Sažetak:

U radu se govori o Matoševim kritikama, komentarima i feljtonima o autorima i djelima iz

srpskoga pjesništva, s obzirom na tri interpretacijske smjernice: stilskoformacijski kontekst
njihova nastanka, recepcijski kontekst u kojemu su Matoševe kritike postajale dijelom
polemičkih odnosa te njihov značaj i ulogu u konstituiranju Matoševe književnokritičke
metode. Ukupno je Matoš o srpskom pjesništvu objavio deset članaka: o Pesmama Jaše
Tomića, Pesmama Milete Jakšića, Pjesmama Jovana Dučića, Pesmama Milana Rakića,
Trenucima Danice Marković, Pjesmama Jakova Šantića, Pesmama Laze Kostića, o Antologiji
novije srpske lirike priređivača Bogdana Popovića, Novim pesmama Milana Rakića i
Saputnicima Isidore Sekulić. Posebna se pozornost pridaje Matoševu stajalištu prema
pjesništvu J. Dučića i M. Rakića te njegovo suprotstavljanje prosudbama vodećih srpskih
kritičara, napose Jovana Skerlića. S obzirom na to da je Matošev kritički prinos podjednako
vezan za srpsku koliko i za hrvatsku književnost, tumačenje i sumiranje njegovih stajališta o
srpskim pjesnicima nezaobilazan je segment uvida u Matoševo kritičko stvaralaštvo.

Ključne riječi: Matoš; srpsko pjesništvo; kritika moderne

1. Uvod: opseg korpusa

Među svim hrvatskim književnicima razdoblja moderne Matoš je najdulje živio u Beogradu
(u dvama navratima, 1894−98. i 1904−08), najbolje je poznavao srpsku književnost i najviše
pisao o Srbima i srpskoj književnosti. Usto, jedini je hrvatski književnik koji je svjesno
podupirao i osnaživao hrvatsko-srpske književne veze u dvama smjerovima, uspostavivši
odnose među dvjema kritičkim scenama te na razini osobnih poznanstava i promocije u
dvjema sredinama. Matošev odnos prema srpskoj književnosti usporediv je s njegovim
odnosom prema Srbima i Srbiji u cjelini, a dijeli se na tri segmenta: osobne odnose i
prijateljevanje sa srpskim književnicima, odnos Matoša kritičara prema srpskoj književnoj
kritici i tamošnjim kritičarima te odnos prema politici u Srbiji i uključenost u beogradski javni
život. Kao i za cjelinu Matoševa kritičarskoga opusa, i njegove kritike iz srpske književnosti
pripadaju dvjema fazama, za prvoga boravka u Beogradu1 te nakon odlaska u Ženevu i Pariz.
Sustavno prateći srpsku produkciju u svim žanrovima i poetikama, pisao je recenzije

1
Mirko Žeželj, »Matoš u Beogradu«, Letopis Matice srpske, knj. 401, br. 2, 1968, str. 195–215.

1
pjesničkih zbirki te knjiga novela i romana, prigodne komentare o pojedinim autorima i
nekrologe te pregledne eseje o književnokritičkim temama, u pravilu kao dio polemike ili
odgovor na stajališta srpske kritike.
U kritici srpskoga pjesništva Matoš je objavio članke o deset djela: o Pesmama Jaše Tomića
(Nada, II, 1896, br. 22), Pesmama Milete Jakšića (Život, knj. III, 1901, sv. 1), Pjesmama
Jovana Dučića (Brankovo kolo, VIII, 1902, br. 2−3, pod pseudonimom Gustav Schams;
Prijegled, prilog Male biblioteke, IV, 1905, br. 12/13), Pesmama Milana Rakića (Narodne
novine, LXX, 1904, br. 51), Trenucima Danice Marković (Brankovo kolo, X, 1904, br. 42),
Pjesmama Jakova Šantića (Samouprava, III, 1905, br. 37−38; pod pseudonimom Hop-Frog),
Pesmama Laze Kostića (Hrvatska, IV, 1909, br. 221), o Antologiji novije srpske lirike
priređivača Bogdana Popovića (Vijenac, III, 1912, br. 2), Novim pesmama M. Rakića
(Savremenik, VII, 1912, br, 8) i Saputnicima Isidore Sekulić (Savremenik, VIII, 1913, br, 9).
Zbog preglednosti korpusa, valja navesti i Matoševe kritike proznih djela iz srpske
književnosti, njih devetnaest: o Limunaciji na selu (Nada, II, 1896, br. 17) i Ivkovoj slavi
(Nada, I, br. 16) Stevana Sremca, Svetlim slikama Dragutina Ilića (Nada, II, 1896, br. 21),
zbirci pripovijedaka Iz Hercegovine Svetozara Ćorovića (Nada, III, 1897, br. 5), Hajduku
Stanku Janka Veselinovića (Brankovo kolo, III, 1897, br. 13−14; Vijenac, XXIX, 1897, br.
22), pripovijesti Gospoda seljaci Tadije Kostića (Vijenac, XXIX, 1897, br. 28; Nada, IV,
1898, br. 15), Nazarenima Jaše Tomića (Nada, III, 1897, br. 24), putopisima Moje simpatije
Marka Cara (Nada, III, 1897, br. 24; Samouprava, III, 1905, br. 21), pripovijesti Krvni mir S.
Ćorovića (Nada, IV, 1898, br. 23), Slikama i pripovetkama J. Tomića (Nada, V, 1899, br. 5),
Pripovetkama Laze Lazarevića (Mlada Hrvatska, I, 1902, br. 3), zbirci S planine i ispod
planine Petra Kočića (Samouprava, III, 1905, br. 12; pod pseudonimom Gilles), zbirci crtica
Pod životom Mite Uskokovića (Brankovo kolo, XI, 1905, br. 22; pod pseudonimom Hop
Frog), Prostim dušama Save Vuletića (Samouprava, III, 1905, br. 176; Hop Frog),
Gorštakinjama Radovana Perovića-Nevesinjskoga (Savremenik, I, 1906, knj. 1, br. 6),
Nečistoj krvi Borisava Stankovića (Savremenik, V, 1910, br. 4), Našem primorju (Savremenik,
VI, 1911, br. 4) i Primorkama (Savremenik, VI, 1911, br, 9) M. Cara te o putopisu Napuljske
šetnje Milorada Pavlovića (Savremenik, VII, 1912, br. 1). Kritikama o prozi mogu se pribrojiti
i recenzije kulturnopovijesnih djela O Arnautima Alekse Bogosavljevića (Nada, IV, 1898, br.
6) i Sedamdeset anegdota iz života srpskih književnika Andre Gavrilovića (Savremenik, VI,
1911, br, 11) te osvrti na srpski prijevod Sofoklova Kralja Edipa Nikole Vulića (Nada, III,
1897, br. 19), na biografsku studiju Jovan Ristić Branka Petrovića (Savremenik, VII, 1912, br,

