Sveučilište u Zagrebu

Agronomski fakultet

VAŽNOST HIBRIDIZACIJE KAO METODE OPLEMENJIVANJA

VINOVE LOZE

Seminarski rad iz predmeta Osnove vinogradarstva

Katarrina Gudeljević
Iris Butković
Verkonika Mudri

Zagreb, siječanj 2018.

Sadržaj:

1. Sažetak..........................................................................................................................3
2. Uvod..............................................................................................................................4
3. Nastajanje novih i nestajanje autohtonih sorata vinove loze.........................................5
4. Pet osnovnih koraka oplemenjivačkog postupka..........................................................6
5. Planska hibridizacija vinove loze..................................................................................7
6. Podloge vinove loze.....................................................................................................13
7. Gljivične bolesti i njihova kontrola..............................................................................16
8. Zaključak......................................................................................................................18
9. Literatura......................................................................................................................19

2
 1. SAŽETAK
Hibridizacija je izrazito značajna kako u voćarskoj proizvodnji tako i u vinogradarskoj
proizvodnji. Naime, suvremena vinogradarska proizvodnja zahtijeva konstantno poboljšanje i
proširivanje broja novih kvalitetnih sorti. Umjetnom hibridizacijom odnosno križanjem
oplemeljivaći nastoje stvoriti genetsku variabilnost kako bi putem nje došli do novih sorata
vinovih loza koja bi imale nova poboljšana svojstva u odnosu na već postojeće sorte. Dobro
razrađen oplemenjivački plan, s jasno postavljenim ciljevima, rezultira razvojem elitne biljke
koja je nastala kombiniranjem pažljivo odabranih roditelja. Hibridizacija s prelaskom na
ispitivanje klonskih linija najčešća je metoda klasičnog oplemenjivanja voćaka i vinove loze.
Možemo reći da postoje dva osnovna cilja zbog kojih se hibridizacija provodi. Prvi cilj je
uzgojiti odgovarajuću podlogu na kojoj će se obaviti cijepljenje europske vinove loze, a
dobivenu podlogu mora karakterizirati dobar afinitet, sposobnost ukorjenjivanja,
prilagodnjivost na agroekološke prilike i to posebno na prisutnost fiziološki aktivnog vapna u
tlu. Osim navedenog, važna je njezina otpornost na bolesti kao što su pepelnica, plamenjača i
razni virusi, otpornost na štetnike, u prvom redu mislimo na trsnu uš (filokseru) te u
konačnici otpornost na pojavu fizioloških poremećaja kao što je kloroza. Uz američke vrste
roda Vitis koje koristimo kao lozne podloge, najviše je zastupljeno korištenje križanaca koji
su uzgojeni iz triju vrsta sjevernoameričke skupine roda Vitis, a to su križanci između Vitis
riparia x Vitis rupestris, Vitis berlandieri x Vitis riparia i Vitis berlandieri x Vitis rupestris o
kojima će biti nešto više rečeno u daljnjem tekstu. Rezultati su isto tako postignuti i
križanjem sorata koje pripadaju euroazijskoj vrsti, odnosno europskoj vinovoj lozi sa
selekcijama iz sjevernoameričke skupine, kao i uzgojem tzv. kompleksnih križanaca, ali s
obzirom na složenost zadatka, ni jedan od tako uzgojenih križanaca nije zadovoljio u svim
zahtjevima. Drugi, također važan cilj hibridizacije je uzgoj odgovarajućeg križanca koji će
biti otporan na gore spomenute bolesti i nametnike, i čiji će plod kakvoćom biti sličan
kakvoći grožđa europske vinove loze. Neki su međuvrsni križanci, poput u Americi vrlo
raširenog concorda i u Europi vrlo prisutne izabele nastali spontano takozvanom prirodnom
hibridizacijom, međutim, najveći broj je nastao kao rezultat planske hibridizacije
posredovanjem čovjeka.

