You are on page 1of 4

Govori bre jasno, da te ceo svet razume!

Kad god čitam neki članak koji s humanističkog, meni bliskog stajališta - čime se
niukoliko ne želim apriorno deklarirati kao bezgriješni čovjekoljub koji nastoji
drugima soliti pamet – govori o nekoj apokaliptičnoj pojavi tipa ratova, revolucija,
masovnih zločina, genocida,…, uhvatim se uzrujan nedorečenošću mnogih autora.
Jest' da postoje sugestivna pitanja, čak i takva koja u sebi već sadrže odgovor -
retorička pitanja, pa postoji i retoričko zaključivanje koje ne mora biti eksplicitno, već
nas navodi na autorovu poantu, no… Stvar je u tome da vrlo često ne možete biti
sigurni jeli autorov zaključak retorički ili pak pisac nije siguran u svoju tvrdnju, te je
ostavlja otvorenom za promišljane i sebi i svakom čitatelju. Naročito vas počinje „crv
nervicus“ (onaj koji vam ždere živce) nagrizati, kad mislite da je odgovor sasvim
jasan; pa zašto ga onda autor nije takvim i formulirao? Jer ga ne zna? Nije siguran u
njega? Misli da odgovor ne postoji, ili je različit od jedinke do jedinke koja ga
promišlja? Iz stilskih razloga, kako bi upečatljivijim učinio svoj tekst?

Pobunivši se protiv učestale primjene takvih „retoričkih“ (navodnici su tu jer


nisam siguran jesu li oni upravo takvi) zaključaka u tekstovima, dajući svoje
konkretne, eksplicitne odgovore, padate u opasnost da će vas proglasiti
pametnjakovićem koji se igra Boga – kome su, dakako, poznati svi mogući odgovori
– te će vas isti čas kao takvog (ustvari, notornu budalu) eliminirati iz kruga osoba sa
kojom se uopće isplati raspravljati. Pa ipak, izlažući se toj opasnosti, mislim da neke
odgovore treba izravno i decidirano izreći, bili oni neugodni za onoga tko ih iznosi ili
za one na koje se odnose. Primjerice (primjeri ponajbolje, bez suviše mudrovanja,
iskazuju bit stvari), razgovarajući sa svojim sinovima o Žižekovom analitičkom
sagledavanju najnovijeg filma o Batmanu u članku „Slavoj Žižek: Politika Betmena“ ,
starijega je iziritiralo par rečenica iz zaključka:

„Šanse da će pokret Okupiraj Vokstrit preuzeti vlast i uvesti narodnu demokratiju na


ostrvu Menhetn toliko su žalosno apsurdne, toliko potpuno nerealne, da se ne može
izbeći sledeće pitanje – zašto jedan holivudski hit sanja o tome? Zašto priziva ovaj
duh? Zašto uopšte fantazira o tome da će OWS da eksplodira u nasilni prevrat?
Očigledni odgovor – da to čini kako bi OWS optužio za teroristički ili totalitarni
potencijal – nije dovoljan da objasni čudnu privlačnost koju ima ideja o „narodnoj
vlasti“.“

Njegov je prigovor bio:

“Jedino me smeta što nije na kraju ponudio odgovor na pitanje: "... zašto jedan
holivudski hit sanja o tome? Zašto priziva ovaj duh? Zašto uopšte fantazira o tome
da će OWS da eksplodira u nasilni prevrat?". Po meni je odgovor prilično
jednostavan. Autori filma su i sami dio malobrojne populacije koja je omastila brke,
te im se nikako ne sviđa ideja koja stoji iza OWS-a. Samim time tu ideju treba satrti
dok je još u povojima. Nenasilje prikazati kao nasilan čin. Time se stiče opravdanje
za reakcionarno djelovanje.”

Zaista, razložan odgovor, za koji doduše ne možemo staviti ruku u vatru da je upravo
onaj pravi pa se, dajući ga, unaprijed odričemo žižekovske filozofske aureole, no…
Zar odgovore ne daje čovjek, a oni bi morali biti poticaj za njegovo praktično
djelovanje. Može li očitovanje oblika „ne znam, čini mi se, može ovako ali i onako,

