1.

POJAM, PREDMET PSIHOLOGIJE, TE PSIHOLOŠKI PRAVCI I GRANE

Riječ psihologija nastala je od grčke riječi

psyche (ψυχή) – duh ili duša i

logos (λόγος) - nauka

Na starogrčkom ψυχη (psihe) označava princip života, nešto što udahnjuje život tijelu- dah-vazduh,
duh, dušu.

S obzirom na grčko porijeklo naziva, običaj je da se kao opšti simbol psihologije, psihičkog i
psihološkog koristi veliko ili malo grčko slovo psi Ψ.

Mit o Psihi - vrlo je poznata personifikacija u obliku Psihe, boginje duše u starogrčkoj mitologiji.

Problem je što se psiha u našem i sličnim jezicima prevodi obično kao ,,duša” ili ,,duh”.

Shodno tome, psihologija bi se mogla definirati kao nauka o duši.

Nemamo domaću riječ za psihu kojom se bavi psihologija, te koristimo riječi kao što su: psiha,
psihičko, duševno, psihika, um, mentalno, psihičke pojave itd.

• Međutim, duša je spekulativno – filozofski pojam te ne pruža uvid u suštinu psihičkog života
čovjeka, teško ju je ispitati i mjeriti, pa je i navedena definicija neprihvatljiva.

• Prevedeni termin psihe, a da bude u skladu sa današnjim shvatanjem predmeta psihologije

trebao bi da obuhvati ,,naše unutrašnje Ja” i sve što u to spada: ličnost, misli, osjećanja,
sjećanja, opažaje, snove, želje itd.

• Psihologija proučava samo ono što se može utvrditi i ispitati naučnom metodom.

1.1. DEFINICIJA I PREDMET PROUČAVANJA PSIHOLOGIJE

• Razlikujemo više definicija psihologije i to zavisnosti od psihološke škole:

1. Psihologija je nauka koja proučava psihički život i ponašanje čovjeka, koje je rezultat
fizioloških procesa u organizmu i brojnih utjecaja društvene sredine u kojoj se čovjek nalazi.

2. Psihologija je nauka koja proučava psihičke procese i psihičke osobine čovjeka.

3. Psihologija je sistematsko proučavanje psihičkog života ljudi na osnovu objektivnog

ponašanja kao i njihovog neposrednog iskustva.

4. Psihologija – nauka o psihičkim fenomenima, osobinama i strukturama u njihovim

mnogostrukim i uzajamnim vezama s fizikalnim, fiziološkim i socijalnim uslovima i učincima.
Psihologija se bavi:

 svjesnim pojavama i procesima svijesti

 nesvjesnim procesima
 ponašanjem ljudi i životinja.

Psihologija objektivno i empirijski izučava ponašanje i sve druge raspoložive izvore:

 kako bi razumjela šta su psihički procesi

 i zašto se ljudi ponašaju tako kako se ponašaju,
 da bi na osnovu toga mogla predviđati ponašanje
 i da bi mogla pomagati u školovanju, zaposlenju, porodici, u liječenju duševnih bolesti itd.

Vratimo se na već datu definiciju:

Psihologija – proučava psihički život ili psihičku stvarnost

Šta podrazumijevamo pod psihičkim životom?

Šta se podrazumijeva pod pojmom psihički život čovjeka?

1. Psihički procesi

• spoznajni/kognitivni – opažanje, pamćenje, zaboravljanje

• emocionalni/afektivni – emocije ili osjećanja

• motivaciono/voljni ili konativni procesi – proces odlučivanja i motivi

• U nekim udžbenicima izvršena je podjela i na osnovne psihičke procese/funkcije (osjeti,

opažanje, pažnja i predstave) složene psihičke procese/funkcije (učenje, pamćenje, mišljenje i
zaboravljanje).

• Zatim, svjesne (koji se odvijaju u kori velikog mozga) i nesvjesne procese (san...).

Šta se podrazumijeva pod pojmom psihički život čovjeka?

2. Psihičke osobine- relativno trajne osobine pojedinca, kao što su:

• navike

• sposobnosti

• interesi

• osobine ličnosti

• temperament
 • karakter

1.2. ZADATAK PSIHOLOGIJE

2. Teorijski – upoznavanje karakteristika i zakonitosti psihičkog života (Nastoji identificirati

psihičku pojavu, Objasniti kako se odvija kao i uzrok psihičke pojave?)