3
 2. UVOD
Vinova loza (Vitis Vinifera L.) jedna je od najrasprostranjenijih i ekonomski najisplativijih
vrsta na svijetu. Možemo reći da je procesu oplemenjivanja predhodio proces,a selekcijom
loze stvorene su brojne sorte koje su se uspješno proizvodile sve do pojave prvih bolesti i
štetnika. Početak selekcijskog rada na stvaranju interspecifičnih križanaca vinove loze
započinje nakon obnove europskih vinograda od napada filoksere sredinom 19.st. Upotrebom
američkih podloga (V. Rupestris, V. Riparia i V. Berlandieri) uspješno je riješen problem
filoksere, no gljivična oboljenja kao što su pepelnica i peronospora nisu uspješno savladane.
Križanjem europske loze i raznih rodova američke ili azijske loze nastaju novi križanci dobre
otpornosti na pepelnicu i peronosporu. Te se razvojem genetičke znanosti tijekom 20.st.
stvara nova podloga za selekciju križanaca, pa tako danas u većini vinogradarskih regija
svijeta postoje križanci koji se uspješno koriste u vinogradarskoj proizvodnji.

4
 3. NASTANAK NOVIH I NESTAJANJE AUTOHTONIH
SORATA VINOVE LOZE
Metodama oplemenjivanja bilja teži se stvoriti sorte željene bujnosti, vremena
dozrijevanja,arhitekture grozda, veličine i boje bobice te njezine konzistencije,okusa i arome.
Također, cilj oplemenjivanja je postizanje nasljedne tolerantnosti na bolesti i štetnike koji u
okolišu neprestano evoluiraju i stvaraju rezistentne patotipove i sojeve te tolerantnosti na
nepovoljne abiotske čimbenike koji proizlaze iz sve očitijih klimatskih promjena. No
ubrzanim razvojem znanosti, uznapredovalim postupcima i metoda razmnožavanja,
tehnologija proizvodnje grožđa i vina počinje se ubrzano mijenjati. Stare autohtone sorte
prestaju se jednostavno razmnožavati reznicama, uvoze se otporne podloge, a s njima
nerijetko i nove sorte. Mnoge su od njih pokazale dobra proizvodna svojstva, ljudi ih
prihvaćaju, pa autohtone pomalo gube na značaju. I kasnije društvene promjene utječu na
njihovo zapostavljanje pa se dodatno njihov broj smanjuje. Neke su autohtone, gotovo nestale
sorte pokazale da danas ispunjavaju sve proizvodne i tržišne zahtjeve, pa se uspješno
revitaliziraju.Stoga je prelazak na „novo vinogradarstvo“ početak velike promjene i
dominacije manjeg broja introduciranih sorata. One su gospodarski prihvatljive, adaptabilne,
šire se i na područja gdje prije nisu uzgajane te postupno postaju „internacionalne sorte“.
Kao posljedica „industrijalizacija vinogradarstva i vinarstva“ je ubrzano napuštanje mnogih
lokalnih sorata koje se još zadržavaju samo u ekstenzivnom uzgoju, najčešće u malim,
mješovitim nasadima. Te su aktivnosti na daljnjem sakupljanju i kolekcioniranju autohtonih
sorata nastavljene su intenzivno tijekom posljednjih 10 godina.

5
 4. PET OSNOVNIH KORAKA OPLEMENJIVAČKOG
PROGRAMA
Pet je osnovnih koraka oplemenjivačkog programa u slučajevima kad se kao sustav
oplemenjivanja koristi planska hibridizacija (križanje):

1.4. Identifikacija problema

Identifikacija problema se provodi uz konzultacije sa stručnjacima iz prakse i stručnjacima iz

drugih agronomskih znanosti (stručnjaci za pomologiju, zaštitu bilja, fiziologiju, ishranu,
mehanizaciju, marketing i dr.). Stručne osobe mogu ukazati na određeni problem i pomoći
oplemenjivačima u provođenju oplemenjivačkog programa.

2.4. Određivanje ciljeva oplemenjivanja

Ciljevi moraju biti realni i zasnivati se na stvarnim problemima. Potrebno je postaviti

prioritetne ciljeve vezane za pojedinu vrstu i za pojedino proizvodno područje.

