ANORGANSKI MATERIJALI U RESTAURIRANJU ZIDNIH SLIKA

PERIODIČNE PROMJENE TEHNOLOGIJE RESTAURIRANJA ZIDNIH SLIKA I NJIHOVE POSLJEDICE

Piše Ivan Srša, konzervator-restaurator savjetnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu

The praxis of the restoration doesn’t refuse the principle, but find it hard to apply; it happens also
especially because the praxis refuse the social control, so we assist in the practice to an operational
limit of the guarantee.
Ciro Piccioli, Carolina Scavone i Valentina Piccioli1

Tehnologije namijenjene restauriranju zidnih slika periodično se mijenjaju, od opažanja o vosku iz

godine 1956. do nano-tehnologije godine 2001. izmijenilo ih se nekoliko, pri tom su neke najprije
morale otklanjati štetu uzrokovanu primjenom prethodne. Iz toga bi se moglo zaključiti da čovjek,
nastojeći zaštititi i očuvati umjetničko djelo, svojim postupcima tom djelu može više naštetiti negoli
prirodni okoliš. Tema je to koju bi trebalo itekako ozbiljno razmotriti analizirajući i uspoređujući
prirodne procese koji pridonose oštećivanju umjetničkih djela s oštećenjima koje uzrokuje čovjek,
napose tijekom restauratorskog procesa.
Prije šezdesetak godina Daniel Varney Thompson (1902. – 1980.) za svoju je generaciju napisao da
se pomamila „za voštenjem fresaka i slika izvedenih tutkalom“2. Hoće li za današnju generaciju
jednom netko napisati da se u restauriranju zidnih slika pomamila za nano-tehnologijom? Izumitelji
i promotori te, sve prisutnije nove tehnologije u posljednjem su desetljeću objavili mnoštvo članaka
kojima su nastojali dokazati njezinu učinkovitost, o čemu su i hrvatski restauratori iz prve ruke
dobili informacije od talijanskih i slovenskih kolega tijekom radionice održane u svibnju 2013.
godine Ludbregu.3
No, između voska i nano-vapna međufazu u restauratorskoj tehnologiji činili su sintetički
proizvedeni materijali i anorganski materijali. Među poznatijim sintetički proizvedenim
materijalima bio je i polivinil acetat (PVA), odnosno njegova vodena disperzija industrijskog
naziva Vinavil.4 Za polivinil acetat Laura i Paolo Mora te Pual Philippot još su godine 1977. naveli
da je „with good ageing charateristics“, a Vinavil iPrimal AC33 (akrilnu emulziju) preporučili su za
učvršćivanje adhezije na mjestima na kojima nije potrebna dublja penetracija, ali i kao
dodatak kalcijevu kazeinatu pri prijenosu zidnih slika.5 Dvadeset šest godina poslije
odstranjivanje vinilnih i akrilnih polimera proglašeno je jednim „od glavnih problema povezanih s
restauriranjem zidnih slika.“6 U svojem ludbreškom izlaganju Emiliano Carreti na dvama je
primjerima pokazao uklanjanje Vinavila s fresaka s pomoću mikroemulzija temeljenih na nano-
tehnologiji.7
S obzirom na to da dosad objavljeni članci o uporabi nano-čestica u konzerviranju zidnih slika
ukazuju samo na prednosti te tehnološke inovacije, bez ikakvih naznaka o njezinim
mogućim nedostacima i njihovim posljedicama, ovim se tekstom nastoji podsjetiti da nam je
znanost u sprezi s industrijom i prije glasno nudila obećavajuća rješenja, koja su potom
u tišini nestajala.
U restauratorskoj je praksi svako mišljenje u najvećoj mjeri subjektivno,8 pa tako i u ovome članku
iznesena propitivanja o anorganskim materijalima i nano-tehnologiji. Naposljetku, utjecaj nano-
tehnologije na okoliš nije nimalo bezazlen i s pravom ga se propituje,9 a pogotovo kad je riječ o
ponašanju nano-čestica u ljudskom organizmu,10pa zašto onda ne propitivati
tu obećanu tehnologiju u bezazlenom području ljudskog djelovanja kao što je restauratorska struka?