3. Praktični – primjena psihologijskih saznanja u raznim životnim oblastima.

• razumijevanje ponašanja i postupaka ljudi i formuliranje zakona psihičkog života,

• predviđanje budućeg ponašanja na temelju prethodnog ponašanja pojedinca i grupe i

• iznalaženje mogućnost da se ponašanje promijeni, osobito ako nije u skladu sa zahtjevima i

normama sredine.

1.3. POVIJEST PSIHOLOGIJE

1. Doba primitivnog čovjeka

• Tadašnji čovjek nije mogao razumjeti ni objasniti što se oko njega događa, niti svoj način
funkcioniranja i porijeklo. Prvi model tumačenja čovjekovog funkcioniranja kojeg su tadašnji
ljudi izmislili bio je model duše, prema kojemu je duša sredstvo za objašnjenje čovjekovog
funkcioniranja i porijekla.

• Do navedenog tumačenja tadašnji su ljudi došli na osnovu impresionirajućeg opažanja:

postoji razlika u funkcioniranju čovjeka u budnom stanju i čovjeka dok spava: čovjek je u
budnom stanju, za razliku od stanja spavanja potpuno funkcionalan. Isto zapažanje se
odnosilo i na dihotomiju živ čovjek / mrtav čovjek.

• Navedeno zapažanje je tadašnje ljude navelo na zaključak da čovjeku dok spava mora
nedostajati nešto što ga čini funkcionalnim kada je budan odn. mora postojati “nešto”, što
čovjeku omogućuje funkcioniranje, bez čega je on samo nakupina materije, a to nešto je
upravo “duša”.

Model duše

• Model duše je kasnije dodatno obogaćivan i elaboriran, pa se počelo smatrati da:

1. smrt predstavlja odvajanje duše od tijela,

2. snovi predstavljaju način da se komunicira sa dušama umrlih,

3. duše postoje u svim živućim organizmima i neživim pojavama.

Model duše

 Model duše je postao osnova:

1. primitivnih religija u kojima dominiraju:

(a) totemizam: kult odn.poštovanje totema (vezivanje za neku životinju, biljku...)

(b) spiritizam: vjerovanje u zagrobni život čovjeka i u komunikaciju sa duhovima,

(c) magija: praktike zasnovane na praznovjerju u čudotvorstvo i čarobnjaštvo

(d) animizam (od lat. animus = duh ili duša): vjerovanje da živa bića, nežive stvari i prirodne pojave
imaju dušu koja im omogućava da se namjerno pokreću, slično ljudima i

(e) vitalizam (od lat. vita = život): vjerovanje da se u živim organizmima nalazi neka posebna životna
snaga odn. sila vis vitalis koje nema u neživoj prirodi, koja nadilazi materijalno i koja se ne da svesti
na fizikalno-kemijske procese (iz pojma životne snage kasnije će se izvesti pojam volje),

Model duše

 Model duše je postao osnova:

2. filozofska koncepcija dualizma, prema kojoj koncepciji tjelesno i duhovno odn. psihičko i fizičko
predstavljaju dvije različite i nezavisne tvari ili principa, koja će se koncepcija kasnije višekratno
koristiti.

4. Doprinos grčkih filozofa razvoju psihologije

1. Demokrit – čovjekovo tijelo i duša se sastoje iz atoma. Atomi duše su veoma sitni i vrlo
krhki, a kada čovjek umre ti atomi se rasprše pa nema nikakvog nadživljavanja duše nad
tijelom. Oni su također glatki, okrugli i veoma pokretljivi, što im omogućava njihovo
međusubno prožimanje i prožimanje duše i fizičkog svijeta: oni mehaničkom uzročnošću
djeluju na atome tijela. Iako spomije dušu Demokrit ostaje u okvirima materijalističkog
monizma.

2. Sokrat – koncipirao je dijalektički metod mišljenja, koji se sastoji se iz suprotstavljanja tvrdnje koja
se naziva teza i suprotne tvrdnje koja se naziva antiteza, a iz njihovog sučeljavanja proizlazi sinteza
kao najvjerojatniji i najprihvatljiviji zaključak koji bi trebao predstavljati trajnu istinu. Čovjek
posjeduju besmrtnu dušu, koja može postojati izvan i odvojeno od tijela.