U kombinacijskom oplemenjivanju (križanjima) se koriste postojeće kvalitetne sorte jer one

već imaju poželjna svojstva koja želimo prenijeti na potomstvo.

3.4. Planska hibridizacija

U planskoj hibridizaciji u skladu sa ciljem oplemenjivanja odabiremo najbolje roditeljske

kombinacije. Potrebno je dobro poznavati svojstva roditeljskih biljaka. Roditelji, naročito
majčinska biljka moraju biti bezvirusni, jer je prijenos virusa na plod vrlo izgledan. Križanja
je potrebno izvesti tehnički pravilno, no uz to je neophodna i dobra organizacija koja
omogućuje provedbu križanja u kratkom vremenskom roku dok traje cvatnja.

4.4. Postupci sa sjemenom

Postupci sa sjemenom uključuju njegovo čišćenje od ostatka ploda i čuvanje, ali je najvažniji
postupak stratifikacije kojim se skraćuje dormantnost sjemena i omogućuje njegovo brže
klijanje.

5.4. Ispitivanje i selekcija potomstva

Ispitivanje i selekcija potomstava iz križanja je višegodišnji postupak u kojemu se iz početne

populacije selekcijskim postupkom biraju najbolji primjerci.

6
 5. PLANSKA HIBRIDIZACIJA VINOVE LOZE
Kao i kod drugih voćnih vsrta, tako se i kod vinove loze oplemenjivanje temelji na
saznanjima o razvoju i morfologiji građi cvijeta i klijanju sjemena. Karakteristično za vinovu
lozu je postojanje tri osnovne vrste cvijeta.

a) Dvospolni ili hermafroditni cvijet koji ima razvijene prašnike i tučak te je kao takav i
samooplodan. Ovaj tip cvijeta najčešći je kod vinove loze.

Dvospolni cvijet Grozd vinove loze

b) Funkcionalno ženski tip cvijeta je cvijet kod kojeg su filamenti prašnika prisutni, ali
su isto tako nerazvijeni i povijeni prema dolje. Polen se kod takvih sorata razlikuje po
tome što ne sadrži poru i brazdu po kojoj polen puca prilikom klijanja na njuški tučka.
Prema tome možemo zaključiti da su ovakve sorte stranooplodnje, odnosno za
njihovo oprašivanje i oplodnju potrebna je druga sorta oprašivač.

c) Morfološki i funkcionalno muški tip cvijeta kod kojeg je karakterističan zastoj u

razvoju tučka u određenim fazama nastanka embrionske vreće.

Muški tip cvijeta vinove loze

7
Zatim je karakteristična primjena citokinina za reguliranje cvatnje iz razloga što njegova
primjena u ranijim fazama nastanka embrionske vreće smanjuje sadržaj inhibitora (kod
staminalnih cvjetova), tako da se tučak ipak može normalno razviti, što može imati praktičnu
primjenu u oplemenjivanju.

Za emaskulaciju karakteristično je otkidanje kapice i prašnika na 20 do 30 cvjetova po grozdu

pomoću pincete, a ostale se uklanjaju u svrhu prorijeđivanje cvata. Emaskulaciju je potrebno
obaviti prije otvaranja cvjetova. Potom je potrebno izolirati grozdove emaskuliranih
cvatovova, odnosno cvatove majke i pričekati jedan do dva dana kako bi došlo do oplodnje
sazrijevanjem tučka i primanjem polena. Zreo tučan označava i mogućnost početka
oprašivanja na način da se prethodno sakupljen polen nanosi kistom ili prstima.

Jedan od najvažnijih čimbenika dugotrajnosti u oplemenjivanju vinove loze je juvenilni

stadij, a glavni cilj je skratiti juvenilni stadij prilikom ispitivanja sjemenja. Inače juvenilni
period traje tri do šest godina, a možemo ga skratiti na različite načine:

1. Uzgojem u stakleniku uz rezidbu.

2. Okuliranjem
3. Primjenom citokinina

Na taj način moguće je dobiti cvjetove već 4 tjedna nakon klijanja sjemena.

1.5.KLONSKA SELEKCIJA

Nakon hibridizacije karakterističan je prelazak na ispitivanje klonskih linija vinove loze.

