Professional Documents
Culture Documents
originala:
Danielle Steel
UNDERCOVER
Danijela Stil
NA TAJNOM ZADATKU
Preveo
Vladan Stojanović
Vulkan
Beograd, 2015
Mojoj divnoj deci
Biti, Trevoru, Todu, Niku, Semu,
Viktoriji, Vanesi, Maksu i Zari,
Mamica/d.s.
Idealna osoba nije ona s kojom možete,
već ona bez koje ne možete biti srećni.
Nepoznati autor
Scan: marrica73
Obrada: Mila
Maršal
Prvo poglavlje
Ptice su rano ujutro ćeretale najavljujući još jedan savršen dan u bujnoj džungli
južno od Bogote. Pablo Ečeverija izašao je iz kolibe u kojoj je živeo s Palomom.
Imao je taman ten, smeđe oči najtamnije nijanse, neurednu bradu i kosu do ramena,
zataknutu iza ušiju. Paloma je bila trudna. Trebalo je da donese na svet njihovo prvo
dete. Datum porođaja se približavao. Paloma je, za razliku od njega, bila svetlokosa i
svetloputa. Ime joj je odgovaralo. Paloma na španskom znači “golubica”. Bila je
ptica mira u okrutnoj džungli. Pablo je radio kao desna ruka njenog brata Raula
Vaskeza Lopeza, jednog od najmoćnijih ljudi u Kolumbiji. Uprkos tome, skromno su
živeli. Pablo je, od dolaska iz Ekvadora pre tri godine, zadobijao sve više šefovog
poverenja. Raul je imao nadimak El Lobo, Vuk. Bio je lukav, odvažan i hitar kao
vuk.
Pablo je bio sin ekvadorskog generala kog su pobunjenici ubili u vojnom udaru.
Posvetio se trgovini drogom. Nametnuo se Raulu, posle tri godine rada u Ekvadoru.
Sarađivali su tri godine. To je bilo uspešno i produktivno savezništvo.
Pablo i Paloma nisu se venčali. To nikome nije smetalo. Planirao je da se oženi
njome posle rođenja bebe. Raul i on imali su preča posla. Šefu se dopadalo to što je
Pablo bio u vezi s njegovom mlađom sestrom. Smatrao ga je pametnim, sposobnim,
poverljivim i iznad svega dobrim čovekom. Paloma je pregurala prvih osam meseci
trudnoće bez stručne medicinske pomoći. U devetom mesecu dobro se osećala.
Planirala je da se porodi u logoru. Pablo je čitao knjige o porođaju. Odbaciće je do
Bogote, udaljene dva sata puta, ako nešto krene po zlu. Njen brat bio je dvadeset
godina stariji od nje. Pablo je imao dvadeset osam godina. Bio je mlad za visok
položaj koji je zauzimao u Raulovoj organizaciji. El Lobo je umeo da prepozna
mladićev talenat. Pomno se raspitao o njemu u Ekvadoru. Ono što je tamo saznao
ubedilo ga je da se nije prevario. Ponosio se nepogrešivom procenom karaktera.
Pablo ga od stupanja u službu nikada nije izneverio. Besprekorno je izvršavao sva
naređenja. Sjajno je rukovodio nabavkom i transportom robe. Za tri godine u
organizaciji nije bilo ni najmanjeg problema u njegovom delokrugu rada.
Skromni život u logoru mu je odgovarao. Redovno je posećivao Bogotu i
Kartahenu za Raulov račun. Voleo je da se vrati u logor u kome je živeo s drugim
ljudima i da se druži s Raulom, s kim se gotovo zbratimio. Po obavljenom poslu
požurio bi u kolibu u kojoj ga je čekala Paloma. Prve godine u logoru živeo je u
velikom vojnom šatoru sa ostalim ljudima. Stupanje u vezu s Palomom, odraslom u
bratovljevim logorima posle smrti roditelja, nametnulo je potrebu za privatnošću.
Zadovoljio ju je izgradivši kolibu sopstvenim rukama. Raul je imao i tri rođena
brata. Svi su radili s njim. Pablo je brzo po dolasku u logor zapazio Palomu, baš kao
i ona njega. Raul je dotad žestoko branio njenu nevinost. Pristajanjem na njihovu
vezu pokazao je da ima ogromno poverenje u Pabla, koji je dražesnu devojku
smatrao svojim najvećim blagom.
Uživao je u slatkom mirisu njene kože dok je noću delio postelju s njom.
Obožavao je njenu blagu narav i zaokrugljeni stomak, u kome je rastao plod njihove
ljubavi. Raul je hteo bratanca. Pablo se nije izjašnjavao u pogledu pola deteta. Bilo
mu je svejedno da li će biti muško ili žensko. Želeo je da porođaj bude lak, a bebica
zdrava. Znao je da je Paloma hrabra devojka, naviknuta na život u teškim uslovima.
Govorila je da se ne plaši porođaja. Pablo bi, kad je spavala iza njega, s rukom
prebačenom preko njegovog ramena, osećao kako ga bebica šutira u leđa.
Na sebi je imao ekvadorsku vojničku bluzu, majicu, maskirne pantalone i stare
vojničke čizme. Pripalio je prvu cigaretu i duboko povukao dim. Iskrao se iz kolibe,
kao i obično, ne budeći Palomu. Imao je običaj da popije prvu šoljicu kafe s Raulom.
Razgovarali su o dnevnim obavezama. Poslovali su u Panami, Ekvadoru, Arubi,
Venecueli, Boliviji i Meksiku. Izvozili su tone kokaina u Meksiko, Kanadu, Afriku,
Evropu i Sjedinjene Države. Prevozili su robu kopnom, vazduhom i morem,
brodovima i gliserima iz Kartahene. Pablo je bio zadužen za rukovođenje
transportom. Raul je vodio posao iz logora, dok je Pablo diskretno obilazio dva
grada i prenosio šefova naređenja. Vraćao se u logor da podnese izveštaj El Lobu,
koji je s vojničkom preciznošću upravljao golemim carstvom iz džungle. Veliki
kriminalac je zadivljujuće delotvorno i vešto upravljao svojim poslovima. Počeo je
od nule. Vredno i strpljivo širio je posao, dok nije stvorio gigantsko carstvo koje je
obuhvatalo najveći deo Južne Amerike. Pablo mu je bio najpoverljiviji saradnik, ali
je svako znao da je Raul srce, duša i mozak posla s narkoticima.
Pablo je popušio cigaretu do kraja, kad je stupio na čistinu na kojoj je obitavao
Raul. Na njoj je bio dobro zakamuflirani vojni šator. Niko nije znao gde šef spava.
To mesto bila je tajna, čak i za Pabla, iako su se svakog jutra sretali pod šatorom da
bi porazgovarali o poslu. U logoru su se šalili govoreći da El Lobo spava s
vukovima. Često je menjao ljubavnice. Nisu mu ništa značile. Smatrao ih je
privremenim sredstvom za podmirivanje telesnih potreba. Zadirkivao je Pabla,
govoreći kako mu nedostaje njegov romantični nerv. Tolerisao je tu saradnikovu
slabost, pošto je njegova sestra profitirala od nje. Pablo ju je držao kao malo vode na
dlanu. Raul je mislio isključivo na posao. Kod svojih ljudi najviše je cenio odanost.
Oni koji bi ga izneverili na bilo koji način, brzo bi nestajali. Nije se zanimao za
njihove porodice, veze sa ženama i privatne živote.
Pušio je skupocenu kubansku cigaru, baš kao i svakog jutra, kad je Pablo
naišao. Svakog dana ponudio bi mu jednu iz kutije na stolu. Pablo ih je uvek odbijao.
Ponekad bi popušio jednu noću, pre odlaska u kolibu, ali nije imao stomak za jak
duvan tako rano ujutro. Voleo je njihov opori miris, koji bi ga zapahnuo na ulazu u
šator. Često je šefu donosio cigare iz Bogote. Mogle su se naći u prestonici, za ljude
prefinjenog ukusa poput Raula. Živeo je u džungli da bi bolje upravljao svojim
poslovima. Stekao je obrazovanje u Evropi. Dve godine pohađao je Oksford. Vodio
je zanimljive razgovore s Pablom do kasno uveče, pijuckajući konjak i pušeći cigare.
I Pablo je bio dobro obrazovani izdanak ugledne i imućne ekvadorske porodice. Nije
ih spajao samo poslovni interes.
Pablove oči blesnule su kad je video Raula. Potapšao ga je po ramenu. Zagrlili
su se. Pomalo su ličili jedan na drugog, iako je Pablo bio mlađi, viši i u savršenoj
fizičkoj kondiciji. Imali su sličan zagasit ten i vojničko držanje.
“Kako je moja debela sestra?” pitao je Raul. Zadirkivao je Pabla, koji se
poslužio jakom kafom. Šef je kuvao i pio na litre. Šoljica mu nikad nije bila prazna.
“Svakim danom sve je krupnija”, ponosno će Pablo. “Mislim da će se uskoro
poroditi.” Malčice se brinuo, ali je bio dovoljno pametan da to ne spominje šefu, koji
ga je nazivao zlogukom babetinom kad bi to učinio. Raul je znao da je Paloma
Pablova slaba tačka, a slabosti su uvek opasne. Zbog toga se nikad nije zbližavao ni
sa jednom ženom. Samo ih je koristio. Smatrao ih je previše rizičnim ulaganjem.
Lako su postajale Ahilove pete. Gledao je kroz prste svom saradniku samo zato što
je Paloma bila njegova sestra.
Raul je sedeo i gledao sto pun mapa i spisak transportnih brodova, kad je Pablo
naišao. Gurnuo je spisak ka saradniku čim je seo. Pokazao je cigarom u pravcu
mapa.
“Pa, šta misliš? Da li da sutra pošaljemo tovar u Severnu Afriku, a krajem
nedelje u Evropu?” Cenio je brzo poslovanje. Nije dozvoljavao da roba dugo stoji u
skladištu posle prispeća. Snabdevač je juče isporučio veliku pošiljku u Kartahenu.
Hteo je da je što brže prosledi ka tržištima. El Lobo nije voleo da roba čuči u
skladištima duže nego što je bilo neophodno, uprkos masno potplaćenim državnim
zvaničnicima na svim nivoima.
“Slažem se”, reče Pablo, proučavajući mape. “I ne vidim zašto ne bismo mogli
da sutra prosledimo i robu namenjenu Evropi. Zašto da čekamo do kraja nedelje?”
Pokazao je na jedan brod sa spiska. Bio je manji od ostalih, ali im je u prošlosti
dobro poslužio. “Majami će biti sledeće odredište, po prispeću nove pošiljke.” Raul
je klimnuo glavom. Pablo je uvek planirao unapred. Nije bio nimalo manje oprezan
od Raula u pogledu transporta i skladištenja robe. Znali su šta hoće - da proslede
robu što je brže moguće, uhodanim transportnim rutama.
Četvorica ljudi ušli su u šator dok su Raul i Pablo raspravljali o pojedinostima i
tehničkim pitanjima. Dvojica su bili u kamuflažnim uniformama, a dvojica u odeći
sličnoj Raulovoj i Pablovoj. To su bili vojnici narko-kartela. Nekoliko minuta kasnije
još šestorica ljudi ušli su u šator. Čekali su uputstva. Pablo je otposlao petoricu u
Bogotu. Planirao je da povede dvojicu sa sobom u Kartahenu. Dvojica će biti
dovoljni. Bio je sjajan strelac. Putovanje u manjim grupama smatrao je pogodnijom
taktikom. Raul je slušao kako Pablo deli uputstva ljudstvu. Klimao je glavom
odobravajući, i uživao u cigari. Nije nudio skupocene cigare vojnicima, već
isključivo Pablu. To je bio znak gotovo bratske bliskosti koju je negovao s prvim
saradnikom.
Petorica vojnika otišli su pola sata kasnije. Trojica će ostati u logoru. Desetina
vojnika rasporedila se po džungli, sa zadatkom da štiti logor. Pablo i El Lobo
izmenjali su još nekoliko reči pre nego što je šef klimanjem glavom dao znak
najbližem saradniku da pode na put s dvojicom odabranih ljudi.
“Videćemo se večeras”, dobacio mu je Pablo preko ramena. Po povratku sa
zadatka uvek bi detaljno raportirao šefu o svemu što bi se dogodilo. Raul i Pablo
sveli su saobraćanje telefonom i elektronskom poštom na najmanju meru, iako su
imali razgranatu i delotvornu mrežu komunikacija. Procenili su da je tako najbolje i
najsigurnije. Sretali su se pre i posle Pablovih misija.
Pablo se pola sata tiho probijao kroz gusto rastinje džungle. Stigao je do dobro
skrivenog džipa. Seo je za volan. Dvojica pratilaca skinuli su kamuflažnu zaštitu i
seli u vozilo. Neko vreme vozili su se po teško prohodnom zemljanom putu.
Konačno su stigli do slabo održavanog uskog druma. Pola sata vozili su se njime,
dok nisu došli do čistine sa uskom pistom, koja je podsećala na nešto širi i ravniji
zemljani put. Bila je dovoljno duga da nekoliko minuta kasnije na nju sleti aviončić.
Pablo ga je pozvao radiom, pre polaska iz logora. Avion će im omogućiti da stignu
do hiljadu kilometara daleke Kartahene i da se vrate iste noći. Niko nije govorio
tokom leta. Pablo nije razmenio ni reč s pratiocima dok nisu sleteli na pistu na
obodima Kartahene. Nije bio pričljiv čovek.
Mislio je na brojne poslove koji su se morali obaviti tog dana, na pošiljke koje
putuju do različitih odredišta i one koje bi tek trebalo da krenu. Seli su u automobil
koji ih je čekao pored često korišćene piste. Dovezli su se do skladišta na obodu
grada, a odande do neugledne zgrade, koja ni na koji način nije privlačila pažnju.
Niko ne bi pomislio da se milionski poslovi nadziru iz tog objekta. Pablo je parkirao
automobil iza susedne kuće, po čijem su dvorištu jurcali pilići. Ušao je u
kancelarijsku zgradu na zadnja vrata. Jedan od njegovih ljudi ostao je ispred njih.
Drugi je otišao na prednja vrata. Sva trojica bili su naoružani. Pablo se popeo uz
škripave stepenice, u susret trojici ljudi koji su ga čekali. Sastanak je potrajao manje
od sata. Preneo im je Raulova uputstva. Uverio se da im ništa nije ostalo nejasno i da
su sposobni da izvrše sve zadatke. Kokain je otposlat u severnu Afriku, skriven
među poljoprivrednim mašinama. Taj kanal dobro je funkcionisao. Roba za Evropu
poslata je s tekstilom u Marselj. I ranije su je slali na taj način.
Pablo je posle manje od jednog sata bio na putu ka pisti. Uzleteli su nekoliko
minuta pošto je parkirao automobil. Raul ga je čekao u šatoru. Pablo mu je rekao da
sve teče po planu. Svu robu slali su preko Kartahene. Šef mu je rekao da sutradan ide
u Bogotu. To je bio uobičajeni način rada. Otići će u jedan od gradova u kome su
gotovo svakodnevno poslovali.
“Da li si jeo?” zabrinuto ga je pitao El Lobo. Jedan čovek kupio je sendviče na
putu do piste pored Kartahene. Imali su preča posla od jela i pića.
“Jeli smo.” Pablo se osmehnuo, dirnut šefovom bratskom brigom. Raul se, kad
su bili sami, prema njemu ophodio kao prema mlađem bratu. Napunio je čašu
brendijem. Gurnuo ju je ka njemu. Ponudio mu je cigaru, koju je Pablo prihvatio. Šef
je bio zadovoljan načinom na koji su se poslovi odvijali. Znao je da će se Pablo
pobrinuti da sva njegova naređenja budu izvršena do poslednjeg slova. Zaslužio je
brendi, cigaru i sve pohvale.
“Moja sestra može da pričeka”, reče El Lobo, s autoritetom neprikosnovenog
vođe. Pablo se osmehnuo. Paloma bi mu se obradovala kad god bi se vratio u kolibu.
Nije postavljala pitanja niti se žalila. Život s Pablom pružao joj je dve godine blaženi
mir, sred negostoljubivog, nemilosrdnog okruženja. Dobro je znala da živi u svetu
tvrdih, beskompromisnih muškaraca, u kome nije bilo mesta za ženske potrebe i
zahteve.
Dvojica ljudi su na kraju dana, usred džungle, civilizovano uživali u brendiju i
cigaretama. Svakodnevni višemilionski poslovi kojima je Raul rukovodio bili su
veoma stresni. Nisu ostavljali prostor za greške. Dosad ih nije bilo. Pablo je
besprekornim radom stekao El Lobovo poverenje.
Bližila se ponoć kad se Pablo vratio u kolibu. Paloma je dremala na tankom
madracu na podu. Sanjivo se osmehnula na mesečini kad je osetila da je skliznuo
kraj nje. Podigao je pokrivače da bi osmotrio njeno baršunasto telo. Činilo mu se da
njen stomak raste iz sata u sat, naporedo s detetom. Zagrlila ga je. Poljubio ju je i
zagrlio kad je ponovo utonula u san, tiho predući. Zadivljeno ju je posmatrao, sve
dok i sam nije zaspao.
Maršal je spavao nekoliko sati kad je Bil Karter pozvan u pilotsku kabinu, jedan
sat pre sletanja u Vašington.
Uručena mu je šifrovana poruka o napadu na logor. Maršalova žena ubijena je
metkom u glavu. El Lobo je ponovo pobegao, pre nego što je logor napadnut. Nestao
je bez traga. Sumnja se da je pobegao u Venecuelu ili Ekvador i da će se tamo kriti
dok se prašina ne slegne. Bil se vratio na svoje sedište, bez komentara. Nikom nije
rekao šta je doznao. Bilo je prerano da se Maršalu kaže za ženinu sudbinu. Pred njim
su bile tri nedelje intenzivnih saslušanja. Istina će mu biti saopštena u najpogodnijem
trenutku. Tri godine bio je s Raulom u Kolumbiji. Proveo je dve nedelje u
Sjedinjenim Državama posle uspešne misije u Ekvadoru koja je postavila temelje za
infiltraciju u Raulovu organizaciju. To znači da je proveo čitavih šest godina na
tajnom zadatku. Živeo je kao Pablo Ečeverija. Bil je znao da će mu biti potrebno
dosta vremena da prebrodi šok zbog nenajavljenog povlačenja s terena. Hteli su da u
potpunosti sarađuje na saslušanjima, da im kaže sve što zna i sve šta je radio za
Raula. Redovno im je slao šifrovane poruke o isporukama, lokacijama, količinama,
pranju novca i ljudima s kojima je sarađivao. Hteli su i druge podatke.
Bil je znao koliko će Maršalu biti teško da se vrati u normalan život posle toliko
dugog boravka u protivničkom taboru. Bio je odgovoran za njegov rad. Znao je da se
izvukao u poslednji čas i da se ne bi povukao da nije strahovao za živote svojih
saboraca. Maršal je možda bio spreman da rizikuje svoju glavu, ali nikad ne bi
ugrozio život nekog od njih.
Maršal se probudio posle sletanja aviona u Vazduhoplovnu bazu Endruz u
Merilandu, pored Vašingtona. Izgledao je iscrpljeno i bledo, uprkos zagasitom tenu.
Uklonio je ožiljak, obojena kontaktna sočiva i kapu za bejzbol. Posmatrao je svoj
odraz u ogledalu u toaletu aviona. Nije mogao da prepozna samog sebe. Obrijao je
glavu i bradu. Oči su mu izgledale mrtvo. Srce mu se skamenilo. Pablo Ečeverija
nestao je zauvek i netragom. Ono što je ostalo od specijalnog agenta Maršala Evereta
vratilo se kući. To je bilo poslednje mesto na kome je želeo da bude. Nije se osećao
kao čovek, već kao robot. Jedan deo njega upravo je umro.
Znao je da će ga po iskrcavanju iz aviona odvesti u štab Agencije za borbu
protiv narkotika i da ga tamo već čeka helikopter koji će ga prebaciti do objekta u
Kvantiku, koji Agencija deli s FBI-jem. Tamo će ga saslušavati tri nedelje.
