Istraga

Prenosim vam priču u koju ne znam bi li i sam vjerovao, iz svoje prakse bogate
nevjerojatnim zgodama, od kojih mi se ni jedna nije urezala u sjećanje kao ova. U
mirovini sam, bivši kriminalistički policijski inspektor, a cijeli slučaj o kojem ću
začas, mješavina je kriminala, SF-a i sasvim nevjerojatnog. No, sami procijenite. Na
radni mi je stol, prije dosta vremena – naravno, dok sam još radio – došao naizgled
prilično jednostavan primjer infanticida. Otac, ubojica, sve je priznao pa i nisam
imao nekog dubljeg motiva istraživati pobude koje su ga na to navele – to je ionako
više posao psihologa ili psihijatara koji rade ubojičin psihološki profil – pa ipak, ni
meni nije sasvim jasno sčega, odlučio sam mimo nadležnosti (priznanje je tu, način
izvršenja zločina je jasan, što više još treba da se slučaj zaključi?) dublje proniknuti u
stvar. Možda je ulogu odigrao i nestandardni izgled počinitelja, nestandardan u očima
prosjeka koji uvijek zamišlja neke lombrosovske, degenerirane likove – ne znam.
Ubojica, zvat ću ga Adem, odisao je mirnoćom, ustrajući pri tome da je na djelo bio
prinuđen, no s druge strane obuzet beskrajnim žaljenjem zbog smrti voljenog djeteta.
Na trenutke mi je postajao simpatičan, a kad sam pročitao da je nad njim izvršena
smrtna kazna (nažalost, vlasti moje zemlje baš i ne prate civilizacijske i humanističke
tijekove), osjetih neku vrstu sućuti prema čovjeku u čiji priču – već rekoh – ne znam
bi li vjerovao.

Od malena, najranijih dana svog života, Ademu je bilo predodređeno da se

razvije u mizantropa. Na prikladni okvir razvijen u porodičnom krugu, samo se
tijekom njegova odrastanja, učenja, studiranja, vlastitih iskustava i spoznavanja
svjetskih političkih odnosa, plela nit po nit mržnje spram ljudi i cijelog ljudskog
roda. Kulminiralo je to zaključkom koji, doduše, nikome nije povjerio, da bi sav taj
nečasni konglomerat himbenosti, izdaja, izrabljivanja i nasilja – objedinjen skupnim
nazivom čovječanstvo – u korjenu trebalo uništiti. U tome mu je pomoglo i stasanje u
izuzetno religioznoj okolini, gdje je proučavajući Bibliju, posebno Stari zavjet, a
naročito obećanje Apokalipse krajem Novog Zavjeta, samo čvrsnula misao o potrebi
– već ionako božjom porukom nagovještenog - istrebljenja ljudskog roda. Bio bi on
spreman to i lično učiniti, no znao je da ne raspolaže dovoljno moćnim sredstvima –
čak i kad bi mu se pružila prilika – da stvar izvede u potpunosti. Jer, preostane li
negdje imalo korova, ubrzano će se raširiti i tamo gdje je istrijebljen. Stoga je
potajice, u sebi skrivao mržnju koja ga – mora se priznati – nije nimalo ograničavala
u intelektualnom usponu. U profesionalnom i akademskom smislu penjao se put
najviših vrhunaca svoje profesije, relativističko-kvantne-kronodinamike. Uvjeravao
me kako to ne smijem miješati sa takozvanom kvantnom-kromodinamikom, jer je to
u osnovi sasvim drugo područje. Radi se o proučavanju fizikalnog vremena, njegova
proticanja i niza fizikalnih osobina koje su meni sasvim neshvatljive. Dva se puta
našao u krugu kandidata za Nobelovu nagradu, a njeno izmicanje samo mu je
povećalo ionako golemu zalihu pritajene mržnje. Dao je stoga ostavku na institutu i,
u osami doma naslijeđenog od roditelja, bacio se na individualna proučavanja
temporalnih svojstava. Ne možete očekivati od čovjeka koji je život posvetio
isključivo rasvjetljavanju zločina, a o vremenu vodio računa tek da ne zakasni na
posao, ručak ili kinopredstavu dogovorenu sa ženom, da mu je odveć jasno čime se
uhapšenik bavio, ali za razumijevanje bit će vam dovoljno ono što sam i sȃm shvatio.
Čovjek je ostvario, barem koliko mi se zaklinjao objašnjavajući svoj zločinački čin,
stari Wellsov san. Izumio je vremeplov!