1
tko zna, nisam siguran,...“, i to još u indirektnom obliku, biti temelj ikojem
praktičnom djelovanju koje je – kao svaka praksa – podložno greškama, ali je zato
preseljeno iz svijeta ideja u svijet realnosti. Svaka seoba omogućuje da se prilikom
preseljenja pogubi sijaset sitnica i krupnica za koje ćemo požaliti što smo ih pogubili,
ali nije li to inherentno svakom praktičnom djelovanju? Stoga, žižekovsko pitanje bez
odgovora ostaje visiti u zraku ostavljajući čitaoca neodlučenim, baš kao što je i sam
filozof koji ga je postavio. Jer, filozofija bi trebala biti traganje za mudrošću, a to
znači – odgovorima. Kakva je to mudrost (ako ne računamo pokušaj mimikrije da se
izbjegne udar javnosti; često nema veće mudrosti od toga), ostaviti pitanje bez
odgovora? Naravno, sad se oko ove primjedbe možemo vrtiti u nedogled, poput
mačka oko vruće kaše. Kao, nema konačnih odgovora, oni nas užasavaju, ne jedan
„konačni“ odgovor pokazao se pogrešnim,…, no – ako nema odgovora, za čim traga
jedan filozof? Za uhljebljenjem? Odgovor mojeg sina, ako ništa drugo, locira jedno
od mjesta, način i razloge zbog kojih izvjesni krugovi – koristeći svakojake pa čak i
umjetničke metode (shvatimo li spomenuti film kao umjetnički izraz) – nastoje
dezavuirati OWS pokret. Uz jednu apriornu, ničim dokazanu ali ni osporenu
pretpostavku: da film zaista ima namjere progovoriti o općedruštvenim pitanjima a ne
predstavlja samo razbibrigu autora koncentriranih na što veći profit od gledanosti. Ne
bih htio vjerovati kako davanje konkretnog odgovora automatski znači posrkati svu
mudrost, pa da se može primijeniti ona Voltaireova:

„Dok čovek traži mudrost, dotle zaslužuje naziv mudraca; čim uobrazi da je posrkao
svu mudrost, odmah postaje budala.“

Prije bih budalom smatrao osobu koja se, poput perpetuum mobilea, vječno vrti u
krug ne nalazivši odgovore, no uvjerena da ga njegova cirkulacija automatski
kvalificira za mudraca. Slažem se da sve treba podvrgnuti sumnji, ali – da se negdje
povremeno ne zaustavljamo, izgubili bismo sposobnost podizanja temelja zgrade
ljudske spoznaje. U kontekstu spomenute analize filma ali nevezano isključivo za nu,
izgleda mi da se riječju revolucija (u smislu društvenog prevrata, bilo mirnog bilo
nasilnog) suviše vitla među ljevičarima, sve u nadi da se nikada neće desiti – posebno
onaj krvavi oblik. To je, dakako, s jedne strane za razumijeti – ta, nikome se ne gine –
kako eksploatiranome, tako ni eksploatatoru. Međutim, treba otvoreno pogledati u
oči stvarnosti. Neće se lav na miran način odreći mesožderstva, kad mu crijeva počnu
kruliti, signalizirajući da mu fali nešto bitno za preživljavanje. Vladajućem
establishmentu, dominantnim vladajućim elitama, nikada crijevca ne prorade zbog
manjka životnih potreba. Tim manje se one na miran način odriču svojih prekomjernih
zaliha u korist sirotinje, kojoj sva društvena zbilja i neuspjela nastojanja razboritog
rješavanja problema, signaliziraju da mora postupiti kao lav. Ne samo zbog pukog
preživljavanja, već dostojanstvenog ljudskog života radi. I zato, nikakve koristi od
zaključaka koji, poput čardaka ni na nebu ni na zemlji, ne služe potrebama čovjeka
kome treba čvrsto tlo pod nogama. Odgovor, s kojim zna što mu je činiti.

Slijedeći citat koji me uzrujao potiče iz inače vrlo dobrog članka Osvit
Seferovića, „Kako je propao Mostar?“. Unaprijed izjavljujem da ne želim
polemizirati, jer konačno – možda sam ja naprosto na svoj način shvatio autorovo
posredno, retoričko zaključivanje. Kaže on:

„…Ostaje misterija gdje su nestali partizani i onih 15% Mostaraca koji su se još
1991. izjašnjavali kao Jugosloveni? Imaju li oni ljudska prava ili ih, u stvari, nikada
nije ni bilo, kao ni Srba npr. koji, ako pitate gradske oce, nikada nisu živjeli u