Pomagaće mu da se vrati u normalan život. Izvršiće niz psiholoških testova, da bi se
ocenilo njegovo mentalno stanje. Po povratku iz Ekvadora išao je na dvonedeljni
tretman takve vrste. Ovaj će biti drugačiji. U Ekvadoru je zauzimao manje značajno
mesto u narko-kartelu nego u Kolumbiji. Odande je otišao u dvadeset petoj godini.
Gotovo odmah poslat je na zadatak u Kolumbiju. Sad je bio tri godine stariji.
Uvukao se dublje u Raulovu organizaciju. Ostavio je za sobom svet i život do kog
mu je bilo veoma stalo, voljenu ženu i bebicu koja tek što nije rođena.
Razmišljao je o Palomi i bebi kad su ga odveli u središte baze i uveli u
kancelariju dežurnog oficira, koji ga je nakratko osmotrio.
Uručio mu je papire i poslao u Kvantiko. Pola sata kasnije stigao je tamo.
Odveli su ga u sobu, tačnije, sobicu s krevetom, ormanom, stolicom, stolom i
frižiderčićem. Imala je nečeg vojničkog u sebi. Znao je da su i drugi agenti na
tajnom zadatku u ovoj zgradi. Neki su bili izdvojeni, što bi mu u ovom trenutku
najviše odgovaralo. Hteo je da ostane sam sa svojim mislima, umesto da bude
ispitivan i analiziran. Nije mu se žurilo da isprazni um u kompjuter. Znao je da će
tako sakupljeni podaci postati predmet proučavanja inteligentnih analitičara.
Stao je ispred prozora. Imao je osećaj da je u zatvoru. Bio je daleko od svega
poznatog. Za nekoliko sati ponovo je postao Maršal Everet, čovek koga više nije
poznavao i koji više nije hteo da bude. Žudeo je da se vrati ženi koju voli, u kolibu u
logoru u džungli, južno od Bogote. Poželeo bi da je mrtav kad god bi pomislio na nju
i na ono što će morati ponovo da postane. Osećao se kao stranac u sopstvenoj zemlji.
Čak mu je i slušanje i govorenje engleskog teško padalo. Godinama je razmišljao na
španskom. Kad je te noći sklopio oči i legao u krevet, sanjao je poznate zvukove
džungle i Palominu baršunastu kožu.
Treće poglavlje
Sledeći dan na poslu bio je zahtevniji od prvog. Maršal je bio deo ekipe od šest
pripadnika Tajne službe koji su pratili predsednika helikopterom na sastanak s
britanskim premijerom u Kemp Dejvidu. Ostali su tamo do ručka. Predsednik je
zatim govorio u Kongresu. U Belu kuću vratili su se sredinom popodneva. To je bio
zanimljiv i događajima bogat dan. Britanski premijer i njegovi pomoćnici bili su
veoma prijatni s njima. Pripadnici Tajne službe popričali su s britanskim kolegama,
uz nešto zdravog smeha. Bilo je nečeg uzbudljivog u druženju s ljudima na poslu.
Maršal je dobio priliku da razgovara s kolegama iz Tajne službe dok su čekali za
vreme svečanog ručka. Izgledali su opušteno, gotovo lenjo, iako su bili stalno budni.
Jedan od njih imao je više od dvadeset godina staža, dok su ostali bili bliži
Maršalovim godinama. Zainteresovali su se kad je rekao da dolazi iz Agencije i da se
nedavno vratio sa šestogodišnjeg zadatka na terenu u Južnoj Americi. Znali su da je
imao veze s kartelima droge, što mu je obezbedilo njihovo poštovanje.
“Ovo je sigurno đavolska promena”, s divljenjem će jedan od mlađih agenata.
“Razmišljao sam o Agenciji, ali sam se oženio odmah posle koledža. Na takvom
poslu ne možeš imati ženu i decu.” Maršal je odmah pomislio na Palomu i njihovu
bebu i klimnuo glavom. “Imaš sreće što si se izvukao u jednom komadu. Naslušali
smo se groznih priča.” Da, o ženi koju voliš, s bebom u stomaku, ubijenoj u znak
odmazde, pomislio je Maršal.
“Da, ima groznih priča”, saglasio se, ali nije odao nijedan podatak o sebi.
Navikao je da krije svoje istinsko ja. Radio je to automatski. “Ne mislite na njih dok
ste tamo. Jednostavno, radite ono što morate. Ono što vi radite ovde jednako je
važno, čak i važnije. Štitite predsednika Sjedinjenih Država. To je važan posao. Ja
sam samo sledio krijumčare narkotika i pokušavao da ometem poslovanje kartela.”
Svi su znali da je to gotovo nemoguć poduhvat. Maršal je uspeo da im nanese
priličnu štetu. Nedovoljnu po njegovim merilima, iako su pretpostavljeni tvrdili da
im je zadao strahovit udarac, pogotovo podacima koji su od njega prikupljeni posle
povlačenja s terena. Tako je pisalo u zvaničnom izveštaju o operaciji. Raul će dugo
pamtiti ono što mu je učinio. Maršal nije rekao ništa od toga novim kolegama.
“Da li si morao da odeš zato što te je neko razotkrio?” pitao je jedan od njih,
radoznao da sazna što više o novom kolegi i njegovom poslu.
“Postojala je slaba karika u lancu. Morali su da me povuku s terena bez najave.”
U njegovim očima nije se moglo videti koliko je odlazak bio bolan, niti šta je ostavio
sa sobom.
“To je težak život. Sigurno ti je drago što si se vratio kući.” Maršal je samo
muklo uzdahnuo. Istina je bila da mu nije bilo drago. Žudeo je za nekadašnjim
životom. Boravak u Vašingtonu smatrao je privremenim. Održavala ga je samo vera
da će se jednog dana vratiti na tajni zadatak.
Maršal je rekao samo: “Ovde je drugačije.” Tom reakcijom podsetio je nove
kolege da su tipovi sa iskustvom na tajnim zadacima nepovratno naviknuti na takvu
vrstu posla.
“Sigurno čudesno dobro govoriš španski”, dodao je drugi kolega sa osetnim
poštovanjem. Maršal se nasmejao. Nikome nije promakla njegova skromnost i
opreznost.
“Ponekad pomislim da ga bolje govorim od engleskog. Šest godina nisam
govorio engleski. Postanete neko drugi. Zaboravite ko ste ili ko ste bili. Sve je to
isprva prilično neobično. Posle izvesnog vremena to postane jedini život koji
poznajete.” Još je češće čitao južnoameričke od domaćih novina i gledao špansku
televiziju. Nije to pomenuo, da ne bi pomislili da je skrenuo pameću.
“Da li si završio s Agencijom?” zanimao se jedan od kolega.
“Nadam se da nisam”, tiho će Maršal. “Taj posao mi odgovara. Daje više
prostora. Pruža mogućnost da nanesete ozbiljnu štetu zlikovcima. Možda sam
navikao na svakodnevnu adrenalinsku plimu.” Svi su znali da veliki broj operativaca
Agencije gine na terenu, čak i u Sjedinjenim Državama.
“I na ovom poslu susretaćeš se s navalama adrenalina. Momci su se sigurno
grozno osećali kad je Kenedi pogođen. Uradili su sve što su mogli, ali se sranja
ponekad dešavaju... uradiš sve kako treba, i opet zabrljaš.”
“Takav je i rad na tajnom zadatku. Nikad ne znaš šta će se desiti dok se sve ne
završi, dok ne uspeš ili ne pogineš.” Agenti su samo ćutke klimali glavom. Sastanak
s britanskim premijerom se završio. Krenuli su u Kongres s predsednikom. Više nije
bilo vremena za priču. Razgovor je bio zanimljiv. Agenti su dobili priliku da nazru
ličnost novog kolege. Nije mnogo pričao o sebi.
Pokušavao je da se usredsredi na novi posao. Zapazili su koliko je ozbiljan i
savestan u tom pogledu.
Nije se opustio čitavog dana, sve dok se predsednik nije vratio u Ovalni kabinet,
a Amelija u četiri po podne pojavila u kostimu miša s ružičastim baletankama i u
baletskoj suknjici. Neko joj je nacrtao mišje brkove. Blistala je od sreće dok je
skakutala između stolova i jurcala po kancelarijama. Potrčala je ka Maršalu sa
širokim, bezubim osmehom. Nosila je plastičnu bundevu dopola ispunjenu
slatkišima. Nekoliko sekretarica došlo je spremno na posao. Ubacile su čokoladice u
bundevu. Maršalu je bilo žao što nije imao ništa da joj då. Nije se setio da kupi
slatkiše za decu. Njen brat pojavio se posle nekoliko minuta. Ozbiljni, lepi dečačić
maskirao se u vampira. Lažna krv kapala mu je iz usta. Nosio je plastične vampirske
zube. Ljubazno je prodrmao Maršalovu ruku.
“To je moj brat, Bred”, predstavila ga je Amelija.
“Maršal Everet”, reče Maršal kad je prodrmao dečakovu ruku. “Opasna krv”,
rekao je s divljenjem. Devetogodišnjak je razvukao usne u jeziv osmeh. Maršal je
zamišljao štetu koju je lažna krv načinila na spratu. Crvena tečnost još je kapala s
dečakovog lica.
“Da li ćete skupljati slatkiše po komšiluku?” pitao ih je. Izraz razočaranja
prešao je preko Amelijinog lica. Duboko je uzdahnula.
“Tata nam ne da. I morali bismo da povedemo nekog iz Tajne službe s nama, pa
ne bi bilo zabavno. Možemo da skupljamo slatkiše samo ovde u kući.” Kuća je bila
Bela kuća. Nekoliko zaposlenih već im je dalo slatkiše. “Bila sam na paradi u školi”,
ponosno će Amelija kad je njen brat pokucao na vrata Ovalnog kabineta. Poznati
glas pozvao ih je da uđu. Pola sata proveli su u kancelariji s ocem. Izašli su s
predsednikom. Imao je vampirsku krv na košulji i tamnu mrlju na kravati. Žalosno je
pogledao Maršala, koji se s razumevanjem osmehnuo.
“Vidim da vas je napao vampir, gospodine.”
“Pazi se da i ti ne nastradaš”, upozorio ga je predsednik, dok se Bred gušio od
smeha. Sekretarica je sa osmehom darivala decu čokoladicama kad je prošla kraj
njih.
“Sad idemo u kuhinju”, saopštila je Amelija. Bila je otvorenija i rečitija od
brata. Maršalu se dečak činio stidljiv. Devojčica je lako sklapala poznanstva.
Ponašala se kao da godinama poznaje Maršala. Uvrstila ga je u vojsku prijatelja.
Deca su nedugo potom protrčala hodnikom s prilično punim bundevama. Predsednik
se vratio na posao. Maršal ga je štitio s još trojicom kolega na dužnosti.
“Slatka deca”, prokomentarisao je jedan od njih. “Život u Beloj kući sigurno im
ne pada lako.” Jedva da su znali za neki drugi. Otac je bio pri kraju druge godine
mandata. Amelija je imala četiri, a Bred sedam godina kad su se uselili u
predsedničku rezidenciju. Predsednik je pre toga osam godina bio u Senatu. Ovo je
bio jedini život za koji su znali i koji će izvesno vreme poznavati. Sva istraživanja
javnog mnjenja govorila su da mu je novi mandat u džepu. To je značilo da će
Amelija imati dvanaest godina kad budu napustili Belu kuću. Bred će biti u srednjoj
školi. Odrašće na zanimljivom mestu, u zaštićenom i luksuznom okruženju, koliko
god se otac trudio da se normalno ophodi prema njima.
Maršal je sutradan prvi put sreo prvu damu. Bila je viša, lepša verzija Amelije,
stidljiva poput Breda. Deca su bila kombinacija roditelja. Maršal je lako mogao da
zamisli Ameliju kao predsednicu, s kostimom miša, kikama i svim ostalim. Njihova
majka bila je pametna, brižna žena. Radila j e kao advokat, pošto je završila Jejl kao
najbolja u generaciji. Predsednik i ona zajedno su studirali pravo.
Nedugo po stupanju u brak odustala je od karijere, kad se njen muž kandidovao
za Senat. Bila je posvećena supruga. Učestvovala je u dobrotvornim akcijama da bi
pomogla siromašnima, pogotovo deci. Izbegavala je sva kontroverzna i osetljiva
pitanja. Nije ispoljavala napadne političke stavove. Trudila se da bude uzorna
supruga. Bila je savršena partnerka predsednika Sjedinjenih Država. Naučila je
francuski i španski kad je njen suprug stupio na predsedničku dužnost. U poslednje
vreme učila je kineski. Imala je četrdeset dve godine. Bila je četiri godine mlada od
supruga. Bila je lepa. Imala je divnu figuru. Igrala je tenis, sjajno je skijala i vežbala
svakog dana u šest ujutro. Čitava zemlja ju je volela. Ova retko inteligentna žena bila
je blage i stidljive naravi, što ju je činilo još dopadljivijom. Suprug joj je uvek
pripisivao uspeh na izborima. Prva porodica umnogome je podsećala na Kenedijeve,
ali na savremen, skromniji način. Nisu bili razmetijivi niti izveštačeni. Bili su ono što
jesu. To ih je učinilo najpopularnijom i najvoljenijom predsedničkom porodicom u
poslednjih nekoliko decenija.
Maršal je dan posle Noći veštica upoznao predsednikovu suprugu na zvaničnoj
večeri. Bio je zadivljen njenim upečatljivim izgledom u crnoj večernjoj haljini, koja
je pokrivala jedno i otkrivala drugo rame. Odmah je primetila novo lice među
pripadnicima Tajne službe. Potrudila se da ga pozdravi dok je dočekivala goste.
“Amelija mi je pričala o vama”, obratila mu se srdačnim tonom, sa znamenitim
stidljivim osmehom. Podsetila ga je na princezu Dajanu iz mlađih dana. Bila je
prelepa plavuša, kao i ona, ali na američki način.
“Imate fantastičnu devojčicu”, Maršal joj je dao kompliment, “i veoma zgodnog
sina, uprkos vampirskoj krvi.”
Zakolutala je očima i zavapila: “Niste videli novi beli kauč.” Predsednik je
predvideo tu katastrofu. Ipak je kupio krv, da bi ugodio sinu. Takvim i sličnim
postupcima trudio se da deci olakša život u strogo kontrolisanom okruženju. Nije
mogao zaobići činjenicu da žive u Beloj kući i da im je veliki broj “normalnih” stvari
nedostupan. To nije smetalo Ameliji, ali je često mučilo Breda. Nedavno je pristupio
školskom fudbalskom timu. Pola tuceta pripadnika Tajne službe pratilo ga je na
treninzima i utakmicama.
Prva dama vratila se svojim dužnostima pošto je poželela dobrodošlicu
Maršalu. Predsednik mu je iste noći dobacio kratku, prijateljsku napomenu. Prvi put
u karijeri imao je osećaj da je u porodici, a ne samo na poslu. Zbog toga je uživao u
radu mnogo više nego što je očekivao. Zvanična večera bila je elegantni skup za više
od sto četrdeset zvanica. Priređena je u čast japanskog prestolonaslednika i njegove
supruge. Spektakularno veče bilo je tipično za skupove u režiji ove administracije.
Maršal je posle Noći veštica, svečanih večera i susreta u Kemp Dejvidu stekao
prilično jasnu sliku o prvoj porodici. Posao je bio stresan samo kad je predsednik bio
u pokretu. Svaki čovek u njegovoj pratnji morao je da bude veoma budan i spreman
da ga zaštiti u svakom trenutku. Predsednik je bio opušten i spokojan, što je ponekad
otežavalo zaštitu od mogućih napada. Bio je više nego spreman da se zaustavi na
neplaniranom mestu i pomeša s narodom. Težak posao Tajne službe zbog toga je bio
još teži.
Predsednik Armstrong uradio je nešto slično tokom Maršalove druge nedelje na
poslu. Zatražio je da se kola zaustave ispred prodavnice da bi nešto kupio ženi.
Uleteo je u prodavnicu nenajavljen, okružen agentima Tajne službe, s Maršalom na
čelu.
Melisa je sinoć nešto pomenula na večeri. Hteo je da je iznenadi i da joj lično
kupi poklon. Zapanjeni kupci odmah su ga okružili, želeći da mu stegnu ruku.
Obezbeđenje radnje trudilo se da pomogne predsednikovoj pratnji. Dvojica agenata
nekako su ga ubedili da pričeka napolju u kolima, dok oni kupe torbu koju je Melisa
htela, onu koja se dobro slagala s kostimom koji je planirala da obuče za Dan
zahvalnosti. Predsednik je jedva čekao da je obraduje. Ljudi iz Tajne službe
kolektivno su odahnuli od olakšanja kad se vratio u automobil.
“Načisto pretrnem od straha kad god uradi takvo nešto”, poverio se šef smene
Maršalu kad su bezbedno doveli predsednika do odredišta. “Ostarim deset godina
kad god se neplanirano zaustavi. Stalno to radi kad je s decom. Ne shvata koliko je to
opasno.” Iznenadna poseta prodavnici uznemirila je Maršala. Lutao je pogledom u
svim pravcima. Pretraživao je gomilu u potrazi za sumnjivim likovima i
aktivnostima. Takva zaustavljanja bila su manje opasna od onih unapred zakazanih,
kad su poremećene osobe ili terorističke grupe mogle da isplaniraju napad. Ni
spontana zaustavljanja nisu bila bezazlena. Predsednik je voleo da to radi, da bi
održao iluziju normalnosti u životu svoje dece. Prva dama bila je znatno razumnija,
lakša za saradnju i zabrinutija za dečju bezbednost. Svi su znali da predsednik
Armstrong ceni spontanost. Retko kad je radio ono što mu se kaže, zbog čega su
pripadnici Tajne službe neprestano bili na najvišem stepenu budnosti.
Predsednik je s porodicom i rođacima proslavio Dan zahvalnosti u Kemp
Dejvidu. Maršal je sa zadovoljstvom radio četiri smene uzastopce. Većina kolega
imali su porodice ili nekog s kim su hteli da provedu praznike. On nije. Više mu se
dopadalo da radi, nego da samuje u stanu. Zamenjivao je po jednog kolegu svakog
dana, zbog čega su mu bili zahvalni. Čudili su se što nije imao planove za praznik.
Čovek bez porodice, posle šestogodišnjeg rada u narko-kartelima Južne Amerike,
nije imao nikog s kim bi proveo praznike.
Nije očekivao da će toliko uživati u porodičnom prazniku, kome je prisustvovao
iz prikrajka. Nije samo stajao po strani, kao robot. Igrao je fudbal s Bredom i
nekoliko puta razgovarao s Amelijom. Predsednik i prva dama zahvalili su mu na
ljubaznom ophođenju prema deci. Upozorili su ga da im ne dopusti da ga
iskorišćavaju niti da mu Amelija preterano dosađuje pričom. Godinama nije proveo
tako ugodan Dan zahvalnosti. Prijalo mu je i društvo kolega. Uspostavili su dobre
odnose. Funkcionisali su kao tim. Veoma ozbiljno su pristupali svom poslu.
Kad se Bil Karter raspitao kod njegovih pretpostavljenih, rečeno mu je da
Maršal dobro radi, da se sjajno uklopio, pogotovo s prvom porodicom, i da je
predsednik nekoliko puta zatražio da dežura vikendom, zato što se lepo družio s
decom.
“Nisam siguran da ćemo ga vratiti za godinu dana”, rekao je njegov
pretpostavljeni Bilu. “Možda i neće hteti da se vrati na teren.”
“Ne računajte na to”, reče Bil Karter, dobar poznavalac ličnosti, “to mu je u
krvi. Drago mi je što se dobro snašao. Povratak u Sjedinjene Države teško mu je pao.
Brinuo sam se za njega. Neke gadne stvari dogodile su se kad smo ga izvukli.