Klonske sorte su sorte nastale kao vegetativni potomci jednog genotipa. Takve sorte,
pogotovo ako su već dugo u uzgoju i ako su rasprostranjene na širem geografskom području,
nakupile su veliku količinu mutacija1. One su somatski heterogene i dobar su izvor genetske
varijabilnosti unutar kojeg se može provoditi klonska selekcija. Mutacije se očituju kao
promjene u boji bobica, razlike u obliku lista, obraslosti dlačica, promjeni veličine ploda, i
ovakve mutacije je lako uočiti unutar polazne populacije. Grupa sorata Pinot kao i neki
besjemeni mutanti koji su zanimljivi kod stolnog grožđa, nastali su uočavanjem prirodnih

1
Mutacije (lat. mutatio: promjena), iznenadne fizikalno-kem. promjene genetičkoga materijala stanice.
Spontane mutacije koje nastaju u prirodi bez uticaja čovjeka, pa se još zovu i prirodne mutacije.

8
mutacija unutar postojećih populacija. Postoje i mutacije koje imaju utjecaj na fenološka
svojstva (npr. ranija ili kasnija zrioba) ili svojstva koja utječu na kvalitetu (sadržaj šećera i
kiselina, visina prinosa). Promjene u ovakvim svojstvima teže se uočavaju, ali ih je moguće
zapaziti redovitim promatranjem fenofaza ili mjerenjima (kemijske analize mošta, vaganje).

Primjer klonova:

1. Klon plavac mali, u odnosu na izvornu populaciju, sadržaj sećera i ukupnih kiselina u
moštu je znatno veći

2. Klon ninčuša, grozdovi su mu rastresitiji od izvorne populacije i veće rodnosti

3. Klon kujundžuša, većeg sadržaja ukupnih kiselina i otporniji je na gljivične bolesti od

izvorne populacije

Klon plavac mali Klon ninčuša Klon kujundžuša

Ocjenjivanje svojstava i odabir potencijalnih klonova za priznavanje provodi se po

razrađenim shemama klonske selekcije tijekom koje se većina početno odabranih kandidata
eliminira. Nova ili poboljšana svojstva moraju imati ekonomsku važnost odnosno u početnim
koracima klonske selekcije izabiru se superiorni "potencijalni klonovi", a nakon
višegodišnjeg ocjenjivanja njihovih svojstava eventualno se pristupa proceduri
administrativnog priznavanja klona i puštanju u proizvodnju.

Tijekom klonske selekcije potrebno je eliminirati materijal koji je zaražen virusima i virusima
sličnim organizmima, jer klonovi koji će se priznati i uvrstiti u rasadničarsku proizvodnju kao
matični trsovi moraju biti bezvirusni (virus free). Unutar populacija koje su se tradicionalno
razmnožavale cijepljenjem plemki uzetih iz proizvodnih vinograda (a ne od matičnih trsova
koji su rezultat klonske selekcije), možemo pronaći trsove koji su zaraženi virusima i koje je
kao takve potrebno eliminirati. Eliminacija takvih genotipova provodi se sanitarnom
selekcijom, koja je uz genetičku selekciju jednako važna komponenta klonske selekcije.

9
Sanitarna se selekcija provodi usporedno sa genetičkom selekcijom. Tijekom sanitarne
selekcije provjerava se prisutnost uzročnika virusnih i sličnih bolesti kod vinove loze, a
budući da su troškovi testiranja veliki, testiranje se vrši samo na one bolesti koje uzrokuju
najveću gospodarsku štetu.

Početak klonske selekcije: obilježavanje trsova zanimljivih svojstava u nasadima pojedine

sorte.

Što se tiče genetičke selekcije, razlikujemo individualnu i masovnu klonsku selekciju.

