You are on page 1of 5

*OSOBINE DRAME

-Pravilo o trojnom jedinstvu


Strogo klasično pravilo prema kojem radnja mora teći unutar triju
jedinstava: mjesta, vremena i radnje. Jedinstvo mjesta znači da se radnja
odvija na jednom mjestu, jedinstvo vremena znači da se radnja morala
dogoditi u jedinstvenom, neprekinutom vremenskom odsjeku, a jedinstvo
radnje znači da nema isprepletanja dviju ili više usporednih radnji.

-Drama jednočinka
Jednočinkom se naziva drama koja se sastoji od jednoga čina, odriče se
razgranate intrige, a može biti svedena na jedan lik; monodrama.
-Drama u užem smislu na neki način objedinjuje ono što je tragično i
komično u životu i time stvarnost prikazuje na realističan način. U takvim se
dramama pojavljuju značajni problemi ljudskog postojanja i ponašanja,
nalazimo tu apsurde života, suprotnosti i konflikte kojima je život ispunjen.
Teme su moralno i nemoralno, ljubav i mržnja, plemenitost i podlost. U
ovakvim djelima negativnosti ne moraju nadvladati ono dobro i pozitivno,
nego se ovdje afirmira težnja da se neprihvatljivom i nedostojnom treba
suprotstaviti. U modernim se drama puno toga odigrava u psihologiji likova,
u njihovim unutarnjim konfliktima koji se reflektiraju na vanjski svijet.
-U drami nema mogućnosti, kao u romanu, npr. da se osvetli celokupan
jedan lik, sve crte njegovog karaktera. Tu se junak predstavlja gledaocu
najčešće samo u jednoj, dominantnoj crti svoga karaktera koja se otkriva u
određenom sukobu. Gledalac tu crtu karaktera doživljava kao junakovu
strast, koja postaje pokretač svih njegovih akcija i u određenom sukobu, u
određenoj dramskoj radnji čini sveukupnost junakovog duhovnog bića,
njegove moralne ličnosti. Ta dominantna crta junakovog karaktera izaziva
gledaočevo puno interesovanje, i svaka junakova reč, pokret, mimika,
postupak idu u tom pravcu da ga načine izrazitim likom i doslednim u
ispoljavanju baš te crte.