Izgleda da se oporavlja. Neki ljudi nikad ne prebrode ono što su doživeli zahvaljujući
nama”, reče Bil. Obuzeo ga je osećaj krivice. Često je viđao ljude nesposobne da
posle povratka s terena nastave normalan život i zaborave osobe koje su ostavili za
sobom. Strahovao je da će Maršal biti jedan od njih. Neko vreme ponašao se kao živi
mrtvac. Bilo mu je drago kad je čuo da se lagano vraća u život zahvaljujući blizini
predsednika, prve dame i naročito njihove dece. Obradovao se kad mu je rečeno da
mu dobro ide i da je koristan i cenjen na novom poslu. Sve poverene zadatke
obavljao je vredno i posvećeno.
Maršal je, po sopstvenom zahtevu, dežurao i na dan Božića. Posle toga otišao je
s predsedničkom porodicom na skijanje u Aspen. Skijao je s Bredom, dok je Melisa
učila Ameliju. U mladosti je bila uspešna takmičarka. Amelija se s lakoćom spuštala
niz snežne padine. Predsednik je retko skijao. Najviše vremena provodio je kod kuće
- imao je previše obaveza. Zamolio je Maršala da skija s Bredom, pošto je bio jedan
od najmlađih agenata u pratnji. Bred je voleo da provodi vreme s njim. Dečak bi se
uvek nasmejao kad bi mu se Maršal u šali obratio na španskom. Prva dama čula ih je
jednog dana. Obratila mu se na gotovo savršenom španskom, što ga je iznenadilo.
Nekoliko minuta razgovarali su na tom jeziku. Pitala ga je gde ga je naučio. Rekao je
da je šest godina živeo u Južnoj Americi. Setila se da je radio u Agenciji za borbu
protiv narkotika. Htela je da zna šta mu se dešavalo na tajnom zadatku, ali se
ustezala da pita. Bred je čuo za njegovu prošlost od drugih agenata. Neprestano je
tražio da mu priča o onome što mu se desilo na jugu. Maršal je odbijao. Bred mu je
poverio da želi da jednog dana radi za CIA. Maršal ga je zadirkivao, govoreći da je
Agencija bolja. Izgradio je prisan odnos s oba deteta. Izuzetno je poštovao njihove
roditelje, način na koji su postupali s decom i zaposlenima. Bilo mu je žao kad su
napuštali Aspen. Uživao je u skijanju i opuštenom druženju s Melisom i decom.
Po povratku u Vašington nastavio je da radi u predsednikovoj blizini. Još nije
imao društveni život niti ga je želeo. Nije pokazivao zanimanje za žene koje je sretao
na poslu. Posle gubitka roditelja, Palome i deteta shvatio je da ne želi da se
zaljubljuje. Previše je strahovao od gubitka voljene osobe. Zadovoljavao se poslom.
Zima i proleće behu puni obaveza: svečanih večera, političkih skupova,
putovanja u Evropu, Aziju i Australiju, poseta Teksasu, Kaliforniji i drugim
saveznim državama, uključujući i kratko zadržavanje u Oklahomi kad je niz tornada
opustošio državu, a predsednik otišao da proceni razmere štete. Maršal je u majskom
zatišju shvatio da je od povratka iz Kolumbije prošlo punih petnaest meseci i da je
sedam meseci u predsednikovoj službi.
Amelija mu je nacrtala čestitku za rođendan. Poklonila mu je kolačić sa
svećicom kad je napunio tridesetu. Bred mu je poklonio fudbalsku loptu s potpisom
Arona Rodžersa, jednu od najvećih dragocenosti. Maršal nije hteo da je uzme. Bred
nije popuštao. Maršal mu je obećao da će lopta biti na počasnom mestu u njegovom
stanu, koji je još izgledao sumorno i sterilno. Hteo je da promeni to stanje, ali nije
imao kad. U Džordžtaunu se nije osećao kao kod kuće. Poslednje mesto gde se tako
osećao bila je koliba u Raulovom logoru, ali samo zbog osobe koja je živela u njoj.
Nešto ređe pomišljao je na Palomu, iako ga je još proganjala njena slika s
velikim, zaobljenim stomakom. Duboko u svesti šunjala mu se pomisao da ulovi i
ubije Raula. Izvori iz Agencije rekli su mu da se vratio u Kolumbiju i da pokušava
da obnovi carstvo zločina. Agencija je imala operativca u njegovom logoru, na
niskom hijerarhijskom nivou. Niko nije uspeo da ponovi Maršalov uspeh. Raul je bio
još oprezniji. Naučio je bolnu lekciju posle Maršalove izdaje. Shvatio je da ga je
neprijatelj tri godine vukao za nos. Smatrao je da ga je pobedio i da mu je slomio
srce kad je ubio Palomu.
Bil Karter pozvao ga je u julu, da bi ga izvestio da su sakupili dovoljno
podataka da napadnu Raulov logor. Akcija je izvedena s ubitačnom preciznošću.
Ubili su Raula i dva zlikovčeva brata. Bil se nadao da će Maršalu laknuti posle tih
vesti. On je osećao samo prazninu, džinovsku rupu u stomaku i srcu. Iznenadilo ga je
kad je shvatio da pogibija njegovog neprijatelja nije bila važna. Raul možda nije
među živima, ali je divna žena koju je voleo mrtva, a njihovo dete nikad nije rođeno.
Dobro je što je Raul mrtav, ali se ništa neće promeniti. Sve to pripada prošlosti.
Maršal je sutradan razmišljao o njima, zureći uprazno. Sećao se života s
Raulom i Palomom. Činilo mu se da se sve dešavalo juče, a opet tako davno. Nalazio
se u rezidenciji na Long Ajlandu koju je predsednik iznajmio na mesec dana.
Stražario je ispred kuće kad je osetio da ga neko cima za rukav. Spustio je pogled i
ugledao Ameliju. Bio je milion kilometara daleko. Nosila je kupaći kostim.
Zabrinuto ga je posmatrala.
“Da li si tužan?” pitala ga je bez okolišanja. Tugovao je zbog Palome i bebice.
Smatrao je da je Raul dobio ono što je zaslužio. Ništa od toga nije mogao da objasni
devojčici, koja je uočila čežnjiv izraz u njegovim očima kad je spustio gard i odlutao
u prostoru i vremenu do logora u Kolumbiji u kome je tri godine živeo kao Pablo
Ečeverija. Jedan deo njega doveka će biti taj čovek. Pablo je sada bio mrtav koliko i
Paloma i Raul.
“Naravno da nisam”, reče Maršal sa osmehom. “Pa, kad ćemo plivati u
okeanu?” Obećao je da će je tog popodneva povesti na plivanje. Bred je otišao na
pecanje s ocem, u čamcu predsednikovog prijatelja. Maršal je dobio zadatak da
ostane kod kuće s Amelijom i njenom majkom. To mu nije teško padalo.
“Izgledao si tužno”, nije se dala Amelija. Pažljivo je posmatrala njegovo lice.
Sad je dobro izgledao. “Htela sam da tražimo školjke i pravimo zamak od peska.”
“Važi, hajdemo”, rekao je. Radiom je obavestio kolege o svojim aktivnostima.
Zatražio je tri agenta za plažu i jednog da ga zameni pred kućom. Nekoliko minuta
kasnije krenuo je s Martom, dadiljom, na plažu. Poneli su lopatice, grabuljice i
kalupe za zidanje zamka. Maršal je izgradio pristojan dvorac kad im se prva dama
pridružila. Skupili su punu koficu školjki. Prva dama izgledala je zadovoljno. U
poslednje vreme nije se najbolje osećala. Mnogo se odmarala. Počele su da kruže
glasine o njenom lošem zdravlju. Svi su se zabrinuli. Nosila je kupaći kostim s belim
kombinezonom, ispod kog su se nazirale konture njenog tela. Primetio je izbočinu
kakvu je poslednji put video kad je Paloma zatrudnela. Shvatio je da prva dama nosi
dete u utrobi. Štampa nije bila obaveštena o tome. Bila je u četvrtom ili petom
mesecu trudnoće. Nekim čudom dosad je uspevala da je sakrije. Ćutke ju je
posmatrao. Osmehnula se, videvši da je primetio da je u drugom stanju.
“Mislili smo da je najbolje da vest o trudnoći što duže sačuvamo u tajnosti.
Ovog vikenda reći ćemo deci”, rekla je kad je Amelija otrčala do ivice okeana s
Martom i kanticom.
“Primite moje čestitke”, tiho će Maršal. Ponovo je pomislio na Palomu.
Melisina trudnoća u četrdeset drugoj i u stresnim životnim okolnostima neće biti
laka. Pitao se kako će Amelija i njen brat primiti novost. Amelija je bila zvezda i
najmlađe dete u porodici. Možda neće oduševljeno dočekati konkurenciju. Devojčica
mu je, dva dana kasnije, saopštila veliku vest.
“Dobićemo bebu”, rekla je bez uvijanja, dok su gradili još jedan zamak na plaži.
“Hoću devojčicu. Vratićemo ga nazad ako bude dečak. Mama kaže da joj mogu
pomoći oko nje.” Nije delovala uznemireno. Vest je očigledno bila saopštena na
pravi način. Amelija je punila sedmu godinu. Dopadala joj se ideja da bude starija
sestra. Iznenadio se kad je saznao da jedva čeka da se to desi. Igrao se s Amelijom
birajući imena za novorođenče. Zadirkivao ju je, podsećajući je da beba može biti
dečak. Uvek bi se namrštila kad bi joj to rekao.
Vest je sledeće nedelje osvanula u medijima. Predsednik i prva dama očekivali
su rođenje bebe u novembru, nešto pre Dana zahvalnosti. Prva dama saopštila je da
će smanjiti broj obaveza u narednim mesecima. Maršal se radovao zbog njih.
Smatrao ih je divnim roditeljima. Predsednik je izgledao veoma zadovoljno.
Melisa je bila u šestom mesecu kad su se krajem avgusta vratili u Vašington.
Trudnoća se i te kako primećivala. Vest o prinovi doprinela je porastu popularnosti
prve porodice i samog predsednika. Smatralo se da će sigurno pobediti na izborima
sledeće godine. U tri godine mandata donosio je razumne odluke. Narod je živeo
bolje. Svi su smatrali da je zemlja u sigurnim rukama dok je Filip Armstrong na
njenom čelu.
Deca su se u septembru vratila u školu. Maršal se sastao s Bilom Karterom da bi
raspravili o kraju plaćenog odsustva, koje je isticalo za jedan mesec. Izgledao je
zdravo i pravo, na telesnom i duhovnom planu. Činilo se da je procvetao tokom
jedanaest meseci rada u predsedničkoj pratnji. Bil Karter nije se mogao oteti utisku
da se Maršal neće vratiti u Agenciju. Smatrao je da će mu to više odgovarati od
života na tajnom zadatku. Skupo je platio to iskustvo.
“Pa, šta želiš? Znaš da nas možeš napustiti i preći u Tajnu službu. Ovo ti je
dobra prilika za odluku da to učiniš. Nama si već dao mnogo.” Nije želeo da Maršala
grize savest zbog napuštanja Agencije. Bio je tako dobar u Tajnoj službi da bi bila
šteta da je napusti. Dobio je neočekivan odgovor.
“Vraćam se”, tiho će Maršal. “Za to sam obučavan. Bilo mi je divno ovih
godinu dana. Izgleda da mi je odmor bio potrebniji nego što sam mislio. Volim
Armstrongove - oni su divna porodica. Ali moje srce pripada Agenciji.”
“Još želiš da radiš na tajnim zadacima?” Bil Karter zbunjeno ga je posmatrao.
Nije mogao da veruje sopstvenim ušima.
“Tamo mogu najviše da doprinesem. Ovo je sjajan posao, ali su sve moje
veštine, obuka i iskustvo povezani sa Agencijom za borbu protiv narkotika.” Videlo
se da je dugo razmišljao o tome.
“U Tajnoj službi te obožavaju, Maršale. Na svakoj proceni dobijaš najviše
ocene. Predsednik sigurno pobeđuje na sledećim izborima. Pruža ti se prilika da pet
dobrih godina radiš s predsednikom koga voliš.”
“Znam, ali ne pripadam tom svetu. Ne želim da protraćim sve što sam naučio za
šest godina u Ekvadoru i Kolumbiji. Raul je mrtav, ali je ostavio legiju ambicioznih
naslednika. Tamo ima mnogo posla. Tako ću na najbolji način služiti domovini.
Želim da se vratim. Nije mi važno gde ćeš me poslati, dokle god to bude u
Centralnoj ili Južnoj Americi. Znam da se ne mogu vratiti u Kolumbiju ili Ekvador,
ali u Meksiku je atmosfera iz dana u dan sve vrelija. Mislim da bih ti tamo dobro
poslužio, uz odgovarajuću pripremu. Sve Raulove poslove u Meksiku obavljao sam
preko posrednika. Tamo me niko neće prepoznati.” Veoma jasno davao je do znanja
šta hoće. “Imam još šest nedelja u Tajnoj službi. Mogu da ostanem do kraja godine,
ako želiš. Nisam im neophodan, a Agenciji jesam. Mnogo agenata Tajne službe želi
posao koji obavljam. Hoću novo zaduženje na terenu, ma kako teško bilo. Vreme je.
Omekšao sam muvajući se po svečanim večerama i igrajući se s decom. Imam
trideset godina. Ništa me ne vezuje za Vašington ili Sjedinjene Države. Znam da je to
prava stvar za mene.”
Bil Karter nije mogao da se ne složi s njim. Ipak je bio iznenađen. Svi su mislili
da je Maršal srećan u Tajnoj službi. Bili su oduševljeni njime, iako je na izvestan
način bio previše kvalifikovan za taj posao. Iskustvo na tajnim zadacima u suzbijanju
trgovine narkoticima nije mu bilo potrebno za rad u Tajnoj službi. Hteo je da ponovo
koristi sve veštine koje su mu stajale na raspolaganju.
“Daj nam malo vremena da pronađemo pravi posao za tebe.” Velika operacija u
Panami eksponencijalno je rasla. U ovom času bila je veća od Raulove. U njoj će biti
mesta za njega. I Meksiko je bio u igri, baš kao što je Maršal rekao. Tu odluku
doneće komitet. Zadatak u Panami ili Meksiku biće opasniji od pređašnjih. Maršal
je, po svoj prilici, bio od ljudi koji uživaju da se suočavaju sa opasnostima i
izazovima. Njegovi pretpostavljeni u Tajnoj službi bili su razočarani vestima. Agent
kog je zamenjivao bio je spreman da se vrati na posao, pa pronalaženje zamene za
njega nije bio problem. Njegova supruga dobro je reagovala na hemoterapiju. Prva
porodica imala je lepo mišljenje o njemu.
Prve nedelje oktobra proneo se glas da se Maršal vraća u Agenciju pre kraja
godine, da bi nastavio rad na terenu. Obećali su mu da će mu za nekoliko nedelja reći
gde će ga poslati. Planirali su da ga u novembru ili decembru bace u vatru.
Predsednik mu je rekao da mu je žao zbog toga i da mu se divi na hrabrosti,
neophodnom preduslovu za obavljanje tog posla. Bred je hteo da zna sve krvave
detalje s novog zadatka, o kome Maršal još nije znao ništa i koje mu nikad ne bi
saopštio. Prva dama naterala ga je da obeća da će doći da vidi bebu. Saznali su da
nosi devojčicu. Amelija je bila oduševljena. Teško je primila vest o Maršalovom
odlasku. Rekla mu je da je to vrlo glup i zao postupak. Rasplakala se kad joj je
majka rekla da odlazi.
“Moram da se borim s lošim momcima” objasnio joj je, “da biste ti, tvoj brat i
nova sestra bili bezbedni. To je moj posao.”
“Zašto se neko drugi ne bori s lošim momcima, da bi ti ostao ovde?”
“Zato što sam bolji od njih”, rekao je. U toj šali bilo je mnogo istine.
“Posećivaću te”, rekao je, iako je znao da se to neće skoro desiti, “kad god budem u
Vašingtonu. Osim toga, imaćeš pune ruke posla oko sestrice. Uopšte ti neću
nedostajati.” Znao je koliko će ona njemu nedostajati. Zavoleo je oba deteta za
jedanaest meseci službovanja u Beloj kući. Duboko je poštovao i voleo i njihove
roditelje. Znao je da će mu rastanak s njima veoma teško pasti.
Deca su se u Maršalovim poslednjim nedeljama u Beloj kući spremala za Noć
veštica. Amelija je odlučila da ove godine bude veštica iz Čarobnjaka iz Oza sa
zelenim licem. Bred se spremao da bude astronaut u svemirskom odelu specijalno
napravljenom za njega, koje je dobio na dar od NASA. Bio je veoma uzbuđen.
Amelija je nekoliko puta prošetala po Beloj kući, lica namazanog zelenom bojom. To
je u Maršalu probudilo gorko-slatku uspomenu. Setio se da ih je upoznao uoči
prošlogodišnje Noći veštica.
Njihova majka bila je u osmom mesecu trudnoće. Rekla je da će ove godine biti
maskirana kao velika bundeva. Svi su bili uzbuđeni zbog bebe i dobro raspoloženi
kad su čuli da je predsednik pristao da prisustvuje otvaranju dečje bolnice u
Virdžiniji i da će povesti decu sa sobom. Melisa je rekla da je veoma umorna, ali se
složila da pode s njima. Bolnica joj je bila važna zato što će siromašna deca iz čitave
zemlje u njoj dobijati hirurške usluge koje njihovi roditelji ne mogu da priušte. Dve
godine gurala je taj projekat. I predsednik ju je podržao u tom nastojanju. Zbog toga
će čitava porodica prisustvovati otvaranju. Maršal je određen za pratnju. Ceremonija
je zakazana za subotu, da deca ne izostaju iz škole. Amelija će imati čast da
presecanjem vrpce pusti bolnicu u rad. Radovali su se putovanju. Maršal se ukrcao u
helikopter s knedlom u grlu. Znao je da će ovo biti jedno od poslednjih putovanja s
prvom porodicom. Bio je svestan da će mu mnogo nedostajati, pogotovo deca.
Helikopter je sleteo u predviđeno vreme. Čekala ih je limuzina koja će ih
prebaciti do bolnice. Imali su punu pratnju Tajne službe, s Maršalom na čelu. Pružio
je ruku Melisi dok je izlazila iz helikoptera. Pomogao joj je da uđe u limuzinu.
Hodala je polako. Veoma ga je podsećala na Palomu u poslednjim danima trudnoće,
kad mu se činilo da stomak više ne može da raste. Porođaj se očekivao za tri nedelje.
Bilo je očigledno da joj je teško i da ulaže veliki trud da bi se pojavila na otvaranju.
U bolnici ih je sačekao brojni odbor za doček, kao i gomila radoznalaca koji su
došli da vide prvu porodicu, a pogotovo decu. Amelija je jedva čekala da preseče
vrpcu. Predsednik se probijao kroz gužvu, rukujući se. Pripadnici Tajne službe
obrazovali su živi zid oko njega. Maršal je, po prethodnom dogovoru, zaostao da bi
bio pored Melise, s nekolicinom kolega.
Obišli su bolnicu. Prilazili su ulazu sa spoljnje strane da bi Amelija presekla
vrpcu. Skakutala je gore-dole. Bila je veoma uzbuđena. Stajala je ispred majke
tokom pozdravnih govora. Maršal je budno motrio gomilu, iz navike i refleksno, a ne
zato što se nadao nekom zlu. Posmatrao je sva lica ispred sebe, iako su prisustvovali
dobrotvornoj priredbi. Najedanput je, kao na usporenom snimku, video čoveka koji
je iskoračio i podigao pušku u visini ramena. Nanišanio je predsednika. U
poslednjem trenutku uperio je oružje u Melisu. Maršal je uzviknuo znak upozorenja.
Tri pripadnika Tajne službe oborila su predsednika na tlo. Pokrili su ga svojim
telima. Maršal je skočio ka Melisi. Oborio ju je na zemlju, dok je Amelija vrištala.
Nastala je paklena gungula. Agenti Tajne službe nagrnuli su sa svih strana. Dvojica
su zgrabili atentatora. Predsednik je još bio na tlu ispod agenata. Gomila je vrišteći
bežala, a Melisa stenjala. Udarila je glavom o tlo. Bred je bio u naručju pripadnika
Tajne službe. Maršal je bio na Ameliji. Oborio ju je i zagrlio. Čuo je kako metak
zviždi pored njih. Spustio je pogled na nju i ugledao krv na njenom licu i rukama.