1
 REVERZIBILNOST ILI KOMPATIBILNOST?

Modern science, however, does not believe in reversibility at all: Time is irreversible, all actions
are irreversible.
Stefano Della Torre11

Temeljeći svoja razmatranja na The Murray Pease Report and the AIC code of ethics, Richard D.
Smith godine 1988. definirao je reverzibilnost kao:

1. Vraćanje predmeta u stanje neposredno prije zahvata.

2. Izbjegavanje upotrebe materijala toliko neukrotivog da bi njegovo buduće uklanjanje
ugrozilo predmet.
3. Odabiranje postupaka čija korist preteže nad štetom koju uzrokuje.12

Jedanaest godina poslije (1999.) u Londonu je održana međunarodna konferencija s

temom: Reversibility-Does It Exist? na kojoj je reverzibilnost razmatrana s teorijskoga i tehničkoga
gledišta. Iznesena su mnoga zanimljiva opažanja i zaključci oreverzibilnosti, među kojima i sljedeća
konstatacija: reversibility is Utopia.13

2
U svibnju 2003. ICOMOS je dovršio i uredio dokument pod nazivom: ICOMOS-ova načela
očuvanja i konzerviranja-restauriranja zidnih slika.14 U tom se dokumentu mišljenje o tehnološkoj
reverzibilnosti tek naslućuje: Ireverzibilne kemijske i fizikalne transformacije treba zadržati ako je
njihovo odstranjivanje štetno.15 Jednako tako se ni estetska reverzibilnost kao pojam izrijekom ne
spominje, ali se naslućuje u formulaciji: Svi se dodatci trebaju lako odstraniti.16
Dva mjeseca nakon donošenja spomenutih ICOMOS-ovih načela, u Veneciji je održan
Međunarodni kongres o znanosti i kulturnim dobrima, kojemu je također tema bila reverzibilnost u
restauriranju.17 Iz niza izlaganja na tom skupu moglo bi se zaključiti da tehnološka reverzibilnost
najvećim dijelom egzistira samo u teoriji. „Restauratorska praksa ne odbija načela, ali ih teško
primjenjuje; to se događa i zato što praksa odbija društveni nadzor, pa zato u praksi nastojimo
djelotvorno ograničiti garancije.“ Tomu treba dodati i onodobno razmišljanje o ulozi kemije u
zaštiti kulturnog nasljeđa: „Kao znanost transformacije kemija je proizvod rastućeg pozitivizma u
modernome zapadnome društvu i jamac je primjene koncepta reverzibilnosti u zaštiti kulturnog
nasljeđa. Kemija, ali ne i kemikalije.“18
„Znamo da reverzibilnost ne postoji. Zato prednost treba dati metodama temeljenima na
materijalima kompatibilnima s umjetničkim djelom, kako bi se izvorna svojstva materijala što
manje mijenjala. Konzerviranje i restauriranje kulturnog nasljeđa treba biti 'kompatibilno koliko
god je to moguće' sastojeći se od kemijskih proizvoda analognih ili vrlo sličnih izvornima (istih
fizikalno-kemijskih obilježja)."19 Iz razmišljanja o kompatibilnosti razvile su se kemijske metode
restauriranja zidnih slika anorganskim materijalima, koje su naposljetku i dovele do nano-vapna.
No, čini se da upravo primjer nano-vapna potvrđuje citiranu opasku o kemiji i kemikalijama.
„Kompatibilan“ kemijski postupak doveo je do kemikalije, sintetiziranoga kalcijeva hidroksida,
nazvanog nano-vapnom.

SINTETIZIRANI ANORGANSKI MATERIJALI U RESTAURIRANJU ZIDNIH SLIKA – RJEŠENJE

RESTAURATORSKIH PROBLEMA ILI NOVI PROBLEMI ZA RJEŠAVANJE?

