Majčina duša

Jednom tjedno penjem se sa majkom put groblja. Umrla je prije pet godina, pa
odlazimo popričati sa njom u novom domu. Zadržimo se pola sata ćavrljajući dok joj
uređujemo boravište, pri povratku svrativši na kavicu u obližnji lokal. Običaj koji
smo upražnjavali dok je bila živa, vraćajući se s posjeta mojoj baki. Pa lagano
krenemo kući gdje nas mama nestrpljivo očekuje, da sve dozna iz prve ruke. Ne, ne
pišem sa psihijatrije; pri punoj sam svijesti i zdrav kao dren. Mada me zauvijek
napustila, zajedno smo više negoli ikada. Prkoseći zakonima svemira, stekla je
sposobnost multilokacije. Čeka me na mjestima koja zajedno posjećujemo
nestrpljivo očekujući naš povratak, ručamo i spavamo zajedno, a i sada mi virka iza
leđa da vidi što radim. Posvuda je istovremeno, a ponajviše u svom sinu s kojim
obitava na ovom svijetu. A ono gore, ispod debele granitne ploče na koju polažemo
cvijeće, palimo dušice i svijeće? Tek tijelo, materija, tvar, hrpa atoma i molekula
pokradena od mene za ljepilo koje ih je držalo na okupu. Majčinu dušu.