4. Doprinos grčkih filozofa razvoju psihologije

3. Platon - smatrao je da u idealan svijet spada i čovjekova duša, koja ima slijedeće osobine:

 nematerijalna je i neiskustvena odn. ne može se doživljavati ni detektirati osjetilima,

 može se spoznati deduktivnim putem pomoću razuma, što potvrđuje da je naš um daleko
efikasniji od naših osjetila, putem kojih se duša ne može spoznati,

 samostalna je i potpuno razdvojena od tijela, premda su i duša i tijelo sastavni dio čovjeka,
to su dvije fundamentalno različite tvari: duša nadživljuje tijelo jer je besmrtna i samo
privremeno boravi u tijelu čovjeka,

 može egzistirati izvan tijela u svijetu ideja, gdje nam omogućuje bavljenje apstrakcijama
odn. otkrivanje apstraktnih relacija bez ikakvih objektivnih podataka.
4. Doprinos grčkih filozofa razvoju psihologije

4. Aristotel - duševno i tjelesno čine jednu te istu tvar i ne mogu se odijeliti jedno od drugog niti
duša ne može postojati odvojeno od tijela.

• duša je funkcija materije živog organizma organizirane u formu.

• Sastoji se od tri dijela:

1. Vitalne duše

2. Animalna duša – opažanje, osjećaji i žudnja

3. Razumska duša – spoznaja ili volja

4. Doprinos grčkih filozofa razvoju psihologije

Ukazao je na zakone asocijacije, koji tumače misaonu povezanost između različitih sadržaja:

1. Zakon sličnosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su slični.

2. Zakon suprotnosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su različiti.

3. Zakon prostorne i vremenske bliskosti – asocijativno se povezuju doživljaji koji su u našem

iskustvu bili u prostornom ili vremenskom dodiru.

Osamostaljivanje psihologije kao zasebne nauke

Sve do 19. vijeka psihologija je bila sastavni dio filozofije, tj. filozofskih utemeljenja o duši ili duhu.

Međutim, s razvojem empirističke i materijalističke filozofije u 17. i 18. vijeku s jedne strane i razvoja
prirodnih nauka, te korištenje eksperimenta u istraživanju, s druge strane uslijedilo je formiranje
psihologije kao posebne nauke.

Počeci naučne psihologije

Počeci naučne psihologije vezuju se za kraj 19. vijeka, kada je Wilhelm Wundt (profesor psihologije i
filozofije) 1879. godine na Sveučilištu u Lajpcigu osnovao prvi psihološki laboratorij.

• Prva istraživanja su bila usmjerena na ispitivanje osjetila, osobito vida, a kasnije i psihičkih
funkcija – pažnje, emocija i pamćenja.

• Smatraju ga “OCEM PSIHOLOGIJE”

• U svojim istraživanjima psihičkih procesa oslanjao se na metod introspekcije (opažanje i

bilježenje prirode vlastitih percepcija, misli i osjećanja).

 Ovaj metod je preuzet iz filozofije

 Oslanjanje na introspekciju vremenom se pokazalo neprihvatljivim.

 Čak i nakon opsežnog uvježbavanja, različiti su ljudi davali vrlo različite introspektivne
izvještaje o jednostavnim osjetilnim doživljajima.

 Na temelju tih izvještaja dolazilo se do siromašnih saznanja.

 Wundt i njegovi učenici utemeljeli su psihologijsku školu poznatu kao STRUKTURALIZAM.

 Strukturalisti su pokušali odrediti ustrojstvo svjesnih doživljaja u objektivne osjete (vid,

okus, miris) i subjektivne osjećaje (emocionalne reakcije, volja, mentalne predodžbe itd.).

 Njegovi sljedbenici posebno E.B.Titchener (1867-1927) nastoje pronaći "elemente strukture

svijesti"(osjete, predodžbe i jednostavne emocije). => Psihički procesi se mogu svesti ma
elementarne osjete, osjećaje, misli, predodžbe.

 Neki psiholozi su se opirali analitičkoj prirodi strukturalizma, a među njima i Wiliam James,
ugledni psiholog sa Sveučilišta Harvard, koji je utemeljio školu FUNKCIONALIZMA.

 Funkcionalizam se bavi ponašanjem kao i sviješću, tj. razmatra načine kojima nam doživljaji i
iskustvo omogućuju prilagodbu ponašanja u okolini u kojoj se nalazimo.