New techniques, materials and treatments often seem promising, but can prove disappointing and
sometimes disastrous. It takes many years before there is sufficient experience of their use to be
able to promote them confidently.
Dr. Simon Thurley20

Jedna od najranijih metoda konzerviranja zidnih slika za koju se može reći da je kompatibilna s
izvornikom jest primjena vapnene vode. Ta anorganska metoda konsolidacije žbuke koju još 1977.
spominju Laura i Paolo Mora i Paul Phillippot,21bila je široko rasprostranjena u Hrvatskoj i dugo
se primjenjivala, a katkad se primjenjuje još i danas. Bistrom vapnenom vodom koja se dobivala u
vodi otopljenim gašenim vapnom, (kalcijev hidroksid Ca(OH)2), prskale su se zidne slike na kojima
je pigmentima i/ili žbuci bila oslabjela kohezija.22 Zbog težnje da površinski postupak bude što
bliži kemijskom sastavu podloge, uporaba vapnene vode u teoriji je izgledala gotovo idealnom, no u
praksi se pokazala teško izvedivom. Kad je zasićena na 20°C, litra bistre vapnene vode sadržava 1,7
g kalcijeva hidroksida i jako je lužnata (približno pH 9).23 U reakciji kalcijeva
hidroksida s ugljikovim dioksidom iz zraka nastaje kalcijev karbonat: Ca(OH)2 + CO2 → CaCO3 +
H2O. Iz 1,7 g kalcijeva hidroksida nastaje oko 2,3 g kalcijeva karbonata.
Nije mi poznato jesu li u Hrvatskoj za učvršćivanje kohezije pigmenata primjenjivane i druge dvije
metode temeljene na vapnenoj vodi, koje također spominju More i Philippot: otopina kalcijeva
karbonata (CaCO3) i otopina kalcijeva bikarbonata(CaCO3 · H2CO3).24 No, bez obzira na odabir
neke od navedenih triju anorganskih metoda, kalcijev karbonat kao konačni produkt njihove
primjene nije vezivo, nego je prije punilo koje nudi određene mogućnosti vezivanja među
3
kristalima. Iako su More i Philippot pretpostavili kako je moguće da će u intonacu djelovati kao
sredstvo napetosti, što bi kao produkt konverzije u kalcijev karbonat moglo kao posljedicu imati
ekspanzivno povećanje proporcija,25 sudeći prema novijim istraživanjima, čini se da to ipak nije
tako.26
*
Nakon katastrofalne poplave u Firenci godine 1966. u kojoj su nemjerljivu štetu pretrpjele i brojne
zidne slike Enzo Ferroni i Dino Dini razvili su tehnologiju uklanjanja posljedica sulfatizacije na
zidnim slikama s pomoću anorganskih materijala (amonijev karbonat i barijev hidroksid).27 No,
iako je riječ o metodi koja pravilnom primjenom uspješno uklanja posljedice sulfatizacije, ni ona
nije posve benigna.
Do sulfatizacije28 na zidnim slikama uglavnom dolazi zbog spore transformacijekalcijeva
karbonata CaCO3, u kalcijev sulfat dihidrat (CaSO4 · 2H2O) kombiniranim djelovanjem sumpornog
dioksida (SO2) i kisika (O2). Ferroni-Dinijeva metoda sastoji se od dvaju koraka: aplikacije
