelji turnira viknuše uglas:
– Ne smije se tako! Glava mora biti otkrivena!
Vitez tiho prošapće nekoliko riječi koje se izgubiše u šupljini njegova
šljema; no činilo se da su izražavale želju da mu se ne skine kaciga.
Bilo zbog privrženosti običaju ili zbog radoznalosti, voditelji ne
obratiše pažnju na njegovo negodovanje, već presijekoše remenje kacige i
odvezaše sponu na grlu, te mu srušiše šljem s glave. Nakon što je šljem bio
uklonjen, ukaza se lijepo oblikovano i osmaglo lice mladića od dvadesetipet
godina, okruženo bujnom plavom kosom. Put mu bijaše mrtvački blijeda i na
dva tri mjesta obilježena tragovima krvi.
Kad ga je spazila, Rowena ispusti slabašan krik; ali, skupivši svu snagu
i prisiljavajući se da odigra svoju ulogu do kraja, dok joj je tijelo
podrhtavalo od silna iznenañenja, ona položi na pognutu glavu pobjednika
blistav vijenac kao nagradu u nadmetanju toga dana, te jasno i razgovijetno
reče:
 – Predajem ti ovaj vijenac, gospodine viteže, kao nagradu za hrabrost
koja pripada pobjedniku današnjeg nadmetanja.
Zastade na trenutak, a potom sigurnim glasom doda:
– I nikada ne bijaše viteški vijenac položen na dostojnije čelo.
Vitez obori glavu i poljubi ruku ljupke vladarke koja ga je nagradila s
njegove srčanosti; a potom, nagnuvši se još dublje, pade ničice pred njezine
noge.
Nastade opće zaprepaštenje. Cedric, koji je zanijemio pri iznenadnoj
pojavi svoga prognanog sina, sada jurnu naprijed da bi ga odvojio od
Rowene. No to su već učinili voditelji turnira koji ga, naslutivši razlog
Ivanhoeove nesvijesti, žurno oslobodiše oklopa da bi vidjeli gdje mu je
šiljak koplja probio željeznu ploču na grudima i zadao ranu na boku.

13. Poglavlje

Tad strijelcima Ahilej modra prinese gvo`ña:

Dvozubih sjekira deset i deset jednozubih dade.
.........................................................................
I rekne: "Tko grlicu plahu na katarki pogodi sada,
Dvozube sjekire nek' uzme i kući ponese;
A tko promaši pticu i uzicu pogodi samo,
Proste će sjekire dobit, jer on je pobjednik manji.
HOMER, Ilijada

Tek što je izgovoreno Ivanhoevo ime, stalo je kružiti od usta do usta

strelovitom brzinom s kojom ga je čežnjom kadra slati a znatiželja primati.
Doskora je doprlo i do kruga oko princa kojemu se čelo smrknulo na tu
novost. Gledajući oko sebe, on će s prezirom:
– Gospodo, a posebice vi, gospodine glavaru, što mislite o doktrini
učenjaka o uroñenoj naklonosti i odbojnosti? Gotovo da sam osjetio
prisutnost miljenika moga brata, čak i kada još nisam slutio tko se krije pod
tim oklopom.
– Front-de-Boeuf morat će vratiti Ivanhoeov posjed – reče De Bracy
koji se, nakon što je srčano sudjelovao u turniru i odložio štit i šljem, iznova
pridružio prinčevoj pratnji.
– Da – reče Waldemar Fitzurse – junak će vjerojatno zahtijevati dvorac
i imanje koje mu je dodijelio Rikard, a poslije ga je vaša visost u svojoj
velikodušnosti dala Front-de-Boeufu.
– Front-de-Boeuf je takva kova – odgovori Ivan – da bi prije bio
spreman zgrabiti tri imanja poput Ivanhoeova negoli vratiti jedno. Uostalom,
gospodo, vjerujem da nitko ne osporava moje pravo da krunske posjede
dijelim vjernim sljedbenicima koji me okružuju i spremni su se odazvati u
redovnu vojničku službu, umjesto onima koji su odlutali u strane zemlje i ne
mogu nam u nuždi služiti na čast i biti od koristi.
Slušatelji bijahu osobno odveć zainteresirani da ne bi potvrdili kako je
prinčevo prigrabljeno pravo posve nedvojbeno.
– Velikodušni prinče! Najplemenitiji gospodar preuzeo je dužnost da
nagrañuje odane sljedbenike!
Tako govorahu prinčevi pratioci i sami očekujući slične darove na
račun pristaša i miljenika kralja Rikarda, ako ih već i nisu bili primili. Glavar
Aymer takoñer podrža to mišljenje većine, ali ipak primijeti:
– Blaženi Jeruzalem zaista se ne može nazvati stranom zemljom. On je
bio communis mater, majkom svih kršćana.
Izjavio je, meñutim, da vitez Ivanhoe ne bi smio očekivati neke
prednosti, jer je poznato da su križari pod Rikardovim vodstvom stigli samo
do Askalona koji je, kao što je svima znano, filistejski grad i ne uživa
povlastice svetoga grada.
Waldemara je radoznalost odvela do mjesta gdje se Ivanhoe srušio, no
sad se vratio.
– Taj junak – reče – vjerojatno neće odveć zanovijetati vašoj visosti i
pustit će Front-de-Boeuf a da na miru uživa darovinu; ozbiljno je ranjen.
– Što god bilo – reče princ Ivan – pobjednik je današnjeg nadmetanja;
pa da je i deset puta naš neprijatelj, ili odani prijatelj našega brata, što je
možda isto, rane mu valja liječiti; naš će se ranar o tome pobrinuti.
Gorki smiješak grčio je usnu princa Ivana dok je to govorio. Waldemar
Fitzurse pohita odgovoriti da je Ivanhoe već odnesen s borilišta, te da
prijatelji brinu o njemu.
– Rastužila me – reče – bol Kraljice ljepote i ljubavi kojoj se zbog tog
dogañaja vladarska čast prometnula u žalost. Gane me lako tuga žene zbog
ljubavnika, ali gospa Rowena suzbijala je svoj čemer s toliko dostojanstva, a
odavale su ga tek njezine sklopljene ruke i oči bez suza, koje su podrhtavale
dok su gledale beživotni lik ispred sebe.
– Tko je ta gospa Rowena – upita princ Ivan – o kojoj smo toliko čuli?
– Saska nasljednica s velikim posjedima – uzvrati glavar Aymer. –
Ruža ljupkosti i dragulj bogatstva; najljepša izmeñu tisuća, kita mirte, grozd
tamjana.
– Ublažit ćemo joj tugu – reče princ Ivan – i oplemeniti krv, kad je
udamo za Normana. Rekao bih da je još maloljetna, te joj valja dati naše
kraljevsko odobrenje za udaju. Što kažeš, De Bracy? Što misliš o tome da se
domogneš dobre zemlje i povlastice poput ženidbe s jednom Saskinjom, kao
što su činili pratioci Vilima Osvajača?
– Ako mi se svide zemlje, gospodaru – odgovori De Bracy – zasigurno
će mi se dopasti i vjerenica; a vašoj ću visosti biti duboko zahvalan za to
dobročinstvo kojim biste ispunuli sva obećanja što ih dadoste svome slugi i
vazalu.
– Nećemo to zaboraviti – reče princ Ivan. – A da odmah preñemo na
djelo, naš će dvorski upravitelj narediti gospi Roweni i njezinu društvu, onoj
njenoj prostačini skrbniku i onom Saskom volu što ga je Crni vitez oborio na
turniru da prisustvuju večerašnjoj gozbi. De Bigot – pridoda obraćajući se
sada dvorskom upravitelju – ovaj naš drugi poziv prenijet ćeš uljudno kako
bi udovoljio ponosu tih Sasa i tako više neće moći odbiti. Doduše, biti
udvoran spram njih, tako mi kostiju svetog Becketa, puko je bacanje biserja
pred svinje.
Izgovorivši te riječi, princ Ivan se spremao da dade znak za napuštanje
borilišta, kad mu se u ruci nade pisamce.
– Odakle je? – upita princ Ivan, gledajući čovjeka koji ga je donio.
– Iz inozemstva, gospodaru, ali ne znam odakle – odgovori sluga. –
Donio ga je neki Francuz rekavši kako je danju i noću jahao da bi ga predao
u ruke vašoj visosti.
Princ pažljivo zagleda naslov, potom pečat smješten tako da pričvrsti
svilenu vrpcu omotanu oko pisma i na kojemu bijahu utisnuta tri ljiljana.
Potom Ivan otvori pismo očevidno uzbuñen, a uzbuñenje se vidljivo
pojačalo kad je saznao sadržaj koji je glasio ovako: "Čuvaj se, jer se ñavao
oslobodio lanaca." Princ nasmrt problijedi, najprije pogleda u zemlju, potom
u nebo, kao čovjek kojemu je netom izrečena smrtna kazna. Kad se oporavio
od prvoga dojma, povede Waldemara Fitzursea i De Bracya u stranu, pa im
jednom po jednom pruži pisamce.
– To znači – dodade malodušno – da se moj brat Rikard oslobodio.
– Može to biti lažna uzbuna ili krivotvorina – reče De Bracy.
– Ovo je rukopis i pečat francuskoga kralja – odgovori princ Ivan.
– Onda je vrijeme – reče Fitzurse – da se sastane naša stranka, bilo u
Yorku ili kojemu drugome središnjemu mjestu. Još nekoliko dana i doista će
biti prekasno. Vaša visost mora smjesta prekinuti ovu komediju.
– Dan još nije sasvim na izmaku – reče Waldemar. – Neka strijelci
gañaju nekoliko puta u metu da se podijeli nagrada, a dostajat će da se
ispune prinčeva obećanja, što se tiče ovoga krda saskih kmetova.
– Hvala ti, Waldemare – reče princ. – Usput si me podsjetio da sam
ostao dužan onoj drskoj seljačini koja je jučer uvrijedila našu osobu. I gozbu
ćemo večeras održati kako smo odlučili. Kad bi ovo bio i posljednji sat moje
vlasti, posvetio bih ga osveti i užitku. Neka nove brige stignu sa sutrašnjim
novim danom.
Zvuk trublje doskora prizove gledaoce koji su već stali napuštati bojno
polje. Objavljeno je da princ Ivan, nenadano spriječen važnim i
neodgodivim dužnostima, mora prekinuti sutrašnje svečanosti; ipak, ne
želeći spriječiti tolike valjane slobodnjake da se natječu u vještinama,
njegova je volja da oni, prije no što napuste polje, održe natjecanje u
streljaštvu koje je bilo predviñeno za sutrašnji dan. Najboljemu strijelcu
pripast će nagrada, a to je bio lovački rog optočen srebrom, s bogato
ukrašenim svilenim pojasom i sa medaljom svetog Huberta, zaštitnika lova.
Više od tridesetak slobodnjaka namah se javilo za natjecanje, a neki
meñu njima bijahu lugari i čuvari u kraljevskim šumama Needwood i
Charnwood. No kad su strijelci uvidjeli s kime im se valja ogledati, više od
dvadeset ih se povuklo kako bi izbjegli poniženje gotovo sigurna poraza.
Naime, u to doba vještina svakoga slavnoga strijelca bila je dobro znana
miljama unaokolo, kao što su osobine nekog konja uvježbana u Newmarketu
znane onima koji posjećuju to glasovito okupljalište.
Pa ipak, i smanjeni popis natjecatelja za priznanje koje se stječe lukom
i strijelom brojio je osam natjecatelja.
Princ Ivan siñe s kraljevskoga sjedišta da izbliže zagleda lica tih
izabranih slobodnjaka od kojih su neki nosili kraljevsku livreju. Zadovoljivši
znatiželju, princ usmjeri pogled predmetu svoje srdžbe i ugleda ga kako stoji
na istome mjestu i jednako staloženo kao i dan prije toga.
– Momče – reče princ Ivan – po tvome drskom blebetanju zaključio
sam da nisi istinski ljubitelj luka; a sada vidim da se ne usuñuješ ogledati s
ovim junacima.
– Uz vaše dopuštenje, gospodine – slobodnjak će – osim straha od
poraza i sramote, još me jedan razlog navodi da odustanem od strijeljanja.
– A koji je to razlog? – reče princ Ivan koji je, na način što ga ni sam
nije mogao objasniti, bio nekako nelagodno radoznao spram tog čovjeka.
– Zato što – odgovori gorštak – nisam siguran da smo ja i ovi
slobodnjaci navikli gañati u iste mete; i nadalje, stoga što ne znam kako bi se
vašoj milosti svidjelo da treću nagradu odnese netko tko je, ne htijući, pao u
vašu nemilost.
Princ Ivan pocrvenje dok je postavljao pitanje:
– Kako se zoveš, slobodnjače?
– Locksley – odgovori slobodnjak.
– Dakle, Locksley – reče princ Ivan – gañat ćeš kad ovi slobodnjaci
pokažu svoje umijeće. Pobijediš li, ja ću tvojoj nagradi dodati još dvadeset
zlatnika; ako pak izgubiš, naredit ću da ti svuku to zeleno odijelo i otjeraju te
s borilišta bičujući te kao brbljiva i drska hvalisavca.
– A ako ne pristanem strijeljati pod tim uvjetima? – reče slobodnjak. –
Vaša milost, potpomognuta tolikim oružnicima, zaista lako može narediti da
me razodjenu i išibaju, ali tko me može prisiliti da natežem luk i odapinjem
strijele?
– Odbiješ li moju poštenu ponudu – reče princ – nadzornik borilišta
prerezat će tetivu na tvome luku i slomiti strijele, a tebe će odavde otjerati
kao uplašenu kukavicu.
– Nisam u ravnopravnu položaju, uznositi prinče – reče slobodnjak –
kad me silite da se borim protiv najboljih strijelaca Leicestera i grofovije
Stafford, i to uz prijetnju sramote ako me pobijede. No, ipak ću se pokoriti
vašoj volji.
– Pripazite na nj, oružnici – reče princ Ivan. – nasmrt se uplašio; bojim
se da ne pokuša izbjeći da se ogleda. A vi, junačine, smjelo gañajte; srnetina
i bačve vina čekaju vas u onom šatoru da se okrijepite nakon podjele
nagrada.
Meta je bila postavljena na gornjem kraju južnog prolaza koji je vodio
do borilišta. Strijelci – natjecatelji svrstaše se u red pri dnu južnog prilaza;
razmak izmeñu njih i mete omogućavao je odvijanje natjecanja koje se
nazivalo gañanjem u daleki slučajni cilj. Strijelci su ždrijebom unaprijed
odredili poredak i svaki je trebao odapeti tri strijele uzastopno. Natjecanje je
nadzirao niži službenik koji se nazivao voditeljem gañanja, jer bi visoki
položaj voditelja turnira bio ponižen kad bi morali nadzirati natjecanje
slobodnjaka.
Istupajući jedan po jedan, strijelci su odapinjali strijele hrabro i
uspješno. Od dvadeset jedne strijele u nizu, deset ih se zabolo u metu, dok su
ostale pogodile tako blizu te su se, s obzirom na veliku udaljenost, smatrale
dobrim hicima. Od deset strijela koje su pogodile cilj, dvije unutar
unutrašnjega kruga odapeo je Hubert, lugar u službi Malvoisina, pa je stoga i
proglašen pobjednikom.
– E, pa Locksley – princ Ivan će smionom slobodnjaku, smiješeći se
kiselo – hoćeš li se okušati s Hubertom, ili ćeš predati luk, ramenicu i
tobolac?
– Kad nema druge – reče Locksley – okušat ću sreću; pod jednim
uvjetom: kad ja odapnem dvije strijele u Hubertovu metu, on mora gañati
cilj koji ja odredim.
– To je pošteno – odvrati princ Ivan – i neće ti se odbiti. Huberte,
pobijediš li ovog razmetljivca, napunit ću ti rog srebrnjacima.
– Čovjek ne može nadmašiti samoga sebe – uzvrati Hubert. – Ali moj
se djed istaknuo s lukom kod Hastingsa, pa se nadam da neću osramotiti
njegovu uspomenu.
Namjesto stare mete obješena je sada nova, jednake veličine. Kao
pobjednik prvog natjecanja, Hubert je imao pravo da gaña prvi; ciljao je vrlo
pomnjivo, dugo odmjeravajući udaljenost okom, dok je u ruci držao savijen
luk sa zapetom strijelom. Napokon istupi korak naprijed, podiže luk, ispruži
lijevu ruku, pa kad mu se sredina nañe u razini lica, zateže tetivu sve do uha.
Strijela proleti zrakom i zabode se u unutrašnji krug mete, ali ne u samo
središte.
– Niste uzeli u obzir vjetar, Huberte – reče njegov suparnik, napinjući
luk. – Inače bi hitac bio bolji.
Uz te riječi, ne pokazujući namjere da proučava cilj, Losksley stane na
označeno mjesto i nehajno odapne strijelu naizgled i ne pogledavši prema
meti. Govorio je gotovo istodobno kad je strijela poletjela s tetive; no zabila
se za dva palca bliže bijeloj točki u središtu negoli Hubertova.
– Nebeske mi svjetlosti! – reče princ Ivan Hubertu. – Dopustiš li da te
pobijedi taj odmetnički nitkov, zaslužio si vješala.
Hubert je imao izreku primjerenu svakoj prigodi:
– Makar me vaša visost objesila – reče – čovjek ne može nadmašiti
samoga sebe. Ipak, moj se djed istaknuo s lukom...
– Vrag odnio tvoga djeda i sve njegove potomke! – prekine ga Ivan. –
Gañaj, nitkove, i to najbolje što možeš, ili teško tebi!
Tako upozoren, Hubert iznova zauzme mjesto; ne zanemarujući
maločašnje protivnikovo upozorenje, on uze u obzir vrlo lagan povjetarac
koji se upravo podignuo, te je gañao s toliko uspjeha da mu se strijela zabola
u samo središte mete.
– Hubert! Hubert! – povikaše prisutni skloniji poznatom čovjeku nego
strancu. – U središte! U središte! Živio Hubert!
– Ne možeš nadmašiti ovaj hitac, Locksley – reče princ prezrivo se
smiješeći.
– Raskolit ću mu strijelu – reče Locksley.
I pošto odapne strijelu, nešto pomnije nego ranije, ona se zabi točno u
strijelu suparnika i smrska je u iverje. Gledaoci bijahu toliko zaprepašteni
tim čudesnim umijećem, te nisu bili kadri izraziti svoje iznenañenje uobi-
čajenim klicanjem.
– Ovo mora da je ñavao, a ne čovjek od krvi i mesa – šaptali su
slobodnjaci. – Takva gañanja nije bilo otkad se u Britaniji nateže luk.
– A sada – reče Locksley – zamolit ću za dopuštenje vašu visost da
postavim metu kakva se upotrebljava u sjevernim krajevima; čast svakom
valjanom slobodnjaku koji je pokuša pogoditi i tako zaslužiti smiješak svoje
ljubljene. On se okrenu da napusti borilište.
– Neka me vaši stražari prate, ako vam je po volji – dodade. – Idem
odsjeći štap iz najbližeg vrbova grma.
Princ Ivan dade znak da nekoliko oružnika poñe za njim, kako ne bi
pobjegao; ali opći povik gomile "Sramota! Sramota!", navede ga da
promijeni svoju nedostojnu namjeru.
Locksley se gotovo istoga trena vrati s vrbovim štapom, dugim šest
stopa, savršeno ravnim i nešto debljim od palca. Uze ga hladnokrvno guliti,
usput ističući kako tražiti od dobra gorštaka da gaña u onako veliku metu
kakva je dotad bila, znači naprosto sramotiti njegovo umijeće.
– Koliko je do njega – reče – i do mjesta gdje se rodio, gotovo bi se za
metu moglo uzimati i okrugli stol kralja Arthura, za kojim je sjedjelo
šezdeset vitezova. Sedmogodišnje dijete moglo je pogoditi onu metu stre-
licom bez šiljka. Ali – nastavi polako se uputivši na drugi kraj borilišta gdje
zabode vrbov štap okomito u zemlju – tko pogodi ovaj prut sa stotinu
koraka, nazvat ću ga strijelcem dostojnim da nosi luk i tobolac pred kraljem,
makar to bio glavom i silni kralj Rikard.
– Moj je djed bio umiješan u služenju lukom u bici kod Hastingsa –
reče Hubert – ali nikada nije gañao takvu metu, pa neću ni ja. Ako ovaj
slobodnjak može rascijepiti onaj štap, svaka mu čast; odnosno čast ñavolu
koji se krije u njegovu ruhu, a ne ljudskom umijeću; čovjek ne može
nadmašiti samoga sebe, a ja ne namjeravam gañati u ono što ću sigurno
promašiti. Gañati u oštricu noža, ili pšeničnu slamku, ili sunčanu zraku,
jednako je kao da gañam onaj bijeli prut koji jedva vidim.
– Kukavni psu! – reče princ Ivan. – Momče Locksley, gañaj, pogodiš li
cilj, priznat ću ti da si prvi to učinio. Kako god bilo, ne želim da se samo
hvališ svojom nadmoćnom vještinom.
– Učinit ću sve što mogu – uzvrati Locksley – jer, kao što reče Hubert,
nitko ne može nadmašiti samoga sebe.
Nakon tih riječi, iznova savi luk, ali ovaj put pažljivo pregledavši
oružje, pa promijeni tetivu koja više nije bila posve okrugla, već je bila malo
odrana, nakon dva prijašnja hica. Zatim stade polako ciljati, dok je gomila u
tišini, bez daha, čekala što će se zbiti. Strijelac je potvrdio njihovo uvjerenje
o njegovoj spretnosti: strijela je raskolila vrbov štap koji je gañao. Odjeknu
razdragano klicanje; čak je i princ Ivan, diveći se Locksleyevoj vještini,
načas zaboravio svoju nenaklonost spram njega.
– Ovih dvadeset zlatnika – rekao je – pošteno si zaradio; zajedno s
rogom oni pripadaju tebi; dodat ćemo da ih bude pedeset, uzmeš li našu
livreju i stupiš kao slobodnjak u našu tjelesnu stražu, i tako ostaneš uz nas.
Jer tako snažna ruka još nije natezala luk, niti je tako oštro oko usmjeravalo
strijele.
– Oprostite, plemeniti prinče – Locksley će – ali zakleo sam se da ću,
stupim li ikad u službu, pratiti vašega kraljevskoga brata Rikarda. Ovih
dvadeset zlatnika prepuštam Hubertu koji je danas junački natezao luk kao
njegov djed kod Hastingsa. Da ga skromnost nije priječila da se nadmeće,
zacijelo bi pogodio prut kao i ja.
Hubert klimne glavom nerado primajući dar velikodušna stranca; a
Locksley se, želeći otkloniti pažnju prisutnih, pomiješa s gomilom i izgubi iz
vida.
Možda bi se pažnja princa Ivana i dulje zadržala na strijelcu-
pobjedniku, da nije morao razmišljati o opasnim i značajnim pitanjima koja
su u taj tren morila dušu. Dajući znak za napuštanje borilišta, pozvao je
komornika i zapovijedio mu da trkom odjaše u Ashby i potraži Židova
Isaaca.
– Kaži tome psu – reče – da mi prije no što sunce zañe pošalje dvije
tisuće kruna. On zna što je zalog; ali moraš mu pokazati ovaj prsten kao
znak. Ostatak novca mora biti isplaćen u Yorku, u roku od šest dana. Ne
odazove li se, skinut ću kožu nevjerniku. Pazi da se ne mimoiñeš s njime na
putu; jer se ta obrezana hulja danas pred nama dičila svojim popljačkanim
nakitom.
Nakon tih riječi, princ uzjaha na konja i vrati se u Ashby, a mnoštvo se
nakon njegova odlaska stade razilaziti u raznim pravcima.

14. Poglavlje

U odijelu grubom i raskošnom,

Ponose se vitezovi slavom negdanjom
Kad dokazahu se u junačku duhu;
Dok perjanice i gospe u svilenu ruhu
Jek trublji na skup zove
U dvorac uznosit pod visoke svodove.
WARTON

Princ Ivan je priredio veliku gozbu u dvorcu u Ashbyu. Nije to zdanje

čije slikovite ruševine i danas privlače pažnju putnika, već ga je u kasnije
doba podigao lord Hastings, veliki komornik Engleske, meñu prvim žrtvama
silništva Rikarda Trećeg, poznatiji kao lik u Shakespearovoj drami nego kao
povijesna ličnost. Grad Ashby i dvorac u njemu pripadali su u ono vrijeme
Rogeru de Quinceyu, grofu od Winchestera, koji je za vrijeme dogañaja o
kojima pripovijedamo bio u Svetoj Zemlji.
Dotle je princ Ivan bezobzirno zauzeo njegov dvorac i raspolagao
njegovim posjedima. Trudeći se da sada zasjeni svojim gostoljubljem i
sjajem, naredio je da se obave velike pripreme kako bi gozba bila što
raskošnija.
Prinčevi nabavljači, koji su u toj i u svakoj drugoj prigodi imali puna
kraljevska ovlaštenja, opljačkali su po selima sve što se moglo skupiti a bilo
je primjereno stolu njihova gospodara. Pozvani su brojni gosti, a kako se
našao u nevolji i želio zadobiti opću naklonost, Ivan je pozvao i neke
istaknute saske i danske obitelji, te normansko plemstvo i vlastelinstvo u
susjedstvu. Koliko god ih inače prezirali i ponižavali, Anglosasi su svojom
mnogobrojnošću nužno predstavljali veliku snagu u grañanskim nemirima
koji su se očevidno bližili, pa se zato kao nužna politička mjera nametalo
zadobivanje naklonosti njihovih voña.
Stoga se princ već spram tih rijetkih gostiju ponašao nadasve srdačno,
na što oni nisu bili navikli. Ali, premda nitko nije bezobzirnije prilagoñavao
svoje redovne navike i osjećaje vlastitoj koristi, prinčeva je nesreća bila u
tome što bi lakomislenost i svadljivost njegove prirode svugdje izbijale na
površinu rušeći sve što bi postigao ranije hinjenim ponašanjem.
Svoju hirovitu narav slavno je potvrdio u Irskoj, kamo ga je bio poslao
otac Henrik II, u želji da pridobije stanovništvo te nove i značajne tekovine
engleske krune. U toj prilici Irski su se poglavari nadmetali tko će prvi
iskazati svoju vjernost mladome princu i poljubiti ga u znak mira... No,
umjesto da dolično primi njihove pozdrave, Ivan i njegovi obijesni pratioci
nisu bili kadri odoljeti iskušenju da ne povuku irske poglavare za dugačke
brade; to je, kao što se moglo očekivati, duboko povrijedilo osramoćene
dostojanstvenike i imalo teških posljedica po englesku vlast u Irskoj. Važno
je imati na umu te nedosljednosti Ivanova značaja, da bi čitatelj mogao
razumjeti njegovo ponašanje na ovoj večeri.
U skladu s odlukom što ju je donio u pribranijem raspoloženju, princ
Ivan je primio Cedrica i Athelstanea iznimno udvorno, izrazivši svoje
razočaranje ali bez prijekora kad je Cedric naveo neraspoloženje Rowene
kao razlog njezina neodaziva na njegov ljubazni poziv. Cedric i Athelastane
bijahu odjeveni u starinske saske odore, koje ne bijahu ružne same po sebi, a
bile su skrojene od skupocjenih tkanina, no kroj im se i izgled toliko
razlikovao od odjeće drugih gostiju da je princ Ivan zaista zaslužio pohvalu
Waldemara Fitzursea što je obuzdao smijeh pri pogledu na nešto što je
tadanja moda učinila smiješnim. Ipak, trezveno gledano, kratka pripijena
dolama i dugački plašt na Sasima bijahu ljepše i prikladnije odijelo negoli
ruho Normana, koji su kao donju odjeću nosili dug prsluk, tako širok te je
nalikovao košulji ili kočijaškom prsluku, preko kojeg su nosili oskudni
ogrtač koji nije štitio ni od hladnoće ni od kiše, a namjera mu je valjda tek
bila da pokaže obilje krzna, veza i nakita što ih je krojač u svojoj
domišljatosti uspijevao na njemu rasporediti. Ta je moda uvedena za vrijeme
vladavine Karla Velikoga, i car se vazda bunio s neprikladnosti te odjeće. –
Za ime Božje – govorio je – čemu služe ovi skraćeni ogrtači? U postelji nam
ne mogu poslužiti kao pokrivači, na sedlu ne štite od vjetra i kiše, a pri
sjedenju ne štite noge od vlage i studeni.
Ipak, unatoč svim ovim carskim prigovorima, kratki su ogrtači ostali u
modi sve do vremena o kojem pripovijedamo, a osobito meñu prinčevima
anžuvinske loze. Nosili su ih općenito i dvorjani princa Ivana; a dugački
plašt što su ga Sasi nosili kao gornji dio odjeće, bijaše predmetom opće
poruge.
Gosti su sjedjeli za stolom koji se ugibao pod obiljem dobrih jela.
Brojni kuhari koji su pratili princa na putovanju, i čini se ulagali svo svoje
umijeće kako bi izmijenili izgled običnih namirnica, a u tome su uspjeli
gotovo kao današnji kulinarski vještaci, te im je malo koja hrana sačuvala
svoj prirodni izgled. Osim jela domaćeg porijekla, bijahu tu različita jela iz
drugih krajeva, te obilje slatkiša, uz kruh sa suhim voćem i medeni kolač što
su se posluživali samo na stolovima najvišeg plemstva. Kruna gozbe bijahu
najskuplja strana i domaća vina.
 Ali, iako skloni raskoši, normanski plemići općenito nisu bili
neumjereni. Kad bi se prepuštali užicima trpeze, voljeli su birana jela, ali bi
rijetko pretjerali i bijahu spremni pripisati poraženim Sasima proždrljivost i
opijanje, kao poroke primjerene njihovu potčinjenu položaju. Ipak, princ
Ivan i oni koji su mu se željeli dodvoriti, oponašajući njegove poroke, bijahu
se spremni prekomjerno predavati dražima tanjura i vrča; i, zaista, dobro je
poznato da je umro stoga što se prejeo breskvi i popio previše mlada piva.
Njegove navike, meñutim, bijahu iznimkom u općenitom ponašanju
njegovih zemljaka.
Normanski su vitezovi i plemići s prijetvornom ozbiljnošću, koja se
prekidala samo ponekim meñusobnim prisnim migom, promatrali priprosto
ponašanje Athestanea i Cedrica na gozbi njima tuñoj po izgledu i običajima.
I dok su im pokreti bili predmetom podrugljivih zadjevica, neuki i nenavikli,
i ne znajući ogriješili su se o nekoliko proizvoljnih pravila ponašanja za sto-
lom. No, kao što je dobro znano, može se nekažnjeno kršiti pravila dobra
odgoja ili morala, ali nipošto se ne smije zanemariti sitnicu u propisima
pristojnosti. Tako je Cedric, obrisavši ubrusom ruke umjesto da njima
umiljato maše kako bi se vlaga ishlapila, ispao mnogo smješniji od svoga
druga Athelstanea, koji je sam pojeo cijelu paštetu od ponajboljih stranih
sastojaka, poznatu tadašnju karum-pitu. Ipak, kad se nakon ozbiljna pro-
pitivanja ustanovilo da tan od Coningsburga ili franklin, kako ga Normani
nazivahu – i ne zna što je pojeo tako u slast, a drži kako se karum-pita pravi
od ševa i golubova, a zapravo su to bili slavuji i grmuše – neznanje mu je
pribavilo brojne podsmijehe, a zapravo je trebalo ismijati njegovu
prozdržljivost.
Dugotrajna je gozba najposlije završila; i dok je vrč hitro kružio
naokolo, razgovaralo se o podvizima na minulom turniru; o nepoznatom
pobjedniku u strijeljanju lukom, o Crnom vitezu koji se samozatajno
odrekao stečene nagrade, te o srčanu Ivanhoeu koji je tako skupo platio
pobjedničke počasti. Raspravljalo se o tim temama s vojničkom iskrenošću,
a dvoranom su se orili šala i smijeh. Samo je čelo princa Ivana bilo mrgodno
za tih razgovora; činilo se da ga mori neka grdna briga i tek je na povremene
znakove svojih pratilaca obraćao pažnju na zbivanja oko sebe. Tada bi
ustajao, popio vrč vina kao da želi da mu ulije snage, a potom bi se umiješao
u razgovor s nekom ishitrenom i slučajnom primjedbom.
– Popijmo ovaj pehar – reče – u zdravlje Wilfreda Ivanhoea, prvaka
ovog mimohoda oružja uz žaljenje što zbog rane nije za ovim stolom. Neka
svi napune čaše i ispiju zdravicu, a napose Cedric od Rotherwooda, vrli otac
tako srčana sina.
– Ne, gospodaru – uzvrati Cedric, ustajući i stavljajući na stol čašu koju
nije ni dotaknuo – ne zovem svojim sinom neposlušnog mladića koji se
oglušio o moje zapovijedi, iznevjerivši navade i običaje svojih pradjedova.
– To nije moguće – kliknu princ Ivan, hineći posvemašnje
zaprepaštenje. – Tako srčan vitez, pa da bude nevaljao i neposlušan sin!
– Pa, ipak gospodaru – Cedric će – tako je to s Wilfredom. Napustio je
roditeljski dom da bi se združio s veselim plemstvom na dvoru vašega brata,
gdje je uvježbao sve konjičke vještine koje vi toliko cijenite. Napustio je
svoj dom protivno mojoj volji i zapovijedi; a u doba Alfreda, to bi se
smatralo neposlušnošću, jest, i zločinom koji se strogo kažnjavao.
– Jao! – odgovori princ Ivan uz dubok uzdah hinjene sućuti. – Budući
da je vaš sin pošao stopama moga ubogoga brata, jasno je gdje se naučio
takvoj sinovskoj neposlušnosti.
Tako je govorio princ Ivan, namjerno zaboravljajući da se od svih
sinova Henrika II, iako nijedan nije bio bez mane, upravo on isticao
pobunom i nezahvalnošću spram oca.
– Mislim – reče nakon kraće stanke – da moj brat namjerava darovati
svome miljeniku bogato imanje Ivanhoe.
– Već mu ga je dodijelio – uzvrati Cedric. – I strahovito se ljutim na
svog sina što se toliko unizio, da kao feudalni vazal drži iste posjede koji su
pripadali njegovim djedovima po slobodnu i nezavisnom pravu.
– Ako je tako, zatražit ćemo vaše odobrenje, dragi Cedrice – reče princ
Ivan – da taj posjed udijelimo čovjeku kojemu neće biti ispod časti dn
raspolaže dobrom britanske krune. Sir Reginald Front-de-Boeuf – reče,
nagovarajući tog baruna – vjerujem da ćete dobro čuvati bogati posjed
Ivanhoe te sir Wilfred neće nadalje izazivati srdžbu svoga oca ponovnim
zauzimanjem toga dobra.
– Tako mi svetog Antuna – uzvrati div crnih obrva – neka me vaša
visost smatra Sasom ako mi Cedric, ili Wilfred, ili najveći junak u kojemu je
ikada tekla engleska krv, preotme dar koji mi je velikodušno dodijelilo vaše
visočanstvo.
– Tko god te nazove Sasom, gospodine barune – Cedric će uvrijeñeno,
jer su Normani često pokazivali svoj prezir prema Englezima – iskazat će ti
veću čast no što je zaslužuješ.
Front-de-Boeuf bi odgovorio, ali ga je pretekla svadljivost i spremnost
princa Ivana:
– Dakako, gospodo – reče – plemeniti Cedric istinu govori. Njegov se
rod može podičiti prednošću nad nama koliko po dužini svojih rodoslovlja,
toliko po širini svojih plašteva.
– Doista na bojnom polju prednjače poput jelena pred psima – priklopi
Malvoisin.
– I s pravom mogu biti ispred nas – reče glavar Aymer. – Ne smetnite s
uma njihovu ugladenost i uljudnost.
– I njihovu jedinstvenu umjerenosti strpljivost – reče De Bracy,
zaboravljajući da mu je obećana saska nevjesta.
– Zajedno s hrabrošću i junačkim držanjem – reče Brian de Bois-
Guilbert – kojima su se istakli kod Hastingsa i drugdje.
 Dok su otmjeni i nasmiješeni dvorani redom slijedili primjer svoga
princa podrugljivo motreći Cedrica, Sasovo je lice kipjelo od srdžbe i
užarenim je očima gledao jednoga za drugim, te se činilo da su uvrede
stizale odveć brzo da bi svakome mogao odgovoriti; nalikovao je
pobješnjelu biku koji, okružen mučiteljima, ne zna koga bi izabrao za
izravan cilj svoje osvete. Napokon progovori glasom prigušenim od srdžbe, i
obrati se princu Ivanu od koga su uvrede i potekle:
– Kakve god bile ludosti i nedostaci našega roda – reče – svaki bi Sas
zaista bio nidering47 kad bi u svojoj dvorani, dok se u krug ispija vrč vina,
postupao ili dopustio da se tako postupa s jednim uljudnim gostom kao što je
to učinila vaša visost. I bez obzira na nesretnu sudbinu naših djedova u borbi
kod Hastingsa, barem bi mogli šutjeti oni – nastavi Cedric gledajući Front-
de-Boeufa i templara – koji su samo prije nekoliko sati u više navrata
ostajali bez sedla i stremena tjerani kopljem jednog Sasa.

– Vjere mi, neslana šala! – princ će Ivan. – Što kažete, gospodo? Naši
saski podanici napreduju u duhu i hrabrosti, postaju dosjetljivi i smioni u
ova nemirna vremena. Što kažete gospodo? Tako mi nebeskog svjetla,
mislim da bismo najbolje uradili da se ukrcamo na galije i vratimo na
vrijeme u Normandiju.
– Strahujući od Sasa? – reče De Bracy smijući se.
– Ne treba nam drugog oružja doli lovačkih kopalja da svladamo te
saske veprove.
– Dosta poruge, gospodo vitezovi – reče Fitzurse.
– I dobro bi bilo da vaša visost uvjeri cijenjenog Cedrica kako ga nitko
nije želio vrijeñati šalama koje mogu grubo odjeknuti u ušima jednog
stranca.
– Vrijeñati – odgovori princ Ivan, iznova postajući udvoran. – Nadam
se da nitko neće ni pomisliti kako bih ja dopustio sebi ili drugima da se
nekoga vrijeña u mojoj prisutnosti. Evo, punim vrč u čast samog Cedrica,
kad već odbija da pije u zdravlje svoga sina.
Vrč krenu uokolo a pratio ga je dvolični pljesak dvorjana, no u Sasovoj
duši nije pobudio očekivani dojam. Prirodno nije bio nadaren oštrim
zapažanjem, ali bi ga ipak potcijenili oni koji bi pomislili da bi takvo
licimjerje moglo ublažiti prijašnje uvrede, šutio je, meñutim, sve dok nije
podignuta zdravica za Athelstanea od Conigsburgha.
Taj se vitez pokloni i zahvali na počasti, ispivši golem vrč vina.
– A sada, gospodo – reče princ Ivan kojega je vino dobrano zagrijalo –
pošto smo ispravili nepravdu nanesenu našim saskim gostima, zamolit ćemo
ih da nam se oduže.
– Vrli tane – nastavi okrećući se Cedricu – možete imenovati nekog
Normana spominjanje čijeg imena će najmanje okaljati vaša usta, da vrčem
vina potom sperete gorak okus što bi mogao za takvim zvukom ostati?
 Dok je princ Ivan govorio, Fitzurse ustade i prišulja se iza Sasove
stolice savjetujući mu šapatom da iskoristi prigodu kako bi se okončala
netrpeljivost dvaju naroda, te da imenuje princa Ivana. Sas se ne odazove toj
strateškoj molbi, već ustade, napuni vrč do ruba i obrati se princu Ivanu:
– Vaša je visost zamolila da imenujem nekog Normana koji zaslužuje
da mu se ime spomene na našoj gozbi. Možda je to i težak zadatak, jer robu
valja hvaliti svoga gospodara; poraženi bi pored svih zala potlačenosti još
trebao i pjevati u slavu pobjedniku. Ipak, spomenut ću jednog Normana,
prvog po oružju i položaju, najboljega i najplemenitijeg u njegovu rodu. A
usta koja odbiju da sa mnom piju u njegovu zasluženu čast, proglašavam
lažnima i nedostojnima i smatrat ću ih takvima po cijenu života. Dižem ovaj
vrč u zdravlje Rikarda Lavljeg Srca!
Princ Ivan, koji je očekivao da će njegovo ime biti izgovoreno na kraju
Sasova govora, trže se kad je tako neočekivano izgovoreno ime njegova
nastradalog brata. Nesvjesno podiže vrč do usta, pa ga naglo spusti, da bi
promatrao kako će se društvo ponijeti pri toj neočekivanoj zdravici, jer su
mnogi osjećali kako je jednako nesigurno odbiti je i prihvatiti. Neki stariji i
iskusniji dvorjani slijedili su primjer svoga princa, podigavši vrč do usta i
potom ga spustivši. Mnogi su pak velikodušno uskliknuli: – "Živio kralj
Rikard! I neka nam se brzo vrati!" – Tek nekolicina njih, meñu njima Front-
de-Boeuf i templar, s izrazom krajnjeg prezira, ostaviše vrčeve nedirnute.
No, nitko se ne usudi otvoreno proturiječiti zdravici u čast vladajućeg
monarha.
Uživajući nakratko u svojoj pobjedi, Cedric će svome drugu:
– Ustajte plemeniti Athelstane! Dovoljno smo se zadržali, da se
odužimo gostoljubiju princa Ivana. Tko poželi bolje upoznati naše priproste
saske običaje, morat će nas nadalje potražiti u domovima naših otaca, jer
smo se već nagledali kraljevskih gozbi i normanske udvornosti.
Nakon tih riječi, on ustade i napusti svečanu dvoranu, a za njim poñoše
Athelstane i još nekoliko gostiju koji su se kao pripadnici saskog roda,
smatrali uvrijeñenima s podrugljivosti princa Ivana i njegovih dvorjana.
– Tako mi kostiju svetoga Tome – reče princ Ivan, dok su oni odlazili –
saski su prostaci danas pobijedili i povukli se u slavlju!
– Conclamatum est, poculatum est48 – reče glavar Aymer. – Dosta smo
klicali i pili, vrijeme bi bilo da se okanimo vrčeva.

– Mora da redovniku noćas valja ispaštati neku lijepu pokoru, kad mu

se toliko žuri da ode – priklopi De Bracy.
– Nipošto, gospodine viteže – uzvrati opat – no večeras moram prijeći
još nekoliko milja na putu prema kući.
– Razilaze se – šapne princ Fitzurseu. – Strah im hita pred dogañaje, a
ovaj će me kukavički prvi napustiti.
– Ne bojte se gospodaru – reče Waldemar. – Uvjeravam vas da ću mu
navesti takvih razloga, te da će nam se zasigurno pridružiti na sastanku u
Yorku. Gospodine glavaru – reče zatim – moram s vama nasamu
porazgovarati prije nego što zajašite konja.
Ostali su se gosti užurbano razilazili, a ostali su tek oni izravno vezani
uz stranku i pratnju princa Ivana.
– To je, dakle, ishod vašeg savjeta – reče princ, srdito motreći
Fitzursea. – Da mi za vlastitim stolom prkosi jedna pijana saska prostačina!
Da na sam zvuk bratova imena ljudi stanu bježati od mene kao da sam
kužan!
– Strpljenja, gospodaru – odgovori savjetnik. – Mogao bih odbiti vaše
optužbe i prebaciti krivnju na nerazboritu lakomislenost koja je pokvarila
moj plan i zavela vaš zdrav razum. Ali nije vrijeme za predbacivanje. De
Bracy i ja odmah ćemo poći meñu te kolebljive kukavice i uvjeriti ih kako su
predaleko otišli da bi se mogli povući.
– Uzalud vam trud – princ će šećući nesigurno dvoranom i govoreći s
uzbuñenjem koje je dijelom povećalo i popijeno vino. – Uzalud vam trud!
Oni su vidjeli zapis na zidu, opazili su lavlju šapu u pijesku, čuli su kako
njegova sve bliža rika potresa šumu! Ništa im neće vratiti hrabrost.
– Dao Bog – reče Fitzurse De Bracyu – da nešto povrati njegovu
hrabrost. Hvata ga groznica već od spomena njegova imena. Teško
savjetnicima princa kojemu jednako nedostaje hrabrosti i u dobru i u zlu!

15. Poglavlje

A on pak misli – ha, ha, ha – misli

Da sluga sam mu i oruñe volje.
No, neka mit bude; kroz koloplet nedaća,
Što grade ga spletke i nisko nasilje,
Prokrčit će sebi put do viših stvari,
I tko će reći da u tome griješim?
Basil, Tragedija

Nikad se pauk nije gadnije namučio da sastavi pokidanu mrežu no što

se ispatio Waldemar Fitzurse da ponovo ujedini odbjegle zavjerenike princa
Ivana. Malo ih je pristajalo uza nj zbog naklonosti, a nitko ga nije slijedio
zbog osobnog poštovanja. Stoga im je Fitzurse morao dati naslutiti nove
izglede za stjecanje povlastica, i podsjetiti ih na dobra koja već uživaju.
Mladim i razuzdanim plemićima pružao je izglede za nekažnjenu
raskalašenost i slobodno bančenje; častoljubivima one za vlast, a
pohlepnima za povećanje bogatstva i proširenje posjeda. Voñe plaćenika
dobiše dar u zlatu; to je na njih najuvjerljivije djelovalo i bez toga bi svi
drugi razlozi ostali uzaludni. Uz to, vješti zastupnik bijaše darežljiviji u
obećanjima nego u novcu; riječju; nije mu izmaklo ništa što bi moglo
učvrstiti kolebljivce ili ohrabriti plašljivce. O povratku kralja Rikarda
govorio je kao o posve nevjerojatnu dogañaju; ipak, kad su mu sumnjičavi
pogledi i nesigurni odgovori potvrdili da upravo to najviše muči njegove
pristalice, otvoreno je i o tome raspravljao, spominjući kraljev mogući
povratak kao nešto što ne bi ni u koliko pomrsilo njihove političke račune.
– Ako se Rikard vrati – govorio je Fitzurse – vratit će se da obogati
svoje uboge i osiromašene križare na račun onih koji ga nisu pratili u Svetu
Zemlju. Vratit će se da pozove na odgovornost one koji su za vrijeme
njegova izbivanja svojim postupcima prekršili državne zakone ili prisvojili
povlastice krune. Vratit će se da se osveti redovima templara i hospitalaca
koji su pristali uz francuskoga kralja Filipa za vrijeme vojevanja u Svetoj
Zemlji. Vratit će se, najposlije, da kazni kao izdajnika svakoga tko je pristao
uz njegova brata princa Ivana. Strahujete li od njegove moći? – nastavljao je
vješti povjerenik toga princa. – Priznajemo da je moćan i hrabar vitez; ali
ovo nije doba kralja Arthura, kad se jedan junak mogao sukobiti sa cijelom
vojskom. Ako se Rikard doista vrati, sigurno će biti sam, bez pratnje, bez
prijatelja. Kosti njegove valjane vojske bijele se po palestinskom pijesku.
Rijetki njegovi pratioci koji su se vratili lutali su dosad bez cilja poput onoga
Wilfreda Ivanhoea, poput prosjaka i propalica. I zašto spominjete Rikardovo
prvenstvo po roñenju? – nastavljao je, odgovarajući onima koji su
prigovarali navodeći obzire u vezi s time. – Je li Rikardov naslov
prvoroñenja sigurniji od onoga vojvode Roberta od Normandije, najstarijeg
Osvajačeva sina? Pa ipak, glas naroda izabrao je umjesto njega Vilima
Riñeg i Henrika, njegova drugoga i trećega brata. Robert je imao sve zasluge
kakve i Rikard: bio je smion vitez, dobar voña, darežljiv prema prijateljima i
crkvi, a najposlije križar i osvajač Svetoga groba; no, unatoč svemu, umro je
kao slijep i jadan sužanj u kaštelu u Cardiffu, jer se usprotivio volji naroda
koji se odlučio da mu on ne bude vladarem. Naše je pravo – govorio je – da
biramo od kraljevske krvi princa koji najviše zaslužuje vrhovnu vlast, to jest
– dodao je, ispravljajući sam sebe – onoga koji će najbolje zastupati interese
plemstva. Po osobnim svojstvima možda princ Ivan i zaostaje za svojim
bratom Rikardom, ali uzme li se u obzir da se potonji vraća s osvetničkim
mačem u ruci a prvi dijeli nagrade, izuzeća, povlastice, bogatstva i časti, ne
treba dvojiti o tome kojeg će kralja plemstvo, voñeno razboritošću, podržati.
Takvi i brojni drugi razlozi, gdjekad prilagoñeni prilikama onih kojima
su upućivani, pobudili bi očekivani dojam kod plemića – pristaša princa
Ivana. Mnogi meñu njima pristali su da doñu na sabor u York radi općih
priprema što ih valja obaviti da bi se položila kruna na glavu princa Ivana.
 Bila je kasna noć kad se Fitzurse, umoran i iscrpljen od različitih
napora, ali zadovoljan ishodom, vraćao u dvorac Ashby i susreo De Bracya,
koji je svoje svečano ruho odmijenio kratkim zelenim kaputom i hlačama od
iste tkanine, te kožnom kapom na glavi, dok mu je o pojasu stajao kratak
mač, o ramenu rog, u ruci veliki luk i snop strijela u tobolcu. Da ga ja
Fitzurse sreo u nekoj pokrajnjoj odaji, prošao bi kraj njega ne zaustavljajući
se, jer bi ga smatrao jednim od stražara-slobodnjaka; ali kako ga je našao u
dvorani, pogledao ga je pomnije i prepoznao normanskog viteza prerušena u
engleskog slobodnjaka.
– Kakva je to šala, De Bracy? – upita Fitzurse, malko ljutite. – Zar je
vrijeme za božićne zabave i neobična prerušavanja, kad je sudbina našega
gospodara princa Ivana ozbiljno u pitanju? Zašto nisi, kao i ja, išao meñu
ove nemilosrdne kukavice kojima već i ime kralja Rikarda utjeruje strah u
kosti, kao što navodno njime straše saracensku djecu?
– Išao sam za svojim poslom – De Bracy će mirno – kao što si se ti,
Fitzurse, bavio svojime.
– Ja sam se, kažeš, bavio svojim poslom! – ponovi Waldemar. –
Obavljao sam poslove za princa Ivana, našega zajedničkog zaštitnika.
– Kao da te pri tome vodio neki drugi razlog, Waldemare – reče De
Bracy – izuzev da zastupaš vlastite interese! Hajde, Fitzurse, znamo se; tebe
pokreće častoljublje a mene užitak, kako i dolikuje našoj različitoj dobi. A o
princu Ivanu misliš isto što i ja; preslab je da bi bio odlučan vladar, odveć
silovit da bi bio lak vladar, previše drzak i bahat da bi bio omiljen vladar, a
isuviše neodlučan i plašljiv da uopće dugo bude vladarem. No, uz tog su se
vladara Fitzurse i De Bracy naumili uzdići i napredovati, pa mu zato i
pomažeš svojom strategijom, a ja pomoću koplja svojih drugova.
– Pomoćnik koji ulijeva nadu – Fitzurse će nestrpljivo – a glumi
dvorsku ludu u trenutku krajnje nužde. Što si, zaboga, naumio s tim
smiješnim ruhom u tako presudnu trenutku?
– Naći ženu – De Bracy će hladnokrvno – slijedeći navade
Benjaminova plemena.
– Benjaminova plemena? – reče Fitzurse. – Ne razumijem te.
– Zar nisi sinoć bio prisutan – reče De Bracy – kad nam je glavar
Aymer kazivao priču kao odgovor na romansu što ju je otpjevao putujući
pjevač? Ispripovjedio je kako se davno u Palestini zametnula krvna svaña
izmeñu Benjaminova plemena i ostatka izraelskog naroda; i kako su se svi
sasjekli na komade, gotovo cijelo viteštvo toga plemena; a zakleli su se
našom Djevicom Marijom da preživjelima neće dopustiti da se žene u svom
potomstvu; potom su se pokajali za svoje zakletve i poslali ljude k njegovoj
svetosti papi s pitanjem kako da se razriješe; tada su, slušajući savjet Svetog
oca, mladići Benjaminova plemena oteli s jednoga veličanstvenog turnira
sve gospe koje su prisustvovale igrama i tako stekli žene bez pristanka
nevjesta i njihovih obitelji.
 – Čuo sam tu priču – reče Fitzurse – premda ste ili glavar ili ti dobrano
pogriješili u datumu i okolnostima.
– Kažem ti – reče De Bracy – namjeravam pribaviti ženu u skladu s
običajima Benjaminova plemena, što pak znači da ću u ovom odijelu napasti
krdo saskih volova koji su noćas napustili ovaj dvorac i oteti im ljupku
Rowenu.
– Jesi li lud, De Bracy? – reče Fitzurse. – Sjeti se, ti ljudi, iako Sasi,
bogati su i moćni, i njihovi ih zemljaci poštuju, posebice stoga što tek
malobrojni posjeduju bogatstva i časti.
– A ne bi trebalo pripadati nijednome – reče De Bracy. – Valjalo bi
dovršiti djelo osvajača.
– Sad zacijelo nije vrijeme za to – reče Fitzurse. – Naklonost mnoštva
prijeko nam je potrebna zbog prijetećih nemira, pa je princ Ivan prisiljen
pravedno postupati prema svakome tko ošteti njihove miljenike.
– Samo neka tako nastavi – reče De Bracy – pa će, doskora uočiti
razliku izmeñu pomoći snažnih kopljanika poput mojih i one kukavičke rulje
saskih prostaka. Ipak, ne namjeravam se odmah otkriti. Ne izgledam li u
ovoj opremi poput najhrabrijega gorštaka što je ikada duhnuo u rog?
Sramotu zbog nasilja podnijet će odmetnici iz šuma grofovije York.
Pouzdane uhode obavještavaju me o kretanju Sasa. Noćas spavaju u
samostanu svetog Wittola, ili Witholda, ili kako već zovu toga prostačkoga
saskoga sveca, u Burton-on-Trentu. Tijekom sutrašnjega dana doći će nam
nadohvat, pa ćemo se poput sokolova ustremiti na njih. Odmah nakon toga,
pojavit ću se u vlastitu liku, glumeći udvorna viteza, izbavit ću nesretnu i
uplakanu ljepoticu iz ruku grubih otimača, odvesti je u dvorac Front-de-
Boeufa, ili u Normandiju, ako bude trebalo, i neću je vratiti njezinoj rodbini
dok ne postane nevjestom i suprugom Mauricea de Bracya.
– Nadasve mudro skovano – reče Fitzurse – i mislim da plan nisi sam
smislio. Hajde, budi iskren De Bracy, tko ti je pomogao da se toga dosjetiš?
I tko će ti pomoći da to ostvariš? Jer tvoja je družina, koliko znam, čak u
Yorku.
– Dovraga, kad baš moraš znati – reče De Bracy – plan je skovao
templar Brian de Bois-Guilbert, a mene je na nj navela dogodovština
mladića iz Benjaminova plemena. On će mi pomoći u napadu, a zatim će on
i njegovi ljudi hiniti da su razbojnici od kojih ću svojom junačkom rukom,
kad se presvučem, izbaviti lijepu gospu.
– Svega mi na svijetu – reče Fitzurse – naum vrijedan vaše sjedinjene
mudrosti! A svoje lukavstvo, De Bracy, ponajviše dokazuješ kako smjeraš
gospu ostaviti u rukama tvoga valjanog saveznika. Možda je i uspiješ oteti
njezinim saskim prijateljima, ali se doista pitam kako ćeš je poslije oteti iz
šapa Bois-Guilberta. Jastreb je to, svikao obrušavanju na jarebice; taj čvrsto
drži svoj plijen.
– On je templar – reče De Bracy – stoga mi ne može biti suparnikom u
želji da se oženim tom nasljednicom. A da nečasno postupi spram buduće
De Bracyeve nevjeste... Gospode! Kad bi i sam bio snažan poput odreda
vitezova njegova reda, ne bi se usudio nanijeti mu takvu uvredu!
– Dakle, kad ti moje riječi ne mogu istjerati tu ludost iz glave – reče
Fitzurse – a znam koliko si tvrdoglav, bar nemoj gubiti više vremena no što
treba. Neka ti ludost ne bude dugotrajna koliko se u nevrijeme pojavila.
– Kažem ti – uzvrati De Bracy – bit će to posao od nekoliko sati; doći
ću u York na čelu svojih smjelih i valjanih momaka, spreman da podržim
svaki smioni plan što ga skuješ. Ali, eto, gdje se moji drugovi već okupljaju
u vanjskom dvorištu: konji im topću i njište. Zbogom. Idem da kao pravi
vitez osvojim osmijeh svoje ljepotice.
– Kao pravi vitez! – ponovi Fitzurse, gledajući za njim. – Kao budala,
rekao bih, ili kao dijete koje će zapostaviti ozbiljniji i važniji posao da bi
jurnulo za maslačkom što ga vjetar pronese kraj njega. A kako da s takvima
djelujem, a i u čiju korist? U korist princa jednako nerazborita i raskalašena,
a zacijelo će biti jednako nezahvalan gospodar kao što je do sada bio nepos-
lušan sin i izopačeni brat. Ali i on je tek sredstvo pomoću kojega djelujem, a
pokuša li u svojoj oholosti odvojiti vlastite interese od mojih, brzo ću
proniknuti tu njegovu tajnu.
Državnika prene u razmišljanju prinčev glas koji ga je zvao iz neke
unutrašnje sobe:
– Plemeniti Waldemare Fitzurse!
I skinuvši kapu, budući kancelar, prepredeni Norman koji je bacio oko
na to visoko mjesto, pohita da primi zapovijedi od budućeg vladara.

16. Poglavlje

Daleko od ljudi, svijetu neznan,

Od mladosti `ivi isposnik samozvan;
Na mahovini spava, u ćeliji bdije,
Hrani se voćem, s bunara bistrog pije;
Povučen od ljudi, s Bogom provodi dane,
Molitva mu posao – hvala Gospoda uživanje.
PARNELL
 Čitatelj zacijelo nije zaboravio da je o ishodu turnira odlučilo umijeće
nepoznata viteza kojemu su gledaoci, s povučenog i nehajna ponašanja u
prvom dijelu okršaja, nadjenuti ime Le Noir Fainéant, Taj je vitez naglo
napustio bojište nakon što je izvojevana pobjeda; a kad su ga prozvali da
primi nagradu za srčanost, nigdje ga nije bilo. Dok su ga dozivali
najavljivači i trublje, vitez je jahao prema sjeveru, izbjegavajući šire staze i
jašući kraticom kroza šumu. Prenoćio je u malom konačištu izvan redovnih
putova, gdje mu je neki putujući pjevač priopćio novosti s turnira.
Narednog jutra vitez se rano uputio želeći toga dana prevaliti velik put;
konja je brižno štedio prethodnog jutra, pa je bio dovoljno oran za
dugotrajno putovanje bez previše odmaranja. Namjeru mu, meñutim,
osujetiše vijugave staze kojima je jahao, pa se s večeri našao tek na granici
West Ridinga u grofoviji York. Dotad je već i konju i čovjeku bio nužan
odmor, pa je valjalo potražiti mjesto gdje će provesti noć koja se sada brzo
približavala.
Mjesto na kojem se putnik zadesio činilo se neprikladnim za zaklon i
odmor, i već je pomislio da mu ne preostaje drugo nego da postupi kao
većina lutajućih vitezova koji u takvoj prilici puštaju konja da pase, a sami
legnu prepustivši se, pod nekim hrastom iznad sebe umjesto baldahina,
mislima o gospodarici svoga srca. Ali, Crni vitez valjda nije imao gospe da o
njoj premišlja, ili je bio ravnodušan u ljubavi kao što se činio u boju, pa
strasne misli o njezinoj ljepoti i okrutnosti nisu bile kadre odagnati umor i
glad, niti je ljubav mogla nadomjestiti udobnost kreveta i večere. Stoga se
sneveseli kad pogleda oko sebe i vidje da je duboko u šumi, gdje je doduše
bilo mnogo otvorenih čistina i poneka staza, ali te su staze zacijelo tek
utabala brojna krda stoke koja pasu po šumama, ili pak divlje životinje i
lovci.
Vitez se uglavnom ravnao prema suncu, no ono je sada već bilo zašlo
iza brda grofovije Derby slijeva, pa bi ga svaki pokušaj da nastavi put lako
mogao odvesti u krivom pravcu. Nakon što se uzalud trudio da nade
najugaženiju stazu nadajući se da bi ga ona možda mogla dovesti do neke
pastirske kolibe, ili do lugarske kućice, i pošto se u nekoliko navrata uvjerio
da se ne može odlučiti kojim putem da krene, vitez se najposlije prepusti
mudrosti svoga konja, znajući iz prijašnjih zgoda čudesnu sposobnost tih
životinja kad treba da spase sebe i svoje jahače u takvim nezgodama.
Čim je valjani konj, iscrpljen i umoran od duga putovanja pod
oklopljenim jahačem, osjetio po oiabavljenoj uzdi da mu je prepušteno
vodstvo, odmah je dobio novu snagu i polet; i dok je prije na ostrugu jedva
odgovorao rzanjem, sada je, ponosan zbog ukazana mu povjerenja, naćulio
uši i stao se po vlastitu nahoñenju življe gibati. Staza kojom je životinja
krenula bijaše prilično udaljena od pravca kojega se vitez držao za dana; ali
kako se činilo da je konj siguran u svoj izbor, jahač se prepustio njegovoj
volji.
 Bio je u pravu, jer je staza doskora postala šira i ugaženija, a zveka
malog zvona upozorila je viteza da se približio nekoj kapelici ili
pustinjakovu stanu.
Doista, doskora je stigao do travnate čistine, koja je na drugom kraju
bila blago nagnuta i tu se dizala okomita stijena, pokazujući putniku svoje
sivo, izbrazdano čelo. Stijena je mjestimice bila pokrivena bršljanom, a
ponegdje su hrašće i česmina uzrasli u pukotini hridi, svijali se ponad
provalija poput perjanica ratnikova čeličnog šljema, čineći umilnime prizor
koji se uglavnom nadaje zastrašujućim. U podnožju stijene, gotovo
naslonjena na nju, nalazila se priprosta koliba, sagrañena mahom od stabala
popadalih u obližnjoj šumi, a mješavinom mahovine i gline začepljene su
šupljine kako bi je osigurale protiv kiše. Deblo jele kojemu grane bijahu
odsječene a komad drveta bio poprijeko privezan pri vrhu, bilo je uspravno
zabijeno pokraj vrata, priprosto označujući križ. Nešto dalje, zdesna, tekao je
iz stijene izvor bistre vode izlijevajući se u izdubljeni kamen koji je
mukotrpnim radom pretvoren u grubu posudu. Prelijevajući se odatle,
potočić je žuborio niz padinu tekući usjeklinom i vijugajući čistinom
doskora se gubeći u susjednoj šumi.
Kraj izvora pružale su se razvaline male kapelice dijelom urušena
krova. Grañevina je jedva bila šesnaest stopa duga i dvanaest stopa široka, a
razmjerno nizak krov počivao je na četiri luka što se izvijahu iz četiri kuta
grañevine, svaki oslonjen na kratak i snažan stup. Iako je krov upao izmeñu
dvaju lukova, njihova su rebra još stajala; ponad drugih lukova krov je još
bio čitav. Ulaz u to drevno nabožnjačko mjesto pružao se pod vrlo niskim
okruglim lukom, ukrašenim s nekoliko vijugavih izbočenja, nalik na zube
morskog psa, čestu ukrasu najstarije saske arhitekture. Ponad trijema na
četiri niska stupa dizao se zvonik; u njemu je visilo zeleno i izlizano zvono
kojega je zvuk malo prije čuo Crni vitez.
Taj mirni i spokojni prizor svjetlucao je u sumraku, jamčeći putniku
ugodan noćni počinak; jer šumski su pustinjaci imali posebnu dužnost da
budu gostoljubivi spram okašnjelih ili zalutalih putnika.
Stoga vitez nije gubio vrijeme da podrobno razgleda pojedinosti o
kojima je bilo riječi, već je zahvalio svetom Julijanu, zaštitniku putnika, što
mu je poslao tako dobro utočište, te je sjašio s konja i drškom svoga koplja
udario po vratima pustinjakova stana, kako bi privukao pažnju na sebe i bio
primljen. Nakon nekog vremena nije dobio odgovora, a taj, i kad ga je čuo,
nije bio povoljan.
– Prolazi dalje, tko god jesi – progovorio je neki duboki, promukli glas
iz kolibe – i ne ometaj službenika Boga i svetog Dunstana u večernjoj
molitvi.
– Prečasni oče – uzvrati vitez – ovdje je ubogi putnik koji se izgubio u
šumi; prilika je to da se pokažeš milosrdnim i gostoljubivim.
– Dragi brate – stanovnik će kolibe – volja je Blažene Djevice i svetog
Dunstana da se iskazuju te vrline meni, a ne da ih ja drugima nudim. Ovdje
nemam hrane ni da je s psom podijelim, a svaki iole njegovani konj prezreo
bi moj ležaj. Stoga produži svojim putem, i neka ti Bog pomogne.
– Ali, kako da nañem put kroz ovakvu šumu – uzvrati vitez – kad se
hvata mrak? Molim te časni oče, ako si kršćanin, otvori vrata i barem mi
pokaži put.
– A ja tebe molim, dragi brate kršćanine – uzvrati isposnik – da mi
dalje ne smetaš. Prekinuo si me u jednom očenašu, u dvije zdravomarije i u
jednom vjerovanju, što sam ih kao ubogi griješnik morao prema zavjetu
izmoliti prije no što iziñe mjesec.
– Put! Put! – viknu vitez. – Pokaži mi put, kad već ništa drugo ne mogu
dobiti od tebe.
– Put je lako naći – odgovori pustinjak. – Staza iz šume vodi do
močvare, a odatle do gaza koji bi sada mogao biti prohodan, jer su kiše
prestale. Kad prijeñeš gaz, drži se lijeve obale, ali pazi, jer je prilično strma,
a čuo sam da se staza koja se uspinje iznad rijeke odronila na nekoliko
mjesta. Zatim ćeš ići ravno naprijed...
– Urušena staza... provalija... gaz... močvara! – vitez će prekidajući ga.
– Gospodine pustinjače, ni najsvetiji meñu svima koji su igda nosili bradu i
molili krunicu, ne bi me nagovorio da se noćas uputim tim putem. Ti, koji
živiš od milostinje puka, iako je očito ne zaslužuješ, nemaš pravo uskratiti
zaklon putniku u nevolji. Ili brzo otvaraj, ili ću ja, tako mi križa, razvaliti
vrata i sam sebi stvoriti prolaz.
– Prijatelju putniče – uzvrati isposnik – ne budi nasilan. Primoraš li me
da se u samoobrani poslužim tjelesnim oružjem izvući ćeš deblji kraj.
U tom trenutku dopre do viteza daleki lavež i zavijanje, koje je vitez
već slušao neko vrijeme, a sada je postao strašno glasan i bijesan, te putnik
pretpostavi da je pustinjak, uznemiren njegovom prijetnjom da će ući na silu,
dozvao pse iz neke unutrašnje prostorije gdje su bili zatvoreni, da mu
pomognu u obrani. Razljućen tom pustinjakovom namjerom da ustraje u
svom negostoljublju, vitez bijesno udari nogom u vrata tako da su se snažno
potresli stupovi i zasuni.
Kako svoja vrata ne bi iznova izložio takvu udarcu, isposnik viknu:
– Strpljenja, strpljenja! Čuvaj snagu, dragi putniče, jer ću odmah
otvoriti iako ti možda to neće biti osobito ugodno.
Vrata se dakle otvoriše; pred vitezom se pojavi pustinjak; krupan i
snažan čovjek, u halji s kukuljicom od grube tkanine, opasan u`etom od
rogoza. U jednoj je ruci držao upaljenu luč, u drugoj štap od divlje jabuke,
debeo i težak te se slobodno mogao nazvati toljagom. Dva velika čupava
psa, napol hrtovi, napol doge, bijahu spremni navaliti na putnika. Ali, kad je
baklja osvijetlila vitezovu perjanicu i zlatne ostruge, pustinjak je vjerojatno
promijenio svoju prvobitnu nakanu, stišao bijes svojih pomoćnika i,
spustivši glas do svojevrsne priproste ljubaznosti, pozvao viteza da uñe u
kolibu, ispričavajući se kako nerado otvara vrata nakon sunčeva zalaska, jer
navodno ima mnogo pljačkaša i razbojnika naokolo koji ne poštuju Djevicu
Mariju ni svetog Dunstana, niti štede svete ljude koji žrtvuju život služeći
im.
– Siromaštvo tvoje ćelije, dobri oče – vitez će, gledajući oko sebe i
videći tek ležaj od lišća, grubo raspelo od hrastovine, molitvenik, te priprosti
stol sa dva stolca i dva-tri komada skromnog pokućstva – siromaštvo tvoje
ćelije moralo bi biti dovoljnom zaštitom protiv svakog strahovanja od
lopova, a da i ne govorimo o pomoći dvaju vjernih pasa koji su, čini se,
toliko jaki da bi mogli oboriti jelena i, zasigurno, zaštiti vas od većine ljudi.
– Dobri lugar – pustinjak će – dopustio mi je da se služim ovim
životinjama i branim svoju samoću do boljih vremena.
Nakon tih riječi, on zataknu luč za svijenu željeznu šipku koja je služila
umjesto svijećnjaka; potom smjesti hrastov stolić ispred žeravice na ognjištu
koje je podložio sviježim drvima, te postavi stolac s jedne strane stolića a
vitezu dade znak da isto učini s drugime.
Sjeli su i promatrali jedan drugoga vrlo ozbiljno, a svaki je mislio kako
je rijetko vidio jačeg ili razvijenijeg čovjeka od neznanca koji se smjestio
preko puta njemu.
– Prečasni pustinjače – vitez će nakon duga i pomna motrenja svoga
domaćina. Ne želeći da prekidam tvoje nabožno razmišljanje, želio bih vašu
svetost upitati tri stvari. Prvo, gdje ću smjestiti konja? Drugo, što mogu
dobiti za večeru? Treće, na kojem ću ležaju prespavati?
– Odgovorit ću ti prstom – reče pustinjak – jer se prema pravilima kojih
se pridržavam, ne priliči da se služim riječima kad znaci mogu poslužiti
svrsi.
Potom pokaza dva kuta u kolibi i doda:
– Ovdje ti je konjušnica, ondje ti je ležaj.
Tada se sagnu i dohvati tanjur sa dvije šake sušena graška sa susjedne
police, stavi ga na stol i zaključi: – Ovo ti je večera.
Vitez slegnu ramenima, pa iziñe iz kolibe i uvede konja, koji je dotle
bio svezan za drvo, brižno ga rasedla i po umornim mu leñima razastre svoj
plašt.
Pustinjak je očevidno bio malko dirnut brigom i ponašanjem viteza
spram konja, jer, mrmljajući nešto o hrani preostaloj za lugareva konja,
izvuče iz spremišta naramak sijena i prosu ga pred vitezova konja, zatim
položi dosta suhe paprati u kut gdje je trebao biti jahačev ležaj. Vitez mu
zahvali na ljubaznosti, a nakon toga obojica zauzeše mjesta za stolom na
kojemu je bio postavljen tanjur s graškom. Nakon duge molitve zahvalnice,
koju se nekad govorilo na latinskome a sada su se u njoj nazirali tek tragovi
izvornog jezika u vidu ponekih dugih završetaka riječi ili rečenica, pustinjak
dade primjer svom gostu skromno stavljajući tri-četiri zrna suhog graška u
krupna usta; sićušan je to bio zalogaj za tako velike i snažne zube kadre da
se po oštrini i bjelini mjere s veprovima.
Da bi slijedio taj hvalevrijedni primjer, vitez skide i odloži šljem, prsni
oklop i ostalu tešku opremu, te pokaza pustinjaku glavu gusto obraslu
kovrčastom plavom kosom, izražajno lice, modre oči izuzetna sjaja i
bistrine, lijepo oblikovana usta, te ponad usta brkove nešto tamnije od kose:
sve je to zajedno budilo dojam hrabra, smiona i poduzetna čovjeka,
primjerno snažne grañe.
U želji da odgovori na povjerenje svoga gosta, pustinjak zabaci
kukuljicu i pokaza glavu okruglu poput tikve koja pripada čovjeku u naponu
životne snage. Obrijano tjeme, okruženo vijencem čekinjaste crne kose,
nalikovalo je donekle župnome toru opasanu gustom živicom. Lice mu nije
posjedovalo ništa od redovničke skrušenosti ni asketske spremnosti na odri-
canje; naprotiv, bijaše ono prkosno i otresito, krupnih crnih obrva, široka
čela i obraza okruglih i rumenih kao u trubača, te s dugom kovrčastom
crnom bradom. Takav izgled, zajedno s mišićavim tijelom toga svetog
čovjeka, prije je naviještao da se hrani bubrežnjakom i butovima negoli
graškom i mahunarkama. Gost je namah zapazio tu nepodudarnost. Pošto je
s mukom sažvakao puna usta suha zrnja, oćutje kako mu je nužno potrebno
da svoga pobožnog domaćina zatraži neku tekućinu. Taj udovolji njegovu
zahtjevu položivši preda nj veliki sud najčistije izvorske vode.
– To je voda s vrela svetog Dunstana – reče – u kojem je on od sunca
do sunca pokrstio pet stotina danskih i britanskih pogana. Blagoslovljeno mu
bilo ime!
I prislonivši crnu bradu uz vrč, poteže iz njega mnogo umjerenije nego
bi to odgovaralo tolikoj hvali.
– Rekao bih, časni oče – reče vitez – da ti nevjerojatno gode ti bijedni
zalogaji, kao i ovo sveto ali pomalo tanko piće. Izgledaš mi kao netko komu
bi prije dolikovalo da dobije ovna na rvačkom natjecanju, ili odnese prsten u
borbi s toljagama ili štit u mačevanju, nego da čami u ovoj strašnoj pustoši,
ponavljajući molitve i živeći o suhu grašku i vodi.
– Gospodine viteže – uzvrati pustinjak – misli su ti putene poput onih
neukih svjetovnjaka. Bilo je po volji Djevice Marije i moga sveca zaštitnika
da blagoslove milodare na koje sam se ograničio, kao što su mahune i voda
bile blagoslovljene dječacima Sidraku, Mizaku i Abdenagu koji su radije pili
nju nego da se okaljaju vinom i mesom koje im je nuñeno po zapovijedi
saracenskoga kralja.
– Sveti oče – vitez će – na čijem je licu božja volja izvršila takav obrat,
dopusti grešnom svjetovnjaku da te upita za ime.
– Možeš me zvati redovnikom iz Copmanhursta – odgovori pustinjak –
jer me tako zovu u ovim krajevima. Dodaju mi, doduše, pridjevak sveti, ali
ja do toga ne držim, jer ga ne zaslužujem. A sada, čestiti viteže, mogu li ja
tebe upitati za ime moga časnoga gosta?
– Zaista, sveti redovniče iz Copmanhursta – reče vitez – ljudi me u
ovim krajevima nazivaju Crni vitez; mnogi tome, gospodine, dodaju
pridjevak Lijenčina, ali nimalo se ne trudim da se njime dičim.
Pustinjak se jedva uzdrži da se ne nasmije nakon odgovora svoga gosta.
– Vidim, gospodine Lijeni viteže – reče on – da si razborit i mudar
čovjek, a vidim takoñer da ti se ne sviña moja uboga redovnička hrana, jer si
vjerojatno naviknut na obilje dvorova, vojničkih logora i na raskoši gradova.
No, sjetio sam se, Lijeni viteže, da mi je čuvar ovih šuma, ostavljajući ove
pse da me štite i one naramke sijena, dao i nešto hrane na koju sam, jer je
meni neprimjerena, posve zaboravio, ovako obuzet važnijim mislima.
– Zakleo bih se da je to učinio – reče vitez. – Bio sam uvjeren da u ovoj
ćeliji ima i bolje hrane, sveti redovniče, čim si skinuo kukuljicu. Taj čuvar
šume zacijelo je neki veseljak, jer tko god bi vidio tvoje čeljusti kako se bore
s ovim graškom i grlo plavi ovom nepriličnom tekućinom, ne bi te bio kadar
osuditi na takvo konjsko jelo i piće – vitez pri tom pokaza namirnice na stolu
– već bi te nastojao doličnije opskrbiti. Stoga, ne časimo časa, već
pogledajmo koliko je bio darežljiv tvoj lugar.
Isposnik se čeznutljivo zagleda u viteza, uz pomalo smiješno
oklijevanje, kao da promišlja da li je razborito vjerovati ovom gostu. No,
vitezovo lice odavalo je krajnju iskrenost; a u smiješku mu je bilo nešto
neodoljivo šaljivo, ulijevajući povjerenje i odanost kojima njegov domaćin
nije mogao odoljeti.
Nakon što izmijeniše još dva-tri nijema pogleda, pustinjak poñe u dalji
kut kolibe i otvori neka vrata brižno i domišljato skrivena. Iz dubine tamnog
skrovišta iznese veliku mesnu paštetu u tijestu, pečenu na kositrenom
pladnju neobičnih razmjera. Taj izdašni obrok položi pred svoga gosta koji
se posluži bodežom da ga rasječe ne gubeći vrijeme da se upozna s njegovim
sadržajem.
– Koliko je prošlo vremena otkad je taj dobri lugar bio ovdje? – upita
vitez svog domaćina, nakon što, na pustinjakovo veliko veselje, užurbano
proguta nekoliko zalogaja i okrepe.
– Oko dva mjeseca – žurno će otac.
– Gospode Bože – uzvrati vitez – u tvome je pustinjačkom stanu sve
neobično, sveti redovniče! Zakleo bih se da je debeli srndać od kojeg je
prireñeno ovo jelo slobodno trčao još prije tjedan dana.
Pustinjaka kanda nije zadovoljila ta primjedba; štoviše, sneveselio se
videći gdje mu se pašteta opasno smanjuje, jer je gost pravio opasne proboje,
a prijašnja mu je izjava o suzdržavanju branila da se pridruži tome ratnom
pohodu.
– Bio sam u Palestini, poštovani redovniče – reče vitez naglo se
zaustavljajući, a tamo je običaj da se domaćin koji časti gosta pridružuje jelu
ne bi li ga uvjerio u vrijednost ponuñene hrane. Nipošto ne sumnjam u
gostoljublje tako sveta čovjeka, no bio bih ti silno zahvalan da se povinuješ
tome istočnjačkom običaju.
 – Da bih te oslobodio tvojih strahovanja, gospodine viteže – uzvrati
pustinjak – odstupit ću za ovaj put od svojih pravila.
Kako ono doba nije poznavalo vilica, to on zari ruku u utrgnu paštete.
Nakon što su tako razbijali led uglañenosti, gost i domaćin gotovo su se
natjecali tko će se pokazati boljeg teka; i premda je prvi vjerojatno dulje
postio, pustinjak ga je dobrano nadmašio.
– Sveti redovniče – vitez će nakon što je utolio glad – okladio bih se na
svoga valjanoga konja prema jednom cekinu da je isti čestiti čuvar kojemu
dugujemo ovu divljač, ostavio i neki pehar vina ili, nešto tome slično što
pristaje uz ovu izvrsnu paštetu. Te se bezvrijedne pojedinosti zacijelo jedva i
sjeća tako strog isposnik, no vjerujem kad bi još jednom virnuo u ono
skrovište, zacijelo bi se potvrdila moja namisao.
Pustinjak se tek neodreñeno nasmiješi, potom, vrativši se u smočnicu,
izvuče mješinu koja je vjerojatno sadržavala nekoliko mjerica. Donese i
dvije velike čaše od rogova divljega bika okovane srebrom. Nakon što se
tako valjano postarao da isperu grla nakon obroka, a držeći da se više ne
treba prenemagati, napuni obje čaše i nazdravi na saski način:
– Waes hacl49, gospodine Lijeni viteže! Potom isprazni svoj rog
nadušak.
– Drinc hacl50, sveti redovniče iz Copmanhursta! – uzvrati ratnik,
odgovorivši na domaćinovu ljubaznost s jednako punim rogom.

– Sveti redovniče, potom će stranac, nakon što su ispili prvu čašu – ne

mogu se načuditi da čovjek takve snage i grañe, koji je uz to i takav uživalac
u jelu i pilu, boravi sam samcat u ovakvoj pustoši. Držim da bi bio
prikladniji da čuvaš neki dvorac ili tvrñavu, uza snažno jelo i pilo, nego da
ovdje životariš o zrnju i vodi, ili pak o milostinji čuvara šume. Na tvome
mjestu, barem bih lovio i jeo kraljeve jelene. U ovim šumama ima mnogo
njihovih krda, i nitko ne bi primijetio, da je poneki srndać dospio na trpezu
kapelana svetoga Dunstana.
– Gospodine Lijeni viteže – redovnik će – to su teške riječi i molim da
ih se okanite. Pred kraljem i zakonom ja sam pravi pustinjak, pa kad bih
krao divljač svoga vladara, zacijelo bih završio u tamnici a možebit bio i
obješen; ne bi mi pomogla ni moja redovnička halja.
– Ipak, na tvome mjestu – reče vitez – išetao bih za mjesečine, kad
šumari i lugari spavaju u toplim posteljama i povremeno bih, sveudilj
ponavaljajući molitve, odapeo poneku strijelu meñu krda jelenova što pasu
po obližnjim livadama. Reci, sveti redovniče, zar se nikada nisi prepustio
takvoj razonodi?
– Prijatelju Lijenčino – uzvrati pustinjak – vidio si u mom domaćinstvu
sve što bi te se moglo ticati, pa i malo više no što zaslužuje netko tko se na
silu domogne konaka. Vjeruj, uživajmo dobra koja nam Bog šalje radije
nego da se drsko raspitujemo odakle ona dolaze. Napuni pehar i dobro
došao! I nemoj me, molim te, nadalje presmionim raspitivanjem siliti da ti
dokažem kako bi se uistinu domogao ležaja da sam se želio ozbiljno
suprotstaviti.
– Vjere mi – reče vitez – sad sam znatiželjniji nego prije! Još nisam
sreo tako tajanstvenog pustinjaka. Saznat ću više o tebi prije no što se
rastanemo. A koliko je do tvojih prijetnji, znaj sveti čovječe, da razgovaraš s
osobom kojoj je posao da traži opasnost gdje god se može naći.
– Gospodine Lijeni viteže, pijem u tvoje zdravlje – reče pustinjak. –
Štujem tvoju hrabrost, ali nemam visoko mišljenje o tvojoj razboritosti.
Prihvatimo li se jednaka oružja, uza sve prijateljstvo i bratsku ljubav, dat ću
ti tako obilnu pokoru i udijeliti posvemašnji oprost te za idućih godinu dana
nećeš zgriješiti s pretjerane radoznalosti.
Vitez mu odzdravi i reče da imenuje oružje.
– Nema oružja – odgovori pustinjak – od Dalilinih škara i Jealova
dugačkog nokta do Golijatove sablje, u kojem ti nisam dorastao. Ali, ako
moram birati, reci prijatelju, što kažeš na ove stvarčice?
Potom otvori drugo spremište i izvuče iz njega par ravnih mačeva i
malih štitova, kakvima su se u to doba služili slobodnjaci. Vitez je pomno
pratio njegove kretnje i spazio da u skrovištu leže još dva-tri dobra luka,
jedan samostre*, svežanj sulica za samostrel i pet-šest tobolaca strijela za
lukove. U tom se mračnom zakutku vidjela još jedna harfa, te još nekoliko
predmeta ni u kakvoj vezi s redovničkim pozivom.
– Obećajem ti, brate redovniče – vitez reče – da više neću postavljati
uvredljiva pitanja. Sadržaj tvog skrovišta zadovoljio je moju znatiželju. A
vidim i oružje – dodade sagnuvši se i uzevši harfu – na kojem bih se radije s
tobom ogledao u vještini nego li na maču i štitu.
– Rekao bih, gospodine viteže – pustinjak će – da ničime ne zaslužuješ
nadimak Lijenčine. Jako si mi sumnjiv. Ipak, moj si gost, pa neću stavljati
tvoju hrabrost na kušnju protiv tvoje volje. Sjedni, dakle i napuni pehar;
pijmo, pjevajmo i veselimo se. No, znadeš li koju dobru pjesmu, uvijek si
dobrodošao na komad paštete u Copmanhurstu, sve dok služim u kapeli
svetog Dunstana, a to će, bude li Bog dao, biti sve do vremena kad mi sivu
odjeću odmjeni zelena ledina. No, daj napuni čašu, jer treba vremena da se
harfu ugodi, a ništa ne čini glas tako vrsnim, a uho oštrijim od čaše vina.
Koliko je do mene, volim oćutjeti grožñani sok u samim jagodicama prstiju
prije no što udarim u žice na harfi.
17. Poglavlje

Uvečer u svom tihom stanu,

Otvaram knjigu bakrom okovanu,
Što govori o mnogom djelu junačkom,
Mučenika ovjenčanu slavom rajskom;
A kad zgasne sjaj voštanice dimne,
Pred počinak pojem skladne himne.
.................................................
Tko bi još zamijenio svijeta sjaj,
Za štap i siv haljetak taj,
I umjesto pozornice svijeta bučna,
Izabrao tišinu ISPOSNIŠTVA mučna?
WARTON

Usprkos preporuci veselog isposnika, kojoj se njegov gost rado

povinovao, nije bilo nimalo lako ugoditi harfu.
– Rekao bih, sveti oče – reče vitez – da glazbalu nedostaje jedna žica, a
da su i ostale malko oštećene.
– Je li, primijetio si? – uzvrati pustinjak. To dokazuje da se razumiješ u
posao. Vino i slavlje – dodade smjerno dižući pogled – svemu su krivi vino i
slavlje! Rekao sam Allan-a-Daleu, putujućem pjevaču sa sjevera, da će mi
oštetiti harfu dotakne li je poslije sedme čaše, no nije se dao urazumiti.
Prijatelju, dižem čašu za tvoj uspješan nastup.
Potom krajnje ozbiljno iskapi pehar, istodobno klimanjem glave
izražavajući svoje negodovanje zbog pijanstva onoga škotskog harfista.
Dotle je vitez donekle ugodio žice i nakon kratka prebiranja po njima
upita domaćina želi li da mu otpjeva sirvente na jeziku oc i oui51, ili pak
neku baladu na pučkome engleskom jeziku.

– Baladu, baladu – pustinjak će. – Bolje su od svih francuskih oc i oui.

Ja sam Englez od glave do pete, gospodine viteže, a Englez od glave do pete
bio je i moj zaštitnik sveti Dunstan, koji je prezirao oc i oui, kao što bi
prezreo ostrižene ñavolje papke. U ovoj će se ćeliji pjevati samo na čistome
engleskom jeziku.
– Onda ću pokušati – reče vitez – baladu koju je skladao jedan saski
putujući pjevač, što sam ga upoznao u Svetoj Zemlji.
Doskora se pokazalo da vitez možda i nije ovladao pjevačkom
vještinom, ali ukus mu je barem bio odnjegovan kod najboljih učitelja.
Umijeće ga je naučilo da snizi glas, koji je bio malena raspona i prije hrapav
negoli milozvučan, i tako prikrije nedostatke, riječju, učinio je sve čemu ga
je obrazovanje podučilo kako bi nadoknadio prirodne nedostatke. Izvedbu bi
mu, prema tome, mogli pohvaliti i mnogo vrsniji suci no što je bio pustinjak,
osobito stoga što je vitez mjestimice unosio u pjesmu čas malo duha, čas
nešto turobna zanosa, što je davalo snage i uznesenosti stihovima koje je
pjevao.

POVRATAK KRIŽARA

Kad viteštvo dokaže i snagu mača,

Junak se iz Palestine vraća;
Znamen križa rame mu resi.
Bitke, oluje i drugi udesi,
Dobrano štit mu saviše
Na bojnom ga polju proslaviše.
Sad pod balkonom gospe svoje,
U sutonski sat umilno poje:

Raduj se, djevo, vitezu podari pogled svoj mio,

Što iz daleke zemlje bajne tebi se vratio;
Ne nosi blaga i ne treba mu zlata,
Do oružja sjajna i bojnoga ata;
Ostruga, da na protivnika navali,
Mača i koplja, na tle da ga svali;
To sve su časti što pribavi trud mu silan,
To i nada u Teklin osmijeh umilan!

Raduj se, djevo, tvoj vitez slavan

Za tvoju naklonost za podvig je spravan;
Pa tako neznana nećeš ostati
Gdje god se sjaj i plemstvo sjati;
Glasnik izvikuje, a pjevač pjeva:
Gledajte kako lijepa je ta djeva;
Za sjajno joj se oko vojevalo
Kod Askalona pobijedilo.

Jer sablja smijehom njenim naoštrena

Udovicama učini pedeset žena,
Uzalud snaga što Muhamed je dade,
Jer i sultan silni u turbanu pade.
Vidiš li uvojke sjajne poput zlata
Što krase joj i sjene bjelinu vrata?
Za svaki taj zlaćani splet,
Pao je jedan poganin klet.
 Raduj se, djevo! Neznan sam ja,
A svaki moj čin tebe proslavlja;
Ah, teška ta vrata otvaraj sada,
Jer sat je kasan i rosa pada.
Sirijski vreli vjetar još je u meni,
I smrtnime ćutim sjeverac ledeni;
Nek' stid djevojački ljubav preplavi
I podari blaženstvo onom tko te slavi.

Za vrijeme vitezove izvedbe, pustinjak se ponašao gotovo kao

prvorazredni kritičar iz naših dana, dok sluša novu operu. Zavalio se na
stolici poluzatvorenih očiju: čas bi sastavljao ruke i kružio palcima kao da je
utonuo u pažnju, čas bi, njišući ispruženim dlanovima nježno mahao u ritmu
napjeva. Dva-tri omiljena takta popratio je vlastitim zvucima, kad bi mu se
pričinilo da vitežev glas neće iznijeti onoliku visinu koliku je zahtijevao
njegov istančani ukus. Kad je pjesma završila, isposnik zaneseno izjavi da je
dobra i da je vrlo vrsno otpjevana.
– Ipak mislim – dodade – da su moji saski zemljaci dovoljno dugo bili
u društvu s Normamma, te su prihvatili ugoñaj njihovih sjetnih tužaljki. Što
je odvelo čestita viteza od kuće? Što je drugo mogao očekivati nego da svoju
gospu na povratku nañe sretno vjerenu suparnikom, a da do njegove
serenade, kako je oni zovu, drži koliko i do mačjeg mijaukanja na krovu?
Svejedno, gospodine viteže, pijem ovu čašu u vašu čast, za uspjeh svih
iskrenih ljubavnika. Ali bojim se da ti ne spadaš medu njih – primijeti,
spazivši gdje vitez, očigledno već malko usijane glave od tih uzastopnih
zdravica, puni svoju čašu iz vrča za vodu.
– Pa – reče vitez – nisi li mi kazao da je to voda s izvora tvojega
blaženog zaštitnika svetog Dunstana?
– Jesam, uistinu – reče pustinjak. – Na stotine je pogana njome
pokrstio, ali ja nisam čuo da je i sam pio s izvora. Svaka stvar na ovom
svijetu mora služiti svojoj svrsi. Sveti je Dunstan znao, kao i svatko drugi,
što je primjereno veselu redovniku.
Nakon tih riječi, prihvati harfu i zabavi svoga gosta karakterističnom
pjesmom s nekom vrstom derry-down napjeva, koji se slaže sa starinskom
engleskom popijevkom:

BOSONOGI FRATAR

Dajem ti, brate, godinu-dvije

Pretraži Evropu od Bizanta do Španije,
Al' nećeš naći, dok te nosi noga,
Sretnika većeg od fratra bosonoga.
 Zbog gospe vrli vitez odlazi u boj,
S večeri proboden kopljem vraća se dragoj;
Da ispovijedim ga, gospina je želja;
Jer tek fratra bosonoga hoće za tješitelja.

Vladar! Vrlo važno! Mnogi kralj je

Svoj plašt spremno dao za naše halje.
Oćutje li igda redovnik želje ništavne
Da se mjesto kukuljice krune domogne?

Fratar svijetom hodi i gdje god doñe izdaleka

Zemlja i obilje njeno spremno ga dočeka;
Luta gdje mu volja, a kad ga umor pokosi,
U svakoj kući gost je fratar bosi.

Čekaju ga u podne i nijedna duša

Ne sjeda na počasno mjesto, niti juhe kuša;
Jer najbolji zalogaj i mjesto uz vatru
Neopozivo pripadaju bosonogu fratru.

^ekaju ga svečeri, kad se pita grije,

Kad se iz bačve tamno pivo u crni vrč lije,
I brižna bi gospa radije vidjela gospodara ukaljana,
Neg' da jastuka ne dotekne za fratra valjana.

Živjele sandale, tonzura, uže,

Što na užas ñavlu, a na slavu papi služe;
Jer tek fratar bosonogi uživa u sreći
Da može brati ruže života, a trnje izbjeći.

– Vjere mi – vitez će – pjevao si junački i veselo, svaka čast tvome

redu. A kad već spominješ ñavla, sveti redovniče, zar te nije strah da bi te
mogao posjetiti za neke tvoje neznabožne zabave?
– Ja da sam neznabožan! – uzvrati pustinjak – S prezirom odbijam tu
optužbu, gazim je petom! Ja redovno i vjerno služim svojoj kapeli. Dvije
mise dnevno, ujutro i uvečer, jutarnje, podnevne i večernje molitve, bezbroj
zdravomarija, vjerovanja, očenaša...
– Osim noći kad je mjesečina, u sezoni lova – njegov će gost.
– Exceptis excipiendis52 – uzvrati pustinjak – kako me podučio naš stari
opat da kažem, ako me neki drski svjetovnjak upita da li se u svakoj
pojedinosti pridržavam svog zavjeta.

– Doista, sveti oče – reče vitez. – Ali ñavao vreba da baci oko upravo
na takve iznimke; znaš da luta naokolo, poput ričućeg lava.
– Neka ovdje rikne, da ga čujem – reče fratar. – Od dodira mog užeta
riknut će strašno kao što je sveti Dunstan urlao od užarenih kliješta. Nikad se
nisam bojao čovjeka, a još manje se bojim ñavla i njegovih ñavolaka. Dok su
tu sveti Dunstan, sveti Dubric, sveti Winibald, Sveti Winifred, sveti Swibert,
sveti Willick, ne izuzevši svetoga Tomu iz Kenta i zasluge moje malenkosti,
prkosim svim ñavolima redom, došli oni s dugim ili kratkim repovima. Ali
otkrit ću ti jednu tajnu, prijatelju, o takvim stvarima nikad ne govorim prije
jutarnje molitve.
Potom promijeni temu razgovora; bijahu sve veseliji i razuzdaniji,
mnogu su pjesmu razmijenili, kadli zabavu prekide bučno udaranje po
vratima pustinjakova stana.
Razlog ovom prekidu možemo objasniti jedino ako ispripovjedimo
dogodovštine druge skupine osoba o kojima je ovdje riječ; jer slijedeći
primjer starog Ariosta, nismo tvrdoglavo naumili da stalno budemo u
društvu jednog lica naše pripovijesti.