1
 Manje sistematični um od Ademovog isti bi čas obnarodovao vijest na sva
zvona, dajući tako na znanje nekompetentnu irelevantnost Nobelovog komiteta,
istovremeno, dakako, samoljubivo očekujući da mu isti dođe na noge, ispričavajući
se dodjelom nagrade, dva puta – kako je bio uvjeren – nepravedno izmaknute. Ali, ne
i Adem. Prvo je testirao otkriće i izum (s otkrićem ostvarivosti vremenskog
putovanja izumio je i stroj za njegovu izvedbu) kraćim, pa sve dužim putovanjima u
prošlost, što je samo učvrstilo mizantropiju namjesto slavodobitnog samoljublja koje
bi istresao pred oči stručnog i laičkog svijeta. Uvidio je Adem da se ljudski rod
tijekom svoje povijesti, sem znantsveno tehnološkog razvitka koji su pratile
odgovarajuće kulturološke prilagodbe i umjetnički pravci, u samoj osnovi nimalo
nije promijenio. Kroz stoljeća i stoljeća, to je bio i ostao podjednaki kal nasilja i
izrabljivanja, što bliži našem dobu to prikriveniji mimikrijom himbenosti i
kvazihumanizma. Zalud ljudi u svojim premišljanjima i praktičnim djelatnostima
prednost daju tehnologiji i znanosti; suština ljudskog bića leži u njegovoj etici,
nadređenoj cjelokupnom stvaralaštvu i istraživanju. Suspregnuo je tako Adem svoj
poriv da pokloni – da, baš pokloni, kao što je to Curie-jeva činila – svoje
otkriće/izum čovječanstvu, a u tome mu je pomoglo do neba naraslo čovjekomrstvo,
nadvijeno nad njegovu osobnost i prosuđivanje. I tako je, konačno, nadošao na misao
– pokretača lančane reakcije svih kasnijih događaja - koja ga je dovela lice u lice sa
mnom, policijskim inspektorom.

Impregniran mizantropijom, na što su utjecala i njegova vremeplovska

putešestvija, uz već raniju osnovicu učvršćivanu vjerskim osjećajima, sasvim se
otuđio od daljnjeg proučavanja svoje znanosti, sve više jačajući osjećaj da ljudskom
rodu takav kakav jeste - a je nikakav – mora doći kraj na ovaj ili onaj način. Sam
bijaše spreman tome dati značajni doprinos, a rekoh već što ga je sprečavalo.
Rješenje koje nije globalno, nije nikakvo rješenje, smatrao je. Jednog dana, krateći
vrijeme između dva psihička napadaja čovjekomrzja čitanjem Biblije (najviše se
volio vraćati Knjizi Postanka), zastade kod rečenice: "Kad je Bog stvorio čovjeka,
napravio ga je na priliku svoju; stvorio je muško i žensko. A kad ih je stvorio,
blagoslovi ih i nazva – čovjek.". Heureka! - samo što nije uskliknuo, i namah zbrojio
dva i dva. Ljudski rod razvio se od Adamovih i Evinih potomaka, a on posjeduje
vremeplov. Vrati li se u Raj, prije no Eva namami Adama na čuveni grijeh posljedica
kojeg je bilo još grešnije čovječanstvo, te smakne praroditelje – ljudskog roda više
neće biti! Elegantnije i efikasnije od najstrašnije zamislivog oružja, rješenje se
sklopilo u njegovom umu, a on je imao sredstvo da ga provede. Na pitanje, kako je
kao vjernik mogao pomiriti vjeru u Boga s činom koji je namjeravao učiniti, isprva
se zbunio, a onda počeo petljati da se i najvećim majstorima zbivaju pogreške, jer tko
radi taj i griješi, a on bijaše pozvan ispraviti vjerojatno jedinu Gospodinovu
pogrešku.

Raj je, pretpostavlja se, što je i on učinio, bilo plodno područje međurječja
mezopotamskih rijeka Eufrata i Tigrisa, na području današnjih Iraka i Sirije, dviju
država koje predstavljaju negaciju svega što bi se trebalo zvati rajskim. Vremenska
mašina, zaboravih vam reći, "pogoni se" – kako mi je tumačio – "kroz vrijeme, ali ne
i prostor", stoga ju je morao smjestiti u mali avion zbog prebacivanja u područja gdje
je obavljao svoja vremenska putešestvija. Tako se našao na nekad rajskom području
Mezopotamije, danas ogrezlom u krvave ratove domaćih i stranih vojski, uz bezbroj
terorističkih organizacija, što ga je prisililo da dobro – prije polaska – istraži područje