zasićene otopine amonijeva karbonata, (NH4)2CO3 i postupka s otopinom barijeva hidroksida,
Ba(OH)2.
Tijekom primjene prvog koraka kalcijev sulfat, koji na površini freske formira patinu ili mjehuriće,
transformira se u kalcijev karbonat, pri čemu se formira vodotopljiviamonijev sulfat (NH4)2SO4.
Kako bi se odstranio topivi amonijev sulfat slika se opere vodom, nakon čega se u drugom koraku
pristupa njezinu ponovnom učvršćivanju. Ono se treba provesti jer je kalcijev karbonat nastao
tijekom prvog koraka – praškast, te zato što pri konverziji kalcijeva sulfata u kalcijev
karbonat nastaju kontrakcije volumena pri čemu nastaju šupljine, što pak rezultira većom
poroznošću intonaca i slabljenjem njegove kohezije i gustoće.
Drugim se korakom Ferroni-Dinijeve metode na fresku aplicira celulozna pulpa s
otopinom barijeva hidroksida, Ba(OH)2. Učinak je te aplikacije dvostruk: njome se odstranjuje
višak amonijeva sulfata (NH4)2SO4 i snažno konsolidira freska. Amonijev sulfat transformira se u
inertni i vrlo netopljivi barijev sulfat (BaSO4), čiji kristali djelomice popune prazan prostor nastao
pretvaranjem kalcijeva sulfata u kalcijev karbonat, a nepostojan amonijak i voda ishlape.
Metoda barijevim hidroksidomkonsolidacijski efekt duguje dvjema različitim kemijskim
reakcijama. U prvoj je višakbarijeva hidroksida upijen u zidu podvrgnut karbonatizaciji, pri čemu
kristali barijeva karbonata (BaCO3) u praznim točkama nastalima preobraćanjem kalcijeva
sulfataCaSO4 · 2H2O u kalcijev karbonat (CaCO3) djeluje kao „punilo“ i na taj način ponovno
uspostavljaju koheziju. U drugoj reakciji postupak s barijevim hidroksidom preobraća
nevežući kalcijev karbonat u novi i „svježi“ kalcijev hidroksid (gašeno vapno): Ba(OH)2 +
CaCO3 → Ca(OH)2 + BaCO3. Izvorno je vezivo formirano in situ i time je započeo spori proces –
karbonatizacije – kojim se tjednima i mjesecima sporo ojačava kohezija slike.29
Iz navedenog opisa Ferroni-Dinijeve metode s amonijevim karbonatom i barijevim hidroksidom,
vidljivo je da se u izvornom intonacu i slikanom sloju, formiraju dva nova kemijska spoja: inertni i
vrlo netopljivi barijev sulfat BaSO4 i barijev karbonat BaCO3. Osim njih, posljednjom je
kemijskom reakcijom in situ sintetiziran kalcijev hidroksid, Ca(OH)2. Za cijeli se taj kemijski
postupak pretpostavlja da u površini slike uzrokuje promjenu izvorne strukture materijala, iako ona
nije vidljiva.30
*
Metoda učvršćivanja oslabljene kohezije pigmenata i/ili žbuke bistrom vapnenom vodom potkraj
devedesetih unaprijeđena je otapanjem gašenoga vapna Ca(OH)2 u alkoholu 1-propanol (0,5 g/100
cc).31 Daljnji razvoj te metode doveo je kemičare do nano-vapna (korištenjem ultrazvuka u komori
pri određenim uvjetima). No, za dobivanje nano-vapna nije se rabilo gašeno vapno, nego su nano-