18. Poglavlje

Naprijed! Put nas kroz klance i doline vodi,

Gdje radosno lane skače pokraj plahe majke,
Gdje golemi hrast isprepletenih grana,
Tek ponegdje propušta sunčev trag do zelena saga.
Ustajte! Naprijed! Jer ljupke su te staze
Dok radosno je sunce na prijestolju svome;
A tegobne kad Cintijina svjetiljka
Sablasnim sjajem ponad pust ih šuma drhti.
Ettrick Forest

Kad je Cedric Saski vidio kako mu se sin onesvijestio na borilištu kod

Ashbya, poželio je otprve zapovijediti da se za nj pobrinu i na nj paze
njegove sluge; no riječi su mu zastale u grlu. Nije se mogao prisiliti da pred
tolikim mnoštvom prihvati sina kojega se odrekao i razbaštinio ga. Ipak,
zapovijedio je Oswaldu da ga drži na oku i da sa dva njegova kmeta prebaci
Ivanhoea u Ashby čim se gomila raziñe. No, u tom je dobročinstvu netko
pretekao Oswalda. Gomila se doista razišla, ali viteza nigdje nije bilo.
Zalud je Cedricov peharnik tražio svoga mladoga gospodara: vidjela se
krvava mrlja na mjestu gdje se srušio, ali njega nije bilo; kao da su ga vile
odnijele. Možda bi Oswald i povjerovao u takvo što u vezi sa Ivanhoevim
nestankom s obzirom na praznovjerje Sasa, da iznenada ne uoči osobu
odjevenu poput štitonoše, u kojoj je prepoznao svoga druga Gurtha. Zabrinut
za sudbinu svoga gospodara i zdvojan zbog njegova nagla nestanka,
prerušeni ga je svinjar posvuda tražio posve zanemarivši nužnost da se i sam
skriva, o čemu je ovisila i njegova sudbina. Oswald je pak smatrao svojom
dužnošću da uhvati Gurtha kao bjegunca, kojemu će potom gospodar suditi.
Nastavljajući tragati za Ivanhoeom, peharnik je od prisutnih uspio
doznati tek da su viteza brižno odnijeli neki dobro odjeveni paževi i smjestili
ga u nosiljku neke gospe iz gledališta, da bi se smjesta sklonili iz gužve.
Nakon tih vijesti, Oswald odluči da se vrati gospodaru radi daljnjih
uputstava, vodeći i Gurtha za kojeg je smatrao da je pobjegao iz Cedricove
službe.
Sas je bio u golemoj i tegobnoj brizi za sina, jer priroda je iskala svoje,
unatoč rodoljubnu samosvladavanju. Ali netom je čuo da su Ivanhoea
ponijele neke brižne i vjerojatno prijateljske ruke, pa tjeskobu oca što se
rasplamsala zbog neizvjesnosti njegove sudbine iznova odmijeni osjećaj
povrijeñena ponosa i srdžbe zbog onoga što je on nazivao Wilfredovom
sinovskom neposlušnošću.
– Neka ide svojim putem – rekao je. – Neka mu rane iscjeljuju oni zbog
kojih ih je i zadobio. Spremniji je izvoditi sajamske smicalice normanskog
viteštva, negoli pronositi čast i slavu svojih engleskih predaka boreći se
teškim mačem i sjekirom, dobrim starim oružjem svoje domovine.
– Ako je do pronošenja časti predaka – priklopi Rowena, koja se našla
u blizini – dosta je pokazati se mudrim u savjetu i smionim na izvršenju
djela, biti najhrabriji meñu hrabrima, i najblaži meñu blagima, jer to zapravo
znači slušati glas svoga oca...
– Šutite, gospo Rowena! Jedino vas, kad je o tome riječ, ne želim
slušati... Pripremite se za prinčevu svečanost. Pozvani smo u časnoj zgodi i s
ljubaznošću kakvu uznositi Normani rijetko ukazuju našem rodu od vremena
one kobne bitke kod Hastingsa. Poći ću tamo, makar samo stoga da tim
oholim Normanima pokažem kako sudbina sina koji je pobijedio njihove
najhrabrije junake utječe na postupke jednog Sasa.
– Ja tamo ne idem – reče Rowena. – A vama savjetujem da budete na
oprezu; moglo bi se ono što smatrate hrabrošću i postojanošću protumačiti
kao tvrdokornost srca.
– Ostanite kod kuće, nezahvalna gospo – uzvrati Cedric. – Vaše je srce
tvrdo, kad ste kadri žrtvovati dobrobit potlačena naroda nekoj taštoj i
nedopuštenoj naklonosti. Potražit ću plemenitog Athelstanea i s njime poći
na gozbu Ivana Anžuvinca.
 Tako je krenuo na proslavu o kojoj smo sve najvažnije već rekli. Čim
su napustili dvorac, saski tanovi s pratnjom uzjahaše konje; tek u metežu
odlaska Cedric prvi put ugleda bjegunca Gurtha. Kao što vidjesmo, saski se
plemić vraćao s gozbe prilično uzbuñen i samo je tražio izgovor da iskali
svoj gnjev.
– U lance s njim! – poviče – U lance! Oswald! Hundebert! Psi i hulje!
Zašto ovaj nitkov nije svezan?
Ne usuñujući se prosvjedovati, drugovi svezaše Gurtha konjskim
povodcem, jer im se on prvi našao pri ruci. Gurth se pak pokorio bez
opiranja, osim što je prijekorno pogledao gospodara i rekao:
– Snašlo me to stoga što vašu krv i meso ljubim više no sebe.
– Na konje, naprijed! – reče Cedric.
– Zaista je krajnji čas – plemeniti će Athelstane. – Jer, ne požurimo li,
zalud nam je vrijedni opat Waltheoff pripremao kasnu večeru.
No putnici su jahali brzo i stigli su do samostana svetog Witholda prije
no što se zbila nevolja koje su se pribojavali. I sam stare saske loze, glavar je
dočekao plemenite Sase s obilnim i raskošnim gostoljubljem svojstvenim
svom narodu, i zadržali su se do kasnih ili radije ranih jutarnjih sati; nisu se
oprostili od svog velečasnog domaćina do idućeg jutra, kad su pak s njime
podijelili obilan doručak.
Dok je poYorka konjanika napuštala samostanske dvorište, zbio se
dogañaj koji je uznemirio Sase što su razna znamenja tumačili
praznovjernije no ijedan narod u Europi; većina takvih tumačenja još se
može naći u našem starinskom nasljeñu. Normani su pak bili miješana rasa i
najprosvjećeniji u ono doba, pa se većina praznovjernih predrasuda što su ih
njihovi preci donijeli iz Skandinavije već izgubila i o mnogočemu su već
počeli slobodnije razmišljati.
U ovoj se zgodi predznak nadolazećeg zla ukazao u štovanja vrijednu
obliku velikoga mršavoga crnog psa, koji je sjedio i nadasve tužno zavijao
dok su prvi jahači prolazili kroz kapiju, da bi odmah zatim, žestoko lajući i
skačući amo-tamo, pokazao želju da se pridruži skupini jahača.
– Ne sviña mi se ta glazba, oče Cedrice – reče Athelstane, jer mu se
obično obraćao s tim počasnim naslovom.
– Ni meni, striče – reče Wamba. – Bojim se da ćemo mi morati platiti
svirača.
– Moje je mišljenje – Athelstane će, kojeg se nadasve povoljno dojmilo
dobro glavarevo pivo, jer je Burton već bio na glasu po tome izvrsnom piću
– moje je mišljenje da ćemo najbolje učiniti ako se vratimo i ostanemo kod
glavara do poslijepodneva. Opasno je putovati kad ti stazu presiječe
redovnik, zec ili pas koji zavija sve dok nisi pojeo sljedeći obrok.
– Naprijed! – nestrpljivo će Cedric. – Dan je već ionako prekratak za
naše putovanje. A taj vam je pas d`ukela odbjegloga roba Gurtha, nekoristan
bjegunac kao i njegov gospodar.
 Nakon tih riječi, uspravi se na stremenima i ljut zbog prekida
putovanja, kratkim kopljem hitnu jadnog Fangsa; jer bio je to Fangs, koji je
slijedio svoga gospodara u njegovu tajnu pohodu da bi ga ovdje izgubio, a
sada se bezazleno radovao što ga je ponovo ugledao. Koplje je ranilo psa u
leña i umalo ga nije prikovalo za zemlju; Fangs je cvileći pobjegao ispred
kivnoga tana. Gurthu je srce pucalo od tuge, jer više ga je bolio pokušaj
ubojstva njegova vjernog pratioca nego surovi postupak prema sebi samome.
Uzalud pokušavajući dignuti ruku do očiju, obrati se Wambi, koji se
razborito povukao na začelje da se zaštiti od gnjeva svoga gospodara.
– Molim te, budi dobar i obriši mi oči skutom svoga ogrtača; smeta mi
prašina a svezan sam i ne mogu si pomoći.
Wamba učini što je zatražio, pa su naporedo jahali neko vrijeme, a
Gurth je turobno šutio. Najposlije više nije mogao svladati osjećaje.
– Prijatelju Wamba – reče – od svih ljudi koji su dovoljno ludi da služe
Cedrica, ti si jedini dovoljno vješt da tvoju ludost sasluša. Stoga poñi k
njemu i reci mu da ga Gurth više neće služiti, ni od ljubavi ni od straha.
Neka mi odrubi glavu, neka me izbičuje, može me i okovati, ali nadalje me
više ne može prisiliti da ga volim niti slušam. Poñi k njemu dakle, i reci mu
da Beowulphov sin Gurth napušta njegovu službu.
– Iako sam lud – neću mu prenijeti tvoju ludu poruku. – Cedric ima još
jedno kratko koplje za pojasom, a dobro znaš da rijetko promaši cilja.
– Svejedno mi je – odvrati Gurth – makar mu i ja bio metom. Jučer je
ostavio Wilfreda, moga mladog gospodara u lokvi krvi. Danas je pred mojim
očima htio ubiti jedino drugo živo biće koje je ikad bilo ljubazno prema
meni. Tako mi svetog Edmunda, svetog Dunstana, svetog Witholda, svetog
Edwarda ispovjednika i svih svetaca saskog kalendara – Cedric se naime
uvijek zaklinjao svecima saskog porijekla, pa su i svi njegovi ukućani bili
jednako ograničeno nabožni – nikada mu neću oprostiti!
– Kad dobro promislim – pripomenu lakrdijaš koji je nerijetko obavljao
službu miritelja u toj velikoj obitelji – naš gospodar nije htio raniti Fangsa,
već ga je samo htio uplašiti. Ako si dobro pratio, sjetit ćeš se da se uspravio
u stremenima, jer je zapravo htio prebaciti cilj; i tako bi i bilo, no u tom je
trenu Fangs poskočio, pa ga je zato koplje i zagreblo, no obećajem ti da ću
ga izliječiti čim mu ranu tanko namažem katranom.
– Kad bi tako bilo – reče Gurth. – Kad bih samo mogao u to
povjerovati! Ali ne mogu, jer vidio sam da je koplje bilo dobro upućeno.
Čuo sam kako je fijuknulo zrakom s bijesnom zluradošću onoga tko ga je
hitnuo, i zatreslo se kad se zabolo u zemlju, kao da žali što je promašilo cilj.
Tako mi svinje drage svetom Antunu, odričem ga se!
I ogorčeni svinjar ponovo turobno zašutje, i nikakvi ga napori lude više
nisu mogli navesti na razgovor.
Za to su vrijeme Cedric i Athelstane, predvodnici grupe, razgovarali o
stanju u zemlji, o neslozi kraljevske obitelji, o mržnjama i sporovima meñu
normanskim plemićima, te o mogućnosti da se potlačeni Sasi oslobode
normanskog jarma, ili da barem zadobiju nacionalnu svijest i odreñenu
nezavisnost tokom grañanskih nemira do kojih će vjerojatno doći. Takvi bi
razgovori oduševili Cedrica. Ponovo stečena nezavisnost njegova naroda
bila je idolom njegova srca kojemu je voljno žrtvovao obiteljsku sreću i
interese roñenog sina. Ali, da bi se ostvario taj značajni obrat u korist
Engleza, valjalo im se ujediniti i priznati jednoga voñom. Potreba da
poglavara izaberu meñu Sasima kraljevske krvi bila je očigledna, ali i
svečani uvjet pod kojim je Cedric svojim pristašama povjerio svoje tajne
planove i nade. Athelstane je barem zadovoljavao to svojstvo; i mada ne
odveć uman i nadaren za voñu, bijaše on dobar čovjek, nije bio kukavica,
vičan ratničku umijeću, a činio se i spremnim da prihvati savjet pametnijih
od sebe. Nadalje, znalo se da je širokogrudan i gostoljubiv, a vjerovalo se i
da je dobre naravi.
Ali, unatoč tome što se Athelstane nadao da će biti izabran za voñu
saskog saveza, mnogi su bili spremniji prihvatiti prava gospe Rowene,
Alfredove potomkinje; uspomenu njezina oca, koji bijaše poglavar glasovit
sa svoje mudrosti, hrabrosti i velikodušja, visoko su štovali njegovi potlačeni
zemljaci.
Cedric bi zacijelo, da je to želio, lako mogao stati na čelo trećoj stranci
koja bi zasigurno bila barem jednako snažna kao druge dvije. Umjesto
kraljevska podrijetla prvih, on je bio hrabar, djelotvoran, uporan i nadasve
odan stvari koja mu je donijela nadimak Saski, a po roñenju nije bio niži ni
od koga, izuzev Athelstanea i svoje štićenice. A sve te vrline nije umanjivala
ni najmanja sebičnost; stoga, umjesto da dalje razjedinjuje svoj oslabljeni
narod stvaranjem vlastite stranke, Cedric je prije svega želio iskorijeniti
postojeću neslogu potičući ženidbu izmeñu Athelstanea i Rowene. Meñutim,
tome naumu, koji mu je toliko ležao na srcu, ispriječila se uzjamna
naklonost njegove štićenice i njegova sina; i upravo to je bio pravi razlog
Wilfredova progonstva iz očeve kuće.
Cedric se odlučio na tako strogu mjeru nadajući se da će Rowenina
naklonost, za vrijeme Wilfredove odsutnosti, možda izblijedjeti, ali ta se
nada izjalovila djelimice zahvaljujući i odgoju njegove štićenice. Alfredovo
ime je za Cedrica bilo svetinjom, pa je jedinu potomkinju toga velikog
vladara štovao možda više no što su se u to doba štovale priznate princeze.
Rowenina je želja gotovo beziznimno bila zakon u njegovu domaćinstvu; i
sam se Cedric, u želji da njezino vladarsko dostojanstvo bude barem do kraja
priznato u tom uskom krugu, gotovo s ponosom ponašao kao njen prvi
podanik. Tako odgojena da provodi svoju slobodnu volju, pa i despotsku
vlast, Rowena je već po svome ranijem odgoju bila spremna da se odupre i
usprotivi svakom nastojanju da se usmjerava njezine osjećaje ili raspolaže
njenom rukom suprotno njenim sklonostima, a naglašavala bi svoju
nezavisnost i u slučajevima kad bi djevojke, odgajane u poslušnosti i
pokornosti, nerijetko bile kadre osporiti vlast svojih staratelja ili roditelja.
Hrabro bi zastupala mišljanje koje bi snažno osjećala, pa je Cedric, ne
mogavši se osloboditi navike da poštuje njezine odluke, bio posve nemoćan
ako bi poželio ojačati svoj starateljski ugled.
Uzalud ju je pokušavao zaslijepiti nadama u zadobivanje prijestolja.
Rowena je bila razborita i smatrala je njegov plan neizvedivim; a da se i
mogao ostvariti, osobno ga nije željela. Ne nastojeći prikriti svoju naklonost
prema Wilfredu Ivanhoeu, obznanila je da ako njen izabrani vitez ne dolazi u
obzir, radije će se povući u samostan nego dijeliti prijestolje s Athelstaneom,
kojega je oduvijek prezirala, a sad ga je, zbog nevolja što su je radi njega
snašle, počela i mrziti.
Cedric pak nije imao osobito mišljenje o ženskoj postojanosti i uporno
se služio svim raspoloživim sredstvima da sklopi predloženi brak, vjerujući
da čini golemu uslugu saskoj stvari. Nenadanu i romantičnu pojavu svoga
sina na borilištu kod Ashbya s pravom je doživio kao smrtni udarac svojim
nadama.
Očinska je ljubav doduše trenutno nadmašila ponos i rodoljublje, no
oboje se vratilo u punoj snazi i pod njihovim zajedničkim djelovanjem
iznova je naumio da se odlučno zauzme za sjedinjenje Athelstanea i
Rowene, uz istodobno poduzimanje drugih nužnih koraka za obnovu saske
nezavisnosti.
O tome je sada raspravljao s Athelstaneom, a s razlogom bi ponekad
požalio što takvo mlitavo stvorenje mora poticati na tako časno djelo.
Athelstane je doduše bio dovoljno tašt i godile su mu laske i priče o njegovu
visokom podrijetlu i nasljednu pravu na ugled i vlast Ali njegovoj
ograničenoj taštini dostajali su znaci štovanja od strane najbližih pratilca i
Sasa koji bi mu se obraćali. Ako je i bio dovoljno hrabar da se suoči s
opasnošću, gnušao se pomisli da je sam traži; i dok se slagao s općim
Cedricovim načelima u pogledu zahtjeva Sasa za nezavisnošću, i još
spremnije pristajao da njima vlada kad se ta nezavisnost jednom stekne, kad
je valjalo raspravljati o tome kako ta prava ostvariti, potvrdio bi se kao
Athelstane Nespremni, mlitav, neodlučan, nedjelotvoran i nepoduzetan
čovjek. Plamena i strasna Cedricova poticanja nisu mnogo utjecala na
njegovu tromu narav, kao što užarene loptice kad padnu u vodu izazovu
malo šuma i dima i za trenutak zgasnu.
Kad bi Cedric odustao od tog posla, koji je nalikovao mamuzanju
umorna kljuseta ili kovanju hladna željeza, i vratio se svojoj štićenici
Roweni, razgovor s njom pružio bi mu još manje zadovoljstva. Njegova bi
prisutnost naime prekidala razglabanje gospe i njezine najdraže pratilje o
Wilfredovoj hrabrosti i sudbini, a Elgitha ne bi propustila priliku da osveti i
gospodaricu i sebe neprestano spominjući Athelstaneov pad na borilištu,
zgodu nadasve mrsku Cedricovu uhu. Tako je ovom upornom Sasu
putovanje toga dana bilo ispunjeno raznim neugodnostima i nevoljama; u
sebi je u više navrata prokleo turnir i onoga tko ga je upriličio, kao i vlastitu
glupost koja ga je uopće navela da na nj ode.
Na Athelstaneov znak putnici se u podne zaustaviše u šumi kraj nekog
izvora, kako bi odmorili konje i pojeli nešto hrane kojom je gostoljubivi
glavar natovario tegleću mazgu. Obrok je potrajao prilično dugo; zbog tih
prekida mogli su se nadati da će stići do Rotherwooda samo ako budu
putovali cijelu noć, a ta ih je spoznaja nagnala da produže bržim korakom no
što su dotad putovali.

19. Poglavlje

PoYorka ljudi što pod oružjem

Sad neku gospu prate (to sam čuo
Iz nepovezanih im riječi,
Kad se kradom prišuljah njima),
Nadomak su i namjeravaju,
U dvoru prenoćiti.
Orra, tragedija

Putnici su sada stigli do ruba šumovita predjela i namjeravali se uputiti

u njegove dubine što su se u to doba smatrale opasnima zbog brojnih
odmetnika koje su ugnjetavanje i siromaštvo doveli do očaja, pa su boravili
u šumama u velikim skupinama kako bi lakše izlazili nakraj sa slabom
policijskom službom onog vremena. Unatoč kasnome satu, Cedric i
Athelstane nisu strahovali od tih skitnica, jer ih je pratilo deset slugu, ne
računajući Wambu i Gurtha, koji i ne bi mogli biti od pomoći, jer je jedan od
njih bio luda a drugi zarobljenik. Valja napomenuti da su Cedric i
Athelstane, putujući tako kasno kroz šumu, računali i na svoje sasko po-
drijetlo i položaj, kao i na hrabrost. Odmetnici, što ih je oporost šumskih
zakona svela i prisilila da tako lutalački i očajno žive, bijahu uglavnom
seljaci i slobodnjaci saske krvi, pa se vjerovalo da će poštovati živote i
imovinu svojih zemljaka.
Dok su tako putovali, iznenade ih uzastopni krici za pomoć; a kad su
dojahali do mjesta odakle su krici dolazili, začudili su se ugledavši na zemlji
konjsku nosiljku, kraj koje je sjedjela mlada žena odjevena u raskošno
židovsko ruho, dok je neki starac, kojega je žuta kapa potvrñivala njegovu
pripadnost istom narodu, šetao gore-dolje u najdubljem očaju lomeći ruke,
kao da ga je snašla neka strašna nesreća.
 Na Athelstanova i Cedricova pitanja, stari Židov isprve nije odgovarao,
već je samo preklinjao da ga zaštite svi patrijarsi Starog zavjeta redom protiv
sinova Jišmaelovih, zazivajući ih da doñu i posjeku ih oštricom svoga mača.
Kad se počeo oporavljati od strašna udarca, Isaac iz Yorka (jer to bijaše naš
stari prijatelj) napokon uzmogne ispripovjediti kako je unajmio šest tjelohra-
nitelja u Ashbyu, kao i mazge za nošenje nosiljke s bolesnim prijateljem. Ta
je družina obećala da će ga otpratiti do Doncastera. Dovde su sretno
doputovali; no kad im je neki drvosječa rekao da ih u šumi u zasjedi čeka
moćna skupina razbojnika, Isaacovi su plaćenici odmaglili i uz to im još
odvezli konje i mazge, ostavivši Židova i njegovu kćer u nemogućnosti da se
brane ili pobjegnu, a razbojnici će zasigurno svakoga časa stići da ih
opljačkaju a možda i ubiju.
– Biste li dopustili, vaša milosti – primetne Isaac glasom duboke
smjernosti – da ubogi Židovi putuju pod vašom zaštitom. Kunem vam se
pločama našeg zakona da nijedno dobročinstvo ikad iskazano Izraelovu
djetetu, još od doba sužanjstva, nije bilo nadoknañeno većom zahvalnošću.
– Židovsko pseto – Athelstane će koji je naročito pamtio svakojake
sitnice, a posebice one uvredljive – ne sjećaš se kako si nam prkosio na
galeriji kraj borilišta? Bori se ili bježi, ili se pak pridruži razbojnicima, ali od
nas ne traži pomoći ni društva; jer, ako pljačkaju samo takve poput tebe koji
pljačkaš cijeli svijet, smatrat ću ih nadasve poštenim ljudima.
Cedric nije odobrio strogi prijedlog svoga druga:
– Bolje ćemo postupiti – reče – ako im ostavimo dva naša pratioca i dva
konja da ih vrate u najbliže selo. Zbog toga nećemo biti mnogo slabiji a uz
vaš junački mač, plemeniti Athelstane, i uz pomoć preostale pratnje, lako
ćemo se ogledati s tih dvadesetak odmetnika.
Iako uzbuñena zbog spominjanja opasnih razbojnika u takvoj blizini,
Rowena odlučno podrži prijedlog svoga skrbnika. Rebeka tad iznenada
napusti svoj smjerni položaj, probi se kroz pratnju do konja saske gospe,
kleče, i prema istočnjačkom običaju obraćanja višim osobama, poljubi skut
Rowenina ogrtača. Potom stane, zabaci veo i zamoli je u ime velikoga Boga
kojega obje štuju i radi zakona objavljenih na Sinajskoj gori, u koje obje
vjeruju, da im se smiluje i dopusti im da putuju pod njihovim okriljem.
– Tu milost ne tražim za sebe – Rebeka će – niti za ovoga starca. Znam
da kršćani ne smatraju velikim grijehom kada se muči i pljačka naš narod, a
možda je to i zasluga; i kakva je razlika ako se to čini u gradu, u pustinji ili
na polju? Ali u ime nekoga tko je drag mnogim ljudima, a drag je i vama,
zaklinjem vas da dopustite da se bolesnika ponese s pomnjom i nježnošću
pod vašom zaštitom. Jer, dogodi li se zlo, vjerujte da ćete do posljednjeg sata
svog života žaliti što ste uskratili ovo što od vas tražim.
Uzvišen i svečani izgled Rebeke dok je izgovarala ovu molbu,
dvostruko se dojmio lijepe Saskinje.
– Čovjek je star i slab – obrati se svome skrbniku – djevojka je mlada i
lijepa, a prijatelj im je bolestan i u životnoj opasnosti; iako su Židovi, mi ih,
kao kršćani, ne možemo ostaviti u nevolji. Neka im se oslobode dvije
mazge, a prtljaga natovari iza leña dva pratioca. Mazge mogu nositi nosiljku,
a za starca i njegovu kćer imamao pomoćne konje.
Cedric je spremno prihvatio njezin prijedlog, a Athelstane je tek dodao
jedan uvjet:
– Neka stanu na začelju poYorke, gdje će im se Wamba naći na usluzi
da ih zaštiti svojim štitom od sušene veprovine.
– Taj sam štit ostavio na borilištu – odgovori luda – kakva je sudbina
zadesila i valjanijeg viteza od mene.
Athelstanea obli tamna rumen, jer je upravo njega zadesila takva
sudbina u natjecanju drugoga dana; a Rowena je zbog toga bila zadovoljna,
te u želji da popravi okrutnu šalu svoga bezosjećajnog obožavaoca, zamoli
Rebeku da jaše pored nje.
– To ne bi bilo primjereno – uzvrati Rebeka u svojoj uznositoj
smjernosti – moje društvo možda ne bi služilo na čast mojoj zaštitnici.
Za to vrijeme na brzinu je zamijenjena prtljaga, jer je i sama pomisao
na riječ "razbojnici" svakog poticala na žurbu, a blizi sumrak još je dodavao
težine toj riječi. U nastaloj gužvi Gurth je skinut s konja, a za to je vrijeme
uspio nagovoriti Wambu da mu otpusti uže kojim su mu bile svezane ruke.
Luda ga je nakon toga, vjerojatno hotimice, tako ovlaš svezala da se Gurth
lako oslobodio iz sužanjstva; umalo zatim, pobjegao je u šumu i oslobodio
se poYorke.
U popriličnu metežu koji je nastao, tek nakon nekog vremena bi
primijećeno da je Gurth nestao; jer ostatak puta trebao je prijeći jašući iza
jednog sluge, a svatko je mislio da na njega pazi netko drugi; no kad se stalo
šaputati da je Gurth zapravo pobjegao, već bijahu toliko obuzeti mogućim
napadom odmetnika, te više nitko nije posvećivao pažnju tom slučaju.
Staza kojom je družina putovala sada je postajala tako uska te su
najviše dva jahača mogla jahati naporedo, a stala se i spuštati u dolinu koju
je presijecao potok urušenih obala, močvarnih i obraslih niskim vrbama.
Jašući na čelu poYorke, Cedric i Athelstane pribojavali su se napada u tom
usjeku; ali, kako nisu imali odviše ratničkog iskustva, to su smatrali da je
najbolji način sklanjanja od opasnosti da požure što brže kroz taj tjesnac.
Napredujući stoga bez osobita reda, upravo im je dio pratnje prešao potok,
kad se na njih obrušiše napadači, istodobno sprijeda, sboka i sleña, sa
žestinom s kojom se oni, onako zbrkani, nisu mogli nikako nositi. Povici
"Bijeli zmaj! Bijeli zmaj! Sveti Juraj za sretnu Englesku!", što bijaše ratni
poklič napadača prerušenih u saske odmetnike, čuli su se sa svih strana, a
neprijatelji su nasrtali tako brzo i toliko ih uspješno napadali te se činilo da
ih je sve više.
– Oba saska predvodnika padoše istodobno u zarobljeništvo, svaki u
okolnostima svojstvenim svome značaju. Čim se neprijatelj ukazao, Cedric
ga je pogodio preostalim kopljem i to sa sretnijim ishodom no što je bio
slučaj s Fangsom, jer je prikovao čovjeka za hrast što se našao iza njega.
Nakon tog uspjeha, Cedric podbode konja protiv drugoga, istodobno
trgnuvsi mač i uzmahnuvši toliko gnjevno da se oružje zabilo u debelu granu
iznad njegove glave, razoružavši se tako žestinom vlastita udarca. Potom su
ga odmah zarobili, jer dva-tri razbojnika navališe na njega i zbaciše ga s
konja. Athelstanea je zadesila ista sudbina, jer su mu razbojnici dograbili
uzde i silom ga zbacili s konja, prije no što je mogao trgnuti oružje i bilo što
poduzeti da bi se branio. Pratnja, opterećena prtljagom, iznenañena i
ustrašena sudbinom svojih gospodara, bijaše lak plijen za napadače; gospu
Rowenu, u sredini poYorke, zajedno sa Židovom i njegovom kćeri na
začelju, zadesilo je isto zlo.
Od cijele grupe oslobodio se tek Wamba, koji je tom prilikom ispao
hrabriji od onih koji su smatrali da imaju više pameti. Domogao se mača
jednoga od slugu, dok ga je ovaj nastojao sporo i neodlučno izvući, te je
zavitlao njime poput lava, odbivši nekoliko najbližih napadača, hrabro i
nažalost bezuspješno nastojeći pomoći svome gospodaru. Uvidjevši da je
protivnik jači, luda najposlije skoči s konja, pojuri u grmlje i zahvaljujući
općoj pometnji, pobježe s mjesta zbivanja.
Ipak se valjana luda, čim se našla na sigurnome, dugo dvoumila
razmišljajući da li da se vrati i podijeli sudbinu s gospodarem kojeg je
iskreno volio.
– Čuo sam mnoge kako govore o svetosti slobode – reče sam sebi – ali
bih rad da mi neki mudrac kaže što da činim sa slobodom koju sad uživam.
Dok je glasno izgovarao te riječi, začu kako ga negdje izbliza zove tih i
oprezan glas:
– Wamba!
U isti tren iskoči pas te on prepozna Fangsa koji mu se stade umiljavati.
– Gurth – Wamba će jednako oprezno, a svinjar se odmah pojavi pred
njim.
– Što se zbiva? – žurno će. – Kakvi su to krici i zveket mačeva?
– Ono što je danas uobičajeno – Wamba će. – Svi su zarobljeni.
– Tko je zarobljen? – nestrpljiyo će Gurth.
– Moj gospodar, moja gospa, Athelstane, Hundebert, Oswald.
– Za ime Božje! – reče Gurth. – Kako su zarobljeni i tko ih je zarobio?
– Naš je gospodar bio odveć spreman da se bori – reče lakrdijaš – a
Athelstane pak nije bio dovoljno spreman; ostali bijahu posve nespremni.
Zarobili su ih oni u zelenim dolamama i crnim vizirima. Leže na travi poput
divljih jabuka koje treseš svojim svinjama. I smijao bih se tome – čestita će
luda – kad bih mogao od plača.
I on zasuzi nehinjenom žalosti. Gurthovo lice živnu.
– Wamba – reče – u tebe je oružje, a srce ti je vazda bilo jače od
pameti; samo smo dvojica, ali nenadani napad odlučnih ljudi može mnogo
postići. Slijedi me!
– Kamo? I zbog čega? – reče luda.
– Da spasimo Cedrica.
– Ali upravo si mu otkazao službu – reče Wamba.
– To je bilo još dok je imao sreće – reče Gurth. – Slijedi me!
Dok se luda spremala da ga posluša, iznenada se pojavi treća osoba i
zapovijedi im da stanu. Po odjeći i oružju Wamba bi bio pomislio da je to
jedan od razbojnika koji su mu upravo napali gospodara. Ali, kako nije imao
nikakve obrazine a nosio je i sjajni remen s raskošnim lovačkim rogom što je
visio o njemu, te nastupao mirno i zapovjedno, unatoč sumraku, Wamba
prepoznade Locksleya, slobodnjaka koji je pod onako nepovoljnim uvjetima
pobijedio u natjecanju strijelaca.
– Šta znači sve to? – reče on. – Tko to pljačka, ucjenjuje i zarobljava
ljude u ovim šumama?
– Pogledaj im dolame izbliza – Wamba će – i pogledaj pripadaju li
tvojoj djeci ili ne; jer nalik su na tvoje ruho poput dva zrna zelenoga graška.
– Odmah ću to provjeriti – uzvrati Locksley. – A vi se ni po cijenu
života ne mičite dok se ne vratim. Poslušate li me, bit će bolje za vas i vaše
gospodare. No, čekaj, moram biti što sličniji tim ljudima.
Nakon tih riječi, skide remen s rogom i izvuče pero iz kape, i sve
predade Wambi; zatim izvadi obrazinu iz torbe ponovno im zapovijedi da
ostanu gdje jesu, i poñe u izviñanje.
– Hoćemo li ostati tu, Gurthe? – reče Wamba. – Ili da pobjegnemo?
Prema sudu moje lude glave, u nj je previše te lupeške opreme da bi bio
pošten čovjek.
– Bio on i crni ñavao – Gurth će – neće nam biti gore ako pričekamo
dok se ne vrati. Jer, ako pripada toj družini, već ih je sigurno obavijestio, pa
nema koristi ni da se borimo ni da bježimo. Osim toga, nedavno sam se
uvjerio da lutalice nisu najgori ljudi na svijetu s kojima možeš doći u dodir.
Slobodnjak se vratio nakon nekoliko minuta.
– Prijatelju Gurth – reče on – umiješao sam se meñu one ljude i doznao
kome pripadaju, te kamo su pošli. Uvjeren sam da neće primijeniti sile
prema zarobljenicima. Stoga bi bila prava ludost da ih sada napadnu tri
čovjeka; jer oni su vješti ratnici i postavili su straže koje će ih upozoriti čim
se netko približi. Ali doskora ću skupiti dovoljno ljudi da ih napadnem,
unatoč njihovim mjerama opreza. Vi ste sluge i rekao bih, vjerne sluge
Cedrica Saskoga, zastupnika engleskih prava. Naći će se engleskih ruku da
mu pomognu u ovoj nevolji. Stoga poñite sa mnom da pronañem
pomoćnike.
Potom se žurno uputi šumom, a za njim pohitaše luda i svinjar.
Wambina narav nije trpjela duga puta u tišini.
– Ja mislim – on će, gledajući remen i rog koje je još nosio – da sam
vidio hitac strijele koji je odnio ovu krasnu nagradu, i to iza posljednjeg
Božića.
– A ja bih se zakleo – reče Gurth – da sam čuo glas čestita slobodnjaka
koji je odnio pobjedu u dnevnom i noćnom okršaju a da otad mjesec nije ni
tri dana stariji.
– Valjani prijatelji – odgovori slobodnjak – sada nije važno tko sam i
što sam; ako vam oslobodim gospodara, imat ćete razloga da vjerujete kako
sam vam najbolji prijatelj što ste ga igda imali. A da li sam poznat pod ovim
ili onim imenom, te mogu li nategnuti luk kao neki kravar ili bolje od njega,
i je li mi draže hodati po suncu ili mjesečini, pitanja su koja se vas ne tiču pa
ih prema tome ostavite.
– Glave su nam u lavljim raljama – prošapta Wamba Gurthu – iznesimo
ih kako umijemo.
– Psst! Šuti! – reče Gurth. – Nemoj ga uvrijediti svojim ludorijama i
uvjeren sam da će sve biti u redu.

20. Poglavlje

Kad noć je duga, jesenska,

A šumska staza puna mraka,
Umilno se uhu hodočasnika,
Prikrada himna pustinjaka.

Nabožnost glazbe zvuk preuzela,

A glazba zajmila Pobo`nosti krila;
I poput ptica što sunce slave,
Zapjevahu do u visine plave.
Pustinjak s izvora sv. Klementa

Nakon tri sata dobra hoda, Cedricove sluge sa svojim tajanstvenim

vodičem, stigoše do male čistine u šumi, gdje je na sredini rastao golem
hrast, pružajući na sve strane svoje čvornate grane. Pod drvetom je ležalo
četiri-pet slobodnjaka na zemlji, a jedan je kao stražar, hodao gore-dolje u
sjeni koju je stvarala mjesečina.
Kad je čuo korake, stražar odmah dade znak za uzbunu, a spavači naglo
skočiše i napeše lukove. Šest napetih strijela na tetivama bilo je upereno
prema strani s koje su se približavali putnici, kad strijelci prepoznaše njihova
vodiča i pozdraviše ga s mnogo poštovanja i odanosti, smjesta odagnavši
strahovanje od neljubazna dočeka.
– Gdje je mlinar? – glasilo je prvo pitanje.
 – Na putu prema Rotherhamu,
– S koliko ljudi? – upita voña, jer se činilo da on ima taj položaj.
– Sa šestoricom i s nadom u dobar plijen, ako bude po volji svetom
Nikoli.
– Pobožno rečeno – nastavi Locksley, – A gdje je Allan-a-Dale?
– Pošao je do prolaza Watling da pripazi na glavara iz Jorvaulxa.
– To ste se dobro sjetili – uzvrati voda. – A gdje je fratar?
– U svojoj ćeliji.
– Idem tamo – reče Lockslev. – Rasturite se i potražite drugove.
Skupite što više ljudi, jer smo na tragu divljači koju je teško loviti, a i branit
će se. Vratite se ovamo u zoru. Hej, stanite – dodade – zaboravio sam
najvažnije. Dvojica neka brzo krenu prema Torquilstoneu, dvorcu Front-de-
Boeufa. Skupina momaka prerušenih u našu odjeću, vodi onamo nekoliko
zarobljenika. Pripazite dobro na njih, jer ako i stignu do dvorca prije nego
što mi skupimo snage, pitanje je naše časti da ih kaznimo, pa ćemo naći i
načina da to učinimo. Dobro ih držite na oku, a najhitriji meñu vama neka
krene i donese vijest o slobodnjacima u onom kraju.
Obećavši da će u svemu poslušati voñu, oni se žurno raziñoše da obave
sve te različite zadatke. Njihov voña pak i njegova dva pratioca, koji su ga
sada gledali s krajnjim štovanjem ali i u priličnom strahu, nastaviše put
prema kapeli u Copmanhurstu.
Kad su stigli do čistine obasjane mjesečinom i našli se pred štovanja
dostojnom, iako ruševnom kapelom i priprostim pustinjakovim stanom,
sasvim primjerenim asketskoj pobožnosti, Wamba šapnu Gurthu:
– Ako je ovo boravište nekog lupeža, tad je istinita stara poslovica koja
kaže: "Što bliže crkvi to dalje od Boga". I tako mi pijetlove krijeste – dodade
– rekao bih da je upravo tako. Čuj samo taj crni Sanctus53 što ga pjevaju u
kolibi.

Zaista, isposnik i njegov gost pjevali su koliko ih grlo nosi staru vinsku
pjesmu, koje je pripjev glasio:

Hej, dodaj mi crni pehar taj,

Druže moj, druže moj!
Hej, dodaj mi crni pehar taj!
O, Jenkine, lupeža po piću poznam znaj,
Hej, dodaj mi pehar taj!

– Gle, to i nije loše otpjevano – reče Wamba, koji je i sam malko

zapjevao, da pomogne zboru. – Ali, za ime sveca, tko bi se nadao tako
veseloj pjesmi iz ćelije jednog pustinjaka u ponoć!
– Djevice mi, ja sam se tome nadao – Gurth će – jer je veseli redovnik
iz Copmanhursta čovjek na glasu i zna se da ubije pola divljači koja se
ukrade u ovom kraju. Pripovijeda se da se lugar požalio njegovim sta-
rješinama i da će ostati bez halje i tonzure ne bude li se bolje ponašao.
Dok su oni tako govorili, Locksleyevo glasno i uzastopno lupanje
najposlije uznemiri isposnika i njegova gosta.
– Tako mi krunice – pustinjak će, naglo zastavši usred visoke note –
stižu još neki kasni gosti. Zbog halje koju nosim na sebi ne bih želio da nas
zateknu u tako veseloj vježbi. Svatko ima neprijatelje, gospodine Lijeni
viteže; a dovoljno je zlobnika koji bi ovu gostoljubivu okrepu kojom te,
umorni putniče, nudim tokom ova tri kratka sata, nazvali pukim
pijančevanjem i bančenjem, a ti poroci nisu primjereni ni mojem pozivu niti
značaju.
– Podli klevetnici – uzvrati vitez. – Volio bih da mi dopadnu šaka. No
istina je, sveti redovniče, da svatko ima svoga neprijatelja; a s nekima u ovoj
zemlji radije bih razgovarao kroz rešetke svoga šljema nego otkrivena lica.
– Onda nabij svoj željezni lonac na glavu, prijatelju Lijenčino, najbrže
što ti stanje dopušta – reče pustinjak – dok ja sakrijem ove kositrene vrčeve
čiji mi blagi sadržaj čudno struji u tintari. A da se priguši zveka dok ih
sklanjam, jer, vjere mi, pomalo sam nesiguran na nogama, prati me u pjesmi
koju ću zapjevati. Riječi nisu važne, jedva ih i ja znam.
Nakon tih riječi, uze gromoglasno pjevati De profundis clamavi54, i pod
tom zaštitom pospremi pribor kojim su se gostili. Vitez je pak, smijući se od
srca i za to vrijeme navlačeći oklop, pomagao svom domaćinu pjevajući
koliko mu je to smijeh dopuštao.

– Kakve to vražje jutarnjice pjevate u ovo doba? – začu se glas izvana.

– Neka vam nebesa oproste, gospodine putniče! – reče pustinjak, koji
uslijed vlastite galame, a možda i noćnih zdravica, nije prepoznao glas koji
mu je bio prilično poznat. – Nastavite svojim putem, za ime Boga i svetog
Dunstana, i ne ometajte u pobožnosti mene i moga svetoga brata.
– Ludi pope – glas će izvana – otvori Locksleyu!
– Nema opasnosti, sve je u redu – pustinjak će svom drugaru.
– Ali tko je on? – reče Crni Vitez. – Vrlo mi je važno da to znam.
– Tko je on? – uzvrati pustinjak. – Kažem vam da je prijatelj.
– Ali kakav prijatelj? – upita vitez. – Možda je tvoj prijatelj, ali ne mora
biti i moj.
– Kakav prijatelj! – odgovori pustinjak – E, to je pitanje lakše postaviti
nego na nj odgovoriti. Kakav prijatelj! Pa, kad bolje promislim, to je onaj
čestiti lugar o kojemu sam vam govorio.
– Da čestit je lugar, kao što ste vi pobožni pustinjak – uzvrati vitez – u
to ne sumnjam. Ali otvorite mu vrata prije nego što ih izbaci iz ležišta.
Psi koji su strašno lajali kad je počela buka, vjerojatno su sad
prepoznali glas onoga pred kolibom; jer su posve promijenili ponašanje i sad
su cvilili i grebli po vratima, kao da mole da ga se pusti unutra. Pustinjak
brzo skide zasun sa vrata i propusti Locksleya i njegova dva pratioca.
– Pa, pustinjače – slobodnjak će, čim je ugledao viteza – tko ti je ovaj
vrli drugar?
– Jedan pripadnik našega reda – fratar će klimajući glavom. – Cijelu
smo se noć molili.
– On je redovnik borbene crkve, rekao bih – odgovori Locksley – a ima
ih još uokolo. Kažem ti, fratre, okani se svoje krunice i prihvati toljage;
trebat će nam svaki naš veseli drug, bio redovnik ili laik. Ali – nastavi,
odvodeći ga malo ustranu – jesi li poludio?
Primaš viteza kojega ne poznaješ? Jesi li zaboravio naša pravila?
– Da ga ne poznajem! – drsko će fratar. – Znam ga kao što prosjak zna
svoju zdjelu.
– Pa kako mu je onda ime? – upita Lockslev.
– Ime mu je – reče pustinjak – ime mu je sir Anthony Scrablestone.
Kao da bih ja pio s čovjekom kojemu ne znam ni ime!
– Popio si više no što treba, fratre – reče šumar – a bojim se da si i
izbrbljao više nego treba.
– Čestiti slobodnjače – vitez će pomaknuvši se – ne ljutite se na moga
veselog domaćina. Naprosto mi je iskazao gostoljublje na koje bih ga i tako
prisilio da mi ga je uskratio.
– Vi da me prisilite – fratar će. – Da vidite samo kad ovu sivu halju
zamijenim za zelenu dolamu, pa ako vam od moje toljage ne odzvoni u
glavi, ne bio ja ni pravi redovnik ni čestiti šumar.
Dok je to govorio, skinu halju i pojavi se u tijesnu prsluku od crnoga
grubog platna i u gaćama, a zatim žurno navuče zelenu dolamu i hlače iste
boje.
– Molim te, priveži mi uzice – reče on Wambi – i dobit ćeš čašu vina za
svoj trud.
– Hvala na vinu – reče Wamba – ali misliš li da je ispravno ako ti
pomognem da ruho svetog pustinjaka zamijeniš za ono grešnog šumara?
– Ne boj se ničega – reče pustinjak. – Grijehe svoga zelenog ogrtača
ispovijedit ću u svojoj fratarskoj halji, i sve će opet biti u redu.
– Amen! – luda će na to. – Pokajniku u finu crnu suknu odgovara
ispovjednik u kostrijeti, pa tvoj ogrtač može za tili čas odriješiti od grijeha
moj šareni prsluk.
Dok je to govorio, Wamba je pomogao fratru da sveže brojne uzice,
kako su se tada nazivale vrpce kojima su se hlače vezivale za prsluk.
Dok su se oni time bavili, Locksley povede viteza malko ustranu i
ovako mu se obrati:
– Priznajte, gospodine viteže, da ste vi onaj neznanac koji je drugoga
dana natjecanja na turniru kod Ashbya osigurao pobjedu Engleza protiv
stranaca?
– Pa što ako ste pogodili, čestiti slobodnjače? – uzvrati vitez.
 – U tom vas slučaju smatram prijateljem slabije strane – odgovori
slobodnjak.
– To je dužnost svakoga pravog viteza – uzvrati Crni pobjednik. – A ne
bi mi bilo drago kad bi se s bilo kojeg razloga o meni drugačije mislilo.
– Ali, da bi se ostvarila moja nakana – reče slobodnjak – trebali biste
biti jednako dobar Englez kao što ste dobar vitez. Ono o čemu ću vam
govoriti, doduše, dužnost je svakog poštena čovjeka, ali se posebice odnosi
na onoga tko se rodio kao pravi sin Engleske.
– Teško da biste se mogli nekome obratiti – odvrati vitez – kome su
Engleska i život svakog Engleza draži nego meni.
– Radije bih u to povjerovao – slobodnjak će – jer ovoj zemlji nigda
nije bila potrebnija podrška onih koji je vole. Poslušajte, govorit ću vam o
pothvatu u kojem, ako ste doista to za što se odajete, možete časno
sudjelovati. Grupa lupeža, prerušenih u ljude bolje od sebe, zarobila je
jednoga engleskog plemića po imenu Cedric Saski, zajedno s njegovom
štićenicom i prijateljem Athelstaneom od Coningsburgha, i odvela ih u
dvorac Torquilstone koji se nalazi u ovoj šumi. Obraćam vam se kao dobru
vitezu i Englezu, hoćete li nam pomoći da ih spasimo?
– Na to me obavezuje moj zavjet – uzvrati vitez. – Ali rado bih znao
tko ste vi koji tražite moju pomoć u njihovu korist
– Ja sam bezimen čovjek – šumar će – ali sam prijatelj svoje zemlje i
njezinih prijatelja. Zasad se morate s time zadovoljiti, osobito kad i sami
želite ostati nepoznati. Meñutim, vjerujte, kad dadem riječ jednako je
postojana, kao da nosim zlatne ostruge.
– Rado u to vjerujem – reče vitez. – Naviknut sam da ljudima čitam s
lica, a vaše odaje poštenje i odlučnost. Stoga vas više ništa neću pitati, već
ću pomoći da se oslobodi te nedužne zarobljenike. A nakon toga, uvjeren
sam, rastat ćemo se kao bolji znanci, uz obostrano zadovoljstvo.
– Tako – Wamba će Gurthu, kad je fratar već bio potpuno opremljen,
pa se luda primaknula drugom kraju kolibe i čula kraj razgovora. – Dobili
smo novog saveznika. Nadam se da je viteževa hrabrost boljega kova no što
je pustinjakova vjera ili slobodnjakovo poštenje; jer ovaj Locksley izgleda
kao roñeni lovokradica, a pop kao raskalašeni licemjer.
– Umiri se, Wamba – reče Gurth. – Možda je točno što kažeš; ali kad bi
se i rogati ñavao pojavio i ponudio mi pomoć da oslobodimo Cedrica i gospu
Rowenu, ne bi me vjera navela da odbijem njegovu ponudu duha i da mu
kažem da odstupi.
Sad je fratar bio odjeven kao slobodnjak, s mačem i malim štitom,
lukom i tobolcem, te s jakim kopljem na ramenu. On napusti ćeliju na čelu
družine, brižno zaključa vrata i sakri ključ ispod praga.
– Jesi li u stanju da se valjano prihvatiš posla, fratre – reče Locksley –
ili ti još vrč treska po glavi?
– Treba mi tek gutljaj s izvora svetog Dunstana – odgovori svećenik. –
U glavi mi doduše šumi i noge mi nisu najsigurnije, ali vidjet ćeš kako će mi
jedno i drugo začas proći.
Na te riječi on pristupi kamenici u koju je padao mlaz s izvora i stvarao
mjehuriće što su plesali na mjesečini, te potegnu gutljaj dugačak kao da je
naumio sasušiti vrelo.
– Kad si posljednji put popio toliko vode, sveti redovniče iz
Copmanhursta? – Crni će vitez.
– Kad mi je vinska mješina procurila pa je tekućina iscurila na krivo
mjesto – odgovori fratar. – Tada mi je jedino preostalo da pijem s izvora
svoga zaštitnika.
Potom zaroni ruke i glavu u vodu te spere sve tragove noćne pijanke.
Tako osvježen i otriježnjen, veseli svećenik zavrtje s tri prsta teško
koplje ponad glave kao da se poigrava trskom, te istodobno kliknu:
– Gdje su ti gnjusni otmičari koji odvode djevojke protiv njihove volje?
Neka me ñavao uhvati u letu ako se nisam kadar nositi s njih
dvanaestoricom.
– Zar ti psuješ, sveti redovniče? – Crni će vitez.
– Ne zovi me redovnikom – odgovori prerušeni svećenik. – Tako mi
svetog Jurja i njegova zmaja, moja se tonzura uzima u obzir samo kad je na
meni i halja. Kad odjenem zelenu dolamu, pijem, psujem i snubim djevojke
kao pravi gorštak iz West Ridinga.
– Priberi se, veseli pope, i šuti – reče Locksley. – Bučniji si od cijelog
samostana uoči blagdana, kad otac opat poñe na počinak. Uozbiljite se i vi,
ljudi, dosta brbljanja. Idemo, kažem vam; moramo prikupiti sve naše snage,
a bit će ih premalo budemo li trebali napasti dvorac Reginalda Front-de-
Boeufa.
– Što – reče Crni vitez. – Zar je Front-de-Boeuf zarobio vjerne kraljeve
podanike na kraljevoj cesti? Zar je postao lopov i tlačitelj?
– Tlačitelj je oduvijek bio – reče Locksley.
– A koliko je do lupeštva – reče svećenik – sumnjam da je ikad bio
makar upola pošten koliko je mnogi lupež kojega sam sreo.
– Kreni pope i ušuti – slobodnjak će. – Vodi nas radije na mjesto
sastanka, no da govoriš o stvarima o kojima treba šutjeti, kako zbog
pristojnosti tako i zbog opreza.

21. Poglavlje

Jao, koliko je sati i godina prošlo,

 Otkad za ovim stolom sjedjeli su ljudi,
I luč mu, il' svijeća blistale na površini!
Još kao da čujem šum davno prošloga doba
Što žubori ponad nas u golemoj praznini
Svodova mračnih, poput zaostalih glasova
Onih što davno počivaju u grobu.
Orra, tragedija

Dok su se vršile ove pripreme za pomoć Cedricu i njegovim

suputnicima, naoružani ljudi koji su ih zarobili požurivali su ih prema
sigurnome mjestu gdje su ih namjeravali zatočiti. Ali se mrak brzo spustio, a
otimači, čini se, nisu najbolje poznavali šumske putove. Nekoliko su se puta
nadulje zaustavljali, a jedanput ili dvaput se vraćali da bi zadržali željeni
pravac. Već je ponad njih bila granula ljetna zora prije no što su bili sigurni
da su na pravu putu. Sa svjetlom se vratilo pouzdanje, i poYorka konjanika
sada je žurno grabila naprijed. Dotle se ovakav razgovor vodio izmeñu dvo-
jice lupeških predvodnika:
– Vrijeme je da nas napustiš, sir Maurice – templar će De Bracyu –
kako bi pripremio drugi dio svoje predstave. Sada je na tebi, kao što znaš, da
odglumiš viteza osloboditelja.
– Predomislio sam se – reče De Bracy. – Neću te napuštati dok plijen
ne bude na sigurnu u dvorcu Front-de-Boeufa. Tada ću se pojaviti pred
gospom Rowenom i uvjeren sam da će razumjeti kako me je žestina moje
strasti nagnala na nasilje.
– A što te nagnalo da promijeniš svoj plan, De Bracy – vitez će templar.
– To se tebe ne tiče – odgovori njegov drug.
– Ipak se nadam, gospodine viteže – reče templar – da taj naum nisi
promijenio stoga što sumnjaš u moju čast, na što te pokušao navesti Fitzurse.
– Moje su misli samo moje – uzvrati De Bracy. – Kaže se da se ñavao
smije kad jedan lupež krade drugome; a dobro je znano i da riga vatru i
sumpor; teško da bi spriječio jednog templara da ne učini ono što je naumio.
– Ili pak predvodnika plaćeničke čete – uzvrati templar – da ne strahuje
kako će mu prijatelj i drug nanijeti zlo koje sam čini cijelome svijetu,
– Nepotrebne su i opasne takve optužbe – odgovori De Bracy. – Dosta
je reći da mi je znan moral templarskoga reda i stoga ti neću pružiti priliku
da me prevariš, ugrabivši ovaj lijepi plijen za koji sam se izložio tolikim
opasnostima.
– Pih – odgovori templar – čega se imaš bojati? Poznati su ti zavjeti
našeg reda.
– Dobro su mi poznati – reče De Bracy. – Ali znam i kako se poštuju.
No, gospodine templaru, viteški se zakoni slobodno tumače u Palestini, a
ovaj slučaj nipošto ne namjeravam povjeriti tvojoj savjesti.
– E, pa, onda, čuj istinu – reče templar. – Nije mi stalo do tvoje
plavooke ljepotice. U grupi ima jedna koja mi mnogo više znači.
– Što? Zar bi se spustio do njene pratilje? – reče De Bracy.
– Ne, gospodine viteže – templar će ponosno – do pratilje se ne bih
spustio. Meñu zarobljenicima postoji plijen jednako ljubak kao i tvoj.
– Tako mi službe Božje, ti misliš na lijepu Židovku! – reče De Bracy.
– Pa ako mislim – reče Bois-Guilbert – tko će mi je osporiti?
– Koliko ja znam, nitko – reče De Bracy – osim ako ti zavjet čistoće ili
pak savjest ne brane da se upustiš s jednom Židovkom.
– Koliko je do mog zavjeta – reče templar – Veliki hramovnik mi je
dao odrješenje. A koliko je do moje savjesti, čovjek koji je ubio tri stotine
Saracena ne mora brojiti svaki sitni grijeh poput seljančice na prvoj ispo-
vijedi uoči Velikog petka.
– Sam najbolje znaš svoja prava – reče De Bracy.
– Ipak, zakleo bih se da su ti misli više zaokupljene kesom starog
lihvara negoli crnim očima njegove kćeri.
– Mogu se diviti i jednome i drugome – uzvrati templar. – Osim toga,
stari je Židov samo polovica nagrade. Njegovu imovinu valja nam dijeliti s
Front-de-Boeufom, jer neće nam dati da se besplatno služimo njegovim
dvorcem. Moram dobiti i imati nešto što će samo meni pripasti nakon ovoga
našeg pothvata, pa sam bacio oko na ljupku Židovku da mi bude osobitom
nagradom. Hoćeš li se sada, kad znaš moje namjere, vratiti svome
prvobitnom planu? Kao što vidiš, nemaš se čega bojati s moje strane.
– Neću – reče De Bracy. – Ostat ću kraj svoga plijena. Istina je to što
govoriš, ali mi se ne sviñaju povlastice koje si zadobio odrješenjem Velikog
hramovnika i zasluge stečene ubojstvom tri stotine Saracena. Netko tko
raspolaže tolikim pravom na oprost grijeha, teško da bi se obazirao na sitne
prijestupe.
Za vrijeme tog razgovora, Cedric je nastojao navesti svoje čuvare da
mu kažu tko su i što smjeraju.
– Vi ste sigurno Englezi – rekao je – a opet, svetih mi nebesa, napadate
svoje zemljake kao da ste Normani. Ako ste mi susjedi, onda ste mi i
prijatelji; jer nitko od mojih engleskih susjeda nema razloga da mi bude ne-
prijatelj. Kažem vam, slobodnjaci, zalagao sam se meñu vama čak i za one
koji su proglašeni odmetnicima; uvijek sam ih žalio zbog njihove bijede i
proklinjao tlačenja silovitih plemića. Što biste, dakle, htjeli od mene? Čemu
vam ovo nasilje? Postupate gore od divljih životinja; hoćete li ih šutnjom
oponašati?
Zalud je Cedric ispitivao svoje čuvare, jer imali su isuviše dobre
razloge za svoju šutnju da bi je prekinuli zbog njegova bijesa ili prosvjeda. I
dalje su ga vodili užurbano, krećući se velikom brzinom, sve dok se na kraju
jednog usjeka, izmeñu golemih stabala nije ukazao Torquilstone, ruševni i
drevni dvorac Reginalda Front-de-Boeufa. Bijaše to omanja tvrñava koja se
sastojala od širokoga i visokoga četvrtastog tornja, okružena nižim zgradama
koje su opasivale unutrašnje dvorište. Oko vanjskog zida bio je dubok jarak
koji se punio vodom iz obližnjeg potoka. Front-de-Boeuf je zbog svoje
svadljive ćudi često dolazio u sukobe sa svojim susjedima, pa je stoga
učvrstio svoj dvorac, sagradivši kule na vanjskom zidu, kako bi ga zaštitio sa
svih strana. Pristup u dvorac, po običaju onog vremena, vodio je kroz
vanjsku utvrdu koja je na svakom uglu imala tornjić.
Čim je Cedric ugledao sive, mahovinom obrasle vrške tornjeva Front-
de-Boeufova dvorca, gdje blistaju na jutarnjem suncu ponad okolne šume,
namah se domislio pravu uzroku svoje nevolje.
– Bio sam nepravedan prema lutalicama i odmetnicima po ovim
šumama – reče on – kad sam pretpostavio da ovakvi lupeži pripadaju
njihovim družinama; kao da sam zamijenio lisice iz ovog gustiša sa krvo-
ločnim francuskim vukovima. Recite, psi, cilja li vaš gospodar na moj život
ili na moj posjed? Je li pretjerano što dva Sasa, ja i plemeniti Athelstane,
posjedujemo imanja u zemlji koja je nekoć pripadala našem narodu. Tad nas
i ubijte i dovršite tako svoju tiraniju oduzimanjem naših života, kao što ste je
započeli lišavajući nas slobode. Ako Cedric Saski ne može spasiti Englesku,
spreman je za nju umrijeti. Poručite svome silovitom gospodaru da ga jedino
preklinjem da oslobodi gospu Rowenu u časti i sigurnosti. Ona je žena, nje
se ne mora plašiti; a s nama će izginuti svi koji se usuñuju boriti za njezino
pravo.
Cedricovi su pratioci jednako šutjeli nakon tih riječi kao i prije, a sada
su već bili pred kapijom dvorca. De Bracy triput zatrubi u rog, a strijelci i
kopljanici koji su se pojavili na zidinama kad su ih ugledali požuriše da
spuste viseći most i omoguće im ulaz. Nakon što su prisilili zarobljenike da
sjašu, čuvari su ih odveli u neku prostoriju gdje im je odmah ponuñeno jelo,
ali nitko osim Athelstanea nije pokazao sklonosti da ga se prihvati.
Meñutim, ni ispovjednikov potomak nije imao dovoljno vremana da se
osladi dobrom hranom koja im je ponuñena, jer čuvari obavijestiše njega i
Cedrica da će ih zatvoriti u posebnu prostoriju, odvojeno od gospe Rowene.
Otpor bijaše uzaludan; bili su prisiljeni da ih slijede u neku veliku prostoriju
koja se uzdizala na nezgrapnim saskim supovima i sličila na blagavaonice i
kanoničke kuće kakvih još ima u najstarijim dijelovima naših najstarijih
samostana.
Gospa je Rowena pak odvojena od svoje pratnje i odvedena obzirno,
doduše, ali bez osvrtanja na njezine želje, u neke daleke odaje. Ista
uznemirujuća počast iskazana je i Rebeki, unatoč preklinjanju njezina oca
koji je u krajnjoj nevolji ponudio čak i novac samo da joj se dopusti da
ostane s njim,
– Podli nevjerniče – pripomenu jedan od njegovih čuvara – kad budeš
vidio svoju jazbinu, nećeš poželjeti da je s tobom dijeli tvoja kći.
– Bez daljnjih rasprava, starog su Židova silom odvukli u smjeru
suprotnome od onoga kamo su odvedeni drugi zatvorenici. Nakon što su ih
sluge brižno pretražile i razoružale, zatvoriše ih u drugi dio dvorca; Roweni
su čak uskratili ugodnost što joj je moglo pružiti društvo svoje najbliže
pratilje Elgithe.
Prostorija u kojoj su zatočene saske voñe, jer na njih najprije obraćamo
pažnju, nekoć bijaše velika dvorana u dvorcu, a sad je služila kao svojevrsna
stražarnica. Sadašnju priprostiju namjenu dobila je stoga što je novi
gospodar, meñu ostalim promjenama koje su trebale poslužiti udobnosti,
sigurnosti i ljepoti toga barunskog boravišta, sagradio novu sjajnu dvoranu,
sa svodom poduprijetim vitkijim i otmjenijim stupovima, uz mnogo više
ukrasa kakve su Normani već bili uveli u arhitekturu.
Cedric je koračao prostorijom, bijesno premišljajući o prošlosti i
sadašnjosti, dok je bezvoljnost njegova druga, umjesto strpljivosti i
mudrosti, još pridodavala neugodnosti trenutka; a i to ga se potonje tako
malo primalo, te bi ga tek s vremena na vrijeme Cedricov uzbuñen I
strastveni govor naveo da odgovori.
– Da – rekao je Cedric – govoreći napol sebi, a napol objašnjavajući
Athelstaneu – upravo se u ovoj dvorani moj djed gostio s Torquilom
Wolfgangerom, kad je ovaj častio hrabrog i nesretnog Harolda, koji je tada
odlazio u pohod na Norvežane okupljene oko pobunjenika Tostija. U ovoj je
dvorani Harold pružio velikodušni odgovor izaslaniku svoga pobunjenog
brata. Često mi je otac gorljivo kazivao tu priču. Tostijev je izaslanik
primljen, dok je prostrana dvorana bila gotovo pretijesna za brojne plemiće,
saske predvodnike koji su ispijali vino, crveno poput krvi, oko svoga
vladara.
– Nadam se – reče Athelstane, ipak malko ganut tim dijelom
prijateljeve priče – da neće zboraviti da nam u podne pošalju malo vina i
jela. Jedva smo stigli predahnuti za vrijeme doručka, a i inače mi jelo ne
prija čim sjašem s konja, iako liječnici to preporučuju.
Cedric je nastavio dalje kazivanje ne obrativši pažnju na upadicu svog
prijatelja.
– Tostijev je izaslanik prolazio dvoranom – nastavi – ne osvrćući se na
namrgoñena lica oko sebe, dok se nije duboko poklonio pred prijestoljem
kralja Harolda.
"Kojim se uvjetima", rekao je, "može nadati tvoj brat Tosti, gospodaru
kralju, ako položi oružje i zamoli mir iz tvojih ruku?" ,
"Bratskoj ljubavi", kliknu velikodušni Harold, "i lijepoj grofoviji
Northumberland."
"Ali ako Tosti prihvati te uvjete", nastavi poslanik, "koje će zemlje biti
dodijeljene njegovu vjernom savezniku, Hardradi, kralju Norveške?"
"Sedam stopa engleskoga tla", otpovrne Harold gnjevnom žestinom,
"ili, kad kažu da je Hardrada div, možda mu možemo udijeliti i dvanaest
palaca više."
Dvorana odjeknu od odobravanja, a pehari i čaše napuniše se za
Norvežanina u želji da što prije dobije svoj dio engleske zemlje.
– I ja bih mu bio spreman nazdraviti od sveg srca – reče Athelstane –
jer mi se jezik zalijepio za nepce.
– Odbijeni je izaslanik – nastavi Cedric žarko kazivati svoju priču, iako
slušatelju nije bila zanimljiva – otišao da Tostiju i njegovu savezniku odnese
prijeteći odgovor uvrijeñena brata. Potom su daleke kule Yorka i krvave
vode Derwenta svjedočile o strašnu okršaju u kojemu su norveški kralj i
Tosti pokazali neustrašivo junaštvo, no obojica su poginula, zajedno s deset
tisuća najhrabrijih pristalica. Tko bi mislio da je istoga dana kad je dobivena
ova sjajna pobjeda, isti vjetar na kojem su vijorile pobjedničke saske zastave
nadimao i normanska jedra tjerajući ih prema kobnim obalama Sussexa?
Tko bi pomislio da će Harold, za svega nekoliko dana, imati upravo toliko
od svoga kraljevstva, koliko ga je u svom bijesu namijenio norveškom
osvajaču? Tko bi pomislio da ćete vi, plemeniti Athelstane, vi, potomak
Haroldove krvi, i da ću ja, kojemu djed bijaše moćnim braniteljem saske
krune, pasti u zarobljeništvo jednog podlog Normana, i to u dvorani gdje su
naši preci održali takvu veliku gozbu?
– Prilično žalosno – odgovori Athelstane – no nadam se da će zatražiti
umjerenu otkupninu. Kako god bilo, glañu nas ne namjeravaju umoriti; ali,
doduše već je podne a ništa ne obećava ručak. Pogledajte kroz prozor,
plemeniti Cedrice, i prosudite po sunčanim zrakama je li već podne.
– Možda i jest – odgovori Cedric. – Ali pogled na ta šarena okna budi u
meni misli posve različite od onih koje se odnose na sadašnji trenutak ili na
ono što nam je uskraćeno. Kad se taj prozor gradio, moj plemeniti prijatelju,
naši hrabri preci nisu poznavali umijeće pravljanja stakla, niti su ga znali
bojiti. Uznositost Wolfgangerova oca, dovela je majstora iz Normandije da
mu ukrasi dvoranu tom novom raskoši, gdje se zlatna svjetlost Božjega
blagoslovljenoga dana prelijeva u toliko čudesnih boja. Stranac je došao
ovamo kao ubogar, prosjak, rob i sluga, spreman da skine kapu pred
najnižim članom kućanstva. Vratio se pak nadut i ohol da svojim
grabežljivim zemljacima pripovijeda o bogatstvui jednostavnosti saskih
plemića. Bijaše to ludost, Athelstane, što su je odavno prorekli i predvidjeli
potomci Hengista i njegovih hrabrih plemena koji su sačuvali jednostavnost
svojih običaja. Mi smo pak te strance prihvatili kao najbliže prijatelje, kao
povjerljive sluge; primili smo njihove umjetnike i njihova umijeća, prezrevši
čestitu jednostavnost i priprostost naših junačkih predaka; bijasmo već
robovima normanske umjetnosti mnogo prije no što smo pokleknuli pred
normanskim oružjem. Bolja je bila naša domaća hrana koju smo jeli u miru i
slobodi, negoli raskošne poslastice kojima smo za ljubav postali robljem
stranog osvajača!
– Ja bih i skroman obrok sada smatrao raskošju – uzvrati Athelstane. – I
čudim se čudom, plemeniti Cedrice, što se tako iskreno prisjećate prošlih
dogañaja očevidno zaboravljajući da je vrijeme ručku.
 – Čisti je gubitak vremena – nestrpljivo promrlja Cedric – njemu
govoriti o bilo čemu što nije u vezi s njegovim želucem! Njime je ovladala
Hardicanuteova duša, te ne osjeća drugog užitka doli da ždere, loče i ište da
mu se još donese. Jao! – reče gledajući sažaljivo Athelstanea. – Kakva šteta
što tako trom duh prebiva u tako skladnu obličju! Jao! Kakva šteta što takav
pothvat kakav je obnova Engleske počiva na tako nesavršenu stožeru!
Doduše, oženi li se Rowenom, njezina bi plemenitost i velikodušnost možda
mogle razbuditi bolji dio naravi koji je zamro u njemu. Ali kako to ostvariti,
dok smo Rowena, Athelstane i ja zarobljenici ovoga okrutnog pljačkaša, a
možda smo to postali stoga što su naslućene opasnosti koje bi naša sloboda
mogla donijeti prigrabljenoj vlasti njegova naroda?
Dok je Sas utonuo u tegobna razmišljanja, otvoriše se vrata njegove
tamnice i na njima se pojavi ravnatelj stola sa službenom bijelom palicom u
ruci. Ta ugledna osoba uniñe polagano u dvoranu, a za njim stigoše četiri
njegova pomoćnika, unoseći stol prekriven jelima, kojih je izgled i miris,
činilo se, trenutno Athelstaneu nadoknadio sve neugodnosti kojima je bio
izložen. Za stolom ih posluživahu sluge u obrazinama i s ogrnutim
plaštevima.
– Kakva je to komedija? – reče Cedric. – Zar mislite da ne znamo čiji
smo zatvorenici, kad smo u dvorcu vašega gospodara? Poručite mu – nastavi
smatrajući ovo prilikom da počne pregovore o puštanju na slobodu – recite
svom gospodaru, Reginaldu Front-de-Boeufu, da ne znamo zbog kojeg nas
razloga lišava slobode, ako to nije njegova nezakonita želja da se obogati na
naš račun. Recite mu da se pokoravamo njegovoj grabežljivosti, kao što
bismo se u sličnim prilikama pokorili onoj pravog razbojnika. Neka odredi
otkupninu koju traži za našu slobodu i ona će mu biti isplaćena, uz uvijet da
cijena bude u skladu s našim mogućnostima.
Ravnatelj ništa ne odgovori, ali potvrdno klimnu glavom.
– I poručite gospodinu Reginaldu Front-de-Boeufu, – reče Athelstane –
da ga izazivam na borbu na život i smrt; zovem ga na dvoboj, na konjima ili
snogu, na svakomu pouzdanomu mjestu, u roku od osam dana nakon našeg
osloboñenja. Ako je pravi vitez, neće se usuditi pod ovim uvjetima odbiti ili
odgoditi okršaj.
– Prenijet ću vitezu vaš izazov – odgovori ravnatelj. – A dotle vas
ostavljam da ručate.
Athelstaneov izazov nije bio otmjeno izgovoren, jer je veliki zalogaj,
koji je istodobno upošljavao obje čeljusti, zajedno s uroñenom tromošću,
uvelike oslabio dojam te smione izjave. Meñutim, Cedric je pozdravio taj
govor smatrajući ga nedvojbenom potvrdom oživljena duha u drugu koji je
zbog svoje ravnodušnosti, unatoč štovanju što ga je gajio spram
Athelstaneova porijekla, već polako stavljao njegovu strpljivost na kušnju.
Stoga mu sad srdačno stisne ruku u znak odobravanja, iako ga malko
rastuži daljnja Athelstaneova primjedba:
 – Ogledao bih se i sa dvanaest vitezova poput Front-de-Boeufa, ako bih
time ubrzao svoj odlazak iz ovog brloga u kojem stavljaju toliko češnjaka u
juhu!
Usprkos prijetnji ponovna pada u tupu ravnodušnost, Cedric sjede
sučelice Athelstaneu; i premda je prije pružio dokaza da mu nevolje
domovine mogu odagnati misli o hrani dok je stol prazan, čim su na nj
iznesena jestiva, potvrdio je da je zajedno s drugim osobinama naslijedio i
tek svojih saskih predaka.
No uhićenici nisu mogli dugo uživati u jelu i piću, jer im je u tome
nadasve ozbiljnu poslu pažnju privukao zvuk roga koji se razlijegao pred
vratima. Ponovio se tri puta, s toliko žestine, kao da neki sudbinski vitez
trubi pred začaranim dvorcem, te bi se na njegov zov tornjevi i dvorane, kule
i zidine bili kadri raspršiti poput jutarnjih isparina. Sasi skočiše od stola i
pohitaše do prozora. Ali su se razočarali; znatiželja im ne bijaše zadovoljena,
jer su prozori gledali na dvorište, a zvuk je dopirao s druge strane zidina.
Ipak se poziv činio značajnim, jer se u dvorcu namah osjetila velika
užurbanost.

22. Poglavlje

O, moja kćeri! Moji dukati! O, moja kćeri!

.............. O, kršćanski moji
Dukati! Pravdo! Zakone! O, moja kćeri!
O, moji dukati!.................
SHAKESPEARE, Mletački trgovac

Napustimo naše saske voñe da se vrate svojoj gozbi, čim im

nezadovoljena radoznalost dopusti da poslušaju zov napol utoljene gladi, jer
nam valja zaviriti u još strožu tamnicu Isaaca iz Yorka. Ubogog su Židova
odmah bacili u podrum tvrñave, gdje je pod duboko ispod razine tla i vrlo
vlažan, jer je bio čak niži nego korito jarka. Jedino svjetlo prodirale je kroz
dvije puškarnice visoko iznad dosega zatvorenikovih ruku. I usred bijela
dana ti su otvori propuštali tek prigušenu i nejasnu svjetlost, a preobrazila bi
se u potpunu tminu mnogo prije no što bi ostali dio dvorca izgubio blagoslov
sunca. O tamničkim zidovima visili su rñavi i prazni lanci i okovi, koji su
služili prijašnjim zatvorenicima za koje se strahovalo da bi mogli pobjeći, a
u kolutovima jednog para lisičina stajale su dvije natrule kosti, nalik na
golijeni ljudske noge, kao da je neki uhićenik bio ostavljen ne samo da tu
umre nego da mu meso istrune sve do kostura.
Na jednom kraju te sablasne prostorije bila je postavljena velika
ognjišna rešetka, a preko nje se pružalo nekoliko željeznih šipaka napol
izjedenih od rñe.
Cijeli izgled te rupetine mogao bi ustrašiti i hrabrije srce od Isaacova,
no on je meñutim bio mnogo sabraniji u trenucima neposredne opasnosti
nego u slučajevima kad bi ga kinjila strahovanja kojima je uzrok još bio
dalek i neizvjestan. Ljubitelji lova kažu da zec mnogo više strijepi dok ga
progone psi nego kad se koprca pod njihovim šapama. Tako su vjerojatno
Židovi, zbog čestih strahovanja u svim prilikama, bili donekle spremni na
svako nasilje koje bi se moglo nad njima izvršiti; stoga nikakav nasrtaj, kad
se već jednom zbio, nije pobuñivao zatečenost koja je najstrašnije svojstvo
užasa. A nije to ni bilo prvi put da se Isaac našao u tako kobnim
okolnostima. Mogao se, dakle, osloniti na iskustvo i nadati da bi se, kao i
prije, mogao osloboditi iz ruku tlačitelja. Ponajviše mu je pomagala
nepopustljiva upornost njegova naroda, kao i neslomljiva odlučnost s kojom
bi Izraelci radije trpjeli najgora zla što su ih moć i nasilje kadri zadati, nego
da udovolje svojim mučiteljima i ispune im zahtjeve.
U takvu pasivnu otporu, s odjećom skupljenom ispod sebe kako bi mu
štitila udove od vlažna poda, Isaac je sjedio u kutu svoje jazbine, a
prekrižene bi mu ruke, razbarušene vlasi i brada, plašt optočen krznom i
visoka kapa, viñeni pri slaboj i titravoj svjetlosti, pružali pravi prizor za neki
Rembrandtov crtež, da je taj glasoviti slikar živio u ono doba. Židov je ostao
u nepromijenjenu položaju gotovo tri sata, kadli se začuše koraci na
podrumskom stubištu. Zasuni su cviljeli pri izvlačenju, šarke škripale dok su
se vrata otvarala, a tada u tamnicu uñe Reginald Front-de-Beouf, u pratnji
dvojice templarovih saracenskih robova.
Visok i snažan Front-de-Boeuf, koji je cijela života sudjelovao u
državnim ratovima ili pak u privatnim svañama i okršajima, nije prezao ni
pred čime da bi ojačao svoju feudalnu moć, a lice mu je odgovaralo njegovu
značaju snažno izražavajući možda i žešće i još pogubnije duhovne strasti.
Ožiljci koji su brazdali to lice mogli bi potaknuti naklonost i štovanje kao
znaci časne hrabrosti, da su se nalazili u drukčiju obličju; ali u Front-de-
Boeufa, oni su tek pojačavali surovost crta i stravu što ju je izazivala
njegova prisutnost. Ovaj grozni barun imao je na sebi kožnati prsluk, tijesno
pripijen uz tijelo, mjestimice izlizan i s tragovima od nošenja oklopa. Nije
imao oružja, osim bodeža za pojasom, koji je bio u ravnoteži spram snopa
zarñalih ključeva što su mu visjeli obdesne.
Crni robovi u pratnji Front-de-Boeufa nisu više nosili ono sjajno ruho,
već bijahu u košuljama i hlačama od gruba platna, s rukavima zasukanim
iznad laktova, kao u mesara kad se spremaju na klanje. Svaki je nosio
košaru, a kad su ušli u tamnicu, zastali su kraj vrata koja je Front-de-Boeuf
brižno zaključao i dvostruko zabravio. Nakon tih mjera opreza, polako se
zaputio preko prostorije prema Židovu, zureći u njega kao da ga želi opčiniti
pogledom, kao što se pripovijeda da neke životinje umrtvljuju svoj plijen.
Činilo se, doista, da je tamno i opako oko Front-de-Boeufa dijelom potvrdilo
tu navodnu moć nad nesretnim uhićenikom. Židov je sjedio otvorenih usta,
očiju prikovanih uz divljeg baruna s tako zbiljskim užasom, te se činilo da
mu se tijelo doslovce uvlači i smanjuje u susretu s upornim i opakim
pogledom toga groznog Normana. Nesretni Isaac nije imao snage da ustane i
pokloni se, kao što mu je strah nareñivao, već nije mogao ni kape skinuti,
niti izgovoriti riječi preklinjanja, toliko silno bijaše potresen od uvjerenja da
ga čekaju muke i smrt
S druge pak strane činilo se da uznositi lik Normana sve više raste,
poput orla kad nakostriješi perje prije no što će se obrušiti na svoj
bespomoćni plijen. Zaustavio se tri koraka pred kutom u kojemu se taj
nesretni Židov takoreći sklupčao zauzimajući najmanji mogući prostor,
potom dade znak jednom robu da se primakne. Crni pratilac pristupi, izvadi
iz košare poveliku vagu i nekoliko utega, položi ih kraj nogu Front-de-
Boeufa i povuče se na pristojnu udaljenost gdje je već stajao njegov drug.
Pokreti ljudi bijahu spori i svečani, kao da je ponad njih lebdjela
nedvojbena slutnja užasa i okrutnosti. Sam Front-de-Boeufe prekide šutnju
obrativši se svome zlosretnom uhićeniku:
– Prokleti psu najprokletijeg roda – reče, dok mu dubok i zlokobni glas
potmulo odjekivaše tamničkim svodovima – vidiš li ove zdjelice?
Nesretni Židov potvrdi slabašnim klimanjem glave.
– U njima mi odmjeri tisuću funti srebra – nemilosrdno će barun –
prema pravoj mjeri i težini londonskoga Towera.
– Sveti Abrahame – odvrati Židov, uzmogavši odgovoriti tek na
vrhuncu opasnosti. – Tko je ikada čuo takav zahtjev? Tko je ikada čuo, čak i
u pričama putujućih pjevača, za svotu od tisuću funti srebra? Je li ikada
ljudskome oku podaren blagoslov da vidi toliko blago? Unutar zidina Yorka
nećeš naći ni desetinu te goleme svote srebra o kojoj govoriš, makar
opljačkao moju kuću i sve kuće moga plemena.
– Razborit sam čovjek – uzvrati Front-de-Boeuf – pa ne bude li
dovoljno srebra neću odbiti ni zlato. Po cijeni jedne zlatne marke za šest
funti srebra, oslobodit ćeš se, nevjerni nitkove, kazne kakvu ne možeš ni poj-
miti.
– Smiluj mi se, plemeniti viteže! – zavapi Isaac. – Star sam, jadan i
siromašan. Kakva korist da mene pobijediš? Jadan je podvig zgaziti crva.
– Star možda jesi – odgovori vitez – na sramotu onih budala koje su ti
dopustile da osijediš baveći se lihvom i podlošću. Jadan možda jesi, jer kad
je Židova krasilo srce ili desnica? Ali je dobro znano da si bogat.
– Kunem ti se, plemeniti viteže – Židov će – svime u što vjerujem, i
svime u što obojica vjerujemo...
– Ne kuni se krivo – prekide ga Norman – i nemoj da ti tvrdoglavost
odluči o sudbini, dok ne razmotriš i jasno ne uvidiš što te čeka. Ne govorim
ti to samo zato da u tebi pobudim užas i okoristim se bijednim kukavičlukom
što si ga naslijedio od svoga plemena. Kunem ti se onime u što ti ne vjeruješ,
evanñeljem kojemu nas uči naša crkva, i ključevima koji su joj dani da
vezuje i odrješuje, da mi je naum čvrst i neopoziv. Ova tamnica nije mjesto
za zbijanje šala. Meñu ovim zidovima umirali su zatvorenici deset tisuća
puta ugledniji od tebe, i za njihovu se sudbinu nikad nije saznalo! Ali tebi je
namijenjena duga i spora smrt, u poredbi s kojom je njihova bila prava
raskoš!
Ponovno dade znak da mu se primaknu robovi i reče im nešto na
njihovu jeziku; jer, i sam je boravio u Palestini i možebit tamo izučio zanat
okrutnosti. Saraceni izvadiše iz košara nešto ugljena, mijeh i bocu ulja. Dok
je jedan palio vatru kremenom i čelikom, drugi je stavljao ugljen u veliku
zarñalu rešetku koju smo već spomenuli, i stiskao mijeh sve dok se nije
pojavio žar.
– Vidiš li Isaace – reče Front-de-Boeuf – red željeznih šipaka iznad
ovoga zažarenog ugljena? Na toj ćeš vrućoj postelji ležati, posve nag, kao na
ležaju od perja. Jedan će rob poticati vatru ispod tebe, a drugi će ti
premazivati bijedne udove uljem da pečenje ne zagori. Sad biraj izmeñu
kreveta koji prži i plaćanja tisuću funti srebra; jer, tako mi glave mog oca,
drugog izbora nemaš.
– Nije moguće – zavapi ubogi Židov – nije moguće da ti je nakana
istinita! Dobri bože, priroda nigda nije stvorila srce kadro da počini takvu
okrutnost
– Ne uzdaj se u to, Isaače – reče Front-de-Boeuf – bila bi to kobna
zabluda. Misliš li da ću ja, koji sam prisustvovao pustošenju grada u kojem
su poginule tisuće mojih zemljaka kršćana od mača, vode i vatre, promijeniti
svoj naum zbog vapaja i krikova jednoga ništavnog Židova? Ili misliš da će
ovi tamnoputi robovi, koji ne poznaju ni zakona ni domovine, ni savjesti
izuzev volje svoga gospodara i na najmanji će njegov znak upotrijebiti otrov,
lomaču, bodež i uže; misliš li da bi se bili kadri smilovati kad ni ne razumiju
jezik na kojem im se obraćaš? Opameti se, starče; oslobodi se dijela svoga
suvišnog bogatstva; izbroji na ruke jednom kršćaninu tek mali dio onoga što
si lihvom oteo od ljudi njegove vjere. Svojom ćeš umješnošću doskora
iznova napuniti stanjenu kesu, ali nijedan ranar i nikakav lijek ne može ti
iscijeliti sprženu kožu i meso kad se jednom opružiš na tim šipkama. Isplati
otkupninu, kažem ti, i raduj se što se po toj cijeni možeš izbaviti iz tamnice
odakle su se rijetki vratili da bi pripovijedali o njezinim tajnama. Neću više
tratiti riječi; biraj izmeñu prljavog novca i svoga mesa i krvi, pa kako
izabereš, tako će ti i biti.
– Tako mi Abrahama, Jakova i svih otaca našeg naroda – Isaac će –
kako da biram kad nemam sredstava da zadovoljim tako pretjerani zahtjev.
– Dohvatite ga i razodjenite, robovi – reče vitez – pa neka mu sad
pomognu oci njegova naroda.
Pomoćnici razumješe zapovijed prije iz barunovih pogleda i kretnji
negoli iz njegovih riječi, pa iznova priñoše, zgrabiše ubogog Isaaca,
podigoše ga sa zemlje i, držeći ga izmeñu sebe, čekaše znak okrutnog
baruna. Ubogi Židov naizmjence gledaše njihova lica i Front-de-Boeufa,
nadajući se nekom znaku popuštanja; ali barunov izražaj bijaše hladan, uz
napol mrk, napol podrugljiv smiješak koji je trebao biti uvod u okrutnosti
koje slijede; a divlje oči Saracena, mračno kolutajući ispod tamna čela,
dobile su još zlosutniji izražaj zbog bjeline kruga oko zjenice, te odavahu
prije užitak zbog nadolazećeg prizora, negoli gnušanje što će ga oni izvesti.
Židov potom pogleda zažarene šipke na kojima će se doskora opru`iti, pa se,
uvidjevši da nema nade u popuštanje njegovih mučitelja, najposlije pokoleba
u svojoj odlučnosti.
– Platit ću tisuću funti srebra – reče. – To jest, platit ću uz pomoć svoje
braće – dodade nakon kraće stanke – jer mi valja moliti poput prosjaka na
vratima sinagoge prije no što skupim toliku svotu. Gdje da je predam, i
kada?
– Ovdje – uzvrati Front-de-Boeuf – ovdje je moraš predati; mora se
izmjeriti, izmjeriti i izbrojati na podu ove tamnice. Misliš li da ću te pustiti
prije no što dobijem otkupninu?
– A što meni jamči – reče Židov – slobodu nakon isplate te otkupnine?
– Riječ normanskog plemića, ti, robe, što tražiš zalog – odgovori Front-
de-Boeuf. – Vjera normanskog baruna čistija je od zlata i srebra što ga
posjedujete ti i cijelo tvoje pleme.
– Molim oprost, plemeniti gospodaru – plašljivo će Isaac – ali kako da
se oslonim na riječ onoga tko nimalo ne vjeruje mojoj riječi?
– Drugo ti ne preostaje, Židove – strogo će vitez. – Kada bi sada bio u
svojoj riznici u Yorku, a ja iskao zajam od tvojih šekela, ti bi odreñivao rok
isplate i jamstvo. Ovo je pak moja riznica. Tu sam ja u prednosti, i ne
namjeravam ti ponavljati uvjete pod kojima ti nudim slobodu.
Židov bolno uzdahne.
– Obećaj mi barem – reče on – da ćeš sa mnom pustiti na slobodu i
društvo s kojim sam putovao. Prezirali su me što sam Židov, ali su mi se
smilovaji u nevolji, a nevolja ih je zadesila, jer su se zbog mene zadržali na
putu; štoviše, možda bi i oni mogli priložiti mojoj otkupnini.
– Ako misliš na one saske prostačine – reče Front-de-Boeuf – njihova
će otkupnina ovisiti o drugačijim uvjetima. Gledaj svoja posla Židove,
upozoravam te, i ne miješaj se u tuñi.
– Znači, oslobodit ćete samo mene – reče Isaac – i moga ranjenog
prijatelja?
– Moram li dvaput preporučivati jednom sinu Izraelovu – reče Front-
de-Boeuf – da brine svoj u brigu, a tuñu da prepusti drugima? Kako si
izabrao, ostaje ti tek da isplatiš otkupninu, i to što prije.
 – Ali čuj me – reče Židov. – Za ljubav bogatstva što ćeš ga se domoći
na račun svoje...
Židov tu naglo zastade, u strahu da ne naljuti okrutnog Normana. No
Front-de-Boeuf se tek nasmija, pa sam dopuni rečenicu što je Židov iz straha
nije dovršio.
– Na račun moje savjesti, htio si reći, Isaače – Norman će. – Govori
slobodno, kažem ti, razborit sam čovjek. Kadar sam podnijeti prijekor onoga
tko gubi, makar to bio i Židov. Nisi bio tako uzdržan Isaače, kad si tužio
sudu Jacquesa Fitzdotterela, jer te nazvao lihvarskom krvopijom, nakon što
si mu, naplaćujući dugove, progutao imetak.
– Zaklinjem se Talmudom55 – reče Židov – da je vaša visost u zabludi u
vezi s tim pitanjem. Fitzdotterel je trgnuo na mene bodež u mojoj kući, zato
što sam zahtijevao svoj novac. Rok isplate bio je o Pashi56.

– Svejedno što je učinio – reče Front-de-Boeuf.

– Pitanje je: kad ću ja dobiti svoj novac? Kad ću dobiti šekele, Isaače?
– Pusti da mi kći Rebeka ode u York – odgovori Isaac – s tvojom
sigurnom pratnjom, plemeniti viteže, i koliko vremana treba da se čovjek
vrati na konju, blago – ovdje tužno uzdahnu, ali nakon stanke od nekoliko
sekundi nastavi – blago će se izbrojiti na ovom podu.
– Tvoju kći! – reče Front-de-Boeuf, hineći iznenañenje. – Nebesa mi,
Isaače, volio bih da sam to znao. Mislio sam da je ona tamnoputa djevojka
tvoja suložnica, pa sam je dao za sluškinju Brianu de Bois-Guilbertu, po
uzoru na negdašnje patrijarhe i junake koji su nas tome primjeru poučili.
Krik što ga je ispustio Isaac nakon te bešćutne obavijesti odjeknuo je do
svodova, a dva se Saracena toliko skameniše da su ispustili Židova. On
iskoristi trenutak nepažnje i baci se na pod zagrlivši koljena Front-de-
Boeufa.
– Uzmi sve što si tražio, gospodine viteže – reče on. – Uzmi deset puta
više, upropasti me i baci na prosjački štap, da, i probodi me nožem, ispeci na
peći; ali poštedi mi kćer, sačuvaj joj sigurnost i čast. I sam roñen od žene,
poštedi čast jedne bespomoćne djevojke. Ona je slika i prilika moje pokojne
Rahele, i posljednji je od šest zaloga njezine ljubavi. Zar ćeš jednog udovca
lišiti njegove posljednje i jedine utjehe? Zar ćeš prisiliti jednog oca da poželi
da mu jedino živo dijete leži kraj svoje mrtve majke, u grobu naših otaca?
– Rado bih to prije znao – Norman će malko popustljivije. – Mislio sam
da tvoj rod ne voli ništa drugo osim svojih kesa.
– Ne misli tako ružno o nama, iako smo Židovi – Isaac će nastojeći se
okoristiti trenutkom očite naklonosti. – Gonjena lisica i divlja mačka na
mukama vole svoju mladunčad; prezreni i proganjani Abrahamov rod ljubi
svoju djecu!
– Neka bude tako – reče Front-de-Boeuf. – Ubuduće ću u to vjerovati,
Isaače, tebi za ljubav. Ali sada to ne pomaže; ne mogu promijeniti ono što se
već zbilo, niti ono što slijedi. Dao sam riječ svome drugu po oružju, i ne bih
je prekršio za deset Židova i Židovki. Osim toga, zašto misliš da će se
djevojci dogoditi neko zlo bude li naložnica Bois-Guilberta?
– Dogodit će se! Mora se dogoditi! – kriknu Isaac, kršeći ruke u
očajanju. – Jesu li templari ikad drugo radili doli mučili ljude i obeščašćivali
žene?
– Nevjerni psu – Front-de-Boeuf će sijevajući očima, a možda mu je i
dobrodošla ta prilika da se razbjesni – ne huli protiv Svetog reda templara od
Siona, već radije promisli kako ćeš isplatiti otkupninu koju si mi obećao,
inače ode tvoj židovski grkljan.
– Razbojnička huljo! – Židov će strasno uzvraćajući uvrede svom
mučitelju, jer koliko god slab, bijesa već nije mogao otrpjeti. – Ništa ti neću
platiti! Od mene nećeš dobiti ni srebrnjaka, ako mi ne vratiš kćer u sigur-
nosti i časti!
– Jesi li pri sebi, Izraelče? – Norman će strogo. – Ima li u tvojem mesu i
krvi neko tajno sredstvo s pomoću kojeg odolijeva užarenu željezu i vrelu
ulju?
– Briga me! – Židov će zdvojeći u očinskoj ljubavi. – Čini što hoćeš.
Moja kći je moje meso i moja krv, tisuću puta draža nego udovi kojima
prijeti tvoja okrutnost. Nećeš dobiti nijednog srebrnjaka, osim da ti ga
rastaljena slijem niz pohlepno grlo. Ne, neću ti dati nijednog srebrnjaka,
Nazarenče, makar te njime spasio od najgoreg prokletstva što ga cijelim
svojim životom zaslužuješ! Oduzmi mi život, ako hoćeš, pa pripovijedaj
kako je Židov na mukama umio izjaloviti nade kršćanina.
– To ćemo još vidjeti – reče Front-de-Boeuf. – Jer, tako mi blaženog
raspela kojega se užasava tvoje prokleto pleme, osjetit ćeš pakao ognja i
čelika! Svucite ga robovi, i privežite lancima za rešetku!
Usprkos nemoćnu starčevu otporu, Saraceni mu smjesta strgnuše
gornju odjeću i naumiše ga posve razodjenuti, kada se pred dvorcem triput
oglasi rog i zvuk mu dospije sve do podzemne tamnice, nakon čega su
snažni glasovi stali dozivati sir Reginalda Front-de-Boeufa, Ne želeći da ga
zateknu pri tom paklenom poslu, okrutni barun dade robovima znak da
Isaacu vrate odjeću, pa zajedno s pratiocima napusti tamnicu, a Židov ostade
naizmjence zahvaljujući Bogu za spas, ili jadikujući nad sužanjstvom i
mogućom sudbinom svoje kćeri, već prema tome da li bi prevladali njegovi
osobni ili očinski osjećaji.

23. Poglavlju
 ............................... Pa dobro;
Ako dirljive vas riječi nježnošću svojom
Nikako kadre nisu u blaži lik prometnut,
Snubit ću vas k'o vojnik, na vrhu mača,
I ljubit vas protivno naravi ljubavi: Na silu.
SHAKESPEARE, Dva veronska plemića

Prostorija u koju dovedoše gospu Rowenu odavala je odreñeno

nastojanje da bude ukrašena i raskošna, pa bi se njezin boravak u njoj moglo
smatrati posebnim znakom štovanja koje se nije iskazivalo ostalim uhi-
ćenicima. Ali, Front-de-Boeufova je supruga, za koju je odaja spočetka
opremljena, već odavno bila mrtva, pa su zub vremena i nemar oštetili i ono
nešto ukrasa što ih je po svom ukusu razmjestila. Na zidovima su na
mnogim mjestima visjeli zastori, ponegdje potamnjeli i izblijedjeli od sunca,
ili su se pak poderali i raspali od starosti. Iako bijedna, ta je prostorija ipak
bila najprikladnijom za smještaj saske nasljednice; tu su je bili ostavili da
premišlja o svom udesu, dok su glumci u ovoj zločinačkoj drami dijelili
uloge što ih je svatko morao odigrati. Front-de-Boeuf, De Bracy i templar,
održali su vijećanje, te su nakon duga i živa raspredanja o mogućim
koristima kojih se svatko nastojao domoći, naglašavajući vlastite zasluge u
tom smionom pothvatu, napokon odlučili o sudbinama svojih zlosretnih uhi-
ćenika.
Bilo je već gotovo podne kad se De Bracy zbog kojega je spočetka
cijeli pohod i upriličen, naumio ostvariti svoje namjere u vezi s rukom i
posjedom gospe Rowene.
Cijeli taj vremenski razmak nije bio posvećen isključivo vijećanju sa
saveznicima, već je De Bracy stigao i da se potanko ukrasi svim gizdavim
pojedinostima onoga doba. Skinuo je sa sebe zelenu dolamu i masku. Bujna
mu je kosa padala u otmjenim uvojcima niz raskošni ogrtač opšiven krznom.
Brada mu bila glatko izbrijana, halja sezala do listova, a remen koji ju je
stezao, istodobno pridržavajući teški mač, bio izvezen i protkan zlatom. Već
je bilo riječi o nastranu izgledu obuće toga doba, a vrhovi cipela Mauricea
de Bracya mogli su se natjecati u pretjeranosti, jer bijahu ustremljeni uvis i
uvrnuti poput ovnujskih rogova. Takvo je bilo ruho onodobnih udvarača; u
ovoj prigodi dojam su još uvećavali pristalost i dobro ponašanje udvarača
koje je odisalo ljupkošću dvorjanina i iskrenosti vojnika.
Pozdravio je Rowenu skinuvši baršunastu kapu, na kojoj se isticala
zlatna kopča s likom svetog Mihovila dok gazi zmaja. Istodobno je ljubazno
gospi pokazao da sjedne; a kako je ona ostala na nogama, vitez je oslobodio
desnu ruku rukavice i ponudio gospi da je odvede do stolice. No, Rowena je
kretnjom odbila taj znak udvornosti i rekla:
– Ako sam u nazočnosti svoga tamničara, viteže, a okolnosti mi ne
dopuštaju da drukčije mislim, njegovoj zatvorenici najbolje priliči da ostane
stajati dok ne dozna sudbinu koja je čeka.
– Jao, lijepa Rowena! – uzvrati De Bracy. – Pred vama je vaš sužanj, a
ne tamničar; De Bracy čeka presudu iz vaših lijepih očiju, a ne da je vi od
njega smjerno očekujete.
– Ne poznajem vas, gospodine – reče gospa u krajnjoj uznositosti
uvrijeñena dostojanstva i ljepote – ne poznajem vas. A neukusna prisnost s
kojom mi se obraćate trubadurskim jezikom ne ispričava vas za nasilje
jednog razbojnika.
– Samo vama, lijepa djevo – odgovori De Bracy u prijašnjem tonu –
samo vašim čarima treba pripisati sve što sam učinio i što je povrijeñeno
dužno štovanje prema izabranici i kraljici svoga srca, zvijezdi vodilji svojih
očiju.
– Ponavljam vam, viteže, ne poznajem vas; no nijedan muškarac koji
nosi lanac i ostruge ne bi smio ovako nasrtati na nezaštićenu gospu.
– Zaista je moja nesreća što me ne poznajete – reče De Bracy. – Ipak,
dopustite da se ponadam kako su putujući pjevači ili glasnici ponekad
spomenuli De Bracyevo ime kad su hvalili viteška djela, bilo na borilištu,
bilo na bojnome polju.
– Onda prepustite glasnicima i pjevačima da vas hvale, gospodine
viteže – odgovori Rowena – jer to je primjerenije njihovim ustima nego
vašima. A, kažite, tko će od njih zabilježiti u pjesmi ili u kronici viteškog
nadmetanja, glasoviti noćašnji pothvat, pobjedu izvojevanu nad jednim
starcem u pratnji nekoliko plašljivih seljaka? I plijen, jednu nesretnu
djevojku koja je protiv svoje volje odvedena u dvorac jednog razbojnika?
– Nepravedni ste, gospo Rowena – reče vitez, grizući zbunjeno usnu i
govoreći prirodnijim glasom od izvještačene udvornosti kojom se spočetka
služio. – Kako vas ne vodi strast, to ne primate isprike za tuñu zanesenost,
iako joj je uzrokom vaša ljepota.
– Molim vas, viteže – reče Rowena – ostavite se jezika kojim se
općenito služe putujući pjevači, jer ne pristaje vitezu i plemiću. Svakako,
prisilili ste me da sjednem, kad ste naumili zboriti otrcanim govorom kak-
voga pozamašnom zalihom raspolaže svaki ubogar, a mogao bi potrajati do
Božića.
– Ohola djevojko – De Bracy će srdito, vidjevši da mu njegov udvorni
način donosi samo uvrede – ohola djevojko, uzvratit će ti se jednakom
oholosti. Znam, dakle, da sam tvoju ruku zatražio upravo onako kako
najbolje priliči tvome značaju. Tvojoj naravi bolje odgovara da se snubi
lukom i sjekirom nego pristojnim riječima i udvornim jezikom.
– Kad udvornost jezika treba prikriti prostaštvo čina – Rowena će –
jednako je kao kad viteška traka resi grudi bijedne prostačine. Ne čudi me
stoga što vas ljuti da morate biti suzdržani; vašoj bi časti bilo primjerenije da
ste zadržali razbojničko odijelo i jezik nego što postupke odmetnika
prikrivate prenemaganjem u plemenitu jeziku i ponašanju.
 – Dobar savjet, gospo – reče Norman. – Zato vam smjelo obznanjujem,
kao što priliči smjelom pothvatu, da ovaj zamak nećete napustiti izuzev kao
supruga Mauricea de Bracya. Nisam naviknut na neuspjehe u svojim
pothvatima, niti normanski plemić mora opravdavati svoje pothvate pred
saskom djevojkom kojoj je ukazao čast ponudivši joj svoju ruku. Ponosna si,
Rowena, i još prikladnija da mi budeš žena. Kako bi se drukčije uzdignuta
do visokih časti i kneževskog položaja, osim uz moju pomoć? Kako bi se
drukčije oslobodila ograda seoskog imanja i saskih nastambi i njihovih
svinja koje predstavljaju svo njihovo bogatstvo, i zauzela mjesto, okružena
počastima kao što moraš biti i kao što ćeš biti, od strane sviju u Engleskoj
koji se ističu ljepotom i diče vlašću?
– Gospodine viteže – uzvrati Rowena – seosko imanje kojemu se rugate
bilo je moj dom od djetinjstva. I, vjerujte, ako ikad svane dan kad ću ga
napustiti, bit će to sa čovjekom koji ne prezire život i običaje u kojima sam
se odgojila.
– Pogañam vaše misli, gospo – reče De Bracy – iako možda smatrate da
su vaše riječi odveć tajnovite za moje poimanje. Ali, ne nadajte se da će se
Rikard Lavljeg Srca vratiti na prijestolje, a niti će vas Wilfred Ivanhoe,
njegov miljenik, dovesti pred vladarsku stolicu gdje će vas pozdraviti kao
nevjestu njegova ljubimca. Drugi bi prosac oćutjeo ljubomoru kad bi dirnuo
u to bolno mjesto, ali moj čvrsti naum na može promijeniti takva djetinjasta i
bezizlazna strast. Znajte, gospo, taj je suparnik u mojoj vlasti i o meni ovisi
hoću li odati tajnu njegova boravka u dvorcu; a ljubomora Front-de-Boeufa
bit će kobnija od moje.
– Wilfred je ovdje! – Rowena će s prezirom. – To je istina kao što je
istina da mu je Front-de-Boeuf suparnik.
De Bracy se načas u nju pažljivo zagleda.
– Zar to doista niste znali? – reče. – Niste li znali da je Wilfred Ivanhoe
putovao u Židovljevoj nosiljci? Dostojno vozilo za križara koji je srčanom
desnicom htio osloboditi Sveti Grob!
I on se podrugljivo nasmija.
– Ako i jest ovdje – reče Rowena, hineći ravnodušnost, iako se tresla od
nesavladiva tjeskobnog straha – u čemu je on suparnik Front-de-Boeufa? I
čega se boji osim kratkotrajnog zatvora i časne otkupnine, u skladu s
viteškim zakonima?
– Rowena – reče De Bracy – jeste li i vi podlegli općoj zabludi vlastita
spola, te mislite da nema drugog suparništva osim kad je riječ o natjecanju
za vaše čari? Ne znate li da postoji ljubomora u častohleplju i bogatstvu,
jednako kao u ljubavi? I da će naš domaćin, Front-de-Boeuf, skloniti s puta
svakoga tko mu ospori pravo na lijepo Ivanhoevo imanje jednako spremno,
strasno i bezobzirno kao što bi neka plavooka djevojka izabrala tog
suparnika umjesto njega? Ali, uzvratite li osmijehom na moje udvaranje,
gospo, ranjeni se junak ne treba plašiti Front-de-Boeufa; u protivnome,
mogli biste ga oplakivati, jer pao je u šake čovjeka koje nikada nisu
pokazale samilosti.
– Spasite ga, za ljubav Božju! – Rowena će, dok joj je odlučnost
uzmicala pred strahom od zle kobi koja je zaprijetila njezinu dragome.
– Mogu... hoću... to mi je i naum – reče De Bracy. – Jer, pristane li
Rowena da bude De Bracyeva supruga, tko će se usuditi da pruži nasilničku
ruku na njezina roñaka, sina njezina skrbnika, druga iz mladosti? Ali tu
zaštitu mora platiti svojom ljubavlju. Nisam takva zanesena luda da bih
radio na sreći ili odvraćao zlu kob čovjeka koji se lako može ispriječiti
izmeñu mene i mojih želja. Iskoristi utjecaj što ga imaš na mene u njegovu
korist i spašen je; odbiješ li, Wilfred gine, a ni ti nisi nimalo bliže slobodi.
– Vaš jezik – odgovori Rowena – u svojoj ravnodušnoj otvorenosti
sadrži nešto što se ne može pomiriti s užasima koje nastoji izraziti. Ne
vjerujem da vam je namjera toliko podla ili moć tako silna?
– Zavaravate se tom mišlju – reče De Bracy – dok vrijeme ne pokaže da
je pogrešna. Dragan vam leži ranjen u ovom dvorcu, vaš ljubljeni dragan. On
je prepreka izmeñu Front-de-Boeufa i onoga što je Front-de-Boeufu draže od
časti i ljepote. Što drugo treba doli udarca bodežom, ili hica kopljem, da
njegov supranik zauvijek utihne? Pa, kad bi se Front-de-Boeuf i libio da tako
otvoreno izvrši taj čin, dovoljno je da ranar svom bolesniku dade pogrešan
lijek, ili da sobar ili dYorkinja što ga njeguju izmaknu jastuk ispod njegove
glave, Wilfred je u stanju u kojem je gotov, bez prolijevanja krvi. I Cedric...
– I Cedric? – Rowena će ponovivši njegove riječi. – Moj plemeniti...
moj velikodušni skrbnik! Zaslužila sam zlo koje me snašlo, kad sam zbog
sudbine njegova sina zaboravila na njega!
– I Cedricova sudbina ovisi o vašoj odluci – reče De Bracy. –
Prepuštam vam da je donesete.
Dosad je Rowena igrala svoju ulogu u ovom prizoru iskušenja nadasve
hrabro ne smatrajući opasnost ozbiljnom i neposrednom. Njezina je narav
odgovorala osobinama što ih fiziognomisti obično pripisuju lijepu licu –
bijaše ona blaga, bojažljiva i nježna; ali, odgoj koji je dobila promijenio ju
je, gotovo otvrdnuo. Naviknuta da se svačija volja pokorava njezinim
željama, čak i Cedricova koji je inače bio dosta nesmiljen spram ostalih,
stekla je hrabrost i samopouzdanje koji prate uobičajeno i stalno štovanje
kruga u kojem se krećemo. Jedva je mogla zamisliti da će se neko usprotiviti
njezinoj volji, a kamoli da se netko prema njoj odnosi s posvemašnjim
nehajem.
Stoga njezina uznositost i zapovjedni ton bijahu tek prividni, umjetno
nasañeni dio njezina priroñena značaja, što ju je sve napustilo kad je doista
uvidjela opasnost u kojoj se našla, ona, njezin dragan i njezin skrbnik; i kad
se njezina volja, koje je i najmanji izraz nareñivao štovanje i pozornost, sada
našla sučeljena volji čovjeka snažna i odlučna i k tome nadmoćna, spremna
da se njome posluži, pokolebala se pred njim.
 Zagledajući oko sebe kao da traži pomoć koje nigdje nije bilo, nakon
nekoliko isprekidanih uzvika diže ruke prema nebu i prepusti se
neobuzdanoj žalosti i tuzi. Nemoguće je bilo bez sućuti gledati tako lijepo
stvorenje u tolikoj nevolji, pa je to kosnulo i De Bracya, no bio je prije
zbunjen nego ganut. Zapravo, predaleko je bio otišao da bi se mogao povući;
a na Rowenu se pak, u njezinu trenutnom stanju nije moglo utjecati ni raz-
lozima ni prijetnjama. Koračao je gore-dolje po sobi, čas uzaludno
nagovarajući prestrašenu djevojku da se sabere, čas neodlučno razmišljajući
što mu je činiti.
"Ako me ganu suze i nevolja ove neutješne djeve", pomisli u sebi,
"izgubit ću sve lijepe nade zbog kojih sam se izložio tolikim opasnostima, i
doživjeti podsmijeh princa Ivana i njegovih veselih drugova! A opet",
nastavi umovati, "osjećam da nisam dorastao ulozi koju glumim. Ne mogu
gledati to lijepo lice izbezumljeno od užasa i te oči kad su oblivene suzama.
Da je bar zadržala prijašnju oholost, ili da mi je barem srce trostruko
okorjelo poput Front-de-Boeufova!"
Uznemiren ovim mislima, mogao je samo ponavljati nesretnoj Roweni
da se smiri, uvjeravajući je da još nema razloga za pretjerano očajavanje
kojemu se prepustila. No, u tješenju De Bracya prekine rog, mukla i
prodorna zvuka, koji je uzbunio i sve ostale stanovnike dvorca, ispriječivši
se njihovim različitim pohlepnim i razuzdanim namjerama. Možda je De
Bracy ipak najmanje žalio zbog tog prekida; jer njegovo je raspravljanje s
gospom Rowenom stiglo do točke kad mu je jednako teško bilo nastaviti kao
i odustati.
Valja nam sad iznijeti neke uvjerljivije dokaze od zbivanja u našoj
dokonoj pripovijesti kako bi se opravdalo turobne postupke kakvi su upravo
čitatelju podastrti. Žalosna je pomisao da su hrabri baruni koji su svojim
istupom protiv krune omogućili opstanak engleskih sloboda, osobno bili
strašni tlačitelji, kadri da počine divljaštva protivna ne samo zakonima
Engleske nego i onima prirode i čovještva. Ali, nažalost, dosta je da iz
opsežna Henryeva57 djela izvučemo jedan od brojnih odlomaka što ih je
prikupio od suvremenih povjesničara, da bismo dokazali kako uobrazilja
teško može dostići mračnu stvarnost užasa toga doba.