Masovna selekcija podrazumjeva evaluaciju i zdravstvenu selekciju na temelju simptoma
viroza na temelju čega dobijemo pročišćen i ujednačen materijal. Razlikujemo tri evaluacije,
prva se provodi u svrhu sortne identifikacije, bujnosti te ocjene zdravstvenog stanja biljke. U
drugoj evaluaciji se preglavaju biljke te se ocjenjuje izgled groža, boja bobice i količina
uroda. Posljednja, treća evaluacija se provodi u svrhu detekcije određenih viroza. Vidimo da
je glavni cilj masovne selekcije očuvanje identiteta sorte, odnosno njezinih specifičnih
obilježja pročišćavanjem populacije od negativnih mutanata i sprječavanje njihovog daljnjeg
razmnožavanja. Kada govorimo o individualnoj selekciji mislimo na odabir elitnih trsova koji
moraju biti genetički i zdravstveno provjereni, a izražena specifična obilježja klonskog
kandidata se moraju vjerno prenositi na vegetativno potomstvo. Postupak selekcije možemo
podijeliti u tri faze:

a. Pretklonska selekcija izvornih matičnih elitnih trsova - klonskih kandidata,

b. Selekcija potencijalnih klonova (klonska selekcija)
c. Zaključno ispitivanje i priznavanje (homologacija) novih klonova

Iz navedenog možemo zaključiti da odabrani trsovi ne smiju pokazivati nikakve simptome

virusa, fitoplazmi i drugih bolesti koje se prenose cijepljenjem na potomstvo, a ovo se
dodatno testira posebnim laboratorijskim testovima. Samo zdravi trsovi nacijepe se svaki
zasebno na potpuno zdravu podlogu i sade u pokusni nasad kako bi se moglo utvrditi da li se

10
pozitivne promjene prenose na potomstvo.Nakon provedenih pokusa slijedi postupak
priznavanja klona kod nadležnih državnih institucija koje pomno proučavaju rezultate svih
ovih istraživanja nešto uistinu klon ili nije.

Sadnja matičnjaka klonskih kandidata

Matični nasad klonskih kultivara

Da bi klon neke sorte bio priznat mora se razlikovati od prosjeka sorte, razlike moraju biti
pozitivne, stabilne i tražena svojstva se moraju prenositi prilikom cijepljenja na potomstvo te
sorta mora biti slobodna od virusa i drugih bolesti koje se prenose cijepljenjem na potomstvo.

Klonovi i dalje nose naziv sorte kojoj pripadaju, a uz to imaju i određenu šifru ili dodatni
naziv kako bi proizvođači mogli znati o kojem je klonu riječ.

11
U svim razvijenim vinogradarskim zemljama gotovo da se i ne koristi drugi sadni materijal
osim klonova čija su proizvodna svojstva jasno definirana, a razlike između klonova
omogućuju proizvođačima da unutar pojedine sorte dobrim izborom klona postižu određene
karakteristike vina, sigurnije prinose, bolju kvalitetu i slično.

Primjer poznatih klonova „svjetskih“ sorata:

Klonovi sorte chardonnay koji su selekcionirani u francuskom institutu ENTAV-INRA (lijevo)

i klonovi sorte pinot crni

12
 6. PODLOGE VINOVE LOZE
Zbog velike osjetljivosti vinove loze na filokseru2 ona se praktički više ne može uzgajati na
vlastitom korijenu, već jedino cijepljena na odgovarajuće lozne podloge. Nakon međusobnih
križanja američkih vrsta kao i križanaca američkih i europskih sorata vinove loze, te
kompleksnih križanaca, stvorene su brojne podloge vinove loze koje su i danas u upotrebi.
Selekcija podloga se nije samo zaustavila na otpornosti prema filokseri već su nastavljena
istraživanja prema brojnim drugim ciljevima kao što su tolerantnost na fiziološki aktivno
vapno, usvajanje hraniva, lakše ukorjenjivanje i proizvodnja i sl.