4
čestice kalcijeva hidroksida dobivene sintetički32: dvostrukom reakcijom natrijeva hidroksida
(NaOH)33i kalcijeva klorida (CaCl2)34 → Ca(OH)2 (kalcijev hidroksid) + NaCl (natrijev
klorid).35Nano-vapno je kalcijev hidroksid u kojemu su kristali portlandita između 50 i 250
nanometra (nanometar je 1 000 000 000 dio metra).36
Uspješnost nano-čestica vapna pri karbonatizaciji kalcijeva hidroksida (portlandita) u kalcijev
karbonat (kalcit) u velikoj mjeri ovisi o visini relativne vlage (% RH), na što upućuju laboratorijska
istraživanja provedena godine 2011.37 Prema tim se istraživanjima početna veličina
čestica portlandita povećava s relativnom vlagom (RH) vjerojatno zato što veća vlaga dovodi do
duže hidratacije i sukladno tomu do kristala većih dimenzija. U konačnici veličine
čestica portlandita na 53% i na 75% RH jako su slične, ali su još uvijek manje negoli na 90% RH.
Kristali kalcita veći su na 75% RH negoli na 53% RH, vjerojatno zbog ranije dovršenoga procesa
na 53% RH kad su maksimalne vrijednosti dosegnute nakon 400 minuta, dok na 75% RH proces
njihova rasta još traje. Iz navedenog se može zaključiti da je uspješnost procesa
pretvaranjaportlandita u kalcit veća ako se odigrava pri RH-u koji je između 50% i 65%.
Iznimno je važno dakle procijeniti jesu li obilježja nano-vapna kompatibilna s petrološkim,
dijagenetičkim i geokemijskim i/ili mineraloškim obilježjima, ili sa stanjem lokalnog okoliša u
kojem se kane primijeniti, te pridonose li tom procesu i njegovoj efikasnosti.38 Poput svih
proizvoda koji se rabe u konsolidaciji, tako su i ti proizvodi temeljeni na nano-česticama različite
osjetljivosti na vanjske i nutarnje čimbenike koji utječu na njihovu stabilnost, a u određenom
trenutku mogu i promijeniti svoja specifična svojstva. To je zato što su isti čimbenici koji utječu na
površinu kamena, poput relativne vlage, vrijeme izlaganja i temperaturne promjene, neki od onih
koji mogu u kraćem ili dužem razdoblju utjecati na njihovu učinkovitost i djelovanje.
Razlike u procesu karbonatizacije u nano-česticama udružene su s nekoliko čimbenika među
kojima su kao ubrzivači procesa CO2 u okolišu i voda (u tekućemu stanju ili kao para), oni stvaraju
razlike u početnom stupnju kristalizacije i rastu različitih polimorfnih oblika kalcijeva karbonata.
Takvo ponašanje utječe na ponovno djelovanje minerala, njihov kristalinitet, poroznost i
petrofizikalna svojstva kamene površine na koju su nano-čestice bile nanesene.39
Osim Italije nano-tehnologija je našla proizvođača i u Njemačkoj. U Italiji proizvod dolazi pod
imenom Nanorestore,40 a u Njemačkoj kao CaLoSil.41 Talijanski proizvođač za svoj proizvod
navodi da je kompatibilan konsolidant namijenjen za učvršćivanje fresaka i materijala od kamena
koji se temelje na karbonatnoj matrici. Njemački proizvođač nudi u kutiji četiri proizvoda koji su
pogodni za konsolidaciju površina zidnih slika i fresaka koje se praškasto osipaju. Talijanski
proizvođač nano-čestice Ca(OH)2 (kalcijeva hidroksida) raspršuje u 2-propanolu (C3CHOHCH3), a
pokusi s njemačkim proizvodom obavljani su u etanolu (CH3CH2OH), u acetonu (CH3· CO · CH3)
i etanolu (60:40), te u n-propanolu.42
Nije isključeno da je ista tehnologija dobivanja kalcijeva hidroksida (portlandita), NaOH +
CaCl2 → Ca(OH)2 + NaCl, primjenjivana i u proizvodnji PLM linije proizvoda namijenjenih