 Koristili su metod opažanja.

 Adaptivni sklopovi ponašanja su naučeni i nepromjenjivi.

 Neprilagođeno ponašanje teži nestajanju i prekidu, dok prilagođeno ponašanje teži

ponavljanju i postaje navika.

 Početkom 1920-tih godina pojavile su se nove škole koje su potisnule strukturalizam i

funkcionalizam.

 John B. Watson osnovao je školu BIHEVIORIZMA (Watson, Pavlov, Thorndike).

 Ukazao je da bi psihologija bila znanost mora prikupljati podatke, koji se mogu javno
obznaniti i pokazati, tj. treba se usmjeriti na izučavanje ponašanja.

 U metodologiji istraživanja uvodi se eksperiment.

 Predmet istraživanja je ponašanje (nasuprot mentalnim/kognitivim procesima)

 Centralna pozicija teorije učenja i analiza ponašanja.

 Proučava se odnos P==>R kao FUNKCIONALNA ANALIZA PONAŠANJA

 Razvoj biheviorterapije/Behaviortherapy/ kao psihoterapijskog pristupa

 Cjelokupno ponašanje posljedica je učenja/ uvjetovanja, te okolina oblikuje ponašanje

potkrepljujući specifične navike.

 Oko 1912. godine kada se biheviorizam počeo širiti u SAD-u, u Njemačkoj se pojavio
GEŠTALTIZAM (kao reakcija na strukturalizam).

 Riječ geštalt je njemačkog porijekla i znači oblik ili konfiguracija.

 Utemeljitelji ove škole su Max Wertheimar i njegovi saradnici Kurt Koffka i Wollfgang
Kohler.

 Doprinosi:

 1. Holizam
  2. Učenja uvidom 3. Dinamika psihološkog polja

Naglasak je na CJELOVITOSTI DOŽIVLJAJA=>

Psiha kao svojstvo je cjelina koja se ne može reducirati na njene elemente (dokaz su PERCEPTIVNE
ILUZIJE).

Naglasak je na ORGANIZACIJI elemenata psihičkog života, ukazali su da integriranjem elementa u

cjelinu se dobivaju novi osobine i funkcije koje ne pripadaju i ne mogu se svesti na te elemente.

Primarni interes geštaltista je bila percepcija- problem perceptivne organizacije. Perceptivni

doživljaji zavise od sklopa podražaja i organizacije iskustva.

 Ono što vidimo povezano je sa pozadinom na kojoj se objekat pojavljuje

Figura i pozadina

Odnos figure i pozadine je još jedno geštal psihologijsko načelo.

Percepcija je organizirana na način da se pojedini elementi u nekom trenutku ističu kao figura (lik)
naspram nediferencirane pozadine. Imamo prirodnu tendenciju da jedan aspekt događaja
doživljavamo kao figuru a ostale kao pozadinu.

Što će biti figura, a što pozadina u nekom trenutku, ovisi o karakteristikama podražaja ali i o
interesu i namjeri , stavovima opažača.

Geštalt principi nisu ograničeni samo na područje percepcije. Započevši u području proučavanja
vizualne percepcije, začetnici geštalt psitupa i njihovi sljedbenici proširili su i primjenili ovaj pristu i na
problematiku u drugim područjima psihologije.

PSIHOANALIZA

 Utemeljitelj PSIHOANALIZE bio je Sigmund Freud.

 U središti Frojdove teorije bio je pojam nesvjesnog, koji se odnosi na misli, želje, motive i
emocije.

 Smatrao je da nesvjesni procesi, osobiti seksualni i agresivni impulsi imaju puno veći utjecaj
na ljudsko ponašanje, nego svjesno mišljenje.

 Frojdova je teorija nazvana psihodinamskom, a psihoterapijski postupak kojim se bavio

psihoanaliza.

 Cilj psihoanalize je pomoći ljudima da steknu uvid u nesvjesne konflikte i pronađu društveno
prihvatljiv način izražavanja želja i potreba.

2. KOGNITIVISTIČKI PRISTUP - usmjeren je na otkrivanje psihičkih procesa koji se nalaze u osnovi

ponašanja.