Razlikujemo 4 osnovne skupine podloga za vinovu lozu

a) Američke vrste roda Vitis i njihove selekcije

b) Američko-američki križanci
c) Europsko-američki križanci
d) Kompleksni križanci

Glavni izvori otpornosti na filokseru su vrste: Vitis riparia, Vitis rupestris, Vitis Berlandieri, a
najbolje podloge danas su uglavnom hibridi (križanci) navedenih. Navedene vrste spadaju u
američke vrste roda Vitis. Isto tako, proučavana su brojna druga poželjna svojstva. Osnovna
svojstva koja određena lozna podloga mora zadovoljavati su smanjena bujnost, otpornost na
niske temperature, otpornost na bolesti i štetnike, velika produkcija mase za cijepljenje bez
puno zahvata, dobro ukorjenjivanje, dobro srastanje s različitim plemkama – kompatibilnost,
visoka otpornost na filokseru i nematode, tolerantnost na visoki sadržaj vapna i soli u tlu,
tolerantnost na deficit magnezija i na posljetku tolerantnost na sušu.

1.6. LOZNE PODLOGE NASTALE HIBRIDIZACIJOM I KOMPLEKSNI HIBRIDI

Danas se u europskom, ali i svjetskom vinogradarstvu koristi tridesetak loznih podloga

nastale hibridizacijom: hibridi Vitis riparia x Vitis rupestris, hibridi Vitis riparia x Vitis
berlandieri, hibridi Vitis rupestris x Vitis berlandieri, hibridi Vitis vinifera x Vitis berlandieri
te je značajna grupa kompleksnih hibrida.

2
Filoksera je sitan štetnik, teško vidljiv običnim okom, kompleksnog biološkog ciklusa. Filoksera se hrani
sisajući sokove na korijenu. Zbog njezinih uboda, na sitnim mladim korjenčićima stvaraju se odebljanja, tzv.
nodoziteti, a na starijem korijenju kvržice, tzv. tuberoziteti. Plemenita domaća loza s tako oštećenim ili
uništenim korijenom u kratkom vremenu ugiba.

13
 a. Berlandieri x Riparia

Iz ove grupe koriste se lozne podloge koje su najzastupljenije na našem tržištu. Naime,
podloge imaju dobar afinitet s većinom sorata, povoljno utječu na rodnost i kakvoću grožđa
te dobro podnose visoki sadržaj vapna u tlu. No, glavno osobina podloga očituje se u
njihovom dobrom primitku kod cijepljenja i ukorjenjivanja za što je zaslužna Riparia.
Podloge iz ove grupe pogodne su samo za hladnije i vlažnije vinogradarske položaje te je
tako potrebno izbjegavati sušna područja. Razlikujemo dvije glavne podloge, a to su Kober
5BB i SO4. Prva je bila dominanta na našim područjima te ju je zamjenila podloga SO4 koju
karakterizira nešto manja bujnost i osjetljivost na nedostatak magnezija u tlu.

b. Berlandieri x Rupestris

Podloge iz ove grupe karakteristične su za toplije vinogradaske položaje. One su bujne do

vrlo bujne, jako dobro podnose sušu i siromašna tla te količinu fiziološki aktivnog vapna od
17 do 20% te su se također pokazale kao bolje podloge za uzgoj stolnog grožđa.Od
mnogobrojnih križanaca, najvažnije su Richter 110 i Ruggeri 140 koje u francuskim
nasadima po površini zauzimaju četvrto mjesto. Richer 110 povoljno utječe na rodnost i
kakvoću grožđa te se prilagoava na različitim tlima. Ruggeri 140 je vrlo bujna podloga koja
jako dobro uspjeva na sušnim, pjeskovitim, siromašnim i vapnenim tlima.

c. Riparia x Rupestris

Iz navedene grupe značajna je podloga 3309 Couderc koja zahtjeva nešto vlažnija tla,
karakterizira ju slaba bujnost te utječe na ranije dozrijevanje grožđa.

d. Vinifera x Berlandieri

Grupa Vinifera x Berlandieri nastala je u želji da se dobije europska loza koja je otporna na
filokseru. U svijetu je najzastupljenija podloga 41B koja može podnijeti visoke sadržaje
vapna u tlu, čak 40%. karakterizira ju slabija bujnost, osjetljiva je za sušu i potrebno ju je
uzgajati na plodnijim tlima.

e. Kompleksni hibridi

Ova grupa hibrida obuhvaća lozne podloge koje su nastale križanjem između tri ili više
roditelja, američkih vrsta te plemenite loze, a koristimo ih na manjim područjima sa
specifičnim svojstima tla.