2
na koje bi sletio. Da ne duljim, jer nije nimalo bitno za storiju koju vam prenosim,
uspješno je riješio taj problem, ali – znate već kakav je život. Svojevrsno putovanje
iz problema u problem, gdje razriješenje jednog samo stvara drugi. U koji bi se
period ljudske povijesti morao otisnuti, da naiđe na njegove početke – da sretne
božje kreacije, naše praroditelje kojih se nakanio riješiti? Idućih je godina krstario
prostor-vremenom – s obzirom da je svojstvo njegova stroja bilo da svojim
"zaštitnim kronskim poljem" povuče sa sobom predmete (pa onda i njegov avion) u
ograničenom dosegu (odatle vjerojatno sva sila izvještaja vidilaca posjetitelja iz
svemira, kojima obiluju biblijski izvještaji) – dok nije našao ono što je tražio. Raj, s
prvim stanovnicima ove planete - Adamom i Evom! No, tako je on vjerovao (u
osnovi, to i nije bio Raj iz kojega su praroditelji već ranije istjerani), prepričavajući
događaje u danima moje istrage. Istine radi, pričao je Adem, Eva – s po
Gospodinovom naumu usađenoj zapovjedi "plodite se i množite" - raspolagala je
svim potrebnim svojstvima da muškarce, natjera (uključujući i inceste) poštivanju
Njegove volje. I što da duljim, Adem je pao na Evin ljepak, još i više – zaljubio se u
razvratnicu, kako bi danas prozvali tu strogu štovateljicu božjih uputa. Kad si
zaljubljen, svakako ne želiš uništiti predmet svoje zanesenosti, nastojeći ga imati
samo za sebe, te se ovaj Evinom čarolijom učas izliječio, ako već ne preobratio u
filantropa. Misao o uništenju ljudskih korjena, a time i cijelog razgranatog stabla
čovječanstva, s kojom se uputio na svoj vremenski tour, više mu nije ni padala na
pamet. Zamijenila ju je sasvim druga, primjerenija ponašanju većine, radi kojega se u
njemu i rađalo čovjekomrstvo. Kako sačuvati svoju ljubav samo za sebe, posebno od
pohotnih mužjaka rajskog vrta koji su iskazivali neumjerenu težnju kopulacijama s
našom pramajkom, a možda i svojom ličnom (tako je to u društvima s malobrojnim
partnerima).

Zaključio je tako Adem, da je najsigurnije s Evom se vratiti u svoje vrijeme,

gdje će je moći uspješnije nadzirati u spolnim aktivnostima, bolje rečeno – usmjeriti
ih samo na svoju osobu. Zamišljeno, provedeno! Kako njihove seksualne peripetije u
idućih dvadesetak godina i nisu bitne za ispovjed okrivljenika svom istražitelju,
mada bi mnogi radije slušali o njima dok bi drugima bile nevjerojatnije i od samog
vremenskog putovanja, spomenut ću tek da su konačno dobili dijete, porodom kojega
je Eva napustila ovaj svijet, i više nego ispunivši božji naum. Naravno, ne računajući
činjenicu da se ničim pozvan, Adem uključio u cijelu storiju. Iskreno žaleći za
svojom družicom s kojom je ispunio svoje, duboko u podsvijest potisnute putene i
emocionalne želje, ni ne sluteće do susreta s njom, Adem se posvetio odgoju i
obrazovanju sina – Kaina. Svakako, nije to bio onaj biblijski brat koji je ubio svog
blizanca, ali je – čini se – Evi bio dovoljno drag da po njemu nazove dijete začeto
vjekovima kasnije, s osobom iz sasvim drugog prostorno vremenskog svijeta. Osim,
pitao sam se godinama nakon ispovjesti svog istraženika, ako nije i to bilo uračunato
u neki nama nedokučivi plan Gospodinov. Naime, ako se genetsko zlo, božja omaška
pri kreaciji svojih stvorenja, preko Eve prenijela na biblijskog sina njezinog, nije li
moguće da se ponovila i u ovom slučaju?

Kainu je otac priuštio vrhunsko obrazovanje. A kako jabuka ne pada daleko od

stabla, jeli čudno da je završio fiziku, s usmjerenjem na očevo područje –
relativistčko-kvantnu-kronofiziku? Još je nešto naslijedio od oca, što će i biti
pokretač njegove smrti. Mizantropiju. Naravno da je, obrazujući ga, Adem prenio na
svoje dijete i vlastite spoznaje o vremenu, njegovim osobinama i tijeku, te ga
upoznao s vlastitim vremenskim putovanjima (koja više nije ponavljao) sa strojem