*TRAGEDIJA
-Tragedija (grč. τραγῳδία od grčkih riječi tragos (koza) i "oide" (pjesma)) je
vrsta drame u kojoj glavni lik ili ideje za koje se on bori, nestaju ili propadaju
- ishod je tragičan. Nastala je u antičkoj Grčkoj.
U tragedijama se susrećemo s nesretnim završetkom glavnoga lika koji zbog
svojega karaktera ili svojih težnji k nekom duboko plemenitom i uzvišenom
cilju stradava. To nije neka slučajna nesreća koju bi se moglo i izbjeći, nego
je to ona sudbinska, čovjeku imanentna nesreća koju likovi nose u svojoj
prirodi, koja se nameće kao zakonitost i koju se jednostavno ne može izbjeći.
( Zabranjena ljubav između Romea i Đuliete neminovnost je njihove
propasti. ) Opredjeljujući se za neke visoke ciljeve koji proizlaze iz njihova
karaktera, tragični likovi svjesno ili nesvjesno krše neka društvena pravila,
kodekse ustaljenih pravila ponašanja i to dovodi do njihova tragičnog kraja.
Zbog uzvišenih ciljeva kao što je ljubav, pravednost, humanizam i slično oni
izazivaju divljenje, ali i žaljenje što nisu uspjeli i što su tragično završili.
-Sofoklova tragedija Antigona pripada Grčkoj književnosti u to klasičnom
razdoblju. Glavno i kulturno središte Grčke bila je Atena. Osobito su
razvijene tragedija i komedija. U tom razdoblju djeluju i veliki grčki filozofi
Platon i Aristotel. Pretpostavlja se da se antička tragedija razvila iz
ditiramba, horske pjesme u čast boga Dioniza. Ditiramb je bio pjesma koja
se izvodila uz ples i sviranje, a u početku se sastojala od naizmjeničnog
istupanja zbora i zborovođe ( i tu je početak tragedije).
-Tom prilikom su se nadmetala tri tragička pesnika, svaki jednom trilogijom,
ili, ako se računa i satirska drama, tetralogijom, i tri ili pet komičkih pesnika,
svaki jednom komedijom. Tetralogije su obično predstavljale jednu
organsku, sadržajnu celinu obrađujući jedan i to isti mit. To nije bio uvek
slučaj; svaka tragedija mogla je da bude posebna sadržajna celina. O
takmičenju sastavljan je zapisnik koji se zvao didaskalija. Didaskalija je
sadržala naziv arhonta, praznik, imena pesnika i horega koji su se nadmetali,
natpise drama kojima su se pesnici takmičili, imena protagonista i sudijsku
ocenu.
Grčka tragedija se razvila iz horskih priredbi ritualno-religijske prirode. U
njima je horska pesma bila praćena svirkom i igrom koja je sadržala dramski
element. Igra je «predstavljala» (prvobitno značenje grčke reči mimezis)
neki mit strogo stilizovanim i konvencionalnim načinom glume. Razvijena
atička tragedija sačuvala je sva tri osnovna elementa horske priredbe iz koje
je potekla: horski, dramski i religiozni element. Od samih početaka grčka
tragedija bila je u vezi sa kultom boga Dionisa (prvobitno seoski i
vegetativni), rasprostranjenim među srednjim i nižim slojevima grčkog
stanovništva. Kod starih Helena prikazivanje tragedije predstavljalo je službu
bogu, deo državnog kulta i po tome se helenska tragedija razlikovala od
potonjih, modernih.
-Kompozicija razvijene grčke tragedije određena je strogo propisanom
smenom pevanih, horskih odseka i govornih odseka glumaca. Tragedija
počinje monološkim ili dijaloškim prologom glumca ili glumaca. Zatim sa
strane ulazi u orhestru hor, pevajući parodos. Ova pesma često nastavlja
ekspoziciju prologa i može imati oblik komosa. Slede «činovi» (episodion)
isprekidani lirskim pesmama hora (stasimon) koji stoji u orhestri. Na kraju
hor napušta orhestru pevajući eksodos. U tragediji se javlja i glumačka
monodija.

Aristotel razvrstava elemente tragedije po suštini i po veličini. Delovi po


suštini su:
-priča, odnosno radnja tragedije,
-karakteri, «ono što pokazuje volju»,
-govor, kojim se saopštavaju misli koje su u službi volje,
-misli, «ono čime lica govoreći nešto dokazuju ili opštu misao iskazuju»
-predstava, način podražavanja, scensko izvođenje tragedije,
-melopeja, sastavljanje pesama koje se pevaju uz muzičku pratnju.
*Delovi po veličini su:
-prolog (početni čin),
-episodija (srednji činovi),
-eksodos (završni čin)
-horske pesme.

Prolog definiše Aristotel kao «celovit deo tragedije pre parodosa»;


predstavlja uvodni monolog ili dijalog kojim se publika obaveštava o radnji
koja će uslediti.

Episodija znači pristup glumca horu; dijaloški deo tragedije između celovitih
horskih partija. Sastoji se od razgovora ili pesama glumca i hora ili samih
glumaca. U episodijama se izlažu doživljaji i događaji koji pripremaju
razvitak radnje. Među govorima treba istaći i glasničke izveštaje u kojima se
izlaže ono što se desilo van pozornice. Broj episodija u tragedijama je
varirao. Oblik dijaloga u kome učesnici naizmenično izgovaraju po jedan stih
naziva se stihomitija. Predstavlja vrstu verbalnog duela koji se javlja u
najdramatičnijim situacijama kada se junaci u velikom uzbuđenju
međusobno sukobljavaju i razračunavaju. Kada se dijalog razvija u
polustihovima to je hemistihomitija, a kada se odgovor sastoji od dva stiha
to je distihomitija.