Bila je pogođena, ali nije znao gde. Pokušao je da je podigne i trkom odnese na
bezbedno mesto, ali nije mogao. Leva ruka odbijala je da je podigne. Devojčica ga je
posmatrala užasnutim očima. Nije plakala.
“Da li ću umreti?”, pitala je promuklim šapatom. Njena majka podigla se na
kolena. Pokušavala je da zagrli kćerku. Maršal je rekao da je ne pomera i da legne na
zemlju. Bila je povređena i samrtno bleda.
“Ne mrdaj, dušice”, rekao je Ameliji. Nežno ju je položio na tlo. Policija i
agenti Tajne službe jurnuli su da im pomognu. Predsednik je bio odmah iza njih,
opkoljen agentima iz pratnje. Položili su je na nosila i uneli u bolnicu. Melisa je
izbezumljeno trčala kraj njih. Oslanjala se na predsednika. Bred je trčao za njima.
Opkoljavao ih je bataljon Tajne službe i policije. Doktori su pristizali sa svih strana.
Sve oči počivale su na Ameliji i njenom krvavom licu. Svi izuzev agenata i porodice
udaljeni su iz prostorije. Doktori su skinuli odeću devojčici. Pregledali su njeno lice i
telo. Metak ju je samo okrznuo po glavi. Nije bilo ulazne ni izlazne rane niti ozbiljne
štete. Rana je bila površinska, samo zato što ju je Maršal hitro i odlučno oborio.
Spasao joj je život. Da nije reagovao, metak bi je pogodio u glavu i ubio. Melisa se
onesvestila, shvativši kakva je sudbina umalo zadesila njenu kći. Doktori su
pregledali i nju. Filip se uplašio da će se poroditi pre vremena. On i Bred nisu bili
ozledeni. Amelija je bila zbrinuta. Doktori su se postarali za ranu. Obrijali su i
očistili oblast oko površinske ozlede. Previli su je. Maršal ni za sekundu nije skidao
pogled s nje. Amelija mu se osmehnula kad se predsednik okrenuo prema njemu, da
bi mu zahvalio.
“Spasao si me, Marše”, reče devojčica. Maršal se osmehnuo. Suze su mu tekle
niz obraze. Plakao je od olakšanja.
Melisa je došla svesti. Utvrdili su da je pretrpela blaži potres mozga kad je pala.
Spremali su se da ultrazvukom provere stanje bebe, kad su primetili da se pomera.
Utvrdili su da joj srce kuca. Potencijalna tragedija izbegnuta je zahvaljujući Maršalu,
njegovim brzim refleksima, pouzdanim instinktima i uvežbanim reakcijama.
Predsednik je spustio ruku na njegovo rame da bi mu zahvalio. Bio je duboko ganut.
Ruka mu se umazala krvlju s agentovog sakoa. Tekla mu je niz ruku i kapala na pod.
Maršal nije ni osetio da je ranjen.
Metak koji je okrznuo Amelijinu glavu završio je u Maršalovom levom ramenu.
Ruka mu je mlitavo visila. Krv mu je liptala iz rane, dok su doktori trčali ka njemu,
posle predsednikovog uzvika. Zavrtelo mu se u glavi. Mislio je kako je spasao
Ameliju i Melisinu bebu. Nije želeo da dožive Palominu sudbinu. Nije hteo da iko od
njih strada.
Soba se vrtela oko njega kad su ga spustili u invalidska kolica. Isekli su mu
sako i košulju. Nekoliko minuta kasnije položili su ga na nosila. Metak se zadržao u
ramenu. Više nije znao gde je. Podigao je glavu i ugledao Raulovo lice. Govorio je
španski. Izvikivao je Palomino ime. Pripadnici Tajne službe skupljali su se oko
njega. Organizovali su evakuaciju prve porodice na zadnji izlaz bolnice. Biće
prebačeni helikopterom. U Vašingtonu će im biti ukazana pomoć. Ispred bolnice je
ključalo od ljudi. Svi su hteli da znaju da li je neko poginuo. Kombiji s novinarima i
televizijske kamere već su bili na licu mesta. Policija je odavno odvela atentatora.
“Da li će Maršal umreti, tatice?” pitala je Amelija, uspaničenog izraza lica.
Suze su joj tekle niz obraze. “Spasao mi je život. Ustreljen je zbog mene.” Pogodio
ga je metak koji ju je okrznuo i koji je mogao ubiti Breda ili pogoditi Melisu u
stomak. Umesto toga, završio je u njemu. Spasao ih je pravovremenom,
instinktivnom reakcijom.
Predsednik joj se obratio pribranim glasom. “Ne, bebice, neće umreti. Bio je
veoma hrabar.” Brzom reakcijom spasao je porodicu Filipa Armstronga. Bio je
duboko zahvalan što tog dana niko nije ubijen.
Otpratili su ih do helikoptera i vratili u Belu kuću, gde su ponovo pregledani.
Melisa i beba su, na svu sreću, prošle bez težih posledica. Filip i Bred prošli su bez
ijedne ogrebotine, Amelijina rana bila je besprekorno očišćena. Melisa nije imala
problema, izuzev glavobolje i čvoruge na glavi, zarađene padom. Samo je Maršal bio
ranjen. Filip je od agenata Tajne službe doznao da je Maršal u stabilnom stanju, da je
u operacionoj sali i da mu hirurzi vade metak iz ramena. Dobijao je isti odgovor
sledećih pet sati. Bio je duboko zabrinut za agentovu sudbinu. Pozvao je jednog
doktora. Rekao mu je da pokušavaju da mu spasu levu ruku, zbog ozbiljnog
oštećenja nerva, prouzrokovanog dumdum metkom. Podmuklo tane načinilo je
veliku štetu.
Dva agenta bdela su pored njega u bolnici. Četvorica su došli nešto kasnije.
Starešina je obavestio nadređenog da pozove Bila Kartera, koji se odmah dovezao u
Virdžiniju. Sedmorica ljudi čekali su da izguraju Maršala iz operacione sale. Svi su
se slagali da je spasao Melisu i Ameliju Armstrong. Hirurzi koji su porazgovarali s
njima u toku operacije objasnili su im da su pribegli mikrohirurgiji da bi mu sačuvali
levu ruku. Dumdum metak načinio je stravičnu štetu. Zamalo što nije izdahnuo na
operacionom stolu zbog velikog gubitka krvi.
Sva tri hirurga izašla su u osam uveče iz operacione sale da bi obavestila
okupljene da je Maršal preživeo, ali da je nerv previše oštećen. Nikad više neće moći
da vlada levom rukom. Sedmorka je ćutala. Znali su šta će to značiti za Maršala i
kako bi oni primili takvu vest. Njegova karijera u Tajnoj službi i Agenciji za borbu
protiv narkotika bila je gotova. Bio je nepovratno obogaljen. Možda će s vremenom
povratiti neke osnovne funkcije, ali to neće biti dovoljno za izvođenje tajnih
zadataka za Agenciju ili za rad u Tajnoj službi. Spasao je tri života: Melisin,
Amelijin i bebin. Hrabri čin platio je gubitkom leve ruke. Rizikovao je život da bi
spasao nevine. Znali su da ni u kom slučaju ne bi drugačije postupio i da se život
Maršala Evereta, jedini za koji je znao, mora promeniti. Bil Karter ćutke je sedeo,
pitajući se da li bi preživeo takvo nešto. Maršal više nikad neće raditi na terenu.
Peto poglavlje
* * *
Na molbu Armstrongovih, Maršal je proveo Dan zahvalnosti s njima. Držao je
Dafni Maršal Armstrong zdravom rukom. Bebica ga je iznenađeno posmatrala.
Sićušna, nežna plavuša ličila je na sestru i majku. Došla je na svet pre tri nedelje.
Nije mogao da ne pomisli da bi dete koje je trebalo da dobije s Palomom ličilo na
nju, pošto je Paloma bila plava kao Melisa. To je sada pripadalo prošlosti. Sve u
njegovom životu imalo je zadah prošlosti. Sva uzbuđenja ostala su za njim.
Božić je proveo sam u stanu. Pokušavao je da smisli šta će raditi do kraja
života. Pio je viski, pa crveno vino. Napio se. To je bila jedna mogućnost - mogao je
da postane pijanica i džabalebaroš. Ta ideja ponekad mu se činila privlačnom. Bil
Karter primetio je to kad ga je izveo na ručak, da bi video kako mu je. Maršal je
cimnuo dve tekile pre ručka. Mnogo ljudi napustilo je Agenciju zbog invalidnosti.
Zbog istog razloga napuštali su tužilaštvo, CIA i FBI. Morali su da pronađu način da
planiraju bivstvovanje posle toga, a da ne postanu pijanci i ne dignu ruku od života.
Bil mu je popovao o tome. Maršal se pretvarao da ga sluša, iako ga uopšte nije
zanimalo. Nagovarao je Maršala da izlazi i da se druži s ljudima. Lako je tebi da
pričaš kad imaš posao, mislio je Maršal. Nije razmišljao o ženama. Čitave dve
godine, od odlaska iz Kolumbije i Palominog ubistva, nije bio na sastanku s nekom
ženom. Nije znao da li će ikad to učiniti. Nije mogao da zamisli da će ikad voleti
ijednu ženu kao Palomu. S mrtvom levom rukom osećao se kao pola čoveka ili kao
ceo bogalj. Žene mu nisu bile ni nakraj pameti. Izabrao je samoću. Nije želeo da se
druži, čak ni s bivšim kolegama iz Tajne službe, koje je zavoleo. Nije hteo da ga
neko sažaljeva.
U januarskoj izolaciji doznao je da će krajem meseca biti odlikovan zbog
herojskog dela. Dodeliće mu medalju za hrabrost za izuzetan podvig učinjen na polju
javne bezbednosti. Priznanje je bilo u ravni Kongresne medalje za hrabrost.
Ceremoniji će prisustvovati svi njegovi poznanici iz Agencije za borbu protiv
narkotika i Tajne službe, kao i prva porodica.
Predsednik ga je odlikovao posle dirljivog govora u Istočnoj sobi Bele kuće.
Maršal je zaplakao kad je predsednik pustio Ameliju da mu prikači medalju na grudi.
Nije to očekivao. Prijem je počeo posle zaglušujućeg aplauza. Medalja je bila od
zlata i plavog emajla s petokrakom zvezdom na crvenoj, beloj i plavoj traci.
Priznanje mu je iznenađujuće mnogo značilo. To veče bilo je jedno od vrhunaca
njegovog života. Moglo se porediti sa spasavanjem bebe koja je nosila njegovo ime,
ali mu nije pomoglo da pronađe ono što će raditi u budućnosti. Rame ga je još
đavolski bolelo. Predano je vežbao da bi ojačao levu ruku. Mogao je da podigne
podlakticu nekoliko centimetara. To mu je pomagalo u nekim poslovima, ali nije
mogao da uhvati loptu niti da uradi bilo šta korisno levom rukom, koja je uglavnom
mrtvo visila. Čudesno se izveštio u obavljanju niza poslova jednom rukom,
uključujući i vožnju auta.
Otkad je ostao bez posla, nije imao šta da radi noću. Nije hteo da se druži s
ljudima iz Tajne službe ili drugim agentima koje je poznavao, zato što su stalno
govorili o poslu. Nije imao šta da kaže o tome. Odvezao se na nekoliko dana u Novu
Englesku. Otišao je na skijanje u Vermont. Prilično se dobro snalazio na snežnim
padinama. Jedne noći po povratku u Vašington lutao je internetom. Našao je sajt koji
je nudio kuće i stanove za iznajmljivanje u Evropi. Nije imao pametnija posla.
Pretraživao je spiskove s toskanskim vilama, venecijanskim palatama, letnjikovcima
na jugu Francuske, seoskim imanjima u Provansi i stanovima u Parizu.
Naišao je na nekoliko dostojanstvenih seoskih kuća u Kotsvoldu. Nisu ga
privlačile zbog nezgodne klime. Nije znao zašto se zaustavio kod spiska stanova u
Parizu. Bili su iznenađujuće jeftini. Svi internet sadržaji delovali su mu zanimljivo
posle nekoliko čaša vina, uključujući i one o navikama lavova pri parenju i
insektima. Jedne večeri je, posle preterivanja u piću, proučavao tekstove o NLO-ima
sve do jutra. Noći su. mu bile duge i tužne.
Jedan od pariskih stanova svideo mu se zbog ko zna kog razloga. Posmatrao je
ponuđene fotografije. Bio je ukusno namešten i osunčan. Nalazio se u Šesnaestom
arondismanu, pored Avenije Foš. Ako je verovati mapi, bio j e blizu Trijumfalne
kapije i parka zvanog Bagatel, u prilično otmenom susedstvu.
“Šta bih, dođavola, radio u Parizu?”, zapitao se. Šta bi radio na nekom drugom
mestu? Španski jezik mu u Francuskoj neće biti od koristi. Pariz mu se činio kao
zgodno mesto za višemesečno opijanje i davljenje u samosažaljenju. Apartman se
mogao unajmiti na šest meseci do godinu dana. Imao je dnevnu sobu, veliku
osunčanu spavaću sobu, kuhinjicu s trpezarijom i terasu s pogledom na Ajfelovu
kulu. Noću je bila blistavo osvetljena. Pomislio je da je krajnje vreme da zbriše
odavde. To nije bila Južna Amerika, u kojoj bi žudeo za starim životom, ili utešna
nagrada, Španija, slična a različita od zemalja koje je upoznao na tajnom zadatku.
Engleska je bila previše dosadna zimi. Jednom je bio u Parizu. Svideo mu se. Bio je
dobro polazište za putovanja u druge evropske zemlje kao što je Italija, ili na skijanje
u Švajcarskoj. Bilo mu je muka od tipova iz Tajne službe koji su ga pozivali da izađe
iz sažaljenja, pitajući ga kako je i šta radi. Bio je umoran od laganja. Govorio im je
da je dobro, zato što mu se činilo neprikladnim da im kaže kako se oseća grozno i da
povazdan hvata zjala. Nije se osećao dobro, ali nije hteo da im kaže istinu.
Odlikovanje koje je dobio nije moglo da mu nadoknadi izgubljenu ruku. Znao je da
sažaljeva samog sebe. Možda će u dalekom Parizu lakše podnositi svoju muku.
Promeniće sredinu, ako ništa drugo. Vratiće se ako mu se tamo ne dopadne. Ionako
je morao da se iseli iz stana u Džordžtaunu. Pripadao je Agenciji. Pustili su ga da
stanuje u njemu dok je radio u Tajnoj službi. Nisu ga dirali posle povrede, ali je znao
da će pre ili kasnije morati da potraži drugi smeštaj. Zašto ne bi proveo nekoliko
meseci u Parizu, dok ne smisli šta će raditi u budućnosti?
Poslao je poruku na sajtu za nekretnine. Dobio je odgovor sledećeg dana.
Stanarina je bila manja od navedene u oglasu. Taj iznos neće mu predstavljati
problem. Osećao se pomalo luckasto kad je pristao da iznajmi stan na šest meseci, s
mogućnošću produžetka najma za narednih šest. Stan će biti useljiv za dve nedelje.
Vlasnik je rekao da se seli u Brisel, ali da želi da zadrži pariski stan. Upozorio ga je
da je savršen za samca, da je pomalo tesan za par, zato što ima malo ormana, kao i
većina pariskih stanova, i da nikako ne bi odgovarao paru s detetom. Rekao je da je
nameštaj uglavnom od kože, u dobrom stanju, i da bi voleo da u takvom stanju i
ostane po isteku najma. Pohvalio se da odiše muževnim tonom. Maršalu se to
svidelo. Nije bio pretrpan šarenim drangulijama i kitnjastim nameštajem.
“Ne brinite”, otpisao mu je Maršal, “nemam ni ženu ni decu.”
“Možda imate psa”, dobio je odgovor elektronskom poštom.
“Nemam ni psa.”
“Navešću tu mogućnost u ugovoru o najmu”, ponudio je vlasnik, “za slučaj da
se predomislite. Stan je blizu parka, što je dobro za psa.”
Maršal se obavezao da pošalje novac. Posao je sklopljen posle tri dana. Imao je
stan u Parizu. Obavestio je Agenciju da napušta stan u Džordžtaunu krajem meseca,
a Bila Kartera da će odsustvovati nekoliko meseci. Bil mu je brzo odgovorio. Rekao
je da misli da je to sjajna ideja i da se iznenadio kad je saznao da ide u Pariz. Nadao
se da će mu promena prijati. Znao je s kakvim se izazovima susreće. Sažaljevao ga
je. Svi su ga sažaljevali. Maršal je zbog toga i želeo da ode, i to što dalje. Umorio se
od tuđeg sažaljenja. Dovoljno je sažaljevao sam sebe.
Za nekoliko dana se spakovao. Spisak nepotrebnih stvari postavio je na sajt.
Pažnju mu je privukao sajt o psima. Tamo je bilo štenadi svih rasa i veličina. Nije
znao zašto mu se pogled zaustavio baš na spisku pasa za usvajanje. Detaljno ga je
proučio. Zainteresovao se za Stenlija, jednogodišnjeg psa-tragača kome je vlasnik
tražio pogodan dom. Maršal je otišao na vlasnikov veb-sajt i video fotografiju psa.
Riđe kuče imalo je tužnjikavo lice s hiljadu bora. Pozvao je vlasnika da bi
porazgovarao s njim. Osećao se jednako luckasto kao kad je odlučio da se odseli u
Pariz.
“Zašto ga poklanjate? Da nije nekog ubio?”
“Jednostavno je preveliki. Živim u stanu u Džordžtaunu, u kom zbilja nema
mesta za njega. Da i ne govorimo o tome da je moja devojka alergična na pse.”
Maršal htede da mu predloži da se odrekne devojke. Jedva se uzdržao. Nije hteo da
bude grub.
“Da li je navikao da se olakšava van kuće?”
“U potpunosti”, ponosno reče vlasnik. “Fantastičan je u tom pogledu, ali se
rastuži kad samuje po čitav dan. Voli društvo.”
“Izgleda depresivno”, prokomentarisao je Maršal. Nešto u vezi sa psom mu se
dopadalo, čak i smešno ime za kućnog ljubimca, Stenli. Reklo bi se da je čovek, a ne
pas. “Mogu li da ga upoznam?”
“Naravno. Gde živite?”
“Još deset dana biću u Džordžtaunu. Selim se u Pariz, u stan pored parka. Da li
pas govori francuski?”
“Ne”, ozbiljno odgovori Stenlijev vlasnik, “ali ume da izigrava mrtvaca.”
Otkrili su da ih deli nekoliko ulica i ugovorili sastanak za sutradan. Maršal se
osećao budalasto, ali je čitavog dana bio uzbuđen, kao da ide na ljubavni sastanak, a
ne na upoznavanje sa psom.
Sreli su se u ugovoreno vreme na ugovorenom mestu. Stenli je sumnjičavo
motrio Maršala. Seo je i zurio u njega pre nego što mu je pružio šapu. Imao je
najtužnije lice koje je Maršal video, izuzev, možda, sopstvenog. Posle rukovanja s
Maršalom prevrnuo se i opružio, pretvarajući se da je mrtav. Sigurno se nadao nečem
ukusnom. Pošli su u šetnju, posle male predstave. Pas se ponašao veoma pristojno.
Zazirao je od ostalih četvoronožaca. Bio je ogroman, ali se prestravio kad je neko
kučence zalajalo na njega.
“Cvikator je”, priznade vlasnik. Stenli je šetao ne potežući uzicu. “Primio je sve
vakcine. Ima čip i tetovažu na trbuhu u slučaju da se izgubi, kao i pedigre, ali ne
tražim novac za njega. Samo želim da ga lepo udomim. Šta radite?” Primetio je
mlitavu levu ruku. Maršal htede da mu kaže da je bio udarač u Jenkijima. Nije voleo
da priča o muci koja ga je snašla.
“Penzioner sam”, jednostavno je odgovorio.