2
5) i priručnik Serbokroatisches Lesebuch mit Glossar Vladimira Ćorovića (Obzor, XIV, 1913,
br. 217).
Među malobrojnim Matoševim tekstovima koji se ne tiču pojedinačnih književnih djela, a
tematski su vezani uza srpsku književnost, izdvajaju se pregledni članak Na osvitu (Brankovo
kolo, III, 1897, br. 2), o najvažnijim književnim izdanjima 1896 (gdje izdvaja Sremčevu
Limunaciju kao najuspjelije djelo tiskano te godine), nekrolog posvećen povjesničaru i
publicistu Miloradu Medakoviću (Nada, III, 1897, br. 8), nekrolog političaru i novinaru Peri
Todoroviću (Hrvatska smotra, II, 1907, knj. III), pregledni članci Nova izdanja knjižare
Pahera i Kisića u Mostaru (Vijenac, XXX, 1898, br. 30; Matoš se tom prigodom osvrće
ukratko na zbirku crtica Iz moje domovine S. Ćorovića) i Mala biblioteka (Brankovo kolo, V,
1899), ponovo o izdanjima Pahera i Kisića, napose o Šarenim šljuncima Jovana Protića i
Disjecta Damjana Omčikusa. Toj skupini članaka pripadaju i osvrti na srpske književne
listove (»Klike i koterije«, Slobodna reč, I, 1904, br. 192; »Kriza književnih listova«,
Samouprava, III, 1905, br. 210; »Zvezda«, Savremenik, VII, 1912, br. 3) te portret Branislava
Nušića (»Branislav Đ. Nušić«, Samouprava, III, 1905, br. 31, 1905), u čijim je Pričama
Branislava Nušića (Zagreb 1914, u izdanju MH) autor predgovora (»Listić o feljtonu«, str.
3−14).
U VIII. svesku Matoševih Sabranih djela (Zagreb 1973) skupljeni su kritike i komentari o
srpskoj književnosti2, no objavljeni su i drugdje: u Vidicima i putovima (Zagreb 1907) uvršten
je nekrolog Janko Veselinović (Narodne novine, 1905, br. 156), u knjizi Naši ljudi i krajevi
(Zagreb 1910) nekrolozi Stevan Sremac (Glas Matice hrvatske, I, 1906, br. 17/20 i 21/22) i
Žarko Jov. Ilić (Novosti, 1907, br. 33 i 34; Štampa, 1907, br. 234 i 235), članci Srpski
modernista (Hrvatska smotra, 1906, knj. I; o Pesmama Milana Ćurčina) i Jovan Skerlić
(Hrvatska smotra, 1907, knj. II; kritika djela Pisci i knjige) te esej Lirika Sime Pandurovića
(Hrvatska smotra, IV, 1909, knj. V, sv. IX−X, br. 65/66; o knjizi Mrtvi plamenovi).

2. Matoš u središtu rasprave o modernom srpskom pjesništvu

2
Nedjeljko Mihanović: »Napomene o svesku osmom«, u Nedjeljko Mihanović (ur.), Antun Gustav Matoš: O srpskoj književnosti. Sabrana
djela Antuna Gustava Matoša, VIII, Zagreb, JAZU i Sveučilišna naklada Liber, 1973, str. 337–380. Svi su citati Matoša u ovom radu
preuzeti iz toga izdanja sabranih djela. Umjesto popisa sekundarne literature usp. izdanje Dubravko Jelčić, Literatura o Anutnu Gustavu
Matošu (1896–2009), Zagreb, Školska knjiga, 2009.