restauriranju zidnih slika i mozaika.43 Analizom smjese namijenjene injiciranju (PLM-A) u tom je
proizvodu utvrđen znatan postotak portlandita (22%, ±4%), koji je među utvrđenim elementima
ujedno i jedino vezivo.44
U nekoliko stoljeća staroj zidnoj slici izvorni kalcijev hidroksid (portlandit) odavno je pretvoren
u kalcijev karbonat (kalcit). Od dodavanja sintetiziranoga kalcijeva hidroksida, za koji zapravo ne
znamo kako će se ponašati nakon nekoliko desetljeća, do njegove potpune pretvorbe u kalcijev
karbonat proći će mnogo vremena. Hoće li i do koje će mjere sintetizirani kalcijev
hidroksid naposljetku srasti s izvornim kalcijevim karbonatom ili će kao punilo samo popuniti
prazan nano-prostor u porama žbuke ili pigmentnoga sloja, pitanje je na koje, bar zasad, ne znamo
pouzdan odgovor.Poroznost ma koje ona veličine bila još je jedan od
5
 elemenata autentičnostimaterijala. Vapnena žbuka putem svojih pora „diše“, ona upija i ispušta
relativnu vlagu iz zraka. Što se može dogoditi kad se nano-čestice sintetiziranoga kalcijeva
hidroksida pretvore u kalcijev karbonat i popune nano-prostor u njezinim porama? Hoće li
ispunjavanjem pora nano-česticama sintetiziranog kalcijeva hidroksida„disanje“ žbuke biti
otežano?
Ne bi li ipak trebalo smanjiti brzinu primjene nano-tehnologije na višestoljetnu spomeničku baštinu,
bar dok se kroz duže razdoblje, ako treba i par desetljeća, ne utvrde njezini stvarni dosezi i moguće
neželjene posljedice? Kako moguće posljedice vezane uz samo djelo, tako i one neposredno vezane
uz njezin okoliš, restauratore koji rukuju s nano-česticama i ljude koji u njemu borave.
*
Na kraju razmatranja o anorganskim materijalima u restauriranju zidnih slika valja upozoriti na
detalj koji nije nimalo zanemariv. Tehnologija zidnoga slikarstva stoljećima je, osim na
anorganskima, počivala i na organskim materijalima: od slame, iverja i konjske dlake u žbuci, do
žumanjaka, tutkala i kazeina kao veziva pigmenata itd. Konsolidiranje zidnih slika anorganskim
materijalima svoje opravdanje napose ima u Kalkfrescomalerei-u ili u Kalkseccomalerei-u, premda
ni to slikarstvo nije u cijelosti izuzeto od organskih dodataka.
Materijali koji su se stoljećima i tisućljećima rabili u zidnome slikarstvu u skladu su s prirodom
koja nas okružuje. Zidna je slika materijalni i duhovni svijet, mikrokozmossazdan od organskih i
anorganskih materijala, a slikar, vođen Demiurgovom rukom, kreator je toga
specifičnog mikrokozmosa. Ondje gdje su organski izvorni materijali na zidnoj slici, u
restauratorskim bi ih zahvatima bilo posve neopravdano i neprimjereno izostaviti. Uporabom samo
anorganskih materijala, koje znanost danas nerijetko uzdiže kao što je nekoć uzdizala i sintetičke
materijale, bila bi neoprostiva pogreška, negiranje cjelokupnosti materijalne izvornosti zidne slike.
Stoga uporaba sintetiziranih anorganskih materijala dobivenih kemijskim postupcima, unatoč
trenutačnim zadovoljavajućim rezultatima, ipak nalaže određeni oprez, ali i duboko propitivanje
opravdanosti takvih postupaka. Jer, ne samo da se time nepovratno mijenja tvarna struktura
izvornika, time se gubi i njegova autentičnost.45Jesu li sintetiziranjem proizvedene čestice nano-
vapna možda nepotreban korak previše, korak koji ih udaljuje od autentičnosti s trenutačno
nepredvidivim mogućim budućim posljedicama?