“Imate sreće”, sa zavišću reče mladić. Zamišljao je golemo bogatstvo ili srećni
dobitak. Bio je Maršalov vršnjak. Izgledao je nervozno i napeto.
“Ne baš. Radio sam u Agenciji za borbu protiv narkotika. Nedavno sam
penzionisan. Provešću šest meseci u Francuskoj.”
Stenlijev vlasnik nije pitao da li je penzionisan zbog ruke. Pretpostavio je da je
o tome reč.
“Ne znam da li mogu da vodim psa u Francusku. Verovatno mogu, uz
zdravstvenu potvrdu.”
“Da. Mislim da je čip neophodan za putovanje u inostranstvo. To neće biti
problem, pošto ga Stenli ima. Francuzi vole pse. Moja mama živela je tamo godinu
dana. Imala je francuskog buldoga. Vodila ga je svuda sa sobom, čak i u restorane.
Stenli je, naravno, preveliki za takvo nešto.” Maršalu se dopadala ideja o velkom
psu. Stenlijevo lice takođe. Izgledao je pitomo. Biće dobro društvo u dugim,
samotnim noćima.
“Uzeću ga”, iznenada reče Maršal, kao da je zaposednut vanzemaljskim
entitetom. Za manje od nedelju dana iznajmio je stan u Parizu i usvojio gigantskog
goniča. Možda gubi razum.
“Da li ste sigurni?” Vlasnik je bio blago zaprepašćen, a Maršal možda još više.
“Jesam”, jasno i glasno će Maršal. Pitao se šta ga je spopalo. Možda je ovo
posledica psihoze izazvane povredom i propašću karijere. “Kako će podneti
putovanje avionom, u tovarnom prostoru?” Malčice se brinuo zbog toga. Nije hteo
da naudi usvojenoj životinji.
“Pošteno rečeno, nikad nije leteo”, oprezno će vlasnik. “Veterinar će mu
propisati sedativ. Daću vam njegovo ime. Mogli biste da ga povedete sa sobom ako
aerodromskom osoblju kažete da je obučeni pas.”
“Mislim da ne bih prošao kao slepac”, ozbiljno reče Maršal. Možda lud, ali ne i
slep.
“Obučene pse koriste i epileptičari. Upozoravaju ih na napade. Koriste se i u
borbi protiv depresije i drugih bolesti.” Posmatrao je Maršalovu mlitavu levu ruku
dok je govorio. Maršal se pitao da li će to upaliti. Pokušaće. Nadao se da će se pas
lepo ponašati u avionu. Stenli je izgledao prilično pitomo. Sedeo je na pločniku,
zverajući u prolaznike.
“Pokušaću. Poneću sedative za slučaj da priča ne prođe.” Izmenjali su podatke.
Maršal je ponudio novac za psa, ali Stenlijev vlasnik nije hteo ni da čuje. Obećao je
da će ga isporučiti sutradan, s pripadajućom dokumentacijom. Maršal se složio.
Vlasnik je objasnio da mu je potrebno veće da bi se oprostio od njega. To je zvučalo
tužno, ali se dobro slagalo sa Stenlijem, koji je izgledao depresivno. Mahao je repom
kad ga je Maršal pomilovao i rekao: “Videćemo se sutra.”
Stenlijev vlasnik sutradan je doveo psa do Maršalove kuće, u skladu s
dogovorom. Doneo je dokumenta o poreklu i vakcinaciji, zdravstvenu potvrdu, kao i
onu o ugradnji čipa. Maršal je mogao da ga vodi u Francusku. Dao mu je i bočicu
sedativa za slučaj da mu zatreba na putu. Maršal je rešio da posluša vlasnika i pokuša
da ga predstavi kao obučenog psa, da bi mogao da putuje s njim. Stenli je njuškao po
stanu kao pravi gonič. Mahao je repom i izgledao srećno, uprkos tužnom licu.
“On je sjajan pas”, reče njegov još malo pa bivši vlasnik. Izgledalo je da će
svakog trenutka briznuti u plač. Poslednji put pomilovao je psa s ljubavlju. Zahvalio
je Maršalu, poželeo mu sreću i otišao. Maršal je seo. Zagledao se u svog psa.
“Pa, Stenli, nadam se da će ti se Pariz svideti”, obratio mu se ozbiljnim tonom.
Uvek je želeo psa, ali zbog posla nije mogao da ga ima. Dobio je Stenlija i stan u
Parizu. Ovo je ličilo na avanturu. Bio je spreman za nju.
Naredne nedelje krenuo je da se oprosti od Armstrongovih. Poveo je i psa. Deci
se dopao. Amelija je rekla da je to najsmešniji pas kog je ikad videla. Zagrlila je
Maršala na rastanku, baš kao i Bred. Pogledao je bebicu, usnulu u majčinom naručju
posle dojenja.
“Pazi na moju imenjakinju”, rekao je i poljubio Melisu u obraz.
“Javljaj se, Marše”, srdačno reče predsednik. “Voleli bismo da znamo gde si.”
“Javljaću se”, obećao je Maršal. Rastanak s prvom porodicom teško mu je pao.
Deca Armstrongovih unela su radost i toplinu u njegov život. Biće sam sa psom
u Parizu. Nije poznavao nikog u glavnom gradu Francuske. Ni u Vašingtonu nije
stekao prijatelje - izuzev Armstrongovih. To je značilo da ništa nije ostavljao za
sobom.
Let do Pariza prošao je bolje nego što se nadao. Putovao je u poslovnoj klasi.
Mirne duše slagao je službenicu Er Fransa da je Stenli obučeni pas.
“Za šta je obučen?” pitala je da bi popunila formular.
“Secka mi meso”, ozbiljno odgovori Maršal. Pokazao je na ruku. Klimnula je
glavom i nastavila da piše, ne slušajući ga. Upisala je “obučeni pas” u odgovarajuću
rubriku na obrascu. Posle pola sata bio je u avionu. Stenli je legao kraj njegovih
nogu i zaspao. Putnik na susednom sedištu izgledao je iznenađeno, ali ništa nije
rekao.
Putovao je noćnim letom i stigao u Pariz sutradan u podne, s dva kofera i psom.
Taksista ih je dovezao do broja 22 u Ulici Bigo, pored malog elegantnog hotela.
Popeli su se liftom do petog sprata. Domar mu je dao ključeve koji su ga čekali u
kovertu. Stan je bio udoban i dobro održavan, kao na fotografijama. Bio je pun
svetlosti, uprkos sivom februarskom danu. Počeo je da pada sneg kad je Maršal
spustio kofere u spavaćoj sobi. Tek tada shvatio je da su prošle pune dve godine od
povlačenja iz Bogote. Otišao je skrhan tugom zbog napuštanja Palome i bebe. Istog
dana bila je ubijena. Konačno je osetio da počinje novi život, s jednom zdravom
rukom i psom u iznajmljenom stanu, u gradu u kome nikog nije poznavao. Konačno
je mogao da sahrani duhove prošlosti i nastavi da živi.
Arijana
Šesto poglavlje
Robert Gregori oduvek je imao sve što se moglo tražiti i dobiti od života:
porodični imetak, najbolje škole, studije na Prinstonu, članstvo u prestižnom klubu,
diplomu Poslovne škole na Harvardu. Imao je i ženu koju je obožavao, kćerku oko
koje se njegov život vrteo od časa njenog rođenja i očekivano uspešnu poslovnu
karijeru. Pre godinu dana zadesila ga je velika tragedija - supruga Lora umrla je od
tumora na mozgu. Lečili su je najbolji doktori. Ni sva njegova ljubav i novac nisu
mogli da je spasu. Njena smrt slomila mu je srce. Potražio je utehu u kćerki Arijani.
Obasuo ju je ljubavlju i pažnjom. I ona je volela oca. Pokušala je da popuni prazninu
koju je majka ostavila za sobom.
Robertova duga i uspešna karijera bližila se kraju. Nedostajalo mu je samo
jedno. Nije ispunio mladalački san. Oduvek je hteo da bude ambasador u Velikoj
Britaniji ili Francuskoj. I njegov otac gajio je istu, neostvarenu ambiciju. San o
ambasadorskom položaju ponovo se razgoreo dok je pratio predsedničku kampanju
Filipa Armstronga, kandidata kog je podržavao svim srcem. Robert je, iz iskrenog
divljenja prema čoveku kog je hteo da vidi u predsedničkoj fotelji i zarad ispunjenja
vlastitog cilja, uplatio pozamašne sume na račun njegove kampanje. Bio je siguran
da će posle Armstrongove pobede u trci za Belu kuću dobiti ambasadorski položaj u
Velikoj Britaniji ili Francuskoj. Rekao je to Arijani nekoliko puta. Samo ga je ta nada
mogla odvratiti od tugovanja za preminulom suprugom.
“Tata, za boga miloga, zašto bi hteo da budeš ambasador? To bi bila nepotrebna
glavobolja i poslednje što ti je potrebno u ovom trenutku.” Arijana nije blagonaklono
gledala na njegovu ambiciju, pogotovo otkad je postao udovac. Bližio se
sedamdesetoj. Imao je četrdesetogodišnju, zahtevnu karijeru iza sebe. Strahovala je
da bi ambasadorski posao bio previše stresan za njega, pogotovo zbog tuge koja ga je
teško pritiskala posle majčine smrti. Pre nekoliko godina imao je ozbiljne srčane
probleme. Rešeni su uspešnom operacijom. Nije joj se dopadala ideja o preuzimanju
novih obaveza. Nije imala nikog osim njega. Bio joj je sva rodbina. U dvadeset
drugoj godini nije želela da živi u Engleskoj ili Francuskoj, a nije mogla da ga ostavi
samog u tuđini.
Pre šest meseci diplomirala je na Bernardu na Kolambiji. Nije htela da studira
na Prinstonu kao otac, iako je on insistirao na tome. Dobila je dobar posao,
pomoćnika urednika u prestižnom onlajn modnom časopisu. Oduvek je želela
karijeru u svetu mode. Počela je da ostvaruje taj san. Volela je da posećuje modne
priredbe, da pronalazi nove trendove i upoznaje važne kreatore. Htela je da jednog
dana postane urednik časopisa Vog. Volela je modu od najranijeg detinjstva.
Negovala je jednostavni i prirodni stil svoje majke. Od nje je nasledila i ljubav
prema modi. Lora Gregori bila je elegantna i graciozna žena. Arijana je bila
lepršavija, mlađa majčina verzija. Očev stan bio je pun fotografija divne, obožavane
supruge.
Dugonoga, plavokosa i plavooka Arijana bila je ista majka. Lora je bila
dvadeset godina mlađa od supruga. Prerano je napustila ovaj svet. Robert ju je
obožavao od prvog trenutka, baš kao i svoju kćerku. Smatrala je očevu želju za
ambasadorskim položajem nerazumnom i potencijalno opasnom po njegovo
zdravlje. Htela je da ostane u Njujorku. Uživala je u druženju s prijateljima i novom
poslu. Od oca je, posle diplomiranja, dobila stan na Trajbeki. Priredila je bal da bi
proslavila useljenje. Prijatelji su joj dolazili gotovo svake noći. Često je izlazila, ali
dugo nije bila u ozbiljnijoj vezi. Živela je životom iz snova svake
dvadesetdvogodišnjakinje i dosta starijih devojaka.
Brižni otac trudio se da joj učini život lakšim, srećnijim i sigurnijim. Kupio joj
je stan u kući s vratarom, pod dvadesetčetvoročasovnim nadzorom. Njena
bezbednost bila mu je najpreča briga. Zahtevao je da ne zove taksi na noćnim
izlascima, već da se koristi uslugama servisa za iznajmljivanje limuzina. Tražio je da
stanuje u velikoj zgradi u bogatom susedstvu. Ispunjavao joj je svaku želju. Arijana
se brinula o njemu posle majčine smrti. Jednom ili dva puta nedeljno večerala je s
ocem. Zvala ga je svakog dana. Znala je koliko mu majka nedostaje.
Nekoliko puta sreo se sa Filipom Armstrongom u predsedničkoj kampanji na
skupovima darodavaca. Svaki put podsetio bi ga da želi da bude ambasador u Velikoj
Britaniji ili Francuskoj, ako on pobedi na izborima. Predsednički kandidat nikad nije
obećao da će udovoljiti Robertovoj želji, već da će je razmotriti i dati sve od sebe da
je ispuni. Bilo je i drugih nimalo manje darežljivih darodavaca i mnogo činilaca o
kojima je valjalo razmisliti pri imenovanju ambasadora. Predsednik se poneo kao
pošten čovek od integriteta, što je samo povećalo Robertovo poštovanje prema
njemu.
Arijana se nije zabrinula ni posle Armstrongove pobede. Otac je bio pozvan na
ceremoniju inauguracije. Zamolio ju je da mu se pridruži na balu te večeri. To je bio
uzbudljiv doživljaj. Upoznala je predsednika i njegovu suprugu, Melisu Armstrong,
koja se ljubazno i srdačno pozdravila s njom. Predsednik je očigledno visoko cenio
njenog oca. On je blistao od zadovoljstva na povratku u Njujork. Bio je siguran da će
uskoro biti imenovan za ambasadora u jednoj od dveju željenih zemalja. Arijana nije
htela da ga obeshrabri, ali nije bila toliko sigurna u izvesnost imenovanja. Znala je da
su obilne donacije u kampanji dobar put do ambasadorskog položaja, ali njen otac
nije bio mlad, ni zdrav, nije imao suprugu koja bi igrala ulogu domaćice, ni iskustva
u diplomatiji. U svakom slučaju, otac se radovao kao dete, a ona nije htela da mu
kvari raspoloženje.
Prošla su dva meseca od inauguracije, bez vesti o postavljenju. Zaključila je da
od toga neće biti ništa. Volela je novi posao i nije htela da napušta Njujork, čak ni
radi odlaska u London ili Pariz, iako ne bi imala ništa protiv da se zaposli u nekom
od tamošnjih modnih časopisa. U martu je upoznala momka koji joj se zaista dopao.
Studirao je prava u Njujorku. Imao je dvadeset šest godina. Sjajno su se zabavljali.
Bilo joj je žao oca kad su imenovani ambasadori u Velikoj Britaniji i
Francuskoj. Neuspeh mu je još teže pao kad je doznao da je u London poslat njegov
prijatelj. Nije poznavao čoveka poslatog u Francusku, niti je čuo za njega. Bio je iz
Los Anđelesa. Njoj je pao kamen sa srca. Više nije morala da brine. Ostaće u
Njujorku. Tako je bilo sve do maja, kad ju je otac zamolio da dođe na večeru.
Zabrinula se da nema novih problema sa zdravljem, kad ga je zatekla u smrknutom
raspoloženju. Od majčine smrti neprestano je strepela za njegovo zdravlje. To je bio
najveći strah u njenom životu. Volela ga je koliko i on nju. Oduvek ga je
idealizovala. Drhtala je od straha dok je bio na operaciji. Otada se dobro osećao.
Večerala je s njim u trpezariji njegovog stana na Petoj aveniji, s pogledom na
Central park. Tvrdio je da u njemu posle majčine smrti vlada grobna atmosfera.
Trudila se da što češće večera s njim. Pozivala ga je u posetu, ali on nije voleo da
svraća u Trajbeku. Najčešće su se sretali u njegovom stanu, kao te večeri.
“Danas sam razgovarao s predsednikom Armstrongom. Pozvao me je”, tiho je
rekao. Arijana se iznenadila.
“Zašto te je zvao, tata?” Znala je da su dva ambasadorska mesta koja je želeo
zauzeta. Ona nisu mogla biti razlog poziva.
“Ponudio mi je ambasadorski položaj”, rekao je kad je poslužena supa. Bilo je
jasno da nije oduševljen ponudom.
“Stvarno? U kojoj zemlji?” Zapitala se da li mu je predsednik ponudio utešnu
nagradu poput Rima ili Madrida, ili nešto zbilja zastrašujuće, poput Gane, Nepala ili
nekog mesta na koje ne bi htela da ide.
Otac je odgovorio posle kraćeg oklevanja. Videlo se da je razmišljao čitavog
dana. “Ponudio mi je Argentinu”, smrknuto je prozborio. “Bićemo u Buenos Ajresu,
koji se dopao svima koji su tamo bili. Dvonedeljni odmor ipak se znatno razlikuje od
trogodišnjeg ili četverogodišnjeg boravka u nekom gradu. Mislim da to nije dobra
ideja. Ta zemlja je godinama imala velikih problema, posle kojih je bankrotirala.
Argentinci su verovatno divni ljudi, ali ne mogu da rešavam njihove probleme. Tamo
bih bio izložen velikom pritisku. Da i ne govorimo o tome da bismo bili okruženi
opasnim zemljama krcatim revolucionarima, otmičarima i narko-kartelima. Takva
glavobolja nije nam potrebna.”
“U potpunosti se slažem”, obzirno će Arijana. Laknulo joj je kad je shvatila da
otac ne razmišlja o prihvatanju postavljenja. “Dakle, odbio si?”
“Pokušao sam. Zamolio me je da razmislim. Rekao je da će nam se Argentina
veoma dopasti, da se svi zaljube u nju i da mi nudi položaj s ovolikim zakašnjenjem,
zato što su mog prethodnika morali silom da razdvajaju od ambasadorske fotelje.
Nije hteo da ode, zato što mu je tamo bilo previše lepo.”
“Možda je imao ljubavnicu”, našalila se Arijana, da bi olakšala očev položaj.
Nije imala ni najmanju želju da četiri ili tri godine živi u Argentini. Htela je da njen
otac ostane u Njujorku, pogotovo pošto su mu Pariz i London izmakli.
Pretpostavljala je da i on to želi. “Odbićeš postavljenje, tata, zar ne?” Htela je da je
on razuveri, iako je videla da još nije odlučio.
“Ne znam. Možda i nije važno gde smo. To bi moglo biti divno iskustvo za
oboje. Ambasadorski položaj velika je čast i priznanje. Argentina bi mogla biti
zabavna zemlja. Čuo sam da su tamošnji ljudi divni i veoma gostoprimljivi, da grad
liči na Pariz i da je društveni život fantastičan. Rekao je da je ambasadi neophodna
domaćica sposobna da je dekoriše. Siguran sam da si dorasla tom zadatku i da će ti
se taj posao dopasti.”
“Ne želim da idem bilo gde, a ponajmanje u Argentinu”, rekla je s izvesnom
panikom. “Ne govorimo njihov jezik i nikoga ne poznajemo.” Pokušavala je da ga
obeshrabri na svaki mogući način, iako joj je bilo jasno da ništa ne postiže.
Predsednik mu je znalački prodao ideju.
“Zaboravljaš da ću biti ambasador. To će nam omogućiti da upoznamo sve koji
nešto znače. Govoriš španski dovoljno dobro da se snadeš”, hrabrio ju je.
“Ne, ne govorim ga tako dobro. Učila sam ga dve godine u srednjoj školi. Mogu
da se snađem u pošti i na železničkoj stanici. To je sve.”
“Šta misliš, Ari?” pitao ju je zavaljen u stolicu. Nije ni dirnuo supu, kao ni ona.
Izgubila je apetit. “Hoćemo li da probamo? Jednom se živi. Možda ćemo zauvek
žaliti ako propustimo ovu priliku.” Možda će on žaliti, ali ona neće. Nedvosmisleno
joj je dao do znanja da očekuje da krene s njim. Priča o odlasku u Argentinu činila ju
je veoma nervoznom.
“Tata, šta ćemo ako se tamo razboliš?” S pravom se brinula. Imao je problema
sa srcem. Nije htela da zaglavi u bolnici u tuđini.
“Dobro sam. Pregledao sam se pre mesec dana. Sve je u najboljem redu. Znam
da ti to verovatno zvuči glupo, ali voleo bih da budem ambasador pre nego što
umrem.” Mladalački san još je plamteo u njegovom srcu.
“Ne umireš. Bolje bi ti bilo da ne pominješ takve stvari. Ne zaboravi da si rekao
da te zanimaju samo Engleska i Francuska.” Uspaničeno ga je slušala. Osećala je da
gubi u ovoj raspravi. Htela je da vodi svoj život u Njujorku, a ne da uskoči u majčine
cipele i krene u Argentinu s njim.