3
Sažeto se o srpskom pjesništvu u prvim godinama XX. stoljeća, onako kako je to pratila
tadašnja srpska kritika3, može izreći nekoliko načelnih komentara, koji se posredno tiču i
Jovana Dučića i Milana Rakića, o čijim je zbirkama Matoš iznio najsloženije stajalište, mnogo
puta komentirano i u hrvatskoj i u srpskoj književnoj historiografiji4, obično kao ogledni
primjer Matoševa ambivalentnoga odnosa prema modernizmu u srpskoj književnosti i
društveno-političkim prilikama koje su pratile njegovu pojavu i razvoj. U obilju lirske
produkcije u prvim godinama XX. stoljeća5 bilo je, slično kao u hrvatskoj književnosti,
nekoliko izvanredno nadahnutih pojedinaca čija je djelatnost natkriljivala i nadvisivala
mnoštvo pjesničkih izdanja koja su tiskana tih godina. Među njima ima i larpurlartizma, koji
srpska kritika naročito nije podnosila, a koji se posve ugledao u europski simbolizam; takve
pjesnike Jovan Skerlić naziva zakašnjelim nasljedovateljima dekadentizma, koji se uzalud
ushićuju Baudelaireom jer njihovo nadahnuće ne može biti autentično, proživljeno i prirodno.
Skerliću je napose bilo stalo do tzv. prirodnosti poetskoga izraza, što je Matoša poticalo na
opetovano ismijavanje kulta tobožnje zdrave, prirodne umjetnosti, nasuprot tzv. dekadentnoj.
Srpska kritika i čitateljstvo na prijelazu stoljeća i dalje drže do književnosti koja pruža vjeru u
narodni život i prenosi ono što Skerlić naziva »nacionalnom energijom«. S tih pozicija Skerlić
tumači i pjesništvo Jovana Dučića, koje je, kako i Matoš ispravno primjećuje, iz rane faze
1890-ih pod utjecajem Vojislava Ilića, kao i u većine pjesnika koji su tada ulazili u književni
život. Skerlić ne hvali osobito prvu Dučićevu zbirku iz 1901, koja mu je sva početnička i
naivna, dok se nakon boravaka u Švicarskoj i Francuskoj Dučić okreće postizanju dotjeranih
formalnih rješenja. Taj se zaokret ponajbolje vidi u izdanju Pjesama iz 1908, gdje ima i
prepravljenih pjesama iz prve zbirke. Skerlić mu zamjera odustajanje od prirodnosti i
osjećajnosti, i govori o njegovim pjesmama kao o hladnim, usiljenim, ukočenim, ponegdje i
manirističkim pokušajima da se postigne savršen formalni sklad.
Milan Rakić objavio je prvu zbirku Pjesama 1904, drugu 1912. Nije se ugledao na srpsku
pjesničku tradiciju već izravno na francuske simboliste. U suvremenika isprva okarakteriziran
kao pjesnik s više književne kulture nego talenta, postupno je bio sve više hvaljen zbog
stanovita intelektualizma svojega pjesništva, u kojemu nema banalna verbalizma kakav se
pripisivao pjesnicima koji su se pomodno zanosili simbolizmom. Kritika ga drži najboljim

3
Jovan Skerlić prvi je srpski kritičar koji je pisao biografske kritičke portrete srpskih pisaca (u devet svezaka djela Pisci i knjige, koji
sadržavaju oglede o, među ostalima, Jakovu Ignjatoviću, o kojem je napisao i monografsku studiju, Svetoliku Rankoviću, Lazi Lazareviću,
Vojislavu Iliću, Stevanu Sremcu). Autor je književnopovijesnoga sintetskoga djela Istorija nove srpske književnosti (1914), koji reprezentira
stajališta srpske akademske kritike o srpskoj književnosti s prijelaza XIX. i XX. st.
4
Boško Novaković, »Matoševi eseji i feljtoni o srpskim piscima«, Letopis Matice srpske, 3, 1953, knj. 371, str. 234–237; Dubravko Jelčić,
»Matoš i Srbi«, Forum, 33, 9/10, 1994, str. 623–635.