2
Mostaru… Mostarci su svoj grad voljeli na jedan specifičan, neobičan, strastven
način. U krvavom scenariju koji je za Mostar pisan u Zagrebu, Beogradu ili
Karađorđevu, Mostarci nisu imali nikakvog udjela…“

Pa, zaboga, gdje su nestali - zar je to doista neka misterija? U licemjerju vlastita straha
za život, ako se uopće bilo koja javna deklaracija subjekata, u bilo kojem sustavu
(jugoslavenskom, bosanskom, hrvatskom, srpskom,…) može smatrati ičim drugi od
deklarativne prilagodbe važećem stanju stvari! I nek' mi sad ne proturječe veliki
Hrvati, Srbi, Bosanci i ini „svjesnici“ koji su upravo sada pronašli svoju iskonsku
nacionalnu pripadnost za kojom tragaju od stoljeća bogtepitajkojega, dok su se nema
tome davno zaklinjali kao Jugovići, Austrougri, Mađari, Turci, Talijani,... skrivajući
svoje navodno ili pravo nacionalno opredjeljenje – sasvim svejedno. Tko da im
povjeruje danas, prisjećajući se onoga jučer? Sakrili su se iza zavjese najvažnijeg
ljudskog opredjeljenja, važnijeg od svih prisilno ili slobodno odabranih etničkih
atributa, značajnijeg od svih državljanstava, rasnih, i vjerskih pripadnosti, od zakletvi
ovom ili onom vladaru. Iza straha za život, i neupitnog prava na njega! I to je za
razumijeti, ali onda treba i javno reći a ne se kriti iza zamagljenih formulacija, kako ne
bismo povrijedili navodne metafizičke uzvišenosti ljudskih bića koja nimalo uzvišeno
trtare za vlastitu egzistenciju. Naime, za pretpostaviti je da autori koji u medijima
javno iznose svoje poglede ipak nisu toliki „strahopezdeci“ (dali iz hrabrosti ili vlastite
naivnosti, drugo je pitanje) kao možda i većina anonimne čitateljske populacije.

A sigurno da Mostarci nisu učestvovali u pisanju scenarija, međutim su –


pretpostavljam većina njih (kao i većina državljana propale države), izuzev pisaca
sinopsisa i onih koji su ga dobrovoljno prihvatili, te prigovarača savjesti i dezertera –
učestvovali kao glumci u drami, ne smogavši u sebi snage da kažu kako ne žele
učestvovati u ovakvim krvavim i neljudskim komadima. Zar su ih vanzemaljci prisilili;
zar ih vanzemaljci drže kao taoce gospodara stanja u vlastitom gradu (gradovima,
državama)? Ili vlastiti strah i nemoć da se odupru, što nadomještaju akomodacijom
postojećim prilikama. Kao što su se prilagodili životu u Austro-Ugarskoj, Osmanskoj
imperiji, NDH-aziji i Jugoslavijama, tako to sad rade u svojim novotvorevinama. To
treba jasno reći, a ne u strahu od reakcije prilagodljivih ćutati ili govoriti ezopovskim
jezikom. A filozofi i člankopisci (literatima je to u svakom slučaju oprostivo) te ostala
intelektualna elita, u bezbroj slučajeva (sasvim svejedno dali svijesno ili nesvijesno)
svojim implicitnim pisanjima i eksplicitnim nezauzimanjem stava – poput Buridanova
magarca između dva stoga sijena – navlače na se oreol mudraca, s čijim stavovima ne
znamo što bismo u praksi poduzeli. Jeli u pitanju strah od nezamjeranja većini? Ta, i
proroci moraju djelovati u društvenom okružju, a zna se – „nitko nije prorok u svome
selu“, što isti često iskuse na najnesretniji, pa i giordanobrunovski način. A treba
zaista biti intelektualna, moralna i psihička veličina, imati nepotkupljivu savjest i
integritet ličnosti stameno čvrst da bi se odolilo pritisku hipokrizijske sredine kojoj,
uostalom, i bivaju upućene proročanske riječi. Jer, prorok, sam za sebe zna stanje
stvari, on ga je svijestan – njegova poruka je upućena upravo nesvijesnoj,
neobrazovanoj, licemjernoj, darvinističkim nagonima samoodržanja sklonijoj gomili
negoli njegovu tekstu upozorenja.