3
konzerviranim u podrumu kuće. No, uviđao je Adem i osobinu koja ga je neodoljivo
podsjećala na vlastito odrastanje i psihički razvoj, radi koje je cijela ta pripovjest
začeta, a koje se jedva riješio Evinom pomoći. S namjerom istrebljenja svoje vrste.
Pažljivo je nastojao od sina odstranjivati misli što su ga navodile na jačanje njegove
mizantropije, ali – što je u genima, u genima je! Raslo je, snažilo i konačno došlo do
stadija usporedivog s očevom odlukom o brisanju odvratnih potomaka božje kreacije
s lica Zemlje. Ne jednom je u razgovorima, bilo naslutio, bilo mu je sin indirektno
dao do znanja svoja razmišljanja. A onda, kad mu je potomak doktorirao (ocu bijaše
već šezdeseta), sve mu se prekonoć rasvijetlilo, u trenutku dok je ga je zatekao kako
u podrumu nastoji dekonzervirati vremenski stroj. Nije mu se pokazao, već se tiho,
na prstima iskrao u spavaću sobu, gdje je cijelu noć proveo budan, razmišljajući i
dvojeći. Tada se i začeo motiv njegova kriminalnog čina, zbog kojeg se našao preda
mnom. Pokušao je to što jasnije opisati, pa se nadam da će – uz cijelu nevjerojatnost
dosadašnjeg tijeka pripovjesti – i vama postati jasno. Uspije li, naime, sin ostvariti
naum od kojega je otac odustao, susrevši ljubav svog života koja mu je odagnala
sulude misli, tada neće više biti čovječanstva, ergo niti "budućeg" Adema – tj. njega
samog – što bi samim time anihiliralo mogućnost susreta s Evom, najznačajnijim
doživljajem i vrijednošću rad kojeg se odrekao ne samo fizike već i svih karakternih
ekscesa svoje ličnosti. Najzanimljivije mi je bilo, što pritom nije ni zamijetio tragove
mizantropije i dalje prisutne u sebi. Sudbina čovječanstva koje je i sam namjeravao
istrijebiti, a na što se – prema njegovom predmnijevanju – spremao Kain, bili su tek
sekundarni, čak i tercijarni razlog radi kojeg je brinuo. Prvi bijaše njegov odnos sa
Evom, drugi moralna dvojba oko sinoubistva, a čovječanstvo i njegovo uništenje
bijahu tek potka na kojoj su se rojile njegove brige. S logičkog stajališta nikako
nisam razumijevao njegove dvojbe: on je već doživio ono što je doživio; neshvatljivo
mi bijaše kako bi eventualno uništenje čovječanstva koje bi spriječilo njegov susret
sa ljubavi svog života, moglo anulirati već doživljene emocije? Čak i ovako, one već
bijahu prošlost, proteklo i nepovratno proživljeno vrijeme; na što li je samo računao
u svojoj glavi mjereći učinke svog idućeg postupka, i dan danas mi je nejasno. Sjedi
li sad predamnom, ispovijedajući svoj zločin? Jeli se on ustvari desio ili nije? Dali je
to uopće relevantni čin? Koliko je svo zbivanje uopće realno, a naša sklonost
njegovoj prosudbi i suđenje "krivcu" bilo kako etički utemeljena, ako bi eliminacija
naših praroditelja spriječila nastanak čovječanstva, posljedično i sam zločin?

Da mnogo ne duljim, učinio je ono što već znate – umorio je svog sina Kaina
na najbezbolniji način, usuvši mu prekomjernu dozu sredstva za spavanje u čaj, a
potom do jutra proklinjući sebe i božji naum, plakao pored leša koji se hladio. Zatim
se sam prijavio policiji ispričavši u detalje svoje (ne)djelo i priču koju vam prenosim.
Što je bilo sa vremenskim strojem i njegovim teorijskim radom koji ga je omogućio,
izbjegao je reći, unatoč mojim navaljivanjima. Kako je, kao što već rekoh, pogubljen,
nestali su materijalni tragovi o njima, sem ove nevjerojatne priče koju nisam ni unio
u njegov dosije. Ponekad se sred noći probudim okupan morem znoja, primoran
supruzi objašnjavati svoje noćne more. Što ako je njegova priča istinita, a iščezli
materijalni dokazi nekoć dođu u ruke labilnog a genijalnog pojedinca, poput Adema i
njegova sina, možda već odrastajućeg pored nas? Koji će izvršiti najjednostavniji čin
– ne ubojstva svojih roditelja, česte tema znanstveno fantastičnih pripovjesti, a što bi
promijenilo povijest svijeta – već ubojstva točno određenih osoba, naših praroditelja,
bez kojih nikakve povijesti ne bi ni bilo?