Grmljavina stada

Što biste odgovorili kada bih vas upitao, može li se stado smatrati narodom?
Primjerice, stado iliti krdo konja, bizona, krava ili antilopa? Doduše, stado ne
vjerujem da bi imalo ikakve primjedbe, međutim - sa ovim čovjekom nešto nije u redu,
vi biste svakako odmah pomislili. Trebalo bi mu osigurati, ne stalnu kolumnu u
„Diogenu“, već primjereno mjesto na najbližoj psihijatrijskoj klinici, povikali bi mnogi
od vas, dok bi se neki i potrudili da mi ga na brzaka, onako preko reda i pomoću
veza, osiguraju. Kako sam već na sasvim nespretan način započeo svoj tekst, jelte,
dopustite mi da ga u istom tonu i nastavim. Ta ionako se jedno od spomenuta dva
mjesta počelo opasno klimati, no na sreću – uz pomoć božju i mojih kritičkih čitatelja
- sasvim mi se izvjesno smiješi ono preostalo. Daklem, da nastavim istim, dakako
krivim smjerom kojim sam u ove julske pripeke na kojima mi je mozak uzavreo,
zalutao.

Kada bih ponešto izmjenjeno pitanje - može li se narod ponašati kao stoka,
stado, krdo, gomila ili amorfna bezimena masa - besramno postavio pred cijenjene
pripadnike naroda, što bi mi oni odgovorili na njega? Izglednima su mi dvije opcije,
zavisno od toga smatraju li se dotični - individualnim bićima, osobama, ljudima kojima
je pripadnost narodu tek sekundarna činjenica koja nikada nije uspjela zamagliti
njihovu sposobnost razmišljanja i primarni osjećaj pripadanja prvenstveno ljudskom
rodu – onom koji se klasificira kao Homo sapiens sapiens. Skupini živih bića s visoko
razvijenim mozgom, sa sposobnošću apstraktnog razmišljanja, za rješavanje problema,
introspekciju, čovjekoljublje, empatiju, sposobnošću razlikovanja dobra od zla i slične
uzvišene karakteristike kojima se voli dičiti, makar samo u enciklopedijama akoli već
ne uvijek i u stvarnosti. Ili pak, ona druga – imanentna komplementarnom podskupu
spomenute skupine – koja sve te osobine potiskuje u duboku pozadinu, iza
pripadnosti i bezuvjetne vjernosti svome narodu, što god ovaj radio i izvodio.

Neki od nas dakako, javno, jasno i glasno izražavaju pripadanje prvoj, a drugi
podjednako javno, jasno – čak i glasnije, gotovo ričući – manifestiraju pripadnost
drugoj skupini. A treći? Otkud sad oni ovdje - pitate već totalno dekoncentrirani i
rastrojeni provokacijama autora, unezvjereno listajući stranice telefonskog imenika u
potrazi za brojem koji bi riješio sve moje dileme i vaše probleme s autorom ovih
bedastoća. Dakako da ima, upravo su oni i najvažniji u cijelom sklopu problema koji
mi se vrti uzavrelim mozgom. Kao preteg na vagi, ali preteg znatno obimniji od
spomenute obje skupine ljudi, tek oni mogu dati nedvosmislen odgovor na pitanje
koje ste možda već i zaboravili, pa ću ga ponoviti:

Može li se narod u izvjesnim prilikama ponašati kao stoka, stado iliti krdo, te nam
svojim ponašanjem omogućiti da ga tako i imenujemo?

Ti treći predstavljaju šutljivu većinu. One koji se iz raznoraznih razloga (a najčešće je

to sasvim banalni strah za vlastitu egzistenciju) opredjeljuju svojim
neopredjeljivanjem, svojim ćutanjem, čvrsto se oslanjajući – mada nisam siguran dali u
dubini duše i uvjereni - u ispravnost one stare: „Šutnja je zlato“. Oh, dakako, neće
oni šutjeti ako im se izravno postavi spomenuti upit ali, na čisto polemičkoj razini svi
smo mi vještiji od Messija, pametniji od Einsteina, jači od braće Kličko, ljepši od
Angeline Jolie i humaniji od majke Terezije. A stvarnost je ipak, nešto sasvim drugo.