Opis što ga daje pisac Saske kronike o okrutnostima što su ih za

vladavine kralja Stjepana činili velikaši i gospodari utvrda, redom Normani,
snažan je dokaz o zvjerstvima na koja su bili spremni kad bi im se rasplam-
sale strasti. "Teško su tlačili sirotinju gradeći tvrñave; a kad bi ih sagradili, u
njih su dovodili zle ljude, ili radije ñavole koji su hvatali muškarce i žene
misleći da imaju novaca, bacali ih u tamnicu i podvrgavali ih gorim mukama
no što su igda mučenici podnosili. Davili su ih u blatu, vješali za noge, ili za
glavu, ili za palčeve, a ispod njih ložili vatru. Nekima su stezali glavu
čvornatim konopima dok im mozak ne bi prsnuo, ili ih pak bacali u jazbine
koje su vrvjele gujama, zmijama i krastačama." Ali, čemu mučiti čitatelja
navoñenjem preostalog dijela ovog opisa.
Navedimo još jedan primjer tih gorkih plodova osvojenja, a možda i
najsnažniji; naime, carica Matilda, premda kći kralja škotske, a poslije
kraljica Engleske i carica Njemačke, dakle kći, supruga i majka vladara, bila
je za vrijeme svoga mladenačkog odgoja u Engleskoj prisiljena nositi
redovničku koprenu, jer je jedino tako mogla umaći pohotnom progonu
normanskih plemića.
To je navela pred velikim svećeničkim vijećem Engleske kao jedini
razlog zbog kojega je odjenula samostansko ruho. Okupljeno je svećenstvo
potvrdilo valjanost njezine izjave, a usput i nevoljne okolnosti od kojih je
potekla; bijaše to nedvojbeno i nadasve značajno svjedočanstvo o sramotnoj
razvratnosti koja je kaljala ono doba. Bilo je opće poznato, kažu, da su
normanski sljedbenici kralja Vilima, poneseni tako značajnom pobjedom,
nakon osvojenja priznavali kao jedini zakon svoje razuzdane užitke, pa su
pokorenim Sasima otimali zemlju i imovinu istodobno nasrćući na čast
njihovih žena i kćeri u najrazuzdanijoj samovolji; stoga su starije žene i
djevojke u plemićkim obiteljima obično navlačile koprenu i sklanjale se u
samostane, ne po zovu zavjeta Božjega, već u želji da očuvaju čast od
neumjerene muške pohote.
Takva su i toliko razuzdana bila vremena, kako navješta jedan javni
proglas okupljenog svećenstva što ga je zabilježio Eadmer; a mi ne bismo
više ništa dodali da bismo učinili vjerojatnijima opisane prizore, kao i one
koje još namjeravamo opisati, na temelju nepouzdanoga Wardourova
rukopisa.

24. Poglavlje

Snubit ću nju k'o lav što snubi svoju mladu.

DOUGLAS

Dok su se u drugim dijelovima dvorca odigravali prizori što smo ih

opisali, Židovka Rebeka čekala je svoju sudbinu u udaljenoj i osamljenoj
kuli. Tamo su je dovela dva njezina maskirana otimača, pa kad su je gurnuli
u malu ćeliju, nañe se u društvu neke stare vještice koja je pjevušila neku
sasku pjesmu, kao da daje ritam vrtoglavoj igri što ju je njeno vreteno igralo
na podu. Kad je Rebeka ušla, vještica podiže glavu i lijepu Židovku pogleda
sa zlobnom zavišću s kakvom staračka dob i ružnoća, udruženi s teškim
prilikama, znadu promatrati mladost i ljepotu.
– Ustani i odlazi, stari kućni zrikavče – jedan će od čuvara. – Tako je
zapovijedio naš plemeniti gospodar. Ovu sobu ćeš prepustiti ljepšoj gošći.
– Da – progunña vještica – tako se nagrañuju usluge. Pamtim kad bi
samo jedna moja riječ zbacivala najbolje oružnike meñu vama iz sedla i iz
službe; a sad moram ustati i otići na zapovijed konjušara poput tebe.
– Draga gospoño Urfrieda – drugi će čuvar – ne raspravljaj, već ustaj i
odlazi. Gospodarevim se naredbama treba spremno odazvati. Naužila si se
svojih dana, stara gospoño, a sunce ti je davno zašlo. Sad si nalik starome
bojnom konju otjeranom na pustopoljinu; nekad si uznosito kročila, a sad tek
kaskaš. Ajde, nosi se odavde.
– Nesreća vas pratila, psi jedni! – reče starica. – Neka vas ukapaju
poput pasa! Neka me zloduh Zernebock58 rastrga na komadiće, ako napustim
svoju ćeliju prije no što ispredem konoplju s kudjelje!

– Odgovarat ćeš za to našem gospodaru, stara kućna rugobo – rekoše

čuvari i povukoše se, ostavljajući Rebeku sa staricom da joj i protiv svoje
volje čini društvo.
– Kakav se ñavolski naum sada vodi? – stara će vještica, mrmljajući
sebi u bradu, no povremeno letimice i zlobno pogledavajući na Rebeku. –
Ali, to je lako pogoditi. Sjajne oči, crni uvojci i koža poput papira prije no
što će ga svećanik umrljati crnom tintom! Da, lako je pogoditi zašto je šalju
u ovu osamljenu kulu, odakle se vrisak ne čuje kao što se ne bi čuo da dopire
na pet stotina hvati ispod zemlje. Sovuljage će ti biti susjede, ljepotice; i
njihov se huk ne čuje dovoljno daleko, kao i tvoje jadanje, jednaku pažnju
privlači. Strankinja si – reče ona, opazivši Rebekinu odjeću i turban. – Iz
koje si zemlje? Saracenka ili Egipćanka? Zašto ne odgovaraš? Plakati znaš, a
govoriti ne znaš?
– Ne ljutite se, dobra majčice – Rebeka će.
– Ne moraš dalje govoriti – uzvrati Urfrieda. – Lisica se poznaje po
tragu, a Židovka po govoru.
– Za milost Božju – Rebeka će – recite mi što me očekuje na kraju
ovoga nasilnog čina koji me ovamo doveo? Ištu li moj život, da ispaštam
zbog svoje vjere? Radosno ću ga `rtvovati.
– Tvoj život, draga! – odgovori vještica. – Kakva korist od oduzimanja
tvog života? Vjeruj, život ti nije u opasnosti. Čeka te ono što se nekad
smatralo primjerenom sudbinom za mladu sasku plemkinju. Treba li
Židovka poput tebe jadikovati što je ne čeka ništa bolje? Pogledaj me. Bila
sam mlada i dvaput ljepša, kad su Front-de-Boeuf, otac ovog Reginalda, i
njegovi Normani navalili na ovaj dvorac. Moj otac je sa sedam sinova branio
baštinu od kata do kata, od sobe do sobe. Svaka odaja, svaka stuba bila je
poprskana njihovom krvlju. Izginuli su, izginuli do posljednjega; a prije no
što su im se tijela ohladila, prije nego što im je istekla sva krv, ja sam postala
plijen pobjednika i predmet njihove poruge.
– Zar mi nema spasa? Zar nema načina da pobjegnem? – reče Rebeka.
– Bogato, bogato bih vam se odužila za pomoć.
– I ne misli o tome – reče starica. – Jedini spas ovdje je izlazak kroz
dveri smrti; ali se i ona kasno, prekasno otvaraju – dodade klimajući sijedom
glavom. – Ipak, utješi pomisao – da za sobom ostavljamo bića koja čeka
jednako bijedna sudbina. Zbogom, Židovko! Bila Židovka ili poganka, čeka
te isto, jer ovi ljudi ne znaju za obzir ni za milosrñe. Zbogom, velim ti.
Isprela sam svoju nit; tvoje tek počinje.
– Ostanite! Ostanite! Tako vam nebesa! – reče Rebeka. – Ostanite,
makar me proklinjali i ponižavali; vaša mi je prisutnost ipak nekakva zaštita.
– Ni prisutnost Majke Božje ne bi te zaštitila – odgovori starica. – Eno
je tamo – dodade i pokaza prstom prema priprostoj slici Djevice Marije – pa
vidi može li ona odvratiti sudbinu koja ti je namijenjena.
Izlazila je iz sobe dok je to govorila, a lice joj se naboralo u podrugljiv
smijeh te joj izražaj postade još strašniji no obično.
Zaključala je vrata za sobom, i Rebeka ju je čula kako proklinje svaku
stubu zbog strmine, dok je sporo i mučno silazila niza stubište kule.
Rebeku je sad čekala još strašnija sudbina od one koja je zadesila
Rowenu; jer malo je vjerojatno da ikakva blagost ili obziri očekuju
pripadnicu njezine potlačene rase, dok se barem dijelom moglo i očekivati
kad je riječ o jednoj saskoj nasljednici. No, Židovkina prednost bila je u
tome što je načinom mišljenja i prirodnom snagom duha bila spremnija
suočiti se s opasnostima kojima je bila izložena. Od rane mladosti bijaše ona
snažna i razborita značaja, a raskoš i blagostanje u kući njena oca, kao i ono
koje je gledala po kućama drugih bogatih Židova, nisu joj mogli prikriti
nesigurne okolnosti pod kojima su ih uživali. Poput Damokla59 na njegovoj
slavnoj gozbi, Rebeka je, okružena svom tom raskoši, neprekidno vidjela
mač koji je nad glavom njezina naroda visio o tankoj niti. Takva su
razmišljanja učinila umjerenom i razboritom narav koja bi možda u drugim
uvjetima postala ohola, odbojna i hirovita.

Otac je Rebeku primjerom i uputstvima naučio da se pristojno odnosi

spram svakog tko joj pristupi. Nije doduše bila kadra oponašati njegovu
pretjeranu lasku, jer je bila odveć široka duha i bijaše joj strana trajna plaha
bojažljivost koja je uzrok takvu ponašanju; ali je pokazivala ponosnu
smjernost kao da se pomirila sa zlom srećom što je kći prezrena roda, iako je
u duši bila svjesna da bi po svojim vrlinama mogla zauzimati viši položaj no
što joj samovolja vjerskih predrasuda dopušta.
Tako pripremljena da se nosi s nevoljama, stekla je snagu nužnu da se u
njima djeluje. Sadašnje je stanje iziskivalo svu prisutnost duha, i ona ju je
skupila.
Najprije je istražila prostoriju; ali ona je pružala malo nade u bijeg ili
zaštitu. U njoj nije bilo ni tajnih prolaza ni vrata u podu. Prostorija je bila
opasana kružnim vanjskim zidom kule i jedino su vrata kroz koja je ušla bila
u vezi s glavnom grañevinom. Ta vrata nisu imala unutrašnjeg zasuna ni
poprečne grede. Jedini je prozor gledao na terasu s kruništem koja je
nadvisivala kulu; to je Rebeki isprve pobudilo nadu u bijeg, ali je doskora
vidjela da terasa nije spojena ni s jednim drugim dijelom utvrde, već je to
odijeljeni balkon, zaštićen po običaju prsobranom s nekoliko puškarnica,
gdje su mogli stajati strijelci da brane kulu i da strelicama štite bedem
dvorca s te strane.
Stoga joj nije preostalo druge nade doli uzdanja u pasivnu hrabrost i
snažna oslanjanja na nebesa, svojstvenog velikim i plemenitim ljudima.
Premda su je pogrešno učili da tumači pisana obećanja izabranom Božjem
narodu, Rebeka je znala da ovo nije trenutak njihove provjere; niti je
vjerovala da će djeca Siona biti pozvana kako bi u cijelosti podijelila sreću s
neznabošcima. U meñuvremenu, sve je ukazivalo da je njezin narod kažnjen
i stavljen na kušnju, te da im valja trpjeti bez grijeha. Stoga je Rebeka bila
spremna da se smatra žrtvom nesreće i dugim razmišljanjem o svom
položaju uvježbala je svoj duh da se nosi s opasnostima koje je zasigurno
očekuju.
Unatoč svemu, uhićenica je zadrhtala i promijenila boju, kad je čula
korake na stubištu; vrata ćelije polako su se otvorila, a neki visoki čovjek,
odjeven poput jednog od razbojnika kojima su dugovali svoju nesreću,
polagano uñe zatvorivši vrata za sobom; kapa mu je bila nabijena na čelo i
skrivala gornji dio lica, a ogrtač je držao tako da mu pokrije sve ostalo. Tako
prerušen, kao da se sprema poduzeti nešto čega se sam stidi, stade pred
uplašenu zatvorenicu; meñutim, iako mu je odjeća odavala razbojnika, činilo
se da se skanjuje reći zbog čega je došao, pa je Rebeka imala vremena da se
pribere i preduhitri ga. Spremno je skinula dvije skupocjene narukvice i
ogrlicu te ih žurno ponudila tom navodnom razbojniku, misleći, dakako, da
će pridobiti njegovu naklonost ako mu zadovolji pohlepu.
– Uzmite ovo, dragi prijatelju – rekla je – i, za ljubav Božju, budite
milostivi meni i mom ostarjelom ocu! Ovaj je nakit vrijedan, ali je prava
sitnica prema onome što bi vam moj otac dao da nas zdrave i čitave
oslobodite iz ovoga dvorca,
– Lijepi cvijete Palestine – uzvrati odmetnik – ovi biseri su blještavi, ali
što su oni spram bjeline vaših zubi; dijamanti su sjajni, ali se ne mogu
usporediti s vašim očima; a otkad se bavim ovim divljim zanatom, zakleo
sam se da će mi ljepota uvijek biti draža od bogatstva.
– Nemojte sebi činiti toliko nažao – reče Rebeka. – Uzmite otkupninu i
smilujte se! Zlatom možete kupiti užitke; budete li nas zlorabili, to vam
može donijeti samo grižnju savjesti. Moj će otac rado udovoljiti svakoj vašoj
želji. Postupite li mudro, našim plijenom moći ćete kupiti i položaj u društvu
a možda i dobiti oprost za prošle prijestupe te više neće biti potrebno da
činite nove.
– Lijepo rečeno – odmetnik će na francuskom jeziku, jer mu je teško
bilo nastaviti razgovor koji je Rebeka započela na saskome. – Ali, znajte,
lijepi ljiljane iz dola, vaš je otac već u rukama moćnog čudotvorca koji je
kadar čak i zarñale tamničke rešetke pretvoriti u zlato i srebro. Poštovani je
Isaac već u kotlu gdje će iz njega iscijediti sve što mu je vrijedno, i tu ne
mogu pomoći moji zahtjevi ili tvoja zaklinjanja. Tvoju otkupninu valja
platiti ljubavlju i ljepotom; ne primam druge protuvrijednosti.
– Vi niste odmetnik – Rebeka će jezikom na kojem joj se on obratio. –
Odmetnik ne bi odbio takve ponude, niti se ijedan odmetnik u ovoj zemlji
služi jezikom na kojem vi sada govorite. Niste odmetnik već Norman,
Norman, i možebit plemić po roñenju. Oh, budi plemenit i u svojim dijelima,
pa odbaci tu strašnu obrazinu nepravde i nasilja!
– A ti, kad tako dobro pogañaš – reče Brian de Bois-Guilbert, skinuvši
ogrtač s lica – nisi prava kći Izraelova, već si po svemu, osim po mladosti i
ljepoti, prava vještica. Nisam odmetnik, lijepa ružo šaronska, već onaj tko je
spremnij da ti vrat i ruke okiti draguljima i biserima koji ti tako dobro
pristaju, nego da te liši tih uresa.
– Što biste htjeli od mene, ako ne moje bogatsvo? – reče Rebeka. –
Izmeñu nas nema ništa zajedničkoga; vi ste kršćanin, ja Židovka. Naša bi
veza bila protivna zakonima crkve i sinagoge.
– Bila bi protivna, zaista – templar će kroza smijeh. – Oženiti se
Židovkom! Despardieux!60 Ni kad bi bila kraljica od Sabe!61 Osim toga,
slatka kćeri Siona, sve kad bi mi najkršćanskiji kralj ponudio svoju
nakršćanskiju kćer, i cijeli Languedoc kao miraz, znaj da se njome ne bih
mogao oženiti. Zavjetovao sam se da neću ljubiti ni jednu djevu drukčije
nego par amour62 kao što ću tebe ljubiti. Ja sam templar. Pogledaj križ moga
svetog reda.

– Kako se u takvoj prigodi usuñujete pozivati na njega – reče Rebeka.

– Ako se i pozivam – templar će – to se tebe ne tiče, jer ne vjeruješ u
blaženi znak našeg spasenja.
– Vjerujem u ono čemu su me preci učili – reče Rebeka – i neka mi
Bog oprosti ako mi je vjera griješna! Ali vi, gospodine viteže, u što vi
vjerujete, kad bezobzirno prizivate ono što vam je najsvetije i čak ste sprem-
ni prekršiti najsvečaniji zavjet što ste ga položili kao vitez i kao vjernik?
– Ozbiljno, dobro zboriš, kćeri Sirahova – odgovori templar. – Ali
nježna propovjednice, zbog svojih ograničenih židovskih predrasuda
previdjela si našu vrhovnu povlasticu. Ženidba bi bila neiskupiv zločin
svakog templara; ali za manje ludosti što ih počinim lako ću dobiti oprost na
idućem sazivu našeg reda. Ni najmudriji meñu vladarima, pa ni njegov otac,
ne ostaviše nam baš primjere za ugled, no nikada nisu bili toliko povlašteni
poput nas, ubogih vojnika sionskoga hrama, a stekli smo ih revnom
njegovom obranom. Zaštitnici Salomonova hrama imaju pravo na malko
popustiljvosti po uzoru na Salomona.63

– Ako vam čitanje Svetog pisma i života svetaca – reče Židovka – služi
jedino tome da opravdate svoju raskalašenost i razuzdanost, zločin vam je
poput onog čovjeka koji iz najzdravijih i najpotrebnijih trava cijedi otrov.
Templarove oči gnjevno bljesnuše na taj prigovor.
– Slušajte, Rebeka – reče on. – Dosad sam s vama blago razgovarao, ali
sada ću se poslužiti jezikom pobjednika. Sužanj ste moga luka i koplja,
podložni mojoj volji po zakonima svih naroda; neću ni za palac odstupiti od
svojih prava, niti se skanjivati da na silu uzmem ono što odbijete mojim
molbama ili potrebama.
– Odmaknite se – reče Rebeka – odmaknite i počujte prije no što
nakanite počiniti tako smrtan grijeh! Moju snagu zaista možete nadjačati, jer
Bog je stvorio slabiju ženu, povjerivši njezinu obranu muškoj plemenitosti.
Ali, vaš ću bestidni čin, templaru, prenijeti diljem Evrope. Praznovjerje tvoje
braće nadoknadit će manjak njihove sućuti. Svaki ogranak, svaki dio tvog
reda saznat će da si krivovjerno zgriješio s jednom Židovkom. Čak i oni koji
se ne gnušaju nad tvojim grijehom smatrat će te prokletnikom što si tako
obeščastio križ koji nosiš pošavši s kćerkom moga naroda.
– Bistra si uma, Židovko – uzvrati templar, svjestan istinitosti njezinih
riječi, jer su pravila njegova reda najstrože osuñivala i teško kažnjavala
takve prijestupe, a ponekad se zbog njih oduzimala čast. – Veoma si
oštroumna – proslijedi – ali tvoj bi prosvjed morao biti naročito snažan da
dopre izvan željeznih zidova ovoga dvorca; unutar njih tužbe, jadikovke,
zazivanje pravde i krici za pomoć jednako tiho zamiru. Samo te jedno može
spasiti, Rebeka. Pokori se sudbini, prihvati našu vjeru i domoći ćeš se
dostojanstva te će mnoga normanska gospa zavidjeti na sjaju i ljepoti
miljenici prvoga kopljanika meñu braniteljima Hrama.
– Da se pokorim sudbini! – kliknu Rebeka. – Nebesa, kakvoj sudbini?
Da prihvatim vašu vjeru? Kakva je to vjera kad u njoj ima mjesta za takva
podlaca? Vi da ste najbolji kopljanik meñu templarima! Strašljivi viteže!
Krivokletnički svećeniče! Pljujem na vas i prkosim vam: Obećanje Boga
Abrahamova pruža spasonosni izlaz svojoj kćeri, čak i iz ovog ponora
bestidnosti.
Dok je još govorila, širom otvori rešetkasti prozor koji je gledao na
terasu, i trenutak zatim stajala je na samom rubu ograde, bez ikakve
pregrade izmeñu nje i strahovite dubine. Nepripremljen za takav očajnički
korak, jer se djevojka dotad nije ni pomaknula, Bois-Guilbert je nije stigao
spriječiti ili zaustaviti. Kad je pokušao krenuti prema njoj, Rebeka je
uzviknula:
– Stanite gdje ste, oholi templaru, ili krenite, ali na svoju odgovornost!
Još jedan korak, i bacit ću se u provaliju! Radije neka mi se tijelo razmrska
na stijenama i izgubi svaku sličnost s ljudskim obličjem no što će pasti
žrtvom vaše okrutnosti.
Govoreći to, sklapala je ruke i pružala ih prema nebu, kao da moli
oprost za svoju dušu prije no što se zauvijek strmoglavi. Templar je
oklijevao; njegova odlučnost još nije popustila pred samilošću ili bijedom,
ali sad je ustuknula zadivljena njezinom duševnom snagom.
– Siñite, nagla djevojko! – reče. – Kunem se zemljom, morem i nebom
da vam neću nanijeti zlo.
– Ne vjerujem vam, templaru – reče Rebeka. – Pokazali ste mi kako
valja cijeniti vrline vašeg reda. Idući saziv će vam podijeliti oprost zbog toga
što ste prekršili zakletvu koja se tiče tek časti ili sramote jedne uboge
židovske djevojke.
– Nepravedni ste – uskliknu žarko hramovnik. – Kunem vam se
imenom koje nosim, križem na mojim prsima, mačem o boku, kunem vam
se drevnim grbom svojih predaka, da vam neću nanijeti zla! Ako već ne
želite radi sebe, sjetite se svog oca. Bit ću mu prijatelj, a u ovom mu dvorcu
itekako treba moćni prijatelj.
– Jao! – reče Rebeka. – To i predobro znam. Smijem li vam vjerovati?
– Neka mi oduzmu štit i grb, neka mi se ime okalja – reče Brian de
Bois-Guilbert – budete li imali razloga da se na mene požalite. Prekršio sam
mnoge zakone i mnoge zapovijedi, ali nikada i svoju riječ.
– Pa dobro, povjerovat ću – reče Rebeka i siñe s ruba zida, ali zastane
kraj jednog otvora u kruništu kroz koji se nekoć bacalo kamenje na
neprijatelja. – Ovdje ostajem. A vi stojte gdje ste, jer ako pokušate za jednu
stopu smanjiti razmak izmeñu nas, vidjet ćete kako židovska djevojka radije
predaje svoju dušu Bogu nego svoju čast templaru!
Dok je Rebeka tako govorila, njezina uzvišena nepokolebljivost, koja
se lijepo slagala s izražajnom ljepotom lica, davala je njezinu pogledu i
kretnjama dostojanstvo koje je nadilazilo ono smrtnika. Nije ni trepnula, lice
joj nije problijedjelo od straha pred neposrednom i tako strašnom sudbinom;
naprotiv, pomisao da svoj usud drži u rukama i da po želji može uteći od
sramote u smrt, ozarila joj je lice i podarila dodatni sjaj očima. Ponosni i
smioni Bois-Guilbert pomisli kako još nije vidio tako zanesenu i tako
upečatljivu ljepotu.
– Sklopimo mir, Rebeka – reče.
– Nek bude mir, ako hoćete – odgovori Rebeka – ali na sadašnjem
rastojanju.
– Ne morate me se više bojati – reče Bois-Guilbert.
– Ne bojim se – odvrati ona – zahvaljujući onome tko je tako visoko
sagradio ovu vrtoglavu kulu te ništa ne bi moglo preživjeti što s nje padne. –
Zahvaljujući njemu i Bogu Izraelovu, ne bojim se.
– Nepravedni ste prema meni – templar će. – Tako mi zemlje, mora i
neba, nepravedni ste! Nisam po prirodi takav: okrutan, sebičan i
nemilosrdan. Jedna me žena naučila okrutnosti, pa sam i ja bio okrutan
prema njima; ali ne prema ženama poput vas. Počujte, Rebeka. Nikada
nijedan vitez nije podigao koplje srca odanijega prema gospi svoje ljubavi
od Briana de Bois-Guilberta. Ime te kćeri nekoga malog baruna, koji se
ponosio ruševnom kulom i neplodnim vinogradom, te s nekoliko milja
krševite zemlje kod Bordeauxa, pronijelo se gdje god su se činila junačka
djela i bilo poznatije od imena tolikih gospa koje su za miraz imale cijelu
pokrajinu. Da, da – nastavi on, koračajući gore-dolje po maloj terasi
zadubljen i kao nesvjestan Rebekine prisutnosti – moja djela, moje izlaganje
opasnosti, moja krv proniješe slavu imena Adelaide de Montemare od
kastilskoga do bizantskoga dvora. A kakva mi je bila nagrada? Kad sam se
vratio s teško stečenim počastima, koje sam platio krvlju i znojem, našao
sam je udatu za nekoga gaskonskog plemića kojega ime nikada nije prešlo
granice njegova kukavnog imanja! Iskreno sam je ljubio, i ljuto sam se
osvetio zbog njezine nevjere! Ali, osveta je pala meni na glavu. Od tog sam
se dana odvojio od života i prekinuo sve veze. Moja muževnost neće
upoznati obiteljskog doma niti naći utjehe kod ljubljene supruge. Moja
starost neće znati što je toplo ognjište. Grob će mi biti samotan, a neće me
nadživjeti potomak koji bi ponio drevno ime Bois-Guilberta. Pred noge
svojih starješina bacio sam pravo na samostalno djelovanje, povlasticu
nezavisnosti. Templar, koji je po svemu rob osim po imenu, ne može
posjedovati ni zemlju ni imovinu, nego živi, djeluje i diše samo po volji i
želji drugoga.
– Ah – Rebeka će. – Pa kakve prednosti mogu nadomjestiti takvu
posvemašnju žrtvu?
– Moć osvete, Rebeka – uzvrati templar – i mogućnost da se steče
slava.
– Slaba nagrada – reče Rebeka – za gubitak najdragocjenijih ljudskih
prava.
– Ne govorite tako, djevojko – odgovori templar. – Osveta je svečanost
za bogove! Pa ako su je oni sačuvali za sebe, kao što kažu svećenici, to je
stoga što je smatraju previše plemenitim užitkom da bi ga podijelili s
običnim smrtnicima. A slavoljublje je napast koja bi mogla pomutiti i
blaženi spokoj raja!
Ušutje načas, a zatim dodade:
– Rebeka! Žena kojoj je draža smrt nego sramota zasigurno ima
ponosnu i postojanu dušu. Morate mi pripasti! Ne, ne plašite se, to mora biti
uz vaš pristanak, pod vašim uvjetima. Morate pristati da sa mnom dijelite
nade koje se pružaju dalje no što se može naslutiti čak i s prijestolja nekog
vladara! Poslušajte prije no što odgovorite, promislite prije nego odbijete.
Kao što ste sami kazali, templar gubi svoja društvena prava i moć slobodnog
djelovanja, ali postaje članom i udom moćnog tijela od kojega strijepe
prijestolja, kao što kap kiše koja se pomiješa s morem postaje zasebnim
dijelom nesavladiva oceana koji nagriza stijenje i guta kraljevsko brodovlje.
Takav je nabujali povodanj ovaj moćni savez. A ja nisam beznačajni član
toga silnog reda, već jedan od njegovih glavnih zapovjednika; jednoga ću
dana zacijelo nositi i palicu vrhovnog poglavara. Ubogi templarski vojnici
neće samo stati nogom za vrat kraljevima; to može i redovnik u sandalama
od konopljina vlakna. Naši će nas oklopljeni koraci povesti na njihovo
prijestolje, naša će im željezna rukavica istrgnuti žezlo iz ruke. Ni
kraljevstvo vašeg uzalud očekivanog Mesije ne obećava takvu moć vašim
raspršenim plemenima kakvoj teži moje slavoljublje. Tražio sam srodni duh
da ga s njime podijelim, i našao sam ga u vama.
– Govorite li vi to jednoj kćeri moga naroda? – upita Rebeka. – Zar
mislite...
– Ne odgovarajte mi navoñenjem razlika meñu našim vjerama – reče
templar. – Na našim tajnim sastancima ismijavamo dječje priče. Vjerujte,
brzo smo proniknuli bezumnu ludost naših utemeljitelja, koji su se zauvijek
odrekli životne sreće da bi uživali umirući kao mučenici od gladi, od žeñi,
od kuge, od divljačkih mačeva, dok se zalud trude da obrane golu pustinju
koja je vrijedna tek u očima praznovjerja. Naš je red prihvatio smionije i šire
poglede i pronašao bolju nadoknadu za naše žrtve. Naši golemi posjedi u
svakom evropskom kraljevstvu, velika vojnička slava zbog koje nam
pristupaju ponajbolji vitezovi iz svih kršćanskih krajeva, sve je to posvećeno
ciljevima o kojima naši nabožni osnivači nisu ni sanjali, i koje ne otkrivamo
slabim duhovima koji pristupaju našem redu voñeni negdašnjim načelima pa
zbog praznovjerja postaju našim poslušnim oruñem. Ali neću dalje
razotkrivati naše tajne. Ovaj zvuk roga vjerojatno najavljuje nešto čemu bih
morao prisustvovati. Razmislite o tome što sam vam rekao. Zbogom! Ne
tražim vaš oprost za nasilje kojim sam vam prijetio, jer ono je bilo potrebno
da se pokaže vaš značaj. Zlato se prepoznaje samo s pomoću kamena kušnje.
Vratit ću se uskoro da nastavimo razgovor.
Potom napusti ćeliju i siñe niza stube, ostavivši Rebeku koju jedva da
je više ustrašila blizina smrti, što joj je maločas bila izložena, negoli žestoko
slavoljublje ovoga smionog zlikovca kojemu je na nesreću dopala šaka.
Kad je ušla u ćeliju, najprije se zahvalila Bogu Jakovljevu što ju je
zaštitio moleći da i dalje štiti nju i njezina oca. Još je jedno ime spomenula u
svojoj molitvi; ime ranjenog kršćanina kojega je sudbina predala u ruke
okrutnih ljudi, njegovih zakletih neprijatelja. U duši se zaista kajala što u
svoju skrušenu molitvu Bogu unosi misao na čovjeka s kojim je sudbina
nipošto ne može vezati, s jednim Nazarencem i protivnikom njezine vjere.
Ali molba je već bila prošaptana i sve ograničene predrasude njezine vjere
ne bi mogle navesti Rebeku da je poželi opozvati.
25. Poglavlje

Najnečitljiviji primjerak pisarskog umijeća što sam ga igda vidio!

Ona se pokorava da bi pobijedila

Kad je templar stigao u glavnu dvoranu, već je tamo zatekao De

Bracya.
– Ovaj glasni poziv, pretpostavljam, prekinuo je vašu ljubavnu igru, baš
kao i moju – reče De Bracy. – Ali vi ste došli kasnije i još nevoljnije, pa bih
se usudio ustvrditi da je vaš razgovor bio ugodniji od mojega.
– Vaše udvaranje, dakle, nije urodilo uspjehom kod te saske
nasljednice? – upita templar.
– Kostiju mi Thomasa Becketa – uzvrati De Bracy – gospa je Rowena
zacijelo čula da teško podnosim ženske suze.
– No! – reče templar. – Voña jedne slobodne družine, a obazire se na
ženske suze! Nekoliko kapi što poprskaju ljubavnu luč samo još potaknu
plamen.
– Hvala vam na nekoliko kapi toga prskanja – odgovori De Bracy – ali
djevojka je plakala toliko da bi ugasila i svjetioničku baklju. Takva
lomljenja ruku i poplave suza nije bilo od vremena svete Niobe, o kojoj nam
je pripovijedao opat Aymer. Kao da je vodeni zloduh opsjeo lijepu Saskinju.
– A četa ñavola opsjela je grudi Židovke – odvrati templar; – jer mislim
nitko, makar i Appolyon glavom, ne bi bio kadar u njoj razbuditi tako
neukrotivu uznositost i odlučnost. Ali gdje je Front-de-Boeuf? Rog sve jače
ječi.
– Vjerojatno pregovara sa Židovom – hladno će De Bracy: – možda su
Isaacovi urlici zaglušili zvuk roga. Zacijelo znaš iz iskustva, sir Briane, da je
Židov kojem se valja rastati od blaga pod uvjetima kakve mu vjerojatno nudi
naš prijatelj Front-de-Boeuf, kadar nadići dreku koja bi mogla nadjačati
dvadeset rogova i trublja zajedno. Poslat ćemo sluge po njega.
Doskora im se pridružio Front-de-Boeuf, kojega su tiranske okrutnosti
prekinule, kao što je čitatelj već doznao, a zadržao se da bi izdao nužne
zapovijedi.
– Pogledajmo koji je uzrok toj prokletoj buci – reče Front-de-Boeuf. –
Evo pisma, a pisano je na saskome, ako se ne varam.
Gledao je pismo, okretao ga u ruci kao da bi promjenom položaja
papira mogao proniknuti u njegov sadržaj, a zatim ga pružio de Bracyu.
– Zasigurno su to neke čarolije – reče De Bracy koji je ravnopravno
dijelio neznanje meñu viteštvom tog doba. – Naš me je kapelan pokušao
naučiti da pišem, ali slova su mi bila u obliku šiljaka koplja i oštrice mača,
pa se stari ćelavi redovnik okanio jalova posla.
– Daj meni to pismo – reče templar. – Kako nas rese neka svećenička
obilježja, nužno nam je i nešto znanja da osvijetli našu valjanost.
– Okoristimo se onda tvojim velečasnim znanjem – reče De Bracy. –
Što piše na svitku?
– To je službeni izazov – odgovori templar. – Ali, tako mi Gospe
betlehemske, ako nije posrijedi neka suluda lakrdija, to je najneobičniji
poziv na dvoboj što je ikada predan na pokretnu mostu nekoga velikaškog
dvorca.
– Lakrdija – reče Front-de-Boeuf. – Rad bih znati tko se usuñuje sa
mnom šaliti u takvoj stvari! Čitaj, sir Briane.
Templar zatim pročita:
– Ja, Wamba, sin Witlessov, luda plemenitog i slobodno roñenog
čovjeka, Cedrica od Rotherwooda, zvanog Saski; i ja, Gurth, sin
Beowulphov, svinjar..."
– Ti si lud – reče Front-de-Boeuf, prekidajući čitača.
– Svetoga mi Luke, tako piše – odgovori templar. Zatim, nanovo
prionuvši, nastavi:
"... ja, Gurth, sin Beowulphov, svinjar rečenog Cedrica, uz pomoć naših
saveznika i prijatelja, koji zastupaju istu stranu u ovom našem sporu, a to su
dobri vitez koji se zasada zove Le Noir Fainéant, te čestititi slobodnjak
Robert Locksley, zvan Rascjepitelj pruta, vama, Reginaldu Front-de-Boeufu,
i svim vašim saveznicima i suučesnicima, s kojima ste, to jest, bez danog
povoda i objavljena neprijateljstva, nepravedno i podmuklo zarobili osobu
našega gospodara i gazde rečenog Cedrica: takoñer osobu plemenite i
slobodno roñene djeve gospe Rowene od Hargottstandstedea; takoñer osobu
plemenitog i slobodno roñenog čovjeka Athelstanea od Coningsburgha;
takoñer osobe nekih slobodno roñenih ljudi, njihovih pratilaca; takoñer neke
sluge, njihove kmetove; takoñer stanovitog Židova, po imenu Isaaca iz
Yorka, i njegovu kćer, Židovku, te stanovite konje i mazge; a sve su te
plemenite osobe, zajedno s pratiocima i slugama, i s konjima i mazgama, te
sa spomenutim Židovom i Židovkom, bile u miru s njegovim veličanstvom
putujući kraljevskom cestom kao vjerni podanici; stoga tražimo i
zahtijevamo da se rečene plemenite osobe, naime, Cedric od Rotherwooda,
Rowena od Hargottstandstedea, Athelstane od Coningsburgha, sa slugama i
pratiocima, te s konjima i mazgama, i sa spomenutim Židovom i Židovkom,
zajedno sa svim stvarima i imovinom, u roku od jednog sata nakon primitka
ovog pisma izruče nama ili onima koje mi odredimo da ih prime, i to
netaknute i nepovrijeñene tjelesno i imovno. Ako se na ovo oglušite,
izjavljujemo da vas smatramo pljačkašima i izdajnicima, te smo spremni i
život dati u okršaju, opsadi ili na koji drugi način, poduzevši sve da vas
pobijedimo i uništimo. Neka vam stoga Bog bude od pomoći. Potpisano od
naše strane uoči blagdana svetog Witholda, pod velikim ročišnim hrastom u
Harthill Walku, ovo što je gore napisao sveti čovjek, redovnik pred Bogom,
Djevicom Marijom i svetim Dunstanom, u kapeli u Copmanhurstu."
Na dnu dokumenta bijaše na prvome mjestu grub crtež pijetlove glave i
krijeste, uz objašnjenje da je taj hijeroglif svojeručni potpis Wambe,
Witlessova sina. Ispod toga štovanoga grba stajao je križ, a kraj njega
naputak da je to znamen Gurtha, sina Beowulphova. Zatim su grubo ali
odlučno ispisane riječi Le Noir Fainéant. I na kraju, sve je zaključivala dosta
dobro nacrtana strijela, uz dodatak da je to znak slobodnjaka Locksleya.
Vitezovi su saslušali čitanje toga neobičnog dokumenta od početka do
kraja, a zatim se zgledali u nijemu čuñenju, kao da nikako ne mogu
proniknuti što bi to moglo značiti. De Bracy je prvi prekinuo šutnju ne-
zadrživom provalom smijeha, kojemu se pridružio templar, iako umjerenije.
Na Front-de-Boeufu se, naprotiv, vidjelo kako ga nervira ta njihova neprim-
jerena veselost.
– Otvoreno vas upozoravam, poštovana gospodo – reče – kako bi vam
bolje bilo da se dogovorite kako ćete postupiti s obzirom na okolnosti,
umjesto što se odajete takvoj neumjesnoj radosti.
– Front-de-Boeuf se još nije oporavio od nedavna pada – De Bracy će
templaru. – Prepao se i same pomisli na izazov, premda ga šalju jedan
lakrdijaš i jedan svinjar.
– Svetoga mi Mihovila – uzvrati Front-de-Boeuf – želio bih da se na
tebe obruši glavni teret ove pustolovine, De Bracy. Ovi se momci ne bi
usudili razmetati s tako nevjerojatnom drskošću da ih ne podržavaju neke
moćne družine. U ovim šumama ima dovoljno odmetnika koji bi se rado
osvetili zbog zaštite što je pružam jelenima. Samo sam jednom nekog
momka koji je uhvaćen krvavih ruku i na djelu, svezao za rogove bijesna
mužjaka, a taj ga je za tili čas izmrcvario na smrt, i na mene se sasulo više
strijela nego što ih je odapeto na onu metu u Ashbyu. Hej, momče – obrati se
nekom pratiocu – jesi li koga poslao da vidi na koliku se silu oslanja ovaj
vrli izazov?
– U šumi se skupilo barem dvjesta ljudi – odgovori štitonoša koji ga je
pratio.
– Još nam je samo to trebalo! – reče Front-de-Boeuf. – Do tog je došlo
stoga što sam dopustio da se poslužite mojim dvorcem, a sami niste kadri
obaviti što ste naumili u tišini, već ste mi navukli na vrat ono gnijezdo
stršena.
– Stršena! – reče De Bracy. – Prije bi se reklo trutova bez žalca;
družina lijenih lupeža koji skitare šumama i uništavaju divljač umjesto da
žive od svog rada.
– Bez žalca! – odvrati Front-de-Boeuf. – Račvaste strijele dugačke
jedan aršin, a pogañaju metu koja nije veća od francuske krune; to je priličan
žalac.
 – Sramota, viteže! – reče templar. – Skupimo ljude i navalimo na njih.
Jedan vitez, ma što govorim, jedan pravi vojnik dovoljan je za dvadeset
takvih seljačina.
– Dovoljan, čak i previše – reče De Bracy. – Stidio bih se dignuti koplje
protiv njih.
– Istina je – uzvrati Front-de-Boeuf – kad bi se radilo o crnoputim
Turcima ili Maurima, gospodine templeru, ili pak o plašljivim francuskim
seljacima, srčani De Bracy. Ali to su engleski slobodnjaci; jedinu prednost
nad njima mogu nam pružiti naši konji i oružje, a od toga male koristi na
šumskim čistinama. Da na njih navalimo, veliš? Jedva imam dovoljno ljudi
za obranu dvorca. Najbolji vojnici su mi u Yorku; tamo je i cijela tvoja
družina, De Bracy; jedva da ih je dvadesetak, osim one šačice koja je
sudjelovala u tom luñačkom pothvatu.
– Ne bojiš se valjda – reče templar – da bi mogli prikupiti dovoljno
snaga da napadnu dvorac?
– To ne, sir Briane – odgovori Front-de-Boeuf. – Ovi odmetnici imaju
zaista smionog voñu, ali nemaju ratnih sprava, opsadnih ljestava i iskusnih
predvodnika, pa im moj zamak može odoljeti.
– Obavijesti susjede – reče templar. – Neka skupe svoje ljude i doñu u
pomoć trojici vitezova koje su u dvorcu Reginalda Front-de-Boeufa opsjeli
jedan lakrdijaš i jedan svinjar!
– Vi se šalite, viteže – odgovori barun – ali nemam koga obavijestiti.
Malvoisin je u Yorku, zajedno sa svojim pristašama, kao i ostali moji
saveznici; i ja bih bio tamo da nije bilo toga vašega ludog pothvata.
– Onda pošaljite nekoga u York i pozovite naše ljude – reče De Bracy.
– Odole li lepršanju mog stijega, ili pogledu na moje plaćenike, priznat ću da
su najhrabriji odmetnici što su igda nosili luk u šumi zelenoj.
– A tko će odnijeti tu poruku? – reče Front-de-Boeuf. – Postavit će
zasjede na svaku stazu i izmamiti vijest iz glasnikovih usta. Sjetio sam se –
dodade nakon kraće stanke. – Templaru, ti znaš čitati i pisati, pa samo ako
nañemo pribor za pisanje moga kapelana koji je umro prošle godine, u
vrijeme božičnih svetkovina...
– S vašim dopuštenjem – reče štitonoša koji je čekao zapovijedi –
mislim da ga je stara Urfrieda negdje spremila, iz ljubavi spram
ispovjednika. Bio je on posljednji čovjek, kazivala je, koji joj se obraćao s
udvornošću kakvu muškarac mora iskazivati djevojci ili ženi.
– Idi, pronañi ga, Engelrede – reče Front-de-Boeuf – a onda ćeš ti,
gospodine templaru, sročiti odgovor na ovaj smioni izazov.
– Radije bih to učinio šiljkom mača nego vrškom pera – reče Bois-
Guilbert. – Ali neka bude kako ti kažeš.
Potom sjede i napisa na francuskom jeziku sljedeću čitulju:
"Sir Reginald Front-de-Boeuf, sa svojim plemenitim i viteškim
saveznicima i pristašama, ne prihvaća izazove iz ruku robova, kmetova i
odmetnika. Ako osoba koja se naziva Crnim vitezom zaista drži do viteške
časti, mora znati da joj je na sramotu sadašnje društvo, pa nema prava da
traži izravnanje računa s čestitim ljudima plemenite krvi. Koliko je do
zarobljenika koje smo uhvatili, u kršćanskom milosrñu zahtijevamo da im
pošaljete svećenika kako bi se ispovijedili i pomirili s Bogom, jer smo
naumili da ih jutros prije ručka smaknemo, a njihove glave ćemo postaviti na
bedeme, kako bismo pokazali svima koji su ustali da ih oslobode koliko ih
malo cijenimo. Stoga, kako je gore rečeno, zahtijevamo da pošaljete
svećenika koji će ih pomiriti s bogom; učinite li to, pružit ćete im posljednju
zemaljsku uslugu."
Pismo je savijeno i predano štitonoši, a on ga proslijedi glasniku koji je
vani čekao, kao odgovor na poruku što je donio.
Nakon što je slobodnjak obavio svoj zadatak, vratio se u
zapovjedništvo udruženih snaga, koje je privremeno bilo ispod jednoga
veličanstvenog hrasta, oko tri strelometa udaljeno od dvorca. Ovdje su
Wamba i Gurth, zajedno sa Crnim vitezom i Locksleyem, te s veselim
pustinjakom, nestrpljivo čekali odgovor na svoj izazov. Oko njih i malo
dalje bilo je još mnogo valjanih slobodnjaka kojih je priprosto odijelo i
osmaglo lice obznanjivalo zanimanje kojim se redovno bave. Skupilo ih se
više od dvije stotine, a novi su hitro pridolazili. Oni spram kojih su se
odnosili kao prema vodama razlikovali su se od ostalih samo po peru na
kapi, dok su im odjeća, oružje i ostala oprema bili isti.
Uz ove družine, stigla je i manje organizirana grupa slabije naoružanih
ljudi, koju je činilo sasko stanovništvo iz obližnjih gradova, zajedno s
mnogim kmetovima i slugama s prostranog Cedricova imanja, koji su došli u
želji da pripomognu njegovu spašavanju. Rijetki meñu njima bijahu
naoružani, već su nosili seljačko oruñe koje u nuždi gdjekad posluži u
ratničke svrhe. Glavno im oružje bijahu koplja za veprove, kose, mlatovi i
slično; jer Normani, u skladu s osvajačkom politikom, nisu dopuštali
poraženim Sasima da posjeduju ili da se služe mačem i kopljem. Zbog toga
je pomoć Sasa zadavala mnogo manje straha opsjednutima no što bi ti
snažni, brojčano nadmoćni ljudi voñeni pravednom stvari inače mogli
izazvati. Voñama te šarolike vojske sad je predano templarovo pismo.
Svi se okrenuše kapelanu da čuju njegov sadržaj.
– Tako mi štapa svetog Dunstana – taj će valjani crkvenjak – koji je
stjerao više ovaca u tor no što ih je štap ijednoga drugog sveca dognao u raj,
vjerujte ne razumijem taj jezik, jer bio to francuski ili arapski, naprosto
nadilazi moje znanje.
Potom dade pismo Gurthu, koji zatrese glavom i pruži ga Wambi.
Lakrdijaš virnu u sva četiri kutka papira praveći mudro lice kakvo je
redovno u majmuna u sličnim zgodama, zatim poskoči i dade pismo
Locksleyu.
– Kad bi velika slova bila lukovi, a mala slova strijele, možda bih o
tome nešto i znao – čestiti će slobodnjak; – ali kako stvari stoje, njihovo mi
je značenje jednako nedostupno kao i jelen na udaljenosti od dvanaest milja.
– Onda ja moram preuzeti ulogu pisara – reče Crni vitez; i uzevši pismo
od Locksleya, najprije ga pročita za sebe, a zatim svojim saveznicima
protumači njegov sadržaj na saskome.
– Smaknuti plemenitog Cedrica! – kliknu Wamba. – Svetoga mi križa,
mora da si se prevario gospodine viteže.
– Nisam, čestiti prijatelju – odgovori vitez. – Objasnio sam riječi kako
su ovdje napisane.
– Onda, svetoga mi Thomasa od Canterburya – reče Gurth – moramo
navaliti u dvorac, makar ga rušili golim rukama!
– Drugime ga i ne možemo rušiti – uzvrati Wamba. – Ali moje baš nisu
kadre mrviti vapnenac i žbuku.
– To je samo lukavština da dobiju na vremenu – reče Locksley. – Neće
se usuditi počiniti djelo za koje bih ja mogao odmjeriti strašnu kaznu.
– Kada bi barem – Crni će vitez – meñu nama bio netko tko bi mogao
ući u dvorac i doznati u kakvu su stanju zarobljenici. Kako zahtijevaju da se
pošalje ispovjednik, mislim da bi se naš sveti pustinjak mogao odazvati tome
svetom pozivu i istodobno pribaviti potrebne obavijesti.
– Kuga poharala tebe i tvoj savjet! – pobožni će pustinjak. – Rekoh ti,
gospodine Lijeni viteže, kad razodjenem fratarsku halju, zajedno s njom
svlačim i svoje svećeništvo, svoju svetost, čak i svoj latinski; a kad sam u
svom zelenom prsluku, lakše mi pada ubiti dvadeset srna nego ispovijediti
jednu krštenu dušu.
– Bojim se – Crni će vitez – ozbiljno se bojim da ovdje nema nikoga
tko bi bio kadar na sebe privremeno preuzeti dužnost oca ispovjednika.
Svi se meñusobno pogledaše bez riječi.
– Vidim – reče Wamba nakon kratke stanke – da budala to doista mora
i ostati, i staviti glavu u torbu kada pametni izmiču pred opasnosti. Znajte,
dragi roñaci i zemljaci, da sam prije no što sam obukao ruho lude nosio
smeñu halju, i da sam se odgajao da budem fratar, sve dok nisam dobio
napad moždane groznice nakon koje mi je ostalo upravo onoliko pameti
koliko mi je potrebno da budem luda. Vjerujem da ću s pomoću ogrtača
ovoga čestitog isposnika, zajedno sa svećeništvom, svetošću i učenošću
sadržanima u njezinoj kukuljici, biti kadar pružiti duhovnu i tjelesnu utjehu
našem valjanom gospodaru Cedricu i njegovim drugovima u nevolji.
– Što misliš, je li on dovoljno pametan? – Crni će vitez, obraćajući se
Gurthu.
– Ne znam – reče Gurth. – Ali ako nije, bit će to prvi put da mu
ponestane pameti da svoju ludost spretno iskoristi.
– Onda oblači halju, dragi prijatelju – Crni će vitez – i neka nas tvoj
gospodar izvijesti o stanju u dvorcu. Zacijelo ih je malo na broju, i kladio
bih se pet prema jedan da ne bi mogli odoljeti iznenadnu i snažnom napadu.
Vrijeme prolazi, požuri!
– A mi ćemo dotle – reče Locksley – tako opkoliti mjesto da ni muha
neće iz njega iznijeti glase. Stoga, dragi druže – nastavi, obraćajući se
Wambi – slobodno javi tim silnicima da će svako nasilje nad uhićenicima
biti višestruko naplaćeno na njihovoj koži.
– Pax vobiscum64 – reče Wamba, koji se već zakukuljio u redovničko
ruho.
I nakon tih riječi stade oponašati svečano i dostojanstveno fratarsko
držanje, te poñe da ispuni svoje poslanstvo.

26. Poglavlje

Pomamni konji često znaju tromi biti,

A bezvoljni gdjekad živa vatra;
Fratar će često ludu odglumiti,
A luda katkad predstavljati fratra.
Stara pjesma

Kad je lakrdijaš, prerušen u pustinjakovu halju s kukuljicom, te sa

čvornatim u`etom oko pasa, stao pred vratnice Front-de-Boeufova dvorca,
čuvar ga upita kako se zove i po kojem poslu dolazi.
– Pax vobiscum – uzvrati lakrdijaš. – Siromašni sam brat iz reda
svetoga Franje i dolazim da bih izvršio svoju nabožnu dužnost prema nekim
nesretnim zatvorenicima koji su uhićeni u ovom dvorcu.
– Smion si ti fratar – reče čuvar – kad dolaziš ovamo gdje, osim našega
pijanog ispovjednika, već dvadeset godina nije kukuriknuo pijetao tvoga
kova.
– Ipak, molim te prenesi moju poruku gospodaru dvorca – odgovori
prerušeni fratar. – Vjeruj, dobro će je primiti, a pijetao će kukuriknuti tako
glasno da će se dvorac oriti.
– Vrlo dobro – reče čuvar. – Zadesi li me neka nevolja stoga što
napuštam svoje mjesto zbog tvoje poruke, vidjet ćemo koliko je fratarska
siva halja otporna na strijele sa sivim guščjim perima.
Tako zaprijetivši, čuvar napusti toranj i nevoljko ponese u glavnu
dvoranu vijest da neki svećenik stoji pred vratnicama i traži da ga puste
unutra. Nemalo se začudio kad mu gospodar naredi da smjesta propusti toga
svetog čovjeka; i nakon što je najprije osigurao stražu oko ulaza kako bi
izbjegao neko iznenañenje, on spremno izvrši primljenu zapovijed. Mahnita
samouvjerenost koja je navela Wambu da se prihvati tako opasna zadatka,
jedva je dostajala kad se našao pred tako groznim čovjekom koji je ulijevao
toliko straha kakav bijaše Reginald Front-de-Boeuf; i on izreče svoje Pax
vobiscum, u koje se najviše uzdao da će mu ulogu učiniti uvjerljivijom, iako
se tim izrijekom poslužio nesigurnije nego dotada. Ali Front-de-Boeuf bijaše
sviknut gledati kako u njegovoj prisutnosti dršću ljudi svih vrsta, pa mu
plahost navodnog oca nije bila povodom za sumnju.
– Tko si i odakle si, pope? – reče on.
– Pax vobiscum – ponovi luda. – Ubogi sam sluga svetog Franje i,
putujući kroz ovu pustoš, dospio sam meñu razbojnike: quidam viator incidit
in latrones65, kako kaže Sveto pismo; i ti me lupeži poslaše u ovaj dvorac da
pružim duhovnu utjehu dvojici smrtnika koje je osudila vaša časna pravda.

– Da, tako je – odgovori Front-de-Boeuf. – A možeš li mi reći, sveti

oče, koliko ima tih razbojnika?
– Otmjeni viteže – odgovori luda – nomen illis legio: njihovo je ime
legija.
– Reci mi jednostavnim riječima koliko ih ima na broju, pope, ili će ti
mantija i uže biti slabom zaštitom.
– Jao! – reče prerušeni fratar. – Cor meum eructavit,66 što će reći da
sam umirao od straha! Ali smatram da je približno, što slobodnjaka, što
pučana, najmanje pet stotina.

– Što! – reče templar koji tog časa udje u dvoranu. – Zar se ose ovdje,
tako gusto roje? Vrijeme je da se zatre taj opaki nakot.
Zatim povede Front-de-Boeuf a ustranu, i upita:
– Poznaješ li toga popa?
– Stranac je, iz nekoga dalekog samostana – reče Front-de-Boeuf. – Ne
poznajem ga.
– Onda mu ne govori o svojim namjerama – reče templar – ali neka
odnese pismenu zapovijed De Bracyevoj četi plaćenika da smjesta požure u
pomoć svome poglavaru. A, dotle, da ovaj ošišani pop ne bi štogod
posumnjao, pusti ga da slobodno obavlja svoju dužnost i pripremi one saske
svinje za klaonicu.
– Tako će i biti – reče Front-de-Boeuf.
Potom naredi nekom sluzi da odvede Wambu u prostoriju u kojoj
bijahu zatočeni Cedric i Athelstane.
Zatočeništvo nije smanjilo, već samo pojačalo Cedricovo nestrpljenje.
Kročio je s jednoga kraja dvorane na drugi, poput čovjeka koji je naumio
napasti neprijatelja, ili provaliti u neko opsjednuto mjesto, čas uzvikujući
sam sebi u bradu; čas obraćajući se Athelstaneu, koji je odvažno i smireno
čekao ishod pustolovine, probavljajući u meñuvremenu krajnje spokojno
obilat obrok koji je pojeo u podne, i ne brinući mnogo koliko će trajati
zatočeništvo koje će se, smatrao je, skončati po volji Božjoj, kao što se zbiva
i sa svim drugim zemaljskim zlima.
– Pax vobiscum – lakrdijaš će ulazeći u prostoriju. Blagoslov svetog
Dunstana, svetog Denisa, svetog Duthoca i svih drugih svetaca spustio se na
vas i oko vas!
– Uñi slobodno – odgovori Cedric pretpostavljenom fratru. – S kojom
si namjerom došao ovamo?
– Da vas zamolim da se pripremite za smrt – odgovori luda.
– To je nemoguće! – odgovori Cedric, zatečen. – Koliko god bili
neustrašivi i pokvareni, neće se osmjeliti na tako otvorenu i bezrazložnu
okrutnost!
– Jao! – reče luda. – Pozivati se na njihov osjećaj čovječnosti jednako
je kao zauzdati uznemirena konja uzdom od svilena konca. Stoga se
prisjetite, plemeniti Cedrice, a i vi, hrabri Athelstane, koja ste zlodjela po-
činili za života; jer još danas ćete biti pozvani da odgovarate pred višim
sudom.
– Čuješ li ti ovo, Athelstane? – reče Cedric. – Valja nam prisiliti srca da
izvrše ovaj posljednji čin, jer bolje je da umremo kao ljudi nego kao roblje.
– Spreman sam podnijeti najgore njihovo zlodjelo – odgovori
Athelstane – a u smrt ću poći mirnije no što sam ikada pošao na večeru.
– Prijeñimo onda na svete dužnosti, oče – reče Cedric.
– Čekajte malo, dragi striče – luda će sada svojim prirodnim glasom; –
treba pomno pogledati prije no što se skoči u mrak.
– Vjere mi – Cedric će – taj mi je glas nekako poznat!
– Glas je to vašega vjernog roba i lude – odgovori Wamba zbacivši
kukuljicu. – Da ste prije slušali savjet jedne lude, ne biste se ovdje našli.
Poslušate li sada njezin savjet, nećete ovdje dugo ni ostati.
– Kako to misliš, lupežu? – kliknu Cedric Saski.
– Evo kako – odgovori Wamba. – Odjenite ovu halju i svezite uže,
jedine znakove zareñenja što sam ih igda nosio, pa mirno iziñite iz dvorca, a
meni ostavite svoj plašt i opasač da umjesto vas krenem na taj dugački put
– Da te ostavim umjesto sebe! – Cedric će zapanjen tim prijedlogom. –
Pa, oni bi te objesili, jadna moja budalo.
– Neka čine što im bude dano – reče Wamba. – Ne potcjenjujući vaše
porijeklo, uvjeren sam da Witlessov sin može visiti o lancu jednako
dostojanstveno kao što je lanac visio o vratu njegova pretka vijećnika.
– Dobro, Wamba – odgovori Cedric – pristat ću na tvoj zahtjev uz
jedan uvjet, to jest da odjeću zamijeniš s gospodarom Athelstaneom umjesto
sa mnom.
– Ne, tako mi svetog Dunstana – odgovori Wamba – jer to ne bi bilo
nimalo razborito. Pravedno je da se Witlessov sin žrtvuje za spas
Herewardova sina; ali ne bi bilo mudro da umre za dobrobit nekoga čiji dje-
dovi nisu bili znani njegovima.
– Huljo – viknu Cedric. – Athelstaneovi su djedovi bili vladari
Engleske!
– Bili oni što im drago – odgovori Wamba – ali vrat mi je odveć
uspravno usañen izmeñu ramena da bi se radi njih zavrnuo. Stoga, dobri
gospodaru, ili sami prihvatite moju ponudu, ili dopustite da napustim ovaj
brlog slobodno kao što sam u nj i došao.
– Ostavi da se osuši staro stablo – nastavi Cedric – da bi se očuvala
uznosita nada šume. Spasi plemenitog Athelstanea, vjerni Wamba! To je
dužnost svakoga kome u žilama teče saska krv. Nas ćemo dvojica otrpjeti
najsilniji gnjev naših nepravednih tlačitelja, dok će on, slobodan i spašen,
potaknuti probuñene duhove naših zemljaka da nas osvete.
– Neće biti tako, oče Cedriče – reče Athestane, hvatajući ga za ruku; jer
mu, unatoč svemu, kad bi se jednom prihvatio da razmišlja i djeluje,
postupci i osjećaji nisu bili nedostojni njegova visokog roda. – Neće biti
tako! Radije neka tjedan dana proboravim u ovoj odaji bez ikakve hrane
osim bijednoga tamničarskog kruha, bez ikakva pića osim sužanjske mjerice
vode, negoli da se okoristim mogućnošću spasa što ju je bezazlena
dobrohotnost sluge pružila svome gospodaru.
– Vas smatraju mudrim ljudima, gospodo – reče lakrdijaš – a ja sam
glupava budala. Ali, oče Cedriče i roñače Athelstane, luda će umjesto vas
riješiti ovaj spor i uštedjeti vam trud daljnjeg nadmetanja u ljubaznostima. Ja
sam poput kobile Petra Pavlova koja se ne da uzjahati nikome, osim Petru
Pavlovu. Došao sam spasiti svoga gospodara, pa ako on na to ne pristaje,
onda ništa! Mogu se tek vratiti kući. Plemenita se usluga ne može dobacivati
iz ruke u ruku poput loptice ili klupka. Spreman sam poći na vješala samo za
svoga gospodara.
– Poñite onda, plemeniti Cedriče – reče Athelstane – ne propuštajte ovu
priliku. Vaša prisutnost vani može navesti naše prijatelje da nas spase;
ostanete li ovdje, svi smo upropašteni.
– Pa kakvih ima izgleda za spas izvana? – reče Cedric, gledajući
lakrdijaša.
– I te kakvih – uzvrati Wamba. – Slušajte, čim navučete moju mantiju,
kao da ste ogrnuli generalsku dolamu. Vani vas čeka pet stotina ljudi, a ja
sam jutros bio jedan od njihovih voña. Moja lakrdijaška kapa bila je šljem, a
moja palica zapovjedničko žezlo. No, vidjet ćemo kakvo će dobro od njih
poteći kad ludu zamijeni mudar čovjek. Istinu govoreći, bojim se da bi mogli
izgubiti na valjanosti ono što možda dobiju na razboritosti. Pa onda zbogom,
gospodaru, i podarite milost ubogome Gurthu i njegovu psu Fangsu; i neka
mi pijetlova krijesta visi u dvorani u Rotherwoodu, kao spomen da sam,
kako i dolikuje vjernoj ludi, dao život za svoga gospodara.
Posljednje riječi luda izgovori nekako dvoznačno, izmeñu šale i zbilje.
Cedricove se oči napuniše suzama.
 – Spomen će se sačuvati – reče – sve dok se vjernost i ljubav bude
slavilo na zemlji! Kad ne bih vjerovao da ću nekako uspjeti da spasim
Rowenu, i tebe, Athelstane, i tebe, jadni moj Wamba, ne bi me mogao na
ovo nagovoriti.
Već su bili razmijenili odjeću, kadli Cedrica spopade iznenadan a
sumnja.
– Ja ne znam drugog jezika osim svoga – reče on – i nekoliko riječi
njihova neprirodnog normanskoga. Kako da se ponašam kako bih izgledao
kao velečasni brat?
– Čarolija leži u dvije riječi – odgovori Wamba. – Pax vobiscum
dostajat će u svakoj prilici. Pri odlasku ili dolasku, pri jelu ili pilu, pri
blagoslovu ili prokletstvu, Pax vobiscum vas kroz sve to provodi. Fratar se
tim izrijekom služi poput vještice metlom, ili čarobnjaka štapom. Izgovarate
li to duboko i ozbiljno, Pax vobiscum, neodoljivo je. Na stražara i čuvara, na
viteza i štitonošu, na pješaka i konjanika, na sve njih to djeluje kao čarolija.
Ako me sutra povedu na vješanje, što bi se najvjerojatnije moglo desiti,
iskušat ću moć tih riječi na izvršitelju presude.
– Ako je tako – njegov će gospodar – brzo sam se zaredio: Pax
vobiscum. Nadam se da ću zapamtiti ovu lozinku. Plemeniti Athelstane,
zbogom; i zbogom ubogo moje momče kojemu srce nadoknañuje slabiju
glavu; spasit ću vas, ili ću se vratiti da s vama umrem. Kraljevska krv naših
saskih vladara neće se proliti sve dok bilo kuca u mojim žilama, niti će vlas
pasti s glave plemenitog sluge koji je vlastiti život založio za svoga
gospodara, uzmogne li to Cedric spriječiti makar i vlastiti život izložio
opasnosti. Zbogom.
– Zbogom, plemeniti Cedriče – reče Athelstane. – Zapamtite, ako vam
ponude kakvu okrepu, pravi je fratar mora prihvatiti.
– Zbogom, striče – dodade Wamba. – I ne zaboravite Pax vobiscum.
Tako ispraćen, Cedric krenu na svoj pohod; i doskora se našao u prilici
iskušati snagu čarolije koju mu je luda preporučila kao svemoćno sredstvo.
U mračnom niskom prolazu, kojim se uputio nastojeći pronaći put do glavne
dvorane, susrela ga je neka ženska osoba.
– Pax vobiscum! – lažni će fratar nastojeći žurno proći mimo nje.
– Et vobis: quae so, damine reverendissime, pro misericordia vestra67 –
odgovri mu nenadano nježni glas.

– Malko sam nagluh – Cedric će na dobrom saskome, istodobno

mrmljajući u sebi: "Kuga ubila ludu i Pax vobiscum! U prvom sam hicu
izgubio koplje".
U to vrijeme, meñutim, nije bilo neobično da bi poneki svećenik bio
gluh na svoje latinsko uho, a to je vrlo dobro znala osoba koja se bila
obratila Cedricu.
– Molim vas od svega srca, velečasni oče – odgovori ona njegovim
jezikom – udostojite se pružiti svoju duhovnu utjehu jednom ranjenom
zarobljeniku u ovom dvorcu, i smilujte se njemu i nama kako vas uči vaša
sveta dužnost. Nijedno drugo dobro djelo neće više koristiti vašem
samostanu.
– Kćeri – odgovori Cedric u velikoj neprilici – za kratka boravka u
ovom dvorcu neću biti kadar obaviti dužnost koju mi služba nameće. Moram
smjesta poći: o mojoj brzini ovise život i smrt.
– Ipak, oče, dopustite da vas zamolim u ime zavjeta kojim ste se
obvezali – uzvrati moliteljica – da ne ostavite potlačene i nevoljne bez utjehe
i pomoći.
– ðavao me odnio i ostavio u Ifrinu s dušama Odina i Tora! – Cedric će
nestrpljivo; a zacijelo bi nastavio u istom tonu koji je bio posve suprotan
duhovnu liku što ga je predstavljao, da se u razgovor nije umiješao hrapavi
glas Urfriede, krezube starice iz kule.
– Kako to, ljepotice! – reče ona moliteljici. – Zar se tako uzvraća
ljubaznost onome tko ti je dopustio da odeš iz svoje zatvoreničke ćelije?
Prisiljavaš velečasnoga na tako neprimjeran jezik samo da bi se oslobodio
dodijavanja jedne Židovke!
– Židovke! – Cedric će koristeći tu obavijest da se oslobodi iz njihova
društva. – Pusti me da proñem, ženo! Ne zaustavljaj me, ako ti je život mio.
Upravo sam obavio svoju svetu službu i ne želim se sada okaljati.
– Proñi ovuda, oče – stara će vještica. – Ti si stranac u ovom dvorcu i
ne možeš iz njega izići bez vodiča. Doñi ovamo, moram s tobom govoriti. A
ti, kćeri ukletoga roda, idi u bolesnikovu sobu i njeguj ga do mog povratka; i
jao tebi ako iz nje ponovno iziñeš bez mog dopuštenja!
Rebeka se povuče. Njezine su molbe ganule Urfriedu da je pusti iz
kule, a Urfrieda se poslužila njezinim uslugama upravo tamo gdje ih je
Rebeka bila najspremnija pružiti, naime kraj ležaja ranjenog Ivanhoea.
Lukavstvom potaknutim opasnošću u kojoj se našla, te spremnošću da
iskoristi svako sredstvo spasa koje joj se ukaže, Rebeka se nečemu ponadala
kad je ugledala svećenika koji je, kako je saznala od Urfriede, prodro u taj
bezbožnički dvorac. Stoga je vrebala kad će se vratiti navodni redovnik u
želji da mu se obrati i pridobije ga na stranu uhićenika; no čitatelj je upravo
doznao kako je malen uspjeh polučila.

27. Poglavlje
 Ubogi stvore!
O čemu da pripovijedaš,
Kad tužni su ti, sramni, grešni čini?
Djela dokazana i sudbu svoju znaš,
No, hajde, kreni, s pričom počinji.
Ja pak drukčije jade,
I žešću bol i dublju tugu kušah;
Strpljivo uho nek' ti znade
Kako pati trudna mi duša;
Kad za pomoć meni nema nade,
Bar da nañem druga koji sluša.
CRABBE, Sudnica

Nakon što je Urfrieda vičući i prijeteći otjerala Rebeku natrag u sobu iz

koje je izišla, odvela je nevoljnog Cedrica u neku odajicu i pažljivo zatvorila
vrata. Potom je izvadila iz ormara vrč vina i dvije čaše, stavila ih na stol i
izjavila glasom koji je više utvrñivao činjenice no što je pitao:
– Vi ste Sas, oče. Nemojte to nijekati – nastavila je, videći gdje Cedric
ne žuri odgovoriti. – Zvuci materinskog jezika gode mojim ušima iako ih
rijetko čujem, i to iz usta ubogih i poniženih robova kojima uznositi
Normani dodjeljuju najteže poslove na ovom imanju.
Vi ste Sas, oče, Sas; i niste tek sluga Božji već i slobodan čovjek.
Govor vam je milozvučan mojem uhu.
– Zar saski svećenici ne posjećuju ovaj dvorac? – upita Cedric. – Mislio
sam da im je dužnost pružiti utjehu prognanoj i porobljenoj djeci zemlje.
– Ne dolaze ovamo; ili ako doñu, radije banče za stolom svojih
osvajača – odgovori Urfrieda – nego da slušaj u kukanje svojih zemljaka;
tako se bar pripovijeda o njima, jer ja o tome malo znam. Vratnice ovoga
dvorca već deset godina otvaraju se samo razuzdanom normanskom
kapelanu koji je pravio društvo Front-de-Boeufu u njegovim noćnim
pijankama, no on je odavno otišao da položi račune o svom namjesništvu. A
ti si Sas, saski svećenik, i stoga te moram nešto pitati.
– Ja jesam Sas – odgovori Cedric – ali zasigurno ne zaslužujem
svećenički naziv. Pustite me da produžim svojim putem. Kunem vam se da
ću se vratiti, ili ću poslati jednog od naše braće dostojnijeg da čuje vašu
ispovijed.
– Ipak, ostanite malo – reče Urfrieda. – Glas što ga sada čujete doskora
će zanijemiti u hladnoj zemlji, a ne bih željela da me zakopaju kao životinju,
ako sam tako i živjela. Ali vino mi mora dati snage da ispripovijedim svoju
užasnu pripovijest.
Ona napuni čašu i ispi je užasno pohlepno, kao da želi iskapiti i zadnju
kap iz kupe.
 – Ono omamljuje – reče dignuvši pogled nakon duga gutljaja, – ali ne
razveseljuje. – Pijte sa mnom, oče, želite li saslušati moju priču a da se ne
srušite na tle.
Cedric bi radije izbjegao nazdravljanje u tom opakom društvu, ali je
njezino nutkanje odavalo nestrpljenje i očaj. Povinovao se njezinu zahtjevu i
odgovorio na izazov popivši veliku čašu vina. Potom ona nastavi priču, te se
činilo da ju je njegov pristanak umirio.
– Nisam se rodila, oče – reče – ovako kukavna kakvom me sada vidite.
Bila sam slobodna, sretna, čašćena, ljubila sam i bila ljubljena. Sad sam
robinja bijedna i obeščašćena; služila sam za zabavu svojim razuzdanim
gospodarima dok me je resila ljepota, no postala sam predmetom njihova
prezira, vrijeñanja i mržnje otkad je ona uvenula. Čudite li se, oče, što mrzim
ljude, a ponajprije one koji su me ovako izmijenili? Kako da smežurana i
oronula vještica, koja stoji pred vama i mržnju iskljuje tek nemoćnim
psovkama, zaboravi da je nekoć bila kći plemenita tana od Torquilstonea
pred kojim je drhtalo tisuću vazala?
– Ti si kći Torquila Wolfgangera! – Cedric će ustuknuvši. – Ti da si kći
onoga plemenitog Sasa, prijatelja mog oca i druga u oružju!
– Prijatelja vašeg oca? – ponovi Urfrieda. – Tada je preda mnom Cedric
zvan Saski, jer je plemeniti Hereward od Rotherwooda imao sina jedinca
kojega je ime bilo dobro znano njegovim zemljacima. Ali ako ste vi Cedric
od Rotherwooda, čemu ovo redovničko ruho? Jeste li odveć zdvojni zbog
toga što ne možete spasiti svoju domovinu, te ste se sklonili od
porobljavanja u sjeni samostana?
– Nije važno tko sam – Cedric će. – Nastavite, nesretna ženo, svoju
pripovijest o užasima i krivnji! Jer krivnje mora biti; kriva ste već i stoga što
ste živi da to kazujete.
– Kriva sam, kriva – odgovori uboga žena. – Teška, mračna, prokleta
krivnja teži poput kamena na mojim grudima, krvinja koju nikakva vatra
pokajanja ne može više očistiti. Da, u ovim odajama, koje je umrljala
plemenita i čista krv mog oca i moje braće, upravo u ovim odajama, gdje
sam živjela kao naložnica njihovog ubojice, istodobno robinja i sudionica
njegova razvrata, svaki je moj udisaj životodajnog zraka predstavljao zločin
i kletvu.
– Nesretnice! – uzvikne Cedric. – I dok su se prijatelji tvog oca, dok su
sva iskrena saska srca molila za spas njegove duše i one njegovih sinova,
uvijek spominjući u molitvama umorenu Ulriku, dok su svi oplakivali i
odavali čast pokojnicima, vi ste živjeli zaslužujući našu mržnju i prezir,
živjeli sjedinjujući se s podlim silnikom koji je umorio vaše najmilije i naj-
draže i prolio djetinju krv kako ne bi preživio nijedan muški nasljednik iz
plemenite kuće Torquila Wolfgangera! Živjeli ste vezani s njime sponama
nezakonke ljubavi!
– Spone su bile nezakonite, istina je, ali nisu bile spone ljubavi! –
uzvrati starica. – Ljubav će se prije roditi tamo gdje vlada vječno prokletstvo
negoli ispod ovih bezbožnih svodova. Ne, bar to ne mogu sebi predbaciti;
najdublja mržnja prema Front-de-Boeufu i njegovu rodu prebivala je u mojoj
duši, čak i u nježnim trenucima njegovih razvratnosti.
– Mrzili ste ga, a ipak ste živjeli – odgovori Cedric. – Bijednice! Zar
nije bilo bodeža, noža, šila? Mora da vam je ipak bilo dobro kad ste pristali
da tako živite, a tajne normanskoga dvorca iste su kao grobne tajne. Da sam
mogao i pomisliti kako Torquilova kći živi i grešnoj zajednici s ubojicom
svog oca, dostigao bi vas mač nekoga valjanog Sasa, makar i u naručju
ljubavnika!
– Zar biste doista udijelili pravdu Torqueilovu imenu? – upita Ulrica,
jer nadalje nećemo navoditi njezino lažno ime Urfrieda. – Tada si odista
valjani Sas kako se o tebi pripovijeda; jer je čak i do ovih prokletih zidova
meñu kojima se, dobro kažeš, krivnju prikriva neproničnom tajnom, čak je i
ovdje doprlo Cedricovo ime; a ja sam, uboga i osramoćena, uživala pri
pomisli da još živi osvetnik našega nesretnog naroda. I samo sam se gdjekad
osvećivala. Zametnula bih kavgu meñu dušmanima, razuzdana pijančevanja
preobrazila u smrtonosne tučnjave. Vidjela sam kako teče njihova krv, čula
njihove predsmrtne vapaje! Pogledaj me, Cedriče: jesu li se na ovom
iznakaženom i oronulom licu sačuvali tragovi Torquilovih crta?
– Ne pitajte me o tome, Ulrica – odgovori Cedric, dok mu se žalost u
glasu miješala s gnušanjem. – Ti tragovi podsjećaju na izražaj mrtvaca koji
ustaje iz groba nakon što je ñavao oživio beživotni leš.
– Možda je i tako – odgovori Ulrica – ali ove ñavolske crte nosile su
obrazinu duha svjetlosti kad su bile kadre zavaditi starog Front-de-Boeufa i
njegova sina Reginalda! Paklena bi tama morala sakriti ono što je slijedilo:
ali osveta mora zadignuti koprenu i iznijeti strahote koje bi i mrtvaca navele
da progovori. Dugo je pritajena vatra nesloge tinjala izmeñu tiranskog oca i
njegova divljega sina; dugo sam ja potajno podjarivala tu neprirodnu mržnju.
Rasplamsala se za vrijeme jedne razuzdane pijanke, i mog je tlačitelja za
vlastitim stolom umorio njegov sin. Takve tajne kriju ovi svodovi! Urušite
se, prokleti lukovi – viknu ona gledajući u strop – i u svom padu pokopajte
sve koji znaju za tu strahotnu tajnu.
– A vi, grešni i jadni stvore – Cedric će – kakva je bila vaša sudbina
nakon smrti vašeg nasilnika?
– Pogodite ali ne pitajte. Tu, tu sam živjela, sve dok prerana starost nije
svojim strašnim žigom obilježila moje lice, da bi me prezirali i vrijeñali
tamo gdje su mi se nekoć pokoravali, da bih svoju osvetu, nekoć tako
golema dometa svela na sitničavu zlobu nezadovoljne sluškinje, ili na
uzaludne i nezapažene kletve nemoćne starice. Bila sam osuñena da iz svoje
usamljene kule slušam žagor bančenja u kojem sam nekoć sudjelovala, ili
pak krikove i jecaje drugih žrtava nasilja.
– Ulrica – reče Cedric – vaše srce, bojim se, još žali za izgubljenom
nagradom što su je za vas predstavljali vaši zločini. Kako ste se usudili
obratiti čovjeku koji nosi ovo ruho? Promislite, nesretnice, što bi za vas
mogao učiniti i sam sveti Edward makar se ovdje osobno pojavio. Taj kralj
Ispovjednika nebesa raspolagao je s moći da liječi čireve na tijelu, ali samo
Bog može izliječiti dušu oboljelu od gube.
– Ipak, ne napuštajte me, strogi proroče srdžbe – viknu ona – već recite,
ako možete, kako će se skončati ovi novi i strašni osjećaji što prožimaju
moju samoću. Zašto mi se neka davno počinjena djela iznova prikazuju s
novim neiskazanim užasima? Kakva nedaća čeka na onome svijetu onu
kojoj je Bog na zemlji udijelio tako neizrecivo jadnu sudbinu? Radije bih se
vratila Wodenu, Herthi i Zernebocku, Misti i Skoguli, božanstvima naših
nepokrštenih predaka, negoli da podnosim strahotne slutnje što me u
posljednje vrijeme progone u snu i na javi.
– Ja nisam svećenik – Cedric će, okrećući se s odvratnošću od toga
ubogog oličenja krivnje, nesreće i očaja – ja nisam svećenik, iako nosim
svećeničko ruho.
– Bio svećenik ili svjetovnjak – odgovori Ulrica – prva si osoba koja se
boji Boga i štuje čovjeka što sam je susrela u posljednjih dvadeset godina; pa
misliš li da se nemam čemu nadati?
– Kažem vam da se pokajete – reče Cedric. – Predajte se molitvi i
pokori, i neka vam budu uslišene! No više se ne mogu i neću s vama
zadržavati.
– Ostanite još trenutak! – reče Ulrica. – Ne napuštajte me sada, sine
prijatelja mog oca, kako me zao duh koji me vodio u životu ne bi doveo u
napast da vam se osvetim zbog vašega nesmiljenog prezira. Mislite li da
biste dugo živjeli, kad bi Front-de-Boeuf otkrio ovako prerušena Cedrica
Saskog u svom dvorcu? I tako je oko ustremio na vas poput jastreba na svoj
plijen.
– Pa neka tako bude – Cedric će. – Prije bi me rastrgao svojim kljunom
i pandžama, no što bi mi preko usta prešla ijedna riječ koja mi ne izvire iz
srca. Umrijet ću kao Sas koji drži riječ i otvoren je na djelu. Molim vas
uklonite se! Ne dodirujte me, ne zaustavljajte me. Ni pogleda na Front-de-
Boeufa ne gnušam se koliko gledajući vas osramoćenu i odroñenu.
– Neka bude tako – reče Ulrica, ne zadržavajući ga više. – Poñite
svojim putem, i zaboravite u svojoj drskoj nadmoćnosti da je jadnica pred
vama kći prijatelja vašeg oca. Poñite svojim putem; ako sam zbog vlastitih
patnji odvojena od ljudi, ako sam razdvojena od onih koji bi mi s pravom
trebali pomoći, neću biti odvojena od njih u svojoj osveti; nitko mi neće
pomoći, ali će svi ljudi naćuliti uši da čuju o djelu koje ću počiniti! Zbogom!
Vaš je prijezir presjekao posljednju nit koja me još možda vezala s mojim
rodom, pokopao nadu da će se moj narod možda sažaliti nada mnom.
– Ulrica – Cedric će smekšan tim izljevom – trpjeli ste i patili da
izdržite toliku krivnju i bijedu, pa zar ćete sada pokleknuti u očajanju kad su
vam se oči otvorile pred vlastitim zločinima, kad bi vam kajanje moralo biti
glavnim poslom.
– Cedriče – odgovori Ulrica – slabo poznajete ljudsko srce. Da bi se
postupalo kako sam ja postupala, mislilo kako sam ja mislila, nužna je
suluda ljubav prema užicima, pomiješana sa snažnom željom za osvetom;
potrebna je ohola svjest o moći, a to su odviše otrovni zalogaji da bi ih
otrpjelo ljudsko srce i još sačuvalo snagu da se bori. Njihova je snaga
odavno oslabljela. U starosti nema užitaka, bore nemaju utjecaja, a i osveta
odumire u nemoćnim kletvama. Potom dolazi grižnja savjesti, sa svim
svojim zmijama, pomiješana s uzaludnim žaljenjem za prošlošću i
beznadnošću za budućnost! Tada, kad svi drugi jaki porivi nestanu,
postajemo poput ñavla u paklu, kadrog da oćuti grižnju, ali nikad kajanje.
Ali vaše su riječi u meni probudile novu dušu. Dobro ste kazali, sve je
moguće onome tko je spreman umrijeti! Ukazali ste mi na sredstvo osvete, i
uvjeravam vas da ću prihvatiti. Ono je dosad dijelilo mjesto u ovim uvelim
grudima s drugim, suprotnim osjećajima; nadalje će me prožimati cijelu, a i
vi ćete najposlije reći da je Ulricina smrt, bez obzira na njezin život, dolična
kćeri plemenitog Torquila. Vani je vojska koja opsjeda ovaj ukleti dvorac;
požurite i povedite je u napad, pa kad vidite da se na tornju s istočne strane
glavne kule vijori crvena zastava, navalite svom snagom na Normane; tada
će biti zauzeti poslovima u dvorcu, pa ćete lako osvojiti bedeme usprkos
lukovima i kopljima. Idite, molim vas, slijedite svoju sudbinu, a moju
prepustite meni.
Cedric bi se rado bio dalje raspitivao o namjeri što ju je ona tako
mračno najavila, ali se začuo strogi glas Front-de-Boeuf a koji je vikao:
– Gdje se zadržao taj besposleni fratar? Tako mi lubanje iz
Compostelle, načinit ću od njega svetog mučenika, ako se ovuda skita da širi
pobunu meñu mojim ukućanima!
– Kako je nečista savjest dobar prorok – Ulrica će. – Ali ne slušajte ga,
iziñite i vratite se svom narodu. Neka se razlegne saski poklič za napad; i
neka pjevaju svoju ratničku pjesmu o Rollou, ako im je po volji a osveta će
joj podariti pripjev.
Nakon tih riječi, žurno se udaljila na sporedna vrata, jer je u odaju ušao
Reginald Front-de-Boeuf. Cedric se s mukom poklonio oholom barunu, koji
mu uzvrati lakim sagibom glave.
– Vaši su se pokajnici, oče, nadugo ispovijedali: to bolje za njih, jer to
im je doista zadnja ispovijed. Jeste li ih pripremili za smrt?
– Zatekao sam ih u čekanju najgorega – Cedric će, služeći se s ono
malo francuskih riječi koliko ih je znao – s obzirom da znaju kome su pali u
ruke.
– Kako to, gospodine fratre? – odgovori Front-de-Boeuf. – Vaš govor,
rekao bih, miriše na saski.
– Odrastao sam u samostanu svetog Witholda u Burtonu – uzvrati
Cedric.
– A tako? – reče barun. – Bolje bi bilo da ste Norman, a to bi bolje
odgovaralo i mome naumu; ali što je, tu je. Taj samostan svetog Witholda u
Burtonu pravo je osinje gnijezdo koje bi valjalo rasturiti. Uskoro će doći dan
kad će mantija štititi Sase jednako slabo kao što to čini pancirna košulja.
– Neka bude volja Božja – Cedric će glasom drhtavim od bijesa, što je
Front-de-Boeuf tumačio strahom.
– Vidim – reče – već zamišljate naše ratnike u svojoj blagovaonici i
pivnici. Ali, učinite li mi jednu uslugu svoga svetog poziva, vi ćete, štogod
se s drugima zbilo, spavati na sigurnu u svojoj ćeliji kao puž u svojoj čvrstoj
kućici.
– Iznesite svoje zapovijedi – Cedric će susprežući se.
– Tada poñite za mnom kroz ovaj prolaz, da vas propustim kroz
stražnja vrata.
I dok je kročio ispred lažnog redovnika, Front-de-Boeuf je Cedrica
upoznavao s ulogom koju je želio da odigra.
– Vidite li, plemeniti redovniče, ono krdo saskih svinja koje su se
osmjelile opsjesti ovaj dvorac od Torquilstonea. Ispripovjedajte im što god
se sjetite u vezi sa slabosti ove tvrñave, samo da ih zadržite kraj nje dvadeset
četiri sata. Usput ponesite ovaj svitak. Ali, stanite, umijete li čitati, pope?
– Ni slovca – uzvrati Cedric – osim brevijara, kojemu znam sadržaj, jer
svetu službu znam napamet, na slavu Djevici Mariji i svetom Witholdu!
– Pravi glasnik za moj naum. Ovaj svitak odnesite u dvorac Philipa de
Malvoisina; recite mu da ga ja šaljem, a napisao ga je templar Brian de Bois-
Guilbert; i prenesite mu moju molbu da ga što brže otpremi u York. I, u
meñuvremenu, neka se ne brine, jer će nas naći žive i zdrave iza naših
zidina. Sramota je da smo ovako prisiljeni da se skrivamo pred hordom
odmetnika naviklih da bježe čim ugledaju naše zastave i čuju topot naših
konja! Kažem vam, redovniče, smislite neko lukavstvo da te nitkove zadržite
gdje jesu, dok ne stignu naši prijatelji s kopljima. Moja je osveta budna
poput jastreba koji ne spava dok se ne nasiti.
– Sveca mi zaštitnika – reče Cedric gorljivije no što je primjereno
njegovu pozivu – i tako mi svih svetaca koji su živjeli i umrli u Engleskoj,
vaša će se zapovijed poslušati! Nijedan se Sas neće udaljiti od ovih zidina,
budem li ikako znao i umio da ih tamo zadržim.
– Aha! – reče Front-de-Boeuf. – Promijenili ste glas, pope; sad govorite
odlučno i hrabro, pomislio bih da vam se srce raduje pokolju saske horde. A
i sami ste u rodu s tim svinjama?
Cedric nije bio osobito umiješan u pretvaranju i sada bi mu bila
dobrodošla neka dosjetka Wambina plodnijeg mozga. Ali nužda zakon
mijenja, kaže stara poslovica, te on ispod kukuljice promrmlja nešto o lu-
pežima koje izopćuju i crkva i kraljevstvo.
– Despardieux – odgovori Front-de-Boeuf – istinu zborite. Smetnuo
sam s uma da su ti nitkovi kadri svući dogola i debeloga saskog opata kao da
su se rodili južno od onoga slanog kanala. Nisu li svetog Ivesa svezali za
hrast i silili ga da pjeva misu dok su mu pljačkali torbe i kese? Ne, Blažene
mi Djevice, tu je šalu smislio Gualtier od Middletona, jedan od naših dru-
gova u oružju. Ali Sasi su opljačkali kapelu u Saint Beesu, odnijeli su čašu,
svijećnjak i kalež, je li tako?
– Bijahu to nevjernici – uzvrati Cedric.
– Da, i ispili su sve vino i pivo u podrumu spremljeno za česte tajne
pijanke kad ste navodno zauzeti bdjenjima i postovima! Pope, vaša je
dužnost da osvetite to svetogrñe.
– Zaista moram izvršiti tu osvetu – promrmlja Cedric. – Sveti Withold
poznaje moje srce.
Dotad je Front-de-Boeuf stigao do stražnjih vrata, prešao jarak po
običnoj daski i doveo Cedrica do niske vanjske ograde koja je bila povezana
s okolnim poljima snažno utvrñenim jurišnim vratima.
– Poñite, sada! Pa odnesete li moju poruku i vratite li se ovamo nakon
toga, vidjet ćete obilje saskog mesa po cijeni nižoj od svinjetine u šefildskim
klaonicama. I, počujte, rekao bih da ste neki veseli ispovjednik; vratite se
ovamo nakon okršaja, pa će vas dočekati toliko malvazije da bi mogla
potopiti cijeli vaš samostan.
– Zacijelo ćemo se opet sresti – odgovori Cedric,
– A dotle uzmite ovo – nastavi Norman; i dok su se rastajali kraj
stražnjih vrata, gurnu on u Cedricovu nevoljnu ruku zlatnik, te doda: –
Zapamtite, s kukuljicom oderat ću vam i kožu ako me iznevjerite.
– Slobodno učinite jedno i drugo – odgovori Cedric, udaljujući se od
vrata i hitajući veselo širokim poljem – ako ne zaslužim ništa bolje iz vaših
ruku, kad se idući put sastanemo. Okrenuvši se potom prema dvorcu, on
hitnu zlatnik prema darovatelju viknuvši: – Podli Normane, smrt tebi i
tvome novcu!
Front-de-Boeuf nije dobro razabrao riječi, ali mu pokret probudi
sumnju.
– Strijelci – viknu stražarima s vanjskih zidina – probušite s jednom
strijelom mantiju onog fratra! Ne, stanite – reče dok su vojnici već natezali
lukove – od toga nema koristi; zasad mu moramo vjerovati jer nemamo
boljeg izbora. Mislim da se neće usuditi da me izda; u najgorem slučaju,
pregovarat ću s ovim saskim psima koje sam zatvorio u psetarnik. Hej,
tamničaru Gilesu! Dovedite mi Cedrica od Rotherwooda, i onu drugu
prostačinu, njegova druga, hoću reći od Coningsburgha, odnosno
Athelstanea, ili kako se već zove. I sama imena teška su za usta normanskog
viteza, mirišu, takoreći, na slaninu. Dajte mi pehar vina, kao što reče veseli
princ Ivan, da sperem bljutavi okus; odnesite ga u oružarnicu, a tamo
odvedite i zarobljenike.
Naredbe mu bijahu izvršene, pa kad uñe u gotičku prostoriju kojoj je
zidove krasio bogat plijen što su ga svojom smionošću stekli on i njegov
otac, nañe pehar vina na teškom hrastovu stolu i dva saska uhićenika pod
stražom četvorice svojih podanika. Front-de-Boeuf potegnu dobar gutljaj
vina, a zatim se obrati svojim zatvorenicima. No, način na koji je Wamba
navukao kapu preko lica, promjena odjeće, treperavo i oskudno svjetlo, te
nedovoljno poznavanje Cedrica, jer je on izbjegavao svoje normanske
susjede i rijetko napuštao svoje posjede, onemogućiše barunu da otkrije kako
je najvažniji njegov uhićenik pobjegao.
Engleske junačine – reče Front-de-Boeuf – uživate li u dočeku koji vam
je prireñen u Torquilstoneu? Znate li što zaslužuju surquedy i
outrecuidance68, kad ste se rugali na gozbi jednog princa iz kuće Anjou?
Jeste li zaboravili kako ste uzvratili nezasluženo gostoljublje kraljevića
Ivana? Tako mi Boga i svetog Denisa, ne platite li bogatu otkupninu, objesit
ću vas za noge o željezne rešetke na ovim prozorima, dok vas sokolovi i
kukmaste vrane ne pretvore u kosture! Govorite, saski psi, koliko nudite za
svoje bezvrijedne živote? Što kažeš ti, ti od Rotherwooda?

– Ja ne dam ni prebijene pare – odgovori Wamba. – A što se tiče

vješanja za noge, kažu da mi je mozak i tako okrenut naopako, otkad su mi
prvi put svezali kapicu oko glave; stoga bi ga okretanje naglavce možda
moglo vratiti na pravo mjesto.
– Svete mu Genevieve! – reče Front-de-Boeuf. – Što je ovo?
Tad nadlanicom zbaci Cedricovu kapu s ludine glave; potom mu
razgrne ovratnik i spazi zlosretni znak ropstva, onaj srebrni kolut oko
njegova vrata.
– Giles! Clement! Pseće sluge! – kriknu bijesni Norman. – Koga ste mi
ovo doveli?
– Mislim da ti to ja mogu reći – reče De Bracy koji upravo tada uñe u
oružarnicu. – Ovo je Cedricova luda koja se onako muževno nosila s
Isaacom iz Yorka u borbi oko prava prvenstva.
– Obojicu ću ih izmiriti – odgovori Front-de-Boeuf. – Njihat će se na
istim vješalima, ako njegov gospodar i ovaj vepar od Coningsburgha ne
otkupe njihove živote. Blago je najmanje što mogu ponuditi; valja im sa
sobom odvesti ovu gamad što je opsjela dvorac, odred se prisvojenih
povlastica i živjeti pod našom vlašću kao robovi i vazali; neka budu sretni
ako im u vremenu koje je na pragu ostavimo nosnice da kroz njih dišu. Idite
– reče dvojici pratilaca – i dovedite mi ovamo pravog Cedrica, pa ću vam
ovaj put oprostiti grešku; posebice stoga što ste za ludu pomislili da je saski
vlastelin.
– Da, da – reče Wamba – ali vaša viteška uzvišenost otkrit će da meñu
nama ima više luda nego vlastelina.
– Što želi reći ova prostačina? – upita Front-de-Boeuf svoje pratioce
koji, skanjujući se i kolebajući, priznadoše da ne znaju što se zbilo sa
Cedricom, ako on nije taj čovjek pred njima.
– Nebeskih mi svetaca – kliknu De Bracy – sigurno je pobjegao u
redovničku ruhu!
– Paklenih mi ñavola – nastavi Front-de-Boeuf – znači sam sam odveo
tu svinju od Rothenwooda do stra`njih vrata, i otpustio je vlastitim rukama.
A ti – obrati se Wambi – kojega ludost nadilazi mudrost i većih glupana od
mene, tebe ću dati u svete redove, obrijat ću ti tjeme! Ovamo, zderite mu
kožu s glave, a potom ga bacite naglavce s bedema! Posao ti je da zbijaš
šale; umiješ li se sada šaliti?
– Bolje sa mnom postupate nego što govorite, plemeniti viteže –
promuca ubogi Wamba, koji je bio toliko navikao da se domišlja ludorijama
te ih ni neposredna smrtna opasnost nije mogla nadjačati. – Ako mi
poklonite crvenu kapicu o kojoj govorite, od običnog ćete me redovnika
promaknuti u kardinala.
– Taj je bijednik naumio umrijeti u svom pozivu – reče De Bracy. –
Nemoj ga ubiti, Front-de-Boeuf. Daj ga meni, zabavljat će mi plaćenike, što
kažeš na to, lupežu? Hoćeš li prihvatiti pomilovanje i pratiti me u ratove?
– Hoću, uz dopuštenje svoga gospodara – reče Wamba. – Jer, vidite,
bez njegove dozvole ne smijem skinuti ovaj kolut – dometnu pokazujući
srebrni kolut.
– Oh, normanska će pila lako prerezati saski kolut – reče De Bracy.
– Da, plemeniti gospodine – reče Wamba – jer upravo odatle ona
poslovica:

Normanska pila na engleskom hrastu,

Normanski jaram na engleskom vratu;
Normanska žlica u engleskoj zdjeli,
Engleska čini sve što Norman želi;
Engleska neće ugledati dane bolje;
Dok se ne otarasi te četiri nevolje.