“Možda će biti zanimljivo. Svi zavole Argentinu. Možda ćeš i ti.” Nije
odustajao od pokušaja da je ubedi. Lađe su joj tonule.
“To je dug period. Govorimo o tri, možda i sve četiri godine. Šta ako nam se
Argentina ne dopadne? Imaću dvadeset šest godina kad se vratimo. Propustiću sjajnu
priliku za napredovanje na poslu.” Dvadeset šesta joj je iz ove perspektive izgledala
kao devedeseta godina.
“Nikad nećeš doživeti slično iskustvo.” Predsednik ga je očigledno stručno
obradio. Arijana je u tom trenutku mrzela Filipa Armstronga zato što je uvalio
njenom ocu ambasadorsko mesto u Argentini. Ućutala se zato što nije znala šta da
kaže da bi izrazila nezadovoljstvo i zabrinutost zbog te odluke. Jeli su supu. “Hteo
sam da te obavestim da razmišljam o tome, da se ne bi previše iznenadila.” Ovo joj
je zvučalo još gore.
“Tata, ne želim da idem u Argentinu.” Nije mogla biti jasnija i iskrenija.
Izgledao je veoma zabrinuto zbog onog što mu je rekla.
“Ne bih voleo da te ostavim samu u Njujorku. Potrebna si mi tamo, Arijana. Ne
mogu da idem sam, bez tvoje mame.” Molećivo ju je pogledao. Grizla ju je savest,
ali nije bila spremna na toliku žrtvu. Smatrala je da otac nema pravo da traži takvo
nešto od nje. To je nije oslobađalo odgovornosti. Dala je reč majci da će brinuti o
njemu. Nije znala da će to podrazumevati selidbu u daleku i nepoznatu Argentinu.
Najviše ju je plašilo to što otac nikad ne odustaje od jednom donesene odluke. Pri
kraju večere bila je na ivici plača. Otišla je odmah posle poslednjeg posluženja, da bi
se srela s prijateljima u taverni Vejverli u centru. I njen momak bio je tamo. Primetio
je da je potresena, iako ju je poznavao tek odnedavno.
“Šta nije u redu?” pitao je pošto ju je zagrlio i poljubio.
“Ocu je ponuđen ambasadorski položaj u Argentini.”
“To zvuči zanimljivo”, raspoloženo je prokomentarisao. “Možeš da ga posetiš i
naučiš tango.” Pokušavao je da je odobrovolji. Nije mu rekla da neće posećivati oca,
već da on želi da ona otputuje tamo i živi s njim. Nije htela da mu to kaže i pokvari
romansu na početku, pre nego što se otac odluči.
Otac ju je sutradan pozvao. Odlučio se. Obavestio je predsednika da prihvata
ambasadorski položaj. Za četiri nedelje mora da otputuje u Buenos Ajres. Arijana je
smesta briznula u plač.
Govorio joj je da će to biti zanimljivo i uzbudljivo iskustvo, da će joj se
Argentina svideti i da će praktično biti ambasadorka. Volela je oca, ali je znala da
ume da bude neosetljiv na mišljenja drugih. Verovao je da je uvek u pravu. Ovog
puta nije bio, bar što se nje tiče.
“Ne želim da budem ambasadorka”, žustro mu je odgovorila. “Imam dvadeset
dve godine, život i posao u Njujorku. Ne idem s tobom, tata. Pričaj šta hoćeš. Nećeš
uspeti da me nateraš.”
“Arijana, ti si sve što imam”, nepopustljivo reče otac. “Neću te ostaviti ovde.
Previše bih brinuo.”
“Ovde sam bezbednija nego u Argentini. Tamo otimaju ljude.” Borila se tek
reda radi. Znala je da se o svemu dogovorio s predsednikom.
“Telohranitelji će stalno biti s nama. Nijedan stranac godinama nije otet. Uzalud
brineš.” Posle tih reči prekinuo je vezu. Te noći ponovo je razgovarala s njim, ali
ništa nije postigla. Vratila se u stan, besna na oca, sedamdesetogodišnjaka s
ozbiljnim srčanim tegobama koji je pre godinu dana izgubio voljenu suprugu. Nije
ga mogla pustiti da ode sam. Dugo je razmišljala. Do jutra je odlučila da mora
podneti tu žrtvu zbog njega, iako nije želela da napusti posao u Njujorku i otputuje u
Argentinu. Možda je imao pravo kad je rekao da će uživati u tome i da će joj biti
drago što ga je poslušala. Osećala je da nema izbora, zato što je on već odlučio.
Odustajanje od posla u onlajn časopisu koji je veoma volela zamalo joj je
slomilo srce. Urednica je bila veoma ljubazna. Uveravala ju je da je mesto
pomoćnika čeka kad god se vrati. Predložila joj je da vodi blog u Buenos Ajresu. Još
teže joj je bilo da novom momku, Ijanu, kaže da se seli u Buenos Ajres s ocem. Bio
je mnogo manje potresen nego što se nadala. Na osnovu njegove reakcije zaključila
je da nije mnogo očekivao od njihove veze. Zagrlio ju je i rekao da mu se javi i da će
je posetiti ako ga put nanese do Argentine.
Otac joj je rekao da kupuje koliko god joj duša ište, zato što će joj za ulogu
domaćice ambasade biti potrebno mnogo lepe odeće. Pohara radnji s luksuznom
odećom bila je slaba uteha za život koji je napuštala. Tugovala je sve do odlaska iz
Njujorka u junu. Znala je da ih tamo čeka zima. Poslali su neke stvari brodom.
Ponela je osam kofera kad su poleteli za Buenos Ajres. Leteli su prvom klasom. Nije
progovorila ni reč u avionu. Nije znala šta je očekuje. Otac joj je bio zahvalan zato
što se nije mnogo bunila, iako nije krila da nije srećna zbog selidbe. Obećao je da će
dati sve od sebe da joj se oduži. Rekao je da želi da se divno provede u Argentini.
Odseli su u luksuznom hotelu u Buenos Ajresu. Ambasada još nije bila spremna
za njih. Pre polaska bili su upozoreni da će pre useljenja morati da se malo “potrude”
oko nje. Sutradan su je obišli. Bila je na Posadasu u četvrti Rekoleta. To je bila
spektakularna zgrada s divnim freskama, ukrasima i kaminima. Vapila je za
nameštajem. Veliki broj soba bio je prazan. Na svim prozorima bile su divne zavese.
Arijana je od očeve nove sekretarice dobila spisak radnji sa stilskim nameštajem i
drugim stvarima potrebnim za opremanje ambasade. Sekretarica se ponudila da
krene s Arijanom u obilazak radnji. Arijani je bilo jasno da je čeka mnogo posla pre
useljenja. Bila je dirnuta srdačnim prijemom osoblja, koje se trudilo da joj pomogne
na svaki način. Obe očeve sekretarice otišle su u hotel s njom. Mlađa joj je predala
gomilu pozivnica najuglednijih domaćica u Buenos Ajresu i gotovo svih ambasada u
gradu. Svi su želeli da prirede večeru, ručak ili bal na kom će ih predstaviti. Lokalne
domaćice nadmetale su se za čast da ih prve ugoste. Imali su dovoljno pozivnica za
narednih mesec dana.
“O, bože moj”, reče Arijana. Listala je brojne pozivnice, kao da izbor među
njima prevazilazi njene moći. U poslednjih godinu dana posle majčine smrti postala
je deo očevog društvenog života. Znala je da će biti domaćica zabava u ambasadi i
da će pohoditi društvene događaje s njim. Zato je i došla u Argentinu. Pomagala joj
je Euhenija, devojka tek nešto starija od nje. Bila je divno odevena, s besprekorno
negovanom kosom i malim dijamantskim minđušama. Poticala je iz aristokratske
porodice. Znala je mnogo o najvažnijim lokalnim porodicama, drugim
ambasadorima i njihovim suprugama. Nesebično je delila to znanje s njom.
Društveni život u Buenos Ajresu, po svoj prilici, bio je vrlo bogat. Euhenija joj je
dala do znanja da će igrati značajnu ulogu u njemu.
Sledećeg jutra je u Euhenijinom društvu krenula u obilazak prodavnice stilskog
nameštaja. Otac joj je rekao da kupi sve što je potrebno ambasadi. Mogao je to da
dopusti sebi. Bila je prijatno iznenađena cenama, mnogo nižim od onih u Njujorku.
Našla je mnogo prekrasnog nameštaja iz prekomorske Francuske. Mnoge ugledne
porodice našle su se u novčanoj oskudici. Nekolicina je preživljavala prodajući
nameštaj. Arijanu je grizla savest što ga tako jeftino kupuje. Do ručka je kupila
dovoljno nameštaja da ispuni nekoliko soba i dva prekrasna, bledoružičasta i
svetloplava obisonska tepiha.
Euhenija je savršeno govorila engleski jezik. Pohađala je koledž u Sjedinjenim
Državama. Obećala je da će naći učitelja Arijani, da bi obnovila i unapredila španski.
Arijana je bila spremna da uradi sve što je neophodno da bi olakšala očev život i da
bi što bolje odigrala svoju ulogu domaćice u ambasadi. Krotko je prihvatila svoju
sudbinu, rešena da oca učini ponosnim. Htela je da ambasada divno izgleda i da
priređuje najelegantnije prijeme u Buenos Ajresu.
Te noći otišli su na formalnu večeru u francuskoj ambasadi. Hrana je bila
čarobna. Žene su nosile raskošne večernje haljine. Naišli su na najsrdačniji prijem.
Livrejisana posluga služila je zvanice. Posle večere započeo je ples. Arijana nikad
nije videla tako lep kristal i porcelan. Imala je osećaj da se našla u drugoj epohi, u
kojoj je sve elegantno i luksuzno, a ljudi besprekornih manira živeli život kakav više
ne postoji u drugim delovima sveta. Argentinci su voleli da izlaze i da se dobro
zabavljaju.
Veče u francuskoj ambasadi bilo je samo prvo u nizu. Ugošćeni su u britanskoj,
italijanskoj, nemačkoj i španskoj ambasadi. Izlazili su doslovce svake večeri.
Upoznali su gotovo sve najuglednije i najuticajnije ljude u gradu. Argentinska elita
nadmetala se za čast da ih ugosti u svom domu. Ugledne porodice možda su imale
manje novca nego u srećnijim vremenima, ali su posedovale armije slugu i prekrasne
domove. Bili su neopisivo gostoprimljivi i odeveni po najnovijoj modi. Arijana i
njen otac nikad nisu videli tako lepe žene. Muškarci su bili zgodni i muževni. Sretali
su mnogo Nemaca, Italijana i Iraca. Čak i oni rođeni u Argentini imali su strana
imena, zbog velikog broja ljudi koji su došli iz Evrope prethodnih decenija, da bi se
ovde naselili i potražili sreću. Grad nikad nije spavao. Zabave su stalno bile
priređivane. Plesalo se po čitavu noć. I svi zgodni muškarci u gradu umirali su od
želje da igraju s Arijanom i nauče je tango. Otac ju je jedne takve večeri ponosno
posmatrao iz prikrajka, pušeći kubansku cigaru s muškarcima. Arijana nije mogla to
da gleda skrštenih ruku. Uzela mu je cigaru, poljubila ga u obraz i prošaputala:
“Nema pušenja.” Vodila je računa o njegovom zdravlju. Znala je da bi pokojna
majka učinila to isto.
Lokalne domaćice bile su očarane njenim ocem koliko i muškarci njom.
Predivne žene flertovale su s njim na svakom soareu. S oduševljenjem su igrale s
njim. Bili su najtraženiji par u gradu. Arijana je, posle prve dve nedelje u Buenos
Ajresu, morala priznati da se dobro zabavlja. Sretala se s mladim ljudima koji su joj
se dopadali. Upoznala je devojke s kojima je imala šta da priča i koje su je pozivale u
svoje kuće, i veoma zgodne i ukusno odevene mladiće koji su nenapadno flertovali s
njom. Nikad se nije osećala tako prihvaćenom, niti joj je igde ukazivana ovolika
pažnja. Htela je da napiše blog o tome za onlajn časopis u Njujorku u kom je radila
pre polaska za Argentinu. Bila je toliko zauzeta ukrašavanjem i opremanjem
ambasade da nije imala vremena za takvo nešto.
Nameštaj je polako pristizao u zgradu ambasade, koja je postepeno menjala
izgled. Opremala ju je što je brže mogla onim što je kupovala i pronalazila po gradu.
Šest nedelja po dolasku u Argentinu priredili su raskošnu zabavu, da bi svima
zahvalili na ukazanom gostoprimstvu i dobrodošlici. Otac je bio veoma ponosan
zbog svega što je učinila. Pronašla je sjajan bend, uz pomoć novih prijatelja.
I otac i kćerka su se do kraja avgusta osećali u Argentini kao kod kuće. Robert
je uživao u ambasadorskom poslu. Dopadali su mu se ljudi s kojima je dolazio u
dodir. Učio se diplomatskom poslu, uz pomoć iskusnog osoblja ambasade. Dobro se
zabavljao i nastojao da što više nauči o zemlji u kojoj je službovao. Arijana je imala
širok krug prijateljica koje su je neprestano pozivale na večere i ručkove, da gledaju
mladiće kako igraju polo i da izlaze po klubovima. Izlazila je svake večeri, sa ocem
ili bez njega. U septembru je priznala ocu da je bio u pravu i da joj je drago što je
pošla s njim. Sve bolje je govorila španski. Volela je njihov dom i nove prijatelje.
“Nisam verovala da će biti ovako. Svi kažu da ovo liči na nekadašnji Pariz”,
reče Arijana. Robert je bio srećan zbog njene sreće. Posetila je Punta del Este u
Urugvaju za vikend, s prijateljicama. To je bilo najomiljenije morsko letovalište
bogatih i uglednih Argentinaca. Divno se provela. Otac je za svaki slučaj poslao dva
telohranitelja s njom. Glupo se osećala u njihovom društvu. Nisu joj bili potrebni.
Izlazila je bez njih. Neke prijateljice imale su telohranitelje, ali ih nisu vodile u Punta
del Este. Putovale su s njima samo kad bi išle u letnjikovce u argentinskoj provinciji,
zato što su banditi prepadali putnike na drumovima.
Otac ju je iznenadio u oktobru. Rekao je da su ih prijatelji pozvali u goste za
vikend. To je bila porodica koja se Arijani naročito dopadala, s tri kćerke njenog
uzrasta i dva zgodna starija sina. U njihovoj kući zabava nikad nije prestajala. To je
bilo još izraženije u njihovom letnjikovcu, finki, na dva sata vožnje od Buenos
Ajresa. Veliki broj njenih prijatelja imao je kuće u toj oblasti. Posećivali su ih
vikendom. U subotu posle ručka krenuli su s domaćinom u kratku vožnju do
susednog imanja. Otac je želeo da ga vidi zato što je čuo da je veoma lepo. Čim su
izašli iz automobila, rekao je da ga je iznajmio.
Vlasnici su se iselili u Sjedinjene Države. Izdali su ga Gregorijevima na
nekoliko godina. Bilo je besprekorno održavano. Kuća je bila nenameštena. Sedmoro
slugu živelo je na imanju. Arijana je tako dobila još jednu kuću za opremanje.
Zamišljala je zabave koje će u njoj vikendima priređivati s prijateljima. U glavnoj
zgradi bilo je desetak spavaćih soba. Na imanju je bilo i nekoliko kućica za goste i
poslugu. Arijanini prijatelji bili su uzbuđeni koliko i ona.
Bilo im je drago što će biti susedi. Naredne nedelje počela je da pazari nameštaj
za letnjikovac, da bi što pre počela da ga koristi.
Do Božića, koji je u Argentini bio u leto, preobrazila je iznajmljenu kuću u
čudesno prijatan, elegantan i luksuzan dom. Ispunila je prostrane i prozračne sobe
divnim francuskim nameštajem, krevetima s baldahinima i pastelnim nijansama.
Otac je unajmio pola tuceta slugu. Vodili su kuvara iz ambasade sa sobom. Prvu
zabavu priredili su za novogodišnji vikend. Imali su dvadesetoro gostiju u kući.
Došli su i svi susedi. Igranka je trajala do šest ujutro. Doručkovali su na terasi. Svi su
otišli kući u osam, da bi prespavali dan. Vodili su dekadentan, raskošan, ugodan
život. Nisu mogli da veruju da su proveli punih šest meseci u Argentini. Vreme je
letelo. Arijanin španski bližio se savršenstvu. Euhenija je imala mnogo posla
zahvaljujući dekorisanju, zabavama, kupovinama i izlascima s prijateljicama.
Arijana nikad nije bila tako zaposlena. Stalno se susretala s nečim novim, kupovala,
upoznavala ljude i priređivala večere u ambasadi za goste iz domovine. Zahvaljujući
klasičnoj lepoti, aristokratskom stilu odevanja, savršenim manirima i zvonkom
smehu, u dvadeset trećoj godini bila je jedna od najpoželjnijih devojaka u Buenos
Ajresu. Svi su je smatrali veoma zabavnom. Stekla je ugled jedne od najsposobnijih
domaćica u gradu. Svi su obožavali Gregorijeve.
Planirala je novu zabavu za vikend u letnjikovcu sredinom januara, dve nedelje
posle već legendarne proslave Nove godine. Oni koji nisu bili na njihovom imanju u
provinciji hteli su da vide kako ga je opremila i da provedu vikend na njemu.
Pozvala je desetak mladih parova. Počela je da izlazi sa starijim bratom prijateljica
sa susednog imanja. I oni će biti tamo. Otac je ostao u Buenos Ajresu. Pravdao se
povećanim obimom posla. Uistinu je hteo da mladima pruži priliku da se što bolje
zabave. Podsetio je Arijanu da povede oba telohranitelja, pošto je put do finke bio na
lošem glasu zbog bandita. Biće sigurna u pratnji telohranitelja. Odlučila je da povede
samo jednog, pošto je drugi dobio grip. Nije htela da ga maltretira putovanjem u
provinciju. Povela je i kuvara ambasade, da bi spremao hranu za goste. Ostavila je
njegovog pomoćnika u gradu s ocem. Sastavljala je spiskove gostiju i raspoređivala
zvanice za stolovima dok su se vozili ka imanju. Kuvar je spavao na zadnjem
sedištu. Nije dangubila tokom gotovo dvočasovne vožnje do iznajmljenog imanja.
S uzbuđenjem je očekivala vikend. Svi gosti su joj se dopadali. Vozili su se
gotovo dva sata i stigli nadomak imanja kad su se kola oštro zaustavila. Podigla je
pogled s beležnice i ugledala stari vojni kamion preprečen preko druma. Pola tuceta
ljudi stajalo je ispred kola. Iza kamiona je bilo još ljudi. Pogledala je telohranitelja,
da bi videla da li je zabrinut. Vrata su bila zaključana. Pitala se da li će ih vozač
zaobići ili će sačekati da se pokrenu. Ljudi u šarolikim vojnim uniformama polako su
pošli ka njima. Uočila je da su svi naoružani. Telohranitelj za volanom nije ni
mrdnuo.
“Felipe, da li nam preti opasnost?” Klimnuo je glavom. Kuvar je hrkao na
zadnjem sedištu, nesvestan da su se zaustavili. “Da li ćemo pokušati da se
provezemo između njih?” Izgledala je zabrinuto. Vozač je pažljivo posmatrao
naoružane ljude. Nije izgledao uplašeno.