14
Iz te grupe napoznatija je podloga Fercal, nastala u Bordeauxu i priznata 1978.godine. Od
svih poznatih loznih podloga najotpornija na vapno u tlu (IPC 120), podnosi oko 30% više
aktivnih karbonata i otpornija je na nematode. Fercal nije podloga za sušna tla, dok prilično
dobro podnosi vlažna tla, dobrog je afiniteta i ukorjenjivanja te pokazuje visoku otpornost na
filokseru.

Gravesac je novija lozna podloga, stvorena 1964.g. u Francuskoj. Odlično se ponaša na

pjeskovito-šljunkovitim tlima pa i na onima koji imaju glinu u donjim slojevima. Umjereno
podnosi vapno u tlu i sušu, pogodna je za lagano kisela tla.

Podnosi do % Granična
aktivnog vapna vrijednost IPC

Riparia Gloire 6 5

3309C, 44-53M 9 10

Rupestris du Lot 14 20

110R, SO$, 1103P, 99R 1 30

5BB, 420A 20 40

161-49C 25 60

41B 40 60

333EM 40 70

140Ru 25 90

Fercial - 120

Tablica 1. Poredak loznih podloga po otpornosti na vapno

15
 7. GLJIVIČNE BOLESTI I NJIHOVA KONTROLA

Kontrola bolesti i štetnika, stvaranjem novih kultivara vrlo je značajna.

Pepelnica (Uncinula necator) je prva bolest koja se iz Amerike proširila u Europu, a prvi
put je zabilježena 1845. godine blizu Londona. Bolest je to koja napada sve zelene dijelove
vinove loze (list, peteljke, zelene izboje, vitice, cvat, peteljkovinu grozda i bobe). Pojavljuje
se kao bjelkasto pepeljasta prevlaka koja usporava rast napadnutih dijelova biljke, kod listova
uzrokuje kovrčanje i uvijanje a kod jakih zaraza i sušenje čitavog lista. Pepelnica najopasnije
štete radi na bobama, koje su osjetljive od faze zametanja sve do pojave šare bobica. Ako do
napada dođe nakon oplodnje, bobe zaostaju u rastu, pokožica im je deblja i tvrđa. U kasnijim
fazama razvoja štete su manje, no izuzetak su bijele stolne sorte kod kojih ožiljci nastali
uslijed napada pepelnice narušavaju estetski izgled grožđa.

Plamenjača (Plasmopara viticola) je gljivična bolest koja izaziva štete na listovima i

bobama, te nešto rijeđe na mladicama i viticama. U početku se pojavljuje u obliku „uljnih
mrlja“ koje nakon inkubacije prelaze u bijele prevlake na naličju lista. Zaražene zone počinju
smeđiti, a tkivo odumire i suši se. Zaraza cvatova može se pojaviti i prije otvaranja cvijeta, i
tada dolazi do sušenja cvijeta. Bobe su na zarazu osjetljive od faze zametanja do pojave šare,
tada se smežuraju a pokožica poprimi ljubičasto- smeđu boju.

Da bi postigli rentabilnu proizvodnju, proizvođači su danas primorani koristiti sredstva za

zaštitu bilja, u najvećoj mjeri fungicide. Potrebno je 6-12 tretiranja fungicidima ( ovisno o
klimatskim prilikama) kako bi se uspješno zaštitio nasad od gljivičnih bolesti. Proizvođači i
proizvođači postaju svjesni koliki utjecaj kemijska sredtva imaju na okoliš i zdravlje ljudi, te
se sve više okreću ekološkoj proizvodnji. Kako bi ekološka proizvodnja bila uspješna
potrebno je stvoriti uvjete u kojima bi loza bila otporna na bolesti, osobito na područjima
humidnije, kontinentalne klime koja pogoduje razvoju bolesti. Veliki utjecaj ovdje ima i
oplemenjivanje.

1.7. PERSPEKTIVA OPLEMENJIVANJA OTPORNOSTI NA BOLESTI I ŠTETNIKE

Veliki značaj se pridodaje oplemenjivanju otpornosti na gospodarski važne bolesti i štetnike.

Postaje iznimno važno zbog uznapredovale ekološke svijesti potrošača i njihovih spoznaja o
utjecaju kemijski zaštitnih sredstava za okolinu, kvalitetu proizvoda i njihovo zdravlje. Prema
potrošnji kemijskih sredstava za zaštitu od bolesti, vinova loza zauzima prvo mjesto među
16
svim drugim poljoprivrednim kulturama. Današnja saznanja o načinu nasljeđivanja svojstava
i moderne tehnike oplemenjivanja mogu dati nove vinske sorte koje po svojoj kvaliteti ne će
zaostajati za aktualnim sortama. To i potvrđuje slučaj nekoliko novih sorata stvorenih zadnjih
godina u Europi, kod kojih je korištena genetička osnova za otpornost iz vrsta V.riparia,
V.berlandieri, V. Labrusca i V. amurensis. Za primjer su :Regent , Merzling, Johanniter,
Bianca, Medina, Phoenix, Petra, Solaris, Cabernet Cortis, Monarch, Panonia i Morava. Kako
bi se zadovoljile navike potrošača i štroži ekološki kriteriji, najnovije metode genetičkog
inžinjerstva imaju također kapacitet unošenja gena otpornosti prema glavnim bolestima i
štetnicima vinove loze u postojeće tradicionalne sorte, uz zadržavanje svih njihovih sortnih
obilježja. No ovakvi organizmi se zbog stava javnosti prema genetički modificiranim
organizmima u praksi još ne upotrebljavaju.

17
 8. ZAKLJUČAK

Među važnijim ciljevima oplemenjivanja uvijek je rodnost ili prinos.Rodnost izravno utječe
na isplativost proizvodnje i zaradu,a genotip koji u istim uvjetima i pri istoj razini tehnologije
i ulaganja daje veću rodnost zorno demonstrira svoju superiornost. Međutim ekonomičnost
vinogradarske proizvodnje vrlo je kompleksna. Konačni rezultat, uz prinos, ovisi i o većem
broju drugih svojstava kao što su otpornost na bolesti i štetnike, vrijeme dozrijevanja,
tolerantnost na sušu i sl., a kvaliteta grožđa ili vrijeme pojave na tržištu često imaju veću
gospodarsku važnost od količine uroda.Ipak,genotipovi koji pokazuju tendenciju visoke
kvalitete i kod većeg opterećenja i rodnosti vinograda brže se šire od onih koji imaju visoku
kvalitetu samo u slučaju vrlo ograničene rodnosti. Pokraj rodnosti i kvalitete kao glavnh
svojstava koja determiniraju vrijednost neke sorte postoji cijeli niz drugih svojstava koja se
oplemenjivanjem mogu inkorporirati u novu sortu, a koja mogu imati velike gospodarske
učinke. Stoga oplemenjivanje i razvoj novih sorata imaju veliku važnost u suvremenoj
vinogradarskoj tehnologiji.

18
9. LITERATURA
1. Mirošević, N., Karoglan Kontić, J. (2008). Vinogradarstvo. Nakladni zavod
Globus, Zagreb
2. Vokurka, A. (2006.). Oplemenjivanje voćaka i vinove loze, interna skripta
3. Edi Maletić, Jasminka Karoglan Kontić, Ivan Pejić. Vinova loza - Ampelografija,
ekologija, oplemenjivanje. Školska knjiga, Zagreb
4. Gluhić D., Karlić Đ. Interspecifični križanci vinove loze – osnove selekcijskog
rada. Stručni rad.
5. Gospodarski list (18. rujna 2014.). Prilog broja: Sorte vinove loze otporne na
gljivične bolesti. Stranice u tiskanom izdanju: 39 – 49
6. Internetska stranica: http://www.agroportal.hr/vinogradarstvo/25511
7. Internetska stranica: http://pinova.hr/hr_HR/baza-
znanja/vinogradarstvo/agrotehnika-vinograda/izbor-sorata-vinove-loze

19