– Pravo činiš, De Bracy – reče Front-de-Boeuf – kad tu slušaš

naklapanje jedne lude, dok nam se pogibelj sprema! Zar ne vidiš da su nas
nadmudrili, da je upravo taj glupavi gospodin koji ti je omilio poput brata
osujetio naš plan da uspostavimo vezu s prijateljima izvan dvorca? Čemu se
drugome možemo nadati doli skorom napadu?
– Onda, na zidine! – reče De Bracy. – Jesi li me ikad vidio spremnijeg
za borbu? Pozovi onog templara i neka se bori za svoj `ivot bar upola
smiono kao što se borio za svoj red. I ti požuri na zidine s tom svojom
tjelesinom. Mene pak ostavi da smjerno djelujem na svoju ruku, pa znaj da
saski odmetnici jednako tako mogu osvojiti oblake kao što će zauzeti dvorac
Torquilstone. Ili, ako ti je po volji pregovarati s lupežima, zašto se ne
poslužiš umovanjem ovoga valjanog vlastelina koji se tako zadubio u
motrenje vinskog pehara? Izvoli, Sase – nastavi obraćajući se Athelstaneu i
pružajući mu čašu – isperi grlo ovom plemenitom tekućinom da ti razbudi
duh, pa nam reci što si spreman učiniti za svoju slobodu.
– Sve što pošten čovjek može učiniti – odgovori Athelstane – uz uvjet
da se to ne kosi s ljudskom čašću. Oslobodite mene i moje drugove, pa ću
vam platiti otkupninu od tisuću maraka.
– Možeš li nam uz to zajamčiti da će se povući ono ljudsko smeće što
se nakupilo oko dvorca, protivno Božjem i kraljevu miru? – reče Front-de-
Boeuf.
– Uzmognem li – odgovori Athelstane – povući ću ih; a uvjeren sam da
će otac Cedric svojski prionuti da mi pomogne.
– Onda smo se dogovorili – reče Front-de-Boeuf. – Ti ćeš dobiti
slobodu, ti i tvoji, i mir će biti uspostavljen s obiju strana, uz naplatu od
tisuću maraka. To je bijedna otkupnina, Sase, i budi zahvalan umjerenosti
koju prihvaćamo u zamjenu za vaše živote. Ali, pazi, to se ne odnosi na
Židova Isaaca.
– Niti na kćer Židova Isaaca – dometne templar koji im se sad
pridružio.
– Ni jedan ni drugi ne pripadaju ovoj saskoj družini – reče Front-de-
Boeuf.
– Ne bih bio vrijedan kršćanskog imena kad bi pripadali – reče
Athelstane. – Činite s bezbožnicima što vas je volja.
– Otkupnina ne uključuje ni gospu Rowenu – nastavi De Bracy. – Nitko
neće moći reći da sam se od straha odrekao lijepe nagrade ne lativši se za nju
mača.
– Naš se ugovor ne odnosi ni na ovu kukavnu ludu – reče Front-de-
Boeuf – kojeg ću zadržati kao primjer svakom glupanu koji šalu pretvara u
zbilju.
– Gospa Rowena – reče Athelstane nadasve odlučno – je moja zaručena
nevjesta. Prije bi me rastrgali divlji konji no što bih pristao da se od nje
odvojim. Danas je sluga Wamba spasio život ocu Cedricu. Ja ću pak prije
izgubiti svoj život no što bih dopustio da joj padne vlas s glave.
– Tvoja zaručena nevjesta? Gospa Rowena je zaručena nevjesta vazala
poput tebe? – reče De Bracy. – Sase, tebi se prisnilo da se vratilo doba tvojih
sedam kraljevstava. Kažem ti da prinčevi iz kuće Anjou ne prepuštaju svoje
štićenice ljudima s porijeklom poput tvojega.
– Moje porijeklo, uznositi Normane – uzvrati Athelstane – čistije je i od
starijeg izvora negoli loza prosjačkog Francuza koji zarañuje za život
prodajući krv lupeža koje je okupio pod svoju bijednu zastavu. Kraljevi su
bili moji preci, moćni u ratu i mudri u vijećanju, a svaki su dan u svojim
dvoranama ugošćavali više stotina nego što ti možeš nabrojiti pojedinačnih
sljedbenika; o njihovim su imenima pjevali putujući pjevači, zakone su im
zabilježili witenagemoti69; kosti su im pokopane uz svetačke molitve, a nad
grobovima su im grañene crkve.

– Dobio si svoje, De Bracy – reče Front-de-Bouef, zadovoljan

prijekorom upućenim njegovu drugu. – Sas te lijepo opslužio.
– Onoliko lijepo koliko to može jedan uhićenik – reče De Bracy hineći
ravnodušnost – jer onaj kome su ruke svezane mora imati slobodan jezik. Ali
umješnost tvog odgovora, druže – nastavi on, obraćajući se Athelstaneu –
neće pribaviti slobodu gospi Roweni.
Athelstaneu je govor bio dulji no što je to običavao činiti, bez obzira
koliko raspra bila zanimljiva, pa sada ništa ne rekne. Razgovor prekine
dolazak sluge koji najavi kako neki redovnik pred stražnjim vratima zah-
tijeva da ga puste u dvorac.
– Za ime svetog Benneta, kneza ovih golja – reče Front-de-Boeuf – je li
ovaj put riječ o pravom redovniku, ili još jednom samozvancu? Pretražite ga,
robovi; jer ako vam promakne i drugi samozvanac, iščupat ću vam oči i
gurnuti užareni ugalj u otvore.
– Neka me snañe vaš najljući bijes, gospodaru – reče Giles – ako ovo
nije pravi fratar. Dobro ga poznaje vaš štitonoša Jocelyn, i jamči za njega da
je brat Ambrose, redovnik iz pratnje glavara Jorvaulxa.
– Pusti ga – reče Front-de-Boeuf. – Vjerojatno nam nosi vijesti od
svoga veseloga gospodara. Zacijelo sotona svetkuje, a popovi su osloboñeni
dužnosti, kad se ovako slobodno skiću svijetom. Odvedite zarobljenike. A ti,
Sase, razmisli o onome što si čuo.
– Tražim dostojan zatvor – reče Athelstane – s primjerenom brigom o
mojem stolu i postelji, kao što dolikuje mom položaju i priliči se nekome tko
pregovara o otkupnini. Nadalje, smatram onoga koji misli da je nahrabriji
meñu vama obaveznim da mi mačem odgovori za ovaj napad na moju
slobodu. Izazov sam već poslao po tvome štitonoši; primio si ga i dužan si
mi na nj odgovoriti. Evo moje rukavice!
– Ne odgovaram na izazove svoga zarobljenika – reče Front-de-Boeuf –
a nećeš ni ti, Maurice de Bracy. Giles – nastavi on – objesi vlastelinovu
rukavicu na parožak onoga razgranatog rogovlja; ondje će ostati dok ne
postane slobodan čovjek. Osmjeli li se da je zatraži, ili pak ustvrdi li da sam
ga na nezakonit način uhitio, pojasa mi svetog Kristofora, imat će posla s ne-
kime tko nigda nije odbio da se ogleda s neprijateljem, bio on pješak ili
konjanik, bio sâm ili ga štitili vazali.
Saski su zarobljenici odvedeni, upravo u trenutku kad je uveden
redovnik Ambrose, očigledno jako uzbuñen.
– Ovo je pravi Deus vobiscum – reče Wamba dok je prolazio kraj
velečasnog brata. – Drugi su bili puke krivotvorine.
– Sveta Djevice! – redovnik će, obraćajući se okupljenim vitezovima. –
Napokon sam se spasio i stigao pod kršćansku zaštitu!
– Spasio se jesi – odvrati De Bracy. – A koliko je do kršćanstva, ovo je
snažni barun Reginald Front-de-Boeuf kojem su Židovi najodvratniji soj; a
ovo je valjani vitez templar Brian de Bois-Guilbert, kojemu je zanat skidanje
saracenskih glava. Ako to nisu dobri znaci kršćanstva, drugih na njima ne
vidim.
– Vi ste prijatelji i saveznici našega velečasnog oca u Bogu, Aymera,
glavara Jorvaulxa – reče redovnik, ne uočivši De Bracyevu porugu. –
Dugujete mu pomoć zbog viteške vjernosti i svetog milosrña; jer, kako kaže
blaženi svetac Augustin u svojoj raspravi De Civitate Dei70...
– Kako kaže crni vrag! – prekine ga Front-de-Boeuf. – Reci radije, vrli
pope, što nam ti imaš kazati? Premalo je vremena da bismo slušali navode iz
svetih otaca.
– Sancta Maria71 uskliknu otac Ambrose. – Kako se ovi neposvećeni
svjetovnjaci začas razgnjeve! Ali znajte, vrli vitezovi, da neki krvoločni
nitkovi, koji odbaciše strah Božji i štovanje Njegove crkve, ne obzirući se na
bulu Svete stolice Si quis, suadente diabolo72...

– Brate pope – reče templar – mi sve to znamo, ili naslućujemo. Reci

otvoreno: je li tvoj gospodar, glavar, pao u zarobljeništvo, i tko ga je uhitio?
– Dakako -Ambrose će – pao je u ruke slugu Beliala, uništavatelja ovih
šuma i čovjeka koji se oglušio o Sveto pismo koje kaže: "Ne diraj moga
pomazanika, i ne čini zla mojim prorocima".
– Eto još jednog razloga da se latimo mačeva, gospodo – reče Front-de-
Boeuf obraćajući se drugovima. – I tako, umjesto da nam nekako pomogne,
glavar Jorvaulxa očekuje našu pomoć. Ovi lijeni redovnici krasno pomažu
čovjeku kad je u krajnjoj nevolji! Ali, govori, pope, i reci odmah što tvoj
gospodar od nas očekuje.
– Uz vaše dopuštenje – reče Ambrose – ruke silnika obrušile su se na
mog štovanog starješinu, protivno svetoj zapovijedi koju sam već naveo, i
sluge Belialove opljačkaše mu imovinu i opremu, te mu oteše dvjesta
maraka od suhoga zlata; osim toga, zahtijevaju od njega golemu sumu, a u
protivnome ne puštaju ga iz svojih neobrezanih šapa. Stoga vas, kao svoje
drage prijatelje, velečasni otac moli u ime Božje, da ga oslobodite plativši
zatraženu otkupninu ili pak da ga oružjem preotmete, kako sami prosudite.
– Neka crni vrag nosi toga glavara! – reče Front-de-Boeut. – Jutros je
malo više virnuo u čašu. Kad je tvoj gospodar čuo da je neki normanski
barun odriješio kesu da oslobodi nekog crkvenjaka čije su kese deset puta
teže od naših? I kako bismo ga silom oslobodili kad smo brojčano deset puta
slabiji a svaki čas i sami očekujemo napad?
– Upravo sam vam to htio reći – odgovori redovnik – ali ste me
požurivali ne dajući mi vremena. Ali, tako mi Bog pomogao, star sam i takvi
mi zloćudni napadi smućuju ovještali mozak. Ipak, istina je, oni spremaju
opsadu i podižu nasip nasuprot zidinama ovog dvorca.
– Na bedeme! – kliknu De Bracy. – Da vidimo što rade ti nitkovi!
 Nakon tih riječi, on otvori rešetkast prozor koji je vodio na neku vrstu
balkona ili izbočene terase, te viknu ostalima u oružarnici:
– Svetog mi Denisa, stari je redovnik donio istinite vijesti! Dovlače
pokretne zaklone i štitove, a strijelci se okupljaj u na rubu šume, poput
tmasta oblaka prije oluje s tučom.
Reginald Front-de-Boeuf takoñer pogleda niz polje, zgrabi svoj rog i
dugo i žestoko zatrubi; zatim zapovjedi svojim ljudima da zauzmu mjesta na
zidinama.
– De Bracy, pazi na istočnu stranu, jer tamo su zidovi najniži. Valjani
Bois-Guilberte, ti si vješt napadu i obrani, pa čuvaj zapadnu stranu. Ja ću
pak zauzeti mjesto kraj kule. No, nemojte djelovati isključivo na jednome
mjestu, vrli prijatelji! Danas nas mora biti posvuda, morali bismo se
umnožiti, ako je moguće, tako da svojim prisustvom pomognemo i olakšamo
gdje god se bude odvijao najžešći napad. Malo nas je, ali taj se nedostatak
može nadoknaditi brzinom i hrabrošću, jer imamo posla s bijednim
seljačinama.
– Ali, plemeniti vitezovi – uskliknu otac Ambrose u općoj zbrci i
pometnji nastaloj uslijed priprema za obranu – zar nitko neće saslušati
poruku velečasnog oca Aymera, glavara Jorvaulxa? Zaklinjem vas, počujte
me plemeniti gospodine Reginalde!
– Uputi svoje molbe nebesima – reče bijesni Norman – jer mi na zemlji
nemamo vremena da ih slušamo. Hej, Anselme, pobrini se da kipuća smola i
ulje budu spremni za lijevanje na glave ovih drskih izdajnika. Pripazi da
strijelcima ne ponestane strijela i sulica. Neka se istakne moj stijeg s glavom
staroga bika; nitkovi će ubrzo saznati s kime danas imaju posla!
– Ali, plemeniti gospodine – nastavi redovnik, ustrajno nastojeći da
privuče pažnju – uzmite u obzir moj zavjet poslušnosti i dopustite mi da
prenesem poruku svoga starješine.
– Uklonite ovoga brbljavog starkelju – reče Front-de-Boeuf. –
Zaključajte ga u kapelu da moli krunicu dok okršaj skonča. Bit će to novost
za svece Torquilstona kad čuju zdravomarije i očenaše; takva im čast nije
ukazana, rekao bih, otkad su isklesani od kamena.
– Ne rugajte se svecima, gospodine Reginalde – reče De Bracy. –
Trebat će nam danas njihova pomoć prije nego što se rasturi ona gomila
nitkova.
– Slabu pomoć očekujem od njih – reče Front-de-Boeuf – izuzev ako ih
hitnemo s bedema na glave onih lupeža. Onaj golemi sveti Kristofer dostajao
bi da zgnječi cijelu četu.
Templar je u meñuvremenu promatrao što čine opsjedatelji, s više
pomnje negoli okrutni Front-de-Boeuf i njegovo lakoumno društvo.
– Tako mi vjere moga reda – reče on – ti se ljudi približavaju
organiziranije no što se moglo pretpostaviti, bez obzira što ih vodi.
Pogledajte kako se promućurno koriste svakim zaklonom što ga pruža neko
stablo ili grm, kako se ne bi izložili hicima naših strijelaca! Ne vidim
nikakve zastave ni stijega, no kladio bih se o svoj zlatni lanac da ih vodi neki
plemić ili vitez, vičan ratovanju.
– Ja ga vidim – reče De Bracy. – Spazio sam lepršanje viteške perjanice
i blijesak njegova oklopa. Pogledajte onoga krupnog čovjeka u crnom
panciru, koji upravo rasporeñuje udaljenije skupine pokvarenih slobodnjaka!
Svetog mi Denisa, mislim da je to onaj kojega smo nazvali Le Noir Fainéant,
onaj koji je tebe izbacio iz sedla, Front-de-Boeufe, na turniru u Ashbyu.
– To bolje – reče Front-de-Boeuf – što ovdje dolazi pružajući mi priliku
da se osvetim. Zasigurno je neka prostačina, kad se nije osmjelio ostati da bi
primio turnirsku nagradu koja mu je slučajno pripala. Teško da bih ga našao
na mjestima gdje vitezovi i plemići traže svoje neprijatelje i stoga mi je
drago što se pojavio meñu ovom ruljom slobodnjaka.
Nedvojbeni znaci neposrednog približavanja neprijatelja presjekoše
svaki daljnji razgovor. Svaki vitez zauzeo je svoje mjesto te, predvodeći
malobrojne sljedbenike koliko ih se moglo okupiti a nipošto nisu bili
dovoljni da bi obranili cijelu dužinu zidina, stadoše sa staloženom
odlučnošću čekati nadolazeći napad.

28. Poglavlje

Lutalački rod, odvojen od drugih,

Al' ponosan na svoje ljekarsko umijeće;
Pustinje, šume, mora kojim kroče,
Ne posjeduju za njih tajna blaga;
Neugledne trave, pupoljci i cvijeće,
Nezamislivo su moćni kad oni ih skupe.
Židov

U našoj nam se pripovijesti valja vratiti nekoliko stranica unatrag, da

bismo čitatelja izvijestili o nekim dogañajima značajnima za razumijevanje
ove važne priče. Dosad je zacijelo naslutio što se zbilo kad je Ivanhoe pao i
činilo se da ga je cijeli svijet napustio: Rebeka je nagovorila oca da
valjanoga mladog ratnika prenese s borilišta u kuću gdje su Židovi
privremeno odsjeli, u predgrañu Ashbya.
U svakoj drugoj prilici lako bi bilo navesti Isaaca na taj korak, jer bio je
ljubazna i zahvalna značaja. Ali bilo je u nj predrasuda i plašljive stidljivosti
njegova proganjanog naroda, a njih je valjalo svladati.
– Sveti Abrahame! – kliknuo je. – On je dobar mladić, i srce mi se
cijepa kad vidim kako mu se krv slijeva niz bogato izvezenu dolamu i
skupocjeni oklop. Ali da ga prenesemo našoj kući! Djevojko, jesi li dobro
promislila? On je kršćanin, a zakon nam brani da se upuštamo sa strancima i
nevjernicima, osim za dobrobit naše trgovine.
– Ne govori tako, dragi oče – odgovori Rebeka. – Doista, zabranjeno
nam je da se s njima družimo u gozbi i veselju; ali u ranama i nevolji,
nevjernik postaje Židovu brat.
– Volio bih znati što bi o tome mislio rabin Jacob Ben Tudela – uzvrati
Isaac. – Ipak, taj dobri mladić ne smije iskrvariti. Neka ga Seth i Reuben
odnesu u Ashby.
– Ne, neka ga smjeste u moju nosiljku – reče Rebeka. – Ja ću uzjahati
na jednog od konja.
– Izložila bi se tada pogledima onih jišmaelskih i edomskih pasa –
šapnu Isaac, sumnjičavo zagledajući gomilu vitezova i štitonoša. No, Rebeka
je već provodila u djelo svoj milosrdni naum, pa i nije slušala što joj otac
govori sve dok je Isaac nije zgrabio za rukav ogrtača i ponovno uzbuñeno
viknuo: – Brado Aranova! Što će biti ako mladić izdahne! Umre li kod nas,
nećemo li biti krivi za njegovu krv, neće li nas gomila rastrgati na komade?
– Neće umrijeti, oče – reče Rebeka, oslobañajući se nježno Isaacova
stiska. – Neće umrijeti, osim ako ga mi ne napustimo; a učinimo li to, tada
ćemo uistinu odgovarati za njegovu krv pred Bogom i čovjekom.
– Ne – reče Isaac popuštajući stisak – teško mi je gledati kapi njegove
krvi kao da zlatnici teku iz moje kese. I znam da te je Miriam, kći rabina
Manassesa iz Bizanta, kojoj je duša sad u raju, poučila umijeću liječenja, te
da poznaješ moć trava i snagu napitka. Stoga učini kako ti duša zapovjeda; ti
si dobra djevojka, blagoslov i kruna, pjesma radosnica za mene, za moj dom
i za narod mojih otaca.
Meñutim, Isaacova strahovanja nisu bila bez osnove; velikodušna i
zahvalna dobronamjernost njegove kćeri izložiše je na povratku u Ashby
pohotljivom pogledu Briana de Bois-Guilberta. Templar ih je dvaput
sustizao i prestizao na putu, zaustavljajući svoj smioni i žarki pogled na
lijepoj Židovki; a već smo uvidjeli posljedice divljenja što su ga prouzročile
njezine draži, kad ju je nesretni slučaj bacio u ruke tome bešćutnom
bludniku.
Rebeka nije gubila vrijeme izdajući nareñenje da se ranjenik prenese u
njihovo privremeno boravište, već je odmah stala pregledavati i povijati mu
rane. Najmlañi čitatelj romana i romantičnih balada sjetit će se kako su često
žene u ona mračna vremena, kako ih nazivamo, bile upućena u tajne
iscjeliteljstva, te kako je često vrli vitez prepuštao rane na tijelu njezi one
koja je očima još dublje ponirala u njegovo srce.
Ali Židovi, muškarci i žene, poznavali su i primjenjivali medicinsku
znanost u svim njezinim ograncima, pa su se često vladari i moćnici tog
vremena, kad bi bili ranjeni ili bolesni, povjeravali brizi nekoga iskusnog
mudraca meñu tim prezrenim narodom. Jednako tako tražila se i pomoć
židovskih liječnika, iako je meñu kršćanima prevladavalo uvjerenje da su
židovski rabini dobro upoznati s mračnim naukama, osobito s kabalističkim
umijećem koje je dobilo ime i potjecalo iz proučavanja izraelskih mudraca.
Rabini pak nisu poricali poznavanje nadnaravnih umijeća, jer to ne bi moglo
povećati mržnju spram njihova naroda (što bi je uopće moglo povećati?), a
umanjivalo je prezir s kojim se miješala ta zluradost. Židovskog bi se
čarobnjaka jednako užasavali kao i židovskog lihvara, ali nisu ga podjed-
nako prezirali. Nadalje, s obzirom na čudesna iscjeljenja koja su im se
pripisivala, Židovi su vjerojatno poznavali neke tajne vidarskog umijeća,
koje su bile svojstvene njima i koje su, u isključivosti primjerenoj njihovu
položaju, nadasve brižno krili od kršćana meñu kojima su živjeli.
Lijepa je Rebeka bila pomno pučena svim znanjima svoga naroda, a
okretan ih je i oštar um sačuvao, razvrstao i s vremenom proširio izvan
dosega njenih godina, njezina spola, pa čak i doba u kojem je živjela. Svoje
znanje medicine i vidarskog umijeća stekla je od neke ostarjele Židovke,
kćeri jednog od njihovih najslavnijih liječnika, koja je voljela Rebeku kao
svoje dijete, pa se vjerovalo da ju je uputila u neke tajne koje joj je priopćio
njezin mudri otac u isto vrijeme i u istim okolnostima. Miriami je doduše
bilo suñeno da padne kao žrtva fanatizma toga doba; ali njezine su tajne i
dalje živjele u njezinoj sposobnoj učenici.
Tako obdarenu znanjem i ljepotom, Rebeku su štovali i cijenili svi
njezini suplemenici, držeći je gotovo jednom od izabranih žena o kakvima
pripovijeda njihova sveta povijest. Čak je i njezin otac, poštujući njezinu
darovitost što se i nesvjesno miješalo s njegovom bezgraničnom ljubavlju,
dopuštao djevojci veću slobodu no što je bila uobičajena za pripadnice
njezina spola u skladu s običajima njezina naroda, a, kao što smo vidjeli,
često bi prihvatio njezino mišljenje, dajući mu čak gdjekad prednost nad
vlastitim.
Kad je Ivanhoe stigao u Isaacov stan, još je bio u nesvijesti zbog velika
gubitka krvi za nadmetanja na borilištu. Rebeka mu je pregledala rane i
stavila na njih meleme koje propisuje njezino umijeće; potom je javila ocu
da se ne treba plašiti za život svoga gosta ako se izbjegne groznica koje se
pomalo bojala zbog obilna krvarenja; no ako je Miriamin balzam sačuvao
snagu, sutradan bi mogli s njime sigurno otputovati za York.
Isaac je bio pomalo zatečen tom viješću. Rad bi, naime, da se njegovo
milosrñe završilo u Ahsbyu, ili bi, u najboljem slučaju, ostavio ranjena
kršćanina da ga njeguju u kući u kojoj je trenutno stanovao, uz obećanje
domaćinu Židovu da će mu se svi troškovi valjano podmiriti. Rebeka se,
meñutim, tome suprotstavila, navodeći mnoge razloge, a mi ćemo spomenuti
samo dva koja su se Isaaca posebno dojmila. Ponajprije, da bočicu s
dragocjenim balzamom nipošto ne bi ostavila u rukama nekoga drugog
vidara, bez obzira pripada li njezinu plemenu, kako se ne bi otkrila
dragocjena tajna; potom, da je taj ranjeni vitez Wilfred Ivanhoe, miljenik
Rikarda Lavljeg Srca, te da će se u slučaju vladareva povratka Isaac, koji je
pozajmio blago njegovu bratu Ivanu kako bi ostvario svoj odmetnički naum,
naći u grdnoj nevolji kada će mu i te kako dobrodoći moćni zaštitnik koji
uživa Rikardovu naklonost.
– Živa je istina to što govoriš, Rebeka – reče Isaac, popuštajući pred
uvjerljivim razlozima. – Bila bi uvreda nebeska odati tajne blažene Miriame
jer dobro što ga daju nebesa ne smije se lakoumno rasipati na druge, pa bili
to zlatni talenti ili srebrni šekeli, ili pak skrivene tajne nekoga mudrog
ljekara; zacijelo ih valja čuvati za one kojima ih je proviñenje namijenilo. Za
mene bi zacijelo bolje bilo da dopadnem šapa jakog idumejskog lava negoli
u ruke onoga koga engleski nazarenci nazivaju Lavljim Srcem, ako bi doista
saznao za moje poslove s njegovim bratom. Stoga ću se povinovati tvojem
savjetu, i ovaj će mladić s nama putovati do Yorka, a naša kuća neka mu
bude dom dok mu ne zacijele rane. Pa ako se Lavlje Srce i vrati u zemlju, a
upravo se o tome šuška, taj će mi Wilfred Ivanhoe biti poput obrambenog
bedema, kad se rasplamsa kraljeva srdžba prema tvome ocu. A ako se ne
vrati, Wilfred nam može nadoknaditi troškove kada snagom svoga koplja i
mača stekne bogatstvo, kao što je bio slučaj jučer i danas. Jer to je dobar
mladić, drži se dogovorenog roka i vraća što mu je pozajmljeno, a pomaže i
Izraelcima, pa čak i djetetu moje očinske kuće kad ga opkole zli nitkovi i
Belialovi sinovi. Tek kad se gotovo posve spustila večer, Ivanhoe postade
svjestan svoga položaja. Probudio se iz nemirna sna, pun zbrkanih dojmova
koji prirodno prate povratak iz nesvjesna stanja. Neko se vrijeme nije mogao
točno sjetiti svega što se zbilo prije njegova pada na borilištu, niti je mogao
povezati dogañaje u kojima je jučer sudjelovao. Osjećaj da je ranjen i
povrijeñen, zajedno s velikom slabošću i iscrpljenošću, miješao se sa
slikama zadanih i primljenih udaraca, bojnih konja koji nasrću jedni na
druge, izbacivanja iz sedla i zbačenih vitezova, vike i zveketa oružja, te
vrtoglava meteža uskomešane borbe. Tek je donekle uspio razgrnuti zavjesu
na postelji, iako je i to bio težak napor zbog boli od rane.
Na svoje veliko iznenañenje, našao se u veličannstveno namještenoj
sobi, ali je umjesto stolica ugledao jastuke za počivanje, a i sve ostalo bilo je
u skladu s istočnjačkim običajima, te je umalo posumnjao da je u snu
ponovno prenesen u palestinsku zemlju. Taj se dojam još povećao kad se
zastor rastvorio a neki je ženski lik, odjeven u bogato ruho, prije u skladu s
istočnjačkim negoli s evropskim ukusom, nečujno ušao kroz vrata iza
zastora, u pratnji crnoputa sluge.
Ranjeni se vitez htio obraniti tom lijepom priviñenju, no ona mu naredi
da šuti stavljajući tanki prst na rumene usne, a njezin mu se pratilac
primaknuo i otkrio mu bok; umilna je Židovka bila zadovoljna što je zavoj
na svome mjestu i što rana zacjeljuje. Obavila je svoju dužnost s ljupkom i
dostojanstvenom jednostavnošću i smjernošću, kakve bi čak i u neko
civiliranije doba bile kadre taj posao lišiti svega što bi se moglo pričiniti
odbojnim za žensku tankoćutnost. Misao da je jedna tako mlada i lijepa
djevojka zauzeta njegom kraj bolesničke postelje, ili previjanjem rane osobi
drugog spola, ublažila se da bi je zasjenila misao o dobrohotnom stvorenju
koje uspješno olakšava bol i udaljuje smrtonosnost udarca. Rebeka uputi
starom slugi nekoliko kratkih uputa na hebrojskome; a često joj pomažući u
sličnim slučajevima, sluga je posluša bez pogovora.
Koliko god se mogli pričiniti grubima, zvuci toga nepoznatog jezika
kad ih izgovara netko drugi, dobivali su, izgovoreni ustima lijepe Rebeke,
romantični učinak što ga mašta pripisuje čarima govorenja dobrohotne vile;
nerazumljivi su uhu, doduše, ali pogañaju i smekšavaju srce slatkoćom
izgovora i blagošću izgleda koji ih prati. Ne pokušavajući da postavlja
daljnja pitanja, Ivanhoe im je šutke dopustio da poduzmu sve što smatraju
prikladnim za njegovo ozdravljanje i tek nakon što je to bilo obavljeno, i kad
se ljubazna iscjeliteljica namjeravala povući, više nije bio kadar obuzdati
znatiželje.
– Plemenita djevojko – zausti na arapskom jeziku koji je naučio na
svojim putovanjima po Istoku, pomislivši da će ga tako najvjerojatnije
razumjeti djevojka s turbanom i kaitanom koja je stala pred njim – molim
vas, plemenita djevojko, budite ljubazni...
Ali tu ga prekide njegova lijepa vidarica, a smiješak koji nije mogla
zatomiti otkrije joj rupice na licu koje je inače imalo izražaj zamišljene sjete.
– Ja sam iz Engleske, gospodine viteže, i govorim engleski, premda su
moja nošnja i moj rod pripadni drugom podneblju.
– Plemenita gospoñice – ponovo zausti vitez od Ivanhoea, a Rebeka
iznova pohita da ga prekine.
– Ne nazivajte me, gospodine viteže, plemenitom – reče ona. – Odmah
znajte da je vaša sluškinja uboga Židovka, kći onoga Isaaca iz Yorka kojemu
ste vi nedavno bili tako dobar i blag gospodar. Njemu i članovima njegova
kućanstva dolikuje da vam pruže brižnu njegu što je vaše sadašnje stanje
doista iziskuje.
Ne znam da li bi lijepa Rowena bila sasvim zadovoljna osjećajima s
kojima je njezin vjerni vitez dosad motrio lijepo lice, lijep lik, i blistave oči
ljupke Rebeke, oči kojih je sjaj bio gotovo zasjenjen i ublažen vijencem
dugih svilenih trepavica, a putujući bi ih pjevač usporedio s večernjom
zvijezdom što svojim zrakama prosijava kroz krošnju jasmina. Ali Ivanhoe
bijaše odveć dobar katolik da bi nastavio s takvim osjećajima kad je riječ o
jednoj Židovki. To je Rebeka predvidjela, pa je upravo stoga žurno
spomenula očevo ime i porijeklo; ali lijepa i mudra Isaacova kći nije bila
pošteñena primjese ženske slabosti, te je u sebi uzdahnula kad se pogled pun
štovanja i divljenja, gotovo pomiješan s nježnošću kojom je Ivanhoe dotad
promatrao svoju nepoznatu dobročiniteljicu, naglo prometnuo u hladno,
sabrano i smireno držanje, bez dubljeg osjećaja od onoga koji izražava
zahvalnost za ljubaznost primljenu s neočekivanog mjesta i od nekoga iz
nižeg roda. I prijašnje Ivanhoeovo ponašanje izražavalo je naprosto općenito
štovanje što ga mladost vazda iskazuje ljepoti; no bolno ju je zapeklo što je
jedna riječ djelovala poput čarolije da jadnu Rebeku, koja je zasigurno znala
za svoje pravo na takvu čast, pomakne u poniženi stalež kojemu se takva
čast nije mogla iskazati.
Ali velikodušnost i smjernost Rebekina značaja, ne okriviše nimalo
Ivanhoea što dijeli opće predrasude svog vremena i vjere. Naprotiv, lijepa se
Židovka i nadalje jednako strpljivo i odano brinula za njegovu sigurnost i
ozdravljenje, iako je znala da je njezin bolesnik sada smatra pripadnicom
prezrenog naroda s kojim je bilo nečasno održavati ikakve odnose osim
najnužnijih. Obavijesti ga kako ih nužno čeka putovanje za York, i kako je
njezin otac odlučio da ga tamo preveze, te da ga njeguje u svojoj kući dok se
ne oporavi. Ivanhoe se nipošto nije htio složiti s tim naumom, obrazlažući
kako ne želi i dalje biti na smetnju svojim dobročiniteljima.
– Zar nema u Ashbyu, ili u okolici – reče on – nijedan saski slobodnjak
ili bogati seljak, kod koga bi mogao boraviti jedan ranjeni zemljak dok ne
bude ponovno sposoban nositi oklop? Zar nema nijednog saskog samostana
koji bi ga primio? Ili zar ga ne bi netko mogao prevesti u Burton gdje bi ga
zacijelo ugostio Waltheoff, glavar svetog Witholda, s kojim je u rodu?
– Svako, pa i najgore od tih utočišta – reče Rebeka sa sjetnim
smiješkom – bilo bi zacijelo prikladnije za vaš boravak negoli stan jednoga
prezrenog Židova; ali, gospodine viteže, ne možete promijeniti svoje prebi-
valište, osim ako ne otpustite svog vidara. Kao što dobro znate, naš narod
umije liječiti rane, iako ih mi nikad ne zadajemo; a u našoj obitelji, posebice,
čuvaju se tajne prenošene s koljena na koljeno od Salomonovih dana, i vi ste
već oćutjeli njihove blagodati. Nijedan nazarenac, oprostite mi, gospodine
viteže, nijedan kršćanski ranar unutar četiri britanska mora, ne bi vam
omogućio da navučete svoj oklop za mjesec dana.
– A za koje ćeš mi vrijeme ti omogućiti da ga navučem? – nestrpljivo
će Ivanhoe.
– Za osam dana, ako budeš strpljiv i pokoran mojim uputama –
odgovori Rebeka.
– Tako mi naše Blažene Djevice – reče Wilfred – ako nije grešno ovdje
zazivati njezino ime, sad nije vrijeme da ja ili koji god drugi pravi vitez
ležimo u postelji. Ispuniš li svoje obećanje, djevojko, platit ću ti svoj šljem
pun kruna, kako god ih se domogao.
– Ispunit ću svoje obećanje – reče Rebeka – i osmoga dana od danas
nosit ćeš svoj oklop, no umjesto srebra koje mi obećaješ, moraš mi ispuniti
jednu želju.
– Bude li ona u mojoj moći, i takve naravi da je pravi kršćanin može
ispuniti nekome iz tvoga roda – odgovori Ivanhoe – želju ću ti ispuniti sa
zadovoljstvom i zahvalnošću.
– Ne – odvrati Rebeka – ne molim te ništa drugo doli da nadalje
vjeruješ kako Židov može pružiti uslugu kršćaninu a da ne ište nikakve
nagrade osim blagoslova Velikog Oca koji je stvorio Židove i kršćane.
– Grešno bi bilo posumnjati u to, djevojko – odgovori Ivanhoe. –
Oslanjam se na tvoju vještinu bez ikakva daljnjeg obzira ili pitanja, vjerujući
da ću s tvojom pomoći za osam dana ponijeti svoj oklop. A sada, ljubazna
iscjeliteljice, dopusti mi da se raspitam o novostima u svijetu. Što je bilo s
plemenitim Cedricom Saskim i njegovim ukućanima? Što je bilo s ljupkom
gospom... Tu zastade, kao da ne želi izgovoriti Rowenino ime u židovskoj
kući. – To jest, što je bilo s onom koja je proglašena kraljicom turnira?
– I koju ste vi izabrali, viteže, da nosi tu čast, s prosudbom kojoj su se
ljudi divili koliko i vašoj srčanosti – dodade Rebeka.
Gubitak krvi nije spriječio rumenilo koje je oblilo Ivanhoeov obraz, jer
je osjetio kako je nespretno, nastojeći da ga prikrije, neoprezno odao svoje
duboko zanimanje za Rowenu.
– Nisam htio toliko o njoj govoriti koliko o princu Ivanu – reče. – I
rado bih štogod doznao o svome vjernom štitonoši; zašto nije sada pokraj
mene?
– Dopustite mi da se poslužim svojim vidarskim pravom – odgovori
Rebeka – i da vam zapovjedim da šutite i izbjegavate uzbuñenja, dok vas
budem izvještavala o svemu što želite doznati. Princ Ivan je prekinuo turnir i
žurno je odjahao prema Yorku, zajedno s plemićima, vitezovima i
svećenicima iz svoje stranke, pošto je skupio sav novac kojega se mogao
domoći, silom ili milom, od ljudi koje smatra bogatašima u zemlji. Kažu da
je naumio prigrabiti bratovljevu krunu.
– Trgnut će se mačevi u njezinu obranu – Ivanhoe će pridižući se na
ležaju – dok bude ijednog vjernog podanika u Engleskoj. Ja ću se boriti za
Rikardovo pravo s najboljima meñu njima; da, jedan na dvojicu, za njegovu
pravednu stvar!
– Ali, da biste za to bili sposobni – reče Rebeka, dotičući mu rukom
rame – morate se sada držati mojih uputa i biti mirni.
– Tako je, djevojko – reče Ivanhoe – miran koliko mi dopuštaju ova
nemirna vremena. A što je sa Cedricom i njegovim ukućanima?
– Njegov je upravitelj jedanput nakratko došao – reče Židovka – sav
zadihan, da od mog oca zatraži neki novac, cijenu neostrižene vune sa
Cedricovih stada; od njega sam doznala da su Cedric i Athelstane od
Coningsburgha napustili prebivalište princa Ivana vrlo nezadovoljni, te da se
spremaju krenuti na put kući.
– Je li s njima pošla i koja gospa na gozbu? – reče Wilfred.
– Gospa Rowena – reče Rebeka, odgovarajući na pitanje podrobnije no
što se iskalo – gospa Rowena nije pošla na prinčevu gozbu, a sad je, kako
nam je rekao upravitelj, na putu prema Rothenwoodu sa svojim skrbnikom
Cedricom. A koliko je do vašeg vjernog štitonoše Gurtha...
– Ha! – kliknu vitez. – Zar znate njegovo ime? Znate – smjesta
dometnu – dakako da znate kad je iz vaše ruke, a sada sam uvjeren da je to
bilo i od plemenitosti vašega duha, još jučer primio stotinu cekina.
– Ne govorite o tome – reče Rebeka, žestoko porumenjevši. – Vidim
kako je jeziku lako odati ono što bi srce rado skrilo.
– Ali čast mi nalaže – reče Ivanhoe ozbiljno – da tu svotu zlata vratim
vašem ocu.
– Neka bude kako želite – reče Rebeka – kad proñe osam dana; ali sada
nemojte misliti ni govoriti ni o čemu što bi moglo otežati vaš oporavak.
– Neka bude tako, ljubazna djevojko – reče Ivanhoe. – Bio bih
najnezahvalniji stvor kad se ne bih povinovao vašim zapovijedima. Samo još
riječ o sudbini jadnoga Gurtha, i gotovo je moje ispitivanje.
– Žao mi je što moram reći, gospodine viteže – odgovori Židovka – da
je uhapšen po Cedricovu nareñenju. – Videći koliko ga je zaboljela ta vijest,
ona smjesta dodade: – Ali upravitelj Oswald je rekao da će Cedric zacijelo
oprostiti Gurthu, ne dogodi li se još nešto što bi moglo raspiriti gospodarevu
srdžbu; jer Gurth je vjeran kmet, uživa veliku naklonost, a prijestup je
počinio samo zbog ljubavi spram Cedricova sina. Rekao je još da su on i
njegovi drugovi, a napose lakrdijaš Wamba, spremni pomoći Gurthu da
usput nekako pobjegne, ako se Cedricov gnjev prema njemu ne ublaži.
– Dao bog da ostvare svoj naum! – reče Ivanhoe. – Kao da mi je suñeno
da nanesem štetu svakome tko je ljubazan prema meni. Kralj me počastio i
uzvisio, a, eto, gdje mu brat, koji mu najviše duguje, već nastoji ugrabiti
krunu; moja pažnja je dovela u nepriliku najljepšu djevojku; a sad moj otac u
gnjevu može ubiti toga ubogoga kmeta zbog toga što je mene ljubio i vjerno
služio! Vidite li, djevojko, kakvom prokletom nesretniku nastojite pomoći;
opametite se i pustite me da idem prije no što nesreće koje me prate u stopu
poput lovačkog psa ne nagrnu i na vas.
– Ne – reče Rebeka – zbog slabosti i tuge, gospodine viteže, krivo
procjenjujete nebeske namjere. Vratili ste se svojoj zemlji kad joj je
najpotrebnija pomoć snažne ruke i iskrena srca, i zadali ste udarac oholosti
svojih neprijatelja i dušmana svoga kralja, kad su bili najviše uzdignuli
glave. A koliko je do nevolja koje ste podnijeli, zar ne vidite da su vam
nebesa poslala pomagača i iscjelitelja, i to izmeñu najprezrenijih ljudi u
zemlji? Stoga se ohrabrite i vjerujte da ste sačuvani za neko čudesno djelo
što će ga vaša desnica ostvariti pred ovim narodom. Zbogom. I kad uzmete
lijek koji ću vam poslati po Reubenu, smirite se opet i počinite da biste lakše
podnijeli sutrašnje putovanje.
To je objašnjenje uvjerilo Ivanhoea, pa se povinovao Rebekinim
savjetima. Napitak koji mu je donio Reuben imao je umirujuća i
omamljujuća svojstva, te je bolesniku omogućio zdrav i miran san. Ujutro je
njegova umilna vidarica vidjela da nema znakova groznice i da je spreman
podnijeti napore putovanja.
Smjestili su ga u konjsku nosiljku kojom je prenesen s borilišta uza sve
mjere opreza da mu putovanje bude udobno. Samo u jednome čak ni
Rebekina zaklinjanja nisu pomogla da se pruži dovoljno pažnje ranjenu
vitezu. Isaac je, naime, poput obogaćena putnika iz Juvenalove Desete satire,
stalno strijepio od pljačke, svjestan da bi ga i normanski plemić-otimač i
saski razbojnik smatrali jednako dobrim zalogajem. Stoga je putovao
velikom brzinom, uz kratke odmore i još kraće obroke, pa je prestigao
Cedrica i Athelstanea koji su pošli nekoliko sati prije njega, ali su kasnili
zbog toga što su se zadržali gosteći se u samostanu svetog Witholda. Ipak je
Miriamin balzam bio tako blagotvoran, ili je Ivanhoeovo tjelesno ustrojstvo
bilo tako snažno, da mu ubrzano putovanje nije zadavalo poteškoća kojih se
plašila njegova ljubazna iscjeliteljica.
S druge pak strane, Židovljeva je žurba bila uzrokom ozbiljnoj nevolji.
Zbog brzine na koju je stalno nagonio suputnike zametnulo se nekoliko
prepirki izmeñu njega i družine koju je unajmio kao pratnju. Ti su ljudi bili
Sasi i nipošto nisu bili lišeni svoje nacionalne sklonosti prema lagodi i dobru
životu, što su Normani osudili kao lijenost i proždrljivost. Za razliku od
Shylocka, oni su prihvatili službu nadajući se da će se dobro hraniti na račun
bogata Židova, pa su bili veoma nezadovoljni i razočarani zbog brzine s
kojom je on silio da se putuje. Prosvjedovali su i zbog štete što je takvo
užurbano jahanje moglo nanijeti njihovim konjima. Napokon, izmeñu Isaaca
i njegovih pratilaca izbila je smrtna kavga u vezi s količinom vina i piva koja
se mogla potrošiti uz svaki obrok. I tako, kad se opasnost ukazala i primaklo
se ono čega se Isaac plašio, napustiše ga nezadovoljni plaćenici na čiju se
zaštitu oslanjao, a da se nije poslužio nužnim sredstvima kako bi osigurao
njihovu privrženost.
U tom je jadnome stanju Cedric zatekao Židova, njegovu kćerku i
njezina ranjenog bolesnika, kako je već napomenuto, da bi doskora svi pali u
zarobjeništvo De Bracya i njegovih saveznika. Isprve se nije obraćala pažnja
konjskoj nosiljci, i možda bi ona ostala na putu da nije bilo De Bracyeve
znatiželje; on je u nju virnuo misleći da bi unutra mogla biti osoba zbog koje
je i krenuo u taj pothvat, jer se Rowena dotad nije bila otkrila. No, De Bracy
se dobrano iznenadio kad je u nosiljci vidio ranjena čovjeka koji je, misleći
da je pao u ruke saskih razbojnika i da bi njegovo ime moglo zaštititi i njega
i njegove prijatelje, iskreno izjavio da je Wilfred od Ivanhoea.
Poimanje viteške časti, koje unatoč neobuzdanu i površnu značaju
nikad nije posvema napustilo De Bracya, priječilo ga je da nanese neku
nepravdu vitezu u bespomoćnu stanju, a iz istih ga razloga nije izdao ni
Front-de-Boeufu, koji bi, ne obzirući se na okolnosti, usmrtio suparnika koji
zahtijeva posjed Ivanhoe. S druge pak strane, osloboditi prosca kojega je
izabrala gospa Rowena, što su dogañaji na turniru i prijašnje Wilfredovo
prognanstvo iz očinske kuće javno obznanili, uvelike je nadilazilo De
Bracyevu velikodušnost. Mogao se tek držati srednjega puta izmeñu dobra i
zla, pa je zapovjedio dvojici svojih štitonoša da budno paze na nosiljku i da
nikome ne dopuste da joj se približi. Ako ih tko što upita, po gospodarevu će
nareñenju reći da je prazna nosiljka gospe Rowene upotrijebljena za prijevoz
jednog njihova druga koji je ranjen u okršaju. Kad su stigli u Torquilstone,
vitez templar i gospodar zamka bijahu zauzeti svojim poslom, jedan misleći
na Židovljevo blago, drugi na njegovu kćer, dok De Bracyeve štitonoše
prenesoše Ivanhoea, i dalje pod imenom ranjenoga druga; u neku podalju
prostoriju. To su objašnjenje poslije dali i Front-de-Boeufu, na njegov upit –
zašto nisu na znak uzbune pohitali na bedeme.
– Ranjeni drug! – odgovorio je gnjevno i začuñeno. – Ne treba nas
čuditi što su se prostačine i slobodnjaci toliko osmjelili te opsjedaju dvorce,
a lude i svinjari pozivaju plemiće na dvoboj kad su se oružnici pretvorili u
njegovateljice bolesnika, a plaćenici postali čuvarima postelja samrtnika,
dok se svaki čas očekuje napad na dvorac. Na zidine, pokvarene lijenčine! –
vikao je, dižući prodoran glas sve dok nisu odjeknuli okolnim svodovima. –
Na zidine, ili ću vam ovim štapom kosti polomiti!
Ljudi nevoljno odvratiše da su spremni poći na zidine, uz uvjet da ih
Front-de-Boeuf opravda kod gospodara koji im je zapovjedio da njeguju
čovjeka na samrti.
– Na samrti, nitkovi? – nastavi barun. – Kažem ti, da ćemo svi biti na
samrti ako se snažnije ne odupremo. No, ja ću smijeniti stražu kod toga
vašega druga u nevolji. Hej, Urfriedo, vještice! Sotono saska, zar me ne
čuješ? Pripazi mi na tog momka u postelji, kad već netko mora na nj paziti,
dok se ovi nitkovi budu služili oružjem. Evo vam dva samostrela, drugovi, s
natezačima i sulicama. Penjite se smjesta na bedeme i nastojte da svakim
hicem prospete jedan saski mozak.
Njih su dvojica, poput mnogih njima sličnih ljudi, voljela pothvate i
mrzila dokolicu, pa su radosno stupali na pozornicu kako im je
zapovijeñeno, dok je brigu oko Ivanhoea preuzela Urfrieda, odnosno Ulrica.
No kako joj se glavom rojilo žarko sjećanje na uvrede i nada u osvetu,
voljno je prepustila Rebeki da se brine oko svog bolesnika.

29. Poglavlje

Uspni se na onu kulu, stražaru, vojniče hrabri,

Izvidi bojište i reci kako se odvija boj.
 SCHILLER, Djevica Orleanska

Trenutak opasnosti nerijetko je trenutak srdačnosti i naklonosti

otvorena srca. Opća uznemirenost naših osjećaja odbacuje suzdržljivost te se
obznanjuju čuvstva koja u mirnijim razdobljima u svojoj opreznosti barem
prikrivamo, ako ih već ne možemo zatomiti. Kad se ponovno našla kraj
Ivanhoea, Rebeka se začudila snažnu zadovoljstvu što ga je oćutjela, i to u
trenutku kad im je prijetila opasnost, ako ne i očajanje. Dok mu je pipala
bilo i raspitivala se o njegovu zdravlju, u njezinu dodiru i glasu bilo je
nježnosti koja je odavala ozbiljnije zanimanje no što bi bila rada svojevoljno
izraziti. Glas ju je izdavao i ruka drhtala i tek ju je staloženo Ivanhoeovo
pitanje: "Jeste li to vi, plemenita djevojko?" osvijestilo, podsjetivši je da
osjećaji koje sama ćuti nisu i ne mogu biti uzajamni. Oteo joj se jedva čujni
uzdah, no pitanja što ih je vitezu postavljala u vezi s njegovim zdravstvenim
stanjem bila su izgovorena tonom smirena prijateljstva. Ivanhoe joj žurno
odgovori da je, koliko je do zdravlja, dobro, pa čak i bolje no što se mogao
nadati.
– Hvala vam, draga Rebeka – rekao je – na vještini kojom mi
pomažete.
"On me zove draga Rebeka", pomisli djevojka, "ali njegov hladan i
ravnodušan glas ne pristaje uz tu riječ. Draži mu je njegov bojni konj, njegov
lovački pas, negoli prezrena Židovka!"
– Misli mi, plemenita djevojko – nastavi Ivanhoe – prije smućuje
tjeskoba no što mi bol muči tijelo. Iz razgovora one dvojice što su me dosad
čuvala saznao sam da sam zarobljenik, pa ako sam pravilno ocijenio snažan i
promukli glas koji im je upravo dodijelio neku vojničku dužnost, nalazim se
u dvorcu Front-de-Boeufa. Ako je tako, kako će se ovo svršiti? Kako da za-
štitim Rowenu i svoga oca?
"Ne spominje Židova ni Židovku", Rebeka će u sebi. "Pa što je njemu
stalo do nas? S pravom su me kaznila nebesa što sam svojim mislima
dopustila da se njime bave!"
Nakon ove kratke samooptužbe, spremno je Ivanhoeu pružila sva
obavještenja koja je znala; ali to se svelo na vijest da su templar Bois-
Guilbert i barun Front-de-Boeuf zapovjednici u zamku, te da je zamak
opsjednut, ali da ne zna tko ga je opsjeo. Dodala je da je u dvorcu neki
kršćanski svećenik koji bi mogao nešto više znati.
– Kršćanski svećenik! – vitez će veselo. – Dovedi ga ovamo, Rebeka,
ako možeš. Reci mu da neki bolesnik želi njegovu duhovnu utjehu, reci što
god hoćeš, samo ga dovedi. Nešto moram učiniti, ili bar pokušati, ali kako
da postupim dok ne doznam kakvo je stanje vani?
U želji da udovolji Ivanhoeu, Rebeka je pokušala dovesti Cedrica u
sobu ranjena viteza, ali taj je pokušaj, kao što smo vidjeli, osujetilo uplitanje
Urfriede koja je takoñer željela presresti tobožnjeg redovnika. Rebeka se
stoga vratila da javi Ivanhoeu ishod svog nastojanja. Nije bilo vremena za
žaljenje što nisu uspjeli ništa saznati od redovnika ili domišljati se čime taj
neuspjeh nadomjestiti, jer se buka u dvorcu, nastala zbog priprema za obranu
koja je već neko vrijeme bila poprilična, sada prometnula u deseterostruko
veću pometnju i galamu. Teški ali žurni koraci oružnika odzvanjali su na
zidinama ili odjekivali u uskim i zavojitim prolazima i stubištima što su
vodili do različitih kula i obrambenih točaka. Čuli su se viteški glasovi kako
potiču pomagače ili usmjeravaju obrambena sredstva, dok su im se
zapovijedi često zaglušivale zvekom oklopa ili pak gromkim povicima onih
kojima su bile upućivane. Koliko god su ti zvukovi bili strašni a još jezovitiji
zbog užasa koje su najavljivali, bilo je u njima neke uzvišenosti koju je
Rebekina napeta pažnja oćutjela i u tom trenutku strave. Oči su joj blistale,
iako je u licu strašno problijedila; obuzela ju je neka čudna mješavina straha
i ganutljive divotnosti, dok je napol šapćući sebi, napol se obraćajući
bolesniku, izgovarala svete retke: "Tobolac zvekeće – blistaju koplje i štit –
vojskovoñe viču i kliču!"
Ivanhoe je poput konja iz toga zanosnog ulomka, gorio od nestrpljivosti
zbog mirovanja i žarke želje da sudjeluje u okršaju kojeg su ti zvuci tek
naviještali.
– Kad bih se mogao barem dovući do prozora – reče – da vidim kako će
se odvijati ta junačka igra! Kad bih bar imao luk da odapnem koju strijelu, ili
bojnu sjekiru da njome uzmahnem pa makar pridodao tek jednim udarcem
našem izbavljenju! Uzalud je, uzalud, jer nemam ni snage ni oružja!
– Ne izjedaj se, plemeniti viteže – odgovori Rebeka – zvuci su naglo
utihnuli; možda neće doći do bitke.
– Ne znate vi ništa o tome – Wilfred će nestrpljivo. – Ova mrtva tišina
samo je dokaz da su ljudi na svojim mjestima na zidinama, i da svakog časa
očekuju napad; do nas je dosad dopro tek daleki tutanj oluje: uskoro će izbiti
u punome bijesu. Kad bih barem mogao doći do onog prozora!
– Pokušate li to, moglo bi vam naškoditi, plemeniti viteže – odgovori
njegova njegovateljica; no uočivši koliko je uzbuñen, odlučno dodade: – Ja
ću stajati kraj prozora i opisivati vam sve što se vani dogaña, koliko je to u
mojoj moći.
– To ne smijete, to nećete učiniti! – uzviknu Ivanhoe. – Svaki rešetkasti
prozor i svaki otvor doskora će postati metom za strijelce; neka slučajna
strijela...
– Bit će dobrodošla! – promrmlja Rebeka, dok se odlučno penjala uza
dvije-tri stube koje su vodile do prozora o kojem su razgovarali.
– Rebeka! Draga Rebeka! – kliknu Ivanhoe. – To nije djevojačka
razbibriga. Ne izla`ite se ranama i smrti, nemojte da se cijelog života
izjedam što sam vas ja na to ponukao; bar se zaklonite iza onoga starinskog
štita, i pokazujte što je moguće manje na prozoru.
Slijedeći s čudesnom spremnošću Ivanhoeove upute, i koristeći se
zaklonom velikoga starinskog štita koji je prislonila uz donji dio prozora,
Rebeka je prilično nasigurnu mogla pratiti barem dio onoga što se zbivalo
izvan dvorca, te opisivati Ivanhoeu pripreme napadača za juriš. No bila se
našla u dijelu posebno prikladnu za tu svrhu, jer je bila na uglu glavne
grañevine, pa je mogla vidjeti i ono što se dogaña izvan zidina zamka, a
dostupan joj je bio i pogled na vanjsku utvrdu koja je vjerojatno trebala biti
prvom metom napada. Bijaše to kula ne naročito visoka i snažna,
namijenjena da štiti stražnji izlaz, kroz koji je Front-de-Boeuf nedavno pro-
pustio Cedrica. Jarak oko zamka dijelio je tu obrambenu utvrdu od ostaloga
dijela tvrñave, pa se u slučaju njegova zauzimanja bilo lako odvojiti od
glavne grañevine, jer je trebalo samo podignuti privremeno postavljeni most.
Vanjska je utvrda imala jurišna vrata, povezana sa stražnjim vratnicama na
zidinama, a bila okružena jakom palisadom. Po broju ljudi koliko ih je bilo
postavljeno da brane tu točku, Rebeka je zaključila da napadnuti strahuju za
njezinu sigurnost; a po broju napadača koji su se okupili nasuprot toj utvrdi,
bilo je jednako jasno da su je odabrali kao ranjivu točku za napad.
Te je prizore žurno opisivala Ivanhoeu i dodala: – Rubovi šume kao da
su načičkani strijelcima, iako ih je tek nekolicina istupila naprijed iz okrilja
njezine sjene.
– Pod kakvom zastavom? – upita Ivanhoe.
– Nema nikakva ratnog znamenja, koliko mogu vidjeti – odgovori
Rebeka.
– Neobična novina – promrmlja vitez. – Povesti juriš na ovakav zamak
bez razvijena stijega ili barjaka! Vidiš li nekoga tko se doima kao njihov
voña?
– Najviše se ističe neki vitez u crnu oklopu – Židovka će. – Jedini je on
oklopljen od glave do pete, i čini se da zapovijeda svima oko sebe.
– Kakav mu je grb na štitu? – upita Ivanhoe.
– Nešto poput željezne šipke i modrog katanca na crnoj pozadini.
– Okovi i plavi katanac – reče Ivanhoe. – Ne znam tko nosi taj grb, ali
sve mi se čini da bih sada i ja iza njega stao. Vidiš li natpis?
– Jedva vidim i grb na ovolikoj udaljenosti – odgovori Rebeka. – Ali
kad ga sunce obasja, na njemu se vidi to što sam vam rekla.
– Ne bi li se reklo da ima i drugih voña? – uzviknu zabrinuti ispitivač.
– Odavde ne vidim nikoga ugledna ni značajna – reče Rebeka – no
zasigurno je napadnuta i druga strana dvorca. A sad se spremaju na juriš.
Bože sionski, zaštiti nas! Kakav strašan prizor! Oni u prvim jurišnim
redovima nose velike štitove i zaklone od dasaka; drugi idu za njima
istodobno napinjući lukove. Podižu lukove! Bože Mojsijev, oprosti bićima
koja si stvorio!
Njezin opis naglo prekide znak za napad što ga je obznanio piskavi rog,
a na nj su spremno odgovorile normanske trublje sa zidina, uz istodobno
mukle i šuplje udarce bubnjeva, što se doimalo poput glazbe koja prkosi
neprijateljskom izazovu. Poklici s obiju strana prometnuli su se u strahovitu
buku; napadači su vikali: "Sa svetim Jurjem, za veselu Englesku!", a
Normani su im odgovarali glasnim kricima: "En avant De Bracy! Beau-
séant! Beau-séant! Front-de-Boeuf ŕ la rescousse!"73 ponavljajući bojne
pokliče svojih zapovjednika.

Sukob se, meñutim, nije mogao riješiti vikom, pa su očajnički napori

napadača nailazili na jednako žilavu obranu opsjednutih. Izvježbani u svojim
gorštačkim zabavama da se izvanredno služe dugačkim lukom, strijelci su
gañali tako "posvema zajedno", da se poslužimo pravim izrazom iz onog
doba, te nije bilo točke gdje bi ijedan branitelj pokazao i najmanji dio tijela a
da je ne bi zasule njihove strijele. Od toga gustoga i teškog zasipanja poput
grŕda, dok je istodobno svaka strijela imala i svoj pojedinačni cilj, a letjelo ih
je na desetke prema svakoj udubini i otvoru na prsobranima, kao i prema
svakom prozoru gdje bi napadnuti slučajno zastao ili bi se posumnjalo da se
krije – od toga neprekidnog zasipanja poginula su dva-tri branitelja, dok ih je
nekolicina ranjena. Ali, uzdajući se u svoje neprobojne oklope i u zaklon
koji im je pružao njihov položaj, Front-de-Boeufovi vojnici i pristaše
jednako su uporno odgovarali na napad izbacujući svoje velike samostrele, a
jednako duge lukove, praćke i drugo izbačajno oružje, te su strijele pljuštale
gusto i neprekidno; s obzirom da su napadači nužno bili nedovoljno
zaštićeni, to su im nanijeli mnogo više štete no što su je od njih pretrpjeli.
Fijuk strijela i izbačenog kamenja s obiju strana prekidali bi tek povici koji
bi se prolomili kad bi neka strana nanijela ili pretrpjela kakav značajniji
gubitak.
– A ja moram ovdje ležati poput dokona redovnika – uzviknu Ivanhoe –
dok vani drugi vode igru koja mi može donijeti slobodu ili smrt! Virnite još
jedanput kroz prozor, ljubazna djevojko, ali pazite da vas ne vide strijelci
odozdo. Provirite još jednom i recite jesu li spremni za juriš.
S usrdnom smionošću, koju je ojačala baveći se ubožnim mislima za
vrijeme kratka odmora, Rebeka ponovno zauze mjesto kraj rešetke,
zaklonivši se da je ne vide odozdo.
– Što vidite, Rebeka? – iznova upita ranjeni vitez.
– Ništa osim oblaka strijela tako gustih te mi zamračuju vid i skrivaju
strijelce koji ih odapinju.
– To ne može potrajati – reče Ivanhoe. – Ne krenu li da zauzmu dvorac
golom silom oružja, strijelci će malo koristiti protiv kamenih zidina i kula.
Potražite Viteza od Lokota, lijepa Rebeka, i vidite kako se drži; jer kakav je
voña, takvi će mu biti i sljedbenici.
– Ne vidim ga – reče Rebeka.
– Podla kukavica! – uskliknu Ivanhoe. – zar se sklanja s kormila kad
vjetar najjače puše?
 – Ne uzmiče! Ne uzmiče! – reče Rebeka. – Sad ga vidim; vodi skupinu
napadača pod vanjskom ogradom kule. Ruše stupovlje i palisade; sjekirama
lome ogradu. Visoka mu crna perjanica vijori nad mnoštvom, kao gavran
nad poljem izginulih boraca. Probili su ogradu! Provaljuju unutra! Odbijeni
su! Front-de-Boeuf predvodi branitelje; vidim mu golemo tijelo iznad
gomile. Ponovno navaljuju na otvor, a prolaz se brani prsa o prsa, čovjek na
čovjeka. Bože Jakovljev! To je sukob dvaju žestokih plima, sudar dvaju
mora koja tjeraju protivni vjetrovi!
Ona okrenu glavu od otvora, kao da više ne može otrpjeti taj strašni
prizor.
– Pogledajte ponovno, Rebeka – reče Ivanoe, ne shvaćajući razlog
njezina povlačenja. – Strijelci su donekle morali popustiti, kad se sad bore
prsa o prsa. Gledajte dalje, jer sad je manja opasnost,
Rebeka ponovno pogleda, te gotovo istodobno kliknu:
– Sveti proroci iz zakona! Front-de-Boeuf i Crni vitez bore se sučelice
u prosjeku, usred vike pratilaca koji prate tok borbe. Nebesa, udarajte na
strani potlačenih i zasužnjenih! – Zatim će uz glasni krik: – Pao je! Pao je!
– Tko je pao? – viknu Ivanhoe. – Za ljubav Bogorodice, recite, tko je
pao!
– Crni vitez – nemoćno će Rebeka; potom iznova kliknu radosno: – Ali
ne, ne! Blagoslovljeno ime Gospoda nad vojskama! Opet je na nogama, a
bori se kao da mu je u jednoj ruci snaga dvadesetorice. Slomio mu se mač;
grabi sjekiru od nekog slobodnjaka; navaljuje na Front-de-Boeufa i zadaje
udarac za udarcem. Div se ljulja i tetura kao hrast pod čelikom drvosječe. On
pada, pada!
– Front-de-Boeuf? – kliknu Ivanhoe.
– Front-de-Boeuf – odgovori Židovka. – Njegovi ljudi jurišaju da ga
izvuku, na čelu s oholim templarom; udružili su snage pa junak može
odahnuti. Odvlače Front-de-Boeufa unutar zidina.
– Napadači su osvojili ogradu, zar ne? – reče Ivanhoe.
– Osvojili su je, osvojili! – kliknu Rebeka. – Sad žestoko napadaju
opsjednute na vanjskom zidu; neki podižu ljestve, neki se roje kao pčele i
nastoje se popeti jedan drugome preko ramena; odozgo im na glave pada
kamenje, grede i trupci, ali čim odnesu ranjenike u pozadinu, svježi borci
stižu na njihovo mjesto. Veliki Bože, jesi li ljudima podario svoje obličje da
bi ga tako okrutno izobličila njihova braća!
– Ne mislite na to – reče Ivanhoe. – Nije vrijeme za takve misli. Tko
uzmiče? Tko napada?
– Ljestve su srušene – odgovori Rebeka drhteći. – Ljudi pod njima
gmižu kao zgnječeni crni. Opsjednuti su jači.
– Sveti Jurju, bori se za nas! – uzviknu vitez. – Zar podli slobodnjaci
uzmiču?
– Ne! – viknu Rebeka. – Bore se baš slobodnjački. Crni se vitez
primiče stražnjoj kapiji s golemom sjekirom u ruci; gromoviti udarci
nadglasavaju svu buku i viku što prati borbu. Drvlje i kamenje pljušti na
srčanog junaka; ne obzire se se na nj kao da su pahuljice ili perje!
– Tako mi Svetog Ivana Akarskoga – reče Ivanhoe, pridižući se
radosno na postelji – mislim da u Engleskoj postoji samo jedan čovjek kadar
da obavi takvo djelo!
– Stražnje vratnice popuštaju – nastavi Rebeka – slamaju se, pršte u
komadiće pod njegovim udarcima! Provaljuju unutra! Vanjska utvrda je
osvojena! O, Bože! Bacaju branitelje sa zidina, bacaju ih u jarak! O ljudi,
ako ste doista ljudi, poštedite one koji više nisu kadri pružati otpor!
– Most, most koji tu utvrdu spaja s dvorcem. Jesu li osvojili taj
prijelaz? – kliknu Ivanhoe.
– Nisu – odgovori Rebeka. – Templar je uništio gredu preko koje su
prešli. Nekoliko je napadnutih pobjeglo s njim u dvorac, a vrisci i krici koje
čuješ govore ti o sudbini ostalih. Jao, sada mi je jasno da je teže gledati
pobjedu nego bitku.
– Što sada rade, djevojko? – Ivanhoe će. – Pogledaj ponovno, nije
trenutak da se gubi svijest zbog prolijevanja krvi.
– Sve se zaustavilo – odgovori Rebeka. – Naši se prijatelji utvrñuju u
vanjskoj kuli koju su osvojili, a tako ih dobro štiti od neprijateljskih hitaca
da ih tek povremeno dohvati poneka strijela posade dvorca prije da ih
uznemiri negoli da im zapravo naškodi.
– Naši prijatelji – reče Wilfred – zasigurno neće odustati od pothvata
koji su tako slavno započeli i tako sretno nastavili. O, ne! Imam povjerenja u
čestita viteza koji je sjekirom odvalio hrastove vratnice i željezne šipke. Bilo
bi čudno – ponovno promrmlja za sebe – kad bi postojala dva čovjeka kadra
da izvrše pothvat takve očajničke hrabrosti! Katanac i željezni okov na crnoj
pozadini, što bi to moglo značiti? Vidite li još nešto Rebeka, po čemu se
ističe Crni vitez?
– Ništa – reče Židovka. – Sve je na njemu crno poput gavranova krila.
Ne vidim ništa što bi ga pobliže označilo. Ali jednom kad sam vidjela kako
je snažan u boju, vjerujem da bih ga ponovno prepoznala meñu tisuću
ratnika. Srlja u okršaj kao da je pozvan na gozbu. Nije to samo puka snaga;
kao da junak ulaže svu dušu i duh u svaki udarac što ga zadaje neprijatelju.
Bog mu oprostio grijeh krvoprolića! Strašno je ali veličanstveno promatrati
kako ruka i srce jednog čovjeka mogu nadjačati stotine.
– Rebeka – reče Ivanhoe – opisali ste pravog junaka. Sigurno se sad
odmaraju da bi prikupili snage, ili se pripremaju za prijelaz preko jarka. S
voñom kakav je vitez kojeg ste opisali, nema kukavičluka, ravnodušnog
odgañanja, odustajanja od junačka pothvata, jer ako ga teškoće čine
tegobnim, one ga i proslavljaju. Kunem se čašću svoga doma, prisižem
imenom divne gospe svoga srca, izdržao bih deset godina zarobljeništva za
samo jedan dan borbe uz bok toga vrlog viteza u ovakvoj bici!
 – Jao! – Rebeka će napuštajući svoje mjesto kraj prozora i prilazeći
ležaju ranjena viteza. – Ta nestrpljiva čežnja za sudjelovanjem u borbi, to
rogoborenje i opiranje zbog vaše sadašnje slabosti, nesumnjivo će usporiti
ozdravljenje. Kako možete i misliti o tome da ćete drugima zadavati rane,
prije no što zacijeli ta koju ste sami zadobili?
– Rebeka – odgovori on – ne znate kako je teško nekome, odgojenu za
viteška djela, mirovati poput nekog popa, ili žene, dok se oko njega
ostvaruju časni podvizi. Ljubav spram boja je naša hrana, prašina okršaja
zrak je koji udišemo. Niti `ivimo, niti želimo živjeti dulje no dok nas prate
pobjede i slava. Takvi su, djevojko, viteški zakoni na koje smo se zakleli i
kojima žrtvujemo sve što nam je milo.
– Jao! – lijepa će Židovka. – A što je to, valjani viteže, nego prinošenje
žrtve demonu isprazne slave i stupanje kroz Molohov oganj? Što ostaje kao
nagrada za svu prolivenu krv, za svu podnesenu patnju i muku, za sve suze
prolivene zbog vaših djela, kad smrt jednom slomi koplje snažna čovjeka i
pretekne njegova bojnog konja?
– Što ostaje? – viknu Ivanhoe. – Slava, djevojko, slava koja pozlaćuje
naš grob i ovjekovječuje naše ime,
– Slava! – nastavi Rebeka. – Jao! Je li zarñali oklop što visi poput
znamenja nad turobnim i oronulim junakovim grobom, je li izlizani natpis
što ga neuki redovnik jedva može pročitati znatiželjnom hodočasniku – jesu
li to dovoljne nagrade da se žrtvuje svaki nježan osjećaj za život proveden u
bijedi za kojega ste i druge bacali u bijedu? Zar u grubim stihovima putu-
jućeg pjevača ima toliko snage da se ljubav doma, nježna odanost, mir i
sreća tako spremno žrtvuju za junački glas, kako stoji u tim baladama što ih
lutajući pjevači pjevaju pijanim prostacima uz večernje pivo?
– Tako mi duše Herewardove – vitez će nestrpljivo – govorite o
nečemu što ne poznajete. Htjeli biste pomutiti čist i sjaj viteštva koji jedini
uzdiže plemića iznad prostaka, plemenita viteza iznad seljaka i divljaka; sjaj
koji manje cijeni naš život nego našu čast, pobjedonosno nas uzdiže iznad
muke, patnji i boli, učeći nas da se ne plašimo nikakva zla osim sramote. Vi
niste kršćanka, Rebeka, pa stoga i ne poznajete one uzvišene osjećaje što
nadimlju grudi plemkinje kad njezin ljubljeni junačkim djelom potvrdjuje
njegov žar. Viteštvo! Ta, djevojko, ono je njegovateljica čiste i uzvišene
ljubavi, oslon potlačenih, osvetitetlj nepravdi, uzda vlasti tiranima. Plemstvo
bez viteštva bilo bi tek prazno ime, a slobodi je najbolja zaštita njegovo
koplje i mač.
– Ja sam zaista – reče Rebeka – potekla od roda koji je hrabro branio
svoje zemlje, ali nije ratovao, čak ni kad je imao svoju državu, osim po
Božjoj zapovijedi ili pak, da brani domovinu od zavojevača. Zvuk trublje ne
budi više Judeju, a prezrena su joj djeca sada tek nemoćne žrtve
neprijateljskog i vojničkog ugnjetavanja. Dobro zborite, gospodine viteže:
sve dok Bog Jakovljev ne podigne za svoj odabrani narod drugog Gideona,
ili nove Makabejce, ne priliči židovskoj djevojci da govori o bici ili ratu.
Uznosita djevojka završi govor turobnim glasom koji je bolno
izražavao patnju zbog poniženosti vlastita naroda, što ga je možebit još
zagorčala pomisao kako Ivanhoe smatra da ona nema prava miješati se u
pitanja časti te kako nije na njoj da gaji ili iskazuje osjećaje časti i
velikodušnosti.
"Kako malo poznaje ove grudi", reče u sebi, "kad zamišlja da su
kukavičluk ili podlost nužno njihovi gosti, a sve stoga što sam osudila
zanesenjačko viteštvo nezarenaca! Kad bi nebesa dala da prolijevanjem
svoje krvi, kap po kap, oslobodim Judeju ropstva! Ne, neka dade Bog da
time oslobodim oca i ovog njegova dobročinitelja iz silnikovih lanaca!
Ponosni bi kršćanin tada vidio je li kći izabranoga Božjeg naroda kadra
umrijeti junačno poput najuznositije nazarenske djevojke koja se diči svojim
podrijetlom od nekoga kukavnog poglavara sa suroga i studenog sjevera!
Potom pogleda prema ležaju ranjena viteza.
– Spava – reče. – Iscrpljen patnjom i duševnim uzbuñenjima, izmoreno
mu tijelo koristi prvo privremeno olakšanje da potone u san. Jao, je li zločin
što ga gledam, kad je to možda posljednji put? Zar je moguće da za kratko
vrijeme to lijepo lice neće više oživljavati smjeli i raskošni duh koji ga ni u
snu ne napušta! Kad će se nosnice opustiti, usta razjapiti, oči ukočiti i podliti
krvlju! Kad će ponosnoga i plemenitog viteza zgaziti najgora rña ovoga
prokletoga dvorca, a on se neće ni pomaknuti kada se peta na njega usmjeri.
A moj otac? Oh, oče moj! Zlo je obuzelo tvoju kćerku, kad je zaboravila
tvoje sijede vlasi zbog zlatnih mladenačkih uvojaka! Što da pomislim no da
su sva ova zla znakovi Jahvine srdžbe na neprirodno dijete kojemu je milije
zdvojiti zbog sužanjstva jednog stranca negoli svog roditelja; koje zaboravlja
Judino očajanje i divi se pristalosti jednog neznabošca i tuñinca? Ali iščupat
ću tu ludost iz svoga srca, makar svaka žilica krvarila dok je budem trgala!
Potom se čvrsto ovi velom i sjede podalje od ležaja ranjena viteza
okrenuvši mu leña, nastojeći da ojača svoj duh ne samo u odnosu na
prijeteća zla izvana već i protiv onih izdajničkih osjećaja koji su je spopadali
iznutra.

30. Poglavlje

U odaju stupi, postelju mu gledaj.

Duša ga ne napušta u spokoju,
 Što poput ševe uzlijeće put neba,
S jutarnjim lahorom umilnim i najmekšom rosom,
A prate je na nebesa uzdasi i suze čestitih ljudi!
Drukčije Anselm umire.
Staro prikazanje

Za vrijeme zatišja koje je nastupilo nakon početnog uspjeha

opsjedatelja, dok se jedna strana pripremala za nastavak pothvata, a druga
osiguravala sredstva za obranu, templar i De Bracy održaše kratko
savjetovanje u dvorani dvorca.
– Gdje je Front-de-Boeuf? – reče De Bracy koji je nadzirao obranu
tvrñave na drugoj strani. – Ljudi govore da je ubijen.
– Živ je – templar će hladno – još je živ. Ali da je imao glavu bika
kojega ime nosi, i deset željeznih štitova za nju, morao bi pasti pod onom
kobnom sjekirom. Još koji sat i Front-de-Boeuf će se pridružiti svojim pre-
cima, odsječen je tako moćan pomoćnik pothvatu princa Ivana.
– A kraljevstvo Sotone dobilo je sjajnu pridošlicu – reče De Bracy. –
Zadesilo ga je to stoga što je huljio na svece i anñele, i zapovjedio da se sveti
predmeti i kipovi svetaca bacaju na glave te slobodnjačke rulje.
– Hajde, ti si lud – reče templar. – Tvoje je praznovjerje jednako poput
Front-de-Boeufova bezvjerja; nijedan ne može navesti razlog za svoju vjeru
ili nevjeru.
– Benedicite74, gospodine templaru – odgovori De Bracy. – Molim
pripazite malo na svoj jezik kad o meni govorite. Majke mi nebeske, bolji
sam kršćanin nego ti i tvoje društvo; jer kruže zlobna goYorkanja da
najsvetiji red sionskih templara odgaja u svome krilu nemali broj
krivovjeraca i da je sir Brian de Bois-Guilbert jedan od njih.

– Ne brini se ti o takvim glasinama – reče templar – već razmislimo

kako da zaštitimo dvorac. Kako se bore ovi podli slobodnjaci na tvojoj
strani?
– Kao utjelovljeni ñavli – reče De Bracy. – Već su se primakli
zidinama, a predvodi ih, rekao bih, onaj nitkov što je dobio nagradu za
streljaštvo, jer sam mu prepoznao rog i remen. Eto, u čemu se sastoji ona
hvaljena politika starog Fitzursea; samo potiče te drznike da se bune protiv
nas! Da nisam imao oklop, taj bi me nitkov već sedam puta čiste savjesti
ustrijelio, kao da sam jelen za odstrel. Rekao bih da je svojim strelicama
prebrojio svaku zakovicu mog oklopa, jer su mi udarale nesmiljeno po
rebrima kao da su mi kosti od željeza. Da nisam ispod oklopa imao
španjolsku pancir-košulju, lijepo bih se proveo.
– Ali barem ste održali svoj položaj! – reče templar. – Mi smo pak
izgubili vanjsku utvrdu.
– To je težak gubitak – reče De Bracy. – Nitkovima će poslužiti kao
zaklon za još žešći napad zamka, pa ne budemo li krajnje oprezni mogli bi
zauzeti neki nebranjeni ugao kule, ili neki zaboravljeni prozor, i tako jurnuti
na nas. Premalo nas ima da bismo branili svaku točku, a ljudi se žale da čim
se negdje pokažu odmah postaju cilj za jato strijela poput župske mete u
prazničku večer. I Front-de-Boeuf umire, pa nam njegova bikovska glava i
žestoka snaga neće biti od pomoći. Što misliš, sir Briane, ne bismo li bolje
učinili da nuždu preobrazimo u vrlinu, pa da se nagodimo s tim nitkovima i
izručimo im zarobljenike?
– Što? – kliknu templar. – Da im izručimo zarobljenike i postanemo
predmetom sprdnje i poruge, kao vrli ratnici koji su se u noćnom napadu
osmjelili zarobiti skupinu nezaštićenih putnika, ali nisu bili kadri obraniti
dvorac od rulje skitnica i lupeža, predvoñenih svinjarima, lakrdijašima i
pravim otpacima ljudskog roda. Stid te bilo zbog tvoga prijedloga, Maurice
de Bracy! Neka mi ruševine ovog dvorca zatrpaju tijelo i tu sramotu, prije no
što bih pristao na tako nisku i nečasnu nagodbu.
– Krenimo onda na zidine – De Bracy će ravnodušno. – Nema živa
čovjeka, bio on Turčin ili templar, kojemu je manje stalo do života. Ali
vjerujem da nije nečasno kad žalim što nemam ovdje četrdesetak svojih
junačkih plaćenika. Oh, srčani moji kopljanici! Kad biste znali u kakvoj je
nevolji danas vaš voda, brzo bi se vijorio moj stijeg na čelu šume vaših
kopalja! A ova prostačka gomila za tili čas prestala bi pružati otpor vašem
naletu!
– Slobodno ti uzdiši za njima – reče templar – ali sad se moramo braniti
kako umijemo s vojnicima koji su nam preostali. Mahom su to Front-de-
Boeufovi pratioci, a Englezi ih mrze zbog brojnih nasilja i ugnjetavanja.
– To bolje – reče De Bracy. – Okorjeli sužnji branit će se do posljednje
kapi krvi, kako ih ne bi stigla osveta seljaka pod dvorcem. Popnimo se,
dakle, i na posao, Briane de Bois-Guilberte! I vidjet ćeš danas Mauricea de
Bracya, sačuvao ja glavu ili poginuo, da ću se držati kao plemić po krvi i
roñenju.
– Na zidine! – odgovori templar.
I njih se dvojica popeše na utvrñenja da obave sve što ratnička vještina
nalaže a muževnost je kadra ostvariti u obrani dvorca. Složili su se da je
najopasnija točka sučelice vanjskoj utvrdi koje su se domogli napadači.
Dvorac je naime bio odijeljen od te tvrñave jarkom, i napadači nisu mogli
doprijeti do stražnjih vratnica na vanjskoj utvrdi a da prije ne svladaju tu
zapreku; ali su i templar i De Bracy smatrali da će opsjedatelji, budu li se i
dalje držali iste taktike kakvu je dosad primijenio njihov voña, nastojati da
žestokim napadom privuku pažnju većine branitelja na tu točku, da bi potom
brižno iskoristili svaku nepažnju u obrani drugih mjesta. Da bi izbjegli to
zlo, vitezovi su zbog svoje malobrojnosti mogli tek rasporediti stražare duž
zidina, koji će biti u meñusobnoj vezi i dati znak za uzbunu kad zaprijeti
opasnost. Složili su se potom da De Bracy zapovijeda obranom stražnjih
vratnica, a da templar zadrži uza se dvadesetak ljudi kao rezervnu snagu,
spreman da jurne na svako drugo mjesto koje bi iznenada moglo biti
ugroženo. Gubitak vanjske utvrde imao je i tu nesretnu posljedicu da
opsjednuti, unatoč većoj visini bedema oko dvorca, nisu s njih mogli onako
pregledno pratiti što rade njihovi neprijatelji; neki je gusti grm bio naime
toliko blizu jurišnim vratima na vanjskoj utvrdi da su napadači mogli onamo
dovesti koliko god požele ljudi koji će tamo biti zaklonjeni, a branitelji ih
neće moći vidjeti. Ne znajući, dakle, s kojeg mjesta očekivati nalet, De
Bracy i njegov drug morali su računati na svaku slučajnost, a njihove
vojnike, iako srčane, obuzimala je tjeskobna potištenost ljudi okruženih
neprijateljima koji slobodno mogu birati kada i kako će ih napasti.
Dotle je gospodar opsjednutoga i ugroženoga dvorca ležao trpeći
tjelesne muke i duhovne jade. Nije imao uobičajeno utočište bogomoljaca u
to praznovjerno doba, mahom naviknute da zločine što su im tištali savjest
otkupljuju darežijivošću prema crkvi, razgoneći tako strahove vjerom u
blagost i oprost, i premda je tako kupljena zaštita zapravo jednako
nalikovala duševnome miru koji prati iskreno pokajanje kao što tegobna
obamrlost postignuta opijem sliči zdravom i prirodnom snu, ipak je to
duševno stanje čovjeku draže nego tjeskobe probuñene savjesti. Ali meñu
porocima okrutnoga i pohlepnog Front-de-Boeufa prevladavala je škrtost; i
radije je prkosio crkvi i svećenicima no što bi od njih kupovao oprost i
odrješenje po cijenu blaga i imanja. Ni templar, nevjernik drukčije vrste, nije
točno prosudio svog saveznika kad je rekao da Front-de-Boeuf ne može
navesti razlog zbog kojega ne vjeruje i prezire vjeru; jer bi barun opravdao
svoje stanovište navodeći kako crkva preskupo prodaje svoju robu, kako se
duhovna sloboda koju ona nudi može kupiti, kao i sloboda glavnog
zapovjednika Jeruzalema, samo "za golemu svotu", a Front-de-Boeuf je bio
spremniji da porekne moć lijeka negoli da plaća troškove za liječnika.
Ali došao je trenutak kad mu zemlja i sva njezina blaga izmiču ispred
očiju i kad ogrezlo barunovo srce, doduše tvrdo poput najdonjega mlinskog
kamena, ostade zgranuto zureći u mračnu pustoš budućih dogañaja.
Groznica što mu je potresala tijelo još je povećavala nestrpljenje i tjeskobu
njegova duha, i na samrtnoj mu se postelji miješao tek probuñeni osjećaj
užasa u oporbi s trajnom i okorjelom tvrdoglavošću njegova značaja; bilo je
to strahotno stanje duha, koje se može prispodobiti samo s onim strašnim
predjelima gdje se čuju beznadna jadanja neumirene savjesti, strahotan
osjećaj sadašnje agonije i predosjećaj da se ona ne može prekinuti niti
ublažiti!
– Gdje su sad ti popovski psi – urlao je barun – koji tako visoko
naplaćuju svoje duhovno prenemaganje? Gdje su svi oni bosonogi
karmelićani za koje je stari Front-de-Boeuf osnovao samostan svete Ane,
oštetivši svog nasljednika za brojne rale livade, mnoga plodna polja i
zabrane? Gdje je sada ta gramziva štenad? Zakleo bih se da loču pivo, ili
izvode svoje čarobnjačke trikove kraj postelje nekog ubožnika. A mene,
nasljednika njihova utemeljitelja, mene, za koga su se oni u skladu s
darovnicom dužni moliti, mene, nezahvalni nitkovi, ostavljaju da umrem kao
pas beskućnik na općinskoj ledini, bez ispovijedi i pričesti! Recite templaru
da doñe ovamo; on je svećenik, pa može nešto učiniti. Ali ne! Svejedno je,
ispovijedio se pred crnim ñavlom ili pred Brianom de Bois-Guilbertom koji
se ne boji ni raja ni pakla. Čuo sam starce gdje spominju molitvu, molitvu
štoj e sami sričemo; tko tako čini ne mora se dodvoravati ni podmićivati
lažljive popove. Ali ja, ja se ne usuñujem!
– Zar je moguće da Reginald Front-de-Boeuf – neki će hrapav i kreštav
glas kraj njegove postelje – kaže kako postoji nešto što se on ne usuñuje
učiniti?
Nečista savjest i uznemireni živci Front-de-Boeufa prepoznaše u tom
čudnovatu prekidu njegova monologa glas jednog od onih demona koji,
prema praznovjernu vjerovanju onoga doba, nasrću na postelje samrtnika
kako bi im odvukli misli od umovanja o vječnom blagostanju. On se strese i
zgrči se; no namah skupi svoju uobičajenu odlučnost i uzviknu:
– Tko je to? Tko se usuñuje ponavljati moje riječi glasom moćnoga
gavrana? Priñi postelji da te vidim.
– Ja sam tvoj zli anñeo, Reginalde Front-de-Boeufe – glas će na to.
– Dopusti onda da te vidim u tvom tjelesnom obličju, ako si zaista
zloduh – odgovori umirući vitez. – Ne boj se, neću pred tobom ustuknuti.
Tako mi vječne tamnice, kad bih se mogao ogledati s ovim užasnim
utvarama što lebde oko mene kao što sam to činio sa smrtnim opasnostima,
ni raj ni pakao ne bi mogli reći da sam ustuknuo pred okršajem!
– Misli na svoje grijehe, Reginalde Front-de-Boeufu – uzvrati gotovo
nezemaljski glas – na odmetništvo, na grabež, na umorstvo! Tko je potaknuo
raskalašenog Ivana na rat protiv sijeda oca, protiv velikodušna brata?
– Tko god bio, zloduše, svećenik ili ñavao – odgovori Front-de-Boeuf –
lažeš čim si zinuo! Nisam ja podbadao Ivana na pobunu, nisam to sam činio;
bilo je pedeset vitezova i baruna, cvijet grofovija srednje Engleske,
ponajbolji junaci što su se ikad latili bojnoga koplja. Pa zar da ja odgovaram
za krivnju pedesetorice? Lažljivi demone, ne bojim te se. Odlazi, ne prilazi
više k mojoj postelji. Pusti me da na miru umrem, ako si smrtan; ako si
zloduh, vrijeme ti još nije došlo.
– Nećeš ti umrijeti na miru – ponovi glas. – I u samom trenutku smrti
mislit ćeš na svoja ubojstva, na krikove kojima je odzvanjao ovaj dvorac, na
krv koja je tekla ovim podovima!
– Nećeš me pokolebati svojom niskom zlobom – Front-de-Boeuf će uz
sablasan i usiljeni smijeh. – Nevjerni Židov? I nebesa bi me pohvalila što
sam s njim onako postupio, jer zašto se inače proglasuju svecima ljudi koji
proliju saracensku krv? Saske svinje koje sam pobio? Bili su oni neprijatelji
moje zemlje, moga roda, moga gospodara. Ha, ha! Vidiš, na mojem oklopu
nema pukotine! Jesi li pobjegao? Jesi li umuknuo?
– Nisam, gnjusni ocoubojico! – uzvrati glas. – Sjeti se svog oca! Sjeti
se njegove smrti! Sjeti se gozbene dvorane poplavljene njegovom krvlju
koju je prolila sinovljeva ruka!
– Ha! – barun će nakon duge stanke. – Ako i to znaš, onda si zaista otac
zla, onda si sveznajući kao što te redovnici nazivaju! Mislio sam da je ta
tajna zapretana u mojim grudima, i još u jednima, u grudima napasnice,
sudionice moje krivnje. Idi, ostavi me, sotono; potraži onu sasku vješticu
Ulricu, jer ti jedino ona može reći što smo samo ja i ona vidjeli. Idi, kažem,
k onoj koja je isprala rane, izravnala truplo i ubijenu čovjeku dala izgled
onoga tko je preminuo prirodnom smrću. Idi k njoj; ona me je bila poticala,
izazivala, još pokvarenije nagrañivala moja zlodjela; neka i ona poput mene
okusi muke koje prethode paklu!
– Već ih kuša – reče Ulrica, stupivši pred Front-de-Boeuf ovu postelju.
– Već davno ispija tu čašu, no gorčina joj je sad manja kad vidi da je s njom
dijeliš. Ne škripi zubima, Front-de-Boeufu, ne kolutaj očima, ne grči ruku i
ne pružaj ju prijeteći prema meni. Ta je ruka, poput one tvoga slavnog pretka
kojemu zahvaljuješ svoje ime, mogla jednim udarcem razbiti lubanju gor-
skoga bika, no sad je klonula i nemoćna poput moje!
– Ubojico, odvratna vještice! – odgovori Front-de-Boeuf. – Grozna
sovuljago! Ti si dakle došla likovati nad ruševinama kojih si pad pospješila?
– Da, Reginalde Front-de-Boeufe – odgovori ona – ovo je Ulrica! Kći
umorenog Torquila Wolfgangera! Sestra njegovih poklanih sinova! Ona koja
zahtijeva od tebe, i od tvoga očinskoga doma, oca i rodbinu, ime i slavu, sve
što je izgubila zbog imena Front-de-Boeuf! Sjeti se mojih nepravdi, Front-
de-Boeufu, i odgovori mi, zborim li istinu. Ti si bio moj anñeo zla, a ja ću
biti tvoj. Progonit ću te sve dok ne izdahneš!
– Gnjusna furijo! – uzviknu Front-de-Boeuf. – Taj trenutak nikad nećeš
dočekati. Hej! Giles, Clement, Eustace! Saint Maur, Stephen! Zgrabite ovu
prokletu vješticu i bacite je naglavce sa zidina! Ona nas je izdala Sasima!
Hej, Saint Maur! Clement! Podmukli lupeži, gdje dangubite?
– Zovi ih ponovno, hrabri barune – starica će sa smiješkom jezive
poruge. – Okupi svoje vazale oko sebe, osudi te lijenčine na bičevanje i
tamnicu. Ali, znaj, silni poglavaru – nastavi ona, naglo mijenjajući boju
glasa – oni ti neće odgovoriti, ni pomoći, ni poslušati te. Čuj ove užasne
zvuke – jer je buka ponovljenog napada i obrane sad strahovito glasno
dopirala sa zidina dvorca. – U tom se ratnom pokliku krije pad tvoje kuće.
Krvlju prožeta Front-de-Boeufova moć ljulja se sada do temelja, i to pred
dušmanima koje je najviše prezirao! Sasi, Reginalde, poniženi Sasi navaljuju
na tvoje zidine! Zašto ovdje ležiš poput onemoćala jelena, dok Sasi jurišaju
na tvoju tvrñavu?
– Bogovi i zli duhovi! – viknu ranjeni vitez. – O, podarite mi samo na
tren snage da se pridružim okršaju i poginem kako dolikuje mom imenu!
 – Na to ne pomišljaj, hrabri ratniče! – odgovori ona. – Nećeš umrijeti
vojničkom smrću, već ćeš uginuti kao lisica u jazbini, kad seljaci nalože
vatru na izlazu.
– Mrska vještice! Lažeš! – viknu Front-de-Boeuf. – Moji se ljudi
junački drže, bedemi su mi visoki i jaki, moji se oružnici ne boje cijele saske
vojske, makar je predvodili Hengist i Horsa! Bojni poklik templara i
plaćenika nadglasava bitku. I tako mi časti, kad potpalimo krijes radosti
zbog uspješne obrane, on će te progutati, meso i kosti tvoje! A ja ću živjeti
da čujem kako si iz zemaljske vatre otišla u vatru pakla koji nikad nije
stvorio utjelovljenog zloduha ñavolskijeg od tebe.
– Vjeruj u to – odgovori Ulrica – dok se ne dokaže suprotno. Ali ne! –
reče ona prekidajući samu sebe. – Već sada moraš znati za prokletstvo
kojem ne može umaći sva tvoja moć, snaga i hrabrost, makar ti ga
pripremala ova nemoćna ruka. Vidiš li gusto i zagušljivo isparenje što se u
crnim vrtlozima već valja u sobu? Misliš li da ti se to pomračio vid
iskolačenih očiju, ili da zbog rana teško dišeš? Ne! Front-de-Boeufe, drugi je
uzrok tome. Sjećaš li se skladišta goriva ispod ovih odaja?
– Ženo – viknu on bijesno. – Ta nisi ga valjda potpalila? Nebesa mi,
jesi, i dvorac je u plamenu!
– Srećom, plamen brzo napreduje – reče Ulrica s jezivim mirom. –
Uskoro će zavijoriti znak napadačima da žestoko nasrnu na one koji bi ga
htjeli ugasiti. Zbogom, Front-de-Boeufe! Neka ti Mista, Skogula i
Zernebock, stara saska božanstva koja svećenici sada nazivaju zlodusima,
sada budu tješiteljima uz samrtničku postelju, jer Ulrica je sad napušta! No,
ako će ti to olakšati, znaj da i Ulrica s tobom kreće prema istoj mračnoj
obali, družica u tvojoj kazni kao što je bila suučesnica u tvom zločinu, a sad,
ocoubojico, zbogom zauvijek! Neka ti svaki kamen ovoga nadsvoñenoga
krova ponavlja to poput jeke.
Nakon tih riječi, ona napusti odaje; Front-de-Boeuf je čuo škripu
teškoga ključa kojim je zaključavala vrata za sobom, dvaput ga okrenuvši,
otklanjajući tako i najmanju mogućnost spasa. Stjeran uza zid, on je dozivao
sluge i saveznike; – Stephen i Saint Maur! Clement i Giles! Gorim ovdje
bespomoćan! Spasite me! Spasite me, hrabri Bois-Guilbert, valjani De
Bracy! Zove vas Front-de-Boeuf! Zove vas gospodar, izdajničke štitonoše!
Vaš saveznik, vaš brat po oružju, krivokletnički i nevjerni vitezovi! Neka
sva prokletstva koja čekaju izdajnike padnu na vaše pokvarene glave! Zar ste
me napustili da ovako bijedno poginem! Ne čuju me, ne mogu me čuti, moj
glas zaglušuje borba. Dim kulja sve gušće i gušće, vatra je zahvatila pod
ispod mene. O, da mi je samo jedanput udahnuti zrak nebeski, pa makar ga
platio trenutnim uništenjem!
Raspamećen i mahnit od očaja nesretnik je čas izvikivao borbene
poklike, čas proklinjao sama sebe, ljudski rod i sama nebesa.
– Crveni oganj liže kroz gusti dim! – vikao je. – Demon preuzima vlast
nada mnom pod stijegom svog elementa. Nečastivi duše, gubi se! Ne želim
poći s tobom bez svojih drugova! Svi, svi su tvoji unutar ovih zidina. Zar
misliš da će se Front-de-Boeuf odvojiti i poći sam? Ne! Nevjerni templar,
razvratni De Bracy, Ulrica, ta pokvarena ubilačka drolja, vojnici koji su mi
pomagali u pothvatima, pasji Sasi i prokleti Židovi, moji zarobljenici, svi,
svi će me pratiti! Lijepo društvo, ljepše no ijedno što se ikad zaputilo u
bespuće. Ha, ha, ha! – smijao se u bunilu dok mu nije odgovorila jeka sa
svoda.
– Tko se to smije? – viknu Front-de-Boeuf u promijenjenu tonu, jer mu
je unatoč borbenoj buci jeka vlastita luñačkog smijeha doprla do uha. – Tko
se to smije? Ulrica, jesi li to ti? Govori, vještice, pa ću ti oprostiti; jer bi se
samo ti i paklena sotona mogli smijati u ovakvu trenutku. Odlazi! Odlazi!...
Ali bezbožno bi bilo i dalje opisivati prizor samrtne postelje tog
hulitelja i ocoubojice.