• Sama riječ "kognitivno" dolazi od latinske riječi cognitio što označava spoznaju, tj. mentalne
procese za koje se pretpostavlja da ističu ponašanje.
 • To pokriva široki raspon područja istraživanja, istražujući pitanja o djelovanju pamćenja,
pozornosti, percepcije, predstavljanju znanja, mišljenja, kreativnosti i rješavanju problema.

• Razvio se u kasnim 1950-im i ranim 1960-im

 Kognitivna psihologija se radikalno razlikuje od prethodnih psiholoških pristupa na dva

ključna načina.

 Ona prihvaća upotrebu znanstvene metode te općenito odbacuje introspekciju kao valjanu
metodu istraživanja za razliku od fenomenoloških metoda poput Frojdovske psihologije.

 Ona pretpostavlja postojanje unutarnjih mentalnih stanja (kao što su vjerovanja, želje i
motivacija) za razliku od bihevioralne psihologije.

 Značajan predstavnik ovog pravca je Ž. Pijaže (J. Pijaget)

 Predstavili su i kognitivni model obrade informacija.

 To je način razmišljanja i mišljenja o mentalnim procesima predočenih poput softvera koji

radi na računalu koji predstavlja mozak.

 Teorije se uobičajeno odnose na oblike ulaza, prikaza, računanja ili obrade i izlaza.

3. Humanističko-egzistencijalni pristup – humanizam naglašava ljudsku sposobnost samoispunjenja i

središnju ulogu ljudske svijesti, samosvijesti te sposobnosti izbora;

• Čovjek je za humanističku psihologiju prvenstveno svjesno biće, za koje su vrijednosti i

značenja od ogromne, presudne važnosti. Biće sposobno za samo-određenje i samo-
ostvarenje.

• Humanistička psihologija ističe značaj čovjekove ličnosti.

• Ličnost je više od zbira dijelova i mora se sagledati cjelovito.

• Ličnost ne živi sama, ljudi su društveni po prirodi i njihovi međuljudski odnosi su dio njihovog
razvoja.

• Ličnost je svjesna. Ljudi posjeduju svijest o postojanju i sebi samima.

Egzistencijalizam naglašava da ljudi imaju slobodan izbor i odgovornost za izbor etičkog ponašanja.

 Najznačajniji predstavnici humanističke psihologije su:

 Abraham Maslov

 Karl Rodžers

 Rolo Mej
 1.4. PSIHOLOŠKE GRANE ILI DISCIPLINE

 Zbog raznovrsnosti psihičkih pojava i ponašanja koje istražuje, zatim različitih pristupa
njihovom istraživanju i različitih područja primjene svojih spoznaja, psihologija se dijeli na
veliki broj psiholoških grana ili disciplina i to:

1. teorijske i

2. primijenjene psihološke grane.

Teorijske psihološke grane

1. Opća ili sistematska psihologija proučava osnovne psihičke procese i fenomene normalnog
odraslog čovjeka (osjete, opažanje/percepciju, predstave, učenje, pamćenje, mišljenje,
zaboravljanje, emocije, motivaciju itd.)

2. Eksperimentalna psihologija je psihologija koja dolazi do temeljnih naučnih spoznaja o

psihičkom životu čovjeka posredstvom eksperimenta (Npr. Proučavanje emocije straha ili
srdžbe pomoću raznih instrumenata, tj. registriranje nastalih promjena u ritmu disanja,
cirkulaciji krvi, električnom otporu kože itd.

3. Fiziološka psihologija (biološka psihologija ili neuropsihologija) proučava organsku osnovu

psihičkog života (receptore/osjetne organe, mišiće, endokrini i nervni sistem), tj. vezu između
psihičkih procesa i ponašanja te fizioloških/organskih procesa. Npr., Kako hormoni utječu na
raspoloženje? Kako pamtimo? Kako droga ili alkohol djeluju na psihičke procese? Koji su
dijelovi mozga odgovorni za pojedine psihičke funkcije?

4. Razvojna psihologija proučava psihički razvoj čovjeka u filogenetskom smislu (razvoj čovjeka
kao vrste) i ontogenetskom smislu (od začeća do smrti i to socijalni, tjelesni, intelektualni i
emocionalni razvoj). Proučava psihičke promjene kroz razvoj i starenje, djelovanje okolinih
faktora na psihički razvoj.