1
 Zamislite slijedeću, ne baš povijesno tako udaljenu, situaciju. Rat, Treći Reich,
godine tamo od 1942. do 1943. Grupa studenata, na čelu sa svojim sveučilišnim
profesorom - nazovimo je „Weise Rose“ iliti „Bijela ruža“ - pokušava pozvati svoje
sunarodnjake na pasivni otpor nacizmu. Agitiraju, šalju proturatne letke njemačkim
vojnicima na Istočnu frontu – nenasilnim sredstvima pokušavaju izazvati otpor
pobješnjelom fašizmu. Žive u vrijeme kad Gestapo svakodnevno upada u kuće
odvodeći ljude krive nacionalnosti, političkog ili spolnog usmjerenja – kojima se
poslije toga gubi svaki trag. Oni ne znaju za pjesmu pastora Niemollera – jer još nije
ni napisana – ali je nose skrivenu u duši:

Prvo su došli po komuniste,

a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunista.
Zatim su došli po Jevreje,
a ja se nisam pobunio jer nisam bio Jevrejin.
Zatim su došli po sindikalce,
a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalac.
Zatim su došli po katolike,
a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant.
Zatim su došli po mene,
ali tada više nikoga nije bilo da se pobuni.

I znaju da moraju makar samo pokušati djelovati. Da ih šutnja i pasivna predanost

sudbini bez odziva na patnje i boli svojih bližnjih, udaljuju od vlastite
ljudskosti. Mada nisu smjeli biti glasni, progovorili su svojim djelovanjem. Ti
njemački državljani, etnički Nijemci, u gluhoj tišini šutljive većine i sred
glasnog urlika pobješnjelog fašizma znaju što im je činiti. Jer nisu članovi krda,
ni stada, jer nisu stoka – oni su poštovanja dostojni, plemeniti, hrabri i humani
mladi ljudi. Duboko humane osobnosti. Završilo je kako to obično završava u
diktaturama, posebno onim fašističkim, što je kasnije poslužilo kao opravdanje
većini za vlastiti muk. Te štitili su obitelj, svoju djecu i tko zna koga još, jedino
im nije palo na pamet da stanu u zaštitu onih zaista progonjenih – drukčijih i
nepoćudnih po „novi nacionalni duh“ koji se formirao. Po deklarirane
übermensche kojih se većina, zamotana u sigurnost vlastitog muka i
„neznanja“, ponašala upravo üntermenschovski štiteći zapravo samo svoje
vlastite ustrašene guzice!

Nakon rata, ipak se nije moglo nastaviti licemjernom šutnjom. Njemačka je,
izvršivši denacifikaciju, odala počast pripadnicima spomenute antiratne
organizacije, svojevrsnog pokreta otpora u tvrđavi zla. Među njima i Sophie
Scholl, studentici teologije i biologije koja je, zajedno sa bratom i ostalim
članovima, životom platila svoje ljudsko opredjeljenje. Nikome normalnom
danas u toj zemlji ne pada na um relativizirati zločine vlastitih zemljaka,
“uspostavljanja ravnoteže” radi. Primjerice – pričom o savezničkom
bombardiranju Dresdena, nuklearnim atakom na Hiroshimu ili skretanjem
razgovora o doprinosu Sophie na nešto što se događalo sasvim drugdje u
sasvim drugom kontekstu. Nikome – normalnom, kažem – ne pada na pamet
imputirati preživjelim njemačkim Židovima, provocirati njihovu proživljenu
patnju, prisjećanja na nju i obilježavanja spomendana, pitanjima getoizira li ih
tko danas i nisu li dobili obeštećenje od države za svoje boli – pa što žele više?
Što se žale i jadikuju, ta neka pogledaju kako danas dobro žive! Jer sve to sa
onim što su onda proživjeli nema baš nikakve neposredne veze. Može li se

2
 patnja, bol i ljudski život nadoknaditi novcem, ma kako velik on bio? Može li
se sjećanje izbrisati njime? Smije li se?