31. Poglavlje

Još jednom na to ždrijelo, prijatelju dragi,

Još jednom, il' engleskim leševima
Razvalite nam zidine...............
..................A vi, časni slobodnjaci,
Kojima udovi ojačaše u Engleskoj,
Dokažite ovdje kakva ste kova –
Zakunimo se da vrijedni ste svojega roda.
SHAKESPEARE, Henrik V

Kako se Cedric nije odviše pouzdavao u Ulricinu poruku, priopćio je

njezino obećanje Crnom vitezu i Locksleyu. Bilo im je veoma drago da
imaju prijatelja u dvorcu koji bi im mogao u pravom trenutku olakšati
ulazak, pa su se spremno složili sa Sasom da, bez obzira na nepovoljne
okolnosti, treba krenuti u juriš kao jedino sredstvo za osloboñenje
zatvorenika koji su sad u rukama okrutnog Front-de-Boeufa.
– Ugrožena je kraljevska krv Alfredova – reče Cedric.
– U opasnosti je čast jedne plemkinje – Crni će vitez.
– I, svetoga mi Kristofora na mom ramenu – reče čestiti slobodnjak –
kad ne bi bilo drugih razloga, već se radilo samo o sigurnosti onoga ubogoga
vjernog sluge Wambe, stavio bih glavu na kocku prije no što bih dopustio da
mu vlas padne s glave.
– I ja takoñer – reče fratar. – Zar ne, gospodo! Uvjeren sam da
lakrdijašu, naime, vidite, gospodo, ludi slobodnoj u svom poslu i majstoru
svog zanata, kadrome da začini i zasladi čašu vina poput ponajbolje slanine,
velim vam braćo, za takvog lakrdijaša uvijek će se naći mudri svećenik da se
za nj pomoli, ili pobije nañe li se u nevolji, sve dok umijem govoriti misu ili
mahnuti kopljem.
Potom zavitla tešku helebardu iznad glave kao što bi pastir uzmahnuo
tankim štapom,
– Istina je, sveti kleriče – Crni će vitez – istina je, kao da je to izrekao
sveti Dunstan glavom. A ne bi li sada, čestiti Locksley, plemeniti Cedric
trebao preuzeti vodstvo ovog napada?
– Ja to nipošto neću – uzvrati Cedric. – Nije mi trebalo da učim kako se
zauzimaju niti kako se drže ta gnijezda tiranske vlasti što su ih Normani
podigli u ovoj podjarmljenoj zemlji. Borit ću se u prvim redovima; ali moji
časni susjedi znaju da nisam vojnik vješt ratovanja ili osvajanju tvrñava.
– Kad tako zbori plemeniti Cedric – Locksley će – rado ću preuzeti
zapovjedništvo nad strijelcima. I objesite me o moj ročišni hrast ako se
ijedan branitelj usudi pokazati na zidinama a da ga ne nabodemo s onoliko
strijela koliko se režnjeva češnjaka stavlja u koru slanine o Božiću.
– Dobro rečeno, srčani slobodnjače – odgovori Crni vitez. – Ako me
smatrate vrijednim da sudjelujem u pothvatu te ako su ovi valjani ljudi voljni
da slijede pravoga engleskog viteza, jer tako se zacijelo mogu nazvati,
spreman sam, s umješnošću kojoj me iskustvo podučilo, da ih povedem u
napad na te zidine.
Nakon što su tako razdijelili vodstvo, krenuše u prvi napad, a čitatelju
je već poznat njegov ishod.
Pošto je zauzeta vanjska utvrda, Crni vitez posla Locksleyu vijest o
tome sretnom dogañaju, upućujući ga istodobno da budno osmatra dvorac
kako bi spriječio branitelje da ne okupe snage i iznenada navale u želji da
vrate osvojenu utvrdu. Vitez je iznad svega želio da se to izbjegne, svjestan
da predvodi nagle i neizvježbane dobrovoljce, slabo naoružane i nevične
disciplini, a da bi se u slučaju iznenadna napada morali boriti pod
nepovoljnim uvjetima protiv iskusnih vojnika normanskih vitezova, dobro
opremljenih obrambenim i napadačkim oružjem; jer oni, nasuprot žaru i
poletu opsjedatelja, posjeduju samopouzdanje koje ulijeva savršena
disciplina i redovno služenje oružjem.
Iskoristivši zatišje, vitez zapovijedi da se načini neka vrsta plovećeg
mosta, ili dugačke splavi, nadajući se da će tako prijeći jarak usprkos
neprijateljsku otporu. Posao je iziskivao vremena, ali voñe slobodnjaka ga
nisu žalile, jer je dotle Ulrica mogla mirno izvršiti svoju sabotažu u njihovu
korist, kakav god njezin plan bio.
 Kad je splav dovršena, Crni se vitez obrati opsjedateljima:
– Nema svrhe dulje čekati, prijatelji. Sunce se bliži zapadu, a mene
poslovi priječe da se s vama zadržim još jedan dan. Osim toga, ne ostvarimo
li brzo svoj naum, bit će pravo čudo ako na nas ne navali konjica iz Yorka.
Stoga neka jedan od vas ode Locksleyu i poruči mu da počne zasipati
strijelama suprotnu stranu zamka, te neka krene naprijed kao da se sprema
na juriš. A vi, vjerna engleska srca, stanite uza me i budite spremni baciti
splav preko jarka čim se otvore stražnje vratnice na našoj strani. Slijedite me
smjelo preko vode i pomozite da provalimo jurišna vrata u glavnom bedemu
dvorca. Oni koji zaziru od tog posla, ili su za nj preslabo naoružani neka
krenu na vrh utvrde, nategnu tetive lukova i nastoje hicima pokositi sve koji
se pojave da brane bedeme. Plemeniti Cedrice, hoćeš li preuzeti za-
povjedništvo nad onima koji preostanu?
– Neću, tako mi Herewardove duše! – reče Sas. – Zapovijedati ne znam
ali neka me potomstvo proklinje u grobu, ako meñu prvima ne poñem kamo
god nas uputiš. Ja sam zametnuo kavgu i red je da budem na čelu bitke.
– Ali, razmisli malo, plemeniti Sase – reče vitez. – Nemaš ni pancirne
košulje, ni oklopa, već samo taj laki šljem, štit i mač.
– To bolje! – odgovori Cedric. – Lakše ću se penjati uza zidine. A
danas ćeš, oprosti na ovom hvastanju, gospodine viteže, vidjeti gdje se gole
grudi jednog Sasa izlažu bici smjelije no što se ikad izložio čelični oklop
nekog Normana.
– Onda, u ime Božje – reče vitez – otvorite širom vrata i izbacite splav.
Vrata koja su vodila od unutrašnjeg zida utvrde do jarka, a odgovarala
su jurišnim vratnicama u glavnom bedemu zamka, naglo se otvoriše;
privremeni most poleti naprijed i doskoro pljusnu u vodu, pruživši se uzduž
izmeñu zamka i vanjske utvrde; bijaše to klizav i nesiguran prijelaz preko
jarka za dva čovjeka naporedo. Znajući dobro koliko je važno iznenaditi
neprijatelja, Crni vitez, kojega je Cedric pratio u stopu, skoči na mosti stiže
na suprotnu obalu. Tu uze udarati sjekirom po vratnicama, a od braniteljskih
strijela i kamenja dijelom su ga štitili ostaci prijašnjega pokretnog mosta koji
je templar srušio pri povlačenju iz vanjske utvrde, jer je njegov drugi uteg
još visio o gornjem dijelu vratnica. Viteževi sljedbenici nisu imali takva
zaklona; dvojica su odmah pala od samostrela, a druga dvojica padoše u
jarak; ostali se povukoše u utvrdu.
Cedric i Crni vitez sad su se našli doista u smrtonosnu položaju, a bio
bi još teži da uporni strijelci iz utvrde nisu neprestance zasipali bedeme
strijelama, odvraćajući pozornost posade i omogućujući tako dvojici svojih
poglavara da odahnu od pljuska strelica i kamenja koji bi ih inače smlavio.
No položaj im je bio nadasve opasan, i svakog časa bivao to opasniji.
– Sramite se svi! – viknu De Bracy na vojnike oko sebe. – Kakvi ste vi
strijelci kada dopuštate da ona dva psa drže položaj pod zidinama dvorca?
Bacajte na njih kamenje iz vijenca, ako ne znate bolje. Donesite pijuke i
poluge, i smaknite ovaj veliki ukrasni šiljak! – pri tom pokaza na težak
isklesani kamen koji je stršao iz prsobrana.
U tom trenutku opsjedatelji spaziše crvenu zastavu na uglu tornja o
kojem je Ulrica govorila Cedricu. Prvi ju je ugledao snažni slobodnjak
Locksley, jer je žurio prema vanjskoj utvrdi ne mogavši dočekati da vidi
kako napreduje napad.
– Sveti Jurju! – viknu. – Sveti Jurju, pomozi Engleskoj! Naprijed, vrli
slobodnjaci! Ne ostavljajte onoga časnog viteza i plemenitog Cedrica da
sami probijaju prolaz. Skači, ludi pope, pokaži da se umiješ boriti za svoje
brojanice! Skačite, srčani slobodnjaci! Dvorac je vaš! U njemu imamo
prijatelja. Gledajte onu zastavu, to je ugovoreni znak. Torquilstone je naš!
Mislite na čast! Mislite na plijen! Još jedan napor i dvorac je naš!
Govoreći to, napeo je svoj luk pogodivši strijelom ravno u grudi jednog
vojnika, koji je po De Bracyevim uputama odvaljivao kamen na vrhu
bedema da ga sruči na glavu Cedricu i Crnom vitezu. Drugi vojnik zgrabi iz
ruku umirućeg vojnika željeznu polugu, podiže je i nastavi odvaljivati
kamen, kadli ga pogodi strijela kroz kacigu te mrtav pade s bedema u jarak.
Oružnici se ustrašiše, jer je izgledalo da oklop naprosto nije zaštita od hitaca
toga strahovitog strijelca.
– Zar ćete ustuknuti, podlaci! – viknu De Bracy. – Montjoie et Saint
Denis!75 Dajte mi tu polugu!

I zgrabivši je uze sam odvaljivati kamen, dovoljno težak da bi, ako bi

se odvalio, uništio ostatke pomičnog mosta koji su služili kao zaklon dvojici
čelnih napadača, a potopio bi i grubu splav od dasaka preko kojih su njih
dvojica prešla. Svi su uočili tu opasnost, pa ni najsrčaniji, čak ni odvažni
fratar, ne htjedoše stupiti nogom na splav. Locksley je triput napeo luk
protiv de Bracya, i triput se njegova strijela odbila od neprobojnog viteževa
oklopa.
– Prokleta španjolska čelična košulja! – reče Locksley. – Da ju je kovao
engleski kovač, strijele bi je već probile kao da je od svile ili platna. Pa poče
dozivati: – Drugovi! Prijatelji! Plemeniti Cedrice! Sklonite se, neka ruševina
padne.
Njegovo se upozorenje nije čulo, jer bi buka vitezovih udaraca po
vratnicama zaglušila dvadeset ratnih trubalja. Vjerni je Gurth, doduše,
skočio na drveni most u želji da opomene Cedrica na opasnost ili da je s
njim podijeli. No, njegovo upozorenje bi prekasno stiglo, golemi kamen već
se ljuljao, i de Bracy bi zacijelo bio dovršio djelo na kojem je još radio, da
kraj uha nije začuo templarov glas:
– Sve je propalo, De Bracy. Dvorac gori.
– Jesi li poludio kad tako govoriš! – uzvrati vitez.
– Cijela zapadna strana je u plamenu. Uzalud sam ga pokušavao
ugasiti.
 S ledenom ozbiljnošću koja je bila osnovom njegova značaja, Brian de
Bois-Guilbert izgovori tu strašnu vijest, no njegov je zaprepašteni drug ne
primi tako mirno.
– Rajskih ti svetaca! – De Bracy će. – Što da se radi? Zavjetujem se da
ću svetom Nikoli od Limogea dati svijećnjak od suha zlata...
– Okani se zavjeta i poslušaj me – reče templar. – Povedi ljude dolje
kao da ćeš izjuriti na juriš; otvori stražnje vratnice. Tamo su tek dva čovjeka
na splavi; hitni ih u jarak i pojuri na vanjsku utvrdu. Ja ću navaliti kroz
glavna vrata i napasti utvrdu s druge strane; uspijemo li osvojiti utvrdu,
obranit ćemo je dok nam ne stigne pomoć, ili bar dok ne osiguramo časnu
predaju.
– Dobro smišljeno – reče De Bracy. – Ja ću izvršiti svoj dio zadatka.
Templare, nećeš me iznevjeriti?
– Viteške mi časti, neću! – reče Bois-Guilbert. – Ali požuri, za ime
Božje!
De Bracy žurno okupi ljude i pohita dolje do stražnjih vratnica
zapovjedivši da se smjesta otvore. Ali čim je to bilo učinjeno, golema snaga
Crnog viteza probije put unutra, unatoč De Bracyu i njegovim ljudima.
Dvojica na čelu odmah padoše, a ostali pobjegoše, usprkos nastojanju
njihova voñe da ih zaustavi.
– Psi! – reče De Bracy. – Zar ćete dopustiti da nam dva čovjeka osvoje
jedini izlaz za nuždu?
– To je ñavao! – iskusni će oružnik, uzmičući pred udarcima crnog
protivnika.
– Pa da je i sam ñavao – odvrati De Bracy – zar da pred njim bježiš u
ralje paklene? Dvorac iza nas gori, nitkovi! Neka vam očaj ulije hrabrosti, ili
pustite mene naprijed! Sam ću se ogledati s tim junakom.
Toga je dana De Bracy dobro i viteški potvrdio slavu stečenu u
grañanskim ratovima tih strašnih vremena. Nadsvoñeni prolaz u koji se
ulazilo kroz stražnje vratnice, gdje su se sada dva uzorita junaka borila prsa
u prsa, odjekivao je od žestokih udaraca što su ih jedan drugome zadavali,
De Bracy mačem, Crni vitez teškom sjekirom. Napokon je Norman primio
udarac koji se, nešto ublažen njegovim štitom, jer se u protivnome de Bracy
više ne bi bio pomaknuo, s tolikom snagom oborio na njegov šljem te je
vitez pao na popločeni pod koliko je dug i širok.
– Predaj se, De Bracy – Crni će vitez, prignuvši se i držeći na rešetki
šljema kobni bodež kojim su vitezovi skončavali svoje neprijatelje, a zvao se
samilosni bodež. – Predaj se, Maurice De Bracy, na milosti i nemilost, ili si
poginuo!
– Neću se predati nepoznatu pobjedniku – odgovori De Bracy slabim
glasom. – Reci mi svoje ime, ili čini sa mnom što hoćeš. Nitko neće reći da
je Maurice de Bracy pao u zarobljeništvo nekoga bezimenog prostaka.
Crni vitez potom nešto šapnu na uho pobijeñenome.
 – Predajem se kao odani zarobljenik, na milost i nemilost – odgovori
Norman, prometnuvši glas ozbiljne i odlučne tvrdoglavosti u onaj duboke
iako nevoljke pokornosti.
– Poñi u vanjsku utvrdu – reče pobjednik zapovjedničkim glasom – i
tamo čekaj moje daljnje zapovijedi.
– Ali najprije dopusti da ti kažem nešto što je tebi vrlo važno – reče De
Bracy. – Wilfred od Ivahhoea je ranjen i uhićen; poginut će u zapaljenom
dvorcu ako mu smjesta ne pomogneš.
– Wilfred od Ivanhoea! – kliknu Crni vitez. – Uhićen! Gine! Svaki će
mi čovjek u dvorcu svojim životom odgovarati ako mu padne i vlas s glave!
Pokaži mi njegovu sobu!
– Popni se onim zavojitim stubištem – reče De Bracy, – ono vodi u
njegovu sobu. Želiš li da te ja povedem? – dometnu smjerno.
– Ne želim. Kreći u vanjsku utvrdu, i ondje čekaj moje zapovijedi. Ne
vjerujem ti, De Bracy.
Za trajanja tog dvoboja i kratka razgovora nakon njega, Cedric je sa
skupinom ljudi, meñu kojima se isticao fratar, pojurio preko mosta čim su se
otvorila stražnja vrata i suzbio obeshrabrene i ustrašene De Bracyeve ljude,
od kojih se neki predadoše, neki pružiše uzaludan otpor, a većina ih pobježe
prema dvorištu. De Bracy pak ustade sa zemlje i baci žalostan pogled za
svojim pobjednikom.
– Ne vjeruje mi! – ponovi on. – A jesam li zaslužio njegovo
povjerenje?
Potom podiže mač s kamena tla, skide šljem u znak pokornosti i,
uputivši se prema vanjskoj utvrdi, predade mač Locksleyu kojega je susreo
na putu.
Kako je vatra napredovala, to su se njezini znaci uskoro primijetili i u
sobi gdje je Ivanhoea čuvala i njegovala Židovka Rebeka. Njega je iz kratka
sna probudila buka borbe, a njegovoj njegovateljici, koja je na njegovu žarku
želju ponovno stala kraj prozora, da promatra borbu i da ga obavještava o
sudbini napada, neko je vrijeme priječila pogled sve gušća i zagušljivija
isparina. Napokon im gomila dima što je sukljala u prostoriju, i povici za
vodu koji su se čuli kroz buku borbe, najaviše tu novu opasnost.
– Dvorac gori – reče Rebeka – gori! Kako da se spasimo?
– Bježite, Rebeka, i spasite svoj život – reče Ivanhoe. – Jer meni ne
može koristiti nikakva ljudska pomoć.
– Neću bježati – odgovori Rebeka. – Spasit ćemo se oboje ili ćemo
zajedno poginuti. Pa ipak, Bože veliki, moj otac! Moj otac! Što će biti s
njim?
U tom trenutku otvoriše se vrata odaje i pojavi se templar; izgledao je
sablasno, jer mu je pozlaćeni oklop bio oštećen i krvav, a perjanica na
šljemu dijelom odsječena, dijelom izgorjela.
– Našao sam vas – reče Rebeki. – Sad ćete se uvjeriti kako držim riječ,
da ću s vama dijeliti dobro i zlo. Postoji samo jedan put u sigurnost; probio
sam se kroz pedeset opasnosti da vam ga pokažem; ustajte, i smjesta poñite
za mnom!
– Sama neću poći – odgovori Rebeka. – Ako vas je žena rodila, ako
vam srce nije tvrdo poput vašeg oklopa, ako u vama ima i trunke ljudske
samilosti, spasite ovoga ranjenog viteza!
– Vitez – templar će sa sebi svojstvenom smirenošću – vitezu valja
čekati njegovu sudbinu, Rebeka, susreo se s njom u obliku mača ili plamena;
a kome je do toga kako ili gdje se jedan Židov susreo sa svojom kobi?
– Divlji ratniče – reče Rebeka – radije ću poginuti u plamenu nego
prihvatiti spas iz vaših ruku!
– Nemate izbora, Rebeka. Jedanput ste me naveli na krivi trag, ali to
nijednom smrtniku nije dvaput pošlo za rukom.
Nakon tih riječi, on zgrabi ustrašenu djevojku koja je vikala iza glasa i
ponese je u naručju iz sobe, usprkos njezinim krikovima, ne osvrćući se na
prijetnje i pogrde kojima ga je Ivanhoe obasuo.
– Psu templarski! Ljago svoga reda! Pusti tu djevojku! Izdajniče Bois-
Guilbert, to ti zapovijeda Ivanhoe! Huljo, domoći ću se krvi tvoga srca!
– Ne bih te bio našao, Wilfrede – Crni će vitez koji u tom trenutku uñe
u sobu – da nisi vikao.
– Ako si pravi vitez – reče Wilfred – ne misli na mene, nego pojuri za
onim otimačem! Spasi gospu Rowenu! Potraži plemenitog Cedrica!
– Kad doñe na njih red – Vitez će od lokota – ali ti si prvi na redu.
I pograbivši Ivanhoea, ponese ga lako kao što je templar odnio Rebeku,
pojuri s njim do stražnjih vratnica, pa kad svoj teret predade brizi dvojice
slobodnjaka, vrati se u dvorac da pomogne u spašavanju ostalih
zarobljenika.
Jedan je toranj sad bio sav u plamenu koji je bijesno palucao kroz
prozor i strelišni otvor. No, na drugim mjestima jako debeli zidovi i
nadsvoñeni krovovi odolijevali su vatri, pa je tu ljudski gnjev još mogao
likovati, dok je gotovo jednako strašni element drugdje harao; opsjedatelji su
naime gonili branitelje dvorca od prostorije do prostorije, tra`eći u krvi
mr`nju što su je odavno gajili protiv tiranskih Front-de-Boeufovih vojnika.
Većina posade opirala se do zadnjega daha; malo ih je zaiskalo milost; nitko
je nije dobio. Zrak je bio ispunjen jaucima i zvekom oružja; podovi su bili
skliski od krvi očajnih i izdišućih nesretnika.
Kroz ovaj metež, Cedric se probijao tražeći Rowenu, dok se vjerni
Gurth, slijedeći ga u stopu kroz mčlée, izlagao vlastitoj pogibiji nastojeći
odbiti udarce koji su upućivani njegovu gospodaru. Plemeniti Sas je imao
sreću da stigne u odaju svoje štićenice upravo u trenutku kad je ona,
izgubivši svaku nadu u spas, u zdvojnosti stavila raspelo na grudi, očekujući
neizbježnu smrt. Cedric je povjeri Gurthovoj brizi, kako bi sigurno stigla do
vanjske utvrde, jer je put do nje sad bio očišćen od neprijatelja a još ga
plamen nije presjekao. Nakon toga, vjerni Cedric požuri u potragu za
prijateljem Athelstaneom, odlučan da, bez obzira na osobnu opasnost, spasi
taj posljednji izdanak saske kraljevske krvi. Ali, prije nego što se Cedric
probio do stare dvorane u kojoj je i sam bio uhićen, domišljati Wamba već je
osigurao slobodu za sebe i za druga u nevolji.
Kad je buka najavila da je borba dosegnula vrhunac, lakrdijaš uze
vikati, koliko ga je grlo nosilo:
– Za svetog Jurja i zmaja! Sveti Jurju, pomozi veseloj Engleskoj!
Dvorac je osvojen!
Njegovi povici odjeknuše još jezovitije, jer ih je popratio lupanjem dva-
tri dijela zarñala oklopa koji su ležali po dvorani.
Stražar, postavljen u predvorju, već je i tako bio poprilično uznemiren,
no sada se toliko uplaši galame što ju je Wamba nadigao da ostavi otvorena
vrata i pojuri obavijestiti templara da su neprijatelji provalili u staru
dvoranu. Za to su vrijeme zatočenici istrčali u predvorje, a odatle u dvorište
zamka koje je sad bilo posljednje poprište sukoba. Tu je stajao gnjevni
templar na konju, okružen nekolicinom vojnika, konjanika i pješaka, koji
objediniše svoju snagu sa snagom toga glasovitog voñe u nadi da će
iskoristiti posljednji izgled za spas i povlačenje. On zapovijedi da se spusti
pomični most, ali prolaz bijaše zauzet, jer su strijelci, dotad samo
uznemiravajući dvorac svojim hicima, s te strane pojurili na ulaz čim su
ugledali požar i vidjeli da se spušta most, u želji da spriječe bijeg posade i
radi toga da se domognu svog dijela plijena prije no što dvorac izgori.
S druge strane, skupina opsjedatelja koja je ušla kroz stražnje vratnice,
sad se probila u dvorište, gnjevno nasrćući na branitelje koji se tako nañoše
pod istodobnim udarom s obiju strana.
Ali, potaknuti bezizlaznom situacijom i ohrabreni primjerom svoga
neustrašivog voñe, preostali su se vojnici iz dvorca borili krajnje smiono; a
kako su bili dobro naoružani, u više su navrata, iako malobrojniji, uspjeli
odbiti napadače. Usred te skupine bila je Rebeka na konju, ispred jednog od
templarovih saracenskih robova; a Bois-Guilbert je, unatoč metežu krvava
boja, budno bdio nad njezinom sigurnošću. Stalno joj je prilazio i,
zanemarujući vlastitu obranu, zaklanjao je trokutastim čeličnim štitom; a
čim bi napustio mjesto pokraj nje, uzvikivao bi bojni poklik, pojurio
naprijed, oborio na zemlju najizloženije napadače, i odmah se vraćao do
uzda njezina konja.
Athelstane je, kao što čitatelj zna, bio trom ali nije bio kukavica, pa kad
je ugledao žensku priliku što je templar tako uporno štiti, ne obzirući se na
mogući otpor, odmah je pomislio da to vitez odvodi Rowenu.
– Duše mi svetog Eduarda – reče – spasit ću je od toga odveć uznositog
viteza, a on će poginuti od moje ruke.
– Razmislite što činite! – viknu Wamba. – Odveć hitra ruka uhvati žabu
umjesto ribe. Tako mi kape, ono nije gospa Rowena! Pogledajte samo te
duge crne uvojke! Ako niste kadri razlikovati crno od bijeloga, vi možete
biti voña, ali ja vas neću slijediti. Neću lomiti kosti ako ne znam za koga. A
osim toga, bez oklopa ste. Imajte na umu da svilena kapica nikad nije
zaustavila čeličnu oštricu. Tko tako spremno ide u vodu, lako se i utopi.
Deus vobiscum, neustrašivi Athestane! – zaključi olabavljajući stisak kojim
se dotle držao za Sasovu dolamu.
Athelstane zgrabi buzdovan sa zemlje, gdje ga je netom ispustio jedan
samrtnik, pojuri do templarove družine te jednog ratnika, a sve je to, za
Athelstaneovu veliku snagu, sad još potaknutu neobičnim gnjevom, bio
posao od jednog trenutaka; doskora se našao na dva koraka od Bois-
Guilberta kojega glasno izazove na dvoboj.
– Okreni se, templaru lažnoga srca! Ostavi onu koje nisi dostojan ni
dotaknuti! Okreni se, pristašo ubojica i podlih pljačkaša!
– Pseto! – templar će škripljući zubima. – Naučit ču te kako se huli na
sveti red sionskih templara!
Rekavši to napol okrenu konja, izvi se u sedlu prema Sasu, uspravi u
stremenima kako bi se potpunije okoristio svojim višim položajem, te
zadade strahovit udarac upućen Athelstaneovoj glavi.
Dobro je Wamba rekao da svilena kapica ne zaustavlja čeličnu oštricu!
Templarovo je oružje bilo takve probojnosti da je poput vrbova pruta
presjeklo – tvrdi i okovani držak buzdovana što ga je nesretni Sas podigao
da odbije udarac, stuštilo se na njegovu glavu i oborilo ga na zemlju.
– Ha! Beau-séant! – uskliknu Bois-Guilbert. – Evo što čeka klevetnike
vitezova templara!
Koristeći pometnju što je izazvao Athelstaneov pad, on uputi glasan
poziv ostalima:
– Tko se želi spasiti, neka poñe za mnom! Potom pojuri preko
pomičnog mosta, razgoneći strijelce koji ga htjedoše presresti. Pratili su ga
njegovi Saraceni, te pet-šest oružnika na konjima. Templarovo je povlačenje
ugrozila kiša strijela zapljuskujući njega i njegovu pratnju, no ipak je uspio
dojahati do vanjske utvrde koju je, prema ranijem dogovoru, trebao zauzeti
DeBracy.
– De Bracy! De Bracy! – vikao je. – Jesi li tu?
– Ovdje sam – odgovori De Bracy – ali zarobljen.
– Mogu li te spasiti? – kliknu Bois-Guilbert.
– Ne možeš – odvrati De Bracy. – Predao sam se, na milost i nemilost.
Pravi sam zatočenik. Spašavaj se! Javili su se sokolovi. Neka se more i
nadalje nañe izmeñu tebe i Engleske! Više ti ne smijem reći.
– Dobro – odgovori templar. – Ako si naumio ovdje ostati, ali zapamti
da sam osvjetlao viteški obraz. Neka sokolovi dolijeću odakle ih volja, no
vjerujem da će mi zidine nage sabornice Templestone biti dovoljnim
zakloništem; tamo ću poći, kao čaplja u svoje gnijezdo.
Nakon tih riječi, pohita kasom sa svojim pratiocima.
 Oni u dvorcu koji nisu imali konja, nastaviše nakon templarova odlaska
očajničku borbu s napadačima, ali činili su to prije stoga što su znali da im
se nitko neće smilovati negoli što bi se nadali u spas. Vatra se brzo širila
diljem dvorca, kad se Ulrica, koja ju je potpalila, pojavi na kuli, poput neke
drevne furije, pjevajući neku ratničku pjesmu kakve su u davna vremena
pjevali na bojištu skaldi76 meñu poganskim Sasima. Duga raspuštena kosa
vijorila joj se na otkrivenoj glavi; opojni ushit zadovoljene osvete
izmjenjivao se u njezinim očima s ognjem bezumlja; istodobno je mahala
preslicom poput jedne od suñenica što predu i presijecaju nit ljudskog
života. Predaja je sačuvala neke neobuzdane kitice te barbarske himne što ju
je bezumno pjevala usred toga prizora ognja i pokolja:
1
Brusite sjajni čelik,
Sinovi Bijeloga zmaja!
Upali baklju, Kćeri Hengistova!
Čelik ne blista da bi sjekao meso na gozbi,
Tvrd je, širok i oštro zašiljen;
Baklja nije namijenjena nevjestinoj ložnici,
Dimi se i modro svjetluca od sumpora.
Brusite čelik, grakće gavran!
Palite baklju, uzvikuje Zernebock!
Brusite čelik, sinovi zmaja!
Upali baklju, kćeri Hengistova!
2.
Oblak se tmasti stuštio nad tanovim dvorcem;
Orao kriješti, jaše mu na grudima.
Ne kriješti, sivi jahaču mrkog oblaka,
Tvoja je gozba spremna!
Djevojke se iz Valhalle naviruju –
Hengistov će im rod poslati goste.
Potresite crnim pletenicama, djevojke iz Valhalle!
Udarite u svoje zvonke bubnjeve od radosti!
Mnogi se oholi korak zaputio u vaše dvorane,
Mnoga glava pod šljemom.
3.
Tamna se noć nadvila nad tanov dvorac,
Crni se oblaci roje oko njega;
Doskora će biti rumeni poput krvi junaka!
Razornik šuma zadat će im udarac svojom crvenom krestom.
On, gonjeni gutač palača, široko zamahu je gorućim stijegom;
Crven, širok i zamagljen,
Ponad okršaja junaka:
Radost mu je zvek mačeva i lom štitova;
 Voli lizati šišteću krv dok topla šiklja iz rane!
4.
Svi moraju izginuti!
Mač raskolićuje šljem;
Koplje probija tvrdi oklop;
Vatra proždire knežev dom;
Ratni stroj obara bojne branike.
Svi moraju izginuti!
Hengistov je rod nestao –
Horsina imena već nema!
Ne drhtite pred sudbinom, sinovi mača!
Nek vam sječiva piju krv poput vina;
Blagujte na gozbi pokolja,
Pri svjetlosti plamtećih dvorana!
Nek su vam mačevi snažni dok krv vam je topla,
I ne štedite nikoga s milosti il' straha,
Jer za osvetu vam preostaje tek sat vremena;
I žestoka će mržnja i sama izumrijeti!
A i ja moram poginuti!

Visokim plamenovima sad već ništa nije bilo na putu i sukljali su na

večernjem nebu poput goleme plamteće zublje koja se vidjela nadaleko po
okolici. Padao je toranj za tornjem, s plamtećim krovom i krovištem; to je
istjeralo borce iz dvorišta. Pobijeñeni, a ostalo ih je vrlo malo, razbježaše se
i potražiše spas u obližnjim šumama. Pobjednici pak, okupljeni u velikim
grupama, zadivljeno i u strahu zurili su u plamen koji im je redove i oružje
obojio tamnocrvenim sjajem. Mahnito obličje Saskinje Ulrice dugo se
vidjelo na visoku mjestu što ga je izabarala; u divljem zanosu široko je
razmahivala rukama, kao carska vladarka nad silnim požarom koji je
izazvala.
Najposlije, cijeli se toranj uruši uza strahovit prasak, a ona pogibe u
plamenu koji je progutao i njezina tiranina. Jeziv tajac užasa stišao je svaki
žamor meñu naoružanim promatračima, te se nekoliko minuta nisu usuñivali
ni pomaknuti, osim da se prekriže. Tada odjeknu Locksleyev glas:
– Kličite, slobodnjaci! Nema više tiranskoga legla! Neka svatko ponese
svoj plijen na zborište kod našeg ročišnoga hrasta u Harthill Walku; ondje
ćemo u zoru sve pravedno razdijeliti izmeñu naših družina, zajedno s našim
vrijednim saveznicima u ovom velikom osvetničkom pothvatu.
32. Poglavlje

Vjeruj mi, svaki poredak ima svoju vlast:

Kraljevstva ukaze, a gradovi statute;
Čak divlji odmetnik po šumskim stazama
Još čuva barem nešto od stege grañanske;
Jer otkad je Adam ponio pregaču od lista,
Nije čovjek s čovjekom živio u zajednici
A da je zakoni ne bi čvršće povezivali.
Staro prikazanje

Nad čistinama hrastove šume granula je zora. Zelene su grane blistale

mnoštvom rosnog biserja. Košuta je povela lane iz gustiša visoke paprati na
otvoreniji prostor zelene šume, a nigdje ne bijaše lovca da namami ili
presretne snažnog jelena dok je kročio na čelu rogatog stada.
Svi su se odmetnici okupili oko ročišnoga hrasta u Harthill Walku, gdje
su proveli noć oporavljajući se nakon napora opsade – neki su se krijepili
vinom, drugi snom, a mnogi su slušali i prepričavali dogañaje iz bitke i
prebrojavali golemi plijen što ga je uspješan pothvat stavio na raspolaganje
njihovu predvodniku.
Plijen je doista bio bogat; iako je mnogo toga izgorjelo, neustrašivi su
odmetnici spasili mnogo posuda, skupocjenih oklopa i sjajne odjeće ne
hajući za opasnosti kad se nazirala takva nagrada. No krajnja strogost
zakona njihove zajednice, priječila je da bilo tko prisvoji i najmanji dio
plijena, većje sve složeno na zajedničku gomilu i prepušteno odluci njihova
voñe.
Sastajalište je bilo pod starim hrastom; no nije to bio onaj hrast pod koji
je Locksley doveo Gurtha i Wambu u ranijem dijelu priče, već se nalazio u
središtu kružnoga šumskog prostora, pola milje udaljenog od razorenog
dvorca Torquilstonea. Ovdje je Locksley imao svoje sjedište – neku vrstu
prijestolja od busenja podignutog ispod gustih grana golema hrasta, a šumski
su se pratioci okupili oko njega. On posadi Crnog viteza sdesna, a Cedrica
slijeva.
– Oprostite na mojoj slobodi, plemenita gospodo – reče – ali ja sam
vladar na ovim čistinama i one su moje kraljevstvo; a moji divlji podanici ne
bi marili za moju vlast kad bih na vlastitim posjedima prepustio mjesto
nekom smrtniku. Onda, gospodo, tko je vidio našeg kapelana? Gdje nam je
fratar u kratkoj halji? Misa je za kršćane najbolji početak radnoga dana.
Nitko, meñutim, nije vidio redovnika iz Copmanhursta.
– Neka mu se Bog nañe na pomoći! – reče poglavar odmetnika. –
Možda se veseli pop malko zadržao kod vinske bačve. Tko ga je vidio nakon
zauzimanja dvorca?
– Ja – reče mlinar. – Muvao se oko vrata nekog podruma, kunući se
svim svecima iz kalendara da će kušati Front-de-Boeufovo gaskonjsko vino.
– Svi ti sveci, koliko god ih ima – reče poglavar – valjda su pazili da ne
potegne previše iz bačve i ne strada pod ruševinama dvorca! Požuri,
mlinaru! Povedi nekoliko ljudi i pronañi mjesto gdje si ga posljednji put
vidio, a vrele razvaline polij vodom iz jarka. Prevrnuo bih svaki kamen, prije
no što bih izgubio svoga ubogog fratra.
Mnogi pohitaše izvršiti taj zadatak, što je, s obzirom na zanimljivu
podjelu plijena koja je upravo trebala početi, pokazivalo koliko je družini
bila na srcu sigurnost njihova duhovnog oca.
– Mi ćemo se dotle prihvatiti posla – reče Lockslev – jer kad se pročuje
naše junačko djelo, na nas će krenuti družine De Bracya, Malvoisina i drugih
Front-de-Boeufovih saveznika, pa je sigurnije da se povučemo iz ovih
krajeva. Plemeniti Cedrice – reče okrećući se Sasu – plijen je razdijeljen
nadvoje; ti odaberi dio s kojim želiš nagraditi svoje ljude koji su sudjelovali
s nama u pothvatu.
– Dobri slobodnjače – reče Cedric – srce mi pritišće tuga. Nema više
plemenitog Athelstanea od Coningsburgha, posljednjeg izdanka svetog
ispovjednika! S njime su zauvijek propale naše nade. S njegovom krvlju
ugasila se iskra koju nijedan ljudski dah ne može raspiriti! Moji ljudi, izuzev
nekolicine njih koji su sada samnom ovdje, čekaju samo na mene, da bi
prenijeli njegove štovanja dostojne ostatke do vječnog počivališta. Gospa
Rowena želi natrag u Rotherwood i mora je pratiti dovoljno jaka straža. Već
sam morao napustiti ovo mjesto no čekao sam, ne zato da bih dijelio plijen,
jer tako mi pomogao Bog i sveti Withold, niti ću ja niti itko od mojih
dotaknuti i najmanji njegov dio, već jedino čekam da izrazim zahvalnost tebi
i tvojim hrabrim slobodnjacima što ste nam spasili život i čast.
– Ne – reče glavni odmetnik – posao smo u najboljem slučaju obavili
popola; stoga uzmi plijena koliko želiš da nagradiš svoje susjede i pratioce.
– Dovoljno sam bogat da ih sam nagradim – odgovori Cedric.
– A neki su pak bili dovoljno mudri da se sami nagrade – reče Wamba.
– Ne odlaze baš sasvim praznih ruku. Ne nosimo naime svi kapu lude.
– Nasreću im bilo – reče Locksley. – Naši zakoni ne obvezuju nikoga
osim nas.
– Ali ti, uboga moja slugo – Cedric će okrećući se i grleći svoju ludu –
kako da tebe nagradim, koji nisi prezao da izložiš svoje tijelo lancima i smrti
umjesto mene? Kad su me svi zaboravili, tek mi je luda ostala vjerna!
U oku opora tana zablistala suza dok je to govorio, otkrivajući osjećaje
koje ni Athelstaneova smrt nije izmamila; ali u polunagonskoj privrženosti
njegova lakrdijaša bijaše nešto što ga se življe doimalo od same žalosti.
– Ne – reče luda, oslobañajući se iz gospodareva zagrljaja – ako moju
uslugu plaćate vodom iz očiju, tada luda mora plakati društva radi, a što će
onda ostati od njegova zvanja? Nego, striče, ako mi zaista želite ugoditi,
molim vas da oprostite mojem prijatelju Gurthu, koji je tjedan dana umjesto
vama služio vašem sinu.
– Da mu oprostim! – kliknu Cedric. – Oprostit ću mu i još ću ga
nagraditi! Klekni, Gurte.
Svinjar se istog trena nañe kraj gospodarevih nogu.
– Theow and esne77 više nisi – reče Cedric dotaknuvši ga palicom: –
folkfree and sacless78 u gradu i izvan njega, u šumi i na polju. Poklanjam ti
pedeset rali zemlje na svom posjedu Walbrugham, od mene i mojih tebi i
tvojima, sada i zauvijek; neka se Božja kazna obruši na glavu onome tko ovo
zaniječe.

Shvativši da više nije kmet već slobodan čovjek i zemljoposjednik,

Gurth se osovi na noge i dvaput skoči sa zemlje koliko je visok.
– Kovača i turpiju – viknu– da skine kolut s vrata slobodnog čovjeka!
Plemeniti gospodaru! Vaš mi je dar podvostručio snagu, i dvostruko ću se za
vas boriti! U mojim je grudima sada duh slobodnjaka. Drugi sam čovjek za
sebe i za svoju okolinu. Hej, Fangs! – nastavi, jer njegov vjerni pas, vidjevši
kako mu se gospodar zanio, stade skakati na njega da mu izrazi svoje
suosjećanje. – Prepoznaješ li još svoga gospodara?
– Da – reče Wamba. – Fangs i ja te još prepoznajemo, Gurte, iako i
dalje moramo nositi kolut; samo ti bi, sve mi se čini, lako mogao zaboraviti i
nas i sebe.
– Zaista ću prije zaboraviti samoga sebe negoli tebe, vjerni druže – reče
Gurth. – A kad bi sloboda tebi priličila, Wamba, zacijelo bi ti je gospodar i
podario.
– Ne – reče Wamba – ne misli da ti zavidim, brate Gurthe; kmet sjedi u
dvorani kraj vatre, dok slobodnjak mora ići na bojno polje. I kako reče
Aldhelm iz Malmsburya: "Bolje biti luda na gozbi nego mudrac u borbi".
Uto se začu konjski topot i pojavi se gospa Rowena, s nekoliko
konjanika i mnogo jačom pratnjom pješaka, koji su veselo tresli kopljima i
zveckali sjekirama radosni zbog njezine slobode. A ona, bogato odjevena,
jašući na tamnosmeñem konju, bijaše povratila svoje dostojanstveno držanje
i tek je neuobičajeno bljedilo odavalo patnje koje je pretrpjela. Ljupko joj
čelo, iako tužno ozarila je nada, kao i iskrena zahvalnost za neposredno
osloboñenje. Znala je da je Ivanhoe spašen, a znala je i da je Athelstane
poginuo. Prva vijest ispunjavala ju je najiskrenijim ushitom, a zbog druge se
nije radovala, no valja joj oprostiti što je bila svjesna olakšanja zbog toga što
će biti pošteñena daljnjeg dodijavanja u jedinoj stvari u kojoj joj je ikad
proturiječio njezin skrbnik Cedric.
Kad je Rowena usmjerila svoga konja prema Locksleyevu sjedištu,
valjani slobodnjak ustane sa svim svojim pristašama u znak pozdrava, kao
da su bili voñeni nagonom pristojnosti. Krv joj je udarila u obraze dok je,
uljudno mašući rukom i naginjući se tako nisko te su joj se lijepi i raspleteni
uvojci miješali s lepršavom grivom njezina konja, izrazila s nekoliko
prikladnih riječi svoj dug i zahvalnost Locksleyu i ostalim osloboditeljima.
– Bog vas blagoslovio, hrabri ljudi – zaključi ona. – Blagoslovili vas
Bog i Bogorodica i platili vam što ste se viteški izložili pogibelji radi
potlačenih! Ako ikada itko od vas bude gladan, sjetite se da u Rowene ima
hrane; budete li `edni, u nje ima mnogo bačava vina i piva; a ako vas
Normani protjeraju s ovih proplanaka, Rowena ima svojih šuma, gdje njezini
viteški osloboditelji mogu slobodno loviti, a lugar ne pita čija je strijela
oborila jelena.
– Hvala, plemenita gospo – reče Locksley. – Hvala u ime moje družine
i u moje vlastito. Ali nagrada je već to što smo vas oslobodili. Mi, koji
lutamo šumama, ponekad činimo neko nedopušteno djelo, pa neka nam
osloboñenje gospe Rowene bude nekom vrstom pokore.
Još se jednom poklonivši, Rowena se okrenu u namjeri da poñe, no dok
je čekala da se Cedric oprosti, jer on ju je trebao pratiti, iznenada se nañe u
blizini zarobljenog De Bracya. Stajao je pod drvetom zadubljen u misli, ruku
prekriženih na prsima, a Rowena se ponadala da će možda neopazice proći
mimo njega. On meñutim podiže pogled, i kad je ugleda, jarko mu rumenilo
stida obli lijepo lice. Trenutak je stajao neodlučno, zatim istupi, prihvati
uzdu njezina konja i klekne:
– Hoće li se gospa Rowena udostojati da baci pogled na uhićena viteza,
obeščašćena vojnika?
– Gospodine viteže – odgovori Rowena – u djelima poput vašega,
pravo beščašća ne leži u neuspjehu, nego u uspjehu.
– Pobjeda bi gospo, morala smekšati srce – uzvrati De Bracy. – Kažite
mi barem da gospa Rowena oprašta nasilje kojemu je uzrokom bila jedna
zloćudna strast, a doskora ćete uvidjeti kako De Bracy zna služiti i na
plemenitiji način.
– Opraštam vam, gospodine viteže – reče Rowena – kao kršćanka.
– To znači – pridometnu Wamba – da mu uopće ne oprašta.
– Ali nikad neću oprostiti bijedu i očaj što ih je prouzročila vaša
mahnitost -nastavi Rowena.
– Ostavi gospinu uzdu – Cedric će prilazeći. – Tako mi sjajnog sunca
nad nama, da nije sramota, prikovao bih te kopljem za zemlju. Ali budi
uvjeren, Maurice de Bracy, platit ćeš svoj udio u tome podlom pothvatu.
– Lako je prijetiti zarobljeniku – reče De Bracy. – Ali kad je u Sasu bilo
imalo uljudnosti?
Potom se povuče za dva koraka i propusti gospu da proñe.
Prije no što krenuše, Cedric još jednom toplo zahvali Crnom junaku i
srdačno ga zamoli da ga prati do Rotherwooda.
– Znam da je blago viteza lutalice na šiljku njegova koplja – reče on – i
da ne marite za zemlju i posjede; ali borba je prevrtljiva dragana, pa se i
junak kojemu je poziv lutanje, ponekad zaželi doma. Znaj da si stekao dom u
dvoranama Rotherwooda, plemeniti viteže. U Cedrica je dovoljno blaga da
nadoknadi udarce sudbine, a sve što je njegovo pripada i njegovu spasitelju.
Stoga doñi u Rotherwood, ne kao gost, već kao sin ili brat.
– Cedric me je već obogatio – reče vitez – pokazavši mi vrijednost
saske vrline. Doći ću u Rotherwood, hrabri Sase, i to uskoro; no zasad me
hitni poslovi tjeraju dalje od tvojih dvorana. No možda ću, kad jednom
onamo doñem, zatražiti dar koji će i tvoju velikodušnost staviti na kušnju.
– Dajem ti ga prije nego što si ga izrekao – reče Cedric, spremno
lupnuvši rukom po viteževu dlanu u rukavici. – Već ti ga dajem, makar me
stajao pola mog bogatstva.
– Nemoj tako olako davati obećanje – reče Vitez od Lokota. – Ipak,
nadam se da ću dobiti ono što zaištem. A dotle, zbogom.
– Htio bih još samo reći – dodade Sas – da ću za vrijeme pogrebnih
obreda plemenitog Athelstanea boraviti u njegovu dvorcu Coningsburghu.
Njegove će dvorane biti otvorene svima koji požele sudjelovati na
karminama; i, govorim u ime plemenite Edithe, majke paloga princa, da se ta
vrata neće zatvoriti čovjeku koji se tako srčano iako bezuspješno trudio da
izbavi Athelstanea od normanskih lanaca i normanskog mača.
– Joj, joj – Wamba će vrativši se u pratnju svog gospodara – bit će tu
biranih jela; šteta što se plemeniti Athelstane ne može gostiti na svom
pogrebu. Ali on sada ruča u raju – nastavi luda, ozbiljno podižući oči – i
zacijelo ne propušta dobar zalogaj.
– Tišina, i kreći – reče Cedric, a bijes zbog te neprimjerene šale ublaži
sjećanje na nedavne Wambine usluge. Rowena ljupko mahnu na pozdrav
Vitezu od Lokota, Sas mu poželi sreću, te se uputiše prostranom šumskom
čistinom.
Tek što su oni otišli, pod zelenim granama ukaza se neočekivana
poYorka koja je polako zaobišla šumsku čistinu kružna oblika i uputila se
istim pravcem kao Rowena i njezina pratnja. Očekujući bogatu nadarbinu ili
zadušnice što ih je Cedric obećao, redovnici iz obližnjeg samostana, pratili
su odar na kojem je ležalo Athelstaneovo tijelo, pjevajući nabožne napjeve
dok su ga njegovi podanici tužno i polagano nosili na ramenima do dvorca
Coningsburgha da bi ga ondje položili u grob Hengista odakle mu je
potjecala drevna loza. Mnogi su podanici pohitali na vijest o njegovoj smrti i
pratili mrtvačka nosila sa svim, barem vanjskim, znacima potištenosti i
žalosti. Odmetnici su iznova ustali odajući smrti isto jednostavno i prirodno
štovanje kakva su malo prije iskazali ljepoti: otegnuto pojanje i žalobni
korak svećenika prizvaše im u sjećanje drugove pale u jučerašnjem boju. No
takvim se uspomenama ne odaju zadugo oni koji vode opasan i poduzetan
život, pa čim zvuci posmrtnih pjesama zamriješe na vjetru, odmetnici se
iznova dadoše na dijeljenje plijena.
– Valjani viteže – reče Locksley Crnom vitezu – bez tvoje srčanosti i
snažne desnice, naš bi pothvat zasigurno propao: uzmi s ove gomile plijena
ono što ti je najmilije kako bi te to sjećalo na ovaj ročišni hrast?
– Prihvaćam ponudu – reče vitez – iskreno kao što mi je izrečena; i
molim dopuštenje da raspolažem sir Mauriceom de Bracyem po svojoj volji.
– On je već tvoj – reče Locksley – i blago njemu! U protivnome bi
silnik završio na najvišoj grani ovoga hrasta, zajedno sa svim plaćenicima
koje bismo mogli sakupiti, te bi zajedno visjeli gusto kao žirevi. Ali on je
tvoj sužanj, pa je na sigurnu, iako je ubio mog oca.
– De Bracy – reče vitez – slobodan si, odlazi. Iako si moj zatočenik,
smatram nedostojnim da se podmuklo osvećujem za ono što je prošlo. Ali
pripazi se ubuduće da te ne zgodi teže zlo. Maurice De Bracy, upozoravam
te, čuvaj se!
De Bracy se bez riječi duboko pokloni i spremao se poći kadli mu se
slobodnjaci stadoše glasno rugati i ismijavati ga. Ponosni vitez smjesta
stade, okrenu se, prekriži ruke, ispravi se u svoj visini te uzviknu:
– Mir, kevtavi psi! Lajete na jelena, a niste se osmjelili jurnuti na njega
dok je lovljen. De Bracy prezire vašu porugu kao i vaš pljesak. Natrag u
šipražje i pećine, odmetnički nitkovi! I da vas nisam čuo kad se viteški i
plemenito govori na dvije milje od vaših lisičjih jazbina.
Taj De Bracyev prkos u nezgodan čas, mogao mu je pribaviti kišu
strijela, da se nije žurno i zapovjedno upleo odmetnički poglavar. Dotle je
vitez zgrabio jednoga konja za uzdu, jer ih je nekoliko stajalo u blizini;
dovedeni su iz Front-de-Boeufovih konjušnica i predstavljali dragocjeni
plijen. Potom se vinuo na sedlo i trkom odjahao kroz šumu.
Kad se donekle stišala gužva što ju je taj dogañaj izazvao, glavni
odmetnik skide s vrata skupocjeni rog i remen što ga je nedavno osvojio na
streljačkom natjecanju kod Ashbya.
– Plemeniti viteže – obrati se Crnom junaku – ako ti nije ispod časti da
prihvatiš rog jednoga engleskog slobodnjaka, molio bih te da ovo zadržiš
kao znak sjećanja na svoju vitešku borbu; pa ako ti se ikad desi, a srčanim
vitezovima se to često dešava, da se nañeš u nevolji u kojoj god šumi izmeñu
Trenta i Teesa, samo triput duhni u rog, ovako: Wa-sa-hoa i zacijelo ćeš lako
naći pomagače i spasioce.
Potom duhnu u rog i to ponovi nekoliko puta kako bi se čuo zov koji je
opisao i da ih vitez upamti.
– Velika ti hvala na daru, valjani slobodnjače – reče vitez. – Bolje
pomoći od tvoje i tvojih ne bih ni tražio, makar se našao u najvećoj nevolji.
I zatim duhnu u rog a od njegova zova odjeknula je šuma.
– Dobro si duhao, i jasno – slobodnjak će. – Odnio me ñavao ako ti
šumski život nije jednako poznat kao i ratovanje! Kladim se da si
svojedobno lovio jelene. Drugovi, zapamtite ova tri zvuka, to je poziv Viteza
od Lokota; i tko ga čuje a ne pohita da mu pomogne u nevolji, otjerat ću ga
iz družine i išibati vlastitom tetivom iz luka.
 – Živio naš voña! – povikaše slobodnjaci. – Živio Crni vitez od Lokota!
Neka doskora zatreba našu pomoć kako bismo mu pokazali koliko smo
spremni da mu je pružimo!
Potom Locksley stade dijeliti plijen, i to krajnje nepristrano. Jedna je
desetina svega stavljena na stranu za crkvu i za milosrdne svrhe; zatim je dio
namijenjen nekoj vrsti javne blagajne; dio je pak podijeljen udovicama i
djeci poginulih, ili pak za mise zadušnice onim pokojnicima koji nemaju
rodbine. Ostalo se podijelilo izmeñu odmetnika, prema njihovu položaju i
zasluzi; a poglavar bi u svakom slučaju, kad bi se javila kakva nedoumica,
nadasve oštroumno sudio, čemu su se svi spremno pokorili. Crni je vitez bio
poprilično začuñen vidjevši kako meñu tim ljudima izvan zakona ipak vlada
jednakost i pravednost, i sve što je vidio potvrdilo je njegovo mišljenje o
pravednosti i razboritosti njihova poglavara.
Nakon što je svatko uzeo svoj dio plijena, i dok je blagajnik u pratnji
četiri visoka slobodnjaka prenosio ono što je pripalo zajednici na neko tajno
i sigurno mjesto, dio posvećen crkvi još nije imao vlasnika.
– Rado bih znao što se zbiva s našim veselim redovnikom – reče voña.
– Nikad nije bio odsutan kad je trebalo blagosloviti meso ili podijeliti plijen;
a dužnost mu je da se pobrine za ovu desetinu našega uspješnog pothvata.
Možda bi upravo zahvaljujući tome uspio pokriti neke svoje redovničke
propuste. Osim toga, nedaleko odavde zarobio sam jednog njegovog svetog
brata i rad bi da mi fratar pomogne da s njim postupim kako valja. Zabrinut
sam za sigurnost našega srdačnog popa.
– Bilo bi mi veoma žao – reče Vitez od Lokota – jer mu želim zahvaliti
za srdačno gostoljublje jedne vesele večeri i noći u njegovoj ćeliji. Poñimo
do razvalina dvorca; možda ćemo tamo doznati neke novosti.
Dok su tako govorili, glasni povici slobodnjaka najaviše dolazak onoga
za koga su se bojali, a čuli su prodorni glas samog redovnika mnogo prije no
što su ugledali njegov krupni lik.
– Načinite mjesta, veseli moji ljudi – klicao je – mjesta za svoga
duhovnog oca i njegova zarobljenika. Viknite mi još jednom dobrodošlicu.
Dolazim, plemeniti voño, poput orla s plijenom u kandžama.
I nakon što se progurao kroz krug, praćen smijehom sa svih strana,
pojavi se u veličanstvenu sjaju noseći golemu batinu u jednoj ruci, a u
drugoj konopac kojemu je drugi kraj bio svezan oko vrata ubogog Isaaca iz
Yorka, dok ga je pobjednički pop vukao povijena od žalosti i straha.
– Gdje je Allan-a-Dale, da me opjeva u baladi, ili bar u nekoj
bezazlenoj pjesmi? Svetoga mi Hermangilda, toga skitničkog stihoklepca
nikad nema kad se ukaže zgodna prilika za pohvalu hrabrosti!
– Griješni pope – reče poglavar – jutros si već odslužio mokru misu,
koliko god bilo rano. Za ime svetog Nikole, koga to vodiš?
– Zarobljenika svoga mača i koplja, plemeniti poglavaru – klerik će iz
Copmanhursta – točnije moga luka i helebarde; ipak, u svojoj nabožnosti
oslobodio sam ga iz goreg zatočeništva. Priznaj, Židove, jesam li te otkupio
od Sotone? Nisam li te naučio tvome vjerovanju, tvome očenašu i tvojoj
zdravomariji? Nisam li cijelu noć proveo nazdravljajući ti i objašnjavajući
vjerske tajne?
– Za ljubav Božju – ubogi će Židov – zar me nitko neće izvući iz ruku
ovog luñaka, hoću reći, ovoga svetog čovjeka?,
– Kako to, Židove? – fratar će prijeteće. – Sada dakle poričeš? Promisli,
odadeš li se ponovno svom bezvjerju i unatoč tome što nisi nježan kao
odojče, tako bih rado jedno za doručak, nisi ni pretvrd za pečenje! Pokori se,
Isaače, i ponavljaj za mnom. Zdravo Marijo...
– Ne, ne želimo nikakva skrnavljenja, sumanuti pope – reče Locksley. –
Radije nam ispričaj gdje si našao svoga zarobljenika.
– Svetog mi Dunstana – fratar će – našao sam ga ondje gdje sam tražio
nešto bolje. Krenuo sam u podrume da vidim što bi se moglo spasiti; jer
premda je pehar kuhana vina sa začinima večernji napitak doličan caru,
pomislih kako bi bilo šteta da se toliko te dobre tekućine uzavri odjedanput;
stoga sam zgrabio bačvicu sekta i htio zvati u pomoć, no te lijene nitkove
uvijek moraš tražiti kad treba učiniti neko dobro djelo; u to ugledam neka
okovana vrata. "Aha", pomislih, "tu mora da se krije najbiranija kapljica od
svih u ovoj tajnoj kripti; a lupeški je peharnik, ometen u svojoj službi,
ostavio ključ u bravi!" Stoga uñoh unutra, ali ne nañoh ništa doli gomile
zarñalih lanaca i ovoga židovskog psa koji mi se odmah predao na milost i
nemilost. Tek što sam se okrijepio nakon napora oko nevjernika pjenušavom
čašom sekta i spremao se povesti uhićenka, kadli se uza strašnu lomljavu,
kao da grme gromovi i sijevaju munje, urušiše zidovi vanjskoga tornja,
proklete ruke koje ga nisu čvršće sagradile, i pripriječiše mi prolaz. Tornjevi
su padali jedan za drugim. Već se oprostih sa životom, te misleći kako je
nečasno da netko moga zvanja napusti ovaj svijet u društvu s jednim
Židovom, podigoh helebardu da mu prospem mozak; no smilovah se na
njegove sijede kose i prosudih da je bolje odložiti batinu i latiti se duhovnog
oružja ne bih li ga obratio. I doista, uz blagoslov svetog Dunastana, sjeme je
palo na plodno tlo; tek što mi se, stoga što sam cijelu noć s njim razgovarao
o vjerskim tajnama a zapravo postio, jer onih nekoliko gutljaja sekta kojima
sam brusio svoju misao jedva vrijede spomena, u glavi pomalo vrti, rekao
bih. No bio sam posvema iscrpljen. Gilbert i Wibbald znaju u kakvu su me
stanju našli: sasvim i posvema izmučena.
– Istina je – reče Gilbert – jer kad smo prokrčili ruševine, i uz pomoć
svetog Dunstana osvijetlili tamničko stubište, našli smo napol praznu
bačvicu sekta, napol mrtva Židova, i više nego napol iznurena fratra, kako
on to kaže.
– Nitkovi! Lažete! – uvijeñeni će fratar. – Vi i vaši proždrljivi drugari
popili ste sekt i prozvali ga svojim jutarnjim gutljajem. Bio ja poganin ako
ga nisam čuvao za poglavarevo grlo. Ali, zar je to važno? Židov je obraćen, i
razumije sve što sam mu rekao barem dijelom ako ne i sasvim jednako dobro
kao ja.
– Židove – poglavar će – je li to istina? Jesi li se odrekao svog
nevjerstva?
– Našao ja milost u vašim očima – reče Židov – no nisam razumio ni
jednu jedinu riječ od svega što mi je velečasni govorio cijele ove strašne
noći. Jao! Bijah tako obuzet tjeskobom, strahom i mukom, te bi i naš sveti
otac Abraham, da mi je došao propovijedati, našao u meni tek gluha
slušatelja.
– Lažeš, Židove, i dobro znaš da lažeš – reče fratar.
– Podsjetit ću te samo na jednu riječ iz našeg razgovora: obećao si da
ćeš sve svoje bogatstvo dati našemu svetom redu.
– Ne ispunilo mi se sveto obećanje, časna gospodo – Isaac će
uzbuñeniji nego prije – ako su ikada takve riječi prešle preko mojih usana!
Jao! Pa ja sam tek ostarjeli prosjak, a strahujem i da sam ostao bez djeteta.
Smilujte mi se i pustite me da odem!
– Ne – reče fratar – ako već kršiš zavjete koje si dao našoj svetoj crkvi,
moraš izvršiti pokoru.
U skladu s tim, on podiže helebardu i bio bi njezinim drškom žestoko
udario Židova po leñima, da Crni vitez nije zaustavio udarac i tako
sveukupnu srdžbu prenio na sebe.
– Svetog mi Thomasa od Kenta – reče on – ako pripašem opremu,
poučit ću te, nevjerniče, da gledaš svoja posla, usprkos tom tvome željeznom
sanduku.
– No, ne ljuti se na mene – reče vitez. – Znaš da sam tvoj zaprisegnuti
prijatelj i drug.
– Ništa ja ne znam – odgovori fratar – već te smatram ratobornim
pijetlom!
– Gle, gle – vitez će koji je, čini se, uživao u draškanju svoga
nekadašnjega domaćina – zar si zaboravio kako si meni za ljubav ostavio
postrani iskušenje vrča, vina i paštete, prekršivši zavjet posta i bdijenja?
– Doista, prijatelju – fratar će, pa stisnu golemu pesnicu – poklonit ću ti
udarac šakom o glavu.
– Ne prihvaćam takve darove – reče vitez. – Pristajem na tvoju pljusku
kao zajam, ali ću ti je vratiti s kamatama većim nego što ih je tvoj zatočenik
igda zatražio u svom poslu.
– Odmah ću ti to pokazati – reče fratar.
– Oho! – viknu poglavar. – Što si naumio, ludi fratre? Svañati se pod
našim ročišnim hrastom?
– Nema svañe – reče vitez. – Ovo je samo prijateljska razmjena
ljubaznosti. Fratre, udari ako se usuñuješ. Izdržat ću tvoj udarac, ali ćeš i ti
izdržati moj.
– U prednosti si s tim željeznim loncem na glavi – redovnik će – ali
neka ti bude. Oborit ću te, makar bio Golijat iz Gata u svome brončanom
šljemu.
Fratar zagrnu žilavu ruku do lakta, i uloživši svu snagu u udarac, opali
vitezu takvu pljusku da bi i vola oborila. No protivnik mu stajaše čvrst kao
stijena. Svi slobodnjaci oko njih glasno povikaše; jer redovnikova pljuska
bijaše već poslovična meñu njima, i većina ih je, za šalu ili ozbiljno, bila u
prilici da joj upozna snagu.
– Sad, pope – reče vitez skidajući rukavicu – ako sam imao prednost na
glavi, neću je imati na ruci; stani čvrsto kao pravi čovjek.
– Genam meam dedi vapilatori79 – reče svećenik – Pomakneš li me s
mjesta, momče, spreman sam da ti ustupim Židovljevu otkupninu.

Nakon tih riječi, srčani fratar zauzme nadasve izazovan položaj. Ali tko
da se odupre sudbini? Viteževa je pljuska odjeknula tako snažno i valjano te
se fratar ispružio na livadu koliko je dug i širok, na veliko čuñenje svih
gledalaca. No on ustade bez ljutnje i bez snuždenosti.
– Brate – reče vitezu – mogao si obazrivije upotrijebiti svoju snagu. Da
si mi slomio čeljust, ništavnu bih misu otpjevao, jer loše svira frulaš kojemu
donja vilica nedostaje. Ipak, evo ti moje ruke, u znak prijateljske potvrde da
s tobom više neću razmjenjivati pljuske, jer u tom poslu gubim. Svršimo s
raspravom. Stavimo Židova na otkup, vuk ćud ne mijenja, niti će Židov
prestati da bude Židov.
– Naš fratar – reče Clément – nije više ni upola uvjeren u Židovljevo
obraćenje otkad je primio zaušnicu.
– Bježi, lupežu, što buncaš o obraćenju? Zar ovdje više nema
poštovanja? Svi su gospodari, a nitko nije sluga? Vjeruj, momče, bio sam
malko iznemogao kad sam primio udarac ovoga valjanog viteza, inače bih se
održao na nogama. Ali nastaviš li sa šalom, vidjet ćeš da mogu jednako
davati kao i primati.
– Umirite se – reče poglavar. – A ti, Židove, razmisli o otkupnini; ne
treba te podsjećati da sve kršćanske zajednice tvoj rod smatraju prokletim,
pa ti je jasno da ne možeš ostati s nama. Stoga razmisli o ponudi, dok ja
ispitam jednog zatočenika drukčijega kova.
– Je li zarobljeno mnogo Front-de-Boeufovih ljudi? – upita Crni vitez.
– Nitko dovoljno vrijedan da se za nj zatraži otkup – odgovori
poglavar. – Nekoliko bijednih momaka pustili smo da potraže novoga
gospodara; dovoljna nam je osveta i korist koju smo izvukli; cijela ta družba
nije vrijedila četvrt cekina. Bolji plijen je zarobljenik kojega spomenuh:
veseli glavar koji je jahao svojoj prilježnici, koliko je suditi po njegovoj
odjeći i konjskoj opremi. Eto, stiže taj vrijedni prelat, jezičav poput svrake.
I dvojica slobodnjaka dovedoše pred šumsko prijestolje odmetničkog
poglavara našega starog prijatelja, glavara Aymera iz Jorvaulxa.
33. Poglavlje

Kominije: Što radi Tit Larcije, ružo ratnika?

Marcije: K'o čovjek na kojem je da naredbe izdaje.
Nekoga sudi na smrt, nekog na progonstvo,
Otkupa radi ili zbog samilosti, drugome prijeti.
SHAKESPEARE, Kariolan

Lice i ponašanje zarobljenog opata odavalo je čudljivu mješavinu

uvrijeñenog ponosa, zbunjene nadutosti i smrtnoga straha,
– Pa što je to, gospodo moja? – reče on glasom u kojem su se stapala
sva tri ova osjećaja. – Kakva se to reda pridržavate? Jeste li Turci ili kršćani,
kad tako postupate s jednim crkvenjakom? Znate li što znači: Manus
imponere in servos Domini?80 Opljačkali ste mi kovčege, poderali plašt od
rijetke čipke koji bi i kardinalu priličio. Drugi bi na mojemu mjestu već
izgovorio svoje excommunicabo vos81, ali ja sam pomirljiv, pa ako mi
dovedete konje, oslobodite braću i vratite kovčege, te ako spremno izbrojite
stotinu kruna namijenjene misama što bi se održale na uzvišenu oltaru
opatije u Jorvaulxu i zavjetujete se da nećete jesti divljač do idućih Duhova,
mogao bih pristati da zaboravim na ovu sumanutu ludoriju.

– Sveti oče – reče odmetnički poglavar – žao mi je pri pomisli da su

neki od mojih ljudi tako postupali prema vama izazvavši vaš očinski
prijekor.
– Postupali! – svećenik će, ohrabren blagim tonom šumskog voñe. –
Tako se ne postupa niti sa psom dobre pasmine, još manje s jednim
kršćaninom, još mnogo manje s jednim svećenikom, a ponajmanje s gla-
varom svete zajednice iz Jorvaulxa. Tu je neki bezbožni i pijani lutajući
pjevač zvan Allan-a-Dale, nebulo quidam82, koji mi je prijetio tjelesnom
kaznom, pa i samom smrću, ako ne položim četiri stotine kruna za otkup, te
k tome sve blago koje mi je već oteo: zlatni lanac i prstenje s draguljima
neprocjenjive vrijednosti; da i ne spominjem ono što su slomili svojim
grubim rukama, kao što su moja burmutica i srebrna kliješta za kovrčanje
kose.

– Nije moguće da je Allan-a-Dale tako postupao s čovjekom vašega

velečasnog položaja – uzvrati poglavar.
 – Istina je kao evanñelje svetog Nikodema – reče glavar. – Zakleo se
mnogim grubim sjevernjačkim kletvama da će me objesiti o najviše drvo u
planini.
– Zaista se tako zakleo? Eh, onda, velečasni oče, mislim da bi vam
bolje bilo pokoriti se njegovim zahtjevima, jer Allan-a-Dale drži riječ koju je
zadao.
– Vi se sa mnom šalite – reče zatečeni glavar usiljeno se smiješeći – a
ja nadasve volim dobru šalu.
Ali, ha, ha, ha, ako je veselje već potrajalo cijelu noć, vrijeme je da
ujutro budemo ozbiljni.
– Ja sam ozbiljan kao otac ispovjednik – odgovori odmetnik. – Morate
platiti popriličnu otkupninu, gospodine glavaru, inače će se u vašem
samostanu morati sazvati novi izbori; vaše vas mjesto naime više neće
vidjeli,
– Jeste li vi kršćani – reče glavar – kad tako razgovarate s jednim
svećenikom?
– Kršćani! I te kakvi, bogme, kad meñu sobom imamo i jedno
posvećeno lice – odmetnik će. – Neka pristupi naš krepki kapelan da ovome
velečasnom ocu protumači molitve koje se odnose na naš poslić.
Polupijan, polutrijezan, fratar je već bio navukao svoju halju preko
zelena prsluka, pa sada, prisjećajući se učenih ulomaka koje je zapamtio iz
prijašnjih dana, reče:
– Sveti oče, Deus faciat salvan beniqnitatem vestram83 dobro nam došli
u ovu šumu.

– Kakva je to bezbožna lakrdija? – reče glavar. – Prijatelju, ako si

zaista crkveni čovjek, bolje bi ti bilo da mi pokažeš kako da se izbavim iz
ruku ovih ljudi, no što se tu previjaš i smijuljiš poput nekog maurskog
plesača.
– Uistinu velečasni oče – fratar će – znam tek jedan način kako da se
izbavite, danas nam je dan svetog Andrije, kad skupljamo svoju desetinu.
– No ne skupljate je, nadam se, od crkve, dragi prijatelju – reče glavar.
– Od crkve i od svjetovnjaka – reče fratar. – I stoga, gospodine glavaru,
facite vobis amicos de mammone iniquitatis84 jer vam drugo prijateljstvo
neće pomoći.

– Od sveg srca volim vesele šumare – reče glavar blaže. – No, ne budite
sa mnom odveć grubi. Dobar sam u lovu, umijem razgovjetno i glasno
duhnuti u rog, znam nahuckati pse sve dok ne odjekne svaki hrast. No, ne
smijete sa mnom biti previše grubi.
– Dajte mu rog – reče odmetnik. – Isprobat ćemo tu vještinu kojom se
hvali.
Glavar Aymer duhnu u rog. Poglavica zaklima glavom.
 – Gospodine glavaru – reče on – dobrano trubiš, ali to te ne može
otkupiti; ne možemo sebi dopustiti, kako piše na štitu nekoga srčanog viteza,
da te oslobodimo zajedno puhanje u rog. Osim toga, znam te: ti si jedan od
onih što po novoj francuskoj modi svojim tra-la-la kvariš stari zvuk
engleskog roga. Glavaru, ovo posljedje trubljenje povećava tvoju otkupninu
za pedeset kruna zbog kvarenja zvuka izvornoga lovačkog zova.
– Prijatelju moj – glavar će zlovoljno – teško ti je ugoditi kad je riječ o
lovu. Molim te, budi barem blaži u vezi s mojom otkupninom. Ukratko, kad
mi je već suñeno da držim svijeću ñavlu, koliku otkupninu trebam platiti
zato što sam prelazio putovima Watlinga bez pratnje od pedeset vojnika?
– Ne bi li bilo dobro – tiho će zamjenik voñi odmetnika – da glavar
odredi otkupninu za Židova, a Židov za glavara?
– Ti si ludi nitkov – reče voña – ali savjet ti je izvrstan. Hej, Židove,
pristupi. Pogledaj ovoga svetog oca Aymera, glavara bogatog samostana
Jorvaulxa, pa reci koliku bi otkupninu trebao platiti? Uvjeren sam da znaš
koliki su prihodi tog samostana.
– Oh, svakako – reče Isaac. – Trgovao sam sa svetim ocima, kupovao
pšenicu i ječam, zemaljske plodove, te mnogo vune. Oh, bogata je to opatija,
dobro se hrane i piju slatka vina kad ih nitko ne vidi, ti sveti oci iz Jorvaulxa.
Ah, kad bi izgnanik poput mene imao takva doma i takve prihode svake
godine i svakog mjeseca, platio bih mnogo zlata i srebra da se otkupim iz
zarobljeništva.
– Židovsko pseto! – uzviknu glavar. – Nitko ne zna bolje od tebe,
prokletnika, da se naša sveta Božja kuća zadužila radi dovršenja
prezbiterija...
– I radi opskrbljenja vaših podruma dužnom zalihom gaskonjskog vina
od posljednje berbe – prekinu ga Židov. – Ali to, to su sitnice.
– Čujete li to bezvjerno pseto! – reče crkvenjak. – Laje kao da je naša
sveta zajednica dospjela u dugove zbog vina koje nam je slobodno piti
propter necessitatem et ad friqus depellendum85. Obrezani lupež huli na
svetu crkvu, a kršćani to mirno slušaju.

– Ništa ti to ne pomaže – reče voña. – Isaače, reci koliko da plati, a da

mu ipak ne oderemo kožu.
– Šest stotina kruna – reče Isaac – lako će platiti čestiti glavar vašim
časnim osobama, a da mu zbog toga ne bude nimalo neudobnije na
kanoničkoj stolici.
– Šest stotina kruna – voña će ozbiljno. – Zadovoljan sam. Dobro si
rekao, Isaače, šest stotina kruna. Eto ti presude, gospodine glavaru.
– Presuda! Presuda! – kliknu družina. – Ni Salomon ne bi bolju izrekao.
– Čuo si svoju osudu, glavaru. – reče voña.
– Poludjeli ste, gospodari moji – reče glavar. – Gdje da nañem toliku
svotu? Čak i da prodam monstrancu i svijećnjake s oltara u Jorvaulxi, jedva
da bih dobio polovicu; zbog toga ću morati osobno otići u Jorvaulx; zadržite
moja dva svećenika kao jamstvo.
– Značilo bi to vjerovati naslijepo – reče odmetnik. – Zadržat ćemo
tebe, glavaru, a njih ćemo poslati da donesu otkupninu. Dotle ti neće
uzmanjkati čaša vina i komad mesa; a ako voliš lov, prisustvovat ćeš
jednome kakav je rijetkost u tvome sjevernom zavičaju.
– Ili, ako vam je po volji – Isaac će u želji da se dodvori odmetnicima –
ja mogu poslati poruku u York da mi se pošalje šest stotina kruna, od nešto
gotovine kojom raspolažem, ali mi prisutni velečasni glavar mora potpisati
priznanicu.
– Potpisat će ti sve što nabrojiš, Isaače – reče voña – a ti položi
otkupninu za glavara Aymera i za sebe.
– Za sebe! Ah, vrla gospodo – reče Židov – ja sam propao i osiromašio
čovjek; spao bih doživotno na prosjački štap ako bih vam morao platiti
pedeset kruna.
– O tome će presuditi glavar – odgovori voña. – Što kažeš, oče
Aymeru? Može li Židov podnijeti dobru otkupninu?
– Može li on podnijeti otkupninu? – odgovori glavar – Pa nije li on
Isaac iz Yorka, dovoljno bogat da otkupi iz sužanjstva deset židovskih
plemena odvedenih u asirsko sužanjstvo? Osobno ga slabo poznajem, ali naš
podrumar i blagajnik mnogo su s njim poslovali. Govori se da mu je kuća u
Yorku toliko puna zlata i srebra da je to sramota za svaku kršćansku zemlju.
Sva se živa kršćanska srca čude što se takve gramzljive guje trpe dok
proždiru utrobu države, pa čak i same svete crkve, a sve pomoću odvratne
lihve i iznuñivanja.
– Stani, oče – Židov će – ublaži i svladaj svoj gnjev. Molim vašu
velečasnost da upamti kako ja nikome ne naturam svoj novac, ali kad
crkvenjak ili svjetovnjak, knez ili glavar, vitez ili pop, zakucaju na Isaacova
vrata, tad ne iskaju u zajam njegove šekele služeći se takvim neuljudnim
izrazima. Tada se čuje: "Prijatelju Isaače, biste li nam ljubazno pomogli, a
mi ćemo se držati ugovorenog roka, tako nas Bog blagoslovio", ili:
"Ljubazni Isaače, ako ste ikada ikome pomogli, pokažite se prijateljem u
ovoj nevolji!" A kada doteče rok, pa ja tražim što mi pripada, onda čujem
samo: "Prokleti Židov!" ili: "Kletva egipatska pala na tvoje pleme!", i
svakakve druge psovke koje samo podjaruju sirovo i neuljudno stanovništvo
protiv ubogih došljaka.
– Opate – reče voda – iako Židov, ovo je dobro rekao. Stoga mu odredi
otkupninu, kao što je on odredio tebi, bez daljnjih grubosti.
– Nitko osim jednoga latro famosusa86, a prijevod izraza reći ću u
drugo vrijeme i drugom prilikom – reče glavar – ne bi bio kadar staviti
jednoga kršćanskog opata i jednog nekrštenog Židova u isti položaj. Ali kad
od mene zahtijevate da odredim cijenu za ovog jadnika, otvoreno vam
kažem da ćete prema samima sebi biti nepravedni uzmete li od njega i
novčića manje od tisuću kruna.

– Presuda! Presuda! – viknu odmetnički starješina.

– Presuda! Presuda! – kliknuše njegovi pratioci. – Kršćanin je potvrdio
da ima dobro srce i bio je prema nama velikodušniji od Židova.
– Bože mojih otaca, pomozi mi! – Židov će. – Zar ste naumili sravniti
sa zemljom ubogo stvorenje? Danas sam ostao bez djeteta, a sada me,
izgleda, želite ostaviti i bez sredstava za život?
– Ako si bez djece, Židove, manje ćeš morati zarañivati – reče Aymer.
– Jao, gospodaru – reče Isaac – vaš vam zakon ne omogućuje da
spoznate u kojoj su mjeri niti našeg srca vezane s onima našeg djeteta. O,
Rebeka! Kćeri moje ljubljene Rahele! Kad bi svaki list na ovom stablu bio
zlatnik, a svaki zlatnik pripadao meni, sve bih to golemo blago dao da
saznam jesi li živa, jesi li se izbavila iz nazarenskih ruku!
– Je li ti kći crnokosa? – upita neki odmetnik. – Nosi li veo od tanke
vune protkan srebrom?
– Nosi! Nosi! – starac će dršćući od uzbuñenja kao prije od straha. –
Pratio te blagoslov Jakovljev! Znaš li išta o njezinoj sudbini?
– Nju je, dakle – reče slobodnjak – odveo uznositi templar, kad se sinoć
probio kroz naše redove. Već sam htio za njim odapeti strijelu, ali sam ga
poštedio radi djevojke, bojeći se da je možda ne povrijedim.
– Oh! – odgovori Židov. – Kamo sreće da si odapeo, makar joj strijela
probola grudi! Bolje grob njezinih otaca nego nečasna postelja pohotnoga
grubog templara. Bože moj, slava je napustila moju kuću!
– Prijatelji! – reče voña osvrćući se. – Starac je, doduše, Židov, ali
njegova me tuga ipak pogaña. Budi iskren Isaače: hoćeš li doista, isplatiš li
otkupninu od tisuću kruna, ostati bez prebijene pare?
Pomislivši na svoja zemaljska dobra, a ljubav spram njih oduvijek se
natjecala, čak i s njegovim roditeljskim osjećajima, Isaac problijedje i
zamuckujući priznade da bi mu ipak ostao neki mali višak.
– No, eto, kako god bilo – reče odmetnik – nećemo biti odviše strogi.
Ostaneš li bez blaga, ipak postoji nada da ćeš osloboditi svoje dijete iz
kandži sir Briana de Bois-Guilberta kao što bi ubio kraljevskog jelena
strijelom bez šiljka. Odredit ćemo ti jednaku otkupninu kao glavaru Aymeru,
odnosno stotinu kruna nižu, a ta stotina neka bude moj osobni gubitak kako
ne bih oštetio ovu zajednicu vrijednu štovanja; tako ćemo izbjeći
neprihvatljivu uvredu da smo židovksog trgovca ocijenili jednako visoko
kao kršćanskog prelata, a tebi će ostati pet stotina kruna da pregovaraš o
otkupu svoje kćeri. Templari vole sjaj srebrnih šekela kao sjaj crnih očiju.
Požuri da svojim krunama zazvečiš u ušima Bois-Guilberta, prije no što se
desi veće zlo. Naći ćeš ga, tako su mi javile uhode, u najbližoj sabornici
njegova reda. Jesam li dobro rekao, veseli moji prijatelji? Slobodnjaci se,
kao i obično, složiše s mišljenjem svoga voñe, a Isaac se, osloboñen
polovice svojih zebnji kad je saznao da mu je kći živa i da bi je mogao
otkupiti, baci pred noge velikodušnom odmetniku, uze mu bradom trljati
obuću i htjede poljubiti skut njegove zelene dolame. Voña ustukne i
oslobodi se Židovljeva stiska, uz stanovit prezir.
– Hej, dobijesa, čovječe, ustaj! Ja sam roñeni Englez, ne volim ta vaša
istočnjačka klanjanja. Kleči pred Bogom, a ne pred ubogim grešnikom poput
mene.
– Da, Židove – reče opat Aymer – klekni pred Boga kojega zastupa
službenik njegova oltara; i tko zna, pokaješ li se iskreno i nadariš li
primjerno svetište svetog Roberta, možda još možeš zadobiti i neku milost i
za sebe i za svoju kćer Rebeku? Žao mi je djevojke, jer lijepa je i pristala:
vidio sam je na borilištu u Ashlyu. A imam i nekog utjecaja kod Briana de
Bois-Guilberta; razmisli je li ti do toga da zaslužiš moju dobru riječ kod
njega.
– Jao! Jao! – Židov će. – Sa svih strana otimači koji se okomljuju na
mene. Predali su me kao plijen Asircima i Egipćanima.
– A kakva druga sudbina da zadesi tvoj prokleti rod? – uzvrati glavar. –
Jer, kao što veli Sveto pismo: Verbum Domini projecerunt, et sapientia est
nulla in eis, odbaciše riječ Gospodnju, i nema u njih mudrosti; Propterea
dobo mulieres corum exteris, njihove ću žene dati tuñincima, to jest
templaru, kao što je ovdje slučaj; Et thesauros eorum hocredibus alienis, a
njihova blaga drugima, kao što je ovom prilikom pripalo ovoj čestitoj
gospodi.
Isaac duboko zaječi i uze kršiti ruke, te ga iznova obuze potištenost i
očajanje. No voña odmetnika povede ga ustranu.
– Dobro promisli, Isaače – reče Locksley – kako ćeš sada postupati;
savjetujem ti da ovog crkvenjaka pridobiješ za prijatelja. Tašt je, Isaače, i
pohlepan; novac mu zacijelo treba da bi udovoljio svome rasipničkom
ukusu. Lako možeš zadovoljiti njegovu gramzljivost, znaj da me nije
zaslijepilo tvoje izgovaranje siromaštvom. Dobro mi je znana, Isaače, i sama
željezna blagajna u kojoj držiš kese s novcima. Misliš da ne znam za veliki
kamen pod jabukom koji vodi u komoricu ispod tvoga vrta u Yorku?
Židov problijedje nasmrt.
– Ali ne boj se mene – nastavi slobodnjak – jer mi se odavno
poznajemo. Ne sjećaš se bolesnog slobodnjaka što ga je tvoja lijepa kći
otkupila iz okova u Yorku i držala ga u tvojoj kući dok mu se nije povratilo
zdravlje, a ti si ga otpustio ozdravljena i dao mu jedan srebrnjak? Kakav god
lihvar bio, nikada nisi uložio novčića uz bolje kamate no što je ona bijedna
srebrna marka, jer danas ti je ona prištedjela pet stotina kruna.
– A ti si onaj koga smo zvali Diccon Napeta Luka? – reče Isaac. – Već
mi se učinila poznata boja tvoga glasa.
– Ja sam Napniluk – reče voña – i Locksley, a uza sve to imam i pravo
ime.
 – Ali griješiš, dragi prijatelju, u pogledu te nadsvoñene komorice. Tako
mi nebesa, ondje nema ništa osim neke robe koju bih rado s tobom podijelio:
stotinu aršina zelena sukna s kojim bi mogao sašiti prsluke svojim ljudima,
stotinu štapova od španjolske tisovine da napravite lukove, te stotinu čvrstih,
okruglih, zdravih svilenih tetiva; to ću ti poslati zbog tvoje dobroćudnosti,
čestiti Diccone, a ti ćeš šutjeti o mojem skrovištu, dobri moj Diccone.
– Šutjet ću kao nijem – reče odmetnik. – I znaj, žao mi je zbog tvoje
kćeri. Ali tu ti ne mogu pomoći. Moji se strijelci ne mogu nositi na otvorenu
polju s templarovim kopljanicima; rastjerali bi nas kao prašinu. Da sam
samo znao da je to bila Rebeka, možda se moglo nešto učiniti dok su je
odvodili; ali sad ti je nužno da se poslužiš lukavstvom. Doñi! Hoćeš li da ja
umjesto tebe pregovaram s glavarom?
– Za ime Božje, Diccone, ako možeš, pomozi da spasim dijete svoga
srca!
– Ne prekidaj me zbog svoje škrtosti u nezgodan čas – reče odmetnik –
pa ću se s njime nagoditi u tvoju korist.
Potom se okrenu od Židova, ali ovaj krene za njim prateći ga ustopice.
– Glavaru Aymeru – reče voña – poñi sa mnom pod ono drvo.
Pripovijeda se da ti je draže vino i osmijeh neke gospe no što dolikuje tvome
redu, gospodine svećeniče; ali to se mene ne tiče. Načuo sam takoñer da
voliš dobre pse i brze konje, pa ti vjerojatno nije mrska ni kesa zlata, s
obzirom da voliš tako skupe stvari. No doista nisam čuo da voliš
ugnjetavanje i okrutnost. Evo, Isaac ti je voljan poklontii sredstva potrebna
za užitak i razonodu u kesi koja sadrži stotinu srebrih maraka, budeš li
svojim posredovanjem kod tvoga saveznika templara oslobodio njegovu
kćer.
– U zdravlju i časti, kakva mi je oteta – reče Židov – inače nema
pogodbe.
– Mir, Isaače – odmetnik će – ili neću zastupati tvoje interese. – Što
kažeš na moj prijedlog, glavaru Aymer?
– Stvar je složene prirode – reče glavar. – Učinim li dobro djelo s jedne
strane, ono s druge strane ide u korist Židova, a to je protivno mojoj savjesti.
Ipak, ako Izraelac pomogne crkvi tako da mi dade nešto više za gradnju naše
spavaonice, preuzet ću to na svoju savjest i pomoći ću mu u vezi s njegovom
kćerkom.
– Dvadeset maraka za spavaonicu – reče odmetnik. – Tišina, Isaače,
kad ti kažem! Ili par srebrnih svijećnjaka za oltar; to nam neće pokvariti
posao s tobom.
– Ali, dragi Diccone – Isaac će, nastojeći da se umiješa.
– Dragi Židove, draga zvijeri, dragi crve! – slobodnjak će gubeći
strpljenje. – Nastaviš li odmjeravati svoj prljavi dobitak zajedno sa životom i
čašću vlastite kćeri, tako mi nebesa, lišit ću te i posljednjeg bakrenjaka što
ga imaš prije no što proñu tri dana!
 Isaac se potuli i zašutje.
– A kakav ću zalog za sve to dobiti? – upita glavar.
– Vrati li se Isaac s uspješno obavljenim poslom nakon tvog
posredovanja – reče odmetnik – kunem ti se svetim Hubertom da ću se
osobno pobrinuti da te iplati u čistom srebru, ili ću se, s njim tako obračunati
te bi mu bolje bilo da je izbrojio i dvadeset puta veću svotu.
– Pa, Židove – reče Aymet – kad se već moram prihvatiti tog posla,
dopusti da se poslužim tvojom tablicom za pisanje. Ili, čekaj. Radije bih
postio dvadeset četiri sata nego da se poslužim tvojim perom. Ali gdje da
nañem drugo?
– Ako ti sveti obziri dopuštaju da se poslužiš Židovljevom tablicom, za
pero ću se ja pobrinuti – reče slobodnjak.
I napevši luk, on nacilja divlju gusku koja je letjela ponad njihovih
glava, predvodeći svoje jato što se zaputilo u daleke i samotne močvare
Holdernessa. Ptica pade lepršajući, probodena strijelom.
– Eto, glavaru – voña će – tu je dovoljno pera da namiri redovnike iz
Jorvaulxa za idućih stotinu godina, ako ne počnu pisati ljetopise.
Glavar sjede i dugo sastavljaše poslanicu Brianu de Bois-Guilbertu, pa
kad brižno zapečati pismo, predade ga Židovu i reče:
– Ovo će ti biti propusnica u sabornicu Templestonea, a vjerjatno će ti
osigurati i osloboñenje kćeri, pojačaš li njezinu djelotvornost obećanjima
dobitka i usluge, jer, vjeruj mi, vrli vitez Bois-Guilbert pripada bratstvu koje
ništa ne radi besplatno.
– Dobro, glavaru – odmetnik će – neću te dulje zadržavati no što treba
da Židovu napišeš obveznicu na šest stotina kruna, koliko je odreñena tvoja
otkupnina; pristajem da on bude isplatilac. A načujem li da se izvlačiš i ne
podmiruješ svotu koju je za tebe isplatio, tako mi blažene Djevice, zapalit ću
ti opatiju nad glavom, pa makar me objesili deset godina ranije!
Glavar je napisao obveznicu mnogo nevoljkije no što je sastavljao
pismo Bois-Guilbertu, namirajući Isaacu iz Yorka šest stotina krunu koje mu
je pozajmio u nevolji da isplati otkupninu i vjerno obećavajući da će mu tu
svotu pošteno vratiti.
– A sada – reče glavar Aymer – molim lijepo, vratite mi moje mazge i
konje, te oslobodite časnu braću u mojoj pratnji, kao i skupocjeno prstenje,
drago kamenje i bogato ruho koje mi je oteto, jer platio sam vam otkupninu
kao čestit zarobljenik.
– Koliko je do tvoje braće, gospodine glavaru – reče Locksley – odmah
će biti osloboñena, jer ne bi bilo pravedno da ih zadržavamo; koliko je do
tvojih mazgi i konja, i njih ćemo ti vratiti, zajedno s troškom potrebnim da
stigneš do Yorka, jer bi bilo okrutno da te lišimo sredstava za putovanje. Ali,
kad je riječ o prstenju, dragom kamenju, lancima i svemu ostalome, moraš
shvatiti da smo mi odveć tankoćutne naravi te ne bismo velečasnog čovjeka
poput tebe, koji bi morao zazirati od ispraznosti ovoga svijeta, izvrgnuli
napasti da krši pravila svoga reda noseći prstenje, lance i druge tašte be-
smislice.
– Razmislite što činite, gospodari moji – glavar će – prije no što
položite ruku na crkvenu imovinu. To su stvari inter res sacras87 i ne znam
kakva kazna može snaći svjetovnjačke ruke koje ih prisvoje.

– Ja ću se za to pobrinuti, velečasni glavaru – javi se pustinjak iz

Copmanhursta – jer ću ih sam nositi.
– Prijatelju ili brate – reče glavar, odgovarajući na tu potvrdu svojih
sumnji – ako si zaista zareñen, imaj na umu da ćeš odgovarati pred svojim
starješinama za svoj današnji postupak.
– Prijatelju glavaru – uzvrati pustinjak – morate znati da ja pripadam
maloj dijecezi u kojoj sam jedini svoj starješina, pa jednako marim za
biskupa od Yorka kao i za opata od Jorvaulxa, glavara cijelog samostana.
– Potpuno si zastranio – reče glavar. – Ti si jedan od onih raspuštenika
koji, pošto se samozvano proglase svećenicima, skrnave svete obrede i
izlažu smrtnoj opasnosti duše onih koji poslušaju njihove savjete; Lapides
pro pane condonantes iis, daju im kamenje umjesto kruha, kako kaže
Vulgata.
– Pa – reče fratar – da mi je latinski mogao probiti glavurdu ne bi tako
dugo ostala cijela. A lišiti nadutog popa poput tebe dragulja i nakita, tvrdim,
zakonita je pljačka Egipćana.
– Ti si nadripop – reče glavar strahovito ljut. – Excommunicabo vos.88

– A ti prije nalikuješ nitkovu i krivovjercu – reče fratar jednako se

gnušajući. Neću otrpjeti da me tako vrijeñaš pred svojim župljanima, iako
sam ti velečasni brat. Ossa eius perfringam, polomit ću ti kosti, kako kaže
Vulgata.
– Oho! – kliknu voda. – Velečasna su braća daleko otišla! Sačuvaj svoj
mir, fratre. Glavaru, ako se nisi do kraja izmirio s Bogom, ne izazivaj fratra.
Pustinjače, ostavi neka velečasni otac ode u miru, jer je pošteno platio
otkupninu.
Slobodnjaci razdvojiše razgnjevljene svećenike, no oni nastaviše u
povišenu tonu grdeći jedan drugoga na lošem latinskome: glavar je
izgovarao tečnije, a pustinjak gorljivije. Najposlije se glavar toliko pribrao,
te je postao svjestan kako ponižava svoje dostojanstvo, sporeći se s
nadripopom kakav je razbojnički kapelan, pa nakon što mu se pridruži
njegova pratnja, odjaha s mnogo manje dostojanstva i mnogo više nalik
apostolu, barem koliko je do svjetovnih stvari, nego što se doimao prije ovog
susreta.
Sada je Židov još morao položiti neko jamstvo za otkupninu koju je
morao platiti i za sebe. Stoga je napisao i zapečatio svojim pečatnikom nalog
nekom bratu iz svoga plemena u Yorku, zahtijevajući od njega da donosiocu
isplati svotu od jedanaest stotina kruna, te da mu pošalje odreñenu robu
navedenu u pismu.
– Moj brat Sheva – reče duboko uzdišući – ima ključ od moga
skladišta.
– I od nadsvoñene komorice – šapnu Locksley.
– Ne, ne, Bože sačuvaj! – Isaac će. – Proklet bio čas kad itko dozna tu
tajnu, tko god bio!
– Tajna je u meni pohranjena na sigurnu – reče odmetnik – kao što je
pouzdano da će taj tvoj drugar nabaviti i izbrojiti spomenutu svotu. Ali što
je, Isaače? Jesi li umro? Jesi li obnemogao? Jesi li zbog isplate od tisuću
kruna smetnuo s uma opasnost u kojoj je tvoja kći?
Židov skoči na noge.
– Ne, Diccone, nisam! Odmah ću krenuti. Zbogom ostaj ti koga ne
mogu nazvati dobrim, a ne usuñujem se i neću te nazvati zlim.
No prije Isaacova odlaska, voña odmetnika mu na rastanku dade ovaj
savjet:
– Budi velikodušan u ponudi, Isaače, ne štedi kesu kad je riječ o spasu
tvoje kćeri. Vjeruj mi, zlato koje bi uštedio u njezinu slučaju poslije bi te
mučilo kao da ti se rastaljeno lijeva niz grlo.
Isaac duboko uzdahnu u znak slaganja, pa krene na put, u društvu
dvojice kršnih odmetnika koji će mu biti vodiči i čuvari na putu kroz šumu.
Crni vitez je pažljivo pratio te različite dogañaje, no sada priñe da se i
sam oprosti od odmentika; ali nije mogao odoljeti da ne izrazi svoje čuñenje
što se osobe koje žive izvan svake redovne zaštite i utjecaja zakona tako
pridržavaju reda i pravde.
– Gospodine viteže – reče slobodnjak – dobar plod kadšto raste na
lošem stablu; a zla vremena ne rañaju uvijek samo zlo bez ičega drugoga.
Meñu onima koji su dospjeli u ovo stanje bezakonja zacijelo ima onih koji bi
radi da u toj razuzdanosti ipak žive donekle umjereno, a poneki vjerojatno i
žale što su uopće prisiljeni da se bave tim zanatom.
– A s jednim od takvih – vitez će – rekao bih da sad razgovaram.
– Gospodine viteže – odmetnik će – obojica imamo svoju tajnu.
Slobodno zaključujte o meni, a ja mogu ponešto nagañati o vama, no nije
rečeno da moja ili vaša strijela nužno mora pogoditi metu na koju je odapeta.
Ali kao što ja ne želim proniknuti u vašu tajnu, ne vrijeñajte se, no želim
sačuvati i svoju.
– Oprostite, čestiti odmetniče – reče vitez – vaša je primjedba
opravdana. Ali možebit se još koji put sretnemo, s manje prikrivanja na obje
strane. Dotad, rastanimo se kao prijatelji, zar ne?
– Evo moje ruke u to ime – reče Locksley. – A nazvat ću je rukom
pravog Engleza, iako je trenutno odmetnička.
– Evo i moje zauzvrat – reče vitez – a smatram je počašćenom stiskom
vaše ruke. Jer, tko čini dobro a ima neograničenu mogućnost da čini zlo,
zaslužuje pohvalu ne samo za dobro koje učini nego i za zlo kojega se okani.
Zbogom ostajte, viteški odmetniče!
Tako završi ta lijepa družba; a Vitez od Lokota, vinuvši se na snažnoga
bojnoga konja, odjaha kroza šumu.