5. Socijalna psihologija proučava socijalnu interakciju (odnose među ljudima i njihov

međusoban utjecaj, međuljudske odnose, ponašanje u grupi, utjecaj socijalnih faktora
(porodice, škole, vršnjaka i drugih socijalnih grupa) na pojedinca i njegovu socijalizaciju,
zatim djelovanje socijalnih faktora na stavove, socijalne motive i ličnost u cjelini.

6. Psihopatologija proučava uzroke, simptome i tok različitih psihičkih poremećaja te

odstupanja od uobičajnog duševnog doživljavanja i ponašanja.

7. Psihometrija bavi se mjerenjem i različitim analizama u psihologiji, matematičkim i

statističkim postupcima, a uz primjenu instrumenata koji moraju imati zadovoljavajuća
metrijska svojstva.

8. Psihologija ličnosti proučava karakteristike ličnosti, tj. njenu strukturu, dinamiku i razvoj.

9. Komparativna psihologija bavi se usporednim istraživanjem procesa životinja i čovjeka,

zdravih i bolesnih osoba, djece i odraslih te pripadnika različitih kultura i civilizacija.
Zahvaljujući ovoj psihologiji došlo se do saznanja i da su životinje sposobne za učenje,
pamćenje, pa i rješavanje problema.
 10. Psihologija religioznosti je psihološka disciplina koja precizno promatra i opisuje
komponente i forme religioznog života, proučava ono psihološko dimenziji u religiji, razvija
prikladne instrumente za ovu svrhu, oblikuje teorijske koncepte koji će omogućiti skupljanje i
interpretiranje uočenih sadržaja te, po mogućnosti, formuliranje zakona na tom području.

Psihologija religioznosti pomaže razumjeti kako čovjek svoj religiozni odnos razvija ili ne
razvija, a ne kako on “stvara religiju.”

Primijenjene psihološke grane

1. Industrijska psihologija - proučava psihologijske probleme u radu: odnose između sudionika

radnog procesa i radnih efekata, utjecaj radne okoline i uvjeta rada na ponašanje pojedinca,
profesionalnom selekcijom (izbor kadrova u skladu sa njihovim sposobnostima), problemi
umora i odmaranja, nesrećama na radu, izostancima, životnom dobi i radnim uspjehom,
motivacijom u radu itd.

2. Školska psihologija – proučava proces učenja i sve aspekte tog složenog procesa, faktorima
koji olakšavaju učenje i podižu motivaciju. Predmet njenog interesa je saradnja škole i
porodice, savjetovanje roditelja, učenika, nastavnika, proučavanje procesa ocjenjivanja,
socijalno-emocionalna klima u razredu, profesionalno savjetovanje itd.

3. Forenzička psihologija proučava psihički status počinioca krivičnog djela (stepen

uračunjivosti) te sudjeluje u kreiranju njihove resocijalizacije.

4. Klinička psihologija usmjerena je ka istraživanju, prevenciji, dijagnostici te tretmanu

neprilagođenog doživljavanja i ponašanja pojedinaca (sa psihičkim poremećajem,
poremećajem u ponašanju te ovisnicima). Nastoji pružiti što tačnije i pouzdanije informacije i
pojedincu i njegovim osobinama, koje su od značaja za psihijatrijsku, medicinsku ili neku
drugu vrstu terapije. Pored toga, bavi se i psihologijskim savjetovanjem čiji cilj nije liječenje,
već osposobljavanje pojedinca za samostalno suočavanje sa životnim problemima i
samoaktualizaciju. Klinički psiholozi uglavnom sarađuju sa psihijatrima i neurolozima.

5. Vojna psihologija je primijenjena psihološka grana koja istražuje psihologijske probleme u

vojsci i ratovanju, tj. bavi se primjenom psihologijskih spoznaja, metoda i tehnika u tim
područjima.

6. Mentalno zdravlje kao psihološka grana podrazumijeva primjenu psiholoških saznanja u

cilju očuvanja mentalnog zdravlja, tj. preveniranje psihičkih poremećaja i unapređenje
mentalnog zdravlja.

7. Psihologija sporta je primenjena psihološka disciplina koja proučava ponašanje osoba u

različitim oblicima sportskih aktivnosti. Naime, proučava psihološke aspekte svih oblika i
sadržaja fizičke kulture i ponašanje svih učesnika u njima sa ciljem da opiše, objasni, predvidi i
kontroliše ta ponašanja, kako bi bila usmjerena u pravcu postizanja lične i sportske
kompetentnosti.