5
Jovan Skerlić, Pisci i knjige, I. Štamparija S. Nikolića, Beograd 1907.

4
srpskim refleksivnim pjesnikom6. Neovisno o refleksivnom tonu njegova pjesništva, u kojemu
dominiraju pesimizam i rezignacija, nakon što je zbog službe boravio na Kosovu, Rakić je
napisao glasoviti kosovski ciklus, koji je srpska kritika držala najboljim primjerima
modernoga srpskoga rodoljubnoga pjesništva. Dotjeran bez pedanterije, dubok bez
verbalizma, rječit bez emfatičnosti, liričan bez patosa, Rakić je držan idealom srpskoga
modernoga pjesnika (Skerlić je ipak znao biti i vrlo oštar prema Rakiću, zamjerajući mu
klonulost i »nemuško polaganje oružja«, za koje je mislio da ima pogubno djelovanje na puk).
Skerlić se naime nije zanimao za druge umjetnosti i iritirala ga je orijentiranost modernoga
pjesništva na muzikalnost i slikovitost, pa je i u pjesništvu, kao i u prozi, uvijek tražio ideju
koja ima općenacionalni značaj i sudio o piscima više po onome što oni navodno misle nego
po tome kako pišu. Tako je i mnogim srpskim prozaicima, u jeziku nemarnima i neukima,
opraštao formalni dilentantizam u korist društvene angažiranosti koju promiču7.
U odnosu na mahom kratke osvrte na zbirke J. Tomića, J. Šantića, M. Jakšića, mnogo je
složenije Matoševo stajalište prema lirici J. Dučića i M. Rakića. Dučića drži imitatorom
Vojislava Ilića te ga uspoređuje s Milanom Begovićem: »Naš idilični Xeres je u Boccadoru
lokalan, naš, starinski pjesmom i tradicijom, dok je u Dučića sve blijedo, bezbojno, tuđe«
(SD, VIII, str. 161). Razrađujući usporedbu s Begovićem, zaključuje: »Ako su Hrvati, kao
kulturna grupa, Srbi katolici kao Srbi što su pravoslavni Hrvati, onda je Dučić, kao pjesnik,
više Hrvat nego Srbin« (SD, VIII, str. 168). Nakon niza povoljnih kritika Dučićeva pjesništva
u srpskom tisku, Matoš reagira člankom Pjesnički uljez (Hrvatsko pravo, IX, 1903, br. 2370),
u kojemu Dučiću predbacuje da u vlastitu korist manipulira idejama srpskoga političkoga
radikalizma. Nakon što je Skerlić nazvao Dučića najboljim pjesnikom u suvremenoj srpskoj
književnosti, Matoš u mostarskom Prijegledu oštro tvrdi da je Dučić plagijator, navodeći
njegovu pjesmu Bračna noć, koju drži plagijatom Baudelaireove Smrti ljubavnika, te ga
naziva »najtipičnijim predstavnikom površnog zapadnjaštva u Srbiji« (SD, VIII, str. 223).
Plodan utjecaj Baudelairea nalazi pak u pjesništvu Milana Rakića, kojega naziva »prvim
bodlerovcem u srpskoj književnosti« i reprezentantom modernoga pjesništva u Srbiji (SD,
VIII, str. 182). Rakić je u Srbiji doživio golem uspjeh sa zbirkom Nove pesme (Beograd
1912), Matoš smatra nezasluženo, te, suprotno tada uvriježenu mišljenju, tvrdi da Rakić nije
parnasovac već »kasni romantik koji je pod utjecajem francuske lektire postao bodlerovac«,
ali hvali njegov kosovski ciklus, istaknuvši ga kao preporod srpskoga lirskoga modernoga
nacionalizma (SD, VIII, str. 311). Dok Jakšića i Dučića drži predstavnicima srpskoga
6
Velibor Gligorić, »A. G. Matoš«, Savremenik, 6, 1–5, 1960, knj. XI (izlazilo u nastavcima od broja 1 do broja 5).
7
Midhat Begić, »Idejno nasljedstvo A. G. Matoša i J. Skerlića«, Pregled, VI, 6, 1954, knj. I, str. 446–454.

5
parnasizma, Rakića drži nasljedovateljem Baudelairea i Verlainea i tipičnim predstavnikom
poetskoga modernizma u Srbiji. O Rakićevim Novim pesmama, koje je nagradila Srpska
akademija, Matoš ne misli povoljno, a najviše mu smeta što ga se proglasilo parnasovcem, a
on je tek, kako kaže, subjektivni romantik. Matoš je pretjerano inzistirao na sličnostima
Rakića i Baudelairea, i cijeli napis Lirska šetnja posvetio uspoređivanju njihovih stihova.
Rakićev kosovski ciklus, koji je, kako je rečeno, srpska kritika jednodušno hvalila, drži
preporodom srpskoga nacionalizma, u pozitivnom smislu. I Matoš je vidno bio oduševljen tim
ciklusom, jedino mu nalazi brojne versifikacijske mane, opet imajući u vidu da je Skerlić
držao Rakićeve stihove klasičnim oblikom modernoga srpskoga stiha.
Dučićev uspjeh kod srpske kritike, za koju je Matoš tvrdio da je poslovično nemarna prema
pjesništvu koje nije domoljubno i tendenciozno, tumači Dučićevim hercegovačkim
porijeklom i srpskom oportunističkom politikom prema tom dijelu srpskoga naroda, te time da
je Dučić prepoznat kao nastavljač frankofilske tradicije kakvu je baštinio Vojislav Ilić. Kao
Hercegovcu zajamčeno mu je bilo da će osvojiti široku publiku, tvrdi Matoš, a kao pjesniku
koji se ugleda na Francuze zajamčen mu je salonski uspjeh. Ismijava Dučićev zakašnjeli
romantizam s motivima zamkova, vila, vitezova, groblja, što je u hrvatskoj književnosti
odavno već bilo viđeno kod Šenoe i Tresića Pavičića (Matoš zapravo ismijava Skerlića koji se
napose divio toj plejadi kasnoromantičkih motiva). Sve je to »romantika primitivna,
dekorativna«, Dučić mu nije nasljednik nego Ilićev imitator, tvrdeći da ni blizu ne postiže
učinak kakav ima pjesništvo Milete Jakšića, kojega je visoko ocijenio. Pohvale Jakšiću danas
se čine pretjeranima, a pokude Dučiću pomalo malicioznima, više upućene Skerliću i Srpskom
književnom glasniku koji je hvalio mladoga Dučiću nego pjesniku samom. Matoš ipak
povoljno zaključuje: »Ako Jovan Dučić nije do danas najbolji od mlađih srpskih lirika, može
to postati« (SD, VIII, str. 167). Nema sumnje da je Matoš bio pod pozitivnim dojmom
Dučićeva kulta ljepote i tankoćutnih emocija, koji su bili posve nov i svjež smjer u srpskom
pjesništvu. I u spomenutom pamfletu Pjesnički uljez ciljajući na Dučića ne komentira toliko
pjesništvo koliko svoje čuđenje što je takav pjesnik toliko hvaljen u kritici. U poznatom stilu,
naziva ga »poluobrazovanim malograđaninom, palanačkim megalomanom«, koji je zanijekao
svu srpsku poeziju do Vojislava Ilića, taj »mostarski modern-style radikalac«, okićen tuđim
perjem prima plaću iz Srbije poput dvorskog pjesnika (»da nije Hercegovac, ostao bi
neopažen«). Matoš mu dakle predbacuje da iskorištava srpski politički radikalizam, kao što su
prije njega činili i drugi srpski pisci koji nisu iz Srbije, izrijekom Matija Ban, Marko Car i
Simo Matavulj.