34. Poglavlje

Kralj Ivan:
... Reći ću ti nešto,
Prijatelju moj: on prava je guja
Na mome putu; i gdje god nogom stupim,
On leži ispred mene. Da li me razumiješ?
SHAKESPEARE, Kralj Ivan

U dvorcu u Yorku prireñena je velika gozba na koju je princ Ivan

pozvao plemiće, prelate i voñe čijom se pomoću nadao ostvariti svoj
častohlepni naum i zauzeti bratovo prijestolje. Waldemar Fitzurse, njegov
okretni i prepredeni zastupnik, potajno je djelovao meñu njima, bodreći
svakoga kako bi prikupio hrabrost nužnu da bi se javno obznanio njihov cilj.
Ali pothvat je valjalo odgoditi, jer nekoliko glavnih nosilaca urote nisu bili
prisutni. Da bi zavjera uspjela, bijahu nužni tvrdokorna i srčana iako okrutna
hrabrost Front-de-Boeufa, neobuzdanost i drski nastup De Bracya, mudrost,
ratničko iskustvo i glasovita srčanost Briana de Bois-Guilberta; i potajice
proklinjući njihovu neopravdanu bezrazložnu odsutnost, ni Ivan ni njegov
savjetnik nisu se usudili da nešto započnu bez njih; činilo se da je nestao i
Židov Isaac, a s njim i nada u neku svotu novca, koja bi trebala dopuniti
zajam što ga je princ Ivan ugovorio s tim Izraelcem i njegovom braćom. Taj
je manjak lako mogao biti koban u tako prijelomnu dogañaju.
Izjutra nakon pada Torquilstonea, po gradu Yorku stadoše kolati
zbrkane glasine da su De Bracy i Bois-Guilbert, zajedno sa svojim
saveznikom Front-de-Boeufom, zarobljeni ili ubijeni. Vijest je princu Ivanu
donio Waldemar obznanjujući svoje strahovanje da je istinita, to prije što su
krenuli s malom pratnjom u namjeri da napadnu Cedrica Saskoga i njegove
pratioce. U drugo bi vrijeme taj čin nasilja princ smatrao dobrom šalom, ali
sad je on priječio i kosio se s njegovim planovima, pa je stao vikati na
počinitelje i spominjao kršenje zakona, narušavanje javnog reda i otimanje
privatne imovine, glasom kakav bi bio primjeren i kralju Alfredu.
– Bestidni pljačkaši! – rekao je. – Postanem li ikad engleski vladar,
takve ću prekršitelje vješati na pomične mostove njihovih vlastitih dvoraca.
– Ali da biste postali engleski vladar – hladno priklopi Ahitofel – vaša
milost mora trpjeti prijestupe tih bestidnih razbojnika i još im pružiti i
zaštitu, usprkos svojem hvalevrijednom poštovanju zakona koje su oni svikli
kršiti. Kakvu pomoć da očekujemo saznaju li saske prostačine da vaša milost
namjerava plemićke pomične mostove preobraziti u vješala; a onaj
neustrašivi Cedric izgleda kao čovjek kome bi takva misao mogla pasti
napamet. Vaša je milost, dakako, svjesna da bi opasno bilo krenuti bez
Front-de-Boeufa, De Bracya i templara, a predaleko smo otišli da bismo se
sa sigurnošću mogli povući.
Princ Ivan se nestrpljivo lupi po čelu, te uze koračati po sobi.
– Nitkovi – reče – podli, izdajnički nitkovi, kad su me napustili u
ovakvoj nevolji.
– Ne, recite radije lakomislene, smušene budale – reče Waldemar – koji
se zabavljaju glupostima dok nas čeka ovakav posao.
– Što da se radi? – reče princ, zastavši naglo pred Waldemarom.
– Ne znam što bi se moglo uraditi – uzvrati mu savjetnik – osim onoga
što sam već uradio. Nisam se došao pojadati vašoj milosti zbog ove nevolje
dok nisam poduzeo sve što sam mogao da tome doskočim.
– Ti si sve bolji anñeo čuvar, Waldemare – reče princ. – Kad imam
kancelara koji me u svemu kadar posavjetovati, Ivanova će se vladavina
zacijelo spominjati u našim ljetopisima. Što si zapovijedio?
– Naredio sam Louisu Winkelbrandu, De Bracyevu zamjeniku, da
trubljom okupi konjanike, razvije njegovu zastavu, te da se smjesta uputi
prema Front-de-Boeufovu dvorcu kako bi poduzeo što se još može kako
bismo pomogli našim prijateljima.
– Lice princa Ivana obli rumenilo uznositosti razmažena djetete kojem
je učinjeno nešto što smatra uvredom.
– Tako ti lica Božjega! – reče, – Waldemare Fitzurse, mnogo si sebi
dopustio! I odveć je drsko narediti da se oglasi trublja, ili razvije zastava, u
gradu gdje se osobno nalazimo, bez naše izričite zapovijedi.
– Neka mi vaša milost oprosti – reče Fitzurse, proklinjući u sebi
ispraznu taštinu svoga gospodara. – Ali vrijeme nas je tako pritisnulo te
svaka minuta može biti sudbonosna; stoga sam prosudio kako je najbolje da
taj veliki teret preuzmem na sebe, kad je riječ o nečemu toliko značajnom za
probitak vaše milosti.
– Oprošteno ti je, Fitzurse – princ će ozbiljno. – Tvoja namjera
ublažava ishitrenu nepromišljenost. Ali, koga to vidimo? De Bracy glavom,
svetoga mi križa! I u čudnu ruhu dolazi pred nas.
 Bijaše to zaista De Bracy, "krvav od mamuzanja, plameno rumen od
brzine". Oklop mu je odavao tragove nedavnoga žestokog okršaja; bio je
ranjen, izgreben i krvav na mnogo mjesta, a pokriven blatom i prašinom od
perjanice do ostruga. Snimivši kacigu, odloži je na stol i zastade na trenutak
kao da se pribire prije no što će priopćiti vijesti.
– De Bracy – reče princ Ivan – što to znači? Govori, zapovijedam ti!
Jesu li se Sasi pobunili?
– Govori, De Bracy – reče Fitzurse, gotovo u isti čas kad i njegov
gospodar – barem ti si bio čovjek na svome mjestu. Gdje je templar? Gdje je
Front-deč Boeuf?
– Templar je pobjegao – reče De Bracy – a Front-de-Boeufa više nećete
vidjeti. Našao je crven grob meñu užarenim krovnim gredama svoga dvorca;
samo sam se ja spasio da vam to kažem.
– Ledene su to vijesti – reče Waldemar – iako spominješ vatru i požar.
– Najgora vijest još nije izrečena – odgovori De Bracy, približi se
princu Ivanu i nastavi tiho i značajno:
– Rikard je u Engleskoj; vidio sam ga i s njim govorio.
Princ Ivan problijedje, zaljulja se i prihvati za naslon hrastove klupe da
se osloni, veoma nalik nekome koga je strijela pogodila u grudi!
– Ti buncaš, De Bracy – reče Fitzurse. – To ne moče biti.
– To je prava pravcata istina – reče De Bracy.
– Bio sam njegov zarobljenik i s njim sam razgovarao.
– S Rikardom Plantagenetom, kažeš? – nastavi Fitzurse.
– S Rikardom Plantagenetom – odgovori De Bracy. – S Rikardom
Lavljeg Srca, s engleskim kraljem Rikardom.
– I bio si njegov zarobljenik? – reče Waldemar. – To znači da je na čelu
neke vojske?
– Nije. Oko njega se našlo tek nekoliko odmetničkih slobodnjaka, a oni
ne znaju za nj. Čuo sam ga kako govori da se sprema otići od njih. Pridružio
im se samo da im pomogne osvojiti Torquilstone.
– Da – reče Fitzurse – to je zaista slično Rikardu. Kao pravi vitez
lutalica, upustiti će se u divlju pustolovinu, uzdajući se jedino u snagu svoje
desnice, kao neki novi sir Guy ili sir Bevis, dok ozbiljni poslovi njegova
kraljevstva čekaju a on sam se izlaže opasnosti. Što predlažeš da se učini, De
Bracy?
– Ja? Ponudio sam Rikardu pomoć svojih plaćenika, ali je on odbio.
Povest ću ih u Hull, domoći se nekog broda i otploviti za Flandriju; s
obzirom na nemirna vremena, poduzetan čovjek uvijek nañe posla. A ti,
Waldemare, hoćeš li se ti prihvatiti koplja i štita, napustiti politiku i poći sa
mnom da zajednički podijelimo sudbinu koju nam Bog namijenio?
– Prestar sam, Maurice, i imam kćer – odgovori Waldemar.
– Daj je meni, Fitzurse; pružit ću joj sve što dolikuje njezinu položaju,
uz pomoć koplja i stremena – reče De Bracy.
 – Ne – odgovori Firtzurse. – Sklonit ću je u crkvi svetog Petra;
nadbiskup je moj pobratim.
Za vrijeme tog razgovora, princ Ivan se postupno budio iz obamrlosti u
koju ga je bacila neočekivana vijest, pa je turobno slušao o čemu zbore
njegovi sljedbenici. "Napuštaju me", reče sam sebi. "Nisu uz mene više no
što se uveo list drži grane kad na nju puhne povjetarac! ðavli pakleni! Kako
da se domognem spasa kad me ovi bijednici napuste?"
Zastane, a potom mu usiljeni smijeh odavaše neku demonsku strast kad
se najposlije umiješao u njihov razgovor:
– Ha, ha, ha! Gospodo moja draga, tako mi svjetla s Bogorodičina čela,
smatrao sam vas mudrim, hrabrim, oštroumnim ljudima, ljubiteljima onoga
do čega se teško dolazi, a vi odbacujete bogatstvo, čast, užitak i sve što vam
je obećavala naša plemenita igra u trenutku kad bi se mogla dobiti jednim
smionim potezom!
– Ne razumijem vas – reče De Bracy. – Čim se pronese glas o
Rikardovu povratku, naći će se na čelu vojske, a tada je s nama svršeno.
Savjetovao bih vam, gospodaru, da pobjegnete u Francusku ili da se sklonite
kod kraljice majke.
– Ne tražim sigurnosti za sebe – reče princ Ivan oholo – jer bih je
mogao steći samo jednom riječju izgovorenom svome bratu. Ali premda ste
vi, de Bracy, i vi, Waldemar Fitzurse, tako spremni da me napustite, ipak ne
bih posebno uživao da vam gledam glave kako postaju sve crnje na onoj
Cliffordovoj kapiji. Misliš li, Waldemare, da promućurni nadbiskup ne bi
dopustio da te zasužnje pred samim oltarom, ako bi to pridonijelo njegovu
pomirenju s kraljem Rikardom? I zar ti, De Bracy, zaboravljaš da izmeñu
tebe i Hulla leži Robert Estoteville sa svim svojim ljudima, i da grof od
Essexa skuplja svoje pristaše? Ako je bilo razloga da strahujemo od takvih
okupljanja vojske još prije Rikardova povratka, treba li sada sumnjati kojoj
će se strani njihove voñe prikloniti? Vjeruj mi, sam Estoteville dovoljno je
snažan da sve tvoje plaćenike stjera u Humber.
Waldemar Fitzurse i De Bracy izmijeniše poglede pune krajnjeg
očajanja.
– Postoji samo jedan put u sigurnost – nastavi princ, a čelo mu se stušti
poput ponoći; – uzrok našeg straha putuje sam; valja ga smjesta presresti.
– Ja to neću – reče De Bracy žurno. – Bio sam njegov zarobljenik, i on
mi se smilovao. Neću mu naškoditi, ni peru ni perjanici.
– Tko govori o tome da mu se naškodi? – reče princ Ivan zlobno se
smijući. – Taj nitkov će gotovo reći da sam ga htio ubiti! Ne, bolja bi bila
tamnica; a da li je u Britaniji ili Austriji, zar je to važno? Sve će ostati onako
kako je bilo na početku našeg pothvata. On se pak osnivao na nadi da će
Rikard ostati u njemačkom zarobljeništvu. Naš je roñak Robert živio i umro
u kardifskom dvorcu.
– Da – reče Waldemar – ali vaš predak Henrik je čvršće sjedio na svom
prijestolju no što bi to bila kadra vaša milost. Tvrdim, najbolja je tamnica
koju načini grobar; nijedna nije kao crkvena niša. Ja sam svoje rekao.
– Tamnica ili grobnica – reče De Bracy – ja od svega toga perem ruke.
– Nitkove – reče princ Ivan. – Nećeš valjda odati naše dogovore?
– Nikada nisam odao nijedan dogovor – reče De Bracy gordo – niti se
ime nitkova može povezivati s mojim imenom!
– Mir, gospodine viteže! – reče Waldemar. – A vi, dobri gospodaru,
oprostite čestitom De Bracyu na njegovoj obzirnosti, uvjeren sam da ću ga
ubrzo navesti da je odbaci.
– To nadilazi umješnost tvojih riječi, Fitzurse – odgovori vitez.
– Hej, dragi gospodine Maurice – dodade pronicljivi političar – ne skači
ustranu poput uplašena konja, a da ne otkriješ ni uzrok svoga straha. Još
jučer ti je najveća želja bila da se s tim Rikardom ogledaš prsa u prsa u
nekom boju; stoput sam te čuo kako izričeš tu želju.
– Da – reče De Bracy – ali to je bilo, kako sam kažeš, prsa u prsa, u
nekom boju! Nikad me nisi čuo kako kažem da ga treba napasti dok je sam, i
još u šumi.
– Dobar se vitez na to ne obzire – reče Waldemar. – Zar su Lancelot od
Jezera i sir Tristram stekli slavu u boju? Ili su je stekli presrećući divovske
vitezove u sjeni dubokih i nepoznatih šuma?
– Da, ali tvrdim vam – reče De Bracy – da ni Tristram ni Lancelot ne bi
bili ravni suparnici Rikardu Plantagenetu, prsa u prsa, i, koliko znam, nisu
koristili brojčanu nadmoć protiv jednog čovjeka.
– Ti si lud, De Bracy. Predlažemo to tebi, unajmljenom vodi plaćenika
čiji su mačevi kupljeni da služe princu Ivanu. Govorimo ti o našem
neprijatelju, a ti navodiš neke obzire, dok je na kocki sudbina tvoga
gospodara, sudbina tvojih drugova i tvoja osobno, te život i čast svakoga od
nas!
– Kažem vam, poklonio mi je život – reče De Bracy nevoljko. –
Doduše, otjerao me od sebe i odbio moju vazalsku vjernost, pa mu ne
dugujem ni pomoć ni poslušnost; ali ruku na njega neću dići.
– To i nije potrebno; pošalji Louisa Winkelbranda i dvadesetak svojih
plaćenika.
– Imate dovoljno svojih razbojnika – reče De Bracy. – Nitko od mojih
neće poći na taj zadatak.
– Zašto si toliko uporan, De Bracy? – reče princ Ivan. – Zar ćeš me
napustiti nakon što si toliko puta potvrdio vjernost mojoj službi?
– Ne mislim to – reče De Bracy. – Ostat ću uz vas u svemu što dolikuje
jednom vitezu, bilo na borilištu ili na bojnome polju; ali nisam se zavjetovao
da postanem drumski razbojnik.
– Doñi ovamo, Waldemare – reče Princ Ivan. – Ubogi sam ti ja princ.
Moj otac, kralj Henrik, imao je vjerne sluge. Dovoljno je bilo da izjavi kako
mu je dosadio neki razmetni pop, pa da krv Thomasa Becketa, premda bijaše
svetac, preplavi stube njegova oltara. Tracy, Morville, Brito, odani i smjeli
podanici, vaša su se imena zatrla, vaš duh je nestao! I premda je Reginald
Fitzurse ostavio za sobom sina, on se odmetnuo od vjernosti i hrabrosti
svoga oca.
– Nije se odmetnuo ni od jednoga ni od drugoga – reče Waldemar
Fitzurse. – Pa kad nema druge, ja ću preuzeti vodstvo ovoga opasnog
pothvata. Moj je otac, meñutim, skupo platio svoje vjerno prijateljstvo; ipak
svoju vjernost Henriku dokazao je neusporedivo lakše no što ja to
namjeravam; jer, radije bih napao sve svece iz kalendara nego digao koplje
protiv Lavljeg Srca. De Bracy, tebe zadužujem da potičeš duhove onih koji
bi se mogli početi dvoumiti, i da čuvaš osobu princa Ivana. Dobiješ li vijesti
za koje vjerujem da ću ti ih poslati, naš pothvat više neće pobuñivati sumnju.
Pažu – reče – požuri do mog boravišta i reci oružaru da bude u pripravnosti;
a Stephenu Wetheralu, Broadu Thoresbyu i trojici kopljanika iz Spyinghowa
poruči da odmah doñu k meni; a neka me čeka i predvodnik uhoda Hugh
Bardon. Zbogom, prinče, do boljih vremena.
Rekavši to, on napusti prostoriju.
– Otišao je zarobiti mog brata – reče princ Ivan De Bracyu – s tako
malo grižnje savjesti kao da je riječ o slobodi nekog saskog franklina.
Nadam se da će se pridržavati naših uputstava i postupati s našim dragim
Rikardom uza svu dužnu pažnju. De Bracy odgovori tek smiješkom.
– Tako mi svjetlosti s Bogorodičina čela – princ će Ivan – naše su
naredbe bile vrlo odreñene, iako ih ti možda nisi čuo, jer smo stajali u
udubljenju prozora. Posve jasna i nedvojbena bila je naša zapovijed da valja
paziti na Rikardovu sigurnost, i teško Waldemaru ako to nareñenje prekši!
– Bolje bi bilo da odem do njegova stana – reče De Bracy – i da ga do
kraja obavijestim o volji vaše milosti; jer ako je promaklo mojim ušima,
možda nije stiglo ni do Waldemarovih.
– Ne, ne – princ će Ivan nestrpljivo – uvjeren sam da me je čuo. Osim
toga, imam nekog drugog posla za tebe. Maurice, doñi ovamo; daj da se
naslonim na tvoje rame.
Obiñoše tako jedanput dvoranu u tom bliskom položaju, a princ Ivan, s
izrazom krajnje prisnosti nastavi govoriti:
– Što misliš o ovom Waldemaru Fitzurseu, moj De Bracy? Nada se da
će biti naš kancelar. Zacijelo valja razmisliti prije nego što tako visoku
službu dodijelimo nekome tko jasno pokazuje koliko malo štuje našu krv,
kad tako spremno prihvaća ovaj pothvat protiv Rikarda. Kladio bih se da ti
misliš kako si izgubio dio naše naklonosti time što si hrabro odbio taj
neugodni zadatak. Ali nisi, Maurice! Naprotiv, pohvaljujem te s tvoje vrle
postojanosti. Neke stvari treba što prije obaviti, ali to ne znači da njihova
izvršitelja volimo ili cijenimo; a ponekad je neka neposlušnost kadra po-
većati naše poštovanje prema onima koji odbiju naš zahtjev. Zasužnjenje
moga nesretnog brata nije tako valjana osnova za dobivanje visoke službe
kancelara kao što je tvoje viteško i srčano odbijanje koje može tebi donijeti
palicu velikog maršala. Promisli o tome, De Bracy, i kreni na dužnost.
– Hiroviti tiranine! – mrmljao je De Bracy dok je odlazio od princa. –
Zla sreća prati one koji ti vjeruju. Tvoj kancelar, zaista! Onaj koga zapadne
dužnosti da utiša tvoju savjest doista će imati lak posao, vjere mi. Ali postati
veliki maršal Engleske! To je – reče i ispruži ruku kao da već uzima
službenu palicu, počevši odlučnije koračati predsobljem – nagrada koja
doista vrijedi igre!
– Čim je De Bracy napustio dvoranu, princ Ivan zovnu jednog pratioca.
– Javi Hughu Bardonu, našem voñi uhoda, da doñe ovamo odmah
nakon razgovora s Waldemarom Fitzurseom.
Voña uhoda stiže malo poslije toga; princ Ivan je za to vrijeme koračao
dvoranom neujednačenim i nesigurnim korakom.
– Bardon – reče on – što je Waldemar htio od tebe?
– Dva odlučna čovjeka koji dobro poznaju ove sjeverne pustoši i
izvježbani su u praćenju ljudskih i konjskih tragova.
– I ti si mu ih dao?
– Svakako, vaša milosti – odgovori voña uhoda. – Jedan je iz Hexhama;
vičan je praćenju lupeža po nizinama Tynea i Teviota, kao što lovački pas
slijedi trag ranjena jelena. Drugi je rodom od Yorka, i često je natezao tetivu
svog luka u veselom Sherwoodu; poznaje svaki proplanak i dolinu, grm i
stablo, odande do Richmonda.
– Dobro – reče princ. – Ide li Waldemar s njima?
– Već polazi – reče Bardon.
– Kolika mu je pratnja? – upita nehajno Ivan.
– Broad Thoresby ide s njim, te Wetheral, kojega zbog okrutnosti zovu
Stephen Čeličnog Srca; zatim tri oružnika sa sjevera iz družine Ralpha
Middletona; njih nazivaju Kopljima iz Spyinghowa.
– Dobro je – reče princ Ivan; zatim dodade, nakon kraće stanke: –
Bardon, važno je za naš pothvat da budno motriš Mauricea De Bracya, ali
tako da on to ne primijeti. I javljaj nam od vremena do vremena kuda se
kreće, s kim razgovara, što namjerava. Nemoj to propustiti, jer ćeš biti
odgovoran.
Hugh Bardon se pokloni i povuče.
– Ako me Maurice izda – reče princ Ivan – ako me izda, a njegovo me
ponašanje navodi da se toga pribojavam, domoći ću se njegove glave, makar
Rikard grmio na vratima Yorka.
35. poglavlje

Izazvati tigra iz Hirkanskih pustinja,

S gladnim se lavom boriti za plijen,
Manje je opasno negoli poticati
Zapretanu vatru divljega žara.
Nepoznati pjesnik

Naša se pripovijest vraća Isaacu iz Yorka, Nakon što je uzjahao mazgu

koju mu je darovao odmetnik, u pratnji dvojice stasitih slobodnjaka koji mu
bijahu čuvari i vodiči, Židov se uputio prema sabornici Templestowe u
namjeri da pregovara o osloboñenju svoje kćerke. Sabornica je bila udaljena
tek jedan dan jahanja od razorenog dvorca Torquilstonea, i Židov se nadao
da će do nje stići prije sumraka; stoga, kad je na rubu šume otpustio vodiče
nagradivši svakoga jednim srebrnjakom, uze hitati najvećom brzinom što mu
je iscrpljenost dopuštala. Ali snaga ga je posve izdala prije no što je bio na
četiri milje od templarskog sjedišta; obuzeše ga strašni bolovi u leñima i
udovima, a krajnju uznemirenost srca sad još povećaše tjelesne patnje, te
oćutje da više nije u stanju nastaviti putovati dalje od nekoga malog
trgovišta, gdje je živio židovski rabin iz njegova plemena, istaknut u
liječničku zvanju, a dobro je poznavao Isaaca. Nathan Ben Israel primi
svoga oboljelog sunarodnjaka ljubazno kao što propisuje zakon i kako
Židovi obično jedni druge dočekuju. Prisilio gaje da se odmori i dao mu
tadašnje najbolje lijekove za suzbijanje groznice koja je zbog tjeskobe,
umora, zlostavljanja i tuge bila napala ubogoga staroga Židova.
Izjutra, kad je Isaac htio ustati i nastaviti put, Nathan se suprotstavio
njegovoj namjeri kao domaćin i kao liječnik. Moglo bi ga to stajati života,
rekao je. Ali Isaac mu reče, da o njegovu odlasku tog jutra u Templestowe
ovisi više od života i smrti.
– U Templestowe! – njegov će domaćin iznenañeno; iznova mu opipa
bilo, pa promrmlja za sebe: – Groznica je spala, ali su mu misli, rekao bih,
pomalo čudne i smušene.
– A zašto ne u Templestowe? – njegov će bolesnik. – Znam, Nathane,
da je to boravište onih kojima su prezrena djeca Obećane zemlje trn u oku i
predmet gnušanja; a poznato ti je takoñer da nas neodložni trgovački poslovi
gdjekad dovode meñu te krvožedne nazarenske vojnike, i da posjećujemo
templarske sabornice, kao i zapovjedništva vitezova hospitalaca, kako se
nazivaju.
– Dobro ja to znam – reče Nathan. – Ali znaš li ti da je sad u
Templestoweu glavom Lucas de Beaumanoir, starješina njihova reda, kojega
zovu velikim meštrom?
 – To ne znam – reče Isaac. – Posljednja pisma naše braće, iz Pariza
javljaju da je u njihovu gradu i da je došao zatražiti od Filipa pomoć protiv
sultana Saladina.
– Nakon toga stigao je u Englesku, a njegova ga subraća nisu očekivala
– reče Ben Israel. – A došao je meñu njih ispružene snažne ruke da popravlja
i kažnjava. Lice mu plamti od gnjeva protiv svih koji su iznevjerili položeni
zavjet, pa su sinovi Belialovi u veliku strahu. Vjerujem da si čuo za njega.
– Ime mi je dobro poznato – reče Isaac. – Nevjernici govore o tom
Lucasu Beaumanoiru kao o čovjeku koji je spreman ubiti za iznevjeravanje
svakog slovca u nazarenskom zakonu; a naša su ga braća nazvala strašnim
krvnikom Saracena i okrutnim nasilnikom nad djecom Obećane zemlje.
– S pravom su ga tako nazvali – reče liječnik Nathan. – Druge je
templare moguće odvratiti od onoga što im je srce naumilo pomoću užitka ili
se mogu podmititi zlatom i srebrom; ali Beaumanoir je drukčijega kova;
mrzi putenost, prezire blago i neumoljivo teži za onime što zovu krunom
mučeništva. Neka im je Bog Jakovljev što prije pošalje i njemu i svima
njima! Napose su tom uznositom čovjeku kamen spoticanja Judina djeca,
kao što je svetom Davidu Edom, smatrajući ubijanje Židova slatkom žrtvom
poput smrti Saracena. Bezbožno je osudio i naše lijekove, držeći ih
Sotoninim izumima. Kaznio ga Bog!
– Unatoč tome – Isaac će – ja moram smjesta u Templestowe, makar
mu lice bilo poput sedmostruko užarene ognjene peći.
Potom navede Nathanu neodgodivi razlog svog putovanja. Rabin je
pažljivo slušao i iskazivao svoju sućut prema običaju njihova naroda,
trgajući odjeću uz riječi:
– Ah, kćeri moja! Jao, ljepotice sionska! Jao, sužanjstvo Izraelovo!
– Eto što me snašlo – reče Isaac – i jasno je da se ne mogu dvoumiti.
Možda će nazočnost glavnog starješine Lucasa Beaumanoira, odvratiti
Briana de Bois-Guilberta od zla koje je naumio, pa će mi vratiti moju
ljubljenu kćer Rebeku.
– Idi – reče Nathan Ben Israel – i budi mudar, jer upravo je mudrost
pomogla Danielu u lavljoj spilji kamo su ga bili bacili; i neka te sreća prati
kako ti srce želi. Ali, ako ikako možeš, izbjegavaj velikog meštra, jer nje-
gova radost jutrom i večerom jest da ponižava naš narod. Možda bi najbolje
bilo da nasamu razgovaraš s Brianom de Bois-Guilbertom; govorka se,
naime, da ti prokleti nazarenci nisu jednodušni u sabornici, da su im se
vijeća odmetnula i osramotila ih. Ali, brate, doñi svakako opet do mene kao
u očinsku kuću i donesi mi vijesti o tome kako si prošao; a nadam se da ćeš
sa sobom dovesti i Rebeku, učenicu mudre Miriame, čije su liječenje
nevjernici klevetnički otpužili da se obavlja pomoću crne magije.
Isaac se pozdravi sa svojim prijateljem i nakon sat jahanja stiže pred
sabornicu Templestowe.
To templarsko zdanje nalazilo se usred ubavih livada i pašnjaka što ih
je prijašnji starješina darovao njihovu redu. Bijaše ono jako i dobro
utvrñeno, što ti vitezovi nikad nisu zanemarili, osobitu u ovim nemirnim
prilikama u Engleskoj. Dva vojnika s helebardama, u crnoj odjeći, stražarila
su kod pomičnog mosta, dok su drugi, u istoj turobnoj odjeći, obilazili zidine
pogrebnim korakom, nalikujući prije utvarama nego vojnicima. Niži
službenici njihova reda tako su odjeveni od vremena kad su istu ali bijelu
odjeću, nalik opremi vitezova i štitonoša, počela nositi nekakva lažna braća
u palestinskim planinama, a nazivali su se templarima, nanoseći veliku
sramotu redu.
Povremence bi se ukazao neki vitez kako prolazi dvorištem u dugačku
bijelu plaštu, prekriženih ruku i glave spuštene na grudi. Mimoilazili bi se
pri slučajnu susretu s laganim, svečanim pozdravom; takvo naime bijaše
pravilo reda, prema riječima Svetog pisma: "Sa mnogo riječi nećeš izbjeći
grijeh", te: "Život i smrt su u vlasti jezika". Riječju, stroga asketska
uzdržljivost templarske zakonitosti, a dugo ju je zamjenjivala rastrošna i
razuzdana popustljivost, čini se, iznenada je nanovo oživjela u
Templestoweu pod strogim nadzorom Lucasa Beaumanoira.
Isaac zastade pred kapijom, premišljajući kako bi zatražio dopuštenje
da uñe a da mu se ono odobri; jer, znao je da je oživjeli fanatizam reda
jednako pogibeljan njegovu nesretnu rodu kao i njihova nemoralna
razuzdanost; kao i to da će u ovom slučaju njegova vjera potaknuti mržnju, a
možda i progon, kao što bi u drugome zbog svoga imetka bio izložen
iznuñivanju i nemilosrdnu tlačenju.
Za to vrijeme je Lucas Beaumanoir šetao po malenu vrtu sabornice
unutar vanjskih utvrda, u turobnom i povjerljivu razgovoru s jednim
subratom koji je zajedno s njime stigao iz Palestine.
Veliki je meštar bio čovjek u poodmakloj dobi, sudeći po dugačkoj
sijedoj bradi i čupavim sijedim obrvama ponad očiju kojih žar godine,
meñutim, nisu mogle ugasiti. Mršavo i strogo lice zadržalo je izražaj
vojničke žestine velikog ratnika; no istodobno je ono bilo obilježeno
tragovima odricanja asketskoga bogomoljca i duhovnom uznositošću
samozadovoljnog vjernika. Ali unatoč tih strogih crta, bilo je na tom licu
nešto dojmljivo i plemenito, potječući zacijelo od značaja visoke službe što
ju je obavljao meñu vladarima i knezovima, te od ustaljena provoñenja
vrhovne vlasti nad valjanim vitezovima visoka roda koje su izjednačavala
pravila reda. Bijaše on visoka stasa, držanja nenarušena godinama i teškim
trudom, uspravan i dostojanstven. Bijeli mu plašt bio skrojen po strogim
propisima, u skladu s pravilom samoga svetog Bernarda; bijaše naime od
gruba sukna, pristajući stasu onoga tko ga je nosio, dok mu je na lijevu
ramenu bio osmerokutni križ od crvene tkanine, znak reda. Ruke mu nisu
krasili ni samurovina ni hermelin, ali, s obzirom na svoje godine, veliki je
meštar, uz dopuštenje pravila, nosio prsluk podstavljen i opšiven najmekšom
janjećom kožom s vunom na vanjskoj strani, a takva uporaba krzna tada je
predstavljala najveću raskoš u odijevanju. U ruci je držao onaj neobični
abacus, ili službeni štap, s kojim se templare najčešće prikazuje; na gornjem
kraju bifa je okrugla pločica i na njoj urezani križ reda, upisan u krug ili rub,
kako se naziva u heraldici, čovjek koji je pratio tu značajnu ličnost bijaše
odjeven u gotovo jednaku odjeću, no krajnje štovanje prema starješini
pokazivalo je da ni po čemu drugome nisu jednaki. Starješina sabornice, jer
to mu bijaše čin, nije hodao naporedo s velikim meštrom, već upravo toliko
iza njega da je Beaumanoir mogao s njim razgovarati ne okrećući glave.
– Conrade – veliki će meštar – mili sudruže u mojim bitkama i
nedaćama, samo tvojim vjernim grudima mogu povjeriti svoje muke. Jedino
tebi mogu reći koliko sam često, otkad sam doputovao u ovo kraljevstvo,
poželio da se razriješim dužnosti i da budem s pravednima. Pogled mi se nije
zaustavio ni na jednoj stvari u Engleskoj na kojoj bi s radošću počinuo,
izuzev grobova naše braće, pod teškim svodom naše templarske crkve u onoj
uznositoj prijestolnici. "O, hrabri Roberte de Rose!" uskliknuo sam u sebi
dok sam promatrao te valjane vojnike križa kako leže isklesani na grobnim
pločama, "O, valjani Williame de Mareschale! Otvorite svoje mramorne
komore i prihvatite u svoj spokoj svoga trudnoga brata, koji bi se radije
borio protiv stotinu tisuća pogana nego gledao raspadanje našega svetog
reda!"
– To je istina – odgovori Conrade Mont-Fitchet – Nažalost, istina je.
Prijestupi naše braće u Engleskoj još su teži nego braće u Francuskoj.
– Jer su bogatiji – uzvrati veliki meštar. – Oprosti mi, brate, što ću se
malo pohvaliti. Znaš kakav sam život vodio, pridržavajući se svake
zapovijedi reda, boreći se s utjelovljenim i neutjelovljenim zlodusima,
obrušujući se na ričućeg lava koji luta uokolo tražeći koga bi požderao, kao
dobar vitez i nabožan svećenik, gdje god sam se s njim susreo, upravo u
skladu sa savjetom Svetog Bernarda u četrdeset petom poglavlju našeg
zakona: Ut leo semper feriatur.89 Ali, tako mi svetog hrama, nema više žara
koji mi je istrošio tijelo i život, da, moje žile i srž mojih kostiju; kunem ti se
tim svetim hramom, osim tebe i nekoliko drugih koji se još pridržavaju
negdanje strogosti našega reda, ja ne vidim nikoga kome bih mogao ponuditi
svoju dušu da se zagrle pod tim svetim imenom, što kažu naši propisi i kako
ih se naša braća pridržavaju? Ne bi se smjeli kititi ispraznim i svjetovnim
uresima, niti nositi perjanicu na šljemu, kao ni pozlaćene stremene i uzde; a
teško da se danas itko tako uznosito šepuri kao ubogi vojnici hrama. Zakon
im zabranjuje da jednu pticu love s pomoću druge, da ubijaju životinje
lukom ili samostrelom, da pušu u lovački rog, ili da gone divljač na konju;
ali danas, u lovu ili sokolarstvu, i u svakoj pustoj razonodi u šumi i na rijeci,
tko se spremnije od templara odaje svim tim ispraznim besmislicama?
Dopušteno im je da čitaju jedino ono što im starješina odobri, i da slušaju
pročitano, izuzev svetih tekstova koji se glasno govore za vrijeme blagova-
nja; a vidi, uši im se priklanjaju besposlenim lutajućim pjevačima, a oči
gutaju isprazne romane. Nareñeno im je da iskorjenjuju čarobnjaštvo i
krivovjerje, a stali su proučavati proklete kabalističke tajne Židova i čarolije
poganskih Saracena. Propisana im je skromnost u prehrani: korijenje, juha,
kaša, meso tek triput tjedno, jer stalna masna ishrana nečasno nagriza tijelo;
a, vidi, stolovi im se savijaju pod probranim jelima. Morali bi piti vodu, a,
eto, svaka se božja protuha hvali da pije kao templar. I sam ovaj vrt, prepun
neobičnih trava i biljaka dopremljenih iz istočnih zemalja, primjereniji je
haremu nekoga bezvjernog emira negoli tlu na kojem bi kršćanski redovnici
trebali uzgajati domaće povrće. I još, Conrade, kad bi barem popuštanje
discipline na tome stalo! Dobro znaš da nam je bilo zabranjeno primati u
naše redove one pobožne žene koje su nam se u početku pridruživale kao
sestre, jer je, kako kaže četrdeset šesto poglavlje, onaj vremešni neprijatelj
upravo pomoću ženskoga društva mnoge naveo na skretanje s rajske staze.
Dapače, u zadnjem poglavlju, koje je, kako bismo rekli, kamen-zamašnjak
što ga je naš blaženi osnivač uzidao u čisti i ničim okaljani nauk koji nam je
ostavio, zabranjeno nam je dati poljubac od dragosti čak našim sestrama i
majkama: ut omnium mulierum fuqiantur oscicula.90 Stid me je govoriti, stid
i pomisliti na pokvarenost koja je navrla poput poplave. Duše naših čistih
utemeljitelja, duhovi Hugha de Payena i Godfreya de St. Omera te blažene
sedmorice, koji su se prvi udružili posvetivši život službi hrama, nemaju
spokoja čak ni u rajskom uživanju. Noću su mi se, Conrade, prikazali:
svetačke im oči liju suze zbog grijeha i ludosti njihove braće, zbog gnjile i
bestidne raskoši u kojoj su se okaljali. "Beaumanoire", kažu mi, ti spavaš;
probudi se. Ljaga je pala na zgradu hrama, duboka i gnjila, poput mrlja što je
ostavljaše guba na zidovima zaraženih kuća u negdanje doba. Vojnici Križa,
koji bi se morali kloniti ženskog oka kao zmajeva pogleda, žive javno u
grijehu i to ne samo sa ženama svoje rase već i sa kćerima prokletih pogana i
još prokletijih Židova. Beaumanoire, ti spavaš; ustaj, i osveti naše djelo!
Pobij grešnike, muške i ženske! Zgrabi mač Fineasov! Utvare su iščezle,
Conrade, ali kad sam se probudio, još sam čuo zveket njihovih oklopa i vidio
lepršanje njihovih bijelih plašteva. I postupit ću prema njihovim riječima:
očistit ću zgradu hrama; a okaljano kamenje zaraženo kugom, uklonit ću i
izbaciti iz zdanja.

– Promislite ipak, časni oče – reče Mont-Fitchet. – Ljaga se s

vremenom i običajem duboko ukorijenila; uvodite promjene oprezno kao što
ste pravedni i mudri. – Ne, Mont-Fitchet – strogo će starac – treba ih uvesti
strogo i naglo; red se našao na prekretnici svoje sudbine. Trezvenost,
samozatajnost i nabožnost naših prethodnika pribavili su nam moćne
prijatelje; naša bahatost, bogatstvo i raskošnost stvorili su nam moćne
neprijatelje. Moramo odbaciti bogatstva koja su napast knezova; moramo
poništiti tu bahatost koja vrijeña knezove; moramo izbaciti tu neobuzdanost
u ponašanju koja sablažnjava cijeli kršćanski svijet! Ili će se, upamti što ti
kažem, red hrama potpuno raspasti, i neće se više za nj znati medu
narodima.
– Sačuvaj nas Bože takve nesreće! – starješina će sabornice.
– Amen – svečano dometne veliki meštar. – Ali sami moramo zaslužiti
njegovu pomoć. Kažem ti, Conrade, ni nebeska vlast, ni zemaljska vlast neće
nadalje trpjeti iskvarenost ovog naraštaja. Moja su znanja nedvojbena; već je
poljuljan temelj na kojem je sazdana naša zgrada, i sve što bismo sada
pridodavali našoj veličini samo bi ubrzalo njezin pad u provaliju. Valja nam
se vratiti na stare staze i pokazati vjernim zaštitnicima križa, žrtvovati
pozivu i krv i život, i žudnje i poroke, pa i lagodnost, udobnost i prirodne
naklonosti; djelovati nam je kao ljudima uvjerenima da je mnogi užitak, koji
je možda drugima dopušten, zabranjen zakletome vojniku hrama.
U tom trenutku neki štitonoša, odjeven u iznošeno odijelo – jer oni koji
su se pripremali za taj sveti red u vrijeme iskušeništva nosili su odbačenu
vitešku odjeću – uñe u vrt, duboko se pokloni pred velikim meštrom i stade
nijemo čekati dopuštenje da mu iskaže zbog čega je došao.
-Nije li primjerenije – reče veliki meštar-vidjeti sada ovog Damiana, u
ruhu kršćanske poniznosti, kako pun štovanja šuti pred svojim starješinom,
nego kad je prije dva dana, bio poput umišljena glupana nakinñuren šarenim
ogrtačem i brbljao drsko i oholo kao papiga? Govori, Damiane, dopuštamo
ti. Što nam imaš javiti?
– Pred kapijom stoji jedan Židov, plemeniti i časni oče – reče štitonoša
– i moli da razgovora s bratom Brianom de Bois-Guilbertom.
– Dobro si učinio što si mi to javio – veliki će meštar. – Kad smo mi
prisutni, starješina sabornice postaje obični član našeg reda i ne može
postupati po svojoj volji nego po volji svog meštra, u skladu s navodom:
"Osluhnuo me uhom svojim, i poslušao me". A nadasve želimo znati čime se
bavi Bois-Guilbert – reče, okrenuvši se svom pratiocu.
– Sudeći po izvještajima, smion je i valjan – reče Conrade.
– S pravom se o njemu tako govori – veliki će meštar. – Još se jedino u
srčanosti nismo izrodili od naših predaka, junaka križa. Ali brat Brian
pristupio je našem redu kao mrzovoljan i razočaran čovjek; bojim se da je
prihvatio naš zavjet i odrekao se svijeta ne zbog iskrenosti u duši nego kao
čovjek kojega je neka nevolja nagnala u pokoru. Otada je postao uporan i
glasan podbadač, gunñalo i spletkar, voña onih koji se bore protiv naše
vlasti; ne smatra, čini se, da je meštru dana vlast simbolom palice i štapa:
palica da podupre nejakost slabih, štap da ispravi prijestupe grešnih.
Damiane – nastavi on – dovedi nam tog Židova.
Štitonoša ode uz duboke znakove štovanja, da bi se za nekoliko minuta
vratio, vodeći Isaaca iz Yorka. Nikad neki nagi rob, pritjeran pred nekoga
silnog vladara, nije pristupio njegovu sudačkom prijestolju s dubljim stra-
hopoštovanjem no što je Židov prilazio, velikom meštru. Kad mu se
primaknuo na udaljenost od tri koraka; Beaumanoir dade štapom znak da ne
prilazi bliže. Židov kleče na zemlju i poljubi je u znak poštovanja; potom
stade pred templarima, prekriži ruke na prsima i obori glavu na grudi u
izvornoj istočnjačkoj pokornosti.
– Damiane – reče veliki meštar – povuci se i poruči da jedan stražar
bude spreman ako ga iznenada zovnemo; i ne dopusti nikome da uñe u vrt
dok ga mi ne napustimo.
Štitonoša se pokloni i povuče.
– Židove – nastavi dostojanstveni starac – pogledaj me. Ne priliči nam
da s tobom dugo razgovaramo, niti da na bilo koga trošimo riječi i vrijeme.
Stoga budi kratak u odgovorima na pitanja koja ću ti postavili, a riječi neka
ti budu istinite; jer ako me tvoj jezik prevari, naredit ću da ti ga iščupajuju iz
nevjerničkih usta.
Židov zausti odgovoriti, ali ga veliki meštar preteče:
– Tišina, nevjerniče! Ni riječi pred nama, izuzev kad odgovaraš na naša
pitanja. Što imaš s našim bratom Brianom de Bois– Guilbertom?
Isaac se lomio od straha i neodlučnosti. Ispripovijeda li slučaj, mogao
bi se protumačiti kao obešćašćenje reda; ali, ako ga ne ispriča, kakva mu
nada ostaje da će izbaviti kćer? Beaumanoir uoči njegovo samrtničko
dvoumljenje, pa se udostoja da ga malo ohrabri.
– Ničega se ne boj – reče – što bi moglo naškoditi tvome ubogom
životu, Židove, ako u ovoj stvari postupiš kako treba. Ponovno zahtijevam
da mi kažeš što imaš s Brianom de Bois-Guilbertom?
– Donosim jedno pismo – promuca Židov – uz dopuštenje vaše časne
visosti, što ga tome valjanom vitezu šalje glavar Avmer iz opatije Jorvaulx.
– Ne rekoh li ti da su nastupila loša vremena, Conrade? – reče meštar –
kad cistercitski glavar šalje pismo vojniku hrama, i ne može naći
prikladnijega glasnika od nevjerničkog Židova. Daj to pismo.
Dršćućim rukama Židov rastvori nabor na svojoj armenskoj kapi, kamo
bijaše radi sigurnosti sklonio glavarove pismo i već ga htjede ispružene ruke
i savijena tijela pružiti svome zastrašujućem ispitivaču, kadli:
– Natrag, pseto! – veliki će meštar. – Jedino mačem dodirujem
nevjernike. Conrade, uzmi pismo od Židova i daj mi ga.
Dobivši na taj način pismo, Beaumanoir ga brižno prouči izvana, a
zatim uze razvezivati vrpcu kojom je bilo svezano.
– Časni oče – Conrade će uplićući se, iako nadasve dodvorljivo – zar
ćete slomiti pečat?
– A zašto ne bih? – mrgodno će Beaumanoir. – Zar ne stoji u četrdeset
drugom poglavlju, pod naslovom De lectione litcrarum91, da templar ne
smije primiti pismo, čak ni od svog oca a da to ne priopći velikom meštru i
da ga ne pročita u njegovoj prisutnosti?

Potom žurno pročita pismo, s izrazom iznenañenja i užasa; pročita ga

još jednoć ali sporije; potom ga jednom rukom pruži Conradeu a drugom
lagano udari po njemu, pa uzviknu:
– Krasna tema o kojoj jedan kršćanin piše drugome, a obojica su
članovi, i to ne beznačajni, vjerskog poziva! O, kad ćeš – reče svečano,
podižući pogled uvis – ti doći da svojom metlom pometeš ovo smetlište?
Mont-Fitchet uze pismo od svoga starješine i htjede ga pročitati.
– Čitaj naglas, Conrade – veliki će meštar. – A ti, Židove, prati sadržaj,
jer ćemo te o njemu nešto pitati.
Conrade pročita pismo u kojem je stajalo: "Avmer, Božjom milošću
glavar cistercitskoga doma svete Marije u Jorvaulxu, sir Brianu de Bois-
Guilbertu, vitezu svetoga templarskog reda, želi zdravlje uz obilje kralja
Bakha i moje gospe Venere. Koliko je do našega sadašnjeg stanja, dragi
brate, pali smo u sužanjstvo nekih ljudi bez Boga i zakona, koji se nisu libili
zadržati našu osobu i zatražiti otkupninu; usput smo doznali i za Front-de-
Boeufovu nesreću, a i to da si ti pobjegao s onom lijepom židovskom
vješticom koja te očarala svojim crnim očima. Od srca nas je razveselila
tvoja sloboda, no molimo te da budeš oprezan s tom drugom vješticom iz
Endora; saznali smo iz privatnih izvora da vaš veliki meštar, koji nimalo ne
mari za rumene obraze i crne oči, stiže iz Normandije da vam omete radost i
kazni prijestupe. Stoga te od sveg srca molimo da to imaš na umu, i da te
zateknu budna, invenientur vigilantes92 kako kaže Sveto pismo. Kako me je
njezin otac, bogati Židov Isaac iz Yorka, zamolio da ga preporučim u pismu,
predajem mu ga, a tebi savjetujem, pa čak molim, da djevojku dadeš uz
otkup, jer je on iz svoje kese voljan platiti toliko da možeš naći pedeset cura
uz sigurnije uvjete, a nadam se da ću i sam uživati u dijelu te dobiti, kad se
budemo zajedno radovali kao prava braća, ne zanemarivši ni vinski vrč. Jer,
kao što kaže Pismo: Vinum lactificat cor hominis, te opet: Rex dectabitur
pulchritudine tua.93

Do našeg radosnog sastanka, ostaj mi zbogom. Napisano u jazbini

razbojničkoj, u doba jutrenja.
Aymer, Pr. S. M. Jorvoulxiensis.
Post scriptum. Doista, tvoj zlatni lanac nije dugo ostao kod mene;
nadalje će visjeti o vratu nekoga odmetničkog lovokradice, a o njemu
zviždaljka kojom doziva svoje pse."
– Što kažeš na ovo, Conrade? – reče veliki meštar. – Jazbina
razbojnička! Takvu je glavaru i primjereno boravište razbojnička jazbina.
Nije čudno što se na nas spustila ruka Gospodnja, i što u Svetoj Zemlji
gubimo položaje i zemlju uzmičući pred nevjernicima, kad su nam
crkvenjaci poput ovog Aymera, a pitam se što misli pod onom "drugom
vješticom iz Endora"? – obrati se svom čovjeku od povjerenja malo tišim
glasom.
Conrade je bolje poznavao, možebit iz iskustva, viteški govor nego
njegov starješina; pa ulomak koji je zbunio velikog meštra protumači
objasnivši mu da se tim jezikom služe svjetovnjaci kad govore o svojim
ljubavnicama; to tumačenje, meñutim nije zadovoljilo nabožnog
Beaumanoira.
– Ima u tom i nešto više nego što se tebi čini; Conrade; tvoja
bezazlenost nije dorasla ovom dubokom ponoru zloće. Ta Rebeka iz Yorka
bila je učenica one Miriame o kojoj si čuo, a to će sad potvrditi i Židov.
Potom se okrenu Isaacu i reče glasno:
– Tvoja je kći, dakle, zarobljenica Briana de Bois-Guilberta?
– Da, časni i vrli gospodine – promuca jadni Isaac – i koliku god
otkupninu može platiti jedan siromah za njezino izbavljenje...
– Tišina – veliki će meštar. – Tvoja se kći bavi iscjeliteljstvom, zar ne?
– Da, milostivi gospodine – odgovori Židov malko sigurnije. – I vitez i
slobodnjak, štitonoša i vazal, mogu blagoslivljati izuzetan dar što su joj
udijelila nebesa. Mnogi vam mogu posjedočiti kako ih je izliječila svojim
umijećem, i to kad je svaka druga ljudska pomoć bila uzaludna; s njom je
naime bio blagoslov Boga Jakovljeva.
Beaumanoir se okrenu prema Mont-Fitchetu zloslutno se smiješeći:
– Vidiš li, brate – reče on – zamke proždirućeg neprijatelja? Pogledaj
mamac kojim lovi duše, nudeći ubogi zemaljski život u zamjenu za vječnu
sreću na drugom svijetu. Dobro kaže naše blaženo pravilo: Semper
percutiatur leo vorans.94 Na lava! Dolje uništavatelj! – reče zamahnuvši
svojim neobičnim štapom, kao da prkosi silama tmine. – Tvoja kći zasigurno
iscjeljuje – nastavi on, obraćajući se Židovu – riječima i znamenjima,
zapisima i drugim tajnama kabale.

– Ne, poštovani i vrli viteže – uzvrati Isaac – nego uglavnom jednim

balzamom čudesne snage.
– Odakle joj ta tajna? – reče Beaumanoir.
– Dobila ju je – Isaac će skanjujući se – od Miriame, mudre žene iz
našeg plemena.
– Ah, lažljivi Židove – veliki će meštar – nije li to ona vještica Miriame
koja se po svojim strahotnim vradžbinama pročula po svim kršćanskim
zemljama? – Veliki se meštar prekriži nakon tog uzvika. – Tijelo joj je
spaljeno na lomači, a pepeo rasut na sve četiri strane svijeta; a neka to zadesi
i mene i moj red, ako isto tako ne postupim s njezinom učenicom, i još gore.
Naučit ću je kako se bacaju čini i vradžbine na vojnike blaženoga hrama!
Čuj, Damiane, izbaci ovog Židova kroz vratnice, usprotivi li se ili ponovno
vrati, ubij ga na mjestu. S njegovom ćemo kćeri postupiti kako zapovijeda
kršćanski zakon i iziskuje naša visoka dužnost.
Ubogog su Isaaca žurno odveli i istjerali ga iz sabornice; nitko nije
slušao niti se obazirao na sve njegove molbe, pa čak i ponude. Preostalo mu
je tek da se vrati u rabinovu kuću, te da njegovom pomoću pokuša doznati
što će se dogoditi s njegovom kćeri. Dotad se pribojavao za njezinu čast;
sada mu je valjalo strepiti za njezin život. Veliki je meštar pak izdavao
naredbu da mu dovedu starješinu sabornice Templestowe.

36. Poglavlje

Ne nazivlji moju umješnost varkom; svatko živi

pretvarajući se.
Prosjak prosi, sjajni dvorjanin prijetvornošću
stječe zemlju, naslov, moć;
Svećenstvo ne zazire od nje; i srčani vojnik
Namiče tako službu. Svi je prihvaćaju,
Svi primjenjuju; a kome zadovoljstvo čini
Da pokaže što jest, steći će malo časti
U crkvi, vojsci, vlasti. Tako teče svijet.
Staro prikazanje

Albert Malvoisin, starješina ili, na jeziku reda, preceptor sabornice

Templestowe, bijaše brat onog Philipa Malvoisina o kojem je već nekoliko
puta bilo riječi u ovoj pripovijesti, i, kao i barun, bijaše on tijesno povezan s
Brianom de Bois-Guilbertom.
Meñu raskalašenim i iskvarenim ljudima kojima je obilovao templarski
red, Albert iz Templestowea bio je meñu najglasovitijima; ali on se
razlikovao od smionog Bois-Guilberta po tome što je svoje poroke i
častoljublje umio vješto zasjeniti velom licemjerja i svojoj vanjštini podariti
izraz vjerske gorljivosti koju je u duši prezirao. Da dolazak velikog meštra
nije bio tako iznenadan, ne bi starac u Templestoweu vidio ništa što bi
svjedočilo o slabljenju discipline. Čak i sad, iako donekle iznenañen i
zatečen, Albert Malvoisin je s toliko štovanja i lažne poniznosti slušao ukore
svog starješine, i tako je spremno ispravio pojedinosti koje je ovaj osudio –
napokon je, donedavna razuzdanoj i užitku odanoj obitelji uspio nametnuti
asketski izgled, te je Lucas Beaumanoir stao nešto bolje suditi o
preceptorovu moralu no što mu se pričinilo pri prvom izgledu ustanove.
Ali to naklonjeno raspoloženje velikog meštra nadasve je postavila u
pitanje vijest da je taj Albert primio u vjerski dom židovsku zarobljenicu, i
to, valjalo se pribojavati, ljubavnicu nekog brata iz reda; stoga; kad se Albert
pojavio pred njim, dočekao ga je neobično stroga pogleda.
 – U ovom domu, posvećenom ciljevima svetoga templarskog reda –
veliki će meštar odlučnim glasom – nalazi se neka Židovka, koju je ovamo
doveo jedan brat, uz vaše dopuštenje, gospodine preceptore.
Albert Malvoisin je bio krajnje zatečen; jer uboga je Rebeka bila
utamničena u najdaljemu i tajnome dijelu grañevine, a bile su poduzete sve
mjere opreza kako se ne bi doznalo za njezin boravak. Pogled Lucasa
Beaumanoira najavljivao je Bois-Guilbertovu i vlastitu propast, ne uspije li
na neki način skrenuti prijeteću oluju.
– Jesi li nijem? – nastavi veliki meštar.
– Je li mi dopušteno odgovoriti? – uzvrati preceptor glasom krajnje
poniznosti, iako je zapravo tim pitanjem želio dobiti na vremenu kako bi
sredio misli.
– Govori, dopušteno ti je – veliki će meštar. – Govori i reci je li ti
poznato ono poglavlje iz našega svetog pravila: De commilitonibus Templi
in sancta civitate, qui cum miserrimis mulieribus versantur, propter
oblectationem carnis?95

– Dakako, velečasni oče – uzvrati preceptor. – Ne bih mogao zadobiti

ovaj položaj u redu da mi nije poznata jedna od njegovih najvažnijih
zabrana.
– Kako si onda mogao dopustiti, pitam te ponovno, da jedan brat
dovede ljubavnicu, i to židovsku vješticu, na ovo sveto mjesto da ga okalja i
onečisti?
– Židovsku vješticu? – ponovi Albert Malvoisin. – Anñeli nebeski,
očuvajte nas toga!
– Da brate, židovsku vješticu – veliki će meštar strogo. – Tako sam
rekao. Usuñuješ li se zanijekati da ta Rebeka, kći onoga prokletog lihvara iz
Yorka i učenica okaljane vještice Miriame, ne boravi sada unutar zidova ove
tvoje sabornice? Sramota je to i pomisliti a kamoli reći!
– Vaša mi je mudrost, velečasni oče – odgovori preceptor – rasvijetlila
misli. Veoma me čudilo što je srčani vitez poput Briana de Bois-Guilberta
bio toliko opčinjen čarima te žene, a primio sam je u ovu kuću samo zato da
bih spriječio njihovu sve veću bliskost, koja bi, u protivnome, mogla štetiti
ili upropastiti toga našega valjanoga i nabožnoga brata.
– Zar dakle još ništa nije bilo meñu njima što bi se kosilo s njegovim
zavjetom? – upita veliki meštar.
– Što! Pod ovim krovom? – preceptor će križajući se. – Sačuvala nas
sveta Magdalena i deset tisuća djevica! Ne! Ako sam pogriješio što sam je
ovdje primio, bilo je to stoga što sam krivo vjerovao da bih tako mogao
prekinuti sumanutu privrženost našega brata prema toj Židovki, jer mi se ona
činila toliko divljom i neprirodnom, te sam je protumačio kao primjesu
nekog ludila koje prije treba liječiti milosrñem negoli ukorom. Ali, kako je
vaša časna mudrost otkrila da je ta židovska djevojka vještica, to možda u
cijelosti objašnjava njegovu ljubavnu opčaranost.
– Objašnjava! I te kako objašnjava! – reče Beaumanoir. – Vidiš li, brate
Conrade, kakva opasnost leži u popuštanju pred prvim zamkama i laskama
Sotone! Mi ženu gledamo naprosto da bismo utolili žeñ oka i uživali u
onome što muškarci nazivaju njezinom ljepotom; a onaj starodrevni
neprijatelj, proždirući lav, stječe moć nad nama da talismanima i
vradžbinama dokrajči posao započet zbog dokolice i ludosti. Možda naš brat
Bois-Guilbert stoga prije zaslužuje našu sućut negoli strogu kaznu, prije
oslonac palice negoli udarac štapa; možda ga naše opomene i molitve uspiju
odvratiti od njegove ludosti i vratiti ga medu braću.
– Bila bi golema šteta – reče Conrade Morit-Fitchet – da red izgubi
jednog od svojih najvrlijih vojnika, u trenutku kad je svetoj zajednici
najpotrebnija pomoć njezinih sinova. Taj je Brian de Bois-Guilbert svojom
rukom ubio tri stotine Saracena.
– Krv tih prokletih pasa – veliki će meštar – dobrodošla je i ugodna
žrtva svecima i anñelima koje oni preziru i psuju; njihovom ćemo pomoću
suzbiti vradžbine i čini koje su našeg brata oplele poput mreže. Raskinut će
spone te Dalile kao što je Samson pretrgnuo dva nova užeta kojima su ga
svezali Filistejci i nastavit će klati nevjernike. No, koliko je do te pokvarene
vještice, koja je nabacila svoje čari na brata iz svetoga templarskog reda,
zasigurno će umrijeti.
– Ali zakoni Engleske... – preceptor će koji, premda oduševljen što je
gnjev velikog meštra tako sretno mimoišao njega i Bois-Guilberta i obrušio
se na drugu stranu, sada poče strahovati da nije otišao predaleko.
– Zakoni Engleske – prekide ga Beaumanoir – dopuštaju i zapovijedaju
svakom sucu da vrši pravdu u granicama svojih ovlaštenja. Najniži barun
može uhititi, suditi i osuditi vješticu koju zatekne na svom području. Pa tko
da porekne tu vlast velikom meštru templarskome unutar sabornice njegova
reda? Ne! Mi ćemo suditi i osuditi! Vještica će biti uklonjena s ovoga
svijeta, a počinjeno zlo bit će oprošteno. Pripremi veliku dvoranu za suñenje
vještici.
Albert Malvoisin se pokloni i povuče, ali ne zato da izda nareñenja o
pripremi dvorane, već da potraži Bois-Guilberta i obavijesti ga o mogućem
ishodu tog slučaja. Doskora ga je našao, gušeći se od bijesa zbog ponovnog
odbijanja lijepe Židovke.
– Bestidnica – vikao je. – Nezahvalnica! Prezire onoga tko joj je usred
krvi i vatre spasio život izloživši opasnosti svoj vlastiti. Tako mi nebesa,
Malvoisine, ostao sam ondje dok su krovne grede pucale i rušile se oko
mene. Bio sam meta stotini strijela; odjekivale su po mojem oklopu kao grad
po rešetkastu oknu, a štitom sam se služio jedino da bih nju zaklonio. Eto što
sam za nju podnio; a sad me ta ohola djevojka kori što je nisam ostavio da
pogine, i uskraćuje mi i najmanji dokaz zahvalnosti i bilo kakvu nadu da će
mi ga ikada pružiti. ðavao koji je njezinu rodu usadio tvrdoglavost, kao da
je svu tu silu usredotočio u njoj samoj!
– Izgleda mi da vas je oboje opsjeo ñavao – reče preceptor. – Koliko
sam te puta opominjao da budeš barem oprezan, kad se već nisi kadar
suzdržati. Nisam li ti rekao da ima dosta spremnih kršćanskih djevojaka koje
možeš viñati a one bi smatrale grijehom da odbiju tako valjana viteza i
uskratile mu le don d'amourem merci,96 a ti baš moraš pomahnitati za
hirovitom i tvrdoglavom Židovkom! Mise mi, mislim da je stari Lucas
Beaumanoir točno pogodio kad je rekao da je ona opčarala tebe.

– Lucas Beaumanoir? – Bois-Guilbert će prijekorno. – Jesu li to tvoje

mjere opreza, Malvoisine? Zar si dopustio da podjetinjeli starac dozna da je
Rebeka ovdje u sabornici?
– Što sam mogao učiniti? – reče preceptor. – Učinio sam sve da se
sačuva tajna; ali ona je otkrivena, a tko je to učinio, to sam ñavao zna. No ja
sam izvrnuo stvar koliko sam mogao; ti si spašen ako se odrekneš Rebeke.
Bit ćeš pošteñen kao žrtva vradžbinske obmane. Ona je vještica i zbog toga
mora ispaštati.
– Neće ispaštati, tako mi neba! – reče Bois-Guilbert.
– Tako mi neba, mora i hoće! – reče Malvoisin. – Ne možeš je spasiti,
ni ti niti itko drugi. Lucas Beaumanoir je presudio da smrt Židovke treba
poslužiti kao otkupna žrtva kojom će se okajati svi ljubavni prijestupi
vitezova templara; a sam znaš da on ima i ovlasti i volje da ostvari tako
razborit i nabožni naum.
– Hoće li buduća vremena vjerovati da je ikad postojala takva glupava
vjerska zadrtost! – reče Bois-Guilbert, grabeći gore-dolje sobom.
– Ne znam što bi ta vremena mogla vjerovati – Malvoisin će mirno – ali
dobro znam da će naši današnji svećenici i svjetovnjaci, u devedeset devet
od sto slučajeva, kliknuti "Amen" na tu presudu velikog meštra.
– Sjetio sam se – reče Bois-Guilbert. – Alberte, ti si mi prijatelj. Moraš
mi progledati kroz prste njezin bijeg; Malvoisine, ja ću je odvesti na neko
sigurnije i skrovitije mjesto.
– Ne mogu, i kad bih htio – odgovori preceptor. – Sabornica je puna
pratilaca velikog meštra i drugih njemu odanih. A da budem iskren, brate, ne
bih se želio upuštati u tu tvoju stvar, čak i kad bih se mogao nadati da ću je
sretno ishoditi. Već sam se dovoljno izložio za tebe. Ne želim da me stigne
osuda i gubitak čina, a možebit i položaja, zbog narumenjena komada židov-
skog mesa i krvi. A ti, ako ćeš poslušati moj savjet, okani se tog lova na
divlje guske i pusti sokola da leti za nekom drugom divljači. Promisli, Bois-
Guilberte, tvoj sadašnji položaj, tvoje buduće počasti, sve ovisi o tome
mjestu u našem redu. Budeš li sumanuto ustrajao u svojoj strasti prema toj
Rebeki, Beaumanoir će te istjerati, i neće propustiti da iskoristi svoju vlast.
Ljubomoran je na štap koji drži u drhtavoj pesti, a zna da ti prema njemu
pružaš svoju smjelu ruku. Zacijelo te neće poštedjeti, posebice ako mu nudiš
tako dobrodošao izgovor kao što je tvoja zaštita jedne židovske vještice.
Ostavi da postupi po svojoj volji, jer spriječiti ga ne možeš. Kad se sam
domogneš onoga štapa, tada možeš milovati judejske kćeri, ili spaljivati ih,
kako ti se najbolje bude svidjelo.
– Malvoisine – reče Bois-Guilbert – ti si hladnokrvni...
– Prijatelj – reče preceptor, požurivši da ispuni prazninu koju bi Bois-
Guilbert vjerojatno ružnije nadopunio. – Hladnokrvni sam prijatelj i stoga
prikladniji da ti dam savjet. Ponavljam ti, Rebeku ne možeš spasiti. Velim ti
još jedanput da s njom možeš samo poginuti. Idi, potrči do velikog meštra,
baci mu se pred noge i reci mu...
– Neću pred njegove noge, nebesa mi! Već ću tome podjetinjelom
starcu skresati u brk...
– Skreši mu onda u brk – Malvoisin će hladno – da sumanuto ljubiš tu
zarobljenu Židovku i što budeš više raspredao o svojoj strasti, to će on više
požurivati smrt te lijepe čarobnice. A ti se, uhvaćen u očevidnom kršenju
pravila priznanjem svoga zločina, ne možeš nadati pomoći od braće, pa ti
blistave snove o častoljublju i moći valja odmijeniti zbiljom u kojoj ćeš se
možebit laćati svoga plaćeničkoga koplja u nekim ništavnim rasprama
izmeñu Flandrije i Burgundije.
– Istinu zboriš, Malvoisin – reče Brian de Bois-Guilbert nakon kratka
premišljanja. – Neću sijedom nabožnjaku dopustiti da bude u prednosti; a
Rebeka pak nije zaslužila da za njezinu ljubav izlažem opasnosti položaj i
čast. Odbacit ću je; da, prepustit ću je njezinoj sudbini, osim ako...
– Ne postavljaj uvjete svojoj razboritoj i nužnoj odluci – reče
Malvoisin. – Žene su tek igračke kojima se zabavljamo u dokolici;
slavoljublje je pak ozbiljan životni posao. Neka propadne tisuću takvih
lomnih igračaka poput ove Židovke, prije no što tvoj muževni korak zastane
u sjajnoj karijeri koja te čeka. Zasad se rastajemo, jer nitko ne smije znati da
vodimo tako prisne razgovore; moram pripremiti dvoranu u kojoj će zas-
jedati njegov sud.
– Što? – reče Bois-Guilbert. – Zar tako brzo?
– Da – odgovori preceptor – rasprava brzo teče kad je sudac unaprijed
donio presudu.
– Rebeka – reče Bois-Guilbert, kad ostane sam – rekao bih da ćeš me
skupo stajati. Zašto te ne mogu prepustiti sudbini, kako mi preporučuje ovaj
ravnodušni podlac? Ipak ću pokušati da te spasim; ali čuvaj se pokažeš li se
nezahvalnom! Jer ako me ponovno odbiješ, moja će osveta biti jednaka
mojoj ljubavi. Čemu stavljali na kocku život i čast Bois-Guilberta, ako su
mu jedinom nagradom uvrede i prijekori?
Tek što je preceptor izdao potrebne naredbe, priñe mu Conrade Mont-
Fitchet i upozna ga s odlukom velikog meštra da Židovku smjesta izvede
pred sud zbog vradžbinstva.
– Čini mi se kao da sanjam – reče preceptor. – Imamo mnogo Židova
liječnika, a ne nazivamo ih čarobnjacima zato što obavljaju čudesna
iscjeljenja.
– Veliki meštar misli drukčije – reče Mont-Fitchet – Ali, Alberte, bit ću
iskren s tobom; vještica ili ne, bolje je da ta uboga djevojčura umre nego da
naš red izgubi Briana de Bois-Guilberta, ili da se zbog unutrašnjih muka
rascijepi. Znaš kako mu je visok položaj, koliko je slavan na oružju; poznata
ti je usrdnost s kojom ga mnoga naša braća slijede; ali sve mu to ne bi bilo
od pomoći kod velikog meštra, kad bi Briana smatrao židovkinim
suučesnikom, a ne Žrtvom. Da su duše svih dvanaest plemena sabrane u
njezinu jedinom tijelu, bolje bi bilo da samo ona nastrada nego da Bois-
Guilbert propadne zajedno s njom.
– Upravo sam ga nagovarao da je napusti – reče Malvoisin. – Ipak, ima
li dovoljno razloga da se ta Rebeka osudi kao vještica? Možda će veliki
meštar promijeniti mišljenje kad vidi da su dokazi tako slabi?
– Valja ih pojačati, Alberte – odgovori Mont-Fitchet. – Valja ih
pojačati. Razumiješ?
– Razumijem – reče preceptor – i ne dvoumim se da učinim sve što
treba za dobrobit našeg reda; ali premalo je vremena da se nañu
odgovarajuća sredstva.
– Malvoisine, ona se moraju naći – reče Conrade. – To će uvelike
koristiti i redu i tebi. Ovaj dvorac Templestowe siromašna je sabornica;
Maison-Dieu je dvostruko bogatija. Znaš u kakvim sam odnosima s našim
starim poglavarom; nañi ljude koji mogu obaviti ovaj posao, pa ćeš biti
preceptor sabornice Maison-Dieu u plodnome Kentu. Što kažeš?
– Meñu onima koji su stigli s Bois-Guilbertom – odvrati Malvoisin –
dvojicu dobro poznajem; bili su u službi mog brata Philipa Malvoisina, a od
njega su prešli
u službu Front-de-Boeufa. Možda oni nešto znaju o vradžbinama ove
žene.
– Poñi, odmah ih potraži; i počuj, ako bi koji zlatnik bio kadar izoštriti
njihovo pamćenje, nemoj ga štedjeti.
– Za jedan cekin bi se zakleli da je i majka koja ih je rodila vještica –
reče preceptor.
– Onda idi – reče Mont-Fitchet. – U podne će sve započeti. Nisam vidio
našeg starkelju da se ozbiljnije priprema otkad je osudio na lomaču Hameta
Alfagija, obraćenika koji se ponovo vratio muslimanskoj vjeri.
Teško zvono na dvorcu odbilo je podne, kad je do Rebeke dopro šum
koraka po tajnom stubištu koje je vodilo do mjesta njezina zatočeništva.
Buka je najavila dolazak nekoliko osoba, što ju je čak malko obradovalo;
više se naime plašila osamljenih posjeta naprasitoga i strasnoga Bois-
Guilberta od bilo kojega zla koje bi je još moglo zadesiti. Vrata se na komori
otključaše, te uñoše Conrade i preceptor Malvoisin, u pratnji četiri stražara
odjevenih u crno koji su nosili helebarde.
 – Kćeri prokletoga roda! – reče preceptor. – Ustani i poñi za nama.
– Kamo? – reče Rebeka. – I zbog čega?
– Djevojko – odgovori Conrade – nije tvoje da pitaš, nego da slušaš.
Ipak, znaj da ćeš biti izvedena pred sud velikog meštra našega svetog reda,
da ondje odgovaraš zbog svojih prijestupa.
– Hvaljen bio Bog Abrahamov! – reče Rebeka, sklapajući pobožno
ruke. – Ime suca, iako je neprijatelj mojem narodu, meni je kao ime
zaštitnika. Rado ću poći za vama; dopustite mi samo da ovijem veo oko
glave.
Siñoše niza stube polagano i svečano, proñoše kroz dugačak trijem, te
kroz dvoja prijeklopna vrata u dnu trijema uñoše u veliku dvoranu gdje je
veliki meštar privremeno namjestio svoj sud.
U dnu velike prostorije bilo je mnoštvo štitonoša i slobodnjaka, koji se
potrudiše da oslobode prolaz Rebeki, preceptoru i Mont-Fitchetu u pratnji
stražara s helebardama, te oni proñoše naprijed do mjesta koje joj je bilo
odreñeno. Dok je prolazila kroz gomilu, sklopljenih ruku i pognute glave,
netko joj gurnu u ruku komadić papira, a prihvatila ga je gotovo nesvjesno i
zadržala, ne gledajući njegov sadržaj. Spoznaja da ima nekog prijatelja u
tom zastrašujućem skupu ulila joj je hrabrosti da pogleda oko sebe i vidi
pred koga je izvode. Stoga je budno motrila prizor koji ćemo nastojati
opisati u idućem poglavlju.

37. Poglavlje

Strog bješe zakon što poklonicima svojim dopušta

Da ljudsko srce zbog ljudske Boli ispašta;
Strog bješe zakon u kojem primamljiv grijeh
Priprosta veselja ne zaslužuje ni osmijeh;
A još stroži bješe kad bi se visoko uzmahao
Tiranskim žezlom, i to Božjom moći zvao.
Srednji vijek

Sud koji je trebao suditi nevinoj i nesretnoj Rebeki, zauzimao je podij

ili uzdignuti dio gornjega kraj a velike dvorane – uzvišenje što smo ga već
opisali a služilo je kao počasno mjesto za najistaknutije stanovnike ili goste
starinske kuće.
Na visokoj stolici točno ispred optuženice, sjedio je veliki meštar
templarskog reda, u potpunom i svečanom ruhu raskošne bjeline, držeći u
ruci tajanstvenu palicu sa simbolom reda. Do njegovih nogu bio je smješten
stol za kojim su – sjedjela dva pisara, kapelani reda, koji su trebali voditi –
službeni zapisnik o svemu što se bude zbivalo toga dana. Crna odjeća, gola
tjemena i ozbiljan izgled tih crkvenjakabili su u posvemašnjoj suprotnosti
spram ratnička izgleda vitezova koji su prisustvovali skupu kao stanovnici
sabornice ili kao pratioci svoga velikog meštra. Četiri prisutna preceptora
zauzimala su nešto niža sjedala, donekle uvučena iza stolice njihova
starješine; a vitezovi nižeg položaja sjedjeli su na još nižim klupama, na
jednakoj udaljenosti od preceptora kao i od velikog meštra. Iza njih, ali i
dalje na podiju ili povišenu dijelu dvorane, stajale su štitonoše reda, u
jednostavnijoj bijeloj odjeći.
Skup je u cijelosti odavao krajnju ozbiljnost; a na licima vitezova
moglo se razabrati malčice vojničke drskosti pomiješane sa svečanim
držanjem kakvo priliči ljudima vjerskog poziva, jer ga je u prisutnosti
njihova velikog meštra, svako čelo obavezno moralo potvrñivati.
Ostali, niži dio dvorane ispunjavali su stražari, držeći helebarde, i ostali
pratioci koje je privukla znatiželja da istodobno vide velikog meštra i
židovsku vješticu. Većinom su te osobe nižeg staleža bile na ovaj ili na onaj
način povezane s redom, pa su se zbog toga isticale svojom crnom odjećom.
Ali ni seljacima iz okolice nije bilo zabranjeno da prisustvuju, jer je
Beaumanoir želio da ovaj poučni prizor dijeljenja pravde dobije što veći
odjek u javnosti. Činilo se da mu se krupne modre oči šire dok je motrio taj
skup, a lice mu je odavalo ushit svjesna dostojanstva i uvjerene zasluge u
ulozi koju je naumio odigrati. Dnevni je red započet psalmom što ga je i sam
pratio dubokim mekim glasom, kojem starost nije oduzela snagu; a svečani
zvuci Venite, exultemus Domino97, čest napjev templara prije bitke sa
zemaljskim protivnicima, bijahu po Lucasevu sudu najprimjereniji uvod
nadolazećoj pobjedi nad silama mraka.

Duboki otegnuti zvuci, potekli od stotine muških glasova naviklih

zbornu pjevanju, uzdigoše se do nadsvoñena stropa dvorane i proširiše se
meñu njegovim lukovima uz ugodan ali svečani šum navale silnih voda.
Kad su zvuci utihnuli, veliki meštar polako zaokruži pogledom po
skupu i spazi da je jedno preceptorsko mjesto prazno. Dotle ga je zauzimao
Brian de Bois-Guilbert, no sad ga je napustio i stajao je kraj neke udaljene
klupe na kojoj su sjedjeli vitezovi templari; jednom je rukom pridržavao
dugački plašt koji mu je donekle skrivao lice, a drugom je držao balčak
mača u obliku križa i vrškom korica polagano šarao po hrastovu podu.
– Nesretnik! – veliki će meštar, sažaljivo ga pogledavši. Gledaj,
Conrade, kolika je žalost njegova zbog ovoga svetog posla. Eto, kamo može
dovesti viteza lak pogled žene pripomognute od vladara sila donjega svijeta!
Vidiš, ne može nas ni pogledati, a ni nju ne može pogledati; a tko zna kakve
kabalističke crte riše po podu njegova ruka voñena tim mučiteljem. Možda
time želi ugroziti naš život i sigurnost; ali mi na to pljujemo i prkosimo tom
pokvarenom dušmaninu. Semper leo perentiatur!98

Nakon što je to tiho priopćio svome povjereniku Conradeu Mont-

Fitchetu, veliki meštar povisi glas i obrati se cijelome skupu:
– Časni i hrabri ljudi, vitezovi, preceptori i članovi ovoga svetog reda,
braćo moja i djeco moja! I vi; pobožne štitonoše plemenita roda koji težite
da ponesete ovaj sveti križ! I vi, braćo kršćani svake vrste! Znajte da nismo
sazvali ovaj zbor zbog slabosti naše vlasti; jer, koliko god naša osoba bila
nedostojna, ovom nam je palicom ipak povjerena potpuna vlast da sudimo i
izlažemo kušnji sve što se odnosi na boljitak ovoga našega svetog reda. U
pedeset devetom poglavlju našega viteškoga i redovničkog zvanja Sveti je
Bernard rekao, kako ne želi da se braća okupljaju u vijeću, osim po želji i
zapovijedi meštra; a ostavio je slobodu nama, kao i časnijim očima koji su
prije nas obavljali ovu našu službu, da prosudimo u kojoj prilici, u koje
vrijeme i na kojemu mjestu, treba sazvati skupštinu cijelog reda ili nekog
njegova dijela. Nadalje, na svim takvim skupštinama dužnost nam je da
slušamo savjete naše braće i odlučujemo po svojoj volji. Ali kad bijesni vuk
upadne u stado i odnese jednog njegova člana, na blagom je pastiru da okupi
njegove drugove, kako bi lukovima i praćkama uništili uljeza, prema našem
dobro znanu pravilu da lava uvijek treba oboriti. Stoga smo ovdje pozvali
jednu Židovku, po imenu Rebeku, kćer Isaaca iz Yorka, ženu koja je na zlu
glasu po čaranjima i vradžbinama; njima je ona zaludila krv i pomutila
mozak, ne nekog prostaka, već jednog viteza; ne nekog svjetovnog viteza,
već viteza koji se posvetio služenju svetome hramu; ne nekog običnog
templara, nego preceptora našega reda, prvoga po časti i položaju. Naš brat
Brian de Bois-Guilbert dobro nam je znan kao i svim stupnjevima reda koji
me sada slušaju, kao istinski i privrženi sljedbenik križa, čija je ruka izvršila
mnoga junačka djela u Svetoj Zemlji i sveta mjesta očistila krvlju nevjernika
koji su ih okaljali. S mudrosti i razboritosti naš je brat jednako na glasu
meñu svojom braćom kao i sa svoje smionosti i pridržavanja reda; stoga se
meñu vitezovima, iz istočnih i zapadnih zemalja već spominje da bi Bois-
Guilbert mogao biti imenovan nasljednikom ove palice, kad nebo odluči da
nas oslobodi truda da je nosimo. Da nam je rečeno kako se čovjek, tako
čašćen i tako dostojan časti, odbacivši iznenada svaki obzir prema svom
položaju, zavjetu, braći i budućnosti, povezao s nekom židovskom
djevojčurom, da je u tome grešnom društvu putovao kroz samotna mjesta, da
je više branio nju nego sama sebe, te da je, najposlije toliko zaslijepljen i
zaluñen svojom sumanitošću te ju je doveo čak u jednu našu sabornicu, što
bismo kazali nego da je taj plemeniti vitez opsjednut nekim zloduhom, ili da
je pao žrtvom nekih grešnih vradžbina? Kad bismo mogli nešto drugo
pretpostaviti, zar nas ne bi naš položaj, hrabrost, velika slava ili koji god
drugi zemaljski razlog spriječili da mu ne izreknemo kaznu, a u želji da se
iskorijeni zlo, prema riječima Svetog pisma: Auferte malum ex vobis99. Jer
različiti su i grešni prijestupi kojima su prekršena pravila našega blaženog
reda u ovoj otužnoj pripovijesti. Prvo, po vlastitoj je želji postupio protiv
glave 33: Quod nullus juxta propriam voluntatem incedat100. Drugo, općio je
s izopćenom osobom, glava 57: Ut fratres non participient cum
excommunicatis101 , za što gotovo zaslužuje Anathema Maranatha. Treće,
razgovarao je s tuñinkama, što je u suprotnosti s glavom: Ut fratres non
conversentur cum extranies mulieribus.102 Četvrto, nije izbjegavao, ne, nego
je, bojati nam se, upravo tražio ženski cjelov, koji vojnike križa odvlači u
zamku, kako kaže posljednje pravilo našega glasovitog reda, Ut fugiantur
oscula103. Zbog ovih odvratnih i brojnih krivnji, Brian de'Bois-Guilbert
morao bi biti odvojen i isključen iz našega bratstva, makar bio njegova desna
ruka i desno oko.

Veliki meštar zašutje. Tiho se mrmljanje proširi po skupu. Neki mladi

članovi koji bi se inače možda i nasmiješili na članak De osculis
fuqiendis104, sad bijahu prilično ozbiljni, čekajući bojažljivo dalje prijedloge
velikog meštra.
– Takva – nastavi on – i tako teška kazna morala bi snaći viteza
templara koji se voljno ogriješi o pravila svoga reda u tako teškim pitanjima.
Ali, ako je Sotona svojim čarima i vradžbinama stekla vlast nad vitezom,
možda stoga što je lakomisleno bacio oko na ljepotu neke djevojke,
spremniji smo oplakati negoli kazniti njegov posrtaj; i nalažući mu tek
pokoru kojom će se očistiti svoje krivice, svu oštricu našega gnjeva usmjerit
ćemo na prokleto sredstvo koje je gotovo prouzročilo njegovo posvemašnje
isključenje. Ustanite, dakle, i posvjedočite, vi koji ste bili svjedoci tih
nemilih dogañaja, kako bismo sudili o njihovu broju i težini i prosudili hoće
li se naša pravda zadovoljiti kažnjavanjem ove nevjernice, ili ćemo, srca
okrvavljena od boli, nastaviti s postupkom protiv našega brata.

Pozvano je nekoliko svjedoka kako bi potvrdili opasnosti kojima se

Bois-Guilbert izložio u nastojanju da spasi Rebeku iz zapaljena dvorca,
zanemarujući vlastitu sigurnost dok se brinuo o njezinoj. Ti su ljudi iznosili
pojedinosti s pretjerivanjima svojstvenim priprostim dušama kad ih
uznemire neki značajni dogañaji, a prirodnu sklonost ka čudesnome još je
povećavalo zadovoljstvo što ih je njihovo svjedočenje očevidno pružalo
istaknutoj ličnosti radi čijeg je obavještenja iznošeno. Tako su opasnosti
kojima se izložio Bois-Guilbert, dovoljno velike same po sebi, dobile
strahotne razmjere u njihovoj priči. Viteževa obrana Rebeke povećana je
preko svake granice razboritosti a nadilazila je i najushićeniju vitešku
revnost; njegovo čak štovanje svega što je rekla, premda je govor mahom
bio strog i prijekoran, opisano je tako da se za čovjeka njegova uznosita
značaja činilo gotovo nadnaravnim.
Potom je pozvan preceptor Templestowea da opiše na koji su način
Bois-Guilbert i Židovka stigli u sabornicu. Malvoisinov je iskaz bio vrlo
oprezan. Očigledno se trudeći da poštedi Bois-Guilbertove osjećaje, mjes-
timice bi ubacivao takve nagovještaje koji bi mogli navesti na zaključak da
je Brian bio privremeno odsutna duha, toliko se činio zaljubljenim u
djevojku koju je doveo sa sobom. Preceptor poprati uzdasima kajanja svoje
smjerno priznanje da je primio Rebeku i njezina ljubavnika medu zidove
sabornice.
– Svoju obranu – zaključi on – ispovijedio sam našemu velečasnom ocu
velikom meštru; on zna da mi namjere nisu bile zle, premda je moje
ponašanje možda bilo nepravilno. Spremno ću primiti svaku kaznu koju mi
on odredi.
– Dobro si govorio, brate Alberte – reče Beauma-noir. – Namjere su ti
bile dobre, smatrajući kako je pravedno da svog zabludjelog brata spriječiš
da se sunovrati u ludilo. Ali ponašanje ti je bilo pogrešno; tko želi zaustaviti
usplahirena konja, a pritom ga uhvati za stremen umjesto za uzdu, sam se
ranjava umjesto da ostvari svoj naum. Naš je pobožni utemeljitelj propisao
trinaest Očenaša za jutrenje, a devet za večernju; neka te molitve za tebe
budu dvostruke. Templarima je triput tjedno dopušteno jesti meso; ali ti ćeš
postiti svih sedam dana. Čini tako tijekom šest idućih tjedana, i tvoja je
pokora ispunjena.
S himbenim pogledom krajnje pokornosti preceptor Templestowea
pokloni se do zemlje pred svojim starješinom i vrati se na mjesto.
– Ne bi li trebalo, braćo – veliki će meštar – da malko ispitamo prijašnji
život i govor ove žene, posebice kako bismo otkrili je li se ona služila
tajanstvenim čarima i vradžbinama, jer nas iskreni iskazi koje smo čuli
navode na pretpostavku da je u ovoj nesretnoj zgodi naš zabludjeli brat
djelovao nekako paklenski zaveden i obmanjen.
Herman od Goodalrickea bio je četvrti prisutni preceptor; ostala trojica
bijahu Conrade, Malvoisin i sam Bois-Guilbert. Herman je bio prekaljeni
borac, na licu mu bijahu ožiljci što ih je zadala muslimanska sablja, a uživao
je visok položaj i ugled meñu braćom. On ustade i pokloni se velikom
meštru, koji mu odmah dopusti da govori.
– Htio bih, velečasni oče, da nam naš hrabri brat Brian de Bois-Guilbert
iznese svoje mišljenje u vezi s ovim čudesnim optužbama, te kako sada
gleda na svoj nesretni odnos s ovom židovskom djevojkom.
– Briane de Bois-Guilberte – veliki će meštar – čuo si pitanje na koje
naš brat Goodalricke traži od tebe odgovor. Zapovijedam ti da mu
odgovoriš.
Bois-Guilbert skrenu glavu prema velikom meštru kad mu se ovaj
obratio, i ništa ne reče.
 – Opsjeo ga je neki nijemi ñavao – veliki će meštar. – Odlazi, Sotono!
Govori, Briane de Bois-Guilberte, zaklinjem te znakom našega svetog reda.
Bois-Gilbert se potrudi da zatomi svoj sve veći prezir i gañenje, znajući
kako bi mu malo pomoglo da ih iskaže.
– Brian de Bois-Guilbert – progovori on – ne odgovara, velečasni oče,
na takve sumanute i neodreñene optužbe. Ako je u pitanju njegova čast,
branit će je svojim tijelom i mačem kojima se često borio za kršćanstvo.
– Opraštam ti, brate Briane – veliki će meštar – premda tvoje hvalisanje
ratničkim podvizima pred nama znači hvaljenje vlastitih djela a potiče od
neprijatelja koji nas iskušava da sami sebi iskazujemo obožavanje. Ali dobio
si naš oprost, jer smatramo da govoriš manje po svome porivu negoli
poticaju onoga koga ćemo, dopuste li nebesa, zatrti i izbaciti iz našeg skupa.
Pogled put prezira bijesnu žarkim crnim Bois-Guilbertovim očima, ali
ne reče ništa.
– A sada – nastavi veliki meštar – kad je naš brat Goodalricke dobio
donekle nepotpun odgovor, produžujemo našu istragu, braćo, i uz pomoć
našeg zaštitnika ispitat ćemo do kraja ovu tajnu krivicu. Neka istupe pred
nas oni koji imaju išta posvjedočiti o životu i riječima ove Židovke.
U donjem dijelu dvorane nastade komešanje, a na pitanje velikog
meštra što se zbiva, odgovoriše mu da se u mnoštvu nalazi bolesnik kojega
je zatvorenica izliječila čudotvornim balzamom pa se opet može služiti
uzetim udovima.
Uboga seljaka, po roñenju Sasa, dovukoše naprijed; bio je ustrašen
zbog kazne koja bi ga mogla zadesiti, misleći da je, kriv što ga je židovska
djevojka izliječila od kljenuti. Zacijelo nije, bio dokraja izliječen, jer se pri
svjedočenju oslanjao na štake. Svjedočio je preko volje i uz mnogo suza; ali
je priznao da ga je prije dvije godine, dok je živio u Yorku i radio u zvanju
stolara za bogata Židova Isaaca, iznenada spopala neka teška bolest, te nije
mogao ustati iz postelje dok mu lijekovi koje je uzimao po Rebekinim
uputama, a napose topli i mirišljavi balzami, nisu barem donekle omogućili
da se ponovno služi udovima. Štoviše, rekao je, dala mu je lončić toga
dragocjena lijeka kao i nešto novca da se vrati u očinsku kuću, blizu
Templestowea.
– I uz dopuštenje vaše milostive velečasnosti – reče taj čovjek – ne
vjerujem da mi je ta djevojka htjela naškoditi, premda ima zlu sreću da je
Židovka; jer i kad sam upotrebljavao njezin lijek, govorio sam očenaš i
vjerovanje, a on nije ništa slabije djelovao.
– Tišina, robe – veliki će meštar – i odlazi! Baš i priliči takvu skotu da
se spetlja i šuruje s paklenskim iscjeliteljstvom i upušta u posao sa sinovima
zla. Velim ti, zloduh može pritajiti bolesti i uklonit ih samo da biste
povjerovali u neke ñavolske načine liječenja. Imaš li tu mast o kojoj
govoriš?
Seljak zavuče drhtavu ruku u njedra i izvuče kutijicu, s nekim
hebrejskim natpisom na poklopcu, što je većini prisutnih bio siguran dokaz
da je sam ñavao bio iscjelitelj. Beaumanoir se prekriži i prihvati rukom ku-
tiju, te kako je poznavao većinu istočnjačkih jezika, s lakoćom pročita
natpis: "Lav Judina plemena je pobijedio".
– Čudnovate su moći Sotonine – reče – kad Sveto pismo obraćaju u
huljenje i miješaju otrov s našom svagadnjom hranom. Ima li ovdje neki
vidar koji bi nam mogao kazati koji su sastojci ove tajanstvene masti?
Dva liječnika, kako su se sami prozivali, od kojih jedan bijaše redovnik
a drugi brijač, iziñoše i izjaviše da ne znaju ništa o sastojcima, osim što
mirišu na mirtu i kamfor koje smatraju istočnjačkim travama. Ali s pravom
profesionalnom mržnjom spram nekoga tko se uspješno bavi njihovim
zanatom, oni zlobno pripomenuše kako lijek nadilazi njihovo znanje, što je
zacijelo dokaz da je sastavljen po nezakonitoj i čarobnjačkoj farmakopeji;
jer da oni, doduše ne prizivlju duhove, ali potpuno do kraja poznaju svaku
granu svog umijeća, koliko se može obavljati s nepomućenom vjerom
jednog kršćanina. Nakon te medicinske provjere, saski seljak skrušeno
zamoli da mu se vrati lijek koji mu je toliko pomogao; ali veliki se meštar
strogo namršti na taj zahtjev.
– Kako ti je ime, momče? – upita on bogalja. – Higg, sin Snellov –
uzvrati seljak.
– Onda, Higge, sine Snellov – veliki će meštar – velim ti, bolje je bi ti
prikovan uz postelju nego prihvatiti pomoć bezvjerničkog lijeka s kojim bi
ustao i hodio; bolje je nevjernicima oteti nasilno blago, nego od njih primiti
dragovoljni dar, ili raditi kod njih za plaću. Odlazi, i postupi prema mojim
riječima.
– Jao – seljak će – ako se to ne protivi volji vaše velečasnosti, meni je
vaša pouka stigla prekasno, jer ja sam kljast čovjek; ali poručit ću dvojici
svoje braće, koji služe kod bogata rabina Nathana Ben Israela, da vaše
gospodstvo kaže kako je zakonitije da ga opljačkaju nego da mu vjerno
služe.
– Istjerajte toga brbljavog nitkova – reče Beaumanoir, ne želeći pobijati
to praktično tumačenje svoje opće izreke.
Higg, sin Snellov, povuče se u gomilu, ali ga je zanimala sudbina
njegove dobročiniteljice, pa je ostao da čuje njezinu presudu, makar se
izložio opasnosti da se ponovno susretne s tim namrgoñenim strogim sucem
od kojeg mu se srce ledilo u grudima.
Veliki meštar tada zapovijedi Rebeki da skine veo. Oglasivši se po prvi
put, ona odgovori strpljivo ali dostojanstveno da kćeri njezina naroda
nemaju običaj otkrivati lice u društvu stranaca. Umilni zvuči njezina glasa i
blagost njezina odgovora izazvaše kod slušatelja sažaljenje i sućut. Ali
Beaumanoir, koji je zatomljivanje svakog osjećaja čovječnosti koji bi mogao
omesti vršenje njegove dužnosti smatrao vrlinom po sebi, ponovi zapovijed
da se njegova žrtva mora otkriti. Stražari su se spremali da je otkriju, kad
ona ustade pred velikim meštrom i reče:
– Ne, za ljubav vaših kćeri... Jao! – reče pribravši se. – Vi nemate
kćeri! Ali radi uspomene na vaše majke, radi ljubavi vaših sestara, radi
ženskoga stida, ne dopustite da se u vašoj prisutnosti sa mnom ovako pos-
tupa. Ne priliči da djevojku svlače ovakve grube sluge. Vas ću poslušati –
dodade ona s izrazom usrdne tuge u glasu koja je gotovo smekšala i
Beaumanoirovo srce. – Vi ste starješina meñu svojim ljudima; na vašu ću
zapovijed pokazati lice jedne nesretne djevojke.
Ona snimi veo i pogleda ih, a na licu joj se stidljivost borila s
dostojanstvom. Njezina izuzetna ljepota potakne žamor iznenañenja, a mladi
vitezovi nijemim razgovorom kroz poglede obznaniše jedni drugima da su
Brianovo najbolje opravdanje njezine stvarne draži, a ne izmišljene
vradžbine. No, Higg, sin Snellov, najdublje je oćutio dojam što ga je izazvao
pogled na lice njegove dobrotvorke.
– Pustite me da odem – reče on čuvarima na vratima dvorane. – Pustite
me da odem! Ako je još jedanput pogledam umrijet ću, jer i sam sam
sudjelovao u njezinu ubojstvu.
– Šuti ubogi čovječe – reče Rebeka, čuvši njegov usklik. – Nisi mi
naškodio govoreći istinu; ne možeš mi pomoći svojim pritužbama ili
jadanjima. Mir, molim te; idi kući i spasi se.
Higga su već bili naumili izbaciti čuvari koji su se sažalili nad
prizorom, strahujući da im svojim glasnim jadanjem ne pribavi ukor, a
njemu kaznu. No, on obeća da će šutjeti, pa mu dopustiše da ostane. Sad su
pozvana dvojica oružnika, kojima je Albert Malvoisin brižno naglasio
važnost njihova svjedočenja. Iako okorjeli i nepopravljivi nitkovi, pogled na
zarobljenu djevojku i na njezinu neobičnu ljepotu, u prvom ih trenutku, čini-
lo se, pokoleba; no prodorni pogled preceptora Templstowea posve ih
pribere i oni uzeše iznositi, s točnošću koja bi pobudila sumnju u
nepristranijih sudaca, do kraja izmišljene ili pak obične i prirodne
pojedinosti poprativši činjenice sumnjivim pretjerivanjima i zloćudnim
primjedbama. U današnje bi vrijeme njihovo – svjedočenje dijelom bilo
smatrano beznačajnim, a dijelom doista fizički nemogućim. Ali u ono
neprosvijećeno i praznovjerno doba, sve je bilo spremno prihvaćeno kao
dokaz krivice. Na temelju takvih dokaza utvrñeno je da su Rebeku čuli kako
mrmlja sama sa sobom na nekom nepoznatom jeziku; da su pjesme što bi ih
gdjekad pjevala čudnovato slatko odzvanjale u ušima slušatelja te bi im srce
jače zakucalo; da je katkada sama sa sobom razgovarala, dižući pogled uvis
kao da očekuje odgovor; da joj je odjeća neobična i tajanstvenog oblika,
različita od odjeće poštenih žena; da je nosila prstenje s utisnutim
kabalističkim znacima, te da su joj na velu izvezena neka neobična slova.
Sve te pojedinosti, koliko prirodne toliko i beznačajne, ozbiljno su saslušane
kao dokazi, ili barem kao činjenice koje pobuñuju ozbiljnu sumnju da je
Rebeka bila u nezakonitoj vezi s tajanstvenim silama.
 Ali bilo je i priprostijih – svjedočanstava koja je lakovjerni skup, ili
njegov veći dio, pohlepno gutao kolikogod bila nevjerojatna. Jedan ju je
vojnik vidio kako liječi ranjenika koji je s njima donesen u dvorac
Torquilstone. Navodno je pokazivala nekakve znakove iznad rane
popraćujući ih tajanstvenim riječima, koje on, Bogu hvala, nije razumio;
tada se željezni šiljak četvrtaste sulice samostrela bio odvojio od rane,
krvarenje je prestalo i rana se zatvorila, a dosadašnji samrtnik je nakon četvrt
sata hodao po zidinama i pomogao svjedoku da upravlja spravom za bacanje
kamenja. Izvor je pripovijesti vjerojatno bila činjenica da je Rebeka
njegovala ranjenog Ivanhoea dok su boravili u dvorcu Torquilstone. Ali
teško bi bilo osporavati točnost svjedočenja kad je svjedok, u želji da stvarno
dokaže svoj usmeni iskaz, izvukao iz džepa glavu sulice koja je, navodno
čudotvorno izvučena iz rane; a kako je taj željezni komad bio prilično težak,
bijaše to potpuna potvrda njegove priče, kolikogod bila čudesna.
Njegov je drug pak sa susjednog zida promatrao prizor izmeñu Rebeke
i Bois-Guilberta, kad se ona htjela baciti s vrha tornja. U želji da ne zaostane
za svojim drugarom, taj je prijan izjavio kako je vidio gdje se Rebeka
propela na prste na prsobranu kule, te je poprimila oblik mliječnobijelog
labuda i u tom liku triput obletjela dvorac Torquilstone; potom se spustila na
kulu i opet zadobila žensko obličje.
I manje od pola takvih teških svjedočenja dostajali bi da se osudi neku
staricu, siromašnu i ružnu, makar i ne bila Židovka. Zajedno s tom
pogibeljnom okolnošću, dokazi bijahu odviše teški da bi se s njima bila
kadra nositi Rebekina mladost, unatoč svoj silnoj ljepoti.
Veliki je meštar prikupio iskaze, pa sad svečanim glasom upita Rebeku
što ima reći sebi u prilog protiv kazne koju je namjeravao izreći.
– Zaiskati vaše milosrñe – ljupka će Židovka, a glas joj je malo drhtao
od uzbuñenja – bilo bi, toga sam svjesna, jednako suvišno kao što bih to
smatrala nedostojnim. Izjaviti da pružiti pomoć bolesniku i ranjeniku druge
vjere zasigurno ne bi smatrao greškom priznati utemeljitelj obiju naših vjera;
takoñer ne bi pomoglo tvrditi da su mnoge stvari što su ih ovi ljudi, nebesa
im oprostila, izgovorili protiv mene nemoguće, malo bi koristilo, jer vi
vjerujete da su one moguće; a još manje koristi da vam objašnjavam kako su
moja odjeća, jezik i ponašanje u skladu s obilježjima moga naroda, gotovo
rekoh moje zemlje, ali mi, jao, nemamo svoje zemlje. Ne želim se
opravdavati niti u vezi sa svojim tlačiteljem koji ondje stoji i sluša
izmišljotine i nagañanja pomoću kojih se, čini se, nasilnika preobrazuje u
žrtvu. Neka Bog sudi izmeñu njega i mene! Ali radije bih pristala na deset
smrti na koje me može osuditi vaša volja no što bih slušala udvaranja kojima
me taj Belialov čovjek salijetao, bez igdje ikoga, bez zaštite, svoju
zarobljenicu. Ali on je pripadnik vaše vjere i svaka će njegova izjava
prevagnuti nad najsvečanijim tvrdnjom uboge Židovke. Stoga ne želim
prebaciti na njega optužbu iznesenu protiv mene; samo tebe Briane de Bois-
Guilberte, tebe pitam – nisu li te optužbe lažne, nisu li izvitoperene i
klevetničke koliko i pogibeljne?
U dvorani zavlada tišina; sve se oči okrenuše prema Brianu de Bois-
Guilbertu. On je šutio.
– Govori – reče ona – ako si čovjek. Ako si kršćanin, govori! Zaklinjem
te plaštem kojeg nosiš, imenom koje si naslijedio, viteštvom kojim se
ponosiš, čašću tvoje majke, grobom i kostima tvog oca, zaklinjem te da
kažeš jesu li te optužbe istinite?
– Odgovori joj, brate – veliki će meštar – ako ti to dopusti onaj
neprijatelj s kojim se rveš.
I doista, Bois-Guilbert je izgledao kao da se u njemu bore proturječne
strasti, koje su mu gotovo izobličile lice, te najposlije prigušenim glasom
odgovori, gledajući Rebeku:
– Svitak! Svitak!
– Da – reče Beaumanoir – ovo je doista svjedočanstvo! Žrtva njezinih
vradžbina kadra je tek spomenuti sudbonosni svitak u kojem je zacijelo
zapisana čarolija koja je uzrok njegovoj šutnji.
Ali Rebeka je drukčije protumačila riječi koje su takoreći nasilu
izvučene iz Bois-Guilberta, pa baci pogled na komadić pergamenta koji je i
dalje držala u ruci, a na njemu pročita arapskim pismom: "Traži zastupnika!"
Žamor koji je prostrujao skupom nakon neobična Bois-Guilbertova
odgovora omogućio je Rebeki da neprimjetno pročita i odmah uništi svitak.
Kad je mrmorenje utihnulo, veliki meštar progovori.
– Rebeka, slabo ćeš se okoristiti svjedočenjem ovoga zlosretnog viteza,
nad kojim je, kao što jasno vidimo, neprijatelj još odviše moćan. Imaš li što
drugo reći?
– Preostaje još jedna mogućnost da spasim život – reče Rebeka – čak i
po vašim strašnim zakonima. Život mi je bijedan, barem u posljednje
vrijeme, ali neću odbaciti taj Božji dar dok ima načina da ga sačuvam.
Poričem optužbu: tvrdim da sam nevina i izjavljujem da su navodi optužbe
lažni. Pozivam se na moje pravo da se proces riješi dvobojem, i pojavit ću se
sa svojim zastupnikom.
– A tko će, Rebeka – veliki će meštar – podići koplje za jednu
čarobnicu? Tko će zastupati jednu Židovku?
– Bog će mi poslati zastupnika – Rebeka će. – Nije moguće da se u
veseloj Engleskoj, gostoljubivoj, velikodušnoj i slobodnoj, u kojoj su toliki
ljudi spremni da izlože život časti radi, neće naći netko da se bori za pravdu.
Ali dostaje da se okoristim pravom suñenja putem dvoboja: eto mog zaloga.
Ona skide vezenu rukavicu s ruke i baci je pred velikog meštra s
mješavinom jednostavnosti i dostojanstva, pobudivši opće iznenañenje i
divljenje.
38. Poglavlje

... Evo ti svoj zalog bacam

Da ga na tebi dokažem do krajnje granice
Ratničkog izazova.
SHAKESPEARE, Rikard II