“Izbušili bi nam gume”, tiho je prozborio. Dva čoveka stigla su do vozačevog
prozora. Pokazali su mu da spusti staklo. Nije to učinio. Najbliži je bez oklevanja
uperio pištolj u vozačevu glavu. Ispalio je hitac kroz staklo. Felipe je pao preko
volana. Arijana je vrisnula kad je krv pokuljala iz rane. Neko je slomio prozor na
njenim vratima. Otključao je bravu. Izvukao ju je iz automobila pre nego što je
shvatila šta se događa. Hitro su joj nabacili kapuljaču preko glave, podigli je i bacili
na zadnji deo kamiona. Nisu obraćali pažnju na kuvara na zadnjem sedištu, koji se
probudio kad je Felipe ustreljen, i video kako je izvlače iz automobila i nose s
kapuljačom preko glave. Mahala je rukama. Pokušavala je da se otme čoveku koji ju
je nosio. Ubacili su je u kamion i uskočili za njom. Ubrzo su krenuli. Kuvar je
užasnuto posmatrao kako kamion zamiče u šipražje pored puta i nestaje s vidika. Sve
se dogodilo veoma brzo. Ništa nije mogao da učini. Izbrojao je najmanje osam ljudi
oko automobila. U kamionu ih je bilo još više. Svi su imali bradu i šlem. Neki su se
krili iza maski za skijanje. Maskirani zlikovci oteli su Arijanu. Kuvar je još pet
minuta drhtao od straha u automobilu. Izašao je i gurnuo Felipeov leš na suvozačko
sedište. Seo je na krvavo sedište. Odvezao se do finke. Toliko je drhtao da je jedva
vozio. Istrčao je iz automobila, vrišteći iz sveg glasa, čim je stigao do imanja. Ljudi
su pritrčali da bi videli šta se događa. Kroz otvorena vrata automobila ugledali su
Felipeov leš i mnogo krvi. Kuvar je histerično plakao dok je osoblju i dvema
gošćama koje su već pristigle na imanje pričao o onome što se dogodilo. Gošće su
vrisnule kad su videle Felipov leš u automobilu i uplakanog i krvlju isprskanog
kuvara.
Pozvali su lokalnu policiju. Došli su posle jednog sata. Kuvar im je ispričao šta
se dogodilo. Pitali su ga da li je Arijanin otac obavešten o otmici. Ispostavilo se da
nije. Rekli su da su se slične stvari i ranije dešavale na tom putu, ali da odavno nije
otet neko tako važan kao Arijana. Stvar je bila ozbiljna. Pozvali su šefa, koji je
pozvao šefa policije u Buenos Ajresu. Kćerka američkog ambasadora je oteta. Neko
je morao da saopšti vest njenom ocu.
Šef policije Buenos Ajresa otišao je u ambasadu i zamolio za prijem kod
ambasadora. Rečeno mu je da sačeka nekoliko minuta. Robert Gregori mislio je da je
neki američki građanin počinio ozbiljan zločin u Buenos Ajresu. Učtivo je pružio
ruku šefu policije koji je blago drhtao zbog neugodne vesti koju je morao da saopšti
uvaženom diplomati moćne zemlje.
“Vaša ekscelencijo”, rekao je. Ustao je čim je Robert ušao u sobu. “Imam tužnu
dužnost da vam saopštim da je vaša kćerka oteta na putu do finke. Vozač je ubijen.
Službenik ambasade koji je putovao na zadnjem sedištu prošao je neozleđen. Vaša
kćerka nije povređena prilikom otmice. Bila je živa i zdrava kad je odvedena.
Češljamo seoski predeo i činimo sve što je u našoj moći da je pronađemo. Dajem
vam reč da će naša vlada učiniti sve da vam je vratimo neozleđenu.”
Soba se zavrtela oko Roberta Gregorija dok je slušao šefa policije. Njegove reči
zvučale su tako strašno i nestvarno. Ono što šef policije govori, jednostavno, nije
moguće. Ne može biti istina. Nisu mogli da otmu Arijanu. Poslao je telohranitelja s
njom. Trebalo je da brine o njenoj bezbednosti. Ljudi svakodnevno putuju od Buenos
Ajresa do svojih letnjikovaca. Zašto su oteli baš nju?
“Znate li ko ju je oteo?” prozborio je prigušenim glasom. Izvadio je bočicu s
pilulama nitroglicerina iz džepa. Osećao je strašan bol u grudima. Bio mu je poznat.
Gurnuo je pilulu pod jezik i seo. Odmerio je šefa policije užasnutim, preplašenim
pogledom.
“Još ne znamo”, iskreno reče policajac. “Odvešću se na lice mesta. Odmah
ćemo krenuti u potragu. Mislim da je već počela. Želite li da pođete sa mnom,
gospodine?”
“Želim”, odgovorio je Robert klimajući glavom. Imao je osećaj da se kreće
ispod vode. Moraće da stigne do nje, da je pronađe. Moraće da je spasu od otmičara.
Sledio je šefa policije do njegovog automobila. Šef je došao s vozačem i pratiocem.
Tiho su razgovarali na putu do finke kojim su Arijana i Felipe prošli pre nekoliko
sati. Robert Gregori nije progovorio ni reč. Bio je u šoku.
Lokalna policija čekala ih je u kući, pošto je šef policije Buenos Ajresa javio da
dolaze. Kuvar koji je posmatrao čitav događaj sa zadnjeg sedišta sad je nešto
smirenije ispričao šta je video. Policajci su rekli Robertu da ne znaju ko je oteo
njegovu kćerku. Previše razbojničkih grupa operisalo je u oblasti oko druma. Bili su
sigurni da će uskoro dobiti zahtev za otkup. Tada će saznati ko ju je oteo. Do tada će
morati da čekaju.
“Isplatiću svaku sumu”, reče Robert drhtavim glasom. Posiveo je u licu. Ruke
su mu drhtale otkad je čuo strašnu vest. Imao je osećaj da je u veoma, veoma lošem
filmu.
“Mediji će odmah izvestiti o onome što se dogodilo”, reče šef policije. “To bi
nam moglo pomoći, u slučaju da je neko negde vidi. Potrebna nam je njena
fotografija.”
“Pošaljite nekog u ambasadu, dobiće sve što vam je potrebno.” Robert se sručio
na najbližu stolicu. Jedna od Arijaninih prijateljica pokušavala je da ga smiri, ali bez
uspeha. Izgledao je veoma staro i bolesno. Gosti su pristizali. Čuli bi priču o otmici i
videli krvavu unutrašnjost automobila. Policija se muvala po imanju. Arijanine
prijateljice su plakale. Znale su da se ovakve priče često završavaju na tragičan
način. Isplata otkupa nije garantovala da će se oteta osoba vratiti kući živa.
Oba šefa policije pokušavala su duže od jednog sata da uvere Roberta Gregorija
da će Argentinci učiniti sve što je u njihovoj moći da mu vrate kćerku. Robert ih je
posmatrao umornim, uplakanim očima.
“Molim vas”, očajnički je zavapio, “molim vas... imam samo nju...”
Sedmo poglavlje
* * *
Nekoliko dana posle otmice Horhe je napustio logor na jedan dan. Strpali su
Arijanu u kutiju da se znoji preko dana. Niko nije znao gde je otišao. Kad se vratio,
znao je ko je ona. Izbavio ju je iz kutije. Otišao je u grad da bi video da li iko priča o
otetoj Amerikanki. Njena fotografija bila je u svim novinama i na svim televizijskim
vestima. Osmehnuo se kad ju je video. Nije se nadao tako velikom dobitku.
“Dakle, ti si ambasadorova kćerka”, rekao je sa širokim osmehom. “Tvoja vlada
učiniče sve da te oslobodi. Pomozi mi, Arijana. Odredi svoju cenu. Koliko novca da
tražim za tebe?”
“Traži koliko god hoćeš. Vlada neće platiti ni pare za moje oslobođenje. Važna
sam samo mom ocu”, tiho je prozborila i spustila praznu čašu. Samo ju je on hranio i
pojio. Ostali joj nisu davali ništa za jelo i piće. Držali su je u sanduku do njegovog
povratka. “A moj otac nije veliki bogataš.”
“Sigurno te mnogo voli”, reče Horhe. Poigravao se s njom. “Šta misliš, koliko
te voli? Da li je poslovan čovek?” Klimnula je glavom. “Koliko ljudi je umrlo od
njegove ruke?”
“Niko nikada nije umro zbog mog oca”, odlučno je rekla. “On je častan čovek.”
“Takvim se i moj brat predstavlja pred svetom. Zauzima visok položaj u vladi.
Ali on je bogataš. A oni nikad nisu časni. Jednog dana i on će širiti moju poruku. Već
je počeo da nam pomaže. Zna da sam u pravu. Jednog dana preuzeće našu bolesnu,
umiruću vladu. Učiniće je zdravom i predaće je narodu koji zaslužuje da bude na
vlasti. Konačno će se pobrinuti za slabe i bolesne, i nahraniti siromašne.” Verovao je
u ono što govori. Njegova poruka ostavila bi upečatljiviji utisak na nju da nije bila
njegov zarobljenik. “Arijana, koliko vrediš svom ocu? Deset miliona? Dvadeset?
Samo pet?”
“Ne znam”, tiho je rekla. Poželela je da Horhe odredi iznos otkupa i da ga
zatraži da bi što pre otišla kući.
“Tvoja fotografija je na svim televizijskim kanalima u Buenos Ajresu. Sigurno
mnogo vrediš.” Pozvao je jednog od svojih ljudi. Rekao mu je da donese tanjir
hrane. Sinulo joj je da nosi vojničku odeću, kao i svi ljudi u logoru. Mogla bi
nastradati ako logor bude napadnut u toku potrage za njom. Bila je u zamci između
svetova. U njemu je sve češće videla otmičara i spasioca, pošto je bio izvor svih
blagodeti. Neće se zbuniti. Oteo ju je. Upravo je određivao iznos otkupa. Znala je da
će otac platiti svaku sumu. Prodaće sve što ima da bi je oslobodio. Vratiće je kući po
bilo koju cenu.
Dva pripadnika argentinske vlade posetila su te noći Roberta Gregorija u
ambasadi. Jedan je bio miran, tih mladić. Obećao mu je svu vladinu pomoć. Drugi je
bio stariji, namazaniji političar koji se izdaleka osećao na kolonjsku vodu. Nosio je
skupoceno odelo i uveravao domaćina da je učinio sve što je mogao da bi olakšao
potragu za njegovom kćerkom. Osećao se i na korupciju. Mladi čovek nekada se
zanosio komunističkim idejama. Otarasio se tih zabluda, progledao i stekao veliki
uticaj u vladi. Sem Adams rekao je da gaji ambiciju da jednog dana zavlada
zemljom. Bio je čovek iz naroda koji je uspeo. Saosećajno je govorio o
ambasadorovom bolu, zaklinjući se da će mu pomoći. Robert nije verovao ni jednom
ni drugom. Rekao je to Semu kad su otišli.
“Hulio Markos je pompezna ništarija. Korumpiran je do srži i jalov. Luis
Munjoz bi jednog dana mogao biti opasan. Sjajno je umrežen, pametan i ambiciozan.
Neki ljudi misle da će daleko dogurati. Mislim da su obojica nastojali da vas zadive
kooperativnošću. Nisam siguran da će se potruditi da nam pomognu.” Sem je mnogo
više verovao u CIA i njene doušnike nego u lokalnu vladu, poznatu po nesposobnosti
u sličnim slučajevima. Robert nije ni pokušao da ga razuveri. Sve ambasade ponudile
su pomoć. Ta podrška delovala je iskrenije i više je obećavala. Robert je najviše nade
polagao u agente CIA, koji su se neumorno trudili.
Noćna mora produžavala se unedogled. Otmičari se nisu oglašavali. Robert je
strahovao da je Arijana mrtva. To je bilo moguće. CIA je češljala seoska područja i
obronke Anda. Niko nije video Arijanu niti grupu koja bi odgovarala opisu njenih
otmičara. CIA je zastupala stanovište da ju je Horhe oteo i da se krije u šumi u
podnožju planina, ali nije mogla da mu ude u trag.
Otmičari su konačno, dve nedelje posle otmice, s nepoznatog telefonskog broja
pozvali lokalnu televizijsku stanicu u Buenos Ajresu. Zatražili su dvadeset miliona
američkih dolara u neobeleženim novčanicama. Rekli su da će proslediti uslove za
isplatu novca. Iznos otkupa sada je bio poznat. CIA i lokalne vlasti saznale su da je
poziv obavljen iz govornice u vladinoj zgradi. Taj trag nije vodio nikuda. Robert je
sada znao sumu potrebnu za oslobađanje njegove kćerke. Počeo je da sakuplja
novac. Telefonski poziv osnažio je nadu da je Arijana još živa.
Horhe je premestio logor dublje u šumu, dva dana pre poziva upućenog
televiziji u Buenos Ajresu. Ovog puta sedeo je pored nje u kamionu. Nije nosila
kapuljaču niti je bila vezana. Postao je njen zaštitnik u novom logoru. Nije se
odvajao od zatočenice. Nije mogla da beži. Brzo bi se izgubila u šumi i umrla.
Opstaće samo ako bude ostala pored njega.
“Znaš da sam u pravu”, rekao je te noći, kad ju je poslužio pirinčem i graškom.
Jeo je isto što i ona. Posle obroka izvukao je cigaru iz ulubljene aluminijumske kutije
na stolu. U njoj je čuvao i sveščice dnevnika. Rekao je da je to avijatičarska kutija
koju je pronašao u džungli posle pada malog aviona s drogom iz Ekvadora. “Uzeli
smo drogu i zakopali pilota i ostatke aviona. Otad je kod mene. Novac od droge
omogućio nam je da započnemo borbu. Dugo smo živeli od njega.”
“Sada se izdržavate otimanjem žena radi otkupa”, rekla je s prekornim
pogledom.
Nasmejao se kad je to rekla. “Podsećaš me na majku kad me tako gledaš. Bila je
dobra i hrabra žena, kao ti. Otac je bio bogataš. Tukao ju je svake noći. Bila je
siromašna cura iz planinskog sela. Zaljubio se u nju kad je imala petnaest godina.
Maltretirao ju je do kraja života. Imao sam četrnaest godina kad sam ga ubio. Jedne
noći pijan se vratio kući. Tukao je majku. Udario sam ga zbog onog što je učinio te i
svih prethodnih noći. Pao je na leđa i razbio lobanju. Nikad nisam zažalio zbog toga.
Mislio je da može da radi šta god hoće zato što je imao para. Majka je konačno
mogla da odahne posle njegove smrti. Umrla je posle nekoliko godina, ali je jedno
vreme živela onako kako zaslužuje. Moj brat tada je radio u policiji. Sastavio je
izveštaj u kome je pisalo da je provalnik upao u kuću i ubio oca. Zaslužio je da umre,
baš kao i svi bogataši.” Horhe se čitavog života svetio bogatašima. “Mama me je
posle toga poslala u Španiju na školovanje. Vratio sam se kad se razbolela. Umrla je
prerano.” Izgledao je i zvučao tužno.
“Ko je dobio ostatak imetka?”, pitala je. Htela je da sazna što više toga o njemu.
Bio je višeslojna ličnost. “Da li je išta ostalo?”
“Imetak je nasledio moj brat. Iskoristio ga je da postane važna ličnost. Pomaže
nam na sve načine. Čini to diskretno, da ne bi ugrozio sebe. Potreban nam je na
visokom položaju u vladi. Zna da sam u pravu. Istupiće iz senke kad kucne pravi čas.
Nečemo dugo čekati na to.” Upalio je cigaru. Ponudio joj je dim. Odbila je. Htela je
da zna ko je njegov brat, ali se nije usuđivala da pita. Mogao bi je ubiti pre isplate
otkupa ako proceni da previše zna. “Novac tvoga oca finansiraće naš pokret sve dok
ne budemo spremni da krenemo u akciju. Moj brat kaže da nećemo dugo čekati taj
dan. Vlada je toliko slaba da bi se mogla srušiti sama od sebe. Mnogo ljudi širom
zemlje spremno je da nam priđe. Deset godina gradio sam temelje pokreta, dok ste se
vi bogatili. Spreman sam da žrtvujem sve zbog vlastitih uverenja. Koliko takvih ljudi
znaš?”
“Ne mnogo”, morala je da prizna.
“Znaš li makar jednog?”, pitao je dok su sedeli pod drhtavom svetlošću sveća.
“Verovatno ne znam nijednog.” U njemu je bilo nečeg očaravajućeg. Dela su
mu bila krajnje pogrešna, ali počela je da se pita da li je njegova motivacija iskrena.
“Jednog dana uvidećeš da sam u pravu”, rekao je, ubeđen u istinitost svojih reči.
“Možda nećeš hteti da se vratiš. Možda ćeš ostati s nama i čekati da svane veliki
dan.” Za Arijanu je to još bila užasavajuća pomisao. Htela je da se vrati kući. Brinula
se za oca. Osećala se bezbedno u Horheovom prisustvu. Niko je nije povredio otkad
je dovedena u logor. Ljubazno se ponašao prema njoj.
Te večeri pustio ju je da spava na vojničkom ležaju u njegovom šatoru. Logor je
bio tako duboko u šumi da je znao da ne može pobeći. Nije imala kuda da beži.
Njegovi ljudi spavali su u drugim šatorima. Bio je sam, kao i uvek. Imao je svoj
ležaj. Doneo je drugi ležaj u šator za nju. Ležala je na njemu i tonula u san dok je on
pisao dnevnik, s cigarom u ruci. Posmatrala je njegovo divno lice obasjano svećama.
Ličilo je na Isusovo. Zaspala je s mišlju da bi Horhe mogao biti sveti čovek.
Pošto je saznao traženu sumu za otkup, Robert Gregori bavio se prikupljanjem i
prebacivanjem sredstava. CIA mu je pomagala u tome. Više nije mogao da radi kao
ambasador posle Arijanine otmice. Taj posao preuzeo je karijerni diplomata iz
ambasade. Svakodnevno je uzimao nitroglicerin. Doktor iz ambasade brinuo je zbog
njegovog srca, a on zbog Arijane. Prošle su dve nedelje od telefonskog poziva
televizijskoj stanici. Uputstva za predaju novca nisu stizala.
Horhe je svakodnevno vodio Arijanu do rečice na plivanje. Voda je bila hladna.
Gledao ju je dok se kupa okrenuta leđima. Jednog dana doplivao je do nje. Zagrlio ju
je. Bili su nagi. Nije se usprotivila. Polako ju je okrenuo prema sebi. Divio se lepoti
njenog tela u bistroj vodi. Bila je hipnotisana njegovim plavim očima i privlačnim
licem. Poljubio ju je. Muškost mu se burno uzdigla, trljajući se o nju. Htela je samo
jedno, da je grli. Žudela je za bezbednošću koju je donosio njegov zagrljaj. U životu
koji je delila s njim bilo je nečeg praiskonskog i jednostavnog. Vodili su ljubav pod
vodom, sa svom strašću koja se taložila još od prvog susreta. Bio je beskrajno nežan.
Govorio je da je voli. Verovala mu je. Počela je da veruje da pokušava da ostvari
plemenite ciljeve pogrešnim metodama. Bio je usamljeni ratnik, plivač protiv struje.
Život nikad nije bio tako jednostavan ili čist kao u tom trenutku. Ostala je bez daha u
njegovom zagrljaju. Rekla mu je da i ona voli njega. Njen opstanak u potpunosti je
zavisio od toga. Život u šumi svodio se na najnužnije. Bio je muškarac. Brinuo je o
njoj. Rekao joj je da neće dozvoliti da joj se išta loše dogodi. Verovala mu je.
Činjenica da je drži zarobljenu radi otkupa više nije bila bitna. Želela je da bude s
njim.
Ponovo su vodili ljubav te noći. Posvetio se dnevniku kad je zaspala. Napisao
joj je dirljivo ljubavno pismo u kome je opisao svoja osećanja i nadu u nastanak
drugačijeg, boljeg sveta koji će podeliti s njom. Dao joj je do znanja da je postala
njegovo nadahnuće i da su njihovi životi spojeni u jedan. Ujutro ga je pročitala.
Zaplakala je. Bio je jedina stvarnost za koju je znala. Sećanje na oca je bledelo. Sve
ono za šta se zalagao, iz ove perspektive izgledalo je tako pogrešno. Samo su
Horheove reči imale smisla.
Popodne su proveli šetajući šumom. Kupali su se u rečici i ponovo vodili
ljubav. Želela je samo jedno, da bude s njim. Bio je otelotvorenje ljubavi i nežnosti.
Svet koji je poznavala pre njega je nestao. Ostao je samo njen život u šumi s njim.
