Mi i vi

Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti.

Mi smo čeda tuge, a tuga je božja sjenka koje nema u zlim srcima. Mi imamo sjetne duše,
a sjeta je veličina kojoj ne stremi sitna duša. Mi plačemo i ridamo, o vi što se smijete, a tko
se jednom u suzama okupa ostaje čist do kraja vremena.
Vi nas ne poznajete, ali mi vas znamo. Vi brzo plovite rijekom života ne osvrćući se
prema nama, a mi sjedimo na obali, vidimo vas i čujemo. Vi ne marite za naše vapaje, jer
vam dnevna buka uši ispunjava, a mi čujemo vaše pjesme, jer nam šapat noći uši otvara.
Mi vas vidimo jer stojite na mračnome svjetlu, a vi nas ne vidite, jer sjedimo u svijetloj
tami.
Mi smo čeda tuge – mi, proroci, pjesnici i muzičari. Mi pletemo od niti svojih srca odjeću
bogovima, sjemenjem iz svojih grudi punimo pregršti anđelima. Vi ste čeda nebrižnih
radosti i nemarnih java; svoja srca prepuštate u ruke pustoši jer vas njeni prsti blago
dotiču; odmarate se u neznanju, jer u zdanju neznanja ne postoje ogledala da biste vidjeli
svoja lica.
Mi uzdišemo – uzdasi nam se nadmeću sa šapatom cvijeća, sa šumorom grana i žuborom
potoka. Vi se grohotom smijete – smijeh vam se miješa s lomljavom lubanja, zveketom
okova i zavijanjem bezdana.
Mi plačemo – suze nam se toče u samo srce života, kao rosa što pada s vjeđa noći usred
jutra. Vi se osmjehujete – s osmjehnutih usana podsmijeh vam se otima kao što se zmijski
otrov u ranu ubrizgava.
Mi plačemo, jer nam je znana nesreća udova i siročeta, a vi se smijete, jer ne znate
vrijednost zlata. Mi plačemo jer čujemo jecaj siromaha i vapaj ugnjetenoga, a vi se smijete
jer ne čujete ništa osim zveckanja pehara.
Mi plačemo, jer su nam duše od boga odvojene tijelima, a vi se smijete jer su vam tijela
za zemlju mirno vezana.
Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti – stavimo, onda, djela svoje tuge i vaše radosti
pred sud samoga sunca.
Vi ste sagradili piramide od lubanja roblja, piramide što sada na pijesku kazuju
pokoljenjima o našoj vječnosti i vašoj prolaznosti. Mi smo srušili Bastilju rukama
slobodara, a Bastilja je riječ koju narodi izgovaraju nas blagoslivljajući, a vas proklinjući.
Vi ste sagradili vrtove Babilona na skeletima nemoćnika, sazdali ste dvorove Ninive na
grobovima nesretnika, ali su Babilon i Niniva poput tragova deve na pustinjskom pijesku.
Mi smo Aštartin kip isklesali od mramora tako da mramor, iako nepokretan, treperi i tako
da, iako nijem, govori; u Nahavendu smo svirali na strunama koje prizivaju duše
ljubavnika što plove u nebesima; Mariju smo naslikali linijama i bojama tako da su linije
nalik na misli božanske, a boje na emocije anđeoske.
Vi ste se odali užicima, a kandže užitaka su rastrgale tisuće žrtava na trgovima Antiohije
i Rima. Mi se predajemo miru, a ruke mira su satkale Ilijadu, Knjigu o Jobu i pjesmu Veliku
Taiju. Vi se predajete strastima, a strasti su kao oluja odnijele tisuće ženskih duša u ponore
srama i razvrata. Mi volimo samoću, a u okrilju samoće nastale su najbolje pjesme, drama
o Hamletu i Danteovo djelo. Vi prijateljujete s pohlepama, a one su prolile tisuće rijeka
krvi; dotle mi slijedimo imaginaciju koja je objavila spoznaju iz nebeskog kruga svjetlosti.
 Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti; između naše tuge i vaše radosti su nesavladive
prepreke i tjesnaci koje ne mogu savladati vaši rasni konji, niti vaše prelijepe kočije.
Mi žalimo zbog vaše ništavnosti, a vi mrzite našu veličinu; između našeg sažaljenja i vaše
mržnje je sâ mo vrijeme što nas razdvaja.
Mi vam prilazimo kao prijatelji, a vi na nas nasrćete kao neprijatelji; između prijateljstva
i neprijateljstva je duboka provalija puna suza i krvi.
Mi vama gradimo palače, a vi nama kopate grobove; između ljepote palača i tame
grobova ljudski rod korača željeznim nogama.
Mi vama puteve posipamo ružama, a vi trnjem prekrivate naše postelje; između ružinih
listova i trnja istina svoj duboki, vječni san sanja.
Vi se oduvijek svojom grubom nemoći borite protiv naše blage moći. Za trenutak nas
savladate i radosni galamite kao žabe, a i vas trajno savlađujemo i ćutimo kao titani. Isusa
ste razapeli ismijavajući ga i huleći, ali je on zatim sišao sa svoga križa i kao titan ovladao
pokoljenjima zahvaljujući Duhu i Istini, te je svojom veličinom i ljepotom zemlju natkrilio.
Otrovali ste Sokrata (…), ubili ste Galileja, uništili Aliju ibn Abu Taliba, zadavili Midhat
pašu, a oni i sada žive kao junaci, trijumfirajući pred licem vječnosti. Zato vi živite u
sjećanju čovječanstva kao lešine u prašini koje nema tko pokopati u tamu zaborava i
ništavila.
Mi smo čeda tuge, a tuga je poput oblaka što na svijet donose dobro i spoznaju; vi ste
čeda radosti i koliko god bila velika vaša radost, ona je kao stup dima koji ruše i raznose
vjetrovi.
Mi smo čeda tuge, a vi ste čeda radosti.

Iz Mirisni plodovi duše, Halil Džubran