Čak se i Lucasa Beaumanoira dojmilo lice i držanje Rebeke. Zapravo,

on i nije bio okrutan a ni strog čovjek; ali prirodno hladna značaja i visokog
ali pogrešnog shvaćanja obveze, srce mu je postupno okorjelo u asketskom
životu kojim je živio, u vrhovnoj vlasti koju je uživao, te u pretpostavljenoj
potrebi da pokorava nevjernike i iskorjenjuje krivovjerje, držeči to svojom
posebnom dužnošću. Njegove su crte izgubile nešto od uobičajene strogosti
dok je promatrao ono lijepo biće kako se samo, bez igdje ikoga, brani s
onoliko duha i srčanosti. Dvaput se prekrižio, kao da se čudi odakle to
neobično smekšanje srca koje je u sličnim prilikama gdjekad bilo tvrdo
poput čelika njegova mača. Najposlije progovori.
– Djevojko – reče – ako je sućut što je spram tebe ćutim posljedica
primjene nekoga tvoga zlog umijeća na mene, tvoja je krivica velika. Ali
spremniji sam povjerovati da je riječ o nježnijem osjećaju moga značaja koji
žali što tako lijepo obličje mora propasti. Pokaj se, kćeri moja, priznaj svoje
čarobnjaštvo, okani se zle vjere, prigrli ovo sveto znamenje, i sve će s tobom
biti dobro sada i zauvijek. U nekom najstrožem redu imat ćeš vremena za
molitvu i vršenje pokore, te za pokajanje kojega nikad nećeš okajati. Učini
to i živi; što je tebi Mojsijev zakon da bi za njeg umrla?
– Bijaše to zakon mojih otaca – Rebeka će. – Primili su ga uz
grmljavinu i oluju na gori Sinaju, u oblaku i ognju. To i vi vjerujete, ako ste
kršćani. Vi tvrdite da je taj zakon opozvan, ali tako me nisu učili moji
učitelji.
– Neka naš kapelan – reče Beaumanoir – istupi i rekne ovoj upornoj
nevjernici...
– Izvinite što vas prekidam – ponizno će Rebeka. – Nisam naviknuta da
se prepirem za svoju vjeru; ali za nju mogu umrijeti, ako je to Božja volja.
Dopustite da vas zamolim za odgovor u vezi s mojim zahtjevom da dobijem
zastupnika.
– Dodajte mi njezinu rukavicu – reče Beaumanoir. – Zaista – nastavi
on, promatrajući meku tkaninu i tanke prste – to je slab i krhak zalog za tako
smrtonosni naum! Pogledaj, Rebeka: ovu tanku i laganu rukavicu naspram
teške čelične: takva je i težina tvog izazova prema našem hramu, ali ti si
izazvala naš red.
– Stavite li moju nevinost na vagu – odgovori Rebeka – svilena će
rukavica pretegnuti željeznu.
– Ti dakle i nadalje odbijaš da priznaš svoju krivicu i ne povlačiš svoj
hrabri izazov?
– Ne povlačim, plemeniti gospodine – odgovori Rebeka.
– Neka bude tako, u ime nebesa – reče veliki meštar. – Bog će pokazati
tko je pravednik!
– Amen – odgovoriše preceptori oko njega, a ta riječ duboko odjeknu u
cijelom skupu.
– Braćo – reče Beaumanoir – znate i sami da smo lako mogli odbiti
ovoj ženi povlasticu suñenja u dvoboju; ali, iako je Židovka i nevjernica, ona
je strankinja i bez obrane; stoga joj nipošto ne možemo uskratiti da uživa
velikodušnost naših blagih zakona. Štoviše, mi smo vitezovi i vojnici kao što
smo i branitelji vjere, i bila bi sramota da pod kojim god izgovorom
odbijemo ponuñeni dvoboj. Stvari, prema tome, stoje ovako. Rebeka, kći
Isaaca iz Yorka, zbog često ponavljanih sumnjivih postupaka optužena je za
čarobnjaštvo koje je primijenila na osobi jednoga plemenitog viteza našega
svetog reda, i zatražila je dvoboj kako bi dokazala svoju nevinost časna
braćo, recite što mislite koga treba pozvati da preuzme zalog te borbe i
istodobno postane našim zastupnikom na bojnom polju?
– Briana de Bois-Guilberta, kojega se to najviše tiče – reče preceptor
Goodalricke – i koji, osim toga, najbolje zna što je istina u ovom slučaju.
– Ali što će biti – veliki će meštar – ako je naš brat Brian žrtva čari ili
vradžbina? Govorimo to jedino opreza radi, jer nijednoj drugoj ruci našega
svetog reda ne bismo radije povjerili ovu ili neku još važniju zadaću.
– Velečasni oče – odgovori preceptor Goodalricke – nikakve vradžbine
ne mogu utjecati na zatočnika koji srčano kreće u boj za Božji sud.
– Pravo zboriš, brate – veliki će meštar. – Alberte Malvoisine, predaj
ovaj zalog Brianu de Bois-Guilbertu. Zapovijedamo ti, brate – nastavi on,
obraćajući se Bois-Guilbertu – da se hrabro boriš, nipošto ne dvoumeći u
pobjedu pravde. A ti, Rebeka, zapamti da do trećega dana od danas moraš
naći zastupnika.
– To je suviše kratak rok – odgovori Rebeka – za strankinju, koja je i
druge vjere, da nañe nekoga tko će se boriti i založiti `ivot i čast za nju u
okršaju protiv viteza kojega se smatra provjerenim vojnikom.
– Rok ne možemo produžiti – odgovori veliki meštar. – Borbi moramo
biti prisutni, a brojni važni poslovi zovu nas odavde četvrtog dana.
– Neka se vrši volja Božja! – reče Rebeka. – Pouzdajem se u onoga
kojemu trenutak jednako vrijedi za spas kao cijela vječnost.
– Dobro si govorila, djevojko – veliki će meštar. – Ali dobro nam je
znano tko se kadar prerušiti u anñela svjetlosti. Valja još utvrditi
odgovarajuće mjesto za dvoboj, i za pogubljenje, ako do toga doñe. Gdje je
preceptor ovoga doma?
Držeći i dalje Rebekinu rukavicu u ruci, Albert Malvoisin razgovarao je
vrlo ozbiljno ali istina s Bois-Guilbertom.
– Kako? – veliki će meštar. – Zar ne želi primiti zalog?
– Želi, želi, velečasni oče – reče Malvoisin, gurnuvši rukavicu pod svoj
plašt. – A smatram da je najprikladnije mjesto dvoboja Borilište svetog
Jurja, koje pripada ovoj sabornici i služi nam za vojničke vježbe.
– U redu – reče veliki meštar. – Rebeka, na to ćeš borilište dovesti svog
zastupnika; ne dovedeš li ga ili ako tvoj zastupnik bude poražen u Božjem
sudu, umrijet ćeš kao vještica, prema osudi. Neka se ova presuda zapiše, i
neka se zapis glasno pročita kako nitko ne bi mogao reći da mu je nepoznata.
Jedan od kapelana koji su služili kao pisari na skupštini odmah ispisa
krasopisom tu zapovijed u golemu bilježnicu koja je sadržavala zapisnike sa
zborova vitezova templara kad bi se svečano okupili; nakon što je on završio
s pisanjem, drugi glasno pročita presudu velikog meštra koja je, prevedena s
normansko-francuskoga na kojem je zabilježena, glasila ovako:
"Rebeka, Židovka, kći Isaaca iz Yorka, optužena za čarobnjaštvo,
zavoñenje i druga kažnjiva djela što ih je izvršila nad jednim vitezom
najsvetijeg reda sionskoga hrama, poriče optužbu i izjavljuje da je današnje
svjedočenje protiv nje lažno, zlurado i nepošteno; a da po pravu na izuzeće
tijela, jer se ne može sama boriti u svoje ime, nudi umjesto sebe zastupnika
da zastupa njezin slučaj, koji će viteški obaviti svoju vjernu dužnost prim-
jerenim oružjem, a sve to na njezinu pogibelj i trošak. Takoñer je dala i
zalog. A kako je taj zalog predan plemenitom gospodinu i vitezu Brianu de
Bois-Guilbertu, članu svetoga reda sionskoga hrama, on je imenovan da se
bori za svoj red i za sebe osobno, kao osoba koju su uvrijedila i naštetila mu
djela optuženice. Stoga neka najčasniji otac i moćni gospodar Lucas, markiz
od Beaumanoira, dopusti da se prihvati spomenuti izazov, i spomenuto
izuzeće tijela optužene, i odredi da se borba održi trećega dana na
ograñenom prostoru koji se naziva Borilištem svetoga Jurja, blizu sabornice
Templestowe. I neka veliki meštar naredi optuženici da onamo dovede svog
zastupnika, pod prijetnjom osude, kao osoba osuñena zbog čarobnjaštva i
zavoñenja; i da se branitelj takoñer pojavi, pod prijetnjom osude za
otpadništvo u slučaju izostanka; a spomenuti plemeniti gospodar i velečasni
otac neka odredi da se borba ima održati u njegovoj prisutnosti, a u skladu sa
svime što je preporučljivo i korisno u takvu slučaju. I neka Bog pomogne
pravednoj stvari!"
– Amen – veliki će meštar, a riječ mu odjeknu meñu prisutnima.
Rebeka ne reče ništa, već pogleda u nebo, sklopi ruke i ostade tako
nepomična jednu minutu. Potom smjerno zamoli velikog meštra kako joj
valja omogućiti da nesmetano razgovara sa svojim prijateljima, kako bi ih
upoznala sa svojim položajem i po mogućnosti našla zastupnika koji će se za
nju boriti.
– To je pravedno i zakonito – veliki će meštar. – Izaberi glasnika
kojemu vjeruješ, i on će imati slobodan pristup u tvoju zatvorsku ćeliju.
– Ima li ovdje ikoga – reče Rebeka – tko bi zbog ljubavi spram
pravedne stvari ili zbog obilate nagrade bio glasnik jedne uboge osobe?
Svi su šutjeli, jer nitko nije smatrao da je sigurno, u nazočnosti velikog
meštra, pokazati zanimanje za oklevetanu zatvorenicu, kako se ne bi
posumnjalo u njegovu sklonost Židovstvu. Čak ni vrijedna nagrada, a kamoli
pusto sažaljenje, nisu mogli nadvladati taj strah.
Rebeka pričeka nekoliko trenutaka u neopisivoj tjeskobi, a potom
uzvikne:
– Je li to doista moguće? Zar sam u zemlji Engleskoj lišena bijedne
mogućnosti da se spasim zbog toga što nitko nije spreman na milosrdan čin
koji se ne bi uskratio ni najgorem zločincu?
Najposlije odgovori Higg, sin Snellov:
– Ja sam tek bogalj, ali to što se uopće krećem mogu zahvaliti samo
njezinoj milosrdnoj pomoći. Ja ću ti biti glasnik – dodade, obraćajući se
Rebeki – koliko to sakat čovjek može biti, a kamo sreće kad bi mi noge
mogle pohitati dovoljno brzo da nadoknade nevolju što ju je uzročio moj
jezik. Jao! Kad sam se hvalio tvojim milosrñem, nisam ni pomišljao da te
guram u propast!
– Bog svime raspolaže – reče Rebeka. – Kadar je opozvati Judino
sužanjstvo i najslabijim oruñem. Kad nosi Njegovu poruku, puž je jednako
siguran glasnik kao sokol. Potraži Isaaca iz Yorka, evo ti novac za konja i
čovjeka, pa mu predaj ovaj svitak. Ne znam da li me nadahnjuje duh
nebeski, ali ja duboko vjerujem da neću umrijeti ovakvom smrću, i da će se
za mene naći zastupnika. Zbogom! Život i smrt ovise o tvojoj brzini.
Seljak uze svitak na kojem je bilo tek nekoliko redaka na židovskome
pismu. Mnogi su ga iz gomile stali odgovarati da ne dodiruje tako sumnjiv
dokument; ali Higg je bio odlučan u službi svoje dobročiniteljice. Ona mu je
spasila tijelo, rekao je, pa vjeruje da mu neće ugroziti dušu.
– Uzet ću – reče on – dobro kljuse mog susjeda Buthana, i eto me u
Yorku najbrže što može stići čovjek na konju.
Ali slučilo se da nije trebao putovati tako daleko, jer je četvrt milje od
vratnica sabornice susreo dva jahača, a njihova mu odijela i velike žute kape
pokazaše da su Židovi. Kad im se približio, otkrio je da je jedan od njih
njegov nekadašnji gospodar Isaac iz Yorka. Drugi je bio rabin Ben Israel;
njih su se dvojica primakli sabornici koliko su smjeli, doznavši da je veliki
meštar sazvao zbor radi suñenja nekoj vještici.
– Brate, Ben Israelu – Isaac će – duša mi je nemirna, a ne znam zbog
čega. Često se optužbe zbog čarobnjaštva koriste da bi se prikrilo zločin
prema našem narodu.
– Utješi se, brate – reče ljekar – jer s nazarencima možeš postupati kao
čovjek koji posjeduje mamona nepravde; stoga možeš od njih kupiti i
nepovredivost: on vlada divljačkim duhovima tih bezbožnika, kao što se
priča da je Salomonov znak zapovijedao nečistim dusima. Ali, kakav to
bijednik dolazi na štakama, izgleda kao da želi sa mnom razgovarati?
Prijatelju – nastavi ljekar, obraćajući se Higgu, Snellovu sinu – ne želim ti
uskratiti pomoć svog umijeća, ali ne pomažem niti novčićem one koji po
putovima iskaju milostinju. Gubi se! Ako su ti noge uzete, radi rukama da
preživiš; jer ako nisi sposoban da obavljaš brzu službu glasnika, ili da budeš
dobar pastir, ili ratnik, ili da pak služiš kod nekog koji treba hitre sluge, ima
zanimanja... što je, brate? – reče prekinuvši svoju bujicu riječi te pogleda
prema Isaacu, koji se, tek što je bacio pogled na svitak što mu ga je pružio
Higg, uz bolni jecaj sruši s mazge kao da umire i ostade ležati jednu minutu
bez svijesti.
Rabin žurno sjaha, te se spremno posluži lijekom koji mu je umijeće
savjetovalo da osvijesti svog suputnika. Već je iz džepa bio izvadio napravu
za puštanje krvi i spremao se da zareže žilu, kadli predmet njegove
zabrinutosti naglo oživje; no zbilo se to tek zato da snimi kapu s glave i
stade sijede vlasi posipati prašinom. Isprve iscjelitelj htjede to iznenadno i
silovito uzbuñenje pripisati poremećenosti, te nastavljajući svoj početni
naum stade iznova rukovati svojim priborom. Ali Isaac ga doskora uvjeri da
je pogriješio.
– Dijete moje žalosti – reče on – ime bi ti trebalo biti Benoni, a ne
Rebeka! Tvoja će smrt svaliti u grobnu raku i moje sjedine, dok u
ogorčenosti srca budem proklinjao Boga i umirao?
– Brate – rabin će iznenañen – kako otac u narodu Izraelovu može
izgovarati takve riječi? Mislim da je dijete tvoga doma još na životu.
– Još je na životu – odgovori Isaac – ali se poput Daniela, koji se zvao
Baltazarom, nalazi u lavljoj spilji. Zarobili su je oni Belialovi ljudi i na njoj
će iskaliti svoju okrutnost, ne štedeći joj ni mladost ni pristalost. Oh, ona
bijaše kruna od zelenih palmi mojim sjedinama, a uvenut će u noći poput
Jonine tikve! Dijete moje ljubavi! Dijete moje starosti! Oh, Rebeka, kćeri
Rahelina! Okružila te tamom smrtna sjena.
– Ipak pročitaj svitak – reče rabin. – Možda joj nekako možemo
pomoži.
– Čitaj ti, brate – odgovori Isaac – jer su moje oči preplavljene suzama.
Ranar pročita, ali na njihovu materinskom jeziku, ove riječi:
"Isaacu, sinu Adonikama, kojega bezvjernici nazivaju Isaacom iz
Yorka. Neka te okruže mir i obećani blagoslov. Oče moj, osuñena sam da
umrem zbog nečega nepoznatog mojoj duši, zbog zločina čarobnjaštva. Oče
moj, ako se može naći snažan čovjek da se za mene bori mačem i kopljem,
prema nazarenskom običaju, i to na borilištu kod Templestowea, na treći dan
od dana današnjega, možda će mu Bog naših otaca uliti snage da obrani
nevino i bespomoćno stvorenje. Ali ako to nije moguće, neka me djevice iz
našeg naroda oplaču kao da sam odbačena, poput jelena kojega je lovac
oborio, kao cvijet što ga je posjekla koščeva kosa. Stoga pokušaj nešto
učiniti i potražiti mi spasa. Jedan bi nazarenski ratnik zaista bio kadar
pripasati oružje u moje ime, a to je Wilfred, sin Cedricov, kojega oni
nazivaju Ivanhoe. Ali on još ne može ponijeti teret svog oklopa. Ipak, pošalji
njemu glas, oče moj; jer omiljen je meñu junacima svog naroda, a kako je
bio s nama u kući zatočeništva, to će možda naći nekoga da se bori za mene.
I reci njemu, baš njemu, tome Wilfredu, sinu Cedricovu, da će Rebeka, ako
ostane živa ili ako umre, živjeti ili umrijeti do kraja neokaljana krivnjom za
koju je optužena. A bude li Božja volja da ostaneš bez kćeri, ne zadržavaj se
više, starče, u ovoj zemlji krvoprolića i okrutnosti; otiñi u Cordobu, gdje ti
brat spokojno živi u sjeni prijestolja i to prijestolja Boabdila Saracenskog;
jer manje su okrutne okrutnosti Maura prema rodu Jakovljevu no što su
okrutnosti engleskih nazarenaca."
Isaac je pirlično pribrano slušao dok je Ben Izrael čitao pismo, no
potom iznova stade tugovati na istočnjački način, trgajući odjeću, posipljući
glavu prahom i jaučući: – Kćeri moja! Kćeri moja! Meso mog mesa, kosti
moje kosti!
– Budi hrabar – reče rabin – jer žalost ti ništa ne pomaže. Priveži pojas i
kreni tražiti tog Wilfreda, sina Cedricova. Možda će ti pomoći savjetom ili
snagom; jer taj je mladić miljenik Rikarda, kojega nazarenci nazivaju
Lavljim Srcem, a već zemljom kruže glasine da se vratio. Možda će im
uputiti pismo, sa svojim pečatom, kojim ću ovim krvožednim zločincima
koji se nečasno služe imenom hrama zapovjediti da ne ustraju u
namjeravanu zločinu.
– Potražit ću ga – reče Isaac – jer dobar je mladić i ima sažaljenja
spram Jakovljeva prognanstva. No, on ne može nositi oklop, a koji će se
drugi kršćanin boriti za podjarmljenu djecu Siona?
– Ali – reče rabin – govoriš kao netko tko ne poznaje nevjernike.
Zlatom ćeš kupiti njihovu hrabrost, kao što zlatom kupuješ svoju sigurnost.
Prikupi snagu i kreni tražiti tog Wilfreda Ivanhoea. A ja ću se takoñer dati na
posao, jer grešno bi bilo ostaviti te u tvojoj nevolji. Pohitat ću do grada
Yorka, gdje su se okupili mnogi ratnici i junaci, i zacijelo ću meñu njima
naći nekoga tko će se boriti za tvoju kćer; jer zlato je njihovo božanstvo, a za
bogatstvo spremni su založiti život i zemlju. Ti ćeš, brate moj, ispuniti
obećanja koja im zadam u tvoje ime?
– Dakako, brate – reče Isaac – i hvala nebesima koja mi poslaše takva
tješitelja u mojoj nevolji! Ipak, nemoj odmah pristajati na njihov zahtjev, jer
taj prokleti narod gdjekad traži funte a onda prihvati unce. Svejedno, neka
bude kako hoćeš, jer posve sam zbunjen, a što će mi silno zlato izgubim li
dijete ljubavi svojeg srca.
Zbogom – reče ranar – i neka ti se ostvari želja
Potom se zagrliše i uputiše različitim smjerovima. Kljasti seljak ostade
neko vrijeme gledajući za njima.
– Ti židovski psi! – reče on. – Nisu obratili pažnju na slobodnog
zanatliju nimalo više nego što bi se osvrnuli na svezanog roba, ili na
Turčina, ili na obrezanog Židova kakvi su i sami! Ipak mogli su mi dobaciti
novčić ili dva. Nije mi bila dužnost da im donesem one bezbožnjačke
črčkarije i izložim se opasnoti da budem začaran, kako su me mnogi
upozoravali. I što mi znači ta mrva zlata koju mi je dala ta cura, kad će me
za uzvrat kazniti pop na ispovijedi idućeg Uskrsa, i morat ću mu dati
dvostruko više da se s njim izmirim, a dok sam živ zvat će me letećim
židovskim tekličem. Doista, mislim da sam bio začaran kad sam bio pokraj
te djevojke! Ali to bi se uvijek dogodilo Židovu ili kršćaninu koji bi se našao
u njezinoj blizini: svatko bi pohitao kad bi ga ona nekamo poslala; i sada,
kad na nju pomislim, dao bih radionicu i alat da joj spasim život.

39. Poglavlje

O djevo, nepopustljiva si i hladna,

No moje su grudi uznosite, k'o tvoje.
SEWARD
U sumrak dana njezina suñenja, ako se to tako može nazvati, začulo se
tiho kucanje na vratima Rebekine zatvorske ćelije. To nije uznemirilo
zatočenicu koja bijaše zadubljena u večernju molitvu što je propisuje njezina
vjera; završavala je zahvalnicom koju smo pokušali prevesti ovako:

Kad Izrael, od Gospoda ljubljeni,

Iz zemlje svog robovanja krenu,
Kročio je pred njim, otaca im Bog silni,
K'o vodič strasni u ognju i plamenu.
Danju, dimni se oblak polagano vije,
I klizi na čudo mnogome kraju,
Noću pak grimizni pijesak Arabije,
Odražava stup vatreni u sjaju.
Diže se zborna himna hvaljenica,
Trublja i bubanj grme odgovor svoj;
Sionskih kćeri pjesma miljenica,
 Uz svećenički i ratnički poj.
Dušmanin ne haje čudesni nam znak,
Napušten Izrael luta danima;
Očevi odbiše slijediti Tvoj trag,
Ti si ih prepustio sebi samima.
AT još si s nama, premda nisi vidljiv,
Kad u sjaju blista plodonosni dan,
Nek' mis'o na te kao oblak dimljiv
Poput Štita blaži varljiv san.
Oh, kad na stazu Judinu nam pada
Sa sjenom često i olujom noć,
U gnjevu spor u patnji strpljiv, ti ćeš tada
K'o svjetlost jasna i blistava doć.
Ostavismo harfe kraj babilonskih žala,
Silniku smo na prezir, šala tiraninu,
Ne dimi već tamjan kod naših oltara,
Trublja nam, bubanj i rog utihnu.
Ali Ti reče: kozju krvcu,
Ni meso ovna ne štujem;
Tek ponizne misli u skrušenu srcu,
Žrtve su što ih priznajem.

Kad zamriješe zvuči Rebekine nabožne zahvalnice, iznova odjeknu tiho

kucanje na vratima.
– Uñi – reče ona – ako si prijatelj; ako si neprijatelj nemam načina da
spriječim tvoj ulazak.
– Tebi sam – Brian će de Bois-Guilbert, ulazeći – prijatelj ili neprijatelj,
Rebeka, ovisno o ishodu ovog razgovora.
Ustuknuvši pri pojavi toga čovjeka čiju je pohotnu zanesenost smatrala
uzrokom svojih nevolja, Rebeka se u oprezu i strahu, iako to ne pokaza,
povuče u najdalji kut odaje, kao da je naumila povući se koliko može, ali
pružiti otpor kad dalji uzmak više ne bude moguć. Njezino držanje koje nije
izražavalo prkos već odlučnost, kao netko tko ne želi izazvati sukob, ali je
spreman da se, u slučaju da izbije, brani do posljednjeg daha.
– Nemaš razloga da me se plašiš, Rebeka – reče templar. – Ili, točnije,
nemaš bar sada razloga da me se plašiš.
– Ne plašim se tebe, gospodine viteže – odgovori Rebeka, premda se
činilo da joj kratkoća daha poriče srčanost riječi. – Moja je vjera jaka, ne
bojim te se.
– I nemaš zbog čega – Bois-Guilbert će ozbiljno. – Sada ne moraš
strahovati od mojih prijašnjih mahnitih nasrtaja. Možeš pozvati stražare, jer
ja sada nad njima nemam vlasti. Izabrani su da te odvedu u smrt, Rebeka, ali
ne bi dopustili da te itko vrijeña, čak ni ja, kad bi me moje bezumlje, jer ovo
jest bezumlje, dotle dovelo.
– Neka je hvala nebesima! – reče Židovka. – Smrt mi ne pada najteže u
ovom leglu zla.
– Da – odgovori templar – smionu duhu lako pada pomisao na smrt,
kad je staza koja vodi prema njoj neočekivana i otvorena. Doživljavao sam
kao sitnice ubode koplja, udarce mačem; tebe nije užasavao skok s vrtoglava
tornja ili zamah oštra bodeža, usporedi li se to s onime što oboje smatramo
sramotom. Slušaj me, kažem ti, možda je moje shvaćanje časti jednako neo-
bično kao tvoje, Rebeka; no oboje znamo kako se za njega umire.
– Nesretniče – reče Židovka – zar si ti osuñen da žrtvuješ život za
načela koje tvoja razborita prosudba ne priznaje? Zacijelo, ti se odričeš
bogatstva za nešto što nije kruh. Ali ne sudi tako o meni. Tvoja odluka može
plutati ponad divljeg i hirovitog valovlja ljudskog mišljenja; no moja je
usidrena na stijeni stoljeća.
– Ušuti, djevojko – odgovori templar – takav razgovor sad ničemu ne
služi. Osuñena si da umreš, ali ne naglom i lakom smrću, kakvu nevolja bira
i očaj pozdravlja, već polaganom, strašnom, otegnutom mukom koju
ñavolska zatucanost ovih ljudi smatra primjerenom tvome zločinu.
– A kome, ako mi je takva sudbina, kome sve to dugujem? – reče
Rebeka. – Zasigurno jedino onome tko me je iz krajnje sebičnosti i niskih
pobuda ovamo dovukao, i tko sad, zbog nekoga nepoznatog nauma, nastoji
preuveličati nevoljnu sudbinu kojoj me je izložio.
– Nemoj misliti – reče templar – da sam te ja tome izložio; rado bih te
svojim grudima zaštitio od te opasnosti, kao što sam ih izložio strijelama
koje bi te u protivnome usmrtile.
– Da ti je naum bio časno zaštititi nevinu djevojku – reče Rebeka – bila
bih ti zahvalna na brizi; ali ovako, toliko si često zahtijevao nagradu, pa znaj
da mi život ništa ne znači ako ga sačuvam uz cijenu koju ćeš za nj tražiti.
– Ublaži malo svoje grdnje Rebeka – reče templar.
– Imam ja svoj razlog za tugu i nemoj je svojim prijekorima
povećavati.
– Što si onda naumio, gospodine viteže? – reče Židovka. – Reci to
ukratko, ako imaš – išta drugo osim da svjedočiš o nevolji kojoj si uzrokom,
reci; a potom ako ti je po volji, ostavi me. Korak izmeñu vremena i vječnosti
kratak je, ali strašan, a meni ostaje malo vremena da se za nj pripremim.
– Vidim, Rebeka – reče Bois-Guilbert – da me i dalje optužuješ za
nevolje koje bih najradije spriječio.
– Gospodine viteže – reče Rebeka – suzdržite se od predbacivanja. Ali
pouzdana je činjenica da svoju smrt dugujem tvojoj neobuzdanoj strasti.
– Varaš se, varaš se – žurno će templar – ako mojoj nakani ili postupku
pripisuješ ono što doista nisam mogao ni predvidjeti niti spriječiti. Jesam li
mogao pretpostaviti da će iznenada stići onaj ovještali starac kojega su
trenutni odbljesci sulude hrabrosti i pohvale što ih bezumnici iskazuju
glupom trapljenju jednog asketa zasad uzdigli iznad njegovih zasluga, iznad
zdrava razuma, iznad mene i iznad stotina članova našeg reda koji
razmišljaju i osjećaju kao ljudi i osloboñeni su takvih bezumnih i čudesnih
predrasuda na kojima se temelje njegove misli i djela?
– Ipak – reče Rebeka – i ti si bio meñu mojim sucima; iako sam nevina,
najnevinija, kao što dobro znaš, sudjelovao si u donošenju presude i, ako
sam dobro razumjela, sam ćeš se pojaviti pod oružjem da dokažeš moju
krivnju i osiguraš mi kaznu.
– Budi strpljiva, djevojko – odgovori templar. – Nema naroda poput
tvojega, kadra da se tako dobro prilagodi vremenu i okrene čamac na način
da se okoristi i najnepovoljnijim vjetrom.
– Proklet bio trenutak – Rebeka će – u kojem se dom Izraelov naučio
tome umijeću! Ali nesreća savija srce kao što vatra savija tvrdi čelik, pa oni
koji nisu upravljači i podanici svoje slobodne i nezavisne države, moraju
puzati pred tuñincima. To je naše prokletstvo, gospodine viteže, a zasigurno
ćemo ga zaslužiti vlastitim zlodjelima i prijestupima naših otaca; ali ti, ti koji
se hvastaš slobodom kao svojim pravom po roñenju, koliko je teža tvoja
sramota kad se pokoravaš i podnosiš tuñe predrasude, i to protivno svom
uvjerenju?
– Teške su tvoje riječi, Rebeka – reče Bois-Guilbert, kročeći nestrpljivo
odajom – ali nisam došao ovamo da bih s tobom izmjenjivao prijekore. Znaj
da Bois-Guilbert, ne uzmiče ni pred kime, iako ga prilike mogu prisiliti da
privremeno promijeni svoj naum. Volja mu je planinski brzac kojega neki
kamen uistinu može skrenuti malko ustranu, no ona zasigurno nalazi svoj
put do mora. Što misliš, tko ti je mogao poslati onaj svitak koji te upozorio
da zatražiš zasutpnika ako ne Bois-Guilbert? Tko se drugi mogao toliko
zabrinuti za tebe?
– To je tek kratka odgoda neizbježne smrti – reče Rebeka – koja će mi
malo pomoći. Je li to sve što si mogao učiniti za nekoga koga si uvalio u
takvu nevolju te si ga doveo do ruba groba?
– Ne, djevojko – reče Bois-Guilbert – to nije sve što sam bio nakanio.
Da se nije po nesreći upleo onaj mahniti i budalasti starac Goodalricke, koji
jest templar ali hini da razmišlja i sudi po običnim ljudskim pravilima,
dužnost zastupnika branitelja ne bi bila pala na preteptora nego na običnog
člana reda. A ja bih se, jer to mi je bila namjera, na zvuk trublje pojavio na
borilištu kao tvoj zastupnik, prerušen u viteza lutalicu koji traži pustolovine
kako bi se dokazao na koplju i štitu; tad bi pak Beaumanoir izabrao ne
jednog nego dva ili tri ovdje prisutna brata i uvjeren sam da bih ih jednim
kopljem izbacio iz sedla. Tako bi bila dokazana tvoja nevinost, Rebeka, a
tvojoj bih zahvalnosti prepustio da odredi nagradu za moju pobjedu.
– To je tek pusto hvalisanje, gospodine viteže – reče Rebeka –
razmetanje onime što bi bio učinio da nisi uvidio kako je za tebe korisnije da
drukčije postupiš. Prihvatio si moju rukavicu, a moj se zastupnik, ako ga
ovako ubogo stvorenje uopće i nade, mora sukobiti s tvojim kopljem na
borilištu; unatoč tome, želiš se prikazati mojim prijateljem i zaštitnikom!
– Tvoj prijatelj i zaštitnik – reče templar ozbiljno – ipak ću biti; ali
poslušaj kakvoj ću se opasnosti izložiti, odnosno zasigurno izgubiti čast; i
nemoj se stoga ljutiti što svoje uvjete postavljam prije no što žrtvujem sve
što mi je dosad bilo dragocjeno ne bih li spasio život jedne židovske
djevojke.
– Govori – reče Rebeka. – Ne razumijem te.
– Pa dobro – reče Bois– Guilbert – govorit ću iskrenije no što je igda
govorio neki sumanuti pokajnik svome duhovnom ocu pred smutljivom
ispovjedaonicom. Rebeka, ne pojavim li se na tom borilištu, gubim slavu i
položaj, ono što mi predstavlja zrak koji udišem, ugled, hoću reći što ga
uživam medu braćom kao i nadu u nasljeñe goleme vlasti koja je sada u
rukama bogobojazna starca Lucasa de Beaumanoira, a ja bih se posve
drukčije njome služio. Zasigurno me očekuje takva sudbina ako se pojavim
u oružju protiv tvoga priziva. Proklet bio Goodalricke koji mi je namjestio tu
zamku! Dvostruko proklet bio Albert de Malvoisin koji me odvratio od
odluke da rukavicu bacim natrag u lice praznovjernom i ovještalom
bezumniku koji sluša takve besmislene optužbe, i to protiv stvora obdarena
takvim umom i tako ljupkim likom!
– Čemu sad kitnjast govor i laskanje? – odgovori Rebeka. – Napravio si
izbor izmeñu prolijevanja krvi nevine žene i ugrožavanja svoga zemaljskog
položaja i nadanja. Čemu te usporedbe? Izabrao si.
– Ne, Rebeka – vitez će blaže, prilazeći joj – nisam izabrao, već, pazi,
na tebi je da biraš. Pojavim li se na borilištu valja mi održati svoj ugled na
oružju; a učinim li to, ti ćeš umrijeti privezana uza stup na lomači, bez
obzira da li imaš zastupnika, jer nema viteza koji mi je ravan po oružju ili je
možda bolji, osim Rikarda Lavljeg Srca i njegova ljubimca Ivanhoea.
Ivanhoe, kao što dobro znaš, nije kadar ponijeti oklop, a Rikard je zatočen u
tuñini. Pojavim li se, ti ćeš umrijeti, i ako bi tvoje draži potaknule nekoga
zanesenog mladića da iziñe na borilište u tvoju obranu.
– Kakva korist od tolika ponavljanja? – reče Rebeka.
– Velika – odgovori templar. – Moraš moju sudbinu gledati sa svih
strana.
– Dobro, dakle, okreni sag – reče Židovka – da vidim i drugu stranu.
– Pojavim li se na sudbonosnu borilištu – reče Bois-Guilbert – umrijet
ćeš polaganom i groznom smrću, u mukama, koje su, kao što se pripovijeda,
dosuñene grešnicima na drugome svijetu. Ne pojavim li se, tada sam
poniženi i obeščašćeni vitez, optužen za čarobnjaštvo i družbu s
nevjernicima: glasovito ime, koje sam ja učinio još glasovitijim, nadalje će
služiti za podsmijeh i porugu. Gubim slavu, gubim čast, gubim mogućnost
da se domognem veličine kakvu rijetki carevi uživaju; žrtvujem golemo
častoljublje, rušim naume grañene visoko poput planina s kojih su
bezvjernici, navodno nekoć bili gotovo osvojili nebo. Ipak Rebeka – dodade,
bacajući se pred njezine noge – žrtvovat ću tu veličinu, odreći se te slave,
zanemariti vlast, čak i sada kad mi je napola već pripala, ako ti samo kažeš:
"Bois-Guilbert, pristajem da budeš moj ljubljeni".
– Ne pomišljaj na takvu ludost, gospodine viteže – odgovori Rebeka –
već požuri do namjesnika, kraljice majke i princa Ivana; oni ne mogu, zbog
časti engleske krune, dopustiti da se ostvari naum vašega velikog meštra.
Tako ćeš me zaštititi bez žrtvovanja i više neće biti izlike na temelju koje
možeš tražiti neku naknadu s moje strane.
– S njima nemam ništa – nastavi on, držeći skut njezine haljine. – Samo
tebi se obraćam; i što može biti protuteža tvom izboru? Razmisli, da sam i
sam ñavao, smrt je ipak gora, a smrt mi je suparnik.
– Nije na meni da odmjeravam takva zla – reče Rebeka, bojeći se da ne
razljuti plahovita viteza no istodobno odlučna da ne popusti njegovoj strasti,
čak niti da hini kako joj popušta. – Budi čovjek, budi kršćanin! Ako ti vjera
zaista nareñuje da počiniš to milosrñe kojemu ste inače skloniji na jeziku
nego na djelima, izbavi me od ove strašne smrti, ne tražeći nagradu, jer bi
tada tvoja velikodušnost zapravo bila tek nisko trgovanje.
– Ne, djevojko! – uznositi će templar, skočivši na noge. – Nećeš me na
to prisiliti; ako se odričem sadašnje slave i buduće časti, odričem se tebe
radi, da bismo zajedno pobjegli, slušaj me, Rebeka – reče on, blaže –
Engleska, Evropa... to nije cijeli svijet. Ima krajeva u kojima možemo
živjeti, dovoljno prostranih i za moje častoljublje. Otići ćemo u Palestinu,
gdje je Conrade, markiz od Montserrata, moj prijatelj, prijatelj koji je poput
mene osloboñen glupih obzira koji sputavaju slobodnu prosudbu: radije
ćemo sklopiti savez sa Saladinom nego trpjeti glupost bogomoljaca koje
preziremo. Utrt ću nove staze prema veličini – nastavi on, mjereći sobu
krupnim koracima. – Do Evrope će odjeknuti glasan bat njezina prognanoga
sina! Milijuni onih koje njezini križari šalju u klaonicu nisu kadri toliko
učiniti da bi obranili Palestinu; ni sablje tisuća i desetaka tisuća Saracena
neće tako duboko zasjeći zemlju o koju se otimlju narodi, kao što će to
učiniti moja snaga i umijeće kao i braće koja će, usprkos onom ovještalom
bogomoljcu, pristati uz mene u dobru i zlu. Ti ćeš biti kraljica, Rebeka: na
gori Karmelu uzdići ćemo prijestolje koje ću svojim junaštvom osvojiti za
tebe, a palicu za kojom sam dugo čeznuo zamijenit će žezlo!
– To je san – reče Rebeka – i pusta noćna tlapnja, a ne privlači me čak
ni da je stvarnost. Kažem ti, nikad neću dijeliti moć koje se možda
domogneš; odviše mi je stalo do vlastite zemlje ili vjere da bih cijenila
onoga tko je spreman sa svime raskinuti i odbaciti spone reda kojemu se
zavjetovao, a sve da bi udovoljio neobuzdanoj strasti prema kćeri drugog
naroda. Ne odreñuj cijenu za moje osloboñenje, gospodine viteže! Ne pro-
daje se djelo plemenitosti! Zaštiti potlačene u ime milosrña, a ne zbog
sebične koristi. Poñi pred englesko prijestolje: Rikard će poslušati moju
žalbu protiv ovih okrutnih ljudi!
– Nikada, Rebeka! – templar će bijesno. – Ako se odreknem svog reda,
odreći ću ga se samo tebe radi. Odbiješ li moju ljubav, ostaje mi častoljublje;
ne želim biti prevaren u svemu. Da pognem perjanicu pred Rikardom? Da
molim naklonost toga oholog srca? Nikada, Rebeka, neću osobno uniziti
templarski red položivši ga njemu pred noge! Možda ću napustiti red; ali
nikad ga neću poniziti ili izdati.
– Neka mi bog sada bude milostiv – reče Rebeka – jer ljudskoj se
pomoći izgleda ne mogu nadati.
– Zaista ne možeš – templar će. – Jer koliko god sama bila ponosna, ja
sam ti u tome ravan. Stupim li u borilište s uzdignutim kopljem, nikakvi me
ljudski obziri neće spriječiti da ne iskoristim svoju snagu. A tada pomisli na
svoju sudbinu; umrijet češ užasnom smrću kakvom umiru najgori zločinci;
izgorjet ćeš na razbuktaloj lomači; raspasti se na elemente od kojih je naše
čudnovato tijelo tako tajanstveno sastavljeno; tvoj ljupki lik neće ostaviti
traga po kojem bi se moglo reći da je živio i kretao se! Rebeka, to žena ne
može izdržati; popustit ćeš pred mojom molbom.
– Bois-Guilberte – odgovori Židovka – ne poznaješ žensko srce, ili si se
pak družio sa ženama koje su izgubile prave osjećaje. Kažem ti, uznositi
templaru, ni u najžešćem boju nisi pokazao više svoje razvikane hrabrosti no
što je ima žena kad se dogodi da pati zbog ljubavi ili dužnosti. Ja sam žena,
nježno odgojena, po prirodi se bojim opasnosti i ne podnosim bol; ali kad se
nañemo na onome pogibeljnom borilištu, ti da se boriš a ja da trpim,
uvjerena sam da će moja hrabrost nadmašiti tvoju. Zbogom. Ne želim više
trošiti riječi na tebe; vrijeme koje Jakovljevoj kćeri preostaje na zemlji valja
drukčije provesti: valja joj tražiti Utješitelja, koji možebit i krije svoje lice
od svog naroda, ali ipak uvijek do njegova uha dopre vapaj onih koji ga
iskreno i istinski traže.
– To je, dakle, naš rastanak? – templar će nakon kraće stanke. – O,
kamo sreće da se nikada nismo sreli, ili da si ti bila plemkinja po roñenju i
kršćanka po vjeri! Ah, nebesa, kad te pogledam i pomislim kada ćemo se i
kako ponovno sresti, bio bih čak spreman poželjeti da i sam pripadam tvome
poniženom rodu; da moje ruke premeću zlatne poluge i šekele, umjesto
koplja i štita; da priginjem glavu pred svakim sitnim plemićem, a strašnim
pogledom motrim tek usrrašena i propala dužnika. I to bih bio kadar
poželjeti, Rebeka, da u životu budem blizu tebe i izbjegnem grozni udio u
tvojoj smrti.
– Govorio si o Židovu – reče Rebeka – kakav je postao zbog toga što su
ga proganjali ljudi poput tebe. Nebo ga je u gnjevu prognalo iz njegove
zemlje, a trgovina otvorila jedini put k moći i utjecaju što ga tlačenje nije
spriječilo. Čitaj drevnu povijest Božjeg naroda i vidjet ćeš da ljudi s kojima
je Jahve činio onolika čudesa meñu narodima nisu bili narod škrtaca i
lihvara! I, znaj, uznositi viteže, u mome rodu ima imena prema kojima je
tvoje hvaljeno sjevernjačko plemstvo poput tikve u poredbi sa cedrom,
imena koja sežu do onih davnih vremena kad je Bog svojom nazočnošću
odlučivao o pomirenju dvaju kerubina, i koja nisu naslijedila svoj sjaj od
zemaljskih kneževa, već od strašnoga glasa koji je govorio njihovim
očevima da su najbliži stadu Providnosti. Takvi bijahu kneževi Jakovljeva
doma.
Rebekino je lice zadobilo boju dok je hvalila drevnu slavu svog naroda,
no problijedjelo je kad je s uzdahom dodala:
– Takvi bijahu kneževi Judini, no sada više nisu takvi! Po njima se gazi
kao po pokošenoj travi, miješaju se s blatom po cestama. Ali ima i onih koji
ne sramote tako visoko podrijetlo, a takva će biti i kći Isaaca sina
Adonikamova! Zbogom! Ne zavidim ti na tvojim krvlju stečenim častima;
ne zavidim ti na barbarskom porijeklu od sjevernjačkih pogana; ne zavidim
ti na vjeri koja ti je stalno na jeziku a nikad u srcu i djelima.
– Mora da si me opčinila, tako mi nebesa! – reče Bois-Guilbert –
Gotovo pomišljam da je onaj glupavi kostur govorio istinu i da ima nečega
nadnaravnog u tome što se tako teško od tebe rastajem. Lijepo stvorenje! –
reče i približi joj se, ali pun poštovanja. – Tako si mlada, tako divna, tako
neustrašiva pred smrću! A osuñena si da umreš, i to u sramoti i muci. Tko ne
bi za tobom plakao? Suza, dvadeset godina nije kanula na ovim vjeñama, a
vlaži ih dok te promatram.
Ali tako mora biti, više ništa ne može spasiti tvoj život. Ti i ja smo tek
slijepo oruñe neumitna udesa koji nas tjera naprijed, poput dobrih brodova
koji u bijegu pred olujom udaraju jedan o drugi, i tako stradavaju.
Oprosti mi stoga i rastanimo se barem kao prijatelji. Uzalud sam silom
nastojao utjecati na tvoju odluku, a i moja je čvrsta kao granitne osude
sudbine.
– Tako ljudi prebacuju na sudbinu posljedice svojih divljih strasti –
reče Rebeka. – Ali ja ti opraštam, Bois-Guilberte, iako si kriv za moju
preranu smrt. Tvojim moćnim umom gdjekad sijevne i koja plemenita
misao, ali to je vrt lijena čovjeka; u njemu raste korov koji je naumio ugušiti
lijepo i zdravo cvijeće.
– Da – reče templar – ja sam, kao što kažeš, Rebeka, neuk, neukroćen; i
ponosan što sam, u gomili ispraznih budala i prepredenih bogomoljaca,
sačuvao unutrašnju snagu koja me izdiže iznad njih. Od mladosti sam dijete
bitke, usmjeren visokim ciljevima, postojan i nepokolebljiv u njihovu
provoñenju. Takav moram i ostati: ponosan, nepopustljiv, nepromjenjiv; i
svijetu ću to dokazati. Ali ti mi opraštaš, Rebeka?
– Iskrenije no što je igda žrtva oprostila svom krvniku.
– Onda zbogom – templar će, pa napusti sobu.
U susjednoj je prostoriji preceptor Albert nestrpljivo čekao da se vrati
Bois-Guilbert.
– Dugo si se zadržao – reče. – Od nestrpljivosti mi je bilo kao da ležim
na užarenom željezu. Što bi bilo da je ovamo došao veliki meštar, ili njegov
doušnik Conrade? Skupo bih platio svoju uslugu. Ali, što te muči, brate? Ti
posrćeš, čelo ti je smrknuto kao noć. Jesi li dobro, Bois-Guilberte?
– Dobro mi je – odgovori templar – kao što je dobro nesretniku
osuñenu da umre za jedan sat. Ne, križa mi, nije mi ni upola tako dobro; jer
neki su ljudi u takvoj prilici kadri položiti život kao iznošen komad odjeće.
Nebesa mi, Malvoisin, umalo da me ta djevojka nije razoružala. Gotovo sam
već bio odlučio da odem do velikog meštra i skrešem mu u brk da se
odričem reda i odbijem okrutni čin koji mi je nametnula njegova tiranija.
– Ti si poludio – reče Malvoisin. – Tako bi se zaista dokraja upropastio,
a ne bi spasio život toj Židovki koja, rekao bih, tebi toliko znači.
Beaumanoir će imenovati drugog člana reda da umjesto tebe brani njegovu
osudu, a optuženica će jednako sigurno poginuti kao da si i ti izvršio dužnost
koja ti je nametnuta.
– To nije točno! Sam ću zgrabiti oružje u njezinu obranu! – templar će
uznosito. – Ako pak to učinim, Malvoisine, i sam znaš da nema nikoga u
redu, tko bi ostao u sedlu pred šiljkom moga koplja.
– Da, ali zaboravljaš – lukavi će savjetnik – da nemaš ni vremena ni
mogućnosti da izvršiš taj sumanuti naum. Poñi do Lucasa Beaumanoira, i
reci mu da si naumio prekršiti zavjet poslušnosti i vidjet ćeš koliko će te
tiranski starac ostaviti na slobodi. Čim te riječi prijeñu preko tvojih usana, ili
ćeš se naći stotinu stopa ispod zemlje, u tamnici sabornice, da bi izišao pred
sud kao vitez odmetnik, ili ćeš, ako još misli da si opčinjen, uživati u slami,
tami i lancima ćelije nekoga zabačenog samostana, iznuren od molitava i
smočen svetom vodom kojom se istjeruje nečisti duh koji je zadobio vlast
nad tobom. Moraš na borilište, Briane, ili si propao i obeščašćen čovjek
– Probit ću se i pobjeći – reče Bois-Guilbert. – Pobjeći ću u neku
daleku zemlju, do koje sumanutost i zaslijepljenost još nisu našle puta.
Nijedna kap krvi ovoga izuzetnog stvorenja neće se proliti uz moj pristanak.
– Ne možeš pobjeći – reče preceptor. – Tvoje su tlapnje pobudile
sumnju i neće ti biti dopušteno da napustiš sabornicu. Idi i pokušaj: poñi
pred vratnice i zatraži da se spusti most, pa ćeš vidjeti kakav će odgovor
uslijediti. To te čudi i vrijeña? Ali nije li to bolje za tebe? Tvoj bi bijeg
nužno značio ukidanje tvoga grba, nanošenje sramote tvojim precima,
gubitak čina. Razmisli o tome. Gdje da tvoji stari drugovi na oružju sklone
glave kad se Brian de Bois-Guilbert, najbolji kopljanik medu templarima,
proglasi otpadnikom, vrijednim podsmijeha okupljena naroda? Kolika će
žalost zavladati na francuskom dvoru! S kolikom će radošću uznositi Rikard
slušati vijest da je vitez koji mu je onoliko štete nanio u Palestini, koji mu je
gotovo ugrozio slavu, izgubio ugled i čast zbog jedne židovske djevojke,
koju čak nije mogao ni spasiti tako dragocjenom žrtvom!
– Malvoisin – reče vitez – hvala ti. Dodirnuo si žicu na koju mi je srce
vazda pripravno da zatreperi! Kako god bilo, Bois-Guilbertovu imenu nigda
se neće dodati naziv otpadnika. Daj bože da se Rikard, ili neki od njegovih
hvaljenih miljenika u Engleskoj, pojavi na tom borilištu! Ali, ono će biti
prazno, nitko se neće osmjeliti da lomi koplje za jednu nevinu i napuštenu
djevojku.
– To bolje za tebe, bude li tako – reče preceptor. – Ako se zastupnik ne
pojavi, nesretna djevojka neće umrijeti zbog tebe, nego zbog osude velikog
meštra, pa će sramota ostati na njemu, a on će je pak smatrati pohvalom i
čašću.
– Tako je – reče Bois-Guilbert. – Ako se ne pojavi zastupnik, ja ću biti
samo sudionikom prizora; jahat ću konja na borilištu, doduše, ali neću biti
od značenja u onome što će uslijediti.
– Baš nikakva – reče Malvoisin – nimalo većeg od onoga naoružana
kipa svetoga Jurja kad ga nose u povorci.
– Dobro, ostat ću pri ranijoj odluci – uznositi će templar. – Ona me je
prezrela, odbila, ponizila; zašto bih radi nje okrnjio ugled što ga uživam kod
drugih? Malvoisin, pojavit ću se na borilišu.
Nakon tih riječi on žurno napusti prostoriju, a preceptor poñe za njim
da bi ga nadzirao i učvrstio u odluci; jer i njemu je bilo jako stalo do Bois-
Guilbertove slave, očekujući veliku korist od njega kad se jednoga dana
nañe na čelu reda; tu je bilo i Mont-Fitchetovo obećanje ako pospješi
ostvarenje osude nesretne Rebeke. Ipak, premda je u svladavanju boljih
osjećaja svoga prijatelja uživao sve prednosti što ih lukava, pribrana, sebična
narav ima pred čovjekom kojim haraju žestoke proturječne strasti,
Malvoisinu je valjalo iskoristiti svo svoje umijeće da Bois-Guilbert ostane
pri odluci koju je na njegovo navaljivanje prihvatio. Valjalo ga je brižno ču-
vati da se iznova ne naumi pobjeći; valjalo je spriječiti da se susretne s
velikim meštrom kako ne bi došlo do otvorenoga raskida sa starješinom;
valjalo mu je, najposlije, povremeno iznova iznositi različite razloge nas-
tojeći dokazati kako će Bois-Guilbert, kad se pojavi kao zatočenik, ne
ubrzavajući niti utječući na Rebekinu sudbinu, poći jedinim putem kojim će
spriječiti gubitak položaja i časti.

40. Poglavlje

Bježite, sjene! Rikard je opet Rikard!

SHAKESFEARE, Rikard III
 Kad je Crni vitez – jer nužno je da nastavimo pratiti njegove doživljaje
– napustio ročišno drvo plemenita odmetnika, uputio se ravno do obližnjega
Božjeg doma, malena po prostoru i po prihodima, zvana opatijom svetog
Botolpha, u koji je, pod voñstvom vjernoga Gurtha i velikodušnoga Wambe,
premješten ranjeni Ivanhoe nakon zauzeća dvorca. Nema potrebe da se
govori o svemu što se u meñuvremenu zbilo izmeñu Ivanhoea i njegova
osloboditelja; dostaje da kažemo kako je nakon dugih i ozbiljnih razgovora,
glavar samostana poslao glasnike u raznim pravcima, a već se idućeg jutra
Crni vitez spremao na put u pratnji lude Wambe koja će mu poslužiti kao
vodič.
– Srest ćemo se – reče on Ivanhoeu – u Coiningsburghu, dvorcu
pokojnog Athelstanea, jer ondje tvoj otac daje služiti mise zadušnice svome
plemenitom roñaku. Rado bih vidio tvoje saske roñake zajedno, gospodine
Wilfrede, da ih bolje upoznam. Tamo ćemo se i mi susresti; a moja će
dužnost biti da te pomirim s ocem.
Nakon tih riječi, srdačno se pozdravi s Ivanhoeom, koji je žarko želio
da prati svog spasitelja. Ali, Crni vitez nije htio ni čuti za taj prijedlog.
– Odmaraj se danas; jedva ćeš i sutra skupiti snage za put. Ne želim
drugog vodiča doli čestitoga Wambe, koji je kadar glumiti popa ili ludu, već
prema mome raspoloženju.
– Pratit ću vas od sveg srca – reče Wamba. – Volio bih vidjeti
svečanosti pri Athelstaneovu pogrebu; jer ne bude li gozba raskošna, i
bogata, on će ustati od mrtvih da bi ukorio kuhara, upravitelja i peharnika; a
to bi vrijedilo vidjeti. Uvijek ću se, gospodine viteže, osloniti na vaše
junaštvo kako bih se opravdao kod gospodara Cedrica, u slučaju da me izda
moja duhovitost.
– A kako da moje bijedno junaštvo poluči uspjeh, gospodine lakrdijašu,
ako tvoj bistri um zakaže? Objasni mi to..
– Moj duh može mnogo učiniti, gospodine viteže – odgovori lakrdijaš.
– Brz je to i dosjetljiv momak koji vidi i onu drugu stranu svoga bližnjega, i
Umije se skloniti u zavjetrinu kad mu strasti žestoko zapušu. No junaštvo je
srčan mladić kada se probije kroza sve. Veslom protiv vjetra i struje, i
unatoč tome plovi naprijed; i stoga, gospodine viteže, dok se ja budem koris-
tio lijepim vremenom u raspoloženju svoga plemenitog gospodara, od vas
očekujem da priskočite u pomoć kad se ono pogorša.
– Gospodine viteže od Lokota, jer želite takav naziv – reče Ivanhoe –
bojim se da ste za vodiča izabrali brbljavu i napasnu ludu. No znani su mu
svaka staza i presjek u šumi bolje no ijednom lovcu koji njima lutaju; a
ubogar je, kao što ste se dijelom uvjerili, vjeran kao mač.
– No – reče vitez – bude li mi znao pokazati put, neću ga grditi što mi
taj put želi učiniti i zabavnim. Zbogom ostaj, ljubazni Wilfrede;
zapovijedam ti da ne pokušavaš putovati prije sutrašnjeg dana.
Nakon tih riječi, on pruži ruku Ivanhoeu koji je prinese usnama,
pozdravi se s glavarom, uzjaha konja i krene, a Wamba mu se pridruži.
Ivanhoe ih je pratio pogledom dok se nisu izgubili u sjeni okolne šume, a
potom se vratio u samostan.
Meñutim, nakon jutarnje molitve, on zatraži da vidi glavara. Starac
žurno doñe i zabrinuto ga priupita za zdravlje.
– Bolje je – reče on – no što sam u najsmionijim nadama mogao
pretpostaviti; ili je rana bila lakša no što sam mogao misliti s obzirom na
gubitak krvi, ili me je pak ovaj balzam čudesno iscijelio. Ćutim se već kao
da bih mogao nositi oklop; i dobro je da je tako, jer me more misli zbog
kojih ne bih želio ovdje dulje ostati no što je nužno.
– Ne, sveci nas sačuvali – glavar će – da sin Cedrica Saskoga napusti
naš samostan prije no što su mu rane zacijeljele! Bila bi sramota za naš
poziv kad bismo to dopustili.
– Ni ja ne bih poželio napustiti zaklon vašega gostoljubivoga doma,
velečasni oče – reče Ivanhoe – kad ne bih vjerovao da sam kadar izdržati
putovanje, a prisiljen sam da na nj krenem.
– A što vas je navelo na tako nagli odlazak? – reče glavar.
– Zar nikad niste, sveti oče – odgovori vitez – oćutjeli tjeskobu zbog
prijetećega zla, kojemu ni sami ne možete odrediti uzrok? Niste li osjetili
gdje vam se smračuje um, kao kad nad sunčanim krajolikom iznenadni oblak
najavi nadolazeću oluju? I zar ne mislite da takvim nagovještajima valja
pokloniti pažnju, i protumačiti ih kao znakove naših anñela čuvara da se pri-
bližava opasnost?
– Ne mogu poreći – glavar će, križajući se – da takvih slučajeva nije
bilo, i da nisu došli s neba; no takvi su predznaci imali jasan cilj i korisnu
namjeru. Ali ti, ovako ranjen, kakva korist kreneš li stopama onoga kome ne
možeš pomoći kad bi ga tko napao?
– Varaš se glavaru – reče Ivanhoe. – Dovoljno sam snažan da
izmijenim udarce sa svakime tko me izazove. Ah, kad bi bilo i drukčije,
možda bih mogao pomoći, nañe li se u nevolji, i drugim načinima osim
snagom oružja? Dobro je poznato da Sasi ne vole Normane, i tko zna što se
može dogoditi nekome tko se nañe meñu njima dok su im srca gnjevna zbog
Athelstaneove smrti, a glave usijane od pijančevanja kojemu će se
prepustiti? Smatram da je njegov dolazak meñu njih u takvu trenutku vrlo
opasan i naumio sam tu opasnost s njim podijeliti ili je pak spriječiti; a da
bih u tome što bolje uspio, zamolio bih da mi posudiš jednog od tvojih konja
koji možebit mirnije kroči od mojega bojnog konja.
– Svakako – vrijedni će crkovnjak – dobit ćeš moju sporokasnu kobilu,
i želio bih da zbog tebe kasa blago poput kobile opata iz samostana svetog
Albana. I da ti kažem, u vezi s Malkinom, jer tako je zovem, da nećeš naći
životinje na kojoj ćeš tako blago i mirno putovati, osim kad bi unajmio
cirkuskoga konja kadra da uz svirku gajdi pleše izmeñu jaja. Na njezinim
sam sapima, sastavio mnogu propovijed namijenjenu odgoju samostanske
braće i mnoge uboge kršćanske duše.
– Molim te, časni oče – Ivanhoe će – naredi da mi se Malkina odmah
spremi, i reci Gurthu da mi donese opremu.
– Ali, dragi gospodine – glavar će – molim te imaj na umu da Malkina
nije vična ratničkoj vještini, kao i njezin gospodar, i nisam siguran da će
otrpjeti izgled i težinu tvoga oklopa i oružja. Oh, Malkina je razumno
stvorenje, vjeruj, pobunit će se višku težine. Jedanput sam pozajmio knjigu
Fructus temporum105 od svećenika iz St. Beeja, no znaj da se nije htjela
maknuti s vrata dok taj golemi svezak nisam zamijenio svojim malim brevi-
jarom.

– Imaj povjerenja, sveti oče – reče Ivanhoe – da je neću odveć

opterećivati; a naumi li se sa mnom boriti, sva je prilika da će izvući deblji
kraj.
Taj je odgovor izrečen upravo u trenutku kad je Gurth prikopčavao na
vitezove pete par velikih pozlaćenih ostruga, kadrih da svakoga
nepokornoga konja uvjere kako mu je najsigurnije da popusti volji svog
jahača.
Duboki i oštri kotačići kojima su sada bile naoružane Ivanhoeove pete,
naveli su valjana glavara da se pokaje zbog svoje ljubaznosti i uzvikne:
– Ali, dragi gospodine sad sam se sjetio, moja Malkina ne podnosi
ostruge. Bolje bi bilo da pričekaš dok ne doñe kobila našeg nadzornika
imanja; bit će ovdje za manje od jednog sata, a zasigurno je vrlo pitoma, jer
je dovukla mnogo drva za zimu i ne jede zob.
– Hvala ti, velečasni oče, ali ostajem pri tvojoj prvoj ponudi, jer vidim
da je Malkina već dovedena pred vrata. Gurth će nositi moj oklop; a koliko
je do ostaloga, znaj da sam strpljiviji od Malkine i neću joj pretovariri leña.
Pa onda, zbogom!
Ivanhoe siñe niza stube brže i lakše no što bi se očekivalo zbog rane, te
uzjaha mladu kobilu španjolske pasmine, željan da se udalji od dosadna
glavara koji se uza nj prilijepio koliko mu je dopuštala starost i debljina, čas
hvaleći Malkinu, čas preporučujući vitezu da s njom brižno postupa.
– U najgorem je razdoblju za djevojke i ždrebice – reče starac smijući
se svojoj šali – jer je tek zašla u petnaestu godinu.
Ivanhoe je imao važnijih briga no što je raspravljanje o hodu jednog
konja s njegovim gospodarom, pa ostade gluh na glavarove ozbiljne savjete i
duhovitosti, te se vine na ždrebicu i zapovijedi štitonoši (jer to bijaše
sadašnji Gurthov naziv) da bude stalno uza nj. Potom se uputi tragom Crnog
viteza prema šumi, dok je glavar stajao na samostanskim vratima gledajući
za njim i vičući:
– Blažena Djevice! Kako su nagli i vatreni ovi ratnici! Volio bih da mu
nisam povjerio Malkinu, jer zgodi li je 'kakvo zlo, nastradao sam ovako
sakat od teške kostobolje. Ipak – nastavi, pribirući se – ni svoje stare i
nemoćne udove ne bih požalio dati za dobrobit stare Engleske, tako i
Malkinu valja izložiti opasnosti za istu stvar; možebit će čak pomisliti kako
je naš ubogi dom zavrijedio i neku bogatu nagradu; ili će pak starome
glavaru poslati neko mirno kljuse. Ne učine li ništa od toga, jer veliki ljudi
često zaboravljaju usluge što su im učinili mali, smatrat ću da sam dobro
nagrañen već time što sam učinio dobro djelo. Polako je već vrijeme da
sazovem braću na doručak u blagovaonicu. Ah, rekao bih da se tome pozivu
spremnije odazivaju nego zvonima za jutrenje i zornicu.
Tako se glavar samostana svetog Botolpha teška koraka uputio u
blagovaonicu da s braćom podijeli bakalar i pivo koje se upravo iznosilo za
fratarski doručak. Uznosito i važno sjeo je za stol, uz brojne tajanstvene
naputke o koristima što ih samostan može očekivati, te o značajnim
uslugama koje je sam pružio. U drugoj prigodi te bi riječi zasigurno privukle
pažnju, no bakalar bijaše odviše slan, a pivo poprilično jako, te su čeljusti
braće imale odveć posla da bi se naročito služile ušima; tako se nitko iz
bratstva nije pomnije zamislio nad ozbiljnim napomenama njihova
starješine, osim oca Diggorva kojega je strašno mučila zubobolja, pa je
mogao jesti samo na jednoj strani čeljusti.
Za to vrijeme su Crni vitez i njegov vodič lagano jahali kroz duboku
šumu; valjani je vitez čas pjevušio ispod glasa napjev o nekom zaljubljenom
trubaduru, čas pitanjima hrabreći govorljivu ćud svog pratioca, pa mu je
razgovor bila neobična mješavina pjesme i šale, koju bismo čitatelju rado
prikazali.
Valja vam, dakle zamisliti tog viteza, onako kako smo ga već opisali,
kršnog, visokog, širokih pleća, jakih kostiju, na moćnome vrancu koji se čini
kao stvoren za njegovu težinu, jer tako lako pod njim korača; vitez je
podigao vizir na šljemu, radi lakšeg disanja, ali je donji dio ostavio zatvoren
kako mu se ne bi do kraja mogle razabrati crte lica. No, jasno su se vidjele
njegove snažne preplanule jagodice kao i krupne svijetloplave oči što su
sijevale ispod mračne sjene zadignuta vizira; cijelo držanje i izgled tog
junaka odavali su nemarnu veselost i neustrašivo pouzdanje, duh, koji nigda
nije oćutio strah pred opasnošću već je spreman prkositi joj kad najviše
prijeti, no opasnost mu je prisutna u mislima, kao čovjeku kojemu su rat i
pustolovine poziv.
Lakrdijaš je nosio svoje obično šareno odijelo, no posljednji su ga
dogañaji naveli da drveni mač zamijeni oštrim palošem i malenim štitom;
unatoč svome zvanju, za vrijeme juriša na Torquilstone pokazao je da se vrlo
vješto služi s oba svoja oružja. Zapravo, bolest Wambina mozga sastojala se
mahom od neke nestrpljive razdražljivosti koja mu je priječila da dugo
ostane miran u kojem god položaju ili da prati neki odreñeni slijed misli,
iako bi po nekoliko minuta bio dovoljno pribran da obavi svaki izravan
zadatak, ili shvati svaki izravan razgovor. Tako se i sada na konju
neprekidno ljuljao naprijed-natrag, čas naginjući se nad konjske uši, čas opet
jašući na samoj stražnjici životinje, ili bi mu obje noge visile s jedne strane,
ili bi se pak okrenuo licem prema repu, mrgodeći se, kreveljeći se, uz stotinu
majmuskih pokreta, sve dok njegovu konju najposlije nisu dozlogrdile te
mušice, pa ga je svalio na livadu koliko je dug i širok; ta je neprilika uvelike
razveselila viteza, ali je navela njegova pratioca da nadalje mirnije jaše.
Za vrijeme njihova putovanja koje upravo opisujemo, ovaj veseli par je
bio zauzet pjevanjem virele106, kako se tada nazivala jedna poskočica, a luda
je pratila vještijeg Viteza od Lokota. A pjesma je tekla ovako:

VITEZ

Ana Marija, ljubavi, sunce je granulo,

Ana Marija, ljubavi, jutro je svanulo,
Magla se diže, ljubavi, ptica poje,
Diži se, Ana Marija, jutro je.
Ana Marija, ljubavi, zora rudi,
Lovac već veselo u rog svoj gudi,
Veselom jekom odzvanja trublje i kamenje,
Ana Marija, ljubavi, čas je za ustajanje.

WAMBA

Ne budi još te mene, Tibalte, ljubavi,

Dok uzglavlje mi meko još mekši san obavi,
Jer što su radosti koje ćutimo na javi,
Spram viñenja ovih, o Tibalte, ljubavi.
Nek' ptica ispravi maglu pjevom krasnim,
Nek' lovac na brijegu javi se rogom glasnim,
Jer u snu blaže zvuke i slasti uživam,
Al' ne misli, Tibalte, ljubavi, o tebi da snivam.

– Zgodna pjesma – javi se Wamba, nakon što su završili posljednju

kiticu – i tako mi luñačke kape, s dobrom poukom! Nekada sam je pjevao s
Gurthom, svojim bivšim drugarom, koji je sada, po milosti Božjoj i onog
svoga gospodara, ništa manje nego slobodan čovjek; a jednom smo zaradili
batine, jer nas je melodija toliko bila zanijela da smo ostali u postelji dva
sata nakon izlaska sunca, pjevajući tu pjesmu izmeñu sna i jave: otad me
uvijek zabole kosti kad se sjetim tog napjeva. Ali, znajte, glumio sam ulogu
Ane Marije da vama ugodim, dragi gospodine.
Lakrdijaš započe drugu pjesmu, na neki šaljiv napjev, a vitez prihvati
melodiju i stade ga pratiti na isti način.

VITEZ I WAMBA107
 Tri veseljaka sjuga, zapada i sjevera stigla,
Povazdan pjevajući rondele,
Udovicu iz Wycombea zaprosila,
Kako da im udovica kaže ne?

Prvi je vitez, roñen na Tyni, na rijeci,

Povazdan pjevajući rondele,
O bože, slavni mu ljudi bijahu preci,
Kako da mu udovica kaže ne?
O stricu vlastelinu, ocu posjedniku,
Hvasta se pojuć pjesme te;
Ona ga posla da sjedi u zapećku,
Jer ta je udovica mogla reći ne.

WAMBA

Drugi se stade kleti krvlju i životom,

Veselo pjevajmo rondele,
Da je, Bože dragi, plemić iz Walesa rodom,
Kako da mu udovica kaže ne?
Sir David Morgan Griffith Tudor Rhice Hugh,
Pjevom vedrim tad se javi;
Toliko ljudi odveć je za nju,
Udovica spremno ga otpravi.
Al' potom stiže slobodnjak iz Kenta,
Radosno pojuć rondele;
Nudi joj život gdje čeka je stalna renta,
Kako da mu udovica kaže ne?

OBOJICA

Vitez i plemić ostadoše u blatu, kalnu,

Da tamo poju vesele rondele;
Slobodnjak iz Kenta zna da na rentu stalnu
Udovica nikad nije rekla ne!

– Želio bih, Wamba – reče vitez – da je nag domaćin od ročišnoga

drveta, ili onaj veseli fratar, njegov kapelan, mogao čuti ovu tvoju pjesmicu
u pohvalu našem čestitom slobodnjaku.
– Ja ne bih želio – reče Wamba – kad ne bi bilo roga što visi o vašem
ramenu.
– Da – reče vitez – to je jamstvo Locksleyeve dobre volje, iako ne
vjerujem da će nam zatrebati. Siguran sam da bi nam tri zvuka ovoga roga u
slučaju potrebe dovela veselu družinu ovih časnih slobodnjaka.
– Radije bih da nas nebesa sačuvaju od toga – luda će – kad ne bi bilo
toga lijepoga dara koji jamči da će nas propustiti u miru.
– Što hoćeš time reći? – reče vitez. – Misliš da bi nas napali kad ne bi
bilo ovog zaloga drugarstva?
– Ne, ja ništa ne kažem – reče Wamba – jer i zeleno drveće ima uši kao
i kameni zidovi. Ali protumači mi ovo, gospodine viteže? Kad je bolje da su
vinski vrč i kesa prazni nego puni?
– Pa, nikad, rekao bih – uzvrati vitez.
– Ne zaslužuješ da ti ikad budu puni u ruci, kad si tako glupo
odgovorio! Bolje da ti je vrč prazan prije no što ga pružiš Sasu i da ostaviš
novac kod kuće prije no što kreneš u goru zelenu.
– Ti dakle naše prijatelje smatraš razbojnicima? – reče vitez od Lokota.
– Takvih riječi nećeš čuti, dragi gospodine – reče Wamba. – Kljusetu
lakše pada nego čovjeku kad mu se digne torba a pred njim je još dug put; a
zacijelo to može i razblažiti jahačevu dušu, jer je olakšaju za ono što je
korijen svakog zla; stoga i ne želim nadijevati ružna imena onima koji
pružaju takve usluge. Samo, radije bih da mi je torba kod kuće, i kesa u sobi,
kad se sretnem s tim dragovićima, jer bi im time uštedio poneki trud.
– Valja nam se za njih moliti, prijatelju moj, bez obzira na krasnu ćud
koju im pripisuješ.
– Molit ću se za njih od svega srca – reče Wamba – ali u gradu, a ne u
šumi, kao opat iz St. Beeja kojega su prisilili da im pjeva misu pred starim
šupljim hrastom kao pred oltarom.
– Reci što te volja, Wamba – odgovori vitez – ali ti su slobodnjaci tvom
gospodaru Cedricu učinili veliku uslugu kod Torquilstonea.
– Istina je – odgovori Wamba. – Ali to je isto u prilog njihovu
trgovanju s nebesima.
– Njihovu trgovanju, Wamba! Što hoćeš reći? – odvrati njegov
suputnik.
– Bogme, ovo – reče luda. – Oni s nebesima imaju čiste račune, a tako
je i naš stari podrumar gdjekad nazivao svoje brojke, kao što ih Židov Isaac
ima sa svojim dužnicima, te poput njega daju vrlo malo a uzimaju mnogo;
jer zasigurno obračunavaju u svoju korist sedmerostruku lihvu što ju je
blaženo pismo obećalo milosrdnim zajmovima.
– Navedi neki primjer u vezi s time, Wamba – reče vitez. – Ne znam
ništa o brojkama i kamatnim stopama.
– Pa, ako je vaša srčanost tako tupa – reče Wamba – bit će vam drago
doznati da te dobričine izravnavaju svako dobročinstvo koje učine jednim ne
baš tako pohvalnim djelom; jednu krunu dadu nekom fratru prosjaku, a
nadoknade je stotinom zlatnika koje otmu nekom debelom opatu ili
pomognu nekoj ubogoj udovici kad obljube curu u šumama.
 – Što je od toga dobročinstvo, a što je zločin? – prekine ga vitez.
– Dobra šala! Dobra šala! – reče Wamba. – U domišljatom društvu oštri
se um. Zacijelo niste rekli nešto tako dobro, gospodine viteže, zakleo bih se,
kad ste opsluživali pijanu večernju s debelim pustinjakom. Ali, nastavimo.
Šumski raspusnici počnu graditi neku kolibicu nakon što su spalili dvorac,
natkriju slamom neku pijevnicu nakon što su poharali crkvu, oslobode
jednog zatvorenika nakon što su ubili nekoga oholog suca ili, približimo se
našem slučaju, oslobode saskog slobodnjaka nakon što su spalili živoga
normanskog baruna. Vrli su nitkovi, ukratko, i umilni pljačkaši; no najbolje
je susresti se s njima kad im je najgore.
– Kako to, Wamba? – reče vitez.
– Pa, tada osjećaju nekakvu grižnju savjesti i spremni su izravnavati
račune s nebom. Ali kad jednom namire dug, tada neka se nebesa nañu na
pomoći onome kod koga otvore sljedeći račun! Putnici koji ih prvi susretnu
nakon dobra djela kod Torquilstonea teško će stradati. Ipak – Wamba će,
primaknuvši se vitezu – neke su ptičice putnicima mnogo opasnije od tih
odmetnika.
– A tko bi ti mogli biti, jer ovdje, rekao bih, nema ni medvjeda ni
vukova – reče vitez.
– Bogme, gospodine, tu su Malvoisinovi oružnici – reče Wamba. – I
dopustite da vam reknem kako je za grañanskog rata desetak njih vrijedno
čoporu vukova. Sada se oni nadaju svojoj žetvi i pojačali su ih vojnicima
pobjeglim iz Torcjuilstonea; sretnemo li se s tom družinom, zasigurno ćemo
platiti za naša junačka djela. Pa, molim vas, gospodine viteže, što biste
učinili kad bismo se susreli s dvojicom njih?
– Hulje bih kopljem prikovao za zemlju, Wamba, ako bi nam pravili
ikakve smetnje.
– A što ako bi bila četvorica?
– Isto bi ih slijedilo – odgovori vitez.
– Što ako ih je šest – nastavi Wamba – a mi, ovakvi kakvi smo, jedva
nas je dvojica? Ne biste li se sjetili Lockslayeva roga?
– Što? Trubiti za pomoć – kliknu vitez – protiv skupine takvih lupeža
koje bi jedan valjani vitez bio kadar otpuhnuti pred sobom kao što vjetar
tjera uvelo lišće?
– No, onda – reče Wamba – molim vas da pobliže pogledam taj rog
tako moćnoga jeka.
Vitez otpasa remen i udovolji molbi suputnika, a on odmah objesi rog
oko vrata.
– Tra-lira-la – reče on zviždeći glasove. – Da, znam svoju ljestvicu kao
i drugu.
– Što želiš time reći, nitkove? – reče vitez. – Vrati mi rog.
– Smirite se, gospodine viteže, on je na sigurnome. Kad hrabrost i
ludost putuje zajedno, na ludosti je da nosi rog, jer ona može bolje duhnuti.
 – Hej, varalice – Crni će vitez – iskorištavaš svoju slobodu. Pazi, ne
igraj se s mojim strpljenjem.
– Ne prijetite mi nasiljem, gospodine viteže – luda će, stojeći podalje
od naglog junaka – ili će ludost dati petama vjetra i ostaviti vašu hrabrost da
traži put kroza šumu kako zna i umije.
– Da, tu si u pravu – reče vitez. – Istini za volju, nemam vremena da se
s tobom natežem. Zadrži rog ako hoćeš, ali nastavimo put.
– Nećete mi, dakle, učiniti ništa nažao? – reče Wamba.
– Kažem ti da neću, lupežu jedan!
– Da, ali dajte mi svoju vitešku riječ – nastavi Wamba, približavajući
mu se vrlo oprezno.
– Dajem ti svoju vitešku riječ; samo pohitaj naprijed s tom svojom
ludom glavom.
– Onda su hrabrost i ludost ponovno dobri suputnici – lakrdijaš će
prilazeći slobodno vitezu. – Ali, uistinu znaj, ne volim zaušnice poput one
što si je udijelio vrlom fratru, a njegova se svetost kotrljala po ledini kao
kralj meñu čunjevima. A sada kad ludost nosi rog, neka se srčanost osovi i
zatrese grivom, jer, ako se ne varam, u onom grmlju skriva se neka družina i
promatra nas.
– Po čemu tako sudiš? – reče vitez.
– Jer sam dva-tri put opazio kako se neka kaciga zasvjetlucala meñu
zelenim lišćem. Da su pošteni, držali bi se puta. Ali onaj guštik je prava
kapela za sljedbenike svetog Nikole.
– Vjere mi – reče vitez spuštajući vizir – mislim da si u pravu.
I u pravi tren ga je spustio, jer u tom času bijahu s onoga sumnjivog
mjesta tri strijele odapete na njegovu glavu i grudi, a jedna bi mu zacijelo
bila prosula mozak da se nije odbila o čelični vizir. Druge dvije odbiše se o
oklop i štit koji mu je visio o vratu.
– Hvala, vjerni oružaru! – reče vitez. – Wamba, napadnimo ih.
I on pojaše ravno prema guštiku. Dočakalo ga je šest-sedam oružnika,
koji pojuriše na nj s podignutim kopljima. Tri ga oružja pogodiše i polomiše
se kao da su udarila u čelični toranj. I kroz otvor vizira činilo se da oči
Crnog viteza sijevaju poput munje. Pridigavši se u stremenima s izrazom
neizreciva dostojanstva viknu:
– Što ovo znači, gospodo moja?
Vojnici umjesto odgovara isukaše mačeve i stadoše ga napadati sa svih
strana uz povike:
– Umri, tiranine!
– Ha! Sveti Eduarde! Ha! Sveti Jurju! – uzvikivao je Crni vitez a pri
svakom bi uzviku oborio po jednog vojnika. – Jesu li to izdajice?
Iako žestoki, protivnici mu ustuknuše pred oružjem koje je svakim
udarcem zadavalo smrt, i već je izgledalo da će, zahvaljujući svojoj silnoj
snazi, odnijeti pobjedu nad brojnim napadačima, kad neki vitez u modrom
oklopu, koji je dotad stajao iza napadača, pojuri naprijed s kopljem, ne
ciljajući jahača nego konja, te smrtno rani plemenitu životinju.
– To je bio niski udarac! – viknu Crni vitez, dok je konj padao na
zemlju vukući za sobom jahača.
U tom trenutku Wamba puhnu u rog, jer zbog munjevita slijeda
dogañaja to nije stigao učiniti. Na taj neočekivani zvuk ubojice još jedanput
ustuknuše, a Wamba, iako nedovoljno naoružan, spremno pohita da Crnom
vitezu pomogne ustati.
– Stid vas bilo, pokvarene kukavice! – viknu on prema modrom oklopu
koji je, čini se, predvodio napadače. – Zar bježite pred šupljim zvukom roga
u koji puše jedan lakrdijaš?
Podbodeni njegovim riječima, oni iznova napadoše Crnog viteza,
kojemu je jedini zaklon bio da se leñima nasloni na hrast i da se brani
mačem. Kukavni vitez uze drugo koplje te stade vrebati trenutak kad mu
moćni suparnik bude najžešće napadnut, pa jurnu na njega na konju u želji
da ga kopljem prikuje uza stablo; ali mu je Wamba iznova pomrsio račune.
Nadoknañujući okretnošću manjak snage, lakrdijaš se vrzmao po rubu okr-
šaja, jer oružnici na nj nisu obraćali pažnje s obzirom da su bili zauzeti
ozbiljnijim poslom, pa je uspješno spriječio pogibeljni napad Modrog viteza,
presjekavši petne tetive njegovu konju udarcem mača. Konj i jahač padoše
na tlo; no Vitez od Lokota i dalje je bio u životnoj opasnsti, jer ga je
napadalo nekoliko dobro naoružanih ljudi, a već je bio i umoran od žestokih
napora što ih je ulagao braneći se na više strana istodobno, kadli jedna
strijela za lov na divlje guske iznenada obori jednog od najžešćih napadača,
a grupa slobodnjaka provali iz šumarka, na čelu s Locksleyem i veselim
fratrom; prihvativši se spremno i umješno borbe, oni brzo svladaše
razbojnike, te su sada svi ležali mrtvi ili pak bili smrtno ranjeni. Crni vitez
zahvali svojim spasiteljima s uznositošću kakve prije nisu zapazili u njegovu
ponašanju, jer se dotad prije doimao kao drzak i smion vojnik negoli kao
osoba visoka položaja.
– Čak prije no što se zahvalim svojim spremnim prijateljima – reče –
moram saznati tko su moji napadači koje nisam izazvao. Podigni vizir toga
Modrog viteza, Wamba, koji je, čini se, voña ovih lupeža.
Lakrdijaš odmah priñe voñi ubojica koji je, ozlijeñen pri padu i
prignječen ranjenim konjem, ležao u nemogućnosti da pobjegne ili pruži
otpor.
– Ajde, hrabri gospodine – reče Wamba – na meni je bilo da vam
budem oružar, a takoñer i vaš konjušar. Pomogao sam vam sjahati, a sad ću
vam pomoći da skinete šljem.
Nakon tih riječi, on grubo strgnu s Modrog viteza šljem koji se
otkotrljao daleko po travi, razotrkivši Vitezu od Lokota prosijede uvojke i
lice koje nije očekivao da će vidjeti u tim okolnostima.
– Waldemar Fitzurse! – on će zaprepašteno. – Što je navelo čovjeka
tvog položaja, a, činilo se i čestitosti, na tako nisko djelo?
– Rikarde – zarobljeni će vitez gledajući ga odozdo – slabo poznaješ
ljude ako ne znaš do čega sve mogu častoljublje i osveta dovesti svako
Adamovo dijete.
– Osveta! – odgovori Crni vitez. – Nikada ti nisam učinio ništa nažao.
Nemaš mi se za što osvećivati.
– Moja kći, Rikarde, čiju si ruku prezreo, nije li to dovoljna uvreda za
Normana plemenite krvi poput tvoje?
– Tvoja kći! – odvrati Crni vitez. – Krasan razlog za neprijateljstvo
koje je dovelo do krvava obračuna! Odmaknite se, gospodo moja, htio bih s
njim nasamu porazgovoriti. Sada, Waldemare Fitzurse, reci istinu, priznaj
tko te naveo na ovaj izdajnički čin.
– Sin tvoga oca – odgovori Waldemar – koji se tako želio osvetiti za
tvoju neposlušnost prema ocu.
Rikardove oči bljesnuše od prezira, no prevlada bolja strana njegove
prirode. Uhvati se rukom za čelo i ostade neko vrijeme zureći u ponižena
baruna, na čijem se licu ponos borio sa stidom.
– Zar ne moliš za život, Waldemare? – reče kralj.
– Tko se nañe u lavljim pandžama – odgovori Fitzurse – zna da bi to
bilo uzaludno.
– Uzmi ga tada i bez moljenja – reče Rikard. – Nemoćno truplo nije
plijen dostojan lava. Poklanjam ti život, ali uz uvjet da za tri dana napustiš
Englesku i sakriješ svoju sramotu u svom dvorcu u Normandiji, i da nikad
više ne spomeneš ime Ivana Anžuvinca u vezi sa svojom izdajom. Zatekneš
li se na tlu Engleske nakon roka koji sam ti dao, umrijet ćeš; takoñer,
prozboriš li samo riječ koja bi mogla okaljati čast moje kuće, tako mi svetog
Jurja, ni oltar ti neće biti utočištem. Objesit ću te da poslužiš za hranu
gavranovima na vrh tornja tvoga dvorca. Dajte ovom vitezu konja, Locksley,
jer tvoji su slobodnjaci pohvatali one koji su tumarali bez gospodara, pa
neka slobodno ode.
– Kad ne bih vjerovao da mi se obraća glas o čiju se zapovijed ne smije
oglušiti – odgovori slobodnjak – uputio bih za tim podlim lupežom strijelu
koja bi mu uštedjela napore duga putovanja.
– U tebi – kuca englesko srce, Locksley – Crni će vitez – i dobro sudiš
da ti valja slušati moje zapovijedi: ja sam Rikard, kralj Engleske!
Nakon tih riječi, izgovorenih glasom veličanstva, primjerenim visoku
položaju i isto tako izuzetnoj osobi Lavljeg Srca, slobodnjaci kleknuše pred
njim, istodobno iskazujući svoju pokornost i moleći oprost za počinjene
prijestupe.
– Ustajte, prijatelji moji! – Rikard će milostivo, gledajući ih licem
čovjeka, kojega je uobičajena dobroćudnost već bila prevladala oganj gnjeva
i čije crte više nisu odavale tragove nedavnoga žestokog okršaja, osim
rumenila od napora. – Ustajte, prijatelji moji! – reče on. – Vaše krivice,
počinjene u šumi ili na polju, nadoknadili ste, spremnom uslugom što ste je
pružili mojim podanicima u nevolji pod zidinama Torquilstonea, kao i
današnjim pritjecanjem u pomoć svome vladaru. Ustanite, podanici moji, i
budite nadalje valjani grañani. A ti, čestiti Locksley...
– Ne zovite me više Locksleyem, gospodaru, već znajte moje pravo
ime, a njegova je slava, bojim se, već odveć na glasu, da ne bi stigla i do
vaših kraljevskih ušiju: ja sam Robin Hood iz Sherwoodske šume.
– Kralj odmetnika i knez vrlih momaka! – reče kralj. – Tko nije, čuo za
ime koje se pronijele čak do Palestine? Ali vjerni, hrabri odmetniče, nijedno
djelo što si ga počinio u našoj odsutnosti, u nemirnim vremenima koja su
zbog toga nastupila, neću spomenuti tebi na štetu.
– Točna je poslovica – pridometne Wamba, ali nešto manje brbljavo no
što je uobičajeno: – Kad mačke nema kod kuće, miševi kolo vode.
– Što, Wamba, ti si to? – reče Rikard. – Toliko ti dugo nisam čuo glasa
te sam pomislio da si pobjegao.
– Ja da pobjegnem! – reče Wamba. – Je li se ikad ludost udaljila od
srčanosti? Eno, gdje leži trofej mog mača, onaj uznositi konjić, od srca bih
poželio da se ponovno propne na noge, uz uvjet da se na njegovu mjestu
nañe izvaljen njegov gospodar. U početku sam doduše, malo ustuknuo, jer
šarena halja ne štiti od kopljanih šiljaka poput čelična oklopa. Ali ako se i
nisam borio na doseg mača, priznat ćete mi da sam dao znak za napad.
– I to u pravi čas, čestiti Wamba – uzvrati kralj. – Tvoja se vrijedna
usluga neće zaboraviti.
– Confiteor! Confiteor108 – uzviknu smjerno neki glas u kraljevoj
blizini. – Moj latinski ne ide mnogo dalje, ali priznajem svoje mračno
izdajstvo, pa vas molim, dopustite mi da izmolim odrješenje od grijeha prije
nego što me povedu na smaknuće!

Rikard se osvrne i ugleda vesela fratra na koljenima gdje moli krunicu,

dok mu je batina, koja za okršaja nije bila besposlena, ležala na travi pokraj
njega. Licu je podario izražaj za koji je vjerovao da će najbolje izraziti
krajnju skrušenost, oči podignute uvis, kutovi usta ovješeni, kako se izrazio
Wamba, poput kita na otvoru kese. Ipak, to smjerno iskazivanje krajnjeg
pokajanja hirovito je poricao neki šaljivi naum što se ogledao na tome
krupnom licu i kanda odajući da su mu strah i pokora jednako neiskreni.
– Čega se bojiš, ludi pope? – reče Rikard. – Strahuješ li da će tvoj
biskup saznati koliko iskreno služiš Djevici Mariji i svetom Dunstanu? Ne
boj se toga,
Čovječe! Rikard Engleski ne odaje tajne izgovorene uz bocu.
– Ne, najmilostiviji gospodaru – odgovori pustinjak, dobro znan kao
fratar Tuck u petparačkim pripovijestima o Robinu Hoodu – ne bojim se ja
biskupskoga štapa, već žezla. Jao, zašto mi je grešna ruka udarila Božjeg
pomazanika iza uha!
 – Ha, ha – nasmije se Rikard – odatle dakle vjetar puše? Zaista,
zaboravio sam taj udarac, iako mi je nakon njega cijeli dan zvonilo u uhu.
No ako je zaušnica pošteno dana, neka ovi dobri ljudi presude je li bila i
dobro uzvraćena; u protivnome, ako misliš da ti još nešto dugujem i ako
želiš da još jedanput razmijenimo udarce...
– Nipošto – odgovori fratar Tuck. – Dobio sam svoje, i to s kamatama.
Neka vaše veličanstvo uvijek tako u potpunosti plaća svoje dugove!
– Kad bi se to moglo činiti pljuskama – reče kralj – moji se vjerovnici
ne bi trebali žaliti na praznu blagajnu.
– Ipak – fratar će, iznova čedna i licemjerna izražaja – ne znam kakva
bi pokora bila primjerena onom najsvetogrdnijem od udaraca!
– Ne govori više o tome, brate – kralj će. – Otrpio sam tolike udarce od
pogana i nevjernika, pa bih bio sumanut kad bih se sada inatio zbog zaušnice
tako čedna redovnika kakav je kapelan iz Copmanhursta. Ali, čestiti fratre,
mislim da bi i crkvi i tebi bilo bolje kad bih ti pribavio dopuštenje da se
raspopiš i ostaneš kao slobodnjak u našoj straži, da vjerno brineš o našoj
osobi, kao što si prije služio svetog Dunstana.
– Gospodaru moj – fratar će – ponizno molim da mi oprostite; bili biste
spremni da prihvatite moje opravdanje, kad biste samo znali kako me mori
porok lijenosti. Sveti Dunstan, smiluj nam se, spokojno stoji u svome
udubljenju, makar ja i zaboravio na molitve dok ubijam jelena, katkad me i
noću nema u ćeliji, baveći se tko zna čime, a sveti se Dunstan nikad ne tuži;
on je tih gospodar, i miroljubiv, bolji no ijedan ikad načinjen od drveta.
Zacijelo, velika je čast biti slobodnjak u pratnji svog vladara kralja, ali kad
bih samo skrenuo da u nekom kutku utješim neku udovicu ili da ubijem srnu
u drugome netko bi odmah pitao: "Gdje je onaj pasji pop?", "Tko je vidio
prokletoga Tucka?" rekao bi drugi. "Onaj raspopljeni lupež uništi više
divljači nego polovina pučanstva", pridometnuo bi neki lugar. "I lovi svaku
plahu grlicu po selu", rekao bi drugi. Najposlije, dobri moj gospodaru,
molim vas, ostavite me kako ste me našli; ili, želite li nekako iskazati svoju
blagonaklonost prema meni, dopustite da i nadalje ostanem ubogim
redovnikom iz ćelije svetog Dunstana u Copmanhurstu koji će i najmanji dar
primiti s najvećom zahvalnošću.
– Razumijem te – kralj će – i sveti će redovnik dobiti dopuštenje da
sječe i lovi u mojim šumama u Wharncliffeu. Pazi, ipak, odobrit ću ti
godišnje tri jelena, no to će te opravdati i za onih trideset što ćeš ih ubiti, ili
ja ne bio kršćanski vitez niti sam pravi kralj.
– Vaša milost može biti uvjerena – reče fratar – da ću se uz blagoslov
svetog Dunstana, već nekako dovinuti da umnožim vaš velikodušni poklon.
– U to ne sumnjam, dragi brate – kralj će, – a kako je divljač tek suha
hrana, zapovijedit ćemo našem podrumaru da ti dopremi bačvu sekta, bure
malvazije i tri bačvice najboljeg piva svake godine. Ako ti to ne ugasi žeñ,
tada doñi na dvor i upoznaj se s mojim peharnikom.
 – Ali za ime svetog Dunstana... – fratar će.
– Dobit ćeš takoñer halju, stolu i oltarsku pokrivku – nastavi kralj
križajući se. – No ne okrećimo šalu. Više mislimo na svoje ludosti nego na
njegovu čast i slavu.
– Ja ću odgovarati za svoga zaštitnika – fratar će veselo.
– Odgovaraj ti za sebe, fratre – uzvrati kralj Rikard malo strože; no
odmah zatim ispruži ruku prema pustinjaku, koji malko postiñeno savije
koljeno i poljubi je. – Manje počasti pružaš mome ispruženom dlanu negoli
stisnutoj pesnici – reče vladar. – Pred dlanom si samo kleknuo, a pred
pesnicom si pao ničice.
Ali fratar, plašeći se da bi pretjerao nastavi li razgovor u odviše šaljivu
tonu – što je greška koje se nadasve moraju čuvati oni koji razgovaraju s
vladarima – duboko se pokloni i nestade u gomili iza sebe.
U tom se trenutku pojaviše još dvije osobe na poprištu zbivanja.

41. Poglavlje

Gospodo uzvišena, pozdravljeni bili,

Iako višeg roda, niste sretniji!
Pogledajte gdje zabavljamo se svi,
Gdje god se svako drvo zeleni,
U cijeloj šumi radosnoj, bili nam dobrodošli.

MACDONALD

Pridošlice bijahu Wilfred od Ivanhoea, na ždrebici glavara iz Botolpha,

i Gurth, koji ga je pratio na viteževu bojnom konju. Ivanhoe se strahovito
iznenadio ugledavši svoga gospodara poprskana krvlju; uokolo, na maloj
čistini na kojoj se odigrao okršaj, ležalo je šest-sedam mrtvih tjelesa.
Jednako se začudio što je Rikard bio okružen tako brojnim šumskim
pratiocima, gorskim odmetnicima, kako se činilo, koji su nadasve opasna
pratnja za jednoga princa. Dvoumio je bi li se kralju obratio kao Crnom
vitezu lutalici, ili na neki drugi način. Rikard uoči njegovu zbunjenost.
– Ne boj se, Wilfrede – reče – obratiti se Rikardu Plantagenetu kao
kralju, jer ga vidiš u društvu iskrenih engleskih srdaca, iako ih je vruća
engleska krv možebit malko skrenula s puta.
– Sir Wilfrede Ivanhoe – srčani će odmetnik istupivši – moja riječ teško
može nešto pridodati riječima našeg vladara; ipak, dopustite da ponosno
izjavim kako meñu ljudima koji su mnogo pretrpjeli i nema odanijih
podanika od onih koji ga sada okružuju.
 – U to ne sumnjam, junače – reče Wilfred – kad si i ti meñu njima. Ali
što znače ovi tragovi smrti i pogibelji, ovi pobijeni ljudi i krvavi oklop moga
princa?
– Izdali su nas, Ivanhoe – reče kralj. – Ali, zahvaljujući ovim srčanim
ljudima, stigla ih je zaslužena kazna. Nego, promislim li, i ti si izdajica –
Rikard će smiješeći se – i to najneposlušnija; jer, nismo li ti izričito
zapovijedili da se odmaraš u St. Botolphu dok ti rana ne zacijeli?
– Zacijelila je – reče Ivanhoe – sada je gotovo poput ogrebotine šilom.
Ali zašto, ah, zašto, plemeniti prinče, rastužujete svoje vjerne sluge izlažući
se opasnostima samotnička putovanja i pogibeljnih pustolovina, kao da vam
život ne vrijedi više od života nekoga običnog viteza lutalice, kojega jedino
zanima ono što mu mogu pribaviti koplje i mač?
– Ni Rikard Plantagenet – kralj će – ne želi veću slavu no što mu je
vjerno koplje i mač mogu steći; više se ponosi kad uspješno dovrši neki
pothvat služeći se samo svojim dobrim mačem i snažnom desnicom, negoli
kad povede u boj vojsku od stotinu tisuća naoružanih ljudi.
– Ali vašem kraljevstvu, gospodaru – reče Ivanhoe – vašem kraljevstvu
prijeti raskol i grañanski rat; vaši će podanici biti izloženi svim nedaćama,
ostanu li bez svog vladara u nekoj od opasnosti kojima se danomice radosno
predajete, a jednoj ste upravo maločas jedva umaknuli.
– Ho, ho! Moje kraljevstvo i moji podanici! – Rikard će nestrpljivo. –
Kažem ti, sire Wilfrede, najbolji meñu njima spremni su da na moje ludosti
odgovore jednakom mjerom. Moj vjerni sluga Wilfred od Ivanhoea,
primjerice, koji nije poslušao moju izričitu zapovijed, drži svome kralju
propovijed zato što ne sluša njegov savjet. Tko od nas dvojice ima više
razloga da prigovara drugome? Ali, vjerni moj Wilfrede, oprosti mi. Vrijeme
što sam ga proveo i još ću provesti skrivajući se, kako sam ti objasnio u
St.Botolphu, potrebno je da bi moji prijatelji i vjerni plemići imali dovoljno
vremena da okupe snage, kako bi se Rikard, kada njegov povratak bude
obznanjen, našao na čelu sile kakvoj se neprijatelji neće biti kadri oduprijeti,
što će skončati sve pripremane izdaje a da se ni mač ne isuče iz korica.
Estoteville i Bohun neće biti dovoljno snažni da za dvadeset četiri sata krenu
na York. Čekam vijesti od Salisburya s juga, od Beauchampa u grofoviji
Warwick, te od Multona i Percya na sjeveru. Kancelar se mora pobrinuti za
London. Pojavim li se suviše naglo, izložio bih se opasnostima od kojih me
ni moje koplje ni mač iako potpomognuti lukom srčanog Robina, batinom
fratra Tucka i rogom mudroga Wambe, ne bi bili kadri izbaviti.
Wilfred se pokloni u znak pokornosti, dobro znajući da bi bilo uzaludno
prepirati se sa silovitim viteškim duhom koji je tako često izlagao njegova
gospodara opasnosti što ih je lako mogao izbjeći, a bilo je neoprostivo
koliko ih je sam tražio. Stoga mladi vitez uzdahnu i umiri se; Rikard, pak,
radostan što je ušutkao savjetnika, iako je u srcu priznavao opravdanost
iznesenog prigovora, nastavi razgovarati s Robinom Hoodom.
 – Kralju odmetnika – reče on – nemaš li neko osvježenje kojim bi
ponudio svoga brata vladara? Jer su mi ovi mrtvi nitkovi zadali posla i
otvorili apetit.
– Uistinu – odgovori odmetnik – jer bilo bi prezira vrijedno lagati vašoj
milosti, naša je smočnica mahom opskrbljena...
Tu zastade, jer se malko zbunio.
– Divljači, pretpostavljam? – Rikard će veselo. – Nema bolje hrane u
nevolji. I doista, rekao bih da kralj koji napusti svoju kuću i ne ubija vlastitu
divljač, ne bi smio odveć prigovarati što su je drugi ubili za njega.
– Ako će vaša milost, dakle – reče Robin – svojom prisutnošću
počastiti još jedno sastajalište Robina Hooda, divljači neće uzmanjkati; a
naći će se i vrč piva, a možda i čaša dobra vina da sve to dopuni.
Tako odmetnik krenu, a za njim raspoloženi vladar, zacijelo više
obradovan slučajnim susretom s Robinom Hoodom i njegovim šumskim
pratiocima, nego što bi bio kad bi ponovno preuzeo svoj kraljevski položaj i
predsjedavao otmjenu skupu perova i plemića. Poznanstvo s novim ljudima i
pustolovne zgode predstavljale su životnu radost Rikarda Lavljeg Srca,
ponajviše bi u njima uživao kad bi se stekle naporedno s iskrslom i
prevladanom opasnošću. Kralj Lavljega Srca bio je gotovo oličenje
izuzetnog ali nekorisnog lika romantičnog viteza; i stoga mu je osobna slava
što bi je zadobio svojim oružjem bila mnogo draža od one koju bi stekao
vještinom i mudrošću vladavine. Zato mu je i kraljevanje nalikovalo putanji
blistavoga i brzog meteora, koji preleti nebeskim svodom rasipljući oko sebe
nepotrebnu i raskošnu svjetlost koju istoga časa proguta posvemašnja tmina;
njegovi su viteški pothvati stoga pružali gradu lutajućim pjevačima i
bardovima, ali zemlji nisu pribavili nijednu trajnu dobrobit na kojoj se
povijest rado zaustavlja i ističe ih kao uzor potomstvu. No u sadašnjem se
društvu Rikard pokazao u najboljemu svjetlu. Bio je veseo, dobro
raspoložen, a volio je muževnost u svakoj životnoj prilici.
Pod golemim hrastom brzo je pripremljen šumski obrok za kralja
Engleske u društvu ljudi što ih njegova vlada smatra odmetnicima, no sad su
sačinjavali njegov dvor i njegovu stražu. Kako je pehar kružio naokolo, tako
su se grubi gorštaci polako osjećali slobodnije u prisutnosti njegova
veličanstva. Izmjenjivale su se pjesme i šale, ponosno prepričavali raniji
podvizi; i, najposlije, hvastajući se svojim uspjesima u kršenju zakona, svi
su zaboravili da to govore u nazočnosti njegova prirodnog čuvara. Ne hajući
ništa više za svoje dostojanstvo nego njegovo društvo, veseli se kralj smijao,
pio i šalio okružen radosnom družinom. Priprosti i zdravi razum Robina
Hooda govorio mu je da bi prizor valjalo skončati prije no što se desi nešto
što bi narušilo njegov sklad, posebice kad je ugledao smrknuto i zabrinuto
Ivanhoeovo čelo.
– Počašćeni smo – obrati se Ivanhoeu tiho – prisutnošću našega vrlog
vladara; no ne bih želio da rasipa vrijeme koje bi moglo biti dragocjeno s
obzirom na prilike u kraljevstvu.
– Dobro i mudro zboriš, hrabri Robine Hoode – Wilfred će tiho. – I
znaj, uz to, da se oni koji se šale s njegovim veličanstvom, čak i kad je
najbolje raspoložen, tek igraju s lavljim mladunčetom koje je spremno da se,
na najmanji izazov, posluži svojim zubima i noktima.
– Upravo to je pravi razlog moje zabrinutosti – reče odmetnik. – Moji
su ljudi gruba vladanja i ćudi; kralj je dobre ali nagle ćudi; ne zna kad bi
mogla pasti neka uvreda i kako će biti primljena; vrijeme je da se ova
veselica prekine.
– Onda se vi za to i pobrinite, valjani slobodnjače – reče Ivanhoe. – Jer
znaci koje sam mu dosad pokušavao dati samo su ga navodili da nastavi s
veseljem.
– Moram li tako brzo staviti na kušnju oprost i naklonost svoga
vladara? – Robin Hood će, oklijevajući na tren. – Ali, svetog mi Kristofora,
tako će biti. Ne bih bio vrijedan njegove milosti kad je ne bih bio spreman
izložiti opasnosti za njegovo dobro. Hej, Scathlocke, poñi do onog grma i
duhni u rog na normanski način, i to odmah, po cijenu života.
Scathlock posluša svog poglavara, i za nepunih pet minuta veseljaci se
prenuše na zvuk njegova roga.
– To je Malvoisinov rog – viknu mlinar, skočivši na noge i pograbivši
luk. Fratar ispusti pehar i prihvati se svoje batine. Wamba naglo zastade,
prekine šalu i lati se mača i štita. Ostali zgrabiše oružje.
Ljudi njihova soja, koji vode opasan život, lako zamjenjuju gozbu
okršajem; no Rikardu se ta promjena nadavala poput nastavka veselja.
Zatraži šljem i glavne dijelove oklopa koji su ležali kraj njega; i dok mu ih je
Gurth navlačio, strogo naredi Wilfredu da se, pod prijetnjom krajnjega
gnjeva, ne smije upuštati u borbu koja se po njegovu mišljenju pripremala.
– Borio si se za mene stotinu puta, Wilfrede, i to sam vidio. Danas ćeš
ti pak gledati kako se Rikard bori za svoga prijatelja i vazala.
Dotle je Robin Hood razaslao nekoliko svojih ljudi u raznim pravcima
u izviñanje; i kad se društvo doista raspršilo, približi se Rikardu koji je već
bio u svome oklopu, kleče na jedno koljeno i zamoli oproštenje od svog
vladara.
– Zbog čega, dobri slobodnjače? – Rikard će malo nestrpljivo. – Nismo
li ti već udijelili potpuno oproštenje za sve prijestupe? Naša riječ nije perce
što se otpuhuje tamo-amo izmeñu nas. Nisi valjda od onog časa već stigao
počiniti neki novi prijestup?
– Ah, ipak sam stigao – odgovori slobodnjak – ako je prijestup
obmanuti svoga kneza njemu u korist. Rog koji ste čuli nije bio
Malvoisinov, već se oglasio po mojoj zapovijedi, kako bi se prekinulo s
gozbom, jer se gube odveć dragocjeni sati.
Potom se diže, prekriži ruke na grudima i odajući prije štovanje negoli
podložnost, čekaše kraljev odgovor poput čovjeka svjesna da je možda
pogriješio, ali se uzdaje u ispravnost svoje pobude. Rikardu od bijesa navali
krv u lice; no to je bilo prvo, prolazno uzbuñenje što ga je osjećaj za
pravednost brzo nadvladao.
– Znači kralj od Sherwooda – reče on – uskraćuje svoju divljač i vinski
pehar kralju Engleske! Dobro, dobri, smioni Robine! Ali kad me doñeš
posjetiti u veseli London, vjeruj da neću biti tako škrt domaćin. Ipak, u
pravu si, valjano momče. Pa onda, na konje i krenimo! Wilfred je cijelo
vrijeme bio nestrpljiv. Reci, smjeli Robine, imaš li u svojoj družbi nekog
prijatelja koji se ne zadovoljava savjetima, već hoće i upravljati tvojim pos-
tupcima, pa je žalostan kad se osmjeliš da nešto učiniš po svome?
– Takav je moj pomoćnik, Mali John – reče Robin – koji je upravo u
nekom pohodu čak na granicama Škotske. Priznat ću vašem veličanstvu da
mi gdjekad smeta pravo koje si uzima da mi dijeli savjete, ali kad bolje
promislim, ne mogu se dugo ljutiti na nekoga tko je zabrinut iz puke revnosti
s kojom služi svoga gospodara.
– U pravu si, čestiti slobodnjače – odvrati Rikard.
– Kad bi s jedne strane uz mene bio Ivanhoea, dijeleći mi ozbiljne
savjete preporučujući ih mrkom ozbiljnošću svoga čela, a s druge ti, da me
varkom navodiš da činim ono što misliš da je za moje dobro, bio bih
neslobodniji u svojoj vlastitoj volji od bilo kojega kralja u kršćanskome i
poganskom svijetu. Ali, poñimo, gospodo, krenimo veselo prema
Coningsburghu, i ne mislimo više na to.
Robin Hood im obznani da je već poslao grupu izvidnika u smjeru u
kojem će se uputiti, a oni će zasigurno pravodobno javiti ako ih čeka kakva
tajna zasjeda; stoga je uvjeren da će biti sigurniji na putu, a u protivnome, bit
će na vrijeme obaviješteni o opasnosti, pa se mogu osloniti na jaku četu
strijelaca s kojima i sam kani krenuti istim putem.
Razborite i brižne mjere opreza, poduzete radi njegove sigurnosti,
dirnuše Rikarda te je posve zaboravio na srdžbu zbog varke kojom ga je
odmetnički poglavica obmanuo. Još se jedanput rukuje s Robinom Hoodom,
potvrdivši da mu je dokraja oprostio i da može računati s njegovom
naklonošću, obećavši da će ublažiti tiransku primjenu zakona nad šumama i
druge tlačiteljske mjere zbog kojih su toliki engleski slobodnjaci bili
prisiljeni poći u odmetnike. No, Rikardove dobre namjere u odnosu spram
junačkog odmetnika osujetila je prerana kraljeva smrt; a Povelja o šumama
oduzeta je protiv volje iz ruku kralja Ivana kad je ovaj naslijedio svoga
valjanog brata. Koliko je do života Robina Hooda, kao i pripovijesti o
njegovoj smrti nakon izdaje, može ih se naći u knjižicama tiskanim
starinskim slovima što su se nekoć prodavale po niskoj i pristupačnoj cijeni
od pola penija (a sad se jeftino kupuju za vlastitu težinu u zlatu).
Odmetnikovo se uvjerenje potvrdilo i kralj je, zajedno s Ivanhoeom,
Gurthom i Wambom, stigao bez smetnje na dohvat dvorcu Coningsburgha
dok je još sunce bilo na obzorju.
 Rijetki su ljepši i upečatljiviji prizori u Engleskoj od onog okolice te
drevne saske tvrñave. Tiha i umilna rijeka Don teče kroz dolinu u kojoj su
polja gusto prošarana lugovima, a na brežuljku što se diže ponad rijeke leži
to staro zdanje, dobro zaštićeno zidovima i opkopima, koje je, kako mu
svjedoči i sasko ime, prije osvojenja bilo boravište kraljeva Engleske.
Vanjske su utvrde vjerojatno dodali Normani, ali unutrašnja ukazuje na
veliku starost. Smještena je na humku u kutu unutrašnjeg dvorišta i tvori
potpun krug promjera približno dvadeset pet stopa. Zid je veoma debeo, a
podupire ga ili zaštićuje šest golemih vanjskih stupova koji se pružaju izvan
kruga i dižu se uz bokove kule ojačavajući je ili štiteći. Ti masivni stupovi
puni su pri temeljima i u srednjem dijelu, dok prema vrhu postaju šuplji i
završavaju kao tornjevi povezani s unutrašnjim dijelom glavne utvrde.
Pogled iz daljine na tu golemu grañevinu, s ovim jedinstvenim dodacima,
privlačan je za ljubitelje slikovitih prizora, a unutrašnjost je dvorca nadasve
zanimljiva strašnome skupljaču starina vraćajući ga u mašti u doba
heptarhije. Humak u blizini dvorca označuje grob slavnog Hengista, dok su
na obližnjem groblju različiti drevni i neobični spomenici.
Kad su se Lavlje Srce i njegova pratnja približili toj gruboj ali uznositoj
grañevini, nisu je okruživale vanjske utvrde kao danas. Saski se graditelj
zadovoljio gradnjom glavne utvrde kadre da obrani, pa nije bilo opkopa
osim grube zaštitne palisade.
Velika crna zastava, koja se vijorila na vrhu tornja, objavljivala je da su
još u toku pogrebni obredi za pokojnim vlasnikom. Zastava nije nosila
nikakvu oznaku pokojnikova roñenja ili položaja, jer su grbovi u to doba bili
novost i meñu normanskim viteštvom, a Sasima bijahu posve nepoznati. No
iznad vratnica lepršala je još jedna zastava; na njoj je priprosto naslikan lik
bijeloga konja ukazivao na narodnost i položaj preminuloga, kao dobro
znani simbol Hengista i njegovih saskih ratnika.
Svuda oko dvorca vladala je velika užurbanost; takve pogrebne gozbe,
naime, bijahu prigode za opće i raskošno gostoljublje, a na te su gozbe
pozivani svi koji su bili u bilo kakvoj vezi s preminulim, ali i svi putnici i
namjernici. Bogatstvo i ugled pokojnog Athelstanea iziskivali su da se taj
običaj do kraja poštuje.
Stoga su se vidjele brojne grupe kako se uspinju uz bežuljak na kojem
je bio dvorac, ili pak silaze niza nj; a kad su kralj i njegovi pratioci ušli kroz
otvorene vratnice bez straže na vanjskoj ogradi, unutri se pružao prizor koji
jedva da je bio u skladu s razlogom okupljanja. Na jednom kraju kuhari su se
mučili da ispeku goleme volove i krupne ovce; na drugome, bile su otvorene
bačve piva da ga slobodno pije svaka pridošlica. Raznorodne skupine ljudi
halapljivo su gutale hranu obilno je zalijevajući pićem koje im je bilo
prepušteno na volju. Ubogi saski kmet utolio bi polugodišnju glad i žeñ u
jednom danu prežderavanja i opijanja; siti grañanin i cehovski zanatlija jeo
bi u slast ili pak pomno propitivao količinu slada i vještinu pivara. Bilo je tu
nekoliko siromašnijih normanskih plemića, koji su se razlikovali po
obrijanim bradama i kratkim ogrtačima, kao i po tome što su stajali zajedno i
nadasve prezirno motrili cijelu svečanost, čak i kad bi se udostojili prihvatiti
se dobrih zalogaja što su se obilno iznosili.
Prosjaka je, dakako, bilo na desetke, zajedno s lutajućim vojnicima koji
su se vratili iz Palestine (bar su tako tvrdili); torbari su izlagali svoju robu;
putujući majstori tražili su posla; a lutajući hodočasnici, samozvani
svećenici, saski putujući pjevači i velški bardovi mrmljali su molitve,
svirajući neugoñene tužaljake na svojim harfama, guslama i tamburama.
Jedan je tugaljivo hvalio Athelstanea; drugi je nabrajao neobična i gruba
imena plemenitih predaka njegova saskog rodoslovlja. Bilo je tu i lakrdijaša
i žonglera i nitko nije ni pomišljao da bi obavljanje njihova zanimanja bilo
nepristojno ili neprimjereno. Doista, saska su shvaćanja u takvim zgodama
bila priprosta i prirodna. Ako se u tuzi ožedni, tu je piće; ako se ogladni, tu
je jelo; ako se pati i tuguje, tu su sredstva da ga razvesele, ili barem razo-
node. Prisutni su se spremno koristili tim sredstvima utjehe, iako bi
povremence, kao iznenada sjetivši se povoda skupu, muškarci uglas zajecali,
dok bi žene, kojih je tu bilo mnogo, visokim glasovima iskazale svoju
istinsku žalost.
Takav je prizor u dvorištu Coningsburgha dočekao Rikarda i njegove
pratioce. Upravitelj ili domar obraćao je tek dužnu pažnju skupinama gostiju
iz nižih staleža koje su stalno dolazile i odlazile, no iznenadilo ga je uznosito
držanje vladara i Ivanhoea, osobito stoga što mu se lice ovog potonjega
učinilo poznatim. Osim toga, dolazak dvojice vitezova, jer ih je odavala
njihova odjeća, bijaše rijetkost na saskoj svečanosti i nije se smatrao počašću
za pokojnika i njegovu obitelj. I ta značajna ličnost u crnu ruhu, noseći bijelu
službenu palicu, prokrči put kroz šaroliki skup gostiju, te povede Rikarda i
Ivanhoea do ulaza u tvrñavu. Gurth i Wamba ubrzo nañoše znance u
dvorištu, i nisu se željeli dalje gurati dok njihova prisutnost ne bude
potrebna.