Eksoda je završni deo antičke tragedije iza kojeg ne dolazi horska pesma.
Termin kasnije označava ceo završni deo tragedije, iza poslednjeg stasimona,
uključujući i katastrofu. Katastrofa – akcija kojom se razrešava i završava
sukob u radnji drame; tužni završetak tragičke radnje, dok u komediji
označava rešenje problema i opšte pomirenje. Do razrešenja sukoba dolazi
ili logičkim razvoje zapleta, ili otkrićem i preokretom u događajima, ili
pojavom «boga iz mašine» (dues ex machine).

Parodos je «prvi celovit govor hora» po Aristotelu; ulazna pesma hora koja
se peva pri ulasku u orhestru. Postoje razne vrste parodosa, neki
obaveštavaju publiku od sudbini ličnosti, drugi opisuju scenu i mesto
radnje...

Stasimon je pesma koju hor peva kad je zauzeo mesto u orhestri. Po


Aristotelu stasimon je «horska pesma bez anapesta i troheja». Stasimon se
peva između episodija i povezan je sa predmetom radnje. Vremenom
stasimon sve više gubi vezu sa radnjom u drami i postaje umetak.

-Aristotel opisujući tragediju (O pesničkoj umetnosti) nastoji da otkrije


njenu prirodu i osobenosti i pokaže njenu vrednost zasnovanu na
emocionalnom dejstvu koje pruža. Prema Aristotelu osnovni cilj tragedije i
načelo dejstvovanja tragediografske umetnosti jeste postizanje katarse,
emocionalnog pročišćenja, pražnjenja, rasterećenja od afekata koje
prikazivanje tragičke radnje izaziva kod gledaoca. Tragički pesnik
prikazivanjem radnje u kojoj junaci stradaju, (sopstvenom greškom –
hamartija – tragička krivica) opisivanjem uzroka i načina čovekovog pada,
izazivaju jad (potresenost, ganutost) i jezu (stravu, užas) kod gledalaca koji
se sa tim junacima poistovećuju. U isto vreme gledalac doživljava i neku
vrstu pražnjenja, psihofizičkog rasterećenja od tih afekata što izaziva
osećanje olakšanja kod gledaoca i pruža mu uživanje.

*Opće karakteristike tragedije: tragički junak, tragička krivica, tragički


završetak, katarza i uzvišen stil.

-Tragički junak u najširem smislu riječi žrtva je vlastite nesretne sudbine. On


se sukobljava sa drugim karakterima ili sa svojom okolinom zbog nekih
ideala koje suprotstavlja stvarnosti, zbog vlastite plemenitosti, vrijednosti,
nekim moralnim načelima ili zbog ličnog sticanja životno važnih okolnosti.
-Njegova tragička krivica zato nije namjerna greška ili kršenje zakona, nego
je rezultat sudbinske zablude, neminovnog sukoba ideala i stvarnosti, ili pak
njegove unutrašnje moralne nadmoći nad drugima koji pak zastupaju jedno
moguće etičko stajalište, ali npr. ono koje se odnosi na prošlost, dok tragički
junak zastupa načela novog morala budućnosti.
-Tragički završetak je tako konačna cijena koju junak plaća za vlastitu
dosljednost, a njegova je žrtva najveća žrtva koju čovjek može dati, vlastiti
život.
-Uzvišenim stilom, ipak, naziva se takav izbor jezičkih sredstava izraza u
kojem prevladavaju elementi svečanog, dostojanstvenog govora.
-Aristotel, prvi teoretičar tragedije, smatrao je da tragedija treba izazivati
strah i sažaljenje te tako pročistiti osjećaje gledalaca. To pročišćenje zove on
katarzom (od grč. katharsis, prema kathairo, čistim). Na osnovu
Aristotelovog mišljenja o katarzi razvile su se kasnije mnoge teorije o
katarktičkom djelovanju tragedije ili drame u cjelini, pa i takve teorije koje
svrhu cjelokupne književnosti tumače u smislu pročišćenja odnosno
oplemenjivanja osjećanosti.

You might also like