6
O Dučiću i Rakiću Matoš se dakle nekoliko puta opsežno očitovao jer je na odjeke njihovih
zbirki redovito nailazio u srpskom tisku, a oni su smatrani prvim imenima modernoga
srpskoga pjesništva. Prepoznavši da Skerlić kao glavni urednik Srpskoga književnoga
glasnika ima znatan utjecaj na afirmaciju nekog autora, smetala mu je ta oficijelnost dvojice
pjesnika koji su postali nekom vrstom agenata srpstva i srpske politike, osobito u Francuskoj,
gdje su obojica studirali. Matoš je bio koncentriran na to da obojici dokaže nesavjesno
preuzimanje od francuskih simbolista i uopće nekritičko utjecanje pjesničkim uzorima.
Matoš je iznio afirmativno stajalište o Simi Panduroviću, kojemu niječe utjecaj simbolizma,
držeći ga ponajboljim srpskim refleksivnim pjesnikom (SD, IV, str. 196), o Mileti Jakšiću,
pravoslavnom svećeniku, kojega drži jednim od najboljih srpskih pjesnika nakon Vojislava
Ilića (SD, VIII, str. 144), hvali i Danicu Marković, čija je zbirka Trenuci »dokumenat za
psihologiju moderne Srpkinje« (SD, VIII, str. 189) te Saputnike Isidore Sekulić8. Nepovoljno
je ocijenio pjesme Jaše Tomića, kojega ismijava (»Ako je istinita ona: Cogito, ergo sum −
onda je J. Tomić na nekoliko svojih Pesama bio pokojni«, SD, VIII, str. 30) i Jakova Šantića,
za kojega tvrdi da stvara u sjeni brata Alekse Šantića, te osporava načela izbora Bogdana
Popovića u Antologiji novije srpske lirike, iako u cjelini pozdravlja izdanje, držeći da su
srpski pjesnici u hrvatskoj sredini nedovoljno poznati.

3. Matoš i Skerlić kao dva pola kritike u moderni

U Matoševu kritičkom opusu zasebno mjesto pripada člancima koji tematiziraju onodobne
prvake srpske književne kritike, Ljubomira Nedića9 i Jovana Skerlića. O Nediću je napisao
dva članka, prvi o njegovoj knjizi Noviji srpski pisci (»Dr. Ljubomir Nedić«, Kolo, knj. II,
1901, sv. 2) te o studiji Dr. Ljubomir Nedić Dušana Nikolajevića (»Dr. Ljubomir Nedić«,
Savremenik, VII, 1912, br. 4). O Skerliću je napisao tri članka, prvi u beogradskoj Pravdi
(»Skerlić, Groll et comps«, III, 1906, br. 119), potom recenzije Skerlićevih djela Pisci i knjige
(»Savremena srpska kritika«, Hrvatska smotra, IV, 1909, knj. V, sv. I, br. 57) i Svetozar
Marković (Savremenik, IV, 1911, br, 5).
Skerlić je zasebna tema u cjelokupnu Matoševu kritičkom opusu. U Naše ljude i krajeve
(1910) uvrstio je kritiku Skerlićeve studije Pisci i knjige (sv. I, Beograd 1907). U tom se
članku obračunava s kritičkom metodom koje je Skerlić najizrazitiji predstavnik: »Sasvim

8
Draško Ređep, »Antun Gustav Matoš i Isidora Sekulić«, Savremenik, 20, 8/9, 1974, knj. XI, str. 732–739.

9
Georgije Jakšić, »Kritičar A. G. Matoš prema kritičaru Ljubomiru Nediću (nesporazumi i bliskosti)«, Revija, 17, 1, 1977, str. 48–67.