42. Poglavlje

Nañoh ih kako oplakuju Marcellovo tijelo,

I tako svečana bijaše melodija,
Sačinjena od tužaljki, suza i elegija,
S kojima starice, što bdijuć kraj mrtvaca,
 Običavaju provesti noć...

Staro prikazanje

Ulaz u veliku kulu dvorca Coningsburgha neobičan je i grubo

jednostavan, što je obilježje drevnih vremena kad je tvrñava sagrañena.
Jedno krilo visokih i uskih, gotovo strmoglavih stuba vodi do niskih glavnih
vrata na južnoj strani kule, kroz koja hrabri ljubitelj starina još može, ili je
barem mogao prije nekoliko godina, stići do malog stubišta u debelome
glavnom zidu kule koje vodi do trećega kata grañevine; dva niža kata su
tamnice ili podrumi, u koje ne prodire ni zrak ni svjetlost, izuzev četvrtasta
otvora na trećem katu s kojim su valjda bili povezani ljestvama. Do gornjih
prostorija kule, koje zauzimaju sva četiri kata, stiže se stubama usječenim u
vanjskim potpornim stupovima.
Kroz taj teško prohodan i složeni ulaz uveden je dobri kralj Rikard, u
pratnji svoga vjernog Ivanhoea, u okruglu prostoriju koja zuzima cijeli treći
kat. Mučno se uspinjući, Wilfred je imao vremena da prikrije lice ogrtačem,
jer se nije smio pokazati pred ocem dok mu kralj ne da znak.
U toj se prostoriji oko velikog hrastova stola okupilo dvanaestak
najistaknutijih predstavnika saskih obitelji iz okolnih grofovija. Sve to
bijahu stari, ako ne postariji ljudi; mladi je naime naraštaj, poput Ivanhoea,
na veliko nezadovoljstvo starijih, otklonio mnoge zapreke koje su već pola
stoljeća dijelile pobjednike Normane i poražene Sase. Turobni i žalosni
pogledi tih dostojanstvenika, njihova šutnja i potištenost, bijahu u snažnoj
opreci naspram lakomislenih slavljenika u dvorištu dvorca. Sijedi im uvojci i
dugačke guste brade, zajedno s ovještalim dolamama i širokim crnim ogr-
tačima, bijahu u skladu s izuzetnom i grubom odajom u kojoj su sjedjeli,
doimajući se poput skupine drevnih obožavatelja Wodena, uskrslih da bi
oplakali propast slave njihova naroda.
Cedric je sjedio ravnopravno sa svojim zemljacima, ali je po držanju
svih očigledno predsjedavao skupom. Kad je ušao Rikard (kojega je
poznavao kao hrabra Viteza od Lokota), on ozbiljno ustade i poželi mu do-
brodošlicu uputivši mu uobičajen pozdrav Waes hael109, istodobno podigavši
pehar do usta: Kralju bijahu poznati običaji njegovih engleskih podanika, pa
uzvrati pozdrav primjerenim riječima Drine hael110 , i ispi iz pehara koji mu
je pružio upravitelj. Ista pažnja ukazana je i Ivanhoeu, koji bez riječi
odzdravi ocu, promijenivši glas naginjanjem glave kako ga ne bi prepoznali.

Nakon te uvodne ceremonije, Cedric ustade, pruži ruku Rikardu i

povede ga u malu i grubo izdjelanu kapelu, gotovo usječenu u jednom od
vanjskih stupova. U njoj nije bilo prozora, već tek vrlo uski otvor za
strijelce, pa bi prostorija bila gotovo mračna da nije bilo dviju baklji koje su
pri rumenoj i dimljivoj svjetlosti pokazivale nadsvoñeni strop i gole zidove,
grubi oltar od kamena i raspelo od istog materijala.
Pred tim je oltarom bio postavljen lijes, a sa svake strane klečala su po
tri svećenika prebirući brojanice i mrmljajući molitve s krajnjim vidljivim
znacima pobožnosti. Pokojnikova je majka za tu službu bogato obdarila
samostan svetog Edmunda; kako bi poklon u cijelosti zaslužila, sva su braća,
osim hromog crkvenjaka, preselila u Coningsburgh, gdje su šestorica ne-
prekidno obavljala svete obrede kraj Athelstaneova odra, dok su se ostali
revno prihvatili svoga dijela okrepe i zabave što su se nudili u dvorcu. Za
toga neprestanoga nabožnoga bdjenja i čuvanja, valjani su redovnici
posebice brinuli da ni na tren ne prekinu svoje pojanje, kako se ne bi
Zernebock111, drevni saski Apollyon, obrušio svojim pandžama na preminula
Athelstanea. Takoñer su pazili da nijedan neposvećeni svjetovnjak ne
dotakne mrtvački pokrov; taj je pokrov već služio pri pogrebu svetog
Edmunda i dodir bi ga bezbožne ruke mogao oskvrnuti. Valja vidjeti jesu li
ti znaci pažnje doista koristili pokojniku, no zacijelo je imao neka prava da
ih očekuje od braće svetog Edmunda, jer je Athelstaneova majka, osim
stotinu zlatnika plaćenih za otkup njegove duše, objavila da tom samostanu
namjerava ostaviti veći dio pokojnikova imanja kako bi se trajno molili za
njegovu dušu i za dušu njezina pokojnog muža.

Rikard i Ivanhoe uñoše za Cedricom Saskim u tu odaju smrti; vodič im

svečanom kretnjom pokaza prerani Athelstaneov odar, i pobožno se prekriži;
slijedili su njegov primjer i izmolili kratku molitvu za spas duše koja je
napustila ovaj svijet.
Nakon toga milosrdnog čina, Cedric im ponovno mahnu da poñu za
njim, nečujno kročeći po kamenu podu; i nakon što su se popeli uz nekoliko
stuba, vrlo oprezno otvoriše vrata malene odaje namijenjene molitvi pokraj
kapele. Imala je oko osam kvadratnih stopa i bila je, kao i kapela, usječena u
debelu zidu; i kako je otvor za strijelce kroz koji je dopiralo svjetlo bio ok-
renut prema zapadu i značajno se proširivao na unutrašnjoj kosini, to je
jedna zraka zalazećeg sunca kroz tamnu udubinu obasjavala neku ženu
uznostita držanja, kojoj je lice još odavalo tragove izuzetne ljepote. Dugačka
žalobnička halja i široka koprena od crne svile isticali su bjelinu njezine
kože i ljepotu svijetlih uvojaka koje godine nisu prorijedile niti protkale
srebrom. Lice joj je izražavalo duboku tugu koju odmjenjuje mirenje sa
sudbinom. Na kamenu stolu pred njom stajalo je raspelo od bjelokosti, kraj
kojeg je ležao molitvenik bogato oslikanih stranica, a korice mu bile
ukrašene zlatnim kopčama i reljefima od iste plemenite kovine.
– Plemenita Editha – Cedric će nakon što je nekoliko trenutaka stajao u
tišini, kao da Rikardu i Wilfredu daje vremena da vide gospodaricu kuće –
ovi valjani stranci došli su da s tobom podijele žalost. A ovo je onaj srčani
vitez koji se hrabro borio da bi oslobodio onoga koga danas oplakujemo.
– Njegovo junaštvo zaslužuje moju zahvalnost – uzvrati gospa –
premda su nebesa željela da ono bude uzaludno. Zahvaljujem takoñer
njegovoj ljubaznosti, kao i njegova druga, što su došli ovamo da obiñu udo-
vicu Adelingovu i majku Athelstaneovu u trenutku njihove duboke tuge i
žalosti. Mili roñače, povjeravam ih tvojoj brizi, i drago mi je što im neće
uzmanjkati gostoljublja što ga ovi tužni zidovi još mogu pružiti.
Gosti se duboko poklonište tugujućoj roditeljki i povukoše se sa svojim
gostoljubivim vodičem.
Drugo zavojito stubište odvede ih do prostorije jednako velike kao i
ona u koju su najprije ušli, a nalazila se na katu iznad nje. Još prije no što su
se otvorila vrata, iz odaje je dopirala tiha i sjetna pjesma. Kad su ušli,
ugledaše dvadesetak žena i djevojaka iz uglednih saskih obitelji. Četiri su
djevojke pod Roweninim vodstvom pjevale zahvalnicu za pokojnikovu dušu,
a mi smo uspjeli razumjeti samo dvije-tri njezine kitice:

Prah si bio, prah ćeš biti,

U to svak' će se pretvoriti,
Stanar se predao;
Blijeda lika Ništavilu i crvu dika,
Raspad vrsti zavještao.
Preko staze nepoznate,
Duše se zapute,
Da traže carstvo jada,
Gdje bol vatre
Grijeh šatre
Što čin ga zemaljski zada.
Na tom tužnom mjestu,
Nek' Djevica milošću,
Rok skrati ti boravka!
Jer molitva će umilna,
I pjesma nabožna,
Oslobodit' zatvorenika.

Dok je zbor žena tiho i sjetno pjevao ovu tužaljku, ostale su bile
podijeljene u dvije skupine: jedne su, slijedeći svoj ukus i umijeće, vezom
ukrašavale veliku svilenu pokrovku, koja je trebala prekriti Athelstaneov
odar; druge su birale cvijeća iz koševa za vijence što su se pleli za istu tužnu
namjenu. Djevojke su se primjereno ponašale, no nisu se doimale duboko
ožalošćene; a povremeni bi im šapat i smiješak ozbiljnije žene popratile
prijekorom; poneku je pak djevojku očigledno više zanimalo kako će joj
pristajti žalobničko ruho od tužna obreda za koji su se pripremale. To se
raspoloženje, istini za volju, nije nimalo promijenilo kad su ušla dva strana
viteza, kojih je pojava izazvala pogledavanja, navirivanja i šaptanja.
Tek je Rowena, odveć ponosna da bi bila tašta, ljupko i srdačno
pozdravila svog izbavitelja. Držala se ozbiljno, no nije bila potištena; činilo
se da su pomisao na Ivanhoea i na neizvjesnost njegove sudbine u istoj mjeri
utjecali na njezinu ozbiljnost kao i smrt njezina roñaka.
Cedric pak, kao što smo već pripomenuli, nije bio naročito oštrouman u
ovakvim prilikama, pa mu se štićenica pričinila mnogo ozbiljnije ožalošćena
no ijedna druga djevojka, stoga je smatrao nužnim da im šapatom objasni:
"Ona je bila vjerenica plemenitog Athelstanea". Sporno je dakako je li ta
obavijest značajno pridonijela Wilfredovu suosjećanju s ožalošćenima u
Coningsburghu.
Nakon što je tako udvorno proveo goste kroz brojne prostorije u kojima
su se na različite načine vršili Athelstaneovi posmrtni obredi, Cedric ih
povede u neku manju odaju namijenjenu, objasnio je, iznimno uglednim
gostima koji bi zbog nedovoljne povezanosti s pokojnikom možda radije bili
odvojeni od neposredno ožalošćenih tim nemilim dogañajem. Obećavši im
da će uživati svaku udobnost, spremao se povući, kadli ga Crni vitez uhvati
za ruku.
– Dopustite da vas nešto podsjetim, plemeniti tane – reče. – Pri našem
posljednjem rastanku obećali ste mi nagradu za uslugu koju sam imao
priliku da vam pružim.
– Bit će vam uručena prije no što je imenujete, plemeniti viteže –
Cedric će. – Ipak, u ovome tužnom času...
– I o tome sam razmišljao – reče kralj. – No imam malo vremena i
smatram da ne bi bilo neprimjereno ako bismo, nakon što prekrijemo grob
plemenitog Athelstanea, u nj pokopali i neke predrasude i brzoplete poteze.
– Gospodine Viteže od Lokota – Cedric će, crveneći se i prekidajući
kralja uskakujući mu u riječ – nadam se da se vaša nagrada odnosi na vas i
na nikoga drugoga; a koliko je do časti moje kuće, mišljenja sam da strancu
ne dolikuje da se u to miješa.
– I ne želim se u to miješati – kralj će blago – osim u mjeri koju sami
odobrite. Dosad ste me poznavali kao Crnog viteza od Lokota. Sada me
upoznajte kao Rikarda Plantageneta.
– Rikard Anžuvinac! – uzviknu Cedric, ustuknuvši krajnje zapanjen.
– Ne, plemeniti Cedriče, nego Rikard Engleski, kojega je najveća briga
i želja da vidi ujedinjene svoje sinove. Pa što je vrli tane? Nemaš li koljeno
da ga prigneš pred svojim knezom?
– Ono se nigda nije prignulo pred normanskom krvi – reče Cedric.
– Pričekaj onda s iskazivanjem časti – reče vladar – dok ne dokažem
svoje pravo pruživši jednaku zaštitu Normanima i Englezima.
– Kneže – uzvrati Cedric – uvijek sam priznavao tvoju hrabrost i tvoju
valjanost. Znamo mi, tvoje je pravo na krunu zbog toga što potječeš od
Matilde, nećakinje Edgara Athelinga i kćeri Malcolma Škotskoga. Ali
Matilda, iako saske kraljevske krvi, nije bila nasljednica kraljevstva.
– Neću s tobom raspravljati o svom naslovu, plemeniti tane – mirno će
Rikard – no, pogledaj, oko sebe i reci ima li nekoga drugoga tko bi se mogao
mjeriti s tim naslovom.
– Jesi li došao ovamo, kneže, da mi to kazuješ? – reče Cedric. – Da mi
upućuješ prigovore što mi se rod rasturio prije no što crna zemlja proguta
posljednjeg potomka saske kraljevske loze? – Lice mu se smračilo pri tim
riječima. – To je drsko, ishitreno ponašanje!
– Nije tako, svetoga mi križa! – uzvrati kralj. – Učinio sam to s
iskrenim povjerenjem što ga srčani čovjek može imati u drugoga, bez sjene
opasnosti.
– Dobro zboriš, gospodine kralju, priznajem naime da si kralj i znam da
ćeš to biti usprkos mojem slabašnom suprotstavljanju. Ne usuñujem se
poslužiti jedinim sredstvom da to spriječim, iako mi je to veliko iskušenje
nadohvat ruke.
– A sad prijeñimo na moju nagradu – reče kralj – koju iskam s manjim
povjerenjem, iako nisi priznao moju zakonitu vlast. Zahtijevam je od tebe
zato što si zadao riječ; kako bi izbjegao da te ljudi smatraju vjerolomnim,
krivokletnim i bestidnim, oprosti dobrom vitezu Wilfredu Ivanhoeu i pruži
mu očinsku ljubav. Vidiš koliko mi je stalo do tog pomirenja, jer mi sreća
prijatelja leži na srcu, a želim i smiriti razdore u svom vjernom narodu.
– A ovo je Wilfred! – Cedric će pokazujući na svog sina.
– Oče moj! Oče moj! – Ivanhoe će, padajući ničice pred Cedricove
noge. – Oprosti mi!
– Opraštam ti, sine moj – Cedric će pridižući ga. – Herewardov sin zna
kako se drži riječ, čak i kad je zadana Normanu. Ali želim te vidjeti
odjevena u ruho i nošnju tvojih engleskih predaka: neću kratkih ogrtača,
neću kitnjastih kapa i smiješnih pera u svojoj pristojnoj kući. Tko želi biti
Cedricovim sinom mora pokazati svoje englesko podrijetlo. Želiš govoriti –
dodade strogo – i već pogañam o čemu. – Gospa Rowena mora provesti
dvije godine žalovanja za svojim vjerenikom. Odrekli bi nas se svi naši saski
preci kad bi se spominjalo njezinu novu vezu prije no što bude poklopljen
grob onoga za koga se trebala udati, onoga koji je po roñenju i porijeklu
najviše zasluživao njezinu ruku. Sam bi Athelstaneov duh raskinuo svoj
krvavi mrtvački pokrov i stao pred nas da spriječi takav grijeh spram
njegove uspomene.
Cedricove riječi kao da su prizvale neku utvaru; jer netom ih je
izgovorio, kadli se širom otvoriše vrata i pred njima se pojavi Athelstane, u
pogrebnu ruhu, blijed, ispijen, poput čovjeka ustala od mrtvih.
Stravično je bilo djelovanje te prikaze na pristune. Cedric je ustuknuo
koliko mu je dopuštao zid odaje, naslonivši se na nj poput čovjeka koji jedva
stoji na nogama, piljeći u obličje svoga prijatelja ukočenih očiju i usta te se
činilo da ih više ne može zatvoriti. Ivanhoe se križao, mrmljajući molitve na
saskome, latinskome i hormansko-francuskome, kako su mu padale
napamet, a Rikard je naizmjence govorio Benedicite112 i psovao Mort de ma
vie!113

Istodobno se začula užasna buka podno stubišta. Jedni su vikali: "Drž'te

izdajničke fratre!: drugi: "U tamnicu s njima", treći: "Survajte ih s najviše
zidine!"
– Za ime Boga! – Cedric će, obraćajući se onome što je izgledalo poput
utvare preminula prijatelja. – Ako si smrtan, govori! Ako si duh pokojnikov,
reci zbog čega nas pohodiš, i što možemo učiniti da se tvoj duh upokoji. Bio
živ ili mrtav, plemeniti Athelstane, zbori Cedricu!
– Hoću – utvara će nadasve pribrano – dok prikupim dah i kad mi date
vremena. Živ, kažeš? Živ sam koliko može biti živ čovjek kojega su tri dana
držali na kruhu i vodi, a činilo se da su tri stoljeća. Da, na kruhu i vodi, oče
Cedriče! Tako mi nebesa i svih svetaca na njemu, bolje hrane nisam okusio
tri bogovetna dana, a samo me božja providnost dovela ovamo da to kažem.
– Pa, plemeniti Athelstane – Crni će vitez – vlastitim sam očima vidio
kako te siloviti templar oborio pri kraju napada na Torquilstone, i vjerovao
sam, a i Wamba je to potvrdio, da ti je lubanja raskoljena do čeljusti.
– Pogrešno ste vjerovali, gospodine viteže – reče Athelstane – a
Wamba je lagao. Čeljusti su mi u najboljem redu, i za večerom ću to uskoro
i pokazati. No za to ne treba zahvaljivati templaru, jer mu se mač okrenuo u
ruci pa me je udario pljoštimice, a drškom buzdovana ublažio sam udarac;
da sam na glavi imao čelično pokrivalo bila bi to sitnica i protuudarcem bih
mu zacijelo prosuo mozak. Ali ovako, srušio sam se, doduše onesviješten, ali
bez ozljeda. Drugi su pak sa svih strana toliko padali i usmrćivali preko
mene da mi se svijest vratila tek kad sam se našao u kovčegu, na sreću ot-
vorenom, koji je ležao pred oltarom u crkvi svetog Edmunda. Nekoliko sam
puta kihnuo, zastenjao, probudio se i bio bih ustao da na tu galamu nisu
dojurili prestrašeni crkvenjak i opat uvelike iznenañeni i zacijelo ih nije
razveselilo da vide živa čovjeka kojega su namjeravali naslijediti. Zatražio
sam vina; dadoše mi, no vjerojatno je bilo vrlo opojno kad sam zaspao
dubljim snom nego prije i dugo se nisam budio. Otkrio sam da su mi ruke
nepokretne a noge tako čvrsto svezane da me gležnjevi i sad zabole kad se
toga sjetim; mjesto je bilo strašno mračno, podzemna tamnica njihova prok-
letog samostana, pomislih, a po zagušljivom, teškom i vlažnom vonju
zaključio sam da služi i kao ukopište. Čudnovate su mi se misli rañale o
tome što me zadesilo, kad škripnuše vrata moje tamnice i uñoše dva
podmukla redovnika. Stadoše me uvjeravati kako sam u čistilištu, no
predobro sam poznavao sipljiv i zapuhani glas glavarov. Sveti Jeremije,
koliko je bio različit od glasa kojim me običavao moliti još jedan komad
srnetine! To se pseto sa mnom gostilo od Božića do Sveta tri kralja!
– Umiri se, plemeniti Athelstane – reče kralj. – Odahni. Polako nam
ispripovijedaj svoju pripovijest. Vjere mi, vrijedna je slušanja kao da je
kakav roman.
– Da, tako mi Bromholmeova križa, no u njoj zaista nije bilo
romantike! – Athelstane će. – Ječmeni kruh i vrč vode, jedino je čime su me
ponudili ti podli izdajnici koje smo moj otac i ja obogatili, kad su u zamjenu
za svoje molitve jedva izmamili koji komad slanine i mjericu žita a to
otimljući sirotim kmetovima i robovima. Leglo pokvarenih i nezahvalnih
zmija! Zaštitnika poput mene udostojili su ječmenim kruhom i ustajalom
vodom. Dimom ću ih istjerati iz legla, makar me izopćili iz crkve!
– Ali, za ime Djevice Marije, plemeniti Athelstane – Cedric će
hvatajući prijatelja za ruku – kako si umaknuo toj neizbježnoj pogibelji?
Jesu li im se smekšala srca?
– Njihova srca? – ponovi Athelstane. – Zar se stijene mogu otopiti na
suncu? I sad bih bio ondje da nije neko komešanje po samostanu namamilo
roj da napusti košnicu; shvatio sam da su dohrlili ovamo da se goste na mom
pogrebu, makar su dobro znali gdje sam i da sam živ sahranjen. Čuo sam
njihovo mrmljanje pogrebnih tužaljki ne opterećujući se time da ih mojoj
duši upućuju isti ljudi koji mi tijelo muče glañu. Nakon što su otišli, dugo
sam čekao hranu: nije ni čudno, kad se ovještali crkvenjak odveć bavio
svojim zalogajem da bi mislio na moj. Napokon je sišao, nesigurna koraka i
zaudarajući na vino i začine. Dobri su mu zalogaji ublažili srce, pa je i meni
ostavio malko paštete i bocu vina umjesto prijašnjeg obroka. Pojeo sam to i
popio i oćutio se krepčim; posrećilo mi se i stoga što je crkvenjak bio odveć
nesiguran na nogama da bi valjano obavio svoju ključarsku dužnost, pa je
utor ostao izvan vrata te su ona bila odškrinuta.
Svjetlo, hrana i vino potaknuše moju dosjetljivost. Karika za koju su
bili pričvršćeni moji lanci bijaše više nagrizena rñom nego što smo ja i podli
crkvenjak mislili. Ni željezo nije bilo na sigurnu od vlage one proklete
tamnice.
– Odahni, plemeniti Athelstane – reče Rikard – i malko se okrijepi,
prije no što nastaviš s tvojim jezivim kazivanjem.
– Da se okrijepim! – Athelstane će. – Okrijepio sam se danas pet puta;
ipak komadić onoga tečnog buta ne bi bio naodmet; a vas, plemeniti
gospodine, molim da sa mnom ispijete čašu vina.
Iako još zabezeknuti od čuñenja, gosti nazdraviše svome uskrslom
domaćinu, koji nastavi svoju pripovijest. Sad je naime bilo više slušatelja
nego u početku, jer je Editha, nakon što je izdala najnužnije zapovijedi da se
stanje u dvorcu sredi, krenula za živim mrtvacem do sobe za strane
uzvanike, u pratnji onoliko muških i ženskih gostiju koliko ih je moglo stati
u malu odaju, dok je do ostalih, natisnutih na stubištu, stizalo pogrešno
izdanje priče koje bi još iskrivljenije prenosili onima dolje, a ovi bi ga pak
odašiljali puku pred dvorcem u obliku koji više nije bio u vezi sa stvarnim
činjenicama. Athelstane je, meñutim, nastavio pripovijest svoga bijega:
 – Nakon što sam se oslobodio karike, uzeh se mučno uspinjati kako to
već može čovjek opterećen okovima i oslabljen postom. I nakon mnogog
tapkanja, napokon me zvuci neke vesele pjesme povedu do odaje u kojoj je
vrli crkvenjak, uz vaše dopuštenje, držao ñavolsku misu zajedno s nekim
golemim fratrom čupavih obrva i širokih pleća, sa sivom haljom i kuku-
ljicom, koji je više nalikovao lopovu negoli crkvenom licu. Uñoh u sobu, a
izgled moga tamničkog odijela i zveka lanaca djelovali su tako da sam se
prije nadavao kao stanovnik onoga negoli ovoga svijeta. Obojica zinuše, a
kad sam šakom oborio crkvenjaka, onaj drugi, njegov drug u piću, zavitla na
mene golemu batinu.
– To je zasigurno naš fratar Tuck, kladio bih se za grofovsku otkupninu
– Rikard će gledajući Ivanhoea.
– Neka je i crni ñavao, ako ga je volja – reče Athelstane. – Nasreću,
promašio je cilj; no kad sam se približio da se dohvatimo, kidnuo je. No, ni
ja nisam čekao da bih petama dao vjetra, već se oslobodih lanaca pomoću
ključa za lance koji je visio meñu ostalima o crkvenjakovu pojasu, i već sam
bio naumio da – svežnjem ključeva nitkovu prospem mozak, ali mi
zahvalnost zbog komada paštete i boce vina koje mi je lupež udijelio u
zatočeništvu ublaži srce, i tako, udarivši ga iza snage nekoliko puta, ostavih
ga na podu, dohvatih malo pečena mesa i mijeh vina kojim su se dva sveta
brata gostila, te poñoh do konjušnice; tamo, u posebnim jaslama, nañoh
svoga najboljega bojnoga konja koji je, zacijelo, izdvojen da bi osobno
služio svetom ocu opatu. Stigoh do vas najbrže što je životinja bila kadra
grabiti; kuda god sam prolazio preda mnom je uzmicalo staro i mlado,
vjerujući da sam utvara, posebice stoga što sam preko lica navukao
mrtvačku kukuljicu, da me ne prepoznaju. I ne bih uspio unići u vlastiti
dvorac, da nisu pomislili kako sam pomoćnik mañioničara koji razveseljuje
narod u dvorištu, gdje su se okupili misleći da svetkuju povodom ukopa
svoga gospodara. Upravitelj me propustio, vjerujući da sam opremljen za
ulogu u opsjenarskoj lakrdiji; otkrio sam se jedino svojoj majci i nešto na
brzinu pojeo prije no što sam potražio tebe, moj plemeniti prijatelju.
– A našao si me – Cedric će – orna da nastavimo s našim smionim
pothvatima za čast i slobodu plemenitome saskom rodu, i nikad neće
zarudjeti sretnija zora od sutrašnje za njihovo izbavljenje.
– Ne govori mi o nečijem izbavljivanju – Athelstane će – čudo je da
sam i sebe izbavio. Radije bih kaznio onog opata. Visit će na vrhu dvorca
Coningsburgha, u halji i stoli; a bude li stubište preusko za njegovu, debelu
tjelesinu, dat ću ga podići vitlom izvana.
– Ali, sine – Editha će – imaj na umu njegovu svetu službu.
– Imaj ti na umu moj trodnevni post – uzvrati Athelstane. – Krv ću
proliti svakom od njih. Front-de-Boeuf je živ spaljen za puno manje a i
dobro je hranio svoje zatvorenike, tek što je bilo previše češnjaka u gustoj
čorbi. No ovi podlaci, nezahvalni robovi, tako često samozvani laskavci za
mojim stolom, koji mi ne dadoše ni juhe ni češnjaka, mahom će izginuti,
tako mi duše Hengistove!
– Ali, Papa, plemeniti prijatelju... – reče Gedric.
– Ali, ñavao, plemeniti prijatelju – uzvrati Athelstane. – Izginut će, i ne
govorimo više o njima. Da su i najbolji redovnici na zemlji, svijet će i bez
njih nastaviti živjeti.
– Sramota, plemeniti Athelstane – reče Cedric. – Zaboravi te nitkove i
misli na slavu koja te čeka. Reci ovome normanskom knezu, Rikardu
Anžuvincu, da unatoč svome lavljem srcu, neće bez borbe zauzeti Alfredovo
prijestolje, sve dok je na životu muški potomak svetog Ispovjednika koji će
se za nj boriti.
– Što! – reče Athelstane. – Zar je ovo plemeniti kralj Rikard?
– To je Rikard Plantagenet glavom – Cedric će. – Ipak, imaj na umu da
je ovamo došao svojevoljno, kao gost, pa ne smije biti ni ranjen ni zadržan
kao zarobljenik; dobro znaš kakva ti je dužnost prema njemu kao domaćinu.
– Da, vjere mi! – Athelstane će. – I k tome svoju dužnost kao podanik,
jer, evo, potvrñujem mu vjernost srcem i rukom.
– Sine moj – Editha će – misli na svoja kraljevska prava!
– Misli na slobodu Engleske, izroñeni knezu! – reče Cedric.
– Majko i prijetelju – reče Athelstane – dosta je korenja! Kruh, voda i
tamnica začudno umrtvljuju častohleplje, a iz groba sam uskrsnuo mudriji no
što sam u nj sišao. Polovinom onih pustih ludorija napunio mi je uši
pokvareni opat Wolfram pa sada sami prosudite je li on savjetnik kojemu
treba vjerovati. Otkad su se stale kovati zavjere, doživio sam jedino žurno
putovanje, dobio lošu probavu, udarce i modrice, sužanjstvo i gladovanje, a
osim toga, zavjere mogu samo dovesti do umorstva nekoliko tisuća mirnih
ljudi. Velim vam, bit ću kralj na svojoj zemlji, i nigdje drugdje; a prvo što ću
poduzeti za svoje vladavine bit će vješanje opata.
– A moja štićenica Rowena? – reče Cedric. – Nadam se da je ne
namjeravaš napustiti?
– Oče Cedrice – Athelstane će – budi razuman. Gospi Roweni nije stalo
do mene; draži joj je mali prst na rukavici mog roñaka Wilfreda negoli cijela
moja osoba. Ovdje je da to potvrdi. Ne, ne crveni se, roñakinjo, i nije
sramota više voljeti dvorskog viteza negoli saskog vlastelina; a nemoj se ni
smijati, Rowena, jer grobničko ruho i iscrpljeno lice nisu razlog za radost.
No, ako ti je do smijeha, naći ću ti bolju šalu. Pruži mi ruku, odnosno posudi
je, jer tražim je sasvim prijateljski. Evo, roñače Wilfrede od Ivanhoea, u
tvoju se korist odričem i odustajem... Hej, svetog mi Dunstana, naš roñak
Wilfred je iščeznuo! Ipak, ako mi oči još nisu zaslijepljene postom, upravo
sam ga vidio kako ovdje stoji.
Svi se zgledaše tražeći Ivanhoea; no, on je doista nestao. Najposlije se
ustanovilo da ga je tražio neki Židov, i da je nakon što je s njime izmijenio
nekoliko riječi poslao po Gurtha i po svoj oklop, te napustio dvorac.
 – Lijepa roñakinjo – Athelstane će Roweni – kad bih vjerovao da ovaj
iznenadni Ivanhoeov nestanak nije uzrokovan nekim nadasve važnim
razlogom, sam bih ponovno zauzeo...
– No čim joj je oslobodio ruku, Rowena je na izjavu o Ivanhoeovu
nestanku, našavši se u vrlo neugodnu položaju, iskoristila prvu priliku da
pobjegne iz sobe.
– Svakako – reče Athelstane – ženama treba najmanje vjerovati od svih
životinja, izuzmu li se fratri i opati. Neka sam bezvjernik ako nisam od nje
očekivao barem riječ zahvale, a možda i poljubac. Ovo prokleto grobničko
ruho zacijelo posjeduje neke čini, jer svatko bježi od mene. Vama se pak
obraćam, plemeniti kralju Rikarde, i zaklinjem se na vazalstvo što ću ga kao
vjerni podanik...
No i kralj Rikard je otišao, a da nitko nije znao kamo. Saznalo se
kasnije da je požurio u dvorište, pozvao Židova koji je razgovarao s
Ivanhoeom, i, nakon kratka razgovora s njim, žurno zatražio konja, vinuo se
na njega, zapovjedivši Židovu da pojaše drugoga te su odjurili takvom
brzinom da, prema Wambinoj obavijesti, za glavu starog Židova zacijelo ne
bi vrijedilo dati prebijene pare.
– Tako mi Boga – Athelstane će – Zernebock je zasigurno zaposjeo moj
dvorac u mome odsustvu. Vraćam se u svom grobničkom ruhu, sa zalogom
što sam ga oteo samome grobu, a kome god se obratim, taj iščezne čim čuje
moj glas! No nema koristi o tome govoriti. Doñite, prijatelji, vi koji ste još
ostali, slijedite me u gozbenu dvoranu kako nitko više ne bi iščeznuo. Na-
dam se da je još bogato opskrbljena, kako i priliči pogrebnoj svečanosti
revnoga saskog plemića, jer budemo li se dvoumili, tko zna, možda će i
ñavao još iščeznuti zajedno s večerom.

43. Poglavlje

Grud'ma njegovim
Nek Mowbrayevi grijesi teško padnu
Da zapjenjenu mu konju leña polome,
A jahača naglavce na borilište zbace.
Sinju kukavicu!
SHAKESPEARE, Rikard II

Dogañaji nas iznova vode u blizinu dvorca ili sabornice Templestowe,

u vrijeme kad je valjalo baciti krvavu kocku za život ili smrt Rebeke. Bijaše
to prizor užurbanosti i živosti, kao da se iz cijele okolice slijevala bujica
stnovništva željna da pristustvuje nekome seoskom bdjenju ili pučkoj
svečanosti. Ali, vruća želja da se gleda krv i smrt nije pripadala samo tim
mračnim vremenima, iako su oči bile naviknute na krvave prizore u
gladijatorskim vježbama pojedinačnih dvoboja i velikih turnira, gdje bi
jedan junak padao od ruke drugoga. I u naše dane, kad su ćudoredne navade
bolje shvaćane, svako smaknuće, tuča, buna ili okupljanje zagovornika nekih
promjena privlače, unatoč izlaganju velikoj opasnosti, gomile gledalaca koje
zapravo zanima samo tijek dogañaja, i jesu li junaci dana, u junačku jeziku
pobunjenih krojača, hridine ili ñubrišta.
Tako su oči mnoštva bile uprte u vratnice sabornice Templestowe kako
bi promatrali izlazak povorke, a još je više gledalaca okruživalo borilište
pripadno toj ustanovi. Taj se ograñeni prostor sterao na ravnu tlu pokraj
sabornice, brižno izravnan za odvijanje vojničkih i viteških igara. Bijaše to
blago uzvišena zaravan pažljivo obrubljena palisadom, a kako su templari
rado pozivali gledaoce da budu svjedoci njihovu viteškom umijeću, to je
prostor, njihove udobnosti radi, bio obilno ispunjen galerijama i klupama.
U ovoj prilici podignuto je i prijestolje za velikog meštra na istočnom
kraju, okruženo počasnim mjestima za preceptore i vitezove reda. Ponad njih
vio se posvećeni stijeg, takozvani Le Beau-seant, kao znak njihova reda, a
ime njegovo predstavljalo je i bojni poklič templara.
Na suprotnoj strani borilišta bijahu nagomilani svežnjevi pruća, složeni
oko stupa, duboko ukopana u zemlju na način da ostane prostora da žrtva,
kojoj je sudbina da gori na njihovu plamenu, uniñe unutar kobnoga kruga i
bude svezana uza stup lancima što su već spremni visjeli. Kraj te pogibeljne
naprave stajala su četiri crna roba koji su bojom i afričkim izgledom, tada
tako stranim u Engleskoj, strašili gomilu što je u njih buljila kao u zloduhe
uposlene u službi ñavolu. Nisu se micali, osim što bi se, s vremena na
vrijeme, slijedeći pogledom uputstva jednoga izmeñu sebe koji se činio
njihovim predvodnikom, pomaknuli da bi presložili spremljeno gorivo. Nisu
gledali u mnoštvo. Zapravo, činilo se da nisu svjesni prisutnosti gledalaca,
niti bilo čega izuzev svoga strahotnog zadatka. A kad bi u meñusobnu
razgovoru širili debele usne i pokazivali bijele zube, kao da se kese pri
pomisli na budući tragični čin, ustrašeni je puk gotovo vjerovao da je doista
riječ o zlodusima s kojima je vještica općila i koji sad, kad su njoj odbrojeni
sati, stoje spremni da pripomognu pri njezinu kažnjavanju. Ljudi su se
došaptavali prepričavajući čudesa što ih je sotona počinila tijekom toga
nemirnoga i zlosretnog razdoblja, no propuštajući, dakako, da ñavlu pripišu i
više no što mu pripada.
– Jeste li čuli, oče Dennete – neki će postariji seljak – da je ñavao odnio
tijelo velikoga saskog tana Athelstanea od Coningsburgha?
– Da, ali ga je ipak vratio, s blagoslovom Božjim i svetoga Dunstana.
– Kako to? – upita krepki mladić, odjeven u zelenu dolamu izvezenu
zlatom, dok je kraj njega stajao kršni momak noseći na leñima harfu što je
odavala njegovo zanimanje. Činilo se da putujući pjevač nije potjecao iz
puka; Jer, osim raskoši krasno izvezena prsluka, oko vrata je nosio srebrni
lanac o kojem je visio ključ za ugañanje harfe. Na desnoj mu je ruci bila sre-
brna pločica na kojoj je, umjesto uobičajena znaka raspoznavanja ili grba
baruna čijoj obitelji pripada, bila tek urezana riječ "SherWood".
– Što hoćete reći? – upita veseli pjevač, uplićući se u razgovor seljaka.
– Došao sam tražiti zgodu koju bih opjevao, a rad bi, Bogorodice mi, kad bih
našao dvije.
– Dokazano je – stariji će seljak – da je Athelstane od Coningsburgha,
nakon što je četiri tjedna bio mrtav...
– To je nemoguće – putujući će pjevač. – Vidio sam ga živa na
mimohodu oružja kod Ashby-de-la-Zouchea.
– Ipak, bio je mrtav, ili je pak na neki drugi način iščeznuo – mladi će
seljak – jer čuo sam kako mu redovnici svetog Edmunda pjevaju mrtvačke
pjesme; štoviše, upriličena je raskošna pogrebna svečanost i žalost u dvorcu
Coningsburghu, kako se priliči; i sam bih onamo bio pošao da nije bilo
Mabele Parkins koja.:.
– Da, mrtav je bio Athelstane – starac će klimajući glavom – a nesreća
je bila to veća što stara saska krv...
– Ali, dajte priču, gazde, dajte priču – reče pjevač, pomalo nestrpljivo.
– Da, da, kazujte nam priču – stasiti će fratar koji je stajao kraj njih i
naslanjao se na kolac po izgledu nešto izmeñu hodočasničkog štapa i bojne
toljage, a u slučaju potrebe vjerojatno je služio kao jedno i drugo. – Dajte
priču – kršni će crkvenjak – Ne dangubite; malo je vremena.
– Ako vaša velečasnost dopušta – reče Dennet – jedan je pijani fratar
došao u posjet crkvenjaku svetog Edmunda...
– Moja velečasnost ne vjeruje – crkvenjak će – da može postojati takva
životinja kao što je opisani fratar, ili, ako već postoji, da jedan svjetovnjak
tako govori o njemu. Budi uljudan, prijatelju i zaključi kako je taj sveti
čovjek tek malko bio utonuo u razmišljanje, zbog čega se smućuje u glavi a
noga postaje nesigurna, te se čini kao da je želudac pun mlada vina. I sam
sam to osjetio.
– Pa, onda – uzvrati otac Dennet – neki sveti brat doñe u posjet
crkvenjaku svetog Edmunda; taj posjetilac je nekakav, samozvani svećenik,
kadar da pobije pola divljači što se ukrade u šumi, a milije mu je zveckanje
vrča negoli crkvena zvona; koru slanine cijeni deset puta više nego svoj
brevijar; inače, on je dobričina i veseljak, uzmahuje batinom i nateže luk, a
kolo iz Cheshirea igra bolje no itko drugi u grofoviji York.
– Posljednje što si govorio, Dennete – reče pjevač – spasilo ti je dva-tri
rebra.
– Ej, čovječe, ne bojim se ja njega – reče Dennet. – Malo sam ostario i
ukočio se, ali kad sam se borio za zvono i ovna u Doncasteru...
 – Ali priču, priču, prijatelju – ponovi pjevač.
– Pa, evo priče: Athelstane od Coningsburgha bijaše sahranjen u
samostanu svetog Edmunda.
– To je laž i to velika laž – reče fratar – osobno sam vidio kako je
odnesen u vlastiti dvorac Coningsburgh.
– Eh, onda sami pričajte tu priču, gospodo moja – Dennet će ljut zbog
tih stalnih protivljenja, te je jedva pristao da, na zahtjev svoga druga i
putujućeg pjevača, nastavi svoju pripovijest. – Ta dva trijezna fratra – reče
najposlije – kad ih ovaj velečasni čovjek silom hoće takvima, nastaviše piti
dobro pivo i vino i pili su dobar dio toga ljetnoga dana, kadli ih trže neko
duboko kloparanje i zveket lanaca, a lik pokojnoga Athelstanea uñe u sobu,
govoreći: "Vi, zločesti pastiri..." – To je laž! – fratar će žustro. – Nije
progovorio ni riječi.
– Oho, fratre Tuck – reče pjevač i povuče ga malo ustranu od seljaka. –
Vidim da smo potjerali novog zeca.
– Kad ti kažem, Allan-a-Dale – samotnjak će – vidio sam Athelstanea
od Coningsburgha kao što oči čovjeka mogu vidjeti živa čovjeka. Bio je
prekriven mrtvačkim pokrovom; sve je na njemu odisalo na grobnicu. Ni
mješina sekta ne bi mi izbrisala to sjećanje.
– Ej! – odgovori pjevač. – Ti se sa mnom samo šališ!
– Nećeš mi vjerovati – reče fratar – ali odalamio sam ga svojom
batinom koja bi i vola srušila, a pokraj njegova tijela kliznula je kao što bi
prošla kroz stup dima!
– Svetog mi Huberta – putujući će pjevač – to je čudesna pripovijest i
prikladna za stihove na starinski napjev "Žalost stiže starog fratra".
– Smij se, ako hoćeš – fratar će Tuck. – Ali kad me uhvatiš da pjevam
taj napjev, neka me zloduh ili ñavao odnese u pakao! Ne, ne; namah sam
odlučio da prisustvujem nekome dobrom djelu, kao što je spaljivanje
vještice, ili sudski dvoboj, ili neka druga nabožna služba, a zato sam i ovdje.
U razgovoru i raspravi prekinu ih teško zvono s crkve svetog Mihovila,
divna zdanja smještena u seocetu Templestowe nedaleko od sabornice.
Sjetni su zvuci jedan za drugim stizali do uha, ostavljajući tek razmak da se
svaki odzvon izgubi u dalekoj jeci prije no što zrak iznova ispuni željezni
zvon. Ti su zvuci, najavljujući ceremoniju, ispunili ledenom jezom srca
okupljenog mnoštva kojega su oči sada bile usmjerene prema sabornici,
očekujući dolazak velikog meštra, zastupnika i zločinke.
Napokon se spusti pokretni most, vrata se otvorište, i jedan vitez,
noseći veliki stijeg reda, iziñe iz dvorca; pred njim je stupalo šest trubača, a
za njim vitezovi preceptori, dva i dva, dok je veliki meštar bio posljednji,
jašući na snažnome priprosto opremljenu konju. Za njim je stizao Brian de
Bois-Guilbert, u sjajnu oklopu, od glave do pete, ali bez koplja, štita i mača,
jer su ih nosila dvojica štitonoša iza njega. Lice mu je, premda dijelom
zaklonjeno dugačkim perom što se lelujalo na šljemu, odavalo snažne i
uzburkane strasti, kad se ponos bori s dvoumicom. Bio je strahovito blijed,
kao da nekoliko noći nije spavao; vodio je bojnoga konja s uobičajenom
lakoćom i uznositošću primjerene najboljem kopljaniku templarskog reda.
Pojava mu je općenito bila veličanstvena i zapovjednička; no pri pažljivom
razgledanju, na smrknutim se crtama čitalo nešto od čega se oči rado
sklanjaju.
Sa strana su jahali Conrade Mont-Fitchet i Albert Malvoisin, kao
zastupnikovi svjedoci. Nosili su mirovno ruho, bijelu odjeću reda. Za njima
su išli ostali članovi reda i dugačka pratnja štitonoša i paževa u crnoj odjeći,
željni časti da jednoga dana budu vitezovi reda. Iza njih kročila je pješačka
straža u istim crnim odijelima, a izmeñu njihovih helebardi nazirala se
blijeda prilika optužene koja je stupala polaganim ali neustrašenim korakom
prema pozornici svoje sudbine. Bila je lišena svih svojih ukrasa, kako se
meñu njima ne bi našao neki od amuleta što ih Sotona valjda udjeljuje
svojim žrtvama i tako ih spriječila da priznaju čak i na mukama. Gruba
bijela košulja jednostavna oblika odmijenila je istočnjačku nošnju; ipak, čak
i u takvu ruhu, bez ikakvih ukrasa osim crnih uvojaka, izgledala je tako
čudesno hrabra i pomirena sa sudbinom, te bi zasuzilo svako oko koje bi je
ugledalo i zagriženi bi bogomoljac požalio sudbinu koja je to divno
stvorenje preobrazila u sredstvo gnjeva i robovanje ñavlu.
Za žrtvom je išla gomila nižeg osoblja koje je pripadalo sabornici, a svi
su stupali u strogome redu, prekriženih ruku i poniknuta pogleda.
Spora se povorka polako penjala uz blagu uzvišicu, prema borilištu;
kad stigoše na viteško polje, obiñoše ga jedanput zdesna nalijevo, i kad su
napravili potpun krug, zaustaviše se. Nastupi kratka zbrka dok su veliki
meštar i njegovi pratioci, osim zastupnika i njegovih svjedoka, sjahivali s
konja koje štitonoše odmah odvedoše s borilišta.
Zlosretna je Rebeka dovedena do crne stolice pokraj lomače. Pri samu
pogledu na to strašno mjesto gdje su se obavljale pripreme za smrt koja je
jednako strahotna duši kao i tijelu, vidjelo se kako je zadrhtala i sklopila oči,
zacijelo se moleći u sebi, jer su joj se usne micale iako se riječi nisu čule.
Nakon minute, ona otvori oči, zagleda se u lomaču kao da želi priviknuti duh
na taj prizor, a potom polako i prirodno okrenu glavu na drugu stranu.
Dotle je veliki meštar zauzeo svoje mjesto, a kad su se vitezovi njegova
reda smjestili oko njega i iza njega, svaki u skladu sa svojim položajem,
glasni i dugački zvuči trublje oglasiše da je sud zasjeo radi suñenja. Tada
Malvoisin, kao zastupnikov svjedok, istupi i položi židovkinu rukavicu pred
noge velikog meštra, kao zalog borbe.
– Vrli gospodaru i velečasni oče – reče on – ovdje stoji srčani vitez
Brian de Bois-Guilbert, preceptor templarskog reda, koji je prihvatio zalog
borbe što ga sad polažem pred noge vaše velečasnosti, i obvezao se ispuniti
svoju dužnost u današnjem dvoboju, kako bi dokazao da je ova židovska
djevojka, po imenu Rebeka, pravedno zaslužila kaznu koju joj je izrekao
zbor ovoga najsvetijeg reda sionskoga hrama osudivši je da umre kao
vještica. Ovdje, zborim, on stoji da se viteški i časno ogleda u boju, ako je
tako po volji vaše plemenitosti i posvećenosti.
– Je li položio zakletvu – upita veliki meštar – kako bi mu spor bio
pravedan i častan? Iznesite raspelo i Te igitur114

– Gospodine i veleštovani oče – spremno će Malvoisin – naš ovdje

prisutni brat već je prisegnuo na istinitost svoje oporbe pred vrlim vitezom
Conradeom Mont-Fitchetom; a drugih zakletava nije morao polagati, jer
protivnica mu je bezbožnica, nevjernica i ne može prisezati.
Na veliku Albertovu radost, objašnjenje je prihvaćeno kao valjano, jer
pronicljivi je vitez predvidio poteškoću pa i nemogućnost da se Briana de
Bois-Guilberta nagovori da položi takvu prisegu pred skupom, te je smislio
tu izliku kako bi je izbjegao.
Odobrivši ispriku Alberta Malovisina, veliki meštar zapovijedi
najavljivaču da istupi i obavi svoju dužnost. Iznova se oglasiše trublje, a
najavljivač istupi i glasno objavi:
– Čujte i počujte! Ovdje stoji vrli vitez, gospodin Brian de Bois-
Guilbert, spreman da se ogleda sa svakim vitezom slobodna roñenja koji će
zastupati parbu što je dopuštena i dodijeljena Židovki Rebeki, to jest da se
okuša preko zastupnika s obzirom na zakonito izuzeće njezina tijela; a
zastupniku, ovdje nazočnu, štovani i vrijedni veliki meštar jednako daje
ravno bojno polje i jednako korištenje sunca i vjetra, te sve što pripada
pravednu dvoboju.
Trublje se iznovno oglasiše i potom nekoliko minuta zavlada grobna
tišina.
– Nikakav se zastupnik ne prijavljuje – veliki će meštar. – Poñi,
najavljivaču, i upitaj, očekuje li se nekoga tko će se za nju boriti.
Najavljivač poñe prema stolici na kojoj je sjedjela Rebeka; a Bois-
Guilbert iznenada usmjeri glavu svoga konja prema tom kraju borilišta, ne
obraćajući pažnju na znakove što su mu ih s obiju strana davali Malvosin i
Mont-Fitchet, te stigne do Rebekine stolice u isti tren kad i najavljivač.
– Je li ovo pravilno i u skladu sa zakonom dvoboja? – upita Malvoisin,
gledajući velikog meštra.
– Jest, Alberte de Malvoisin – odgovori Beau-manoir. – Jer u ovom
prizivu na Božji sud strankama je dopušteno da se meñusobno dogovaraju
kako bi se najbolje utvrdila istina u sporu.
Za to je vrijeme najavljivač ovako zborio:
– Djevojko, časni i štovani veliki meštar pita tebe jesi li spremna da
tvoj zastupnik bije današnju bitku u tvoju korist, ili se predaješ kao netko tko
priznaje da je pravedno osuñen na zasluženu kaznu?
– Poruči velikom meštru – odgovori Rebeka – da i dalje naglašavam
svoju nevinost, i da se ne predajem kao netko tko je pravedno osuñen, kako
sama ne bih ponijela krivnju za vlastitu krv. Reci mu da zahtijevam odgodu
koju dopuštaju njegova pravila, da se vidi hoće li mi Bog, koji pomaže
čovjeku u najvećoj nevolji, poslati zastupnika, a nakon što istekne taj krajnji
rok, neka se vrši Njegova sveta volja!
Najavljivač se povuče da bi prenio odgovor velikom meštru.
– Ne dao Bog – Lucas će Beaumanoir – da nas Židov ili neznabožac
optuži s nepravednosti! Čekat ćemo sve dok se sjene ne pomaknu sa zapada
na istok, da vidimo hoće li se pojaviti zastupnik ove uboge žene. Kad
protekne toliki dio dana, neka se spremi za smrt.
Najavljivač prenese riječi velikog meštra Rebeki, a ona smjerno prignu
glavu, prekriži ruke i zagleda se u nebesa, kao da s njih očekuje pomoć kojoj
teško da se mogla nadati od čovjeka. Za vrijeme te strašne stanke do uha joj
doprije glas Bois-Guilberta; govorio je šapatom, ali ju je trgnuo snažnije od
najavljivačevih poziva.
– Rebeka – reče templar – čuješ li me?
– Od tebe ne želim ništa čuti, okrutni čovječe bez srca – uboga će
djevojka.
– Ali, razumiješ li moje riječi? – reče templar. – Jer zvuk moga glasa
strašan je i mojim ušima. Gotovo i nisam svjestan gdje smo, ili zašto smo
ovamo dovedeni. Ovaj ograñeni prostor, ta stolica, ti svežnjevi, znam koja
im je namijena, ali mi ipak izgledaju nestvarno, poput strahotna priviñenja
koje mi osjetila opsjeda jezivim uobraziljama, ali mi ne dopire u razum.
– Moj razum i moja čula svjesni su prostora i vremena – odgovori
Rebeka – i jasno mi govore kako su ovi svežnjevi odreñeni da mi spale
zemaljsko tijelo, i otvore mi bolan ali kratki prolaz u bolji svijet.
– To su snovi, Rebeka, snovi – templar će – i pusta priviñenja koja
odbacuje i mudrost vaših pravovjernika. Počuj me, Rebeka – proslijedi
zanoseći se – tvoji su izgledi za život i slobodu veći no što oni nitkovi i onaj
starac i sanjaju. Vini se iza mene, na Zamora, junačkoga konja koji nigda
nije izdao svoga jahača. Stekao, sam ga u dvoboju protiv sultana od
Trapezunta. Uspni se, kažem ti, iza mene; doskoro će proganjanje i istraga
biti daleko iza nas; tebi će se pak otvoriti novi svijet užitka, za mene put
prema slavi. Neka donesu osudu koju prezirem, neka izbrišu ime Bois-
Guilberta sa svog popisa redovničkih sužnjeva! Krvlju ću sprati svaku ljagu
kojom bi se usudili okaljati moj grb.
– Odlazi, napasniče! – reče Rebeka. – Ni u ovoj posljednoj nevolji koja
me je stigla ne možeš ni trunke utjecati na mene da se maknem s ovoga
mjesta. Iako sam okružena dušmanima, tebe smatram svojim najgorim i
najpogubnijim neprijateljem. Nestani, za ime Boga!
Uznemiren i nestrpljiv zbog toga što je razgovor potrajao, Albert
Malvoisin im priñe u želji da ih prekine.
– Priznaje li djevojka krivicu? – upita on Bois-Guilberta. – Ili je i dalje
odlučna u poricanju?
 – Zaista je odlučna – reče Bois-Guilbert.
– Onda, plemeniti brate – reče Malvoisin – zauzmi svoje mjesto i
pričekaj što će biti. Sjene se kružno pomiču za suncem. Poñi, srčani Bois-
Guilberte, poñi, nado našega svetog reda kojemu ćeš uskoro biti starješinom.
Dok je tako smirujuće govorio, stavi ruku na viteževu uzdu kao da ga
želi povesti na njegovo mjesto.
– Podmukli lupežu! Što znači tvoja ruka na mojoj uzdi? – sir Brian će
ljutito. Potom, oslobodivši se stiska svog druga, pojaha natrag na gornji kraj
borilišta.
– Još ima duha u njemu – Malvoisin će tiho Mont-Fitchetu samo ga
valja dobro usmjeriti; ali on je poput grčke vatre, sagori sve što mu se
približi.
Suci su već dva sata sjedjeli na borilištu, zaludno čekajući da se pojavi
zastupnik.
– Razumljivo je to – fratar će Tuck – ta ona je Židovka; ipak, reda mi,
tužno je što tako lijep i mladi stvor treba da pogine a da nitko ne zada udarac
u njezinu obranu! Bila i deset puta vještica, ali da je bar malo kršćanka, moja
bi batina zazvonila podne na čeličnoj kapi onoga uznositog templara, prije
no što bi ovako riješio slučaj.
Opće je mišljenje bilo da se nitko ne može i neće pojaviti u obranu
Židovke optužene za čarobnjaštva; na Malvoisinov poticaj, vitezovi se uzeše
sašaptavati kako je vrijeme da se Rebekin zalog proglasi izgubljenim. U tom
se trenutku neki vitez, goneći konja iza snage, pomoli na zaravni hrleći
prema borilištu. Stotinu glasova kliknu "Zastupnik! Zastupnik!" I, usprkos
pristranosti i predrasudama mnoštva, svi uglas stadoše klicati kad vitez ujaha
u ograñeni prostor. No pri pomniju zagledanju, izgubiše nadu koju je
probudio vitežev dolasak u posljednji čas. Njegov je konj, tjeran mnogo
milja najvećom brzinom, gotovo posrtao od umora, a jahač se, unatoč
njegovoj neustrašivoj pojavi na borilištu, čini se, jedva držao u sedlu, od
slabosti, od iscrpljenosti, ili od obojega.
Na poziv najavljivača, koji ga upita za položaj, ime i nakanu, nepoznati
vitez odgovori spremno i smjelo: – Ja sam vrli vitez i plemić, a ovamo
doñoh da kopljem i mačem branim pravednu i zakonitu stvar ove djevojke,
Rebeke, kćeri Isaaca iz Yorka; da potvrdim kako je osuda izrečena protiv nje
lažna i neistinita, te da izazovem Briana de-Bois-Guilberta nazvavši ga
izdajnikom, ubojicom i lašcem; a to ću dokazati na ovome bojnom polju
svojim tijelom protiv njegova, uz pomoć Boga, Bogorodice i zaštitnika
svetog Jurja, vrloga viteza.
– Stranac najprije mora dokazati – reče Malvoisin – da je pravi vitez i
časnoga roda. Hram ne šalje svoje zastupnike protiv bezimenih ljudi.
– Ime mi je poznatije – reče vitez podižuči šljem – a loza čišća,
Malvoisine, od tvoje. Ja sam Wilfred od Ivanhoea.
– Neću se s tobom sada ogledati – templar će izmijenjenim i šupljim
glasom. – Iscijeli rane, nabavi boljega konja, pa ću možebit smatrati
vrijednim truda da ti izbijem iz glave taj dječački razmetljivi duh.
– Ha, uznositi templaru! – reče Ivanhoe. – Jesi li zaboravio da te ovo
koplje dvaput oborilo? Sjeti se borilišta u Akri; prisjeti se mimohoda oružja
u Ashbyu; sjeti se svoga uznositog hvastanja u dvoranama Rother-Wooda i
zaloga svoga zlatnog lanca protiv moje relikvije da ćeš se boriti s Wilfredom
od Ivanhoea i osvijetlati čast koju si izgubio! Tako mi te relikvije i svetih
moći koje sadrži, proglasit ću te, templaru, kukavicom na svakome
evropskom dvoru, u svakoj sabornici tvoga reda, ne prihvatiš li smjesta
borbu.
Bois-Guilbert okrenu neodlučno lice prema Rebeki, a potom viknu
bijesno gledajući Ivanhoea:
– Sasko pseto! Uzmi koplje i spremi se za smrt koju si sam odabrao!
– Dopušta li veliki meštar da se ogledam u dvoboju?– reče Ivanhoe.
– Ja ne mogu zanijekati tvoj izazov – veliki će meštar – uz uvjet da te
djevojka prihvaća kao svog zastupnika. Ipak, radije bih da si orniji za borbu.
Oduvijek si bio neprijateljem našeg reda, ali volio bih da se s tobom časno
sukobimo.
– Ovako, ovako kako stigoh, i nikako drukčije – Ivanhoe će. – Ovo je
Božji sud, njegovoj se zaštiti preporučujem. Rebeka – reče dojahavši do
kobne stolice – prihvaćaš li me za svoga zastupnika?
– Prihvaćam – reče ona. – Prihvaćam te kao zastupnika što mi ga je
samo nebo poslalo – dodade dršćući od uzbuñenja kojem uzrok nije mogao
biti samo strah od smrti. – Ali, ne, ne! Rane ti nisu zacijeljele. Ne upuštaj se
u okršaj s tim oholim čovjekom! Zašto da i ti pogineš?
No Ivanhoe je već stajao na svome mjestu, spuštena vizira i podignuta
koplja. Bois-Guilbert je učinio isto; no dok mu je zatvarao vizir, njegov
štitonoša opazi da mu je lice, koje je usprkos brojnim uzbuñenjima bilo
cijelo jutro pepeljastosivo, sada nenadano oblilo tamno rumenilo.
Kad su oba zatočnika zauzela svoja mjesta, oglasi se najavljivač i triput
ponovi:
– Faites vos devoirs, preux chevaliers!115

Nakon trećeg povika, povuče se na jednu stranu borilišta i iznova

objavi da nitko, pod prijetnjom smrti, ne smije riječju, poklikom ili djelom
remetiti taj pošteni dvoboj niti se uplitati u nj. Veliki meštar, koji je u ruci
držao zalog borbe, Rebekinu rukavicu, sad je baci na borilište i izgovori
kobne riječi koje označuju početak:
– Laissez allerr.116

Oglasiše se trublje, a vitezovi pojuriše jedan na drugoga punim trkom.

Iscrpljeni Ivanhoeov konj i njegov jednako iscrpljeni jahač srušiše se, prema
svačijem očekivanju, pred dobro usmjerenim kopljem i moćnim bojnim
konjem viteza templara. Takav su ishod borbe svi predvidjeli; no, iako je
Ivanhoeovo koplje, usporedi li se, jedva dotaknulo Bois-Guilbertov štit, ovaj
zastupnik, na golemo iznenañenje svih prisutnih, zatetura u sedlu, izgubi
stremene te se sruši na borilište.
Ivanhoe se izvuče ispod posrnula konja, skoči na noge i požuri da
mačem iskuša bojnu sreću, no, njegov protivnik nije ustajao. Wilfred mu
položi nogu na grudi i vršak mača pod grlo, te mu zapovijedi da se preda ili
da na mjestu umre. Bois-Guilbert ne odgovori.
– Ne ubijaj ga, gospodine viteže – viknu veliki meštar – bez ispovijedi i
odrješenja; ne ubijaj mu i tijelo i dušu! Proglašavamo da je pobijeñen.
Potom siñe u borilište i naredi da se pobijeñenom zastupniku snimi
šljem. Oči su mu bile sklopljene; tamno crvenilo još mu je pokrivalo čelo.
Dok su ga zaprepašteno promatrali, oči mu se otvoriše; no bile su ukočene i
staklaste. Rumenilo iščezne s lica i odmijeni ga bljedilo smrti. Nije ga ranilo
koplje njegova protivnika, već je pao kao žrtva silovitosti vlastitih sukob-
ljenih strasti.
– Ovo je zaista Božji sud – veliki će meštar, gledajući u nebo. – Fiat
voluntas tua.117

44. Poglavlje

"Eto, tako se sve svrši, poput bablje priče".

WEBSTER

Nakon prvotnog iznenañenja, Wilfred od Ivanhoea upita velikog

meštra, kao suca na borilištu, je li muževno i pravedno obavio svoju dužnost
u dvoboju. – Ona je muževno i pravedno obavljena – veliki će meštar. –
Proglašavam da je djevojka osloboñena krivice.
– Neću mu zaplijeniti oružje – vitez će od Ivanhoea. – niti ću mu tijelo
osuditi na sramotu: borio se za kršćanstvo. Danas ga je oborila Božja
desnica, a ne ljudska ruka. Ali neka mu pogreb bude jednostavan, kako i
priliči ljudima koji umru u nepravednu sporu. A koliko je do djevojke...
Prekine ga topot kopita koja su se približavala, tako brojna i hitra, te se
pod njima zemlja tresla; i Crni vitez ujaha na borilište. Pratila ga je
mnogobrojna družina oružanih ljudi i nekoliko vitezova u potpunu oklopu.
 – Prekasno stigoh – reče osvrćući se. – Bio sam odlučio da Bois-
Guilbert meni pripadne. Ivanhoe, čemu si se izložio takvoj opasnori, a jedva
se držiš u sedlu?
– Nebesa su, gospodaru – Ivanhoe će – uzela ovoga uznositog čovjeka
kao svoju žrtvu. Nije zasluživao čast da umre onako kako je vaša volja
odredila.
– Pokoj mu duši – Rikard će gledajući nepomično u mrtvo tijelo – ako
je to moguće. Bio je hrabar vitez, i umro je viteški, u svome čeličnom
oklopu. Ali ne gubimo vrijeme. Bohun, obavi svoju dužnost!
Jedan vitez istupi iz kraljeve pratnje, položi ruku na rame Alberta
Malvoisina, i reče:
– Uhićujem te zbog veleizdaje.
Veliki je meštar dotle bio zapanjen pojavom tolikih ratnika. Najposlije
progovori:
– Tko se usuñuje uhititi viteza sionskoga hrama, unutar njegove
sabornice i još u prisutnosti velikog meštra? I tko je ovlašten za tu drsku
uvredu?
– Ja ga uhićujem – odgovori vitez – ja, Henry Bohun, grof od Essexa,
vrhovni zapovjednik engleske vojske.
– On uhićuje Malvoisina – kralj će podižući vizir – po nareñenju ovdje
prisutnoga Rikarda Plantageneta. Conrade Mont-Fitchetu, sreća tvoja što nisi
roñen kao moj podanik. A koliko je do tebe, Malvoisinu, umrijet ćeš zajedno
s bratom Philipom prije no što svijet bude stariji za tjedan dana.
– Opirem se tvojoj presudi – veliki će meštar.
– Uznositi templaru – reče kralj – ne možeš! Pogledaj kako se umjesto
templarskoga stijega, engleska kraljevska zastava vije na tvojim tornjevima.
Budi razborit Beaumanoire, i ne protivi se uzalud. Tvoja je ruka sada u
lavljim raljama.
– Žalit ću se Rimu protiv tebe – veliki će meštar – zbog povrede
neprikosnovenosti i povlastica našega reda.
– Neka bude tako – kralj će. – Ali sebe radi, ne optužuj me za nikakvu
povredu. Raspusti zbor i kreni s pratnjom u neku drugu sabornicu, ako još
ima ijedne koja nije postala poprištem izdajničke urote protiv kralja
Engleske. Ili budi, ako hoćeš, našim gostom i gledaj kako se vrši pravda.
– Da budem gost u kući u kojoj bih trebao zapovjedati? – templar će. –
Nikada! Kapelane, zapjevaj psalam Quare fremuerunt gentes!118 Vitezovi,
štitonoše i sljedbenici svetoga hrama, pripremite se da slijedite stijeg Beau-
séant!

Veliki je meštar govorio dostojanstveno ne zaostajući u tome za

samime engleskim kraljem, ohrabrivši tako svoje začuñene i ustrašene
sljedbenike. Oni se okupiše oko njega poput ovaca oko psa čuvara kad čuju
vučje zavijanje. Ali ne pokazaše bojažljivosti uplašenog stada: bijahu to
mrgodna i prkosna lica i pogledi što su prijetili neprijateljstvom koje se
riječima nije smjelo iskazati. Zbili su se u tamni red kopljanika, dok su se
bijeli viteški ogrtači isticali medu crnom odjećom njihovih pratilaca, poput
svjetlijih rubova tmasta oblaka. Mnoštvo, koje je dotle zaglušno negodovalo,
utihne i zagleda se u strašnu i oprobanu četu kojoj se neoprezno usprotivilo,
te stade uzmicati pred njom.
Videći ih gdje se svrstavaju u bojni poredak, grof od Essexa podbode
slabine svoga konja i pohita poredati svoje pratioce naspram tako prijeteće
čete. Jedino je Rikard, gotovo uživajući u opasnosti što ju je izazvala
njegova prisutnost, lagano jahao duž templarskoga stroja glasno uzvikujući:
– Što je, gospodo? Toliko srčanih vitezova, a nitko da se osmjeli
ukrstiti koplje s Rikardom? Gospodo templari, zar vaše gospe tako malo
vrijede kad niste kadri za njih dati niti ivera slomljena koplja?!
– Braća templari – veliki će meštar, jašući prema čelu njihove čete – ne
bore se zbog tako isprazna i svjetovna spora; i nijedan vitez hrama neće s
tobom, Rikarde od Engleske, ukrstiti koplje u mojoj nazočnosti. O našem će
sporu suditi papa i evropski vladari; oni će reći dolikuje li jednome
kršćanskom vladaru da se upliće u spor kako si ti danas postupio. Ne
budemo li napadnuti, odlazimo ne napavši nikoga. Tvojoj časti prepuštamo
oružje i kućnu opremu reda što ga ostavljamo za sobom, a tvojoj savjesti
sablazan i uvredu što si ih danas nanio kršćanstvu.
Ne čekajući odgovora, veliki meštar dade znak za polazak. Trublje im
zasviraše neku žestoku koračnicu istočnjačkih natruha, uobičajeni templarski
znak za pokret. Razvrstaše se u kolonu i krenuše polaganim konjskim
korakom, kao da žele pokazati kako se povlače voñeni voljom velikoga
meštra, a ne iz straha od protivnika i nadmoćne sile.
– Tako mi sjaja bogorodičina čela – kralj će Rikard – velika je šteta da
templari nisu pouzdani koliko su poslušni i hrabri.
Poput plašljiva pseta što čeka da zalaje tek kad mu izazov okrene leña,
gomila se slabašno oglasi kad je četa napustila borilišta.
Za pometnje što je pratila povlačenje templara, Rebeka nije ništa
vidjela ni čula; bijaše zarobljena zagrljajem svoga ostarjelog oca, sva
zbunjena i gotovo bez svijesti zbog naglih promjena koje su se zbile. Jedna
joj Isaacova riječ najposlije pribra rastrojena osjetila.
– Poñimo – reče – draga kćeri, blago moje spašeno, poñimo da se
bacimo pred noge onome valjanom mladiću.
– Nemojmo – reče Rebeka. – Oh, ne, ne, ne! Ne usuñujem se ovog časa
s njime govoriti. Jao! Kazala bih više, no što... Ne, oče moj, napustimo
odmah ovo kobno mjesto.
– Ali, kćeri moja – Isaac će – zar da samo tako napustimo onoga tko je
ovamo došao kao junak s kopljem i štitom, ne mareći za svoj život, da bi
tebe izbavio iz ropstva? I to tebe, kći naroda koji je njemu i njegovima tuñ!
Takvu uslugu treba ovjenčati zahvalnošću.
 – Moja je... moja je zahvala najdublja, najponiznija – reče Rebeka. – I
bit će još dublja, ali ne sada; za ljubav tvoje voljene Rahele, oče, uslišaj mi
molbu: ne sada!
– Da, ali – Isaac će ustrajno – držat će da smo nezahvalniji od pasa!
– Ali vidiš, dragi oče, prisutan je i kralj Rikard, i...
– Istina je, najbolja moja, najmudrija moja Rebeka. Odlazimo odavde,
odlazimo odavde! Novca će mu nedostajati, jer tek se vratio iz Palestine i,
kažu, iz tamnice; a izlika da ga zaiska, bude li mu izlika potrebna, može biti
i moje poslovanje s njegovim bratom Ivanom. Odlazimo, odlazimo, poñimo
odavde!
I požurujući sad i sam svoju kćer, odvede je s borilišta, i kolima što ih
je unaprijed nabavio poveze je sretno do kuće rabina Nathana.
Nakon što se Židovka, koje je sudbina bila u središtu pažnje toga dana,
neprimijećeno povukla, pažnja mnoštva prijeñe na Crnog viteza. Zrak se
prolamao od njihovih uzvika: "Živio Rikard Lavljeg Srca! Dolje samozvani
templari!"
– Usprkos ovoj silnoj odanosti na riječima – Ivanhoe će grofu od
Essexa – dobro je što je kralj bio na oprezu i poveo te sa sobom, plemeniti
grofe, kao i tolike tvoje vjerne sljedbenike.
Grof se nasmiješi i odmahnu glavom.
– Valjani Ivanhoe – reče Essex – tako dobro poznaješ našega
gospodara, a misliš da je on poduzeo tu razboritu mjeru opreza! Kretao sam
prema Yorku i saznao da se ondje utvrñuje princ Ivan, kadli susretoh kralja
Rikarda, kao pravog viteza lutalicu, kako hrli ovamo da osobno i vlastitom
desnicom dokrajči ovu pustolovnu zgodu templara i Židovke. Dopratio sam
ga sa svojom družinom, gotovo protiv njegove volje.
– A kakve su vijesti iz Yorka, valjani grofe? – upita Ivanhoe. – Hoće li
nas pobunjenici ondje dočekati?
– Kao što bi snijeg u prosincu mogao biti kadar dočekati srpanjsko
sunce – reče grof. – Raspršuju se. A glasnik koji nam je donio tu vijest, bio
je Ivan glavom!
– Izdajica! Nezahvalna, bestidna izdajica! – Ivanhoe će. – Nije li
Rikard naredio da ga pritvore?
– Oh, primio ga je – odgovori grof – kao da su se sastali nakon lovačke
zabave. I rekao je, pokazujući na mene i na moje oružnike: "Vidiš, brate, sa
mnom ima ljutitih ljudi; najbolje da odeš do naše majke, i odneseš joj moje
dužne pozdrave, pa ostani s njome dok se ne smire duhovi ovih ljudi."
– I to je sve što je rekao? – upita Ivanhoe. – Neće li svatko reći da taj
vladar upravo svojom blagošću potiče ljude na izdaju?
– Tako je – grof će. – Kao što bi se moglo reći da izaziva smrt čovjek
koji se bori u dvoboju dok mu još teška rana nije zacijeljela.
– Opraštam ti tu šalu gospodine grofe – Ivanhoe će. – Ali, upamti, ja
sam stavio na kocku samo svoj život, a Rikard dobrobit cijeloga kraljevstva.
 – Oni koji ne mare za vlastitu dobrobit – uzvrati Essex – rijetko budno
paze na dobrobit drugih. No pužurimo u dvorac, jer Rikard namjerava
kazniti neke neuglednije urotnike, iako je oprostio glavnome krivcu.
Sudski zapisi voñeni tom prigodom podrobno su izneseni u
Wardourovu rukopisu; vidljivo je daje Maurice de Bracy pobjegao preko
mora i stupio u službu Filipa Francuskoga, Phillip de Malvoisin i njegov brat
Albert i preceptor Templetowea smaknuti su, dok je Waldemar Fityurse,
pokretač urote, kažnjen prognanstvom, a princa Ivana, u čiju su se korist
urotili, njegov dobroćudni brat nije čak ni ukorio. Nitko, meñutim, nije žalio
sudbinu dvojice Malvosina koji su jedini kažnjeni smrću, jer su je zacijelo
bili zaslužili mnogim niskim, okrutnim i silovitim djelima.
Uskoro nakon sudskog dvoboja, Cedric Saski pozvan je na Rikardov
dvor koji je tada boravio u Yorku, u želji da uvede mir u grofoviji,
uznemirenoj slavoljubljem njegova brata. Cedric je zbog te poruke dugo
mrmljao i psovao, no poslušnost nije uskratio. Zapravo, Rikardov je
povratak ugasio svaku njegovu nadu da će se u Engleskoj obnoviti saska
dinastija, jer bez obzira na otpor što bi ga Sasi bili spremni pružiti kad bi
došlo do grañanskog rata, bilo je jasno da se ništa ne bi postiglo zbog
nedvojbene Rikardove vlasti, koji je bio omiljen u narodu, sa svoje dobre
ćudi i ratničke slave, iako je zapravo vladao nasumično i nemarno – čas bi
bio preblag, čas gotovo tiranin.
Osim toga, čak ni Cedricovu nedovoljnom oštroumlju nije promaknuto
da je njegova nakana o posvemašnjem jedinstvu meñu Sasima, putem
vjenčanja Rowene i Athelstanea, posve propala s obzirom na uzajamno
neslaganje obiju strana. To pak, u svojoj gorljivosti za sasku stvar, nije
mogao predvidjeti; čak i kad je obostrana nenaklonost bila očevidna i
nedvojbena, jedva da je bio kadar povjerovati kako se dvoje Sasa
kraljevskog podrijetla mogu zbog osobnih razloga protiviti vezi toliko
značajnoj za opću dobrobit naroda. Ali to je bilo posve izvjesno. Rowena je
oduvijek izražavala svoju odbojnost prema Athelstaneu, a sada ni Athelstane
nije bio ništa manje jasan i ustrajan u svojoj odluci da više ne udvara gospi
Roweni. Čak je i uroñena Cedricova upornost popustila pred tim zaprekama,
kad je na njemu bilo da sam na mjestu njihova sastanka neskloni par poteže
svakoga jednom rukom. Ipak, upustio se u posljednji siloviti napad na
Athelstanea, no našao je taj izdanak saske kraljevske loze u ljutome ratu
protiv svećenstva, kao daje seoski vlastelin današnjega doba.
Nakon kobnih prijetnji glavaru samostana svetog Edmunda,
Athelstaneov je osvetnički duh, kazali bismo, što zbog prirodne nemarne
blagosti njegove ćudi, što zbog molbi njegove majke Edithe, koja je poput
većine gospoña toga doba bila privržena svećenstvu, završio na tome da
glavara i njegove redovnike strpa u tamnice Coningsburgha i zadrži ih tri
dana na lošoj hrani. Zbog te okrutne mjere, glavar mu je priprijetio
izopćenjem sastavivši golem popis crijevnih i želučanih oboljenja što su ih
pretrpjeli on i njegovi redovnici zbog tiranskoga i nepravednog uhićenja
koje su podnijeli. S obzirom na taj spor i sredstva kojima se Athelstane
služio da bi odvratio te svećeničke progone, Cedric shvati da je duh njegova
prijatelja Athelstanea tako dokraja zauzet te u njemu nema mjesta za neku
drugu misao. A kad je spomenuto Rowenino ime, plemeniti Athelstane
zamoli za dopuštenje da ispije pun vrč vina u njezino zdravlje, poželjevši joj
da doskora postane nevjestom njegova roñaka Wilfreda. Bijaše to, dakle,
izgubljen slučaj. Očevidno, više se ništa nije moglo učiniti s Athelstaneom;
odnosno, kako se izrazio Wamba, posluživši se saskim izrazom koji se
zadržao do naših dana, bijaše on pijetao koji odbija borbu.
Izmeñu Cedrica i odluke dvoje zaljubljenih stajale su još samo dvije
zapreke: njegova upornost i njegova nesklonost normanskoj dinastiji. Prvi je
osjećaj polako popuštao pred umiljavanjam njegove štićenice i neodoljivim
ponosom što ga je obuzimao zbog slave svoga sina. Nadalje, ne bijaše on
neosjetljiv na čast što svoju lozu povezuje s Alfredovom, kad su veća prava
potomka Eduarda Ispovjednika zauvijek propuštena. Osim toga, Cedricova
odbojnost prema normanskome kraljevskom rodu bila je dosta oslabljena;
ponajprije, shvaćao je kako je nemoguće osloboditi Englesku te nove
dinastije, a taj osjećaj u podaniku budi odanost prema kralju de facto119
potom, kralj Rikard je iskazivao osobnu pažnju Cedricu oduševljen
njegovom plahovitom ćudi, pa je, poslužimo se jezikom Wardourova
rukopisa, tako postupao spram plemenitog Sasa te ovaj nije proveo ni tjedan
dana kao gost na njegovu dvoru, a već je dao svoj pristanak na brak svoje
štićenice Rowene i svoga sina Wilfreda od Ivanhoea.

Vjenčanje našeg junaka, nakon što ga je službeno odobrio njegov otac,

obavljeno je u ponajljepšoj od svih crkava, u plemenitoj stolnoj crkvi u
Yorku. Kralj je osobno prisustvovao obredu, a obzirnost što ju je pokazao u
toj i u drugim prilikama spram zlosretnih i dotad poniženih Sasa, ulijevali su
im sigurniju i pouzdaniju nadu da će ostvariti svoja sveta prava no što bi se
tome bilo razumno nadati od nesigurna ishoda grañanskog rata. Crkva je
obredu pridodala svojom dostojanstvenošću u punom sjaju, kakav rimska
crkva zna pokazati u takvim veličanstvenim prilikama.
Gurth je u raskošnu ruhu štitonoše pratio mladoga gospodara kojega je
tako vjerno služio, a velikodušni Wamba dičio se novom kapom i
prekrasnom niskom srebrnih zvončića. Kao sudionici u Wilfredovim po-
gibeljima i nedaćama, ostadoše mu oni, a to se s pravom moglo očekivati,
pratiocima i na njegovu uspješnijem putu.
Ali, osim te domaće pratnje, ovo su slavno vjenčanje počastili svojom
prisutnošću normanski i saski plemići visoka roda, a pridružilo im se i opće
slavlje nižih staleža, smatrajući brak dvoje mladenaca zalogom budućega
mira i slaganja izmeñu dvaju naroda, koji se od toga doba nadalje posve
izmiješaše, te je razlika bila gotovo nezamjetljiva. Cedric je doživio da
posvjedoči ispunjenje tog jedinstva; jer kako su se dva naroda miješala u
družbi i sklapala mješovite brakove, Normani ublažiše svoj prezir, a Sasi
izgubiše obilježja grubosti. Ali tek je u doba vladavine Eduarda III miješani
jezik, sada nazvan engleskim, uveden na londonski dvor, kad su
neprijateljske razlike izmeñu Normana i Sasa gotovo potpuno iščezle.
Narednog jutra nakon sretnoga pira, gospa Rowena sazna od svoje
dvorkinje Elgithe da neka djevojka želi s njom razgovarati i moli da se
razgovor vodi bez svjedoka. Rowena se čudila, dvoumila i postajala sve
radoznalija, te najposlije zapovijedi da se djevojka uvede a da se njezine
pratilje povuku.
Ušla je djevojka plemenita i dopadljiva izgleda, umotana u dugački
bijeli veo koji je prije sjenčio no što bi skrivao uznositost i veličanstvo
njezina stasa. Držanje joj je bilo puno štovanja, bez traga straha ili želje da
pridobije naklonost. Rowena je uvijek bila spremna odobriti zahtjeve i
razumjeti osjećaje drugih. Ustala je u namjeri da povede svoju ljupku gošću
do sjedala; no strankinja pogleda Elgithu i ponovi svoju želju da nasamu
razgovara s gospom Rowenom. Čim se Elgitha nevoljko povukla, na veliko
iznenañenje gospe od Ivanhoea, njezina lijepa posjetiteljica kleče na jedno
koljeno, pritisnu rukama čelo, sagnu glavu do poda i, unatoč Roweninu
opiranju, poljubi vezeni rub njezina skuta.
– Što ovo znači, gospo? – iznenañena će mlada. – Zašto mi iskazujete
tako neobično štovanje?
– Jer vama, gospo od Ivanhoea – reče Rebeka ustajući dok joj je
držanje poprimalo uobičajeno staloženo dostojanstvo – mogu opravdano i
bez prijekora iskazati dužnu zahvalnost što je osjećam spram Wilfreda od
Ivanhoea. Izvinite na smjelosti s kojom sam vam izrazila počast u skladu s
običajima svoje zemlje, no ja sam ona uboga Židovka za koju je vaš suprug
stavio svoj život na kocku u neravnomjernu dvoboju na borilištu kod
Templestowea.
– Djevojko – reče Rowena – Wilfred od Ivanhoea je toga dana samo
dijelom uzvratio vaše beskrajno milosrñe što ste mu ga pružili kad je trpio
rane i nedaće. Kazujte, postoji li nešto u čemu bismo vam on ili ja mogli
pomoći?
– Ništa – Rebeka će mirno – osim ako biste mu htjeli prenijeti moje
oproštajne pozdrave.
– Vi, dakle, napuštate Englesku? – Rowena će pribirući se polako od
iznenañenja zbog toga neobičnog posjeta.
– Napuštam, gospo, prije nove mjesečeve mjene. Moj otac ima brata
koji uživa veliku milost Muhameda Boabdila, kralja Granade; idemo tamo,
sigurni da ćemo naći mir i zaštitu budemo li plaćali danak što muslimani
traže od našeg naroda.
– Zar niste dovoljno zaštićeni u Engleskoj? – reče Rowena – Moj je
muž u kraljevoj milosti; a kralj je pravedan i velikodušan.
 – Gospo – Rebeka će – ne sumnjam u to. Ah, engleski je narod žestoke
ćudi, trajno u zavadi sa susjedima ili pak izmeñu sebe, i svi su spremni zariti
mač u trbuh jedni drugima. To nije pouzdano prebivalište za djecu moga
naroda. Efraim je plašljiva golubica; Izahar odveć umorni rob da posrće
izmeñu dva tereta. Ne može se Izrael nadati počinku na svom lutanju u
zemlji rata i krvi, okruženoj dušmanskim susjedima i razdrtoj unutrašnjim
nemirima.
– Ali vi, djevojko – Rowena će – vi se zacijelo nemate čega bojati. Ona
koja je njegovala bolesnog Ivanhoea – nastavi ona sve zanesenije – nema se
čega bojati u Engleskoj, gdje će se Sasi i Normani natjecati tko će joj
iskazati veću čast.
– Lijepo zborite, gospo – Rebeka će – naum vam je još ljepši; no to se
ne može ostvariti, jer izmeñu nas zjapi ponor. I odgoj nam i vjera zabranjuju
da ga prijeñemo. Zbogom. Ipak, prije no što odem, uslišite mi jednu molbu.
Vjenčani vam veo zastire lice; udostojte se podignuti ga, željela bih vidjeti
lice koje prati tolika slava.
– Jedva da je vrijedno da se pogleda – reče Rowena. – Ali, zadignut ću
ga očekujući isto od svoje posjetiteljice.
Ona ga zadigne, no dijelom zbog svijesti o vlastitoj ljepoti, dijelom
zbog stidljivosti, ona porumenje tako jako te joj obraze, čelo, vrat i grudi
obli jarko rumenilo. I Rebeka je porumenjela; no, to je bio tek trenutačan
osjećaj koji je, kad su ga prevladali viši osjećaji, polako nestao s njezina lica
poput grimizna oblaka što mijenja boju kad sunce tone iza obzorja.
– Gospo – reče ona – dugo ću u sjećanju čuvati lice koje ste mi
udostojali pokazati. Iskazuje ono plemenitost i dobrotu, pa ako se na tren
svjetovna uznositost ili mrva taštine možda i pomiješaju s tako ljupkim
izražajem, čemu koriti ono što je zemaljsko stoga što nosi malo boje svog
izvora? Dugo, dugo ću pamtiti vaše lice, i neka je blagoslovljen Bog što
svoga plemenitog izbavitelja ostavljam sjedinjenog sa...
Potom naglo zastade; oči joj se napuniše suzama. Žurno ih obrisa i na
zabrinuta Rowenina pitanja odgovori:
– Dobro mi je, gospo, dobro. No srce mi zaigra kad se sjetim
Torquilstonea i Templestowea. Zbogom. Uzmite ovu škrinjicu; i nemojte se
zbuniti onime što je u njoj.
Rowena otvori malenu srebrom okovanu škrinjicu i ugleda ogrlicu od
dijamanta i naušnice s draguljima, očigledno neprocjenjive vrijednosti.
– To nije moguće – uzvrati, vraćajući škrinjicu. – Ne usuñujem se
primiti tako bogat dar.
– Zadržite ga, gospo – uzvrati Rebeka. – Vi imate moć, položaj, vlast,
utjecaj; mi imamo bogatstvo koje je uzrok naše snage i slabosti; vrijednost
ovih igračaka, i kad bi se udeseterostručila, ne bi bila ni upola toliko
utjecajna kao što je vaša i najmanja želja. Za vas stoga ovaj dar malo vrijedi;
a meni što se od njeg rastajem, još manje. Nemojte da pomislim kako i vi
dijelite predrasude svojih sunarodnjaka prema mome narodu. Mislite li da te
svjetlucave kamenčiće cijenim više od svoje slobode? Ili da su mojem ocu
vredniji od časti njegova jedinog djeteta? Primite ih, gospo, za mene oni
nemaju vrijednosti. Nikada više neću nositi dragulje.
– Znači da ste nesretni! – reče Rowena, ganuta prizvukom posljednjih
Rebekinih riječi. – Oh, ostanite s nama; savjeti svetih ljudi odvratit će vas od
vaše pogrešne vjere, a ja ću vam biti sestrom.
– Ne, gospo – uzvrati Rebeka, a ista spokojna sjeta ovlada njezinim
blagim glasom i lijepim izražajem – to ne može biti. Ne mogu mijenjati
vjeru svojih djedova poput odjeće prikladne za podneblje u kojem želim
živjeti; a nesretna neću biti, gospo. Onaj kome ću posvetiti svoj budući život
utješit će me, budem li vršila njegovu volju.
– Zar imate svoje samostane, pa se u jedan od njih namjeravate povući?
– upita Rowena.
– Ne, gospo – židovka će. – Ali u našem narodu, od Abrahamovih
vremena do danas, bilo je žena koje bi svoje misli posvetile nebu, a svoja
djela milosrñu prema ljudima njegujući bolesne, hraneći gladne, tješeći nes-
retne. Rebeka će biti jedna od njih. Kažite to svome gospodaru, upita li
kojim slučajem za sudbinu one kojoj je spasio život.
Rebekin je glas nehotice zadrhtao i poprimio nježan prizvuk koji je
možda više odavao no što je ona htjela iskazati. Stoga požuri da se oprosti s
Rowenom.
– Zbogom – reče ona. – Neka vam onaj tko je stvorio židove i kršćane
obilno podari svoj blagoslov. Brod koji nas odavde vozi razapet će jedra
prije no što stignemo do luke.
Potom tiho iziñe iz sobe, a Rowena ostade iznenañena kao da joj se
pred očima ukazalo priviñenje. Lijepa Saskinja ispriča suprugu taj neobični
razgovor, koji se duboko dojmio njegove duše. On je dugo i sretno živio s
Rowenom, jer su meñusobno bili vezani sponama mladenačke ljubavi, a još
bi se voljeli više kad bi se prisjetili zapreke koje su stajale na putu njihovu
sjedinjenju. Ipak, bismo li bili odveć radoznali kad bismo se upitali, je li
sjećanje na Rebekinu ljepotu i velikodušnost pohodilo njegove misli češće
no što bi to lijepa Alfredova praunuka možebit odobrila.

Ivanhoe se isticao u Rikardovoj službi i nadalje, uživao u kraljevskoj

milosti. Možda bi se bio još više ; uzdignuo da junačko Lavlje Srce nije
sustigla prerana smrt pred dvorcem Chalus, blizu Limogesa. Sa životom
plemenitoga, ali odveć nagloga i romantičnog vladara zamrli su i svi planovi
što su ih kovali njegovo slavoljublje i plemenitost; njemu su primjereni uz
manje izmjene, stihovi što ih je Johnson posvetio Karlu Švedskome:

Usud me dokrajči, na tuñim obalama,

Nejaka tvrñava i ruka "smjerna",
 Na spomen mu imena blijedi svijet,
Da služi k'o pouka il' ures za pripovijest!

KRAJ

Bilješka o piscu

Škotski pjesnik, historičar, bibliograf, i jedan od najvećih pisaca

istorijske novele Valter Skot (Walter Scott) roñen je 15 avgusta 1771. u
Edinburgu (Edinburgh) a umro 21. septembra u Roksburgu (Roxburgh) u
Škotskoj. Od najranije mladosti volio je da sluša i čita priče iz starih
vremena.
Školovanje je završio na visokoj školi u Edinburgu. Boravio je u Italiji,
Španiji, Njemačkoj, Francuskoj gdje se 1797. oženio Francuskinjon
Šarlotom Karpenter (Charlotte Carpenter) sa kojom je bio u sretnom braku
sve do njezine smrti 1826. godine.
Devedesetih godina XVIII stoljeća živo se interesirao za njemački
romantizam, naročito za gotske novele od kojih je neke i preveo na engleski.
U to vrijeme je i sam pisao novele historijskog karaktera, a slijedili su i
historijski romani od kojih je jedan i Ajvanho.