ZELENO RESTAURIRANJE ILI ŠTO NAKON RESTAURIRANJA KOMPATIBILNIM MATERIJALIMA?

"However, it must be kept in mind that the long term effects of new materials and methods on wall
paintings are unknown and could be harmful. Therefore, the use of traditional materials, if
compatible with components of the painting and the surrounding structure, should be encouraged."
ICOMOS 2003.46

Razvoj tehnologije temeljene na anorganskim materijalima: „kemijskim proizvodima analognima ili

vrlo sličnima izvornima (i istih fizikalno-kemijskih obilježja)“ i „kompatibilnima koliko god je to
moguće“ s izvornikom,47 najvećim dijelom počiva na teoriji znanstvenog restauriranja (scientific
conservation).48 U praksi znanstveno restauriranje provodi tri temeljna zadatka:

1. Preciznim određivanjem kakav je bio u danome trenutku, znanost određuje kakav bi

restaurirani predmet trebao biti.
2. Ona određuje koja su najučinkovitija restauratorska tehnika i materijali.
3. Ona nadzire razvoj danih restauratorskih postupaka.49

6
Znanstveni se postupci trebaju primjenjivati kad se zahtijeva znanstveno potvrđena informacija, ali
konačna odluka i kriterij po kojem će se odrediti restauratorski postupci uvijek će biti proizvod
određene subjektivne volje:50 na taj su načinrestauriranje ili održavanje jednostavno samo još
jedna intervencija u životu umjetničkih djela.51 Imajući to na umu i na nano-vapno, kao posljednji
restauratorski „hit“ temeljen na znanstvenom restauriranju, valja gledati kao na još jedan materijal
koji, zasigurno, nije reverzibilan, ali je donekle kompatibilan s izvornikom – zidnom slikom. Što se
naime dublje unosimo u izvorni materijal popunjavajući njegove pore – čestice gašenoga
vapna Ca(OH)2 u alkoholu 1-propanol mjerile su se u mikrometrima (µm, 10-6), a one
sintetiziranog nano-vapna u nanometrima (nm, 10-9) – ne znači samo da mu time nadoknađujemo
izgubljena svojstva nego mijenjamo i njegovu izvornu strukturu, njegovu autentičnost. Nekritička
primjena "novih" konsolidanata pa tako i nano-vapna nije stoga nimalo bezazlena.
*
Povratak u restauratorskome procesu na tradicionalne materijale koji tvore izvornu strukturu zidne
slike – što ohrabruje i spomenuti dokument ICOMOS-a iz godine 2003.52 – mogao bi biti sljedeći
korak, zeleni korak kojim bi se spirala eksperimentiranja u proteklih pola stoljeća dovela
neposredno iznad polazne točke. Naravno, pod pretpostavkom da se napredovalo. Primarna
uloga znanosti u restauratorskome procesu i dalje treba davati precizne dijagnoze: kako one vezane
uz utvrđivanje izvorne tehnologije, tako i one uz utvrđivanje uzroka zatečenih oštećenja, ali ne bi
smjela nametati tehnološka rješenja promicanjem industrijskih proizvoda u čijem je kreiranju sama
sudjelovala. Zajedno sa znanstvenicima, odgovornost bi na sebe trebali preuzeti restauratori, i to
odabirom znanstvenimanalizama utvrđenih tradicionalnih materijala i njihovim usklađivanjem s
odgovarajućim restauratorskim postupcima – izbjegavajući pri tom poznate nedostatke organskih
materijala, ponajviše uzrokovane primjenom u neodgovarajućim uvjetima i na neodgovarajući
način.
Pojedini industrijski proizvodi namijenjeni restauriranju dosad nisu opravdali očekivanja
primjenom na zidnim slikama. Unificiranje restauratorskih postupaka uporabom istih industrijskih
proizvoda u raskoraku je s tehnološkim vrijednostima iautentičnošću izvornika. Naime, ne smije se
zaboraviti da su mnoga djela zidnoga slikarstva unikatne tehnološke i estetske vrijednosti do nas
doprla, premda i znatnije oštećena, zahvaljujući upravo tradicionalnoj tehnologiji.
Uz zadržavanje pozitivnih postignuća uporabe anorganskih materijala, poput, primjerice,
otopine gašenoga vapna u alkoholu – Ca(OH)2 u alkoholu 1-propanol (0,5g/100cc) – povratak
tradicionalnoj tehnologiji velik je izazov restauratorskoj struci. Tim zelenim povratkom restauratori
bi na sebe preuzeli aktivnu ulogu u održavanju i njegovanju tradicionalne tehnologije slikanja, ali i
restauriranja zidnih slika. Tradicija koja je gotovo posve nestala u mnoštvu industrijski
proizvedenih sintetičkih materijala, među kojima posebno mjesto zauzimaju materijali kojima su u
proteklim dvama desetljećima u Hrvatskoj nemilice restaurirane zidne slike.
Treba istaknuti da su, usporedo s razvojem industrijske proizvodnje materijala za restauriranje, u
proteklih nekoliko desetljeća objavljeni brojni radovi o izvornim slikarskim tehnologijama koje
obuhvaćaju razdoblje od antike do prošloga stoljeća. Proučavanjem tih tehnologija i znanstvenim
utvrđivanjem izvorne tehnologije primijenjene na nekoj zidnoj slici, te utvrđivanjem uzroka njezina
dosadašnjeg propadanja, primjena tradicionalne tehnologije restauratorima nudi mogućnost da joj se
još više približe i bolje upoznaju, njegujući njezine vrijednosti i ne dopuštajući da