Više nije marila da li će otac platiti otkup. Horhe se nasmejao kad mu je to rekla, dok
su te noći vodili ljubav pod svetlošću sveca u šatoru.
“Možda ti ne mariš, ali ja marim. Hiljade ljudi u čitavoj Argentini zavise od
nas. Odgovoran sam za njih. Tvoj otac pomoći će nam da ih nahranimo. Finansiraće
svetu stvar. Moramo da smislimo siguran način za preuzimanje novca.” Nije rekao
da li će mu brat pomoći u tom poslu. Otkup joj se posle tog objašnjenja činio
prihvatljivijim. Želela je samo jedno, da bude s njim. Svake noći posle pisanja
dnevnika, a pre odlaska na spavanje, napisao bi joj ljubavno pismo. Pronalazila ih je
svakog dana kad bi se probudila. Žudno ih je čitala. Niko joj nije pružio toliko
ljubavi. Jeli su zajedno, odvojeno od njegovih ljudi. Živeli su na jednostavan način.
Bila je s njim šest nedelja. Činilo im se da su zajedno od pamtiveka.
Avion je sleteo na Aerodrom Šarl de Gol nešto posle osam sati ujutro. Arijana
je preuzela dva velika kofera s trake za prtljag. Zamolila je Šilu da joj pošalje neke
stvari iz Njujorka. Nije htela da putuje s mnogo prtljaga. Ponela je dosta džempera,
farmerki i topli kaput, ali ne i letnju odeću. Planirala je da napusti Pariz pre nailaska
toplih dana i da se vrati u Berkšir ili Njujork. Razmišljala je o traženju posla. Htela je
da radi s decom, možda siročićima ili u utočištu za beskućnike, negde gde će biti u
dodiru sa siromašnima. Horhe je još snažno uticao na njen život.
Sela je u taksi na aerodromu. Vozaču je dala adresu na Aveniji Foš. Dobila je
šifru na ulaznim vratima. Namrgođena kućepaziteljka predala joj je ključeve stana.
Cigareta joj je visila iz usta. Izgledala je veoma francuski. Arijana se predstavila kao
nova stanarka. Žena nije reagovala. Dobro došla u Francusku, pomislila je Arijana
uz osmeh. Putovanje je bilo avantura. Učila je francuski na koledžu. Naučila je
dovoljno da se snađe. Njen španski je posle jedne godine u Argentini bio znatno
bolji. Snalazila se i na francuskom. Nije imala problema s taksistom.
Stan je, kako je izgledalo, bio u otmenom susedstvu. Avenija Foš bila je
luksuznija nego što je očekivala. Bila je blizu Trijumfalne kapije i Jelisejskih polja.
Nalazila se na pogodnoj, centralnoj lokaciji, u dobrom, prestižnom komšiluku. To je
i htela. Zgrada je bila besprekorna. Mali lift odveo ju je do četvrtog sprata. Ušla je u
stan pun svetlosti čak i u hladnom, zimskom danu. U stanu je bilo toplo.
Osvrnula se oko sebe. Setila se da je obećala kaluđericama da će im poslati
fotografije svega i svačega, kao i mnoštvo razglednica. Odmah će se prihvatiti tog
posla. Počela je od stana. Spavaća soba bila je lepa, s ružičastom posteljinom i uskim
krevetom s baldahinom. Dnevna soba izgledala je malčice zapušteno, kao da je
većina nameštaja kupljena na buvljaku, ali je imala šarma. Kuhinja je bila sićušna,
ali odgovarajuća. Frižider je bio smešno mali.
Spustila je kofere u spavaćoj sobi. U njoj je bio stari orman, umesto plakara,
dovoljno veliki da primi sve što je donela. Kupatilo je imalo ogromnu kadu. Sat
kasnije bućnula se u nju s uzdahom olakšanja. Nije mogla da veruje. Našla se u
Parizu. Prvi put živela je sama u stranoj zemlji. Osećala se zrelo. Svuda je bila sama,
kada nije bila s voljenim kaluđericama. Ponekad bi se uplašila od pomisli da je sama
na svetu, posle očeve smrti. Niko neće znati niti mariti ako joj se nešto dogodi. Šila
bi posle izvesnog vremena shvatila da je nestala, ako bi prestala da piše čekove i
koristi kreditne kartice. Ona i niko drugi. Od povratka iz Argentine nije videla
nijednog prijatelja u Njujorku. Posle svega što se desilo u Buenos Ajresu, osećala se
drugačije i otuđeno od njih. Prijatelji u Buenos Ajresu nisu bili u njenom životu
dovoljno dugo da bi ostali u vezi kad je otišla. Posvemašnja samoća znala je da bude
zastrašujuća. Pokušala je da ne razmišlja o njoj. Izašla je iz kade. Obukla se.
Odlučila se za farmerke, patike i toplu jaknu, i izašla u šetnju. Šetala je Jelisejskim
poljima sve do Trga Konkord. Uspela je da pronađe Trg Vandom i prošeta Ulicom
Rojal do Luvra i vrta Tiljeri. Vratila se na Trg Konkord. Kupila je mapu, iako se
sećala Pariza s ranijih putovanja s roditeljima. Snalazila se bez nje, u posećenijim
delovima grada. Pomislila je da svrati do hotela Ric na šolju čaja. Poslednji put
odsela je u njemu s ocem. Predomislila se. To mesto suviše bi je podsećalo na njega.
Zabavljala se posmatrajući ljude i izloge prodavnica. Tri sata kasnije vratila se u
stan umorna ali srećna. Nedugo potom ponovo je izašla, da bi nešto prezalogajila.
Pronašla je bakalnicu koja je nudila pečenu piletinu, francuski hleb, sir i nešto voća.
Odnela je hranu kući. Počastila se veoma ukusnim obrokom.
Prohtelo joj se da čita Horheova pisma, zato što se osećala usamljeno. Odustala
je od te namere. Umesto toga odložila je kutiju na gornju policu ormana. Otišla je u
postelju s knjigom. Oko deset je čvrsto zaspala. Ustala je u osam ujutro, pripremila
prženice i pojela nešto voća. U pola devet se obukla. Razmišljala je da pođe
metroom, ali se bojala da se ne izgubi. Odvezla se taksijem na Jaelovu adresu. Živeo
je u Napuljskoj ulici, u Osmom arondismanu. Imala je šifru ulaznih vrata. Krenula je
ka kućici u zadnjem delu dvorišta, s crvenim vratima. Pozvonila je i čula lavež psa.
Vrata joj je otvorio muškarac nepravilnih crta lica i duge kose. Imao je četrdeset
i neku. Bio je prav kao pritka. Sa osmehom joj je dao znak da uđe. Sve u njegovom
držanju i izgledu govorilo je o muževnosti i tvrdokornosti. Najedanput se uplašila.
Šta ako bude grozan prema njoj i ako poželi da joj uradi nešto bolno? Za trenutak je
poželela da se okrene i nada u beg. Stari vučjak baš tada ju je ugledao i mahnuo
repom. I on je na prvi pogled izgledao zastrašujuće.
“Zdravo, ja sam Arijana Gregori”, učtivo je prozborila, kao da je došla u posetu
prijatelju.
“Ja sam Jael le Floš”, rekao je. Uveo ju je u malu dnevnu sobu opremljenu
udobnim starim nameštajem. U takvoj sobi mogli ste da sedite do kasno u noć,
pijete, pušite i čavrljate s prijateljima. Videla je pepeljaru na stočiću za kafu. Rekao
joj je da može da puši. Nije joj ponudio ništa za piće. Pokazao joj je na stolicu na
koju bi trebalo da sedne.
Sačekao je da skine jaknu. Smestio se u veliku, udobnu fotelju preko puta nje.
Posle izvesnog vremena zagledao se u nju tamnosmedim, gotovo crnim očima. Kosa
mu je bila crna kao noć. Usred zime imao je zagasit ten čoveka koji provodi mnogo
vremena na otvorenom. Na zidovima su bile fotografije jedrilica. Zaključila je da je
jedriličarstvo njegova pasija.
Odmah je prešao na stvar. “Zašto si otišla u Argentinu?”, pitao je. Nije je
osuđivao, već je pitao. Ni za trenutak je nije ispuštao iz vida. Prva reakcija bila je da
kaže kako ju je otac naterao na to. Znala je da to ne bi bilo pošteno, iako je učinila
sve da bi ga odgovorila od te namere. Išla je tako daleko da je odbila da krene. Nije
mogla da ga pusti da krene sam. Zbog toga je dala otkaz, raskinula s novim dečkom i
pošla s njim.
“Moj otac bio je postavljen za ambasadora. Zahtevao je da pođem s njim. Pošla
sam.” Izostavila je suvišne detalje.
“Da li si želela da ideš?” Imala je osećaj da njen sagovornik može da vidi sve,
da proniče u njenu dušu i da mora da mu kaže istinu.
“Ne, nisam. Tek što sam diplomirala na koledžu. To se desilo pre dve godine”,
dodala je, da bi njen sagovornik mogao da smesti događaje u jasan vremenski okvir.
“Dobila sam posao koji mi se dopadao. Izlazila sam s osobom s kojom sam se dobro
zabavljala. Htela sam da ostanem u Njujorku.”
“Da li si mu to rekla?”, pitao je. Upalio je cigaretu, pogleda uprtog u nju.
“Da, jesam.”
“Naterao te je da kreneš?” Pokušavao je da shvati suštinu njihovog odnosa. Nije
želela da slika oca tamnim bojama, pogotovo ne u ovom trenutku. Nikad ga nije
optuživala za ono što se dogodilo, pa neće ni sada.
“Majka je umrla prethodne godine. Nije hteo da ide sam. Želeo je da pođem s
njim. Pošla sam. Bio je bolestan. Moja pomoć bila mu je neophodna. Obećao je da
ćemo se dobro zabavljati. Neko vreme i bilo je tako. Svake večeri išli smo na zabave.
Upoznala sam mnogo divnih ljudi, s kojima se inače ne bih srela. Računali smo da u
Argentini nećemo provesti više od tri godine.”
“To je mnogo vremena u tvojim godinama”, prokomentarisao je. Govorio je
napadnim francuskim naglaskom, ali je njegov engleski bio odličan. Razumeo je sve
što bi mu rekla. “To vreme moralo ti je izgledati kao večnost.”
“Jeste, kad smo otišli, ali mi se posle nekoliko meseci dopalo. I otac je imao
pravo - to je bila šansa kakva se ukazuje jednom u životu.”
“Šansa da se bude otet i zarobljen tri meseca? Ne verujem da bi se zbog toga
odrekla posla i dečka u Njujorku.” Rekao je suvim tonom. Bila je zaprepašćena. “Da
li si se po povratku u Ameriku vratila na posao?” Odmahnula je glavom. “Zašto
nisi?”
“Mislim da sam htela da radim nešto drugo posle svega što se dogodilo, nešto
poput pomaganja siromašnima. Radila sam u modnom časopisu. Taj posao sad mi se
čini banalnim i besmislenim.”
“Zašto? Više ne voliš modu?” pitao je nevinim tonom. Hteo je da se uvuče u
njenu glavu. Uspevao je u toj nameri. Gledao je njenu odeću. Nosila je farmerke
prestižne marke, jednostavan ali skup džemper, firmirane cipele i tašnu. Nije mogla
reči da je moda više ne zanima.
“Samo mislim da je važnije pomagati siromašnima”, odlučno je odvratila.
“Ko ti je to rekao?” Hteo je da zna ko još prebiva u njenoj glavi. Odgovorila je
pre nego što je stigla da zauzda jezik. “Horhe.”
“A ko je to?” nežno je pitao. Blago se nagnuo napred da ugasi cigaretu.
Oklevala je pre nego što je odgovorila. Znala je da on zna odgovor na pitanje,
ali da želi da čuje šta će reći. “Vođa grupe koja me je otela.”
“O, da. Vođa pobunjenika, zar ne. Imam li pravo?” Klimnula je glavom.
“Zaštitnik siromašnih koji je tražio otkup od okruglo dvadeset miliona dolara. Znaš li
da je imao bankovne račune u Švajcarskoj? Da li ti je rekao za njih?” Jedan od
doušnika pomenuo je taj podatak posle Horheove smrti. Najverovatnije je bio tačan.
“Ne, nije.” Izrekla je to s tužnim pogledom. Verovao je u uzvišene ideale. Bio
im je tako posvećen i tako neprijateljski raspoložen prema bogatašima.
“Da li si stvarno mislila da bi podelio taj novac siromašnima?” pitao je Jael.
“Ne znam. Rekao je da će tako učiniti. Verovala sam mu.”
“Šta ti je još rekao?” Zasipao ju je pitanjima.
“Rekao mi je da me voli.” Iskreno mu je odgovarala. “Mislim da me je zaista
voleo, bez obzira na politička ubeđenja. Imali smo čudesnu vezu. Nikad nisam
upoznala takvog muškarca.”
“A sada? Da li ti nedostaje?” Imao je oči i glas koji su je nagonili da mu sve
kaže, čak i kad nije htela. Hipnotički je delovao na nju. Pomalo kao Horhe, ali na
neobičan način. Jael je od nje tražio samo jedno - istinu.
“Svakodnevno”, rekla je s neokrnjenom iskrenošću. “Neprestano mislim o
njemu. Možda nešto ređe nego pre.” Deprogramer nije izgledao iznenađeno.
“Da li ti je dao da išta poneseš, neki deo odeće, važan simbol, neki pisani
materijal?” Klimnula je glavom.
“Imam njegova ljubavna pisma. Čuvam ih u kutiji koju je držao na stolu. Dao
mi ih je... malo pre...” - jedva je govorila, činilo joj se da će ostati bez daha - “napada
na logor, u kom sam spasena... dao mi je kutiju pre smrti... U njoj je i njegov
dnevnik. Pisao ga je svake večeri. Čuvam ljubavna pisma u toj kutiji. Stavila sam ih
u nju kad je kamp počeo da gori.”
“Da li svakodnevno čitaš ta pisma?” Odmahnula je glavom.
“Nekada sam ih čitala svakodnevno. Sad ih poneki put čitam noću, kad mi
nedostaje i kad sam tužna. Mislim da nikada neću sresti čoveka poput njega.”
“Nadam se da nećeš”, tiho reče Jael. Nije pomenuo da mrzi muškarce koji
izopačuju tuđe umove dok njihove žrtve ne zaborave ko su i šta su. “Da li čitaš
njegove dnevničke zapise?”
“Ne, to je preterano ideološko i ezoterično štivo. Nekoliko puta probala sam da
ih čitam. U njima ima previše politike. Čitam ljubavna pisma, ali ne i dnevnik. I
njega čuvam.”
“I gde je ta kutija? Da li si je ponela u Pariz?” Nije se odvajala od nje otkad ju
je uzela iz njegovih ruku.
“Nalazi se u ormanu u mojoj spavaćoj sobi, na najvišoj polici.”
“Da li bi se potresla kad bi ti je neko oduzeo ili ako bi je izgubila?” Uspaničila
se kad je to ćula. Uplašila se da će je deprogramer zatražiti od nje, ali nije. Ne bi mu
je dala. Znao je da ne bi trebalo da je traži. Otelotvoravala je suštinu problema s
kojim su se suočavali. Njihovo druženje tek je započelo. Ispipavao je situaciju.
“Da”, tiho je prozborila. “Potresla bih se.”
“U tom slučaju, jedan od naših ciljeva biće da jednog dana prestaneš da čitaš
njegova pisma. Ne moraš da okajavaš njegove grehe, pomažući sirotinji i radeći ono
što ti je rekao da radiš. Ništa mu ne duguješ. Ubio bi te, da tvoj otac nije platio
otkup.” Jael je bio ubeđen u istinitost svojih reči. Arijana mu nije verovala.
“Štitio me je od svojih ljudi”, rekla je u njegovu odbranu.
“Šta misliš, od koga su ti ljudi primali naređenja?” jetko upita Jael. “On je bio
vođa grupe. Želeo je da veruješ da te spasava od njih. To te je činilo zavisnijom od
njega. Nametnuo ti se kao jedini zaštitnik u svom logoru. Učinio je to da bi te zbunio
i naterao da zaboraviš ko je.” Postavio je još jedno pitanje, na koje je znao odgovor.
“Da li ste bili ljubavnici?” Klimnula je glavom i progovorila.
“Zatrudnela sam s njim. Izgubila sam dete kad je logor napadnut.” Za nju je to
bio napad, a ne spasenje, zato što ga je tako poimala na nivou osećanja. To iskustvo
bilo je jednako užasavajuće kao otmica na drumu. Čak i više, zato što je izvedeno
veoma delotvorno, u tami osvetljenoj plamenovima, zato što je videla kako Horhe
gine u njemu. I zato što nije znala ko su njeni spasioci.
“Upravo si navela arsenal sredstava za zbunjivanje i preobraćanje zarobljenika.
Štitio te je u logoru. Pretpostavljam da te je samo on hranio, pojio, oslobađao veza i
izvodio iz prostora u kom si bila utamničena.” Klimnula je glavom. To je bila istina.
“Vodio je ljubav s tobom. Govorio je da te voli. Imao je sreću što si tako brzo
zatrudnela - to je produbilo vašu vezu. Znam da mi ne veruješ, ali nije te voleo,
Arijana. Iskorišćavao te je. To je bio deo njegovog plana, baš kao i otkup. Hteo je
novac tvog oca i tvoj um. Dobio je i jedno i drugo. Bio je pametan čovek. Jednog
dana, da si ostala s njim, iskoristio bi te u revoluciji protiv ustaljenog poretka. Još te
iskorišćava, ako želiš da radiš za siromašne da bi mu ugodila, umesto da nastaviš
vlastitu karijeru. Ništa mu ne duguješ. Ubio bi te bez i najmanjeg oklevanja ako bi to
bilo u njegovom interesu. Bila si mu korisnija živa. Još te kontroliše pismima. Želim
da mi obećaš da ćeš mi reći kad god ih budeš čitala. Neću te kažnjavati niti koriti, ali
moram znati kada i koliko često ih čitaš. To je sastavni deo terapije.”
“Mislim da me je stvarno voleo”, tužno je prozborila.
“Veruj mi”, tiho će Jael, “da nije bio sposoban za to. Bio je opasan. Igrao je
pogibeljnu igru s tvojim umom.” Još pažljivije se zagledao u nju. “Hoćeš li da ga se
oslobodiš?” Oklevajući je klimnula glavom. “Čak i ako to podrazumeva prihvatanje
saznanja da te nije voleo?” Ponovo je klimnula, sa suzama u očima. “Da li si bila
zaljubljena u nekog drugog muškarca?” Čak i ako jeste, bila je nevina, naivna,
pristojna cura i veoma mlada kad se to dogodilo. Odmahnula je glavom.
“Ne baš. Izlazila sam s tipovima koji su mi se dopadali. Prilično sam se
zagrejala za momka s kojim sam izlazila u Njujorku, neposredno pre odlaska u
Argentinu. U srednjoj školi sam nekoliko meseci imala dečka i još jednog na drugoj
godini koledža. Ali to su bili momčići. Horhe je bio muškarac očaravajućeg uma.”
“Imao je opasan, bolestan, očaravajući um”, ispravio je. “Takav um uništava
ljude. Koristio te je. Odbacio bi te čim bi prestala da budeš korisna. Verovatno bi te
ubio pošto bi dobio otkup. Nikad te ne bi oslobodio. Previše bi znala o njemu. To bi
te učinilo opasnom. Poigravao se s tobom, Arijana. Ne možeš mu posvetiti ostatak
života. Moraš da ga se oslobodiš, da prozreš njegove obmane, ako želiš kvalitetan
život. Jednog dana u tvom životu pojaviće se muškarac kog ćeš zavoleti. Ne želiš da
se Horhe ispreči između vas dvoje. Jednog dana moraćeš da savladaš sve to, kao
sećanje na strašnu saobraćajnu nezgodu. Preživela si to iskustvo. Ne želim da doveka
hramlješ zbog njega.”
“Ni ja to ne želim”, tiho je rekla. “Zbog toga sam ovde.”
“Dobro je”, rekao je. Osmehnuo se i ustao. