MATICA ISELJENIKA:

MI SMO ŽIVI, NISMO UMRLI, NISMO NESTALI,

NISMO NIKADA NI OTIŠLI

__________________________________________

HAMDO ČAMO

18.02.2018.
MATICA ISELJENIKA: MI SMO ŽIVI, NISMO UMRLI, NISMO NESTALI, NISMO NIKADA NI
OTIŠLI

Ilustracija

Piše: Hamdo Čamo

Dijaspora. Kako je to ružna riječ. Svjesno ili nesvjesno nadjenuta nabojem negativne
energije iz vlastitih usta, ne od tuđina, već od najbližih.Teško da mogu shvatiti isti dok
sami ne dođu u takvu situaciju, da ako su negdje i otišli - nisu zauvijek otišli, već
privremeno. Samo mali broj njih iz sebi opravdanih razloga zauvijek ostane tamo, daleko
od zavičaja, završetkom života ukopani na groblju stranaca u stranoj zemlji. Veliki broj je
onih koji kažu da im je domovina tamo gdje im je porodica.

Druge zemlje svoju dijasporu nazivaju Maticom iseljenika. Ispravno. Riječ je o istom
narodu koji je samo na drugom mjestu. Poput rođaka koji žive u drugm gradu, susjednoj
državi ili daleko preko okeana. Niko ne razumije razloge zbog kojih bi neki kod kuće
željeli da se ovi nikada i ne vrate. Ostajete tamo, ne vraćajte se? Je li riječ o zavisti,
ljubomori? U svakom slučaju „ostaje više prostora“. Pa, ipak, oni koji su otišli nisu
zauvijek ostavili roditelje, bližu familiju, ponekad žene i djecu. Svi oni su ipak u
domovini. Ostala su polja, njive, bašče, šume, kuće i dvorišta. Neko se mora brinuti za
njih, održavati, sijati. Nemalo, iseljenici redovono dolaze po kalendaru odmora i
godišnjih doba, kada je sjetva i kada je žetva. Niču nove kuće, njive se obrađuju, kose se
polja, šuma održava. Kada nisu u domovini redovno šalju svojoj rodbini neophodna
sredstva za održavanje, plaćanje računa, pomoć.

Veliki broj onih koji su ostali u domovini neće da shvate ili razumiju da nije riječ o
strancima, već prvima do sebe. Ono što se događa u domovini, pogađa također ljude u
inostranstvu, to su nečija djeca, a kod kuće su nečiji roditelji, braća, sestre, rodbina. Da li
samo kada se sa strane posmatra nesvjesno čovjek pomisli kako je „njima lako“, a
pogledaj nas, kako se mučimo i kako nam je teško. Ovdje se može film zaustaviti, a može
se i razgovarati, naravno, ukoliko neko nekoga želi da čuje – bez optužbi unaprijed, bez
stvaranja slike vremena iz 50-tih. Svakako da su se u međuvremenu dogodile ogromne
promjene i one su vildjive golim okom. Kako na ljudima, tako i okolini. Agresija je
ostavila svoj pečat. Drištvo i priroda su doživjeli metamorfozu. I jedni i drigi su izgubili
najmilije. Riječ je o najbližima, roditeljima, djeci, rodbini. Ljudi su doživjeli strašne
zločine, hapšenja, progone, zatvaranja, batinanja, torture, snajpere, granate, silovanja,
strijeljanja, genocid. Gazdinstva su porušena, kuće nestale, radna mjesta, fabrike. Dok su
se jedni borili, 'dijaspora' je slala potporu koliko je to bilo u njenoj moći. Država i lopovi
u njoj, kriminalci, nisu snabdjevali vojsku u patikama vojnom cipelom koja može da
izdrži duge zime i usiljene marševe, baterije, duhan, kahvu, šećer, ćebadi, vreće za
spavanje, odjeću, jakne, rukavice, čarape, novac. Onda kada je trebalo. A, raja im fino
otpjeva gdje ste bili kad je grmilo. Tako su i ovi njima mogli napisati pjesmu gdje ste vi
bili kada se 80tih odlazilo trbuhom za kruhom i radilo po 16 sati da se plate stanovi u
inozemstvu, rate za kredite koji su se slali za izgradnju kuća, kupovinu građe, goveda,
renoviranja. Ništa nije dolazilo samo od sebe ili padalo s neba. Gdje su djeca, vrtići,
obaveze, nigdje bake, majke, tetke, a svi nešta traže, zahtijevaju. Dok jedni rade u tri
smjene, građevinci crnče, pa ni doktori i inženjeri nisu odmarali na radnim mjestima,
domaći ispijaju kahve i redom ismijavaju one koji su se potrudili da nešto promijene.
Mjenjajući sebe mijenjali su svijet, mijenjali su okolinu kod kuće, poboljšavali uslove
plačajući sve što se od njih zahtijeva. Danas, nisu u stanju i poziciji da budu građani sa
istim pravima u domovini. Ko je to uredio, domovina – političari, koje su birali i izabrali
građani. Zajedno su stvorili zakone koji svoje građane u inostranstvu ne tretiraju sebi
ravnima, već se prema njima odnose kao prema strancima, ako ne i gore. O ogromnim
sredtsvima koja održavaju Bosnu i Hercegovinu da ne govorimo. Valjda je svima jasno da
je riječ o neviđenoj pohlepi za novcem, ali ne i njihovim vlasnicima. Nema političara da
nije dolazio u inostranstvo, kada god je zatrebala pomoć ona nije bila uskraćena. Na
ovom mjestu se treba zapitati ko treba čega da se stidi? Zakoni su takvi kakvi jesu.
Nemali broj nas nikada nije prijavio djecu u Bosni i Hercegovini, a djeca su danas odrasli
ljudi. Je li se ikada iko upitao zašto je to tako? Smatra li neko da je obaveza nečija da
prijavi djecu ako te prijave zahtjevaju gomilu papira za koje bh. birokracija traži toliko
novca i vremena kojeg ljudi koji dođu na par dana nisu u stanju prikupiti. Nerijetko se
nailazilo na razumijevanje domorodaca sa šaltera pa su znali reći da se uzme godišnji
odmor? Mislite li da se takve stvari poput tornada ne čuju širom svijeta.

Što se tiče pokretanja poslova, otvaranja privatnih preduzeća, razgranavanja

poduzetništva, stvaranja radnih mjesta u bilo kojem sektoru kojeg bi rado naši ljudi
pokrenuli u domovini, već je svima poznato da se u društva sumnjivog karaktera, a misli
se prije svega na mito i korupciju, ne ulaže. Osim toga prisustvo problema birokratskog
karaktera, vrijeme čekanja, obima zahtijevnosti iza kojih u pravilu stoje nezasitne
stranke i stranački pojedinci, međustranačka namještanja, međuentitetski interesi i td.,
svi pametniji ulagači se uvijek prvo konslultuju sa stanjem i prilikama, bankarskim
poslovima i odvijanjem birokratskih čarolija, tako da veliki broj – za razliku od naivnih
domaćina – bolje znaju stanje stvari od njih i njihove gladi da ulove u mutnom. Partneri
koji dolaze stare su ribe i znalci tako da samo izgledaju naivno. Osim toga, domovina ima
takve zakone koji vape da ona ne napreduje. Tek na kraju dolazi svijest ljudi u domovini,
posebno onih na poslovnom levelu. To je priča za sebe. Ljudi iz svijeta, mnogi naši prvaci
u nauci, umjetnosti, kulturi, medicini, inženjeringu, marketingu, izgradnji, htjeli su doista
ulagati, ali su zajedno sa mnom pali na drugom spratu zgrade Skupštine BiH. Dio njih
vidim potpisnici su danas zahtjeva vlastima u domovini da se Matici iseljenika omogući
pravo glasa.

Tako bih rado htio napisati što se sve u međuvremenu nadogađalo, ali to jednostavno
nije moguće. Bosna i Hercegovina sa istim političarima iz perioda rata, uostalom kao i
njihovi susjedi, nisu u stanju da napuste rovove, mada je rat davno stao. Svaki napredak i
korak naprijed zahtijeva njihovu nužnu promjenu. Za to vrijeme mladi pametni kadrovi
napuštaju domovinu. Navodno svaki peti odlazi, a do sada je otišlo već 20 procenata
stanovništva Bosne i Hercegovine. Takav procenat moguće govori:“ako narod ne može
da promijeni vlast, vlast će da promijeni narod“. U Bosnu i Hercegovinu sve više dolazi
stranaca, je li to možda slučajnost?

Na kraju, mi koji redovno dolazimo kući, ako ste zaboravili, još su nam živi roditelji,
braća, sestre, još uvijek imamo kuće, stanove, imanja, treba to održavati, neki od nas
imaju i pčele, siju bašće, sade buraniju, krompir, igraju se i održavaju ono što su njihove
nane i djedovi radili. Mnogi od nas ne volimo gradove. Selo je ono što mnoge od nas
privlači. Samo oni koji nemaju ništa, oni se vuku po gradovima, slikaju, spavaju po
ćevapima, udaraju selfije, šta su kupili, kod koga su bili, šta su rekli. Za to vrijeme drugi
uživaju u vlastitim usjevima, medu i mlijeku. Pa, ipak, svaki put primjećuju bolje svaki
vid preobrazbe društva i pojedinaca, koji ide tako daleko – do neprepozantljivosti. Ono
što nama koji smo došli izvana „nije ni za bremedet“, nad tim domaćima ispadaju oči. O
toj metamorfozi današnja društva ne pišu i ne pričaju.

Umjesto završetka pomenuću jedno predivno literarno djelo koje možda najbolje opisuje
današnje bh. društvo i njegov odnos prema svojoj Matici iseljenika. Ja nisam zadužen za
druga društva, ali ako se prepoznaju, vjerovatno je igra slučajnosti. Pretpostavljam da
ste čuli za Franza Kafku. Interesantna osoba. Književnik koji je napisao
Preobrazbu/Preobražaj/Metamorfosis. Ko želi da shvati treba da pročita. Po toj matrici
se domaća javnost otprilike odnosi prema svom iseljeništvu. To je sve što sam htio reći.