Stoga sam privrženiji jasnim dijagnozama stanja – jasno, ne iz usta bilo koje
budale ili samozvanog vidovnjaka (i tu treba imati osjećaja za procjenu) - negoli
zakukuljenim filozofijama. Koje, rado ću priznati, u literarnom smislu ostavljanja
dojma na čitatelja često mnogo dublje djeluju negoli najobičnija konstatacija istine.
"Čovjek je mjerilo svih stvari; onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu", kaže

3
Protagora i tome tako jest, bez obzira na sporove oko interpretacije njegove misli. A
pri realizaciji ljudske ideje od strane njena autora, greška može biti ili u ideji, ili u
njenoj provedbi, ili u obojem. Stoga treba biti najmanje trostruko oprezan, ali ne zbog
opreza ili straha od ishoda odustati od Marxove: "Filozofi su do sada svijet samo
različito tumačili, a radi se o tome da se on izmijeni". Dakako, spreman sam
prihvatiti kako neki tekst s namjerom odustaje od izravnih zaključaka kako bi ostavio
inteligentnom čitaocu da ih sam donese, nakon razmišljanja o tome što je autor njime
htio reći („omiljena“ zadaća đaka svih uzrasta). No ipak, nisu svi ljudi podjednako
inteligentni ili obrazovani u istoj mjeri – činjenice od kojih ne treba bježati – a ako je
svrha nekog teksta da sem prijenosa puke informacije i poduči, onda o tome treba
povesti računa. Slično kao što razgovor raznomislećih može biti poželjniji i
plodotvorniji no debata istomišljenika (ako isto misle, onda je to sasvim besplodno),
trebao bi biti i utjecaj na ljude koji iz bilo kojih razloga ne razumiju suštinu stvari koja
se iznosi pred njih, ali su otvoreni za argumente i imaju psihičke snage (ili, što je
češće, interesa) učenjem promijeniti svoje stavove.

Nitko od nas nije toliko iznad drugih (ili ispod njih) da bi mu to davalo pravo
docirati s božanske visine. Svi smo mi, priznali to ili ne, u svakodnevnom život vrlo
često mali licemjeri. Svakodnevno radimo male izdajice naših principa i svjetonazora.
Tko nije izrekao barem neku sitnu, bezazlenu laž kako bi se izvukao iz nelagodne
situacije, eskivirao nečije zapitkivanje o stvarima koje ga se ne tiču, ili preko reda
ostvario neku svoju potrebu? Unatoč čvrstom svjetonazoru koji između ostaloga
prezire laž kao jedan od velikih poroka. No, u nekim se stvarima treba zaista
uozbiljiti, kao što je i Che Guevara podučio svog krvnika: „Uozbilji se, momče.
Treba da pucaš u čovjeka.“ . Stoga u svjetonazor, namjesto naših malih,
svakodnevnih ljudskih slabosti (svi smo krvavi ispod kože, kaže se), radije valja
ugraditi pouku Krležine misli:

"Ljudi se međusobno varaju, lažu jedni drugima u lice, obmanjuju se laskanjem i


prozirno pretvorljivim udvaranjem, a to im često pošteno ljudski izgleda nerazmjerno
hrabrije, nego da jedni drugima kažu golu istinu."

Možda se zaista u svakidašnjoj komunikaciji sa znancima, prijateljima i rođacima


teško pridržavati naravoučenja ove sentence – jer ljudsko samoljublje istinu prima i
prečesto kao ličnu uvredu - ali, kad se obraćamo masi nepoznatih čitatelja bez i
zadnje primisli da ikoga vrijeđamo, trebalo bi je uzeti u obzir. Jasno, i tu postoje
ekstremi koji će, smatrajući se samoproglašenim glasnogovornicima grupa kojima
pripadaju, protumačiti neki zaključak kao kolektivnu uvredu. Prihvatimo li misao
George Steinera, američkog filozofa, pisca, literarnog kritičara i prevoditelja, kako je
inherentno svojstvo besjede da

"Ljudski govor skriva mnogo više nego što otkriva, zamagljuje mnogo više nego što
objašnjava, udaljuje više nego što povezuje",

uvjeren sam da u stvarima kojima je cilj objasniti sebi i drugima pojave bitne po
ljudsko društvo i njegove jedinke, nije potrebno dodatno zaprašivanje objašnjenja
maglom, izuzev ako je ono više uvjetovano estetskim i stilskim – daklem, umjetničkim
- negoli eksplanativnim (razjašnjavanjem, jasnim odgovorom) razlozima. Valja biti
bistar poput planinskog potoka, kako je Voltaire rekao za sebe, ali svakako ne i plitak.

You might also like