7
drukčije zamišljam kritičara no što je g. Skerlić. Kritičar je prije svega umjetnik, umjetnik
osjećanjem i stvaranjem« (SD, IV, str. 177). Osim što nema ukusa, za Matoša glavne odlike
valjane kritike, Skerlić je »prozaičan i neartističan duh«, koji usto nema kritičarskoga stila:
»Skerlićev stil je onakav kakav zahtijeva od svojih savremenika. Jasan, odviše jasan. Stil
autoritativnog, profesorskog novinara. Stil ex cathedra, i, čitajući, opažate da ste većinu tih
argumenata i fraza čuli i čitali. Stil neoriginalan.« (SD, IV, str. 183). Za Matoša je Skerlić
darovit publicist, rječit i energičan, jasnih ideja koje je uvijek spreman braniti, no baš mu je
zbog takva nepokolebljiva stava »jedno od najnapadnijih i najbezobzirnijih pera u Srbiji«
(SD, IV, str. 186). U članku Savremena srpska kritika tvrdi da je »tipičan moderni srpski
kritičar«, a po radinosti i plodnosti u Hrvatskoj mu je pandan Milan Marjanović, »s kojim
srpski kritičar ima i drugih dodirnih točaka« (SD, VIII, str. 245). Najboljim i najzrelijim
Skerlićevim djelom Matoš drži biografsku studiju Svetozar Marković (Beograd 1910),
pohvalivši autora zbog istraživačke savjesnosti i dobro dokumentirane biografije (Savremenik,
IV, 1911, br. 5). Iako sumira da je knjiga u cjelini »pristalička i homagijalna«, zaključuje:
»Opetujem da mi Hrvati o Hrvatu još nemamo tako potpune i savremene knjige« (SD, VIII,
str. 266). Prijeporu sa Skerlićem pripada i članak Srpski modernista, o Pesmama Milana
Ćurčina (Beograd 1906), prethodno tiskanima u Srpskom književnom glasniku, koji je Skerlić
uređivao te se o njima povoljno izjasnio, na što Matoš reagira s nakanom da oponira Skerliću:
»Vrlo žalim što se, ko obično, ne mogu složiti ni s jednim od tih sudova. Po mome mišljenju
Skerlić daleko tačnije prosuđuje prozu od stihova, jer ima više inteligencije od ukusa« (SD,
VIII, str. 167). Matoš ismijava navodnu iskrenost Ćurčinovih stihova, koja Skerliću posebno
imponira: »Otkuda, molim lijepo, zna gospodin Skerlić je li gosp. Ćurčin iskren ili neiskren?
Ko je još dijelio pisce u iskrene i neiskrene?« (SD, VIII, str. 167). Iako zamjera Ćurčinu
nedotjeranost forme i pretencioznost, njegovim stihovima ne može poreći stanovitu
vrijednost: »Iako su Pesme još traženje, eksperimentovanje, Ćurčin je u njima bez sumnje
najoriginalniji − ako i nije najbolji − srpski modernista« (SD, VIII, str. 173). Kritiku
Ćurčinova pjesništva Matoš je bio namijenio Savremeniku, gdje ju je odbio B. Vodnik, s
kojim se Matoš obračunao u polemičkom članku Prijatelj i poštovalac (SD, XIII), zamjerajući
uredništvu Savremenika što tiskaju Skerlića: »Tek najnoviji broj Savremenika mi otvori oči.
Na prvom mjestu je štampana studija Jovana Skerlića/.../Dreksler me dakle izbacio iz jednog
hrvatskog lista jamačno samo zato jer se usudih nepovoljno govoriti o najnovijem njegovom
saradniku/.../Tako izgleda ta tolerancija, poštivanje i nepovoljne kritike, i kult književničke
slobode u Hrvatskoj!« (SD, XIII, str. 118). Matoš se otvoreno protivio uređivačkoj politici
utjecajnoga Srpskoga književnoga glasnika. Skerlić ga u svojim kritikama nije izrijekom

8
spominjao, iako su mahom pisali o istim temama i autorima pa je tako redovito objavljivao i u
Dnevnom listu (1887–1914), u kojem je Matoš, kao suradnik Hrvatskoga prava, bio napadan
kao »stekliš«. Matoš komentira s indignacijom uredništvo Dnevnoga lista (u članku I opet
Dnevnom listu), nazivajući ga »organom bijednog i ismijanog Skerlića« (SD, XIII, str. 68).
Oprečnost njihovih stajališta ipak treba tražiti u kritikama Dučića i Rakića. Pojednostavljeno,
prvome Skerlić zamjera ugledanje na simbolizam, dok mu Matoš osporava sámo
razumijevanje načela simbolizma; Rakića Skerlić hvali iako ga drži parnasovcem, Matoš ga
svodi na pukoga oponašatelja Baudelairea (u prikazu Popovićeve antologije revidirao je
stajalište te okarakterizirao Rakića kao parnasovca). Odnos prema Skerliću Matoš je donekle
svodio na razlike među njihovim javnim manifestacijama: »On je moj "protunožac". Mi smo
na protivnim polovima. On je socijalista, ja sam nacionalista. On je – barem tako tvrdi –
Jugoslovjen, ja sam Hrvat. On je realista, ja to nisam. On je profesor, ja sam "boem"« (SD,
IV, str. 175). Iako je uočio mnoga stvarna proturječja u Skerlićevim stajalištima te mu u
osvrtima na prozna djela opravdano zamjerio puko prepričavanje sadržaja na štetu kritičkoga
uvida, o studiji Pisci i knjige sudi da »ima veliku momentanu vrijednost, jer – nemamo druge
o istom predmetu« (SD, IV, str. 185). Unatoč očitoj netrpeljivosti, Matoš ogled zaključuje
pohvalom: »Pa ipak, kod njega nalazim mnogo simpatičnih crta. Energiju. I njega guši naš
zaparloženi, kukavni život/.../I Skerlić traži utjehe u knjigama« (SD, IV, str. 186).

Svi aspekti odnosa Matoš–Skerlić nisu do danas posve dokumentacijski istraženi, zbog čega
ostaje djelomično nejasan početak i motiv njihova rivaliteta; sukob je možebitno inicijalno
motiviran raspravom Maurice Barrès, koju je Matoš 1901. iz Pariza poslao Letopisu Matice
srpske u Novi Sad (tiskano naknadno u Mladoj Hrvatskoj, 1902), kojoj je recenzent bio
Skerlić, na osnovi čije je prosudbe Matičin književni odbor raspravu odbio (SD, IX, str. 242).
Da su se poznavali i za Matoševa prvoga boravka u Beogradu, svjedoči opaska iz Nedovršene
autobiografije (SD, V, str. 292): »Tamo drugovah s Jovanom Skerlićem, nepomirljivim
socijalistom« (riječ je o tzv. Maloj pivari, okupljalištu beogradske mladeži 1890-ih). U pismu
Antunu Benešiću (iz Beograda, 9. VIII. 1905) Matoš pripisuje Skerliću svoje teškoće sa
službom: »Zimus zamolih za mjesto čeliste u pozor. orkestru i kritičari Skerlić i B. Popović
tako mi se osvetiše, da – ne dobih to mjesto« (SD, XIX, str. 17). Skerlića spominje i u
pismima Milanu Ogrizoviću, uglavnom anegdotalno (SD, XX), te Vodniku (iz Beograda, 15.
IV. 1906): »Uzrok mog teškog položaja u Bdu je taj, što se kao feljtonist/.../zamjerih
samostalcima, sadašnjim vlasnicima i njihovom knjiž. listu Srp. Knj. Glas. u polemici sa
Skerlićem« (SD, XX, str. 180). U ogledu Tragika inteligencije ponovo ismijava Skerlićev

9
tobožnji ugled: »"pravi urednik" [je] jedan obični dembel, glupan i lažna dobričina...Ah, da
nisam Matoš, htio bih biti dr. Skerlić!« (SD, XV, str. 118). U feljtonu Beogradski karneval
(Večernje novosti, 1904, 301) Matoš je već posve literarno stilizirao njihov sukob: »Dr.
Skerlić mi javno i privatno javlja da će se sa mnom razračunati na javnom mjestu. Pokazuje i
revolver! Ko bi pomislio da ću izgubiti rusu glavu od plagijatora/.../Pošto nemam običaj nositi
oružje, naoružat ću se štoplcigerom/.../ i, ako me napadne, ubost ću Skerlića (kamo ga još
nijedan muškarac nije ubo) i garantujem mu da neće umrijeti od te rane« (SD, XVI, str. 186).
Nazivao ga je plagijatorom (Lazar K. Lazarević, Mlada Hrvatska, 1902) jer se Skerlić u
studiji Pogled na današnju francusku književnost (Letopis Matice srpske, 1902) odveć služio
uvidima francuskoga književnoga povjesničara G. Pelissiera. Negativno se osvrnuo i na
Skerlićev ogled Srbija, njena kultura i njena književnost (Bosanska vila, 1910, 3/6) u članku
Mi i oni (Hrvatska sloboda, 1910, 118 i 119). Među osobama iz srpskoga književnoga života
u pripovijetki On (prvotno u Vijencu, 1903, 22; Umorne priče, Zagreb 1909) Skerlić se
prepoznaje u liku Jovana Šeširljića: Matoš se na više mjesta tako našalio sa Skerlićem, jer mu
je otac bio klobučar pa ga tako u članku Skerlić, Groll et comps naziva i »Skerla-arambaša« i
»Skerlić šeširdžija« (SD, XII, str. 68).

Jednako kao Matoš, i Skerlić je bio baštinik francuskoga modernizma i vrstan poznavatelj
zapadnoeuropskih kultura, no u domaćoj se sredini protivio oponašanju i izravnom
nasljedovanju stranih uzora, smatrajući da narušavaju srpsku nacionalnu duhovnost.
Beogradska je sredina, kao i zagrebačka, na prijelazu stoljeća patila od intelektualnoga
konformizma i u umjetničkoj inovativnosti zaostajala za zapadnim središtima. Obojici smeta
malograđanski konformizam malih književnosti te poimaju francusku kulturu kao vlastito
duhovno izvorište, no umjesto pristajanja uz nacionalni smjer u književnosti, Matoš bira
artistički revolt. U odnosu prema Skerliću Matoš stoga stoji na poziciji zagovornika
dekadentnoga modernizma.

4. Zaključne teze

Matoševi eseji i kritike o srpskim pjesnicima impresionistički su spoj osobnih dojmova,

autobiografskih crtica o piscima s kojima je prijateljevao, ponekad pomno dokumentiranih
ocjena te sporadično oštroga pamfletizma. U prosudbi Skerlićeva kritičkoga prinosa Matoš je
donio niz tendencioznih, prigodničarskih zaključaka, u službi osobnoga obračuna (takva
stajališta sadržavaju članci o Ćurčinu, Dučiću, Rakiću i Panduroviću, gdje god je Matoš našao

10
izravan povod da obezvrijedi Skerlićev stav). Među danas neodrživim kritikama su i panegirik
Mileti Jakšiću, osporavanje vrijednosti pjesništva Jovana Dučića (među prozama, nedovoljno
elaborirane teze o Limunaciji na selu S. Sremca te egzaltirana zadivljenost B. Nušićem,
kojega proglašava jednim od najvećih svjetskih humorista).
Prateći usporedno književnu produkciju u dvjema sredinama, Matoš se nije povodio za
političkim razlozima niti idejom jugoslavenstva, već je povezivanje i uzajamno poznavanje
dviju književnosti smatrao prirodnim i neizbježnim kulturnim procesom. Za svoj kritički
prvijenac Matoš bira Sremčevu Ivkovu slavu; iako je kritika opisna, prepričavalačka, s
mnoštvom citata iz djela, a kritička zapažanja sporadična i usputna, izbor Sremčeva djela
svjedoči o Matoševu kritičarskom opredjeljenju, čijem je senzibilitetu izvanredno odgovarala
onodobna srpska književnost, demokratičnija te žanrovski i idejno raznolikija od hrvatske.
Kao protivnik moraliziranja i tobožnjega objektivizma, Matoš je usto impresioniran šarenilom
beogradskoga kulturnoga života, oduševljava se časopisom Srpski pregled (koji je uređivao
Nedić), kod srpskih prozaika (napose Lazarevića) nalazi nacionalnu sastavnicu koja nedostaje
hrvatskoj prozi (u pripovijetki Sve će to narod pozlatiti), Sremac mu je majstor humora na
svjetskoj razini, a nekrolozi o Veselinoviću i Sremcu među najboljim su Matoševim esejima
uopće, napisani bez suvišnoga sentimentalizma i kićenosti te, za razliku od prethodnih kritika
o njihovim djelima, odmjereni i zreli u prosudbi.
Matoš je kao kritik estetski puritanac, koji od pjesnika očekuje savršenu kompoziciju, savršen
ritam i rimu. Razvivši postupno istančan osjećaj za simbolističko pjesništvo, suvereno je
vrednovao strane utjecaje i formalne inovacije u srpskom pjesništvu, koje modernizmu
nesklona srpska javnost nije prepoznavala. Kao i u kritikama iz hrvatske književnosti, dio je
Matoševih stajališta o srpskoj književnosti vrijeme osporilo, no njegov je kritički angažman u
srpskoj književnosti označio posve novu, intenzivnu etapu u hrvatsko-srpskim književnim
vezama kao najeksplicitniji prinos devetnaestostoljetnoj ideji (A. Šenoa, Š. Ljubić, V. Jagić) o
proučavanju hrvatske i srpske književnosti kao jedinstvene duhovne cjeline.

Serbian Poetry in Matoš's Criticism

Abstract:

The article discusses Matoš's reviews, commentaries and feuilletons on authors and works
belonging to Serbian poetry in three respects: the dominant stylistic trends within which they
were produced, the reception context in which Matoš's reviews were becoming part of

11
polemical exchanges, and their significance and role in the development of Matoš's literary
critical method. Matoš published ten articles on Serbian poetry altogether: on Pesme (Poems)
by Jaša Tomić, Pesme by Mileta Jakšić, Pjesme (Poems) by Jovan Dučić, Pesme by Milan
Rakić, Trenuci (Moments) by Danica Marković, Pjesme by Jakov Šantić, Pesme by Laza
Kostić, on Antologija novije srpske lirike (An Anthology of New Serbian Lyric Poetry) edited
by Bogdan Popović, Nove Pesme (New Poems) by M. Rakić and Saputnici (Traveling
Companions) by Isidora Sekulić. Special attention is given to Matoš's view on Dučić's and
Rakić's poetry and to his opposition to the critical assessments by Serbian critics, J. Skerlić in
particular. Since Matoš made critical contribution to Croatian and Serbian literature in equal
measure, interpretation and summing up of his views on Serbian poets and poetry is an
indispensable segment of a full insight into Matoš's critical work.

Key words: Matoš; Serbian Poetry; Moderna’s Criticism

12