Kad se Sophie u Münchenu pridružila bratu koji je studirao medicinu,

družila se sa ljudima koji su raspravljali o tome kako se osoba, pojedinac –
a ne narod, gomila, masa ili krdo - mora ponašati pod diktaturom. Njoj je
važno svako biće, ma koje nacionalnosti, vjere, rase ili svjetonazora bilo.
Ubiješ li čovjeka, on nestaje zauvijek, za vjeke vjekova, no „spasiš li jednog
čovjeka, kao da si spasio cijeli svijet”! Ono što je nosila duboko u sebi, samo
se još više učvrstilo u tim razgovorima. Kasnije, na suđenju, izjavila je:

"Netko je na kraju, morao početi. Ono što smo mi rekli, tako misli mnogo drugih.
Samo se ne usude to izreći."

I ponosno otišla pod giljotinu praćena osvetničkim cerekom krvnika i plemenskim

ćutanjem, plativši tako cijenu svoje ljudskosti. O njoj su – kasnije -
sunarodnjaci koji su spoznali njenu veličinu sred minornosti šutljive gomile
koju je pokušala prizvati ljudskosti, snimili i film “Poslijednji dani” ,
pridruživši se na taj način odavanju priznanja cijeloj njenoj grupi. Ljudskost je
pobijedila “Ein Volk, ein Reich, ein Führer!” – čudovišnu “domoljubnu”
parolu svojedobno duboko usađenu u umove bezglasne mase. Prvi puta
činom Sofijine “Bijele ruže”, a mnogo kasnije i većine njenih sugrađana
koji su došli pameti i njezinom zaslugom. Danas, u ušima njihovih
potomaka podjednako duboko – poput Hitlerovih huškačkih govora –
grmi i povijesna šutnja vlastitih predaka. Poput grmljavine stada koje
bezupitno slijedi svoga vođu u provaliju propasti i ponore svoje
neljudskosti. Može li narod ponekad biti amorfna masa, stado, krdo,
gomila koja ne sluša ono najbožanskije u sebi već virus od đavola usađen
u umove, prosudite sami. A ja ću jednu pjesmu, napisanu za pokojnu
Sophie, ovaj put posvetiti nekoj nepoznatoj hrabroj, dostojanstvenoj,
ponositoj, humanoj i plemenitoj ženi s područja Bosne i Hercegovine (ali
i ne samo nje), dakako, ako postoji – to ćete vi bolje znati od mene – s
iskrenom željom da zajedno sa svojom obitelji izbjegne sudbinu
njemačke heroine.

Htio bih da joj moja bol

bar malo utjehe pruža,
no davno je uvela Sophie School,
najljepši cvijet iz buketa ruža.

Nije venula k'o što ruže venu.

Vrele od sunca, zrele od kiše...
Klonula je u jednom trenu
i nije procvala nikad više.

Ostade samo mliječna slika;

magični crtež svjetlosnog vala,
djevojke skoro dječačkog lika,
kojoj je kosa na lijevu pala.

I djetinje bezazleno, besmisleno pismo,

3
 neznanom vojniku s Istočne fronte:
Nemoj pucati - mi ubice nismo!
U ime mira, čovječe, ne bacaj bombe!

(Znate već kako takve priče idu,

kažu nam - otkad je svijeta i vijeka:
od prejake riječi i sanjari ginu.
Tek istina ustrajno živi i čeka.)

Nema već dugo djevojke Sofije.

Ona ti poručuje - ne čekaj je druže.
Njen zadnji sat filozofije,
trajat će, izgleda, nešto duže.

Filozofija je narodu i prečesto strana, neshvatljiva i služi tek posprdnoj

aluziji na nečije pametovanje iliti mudrijašenje Jer ne shvaća
jednostavnu istinu – ona nije zapisana u knjigama već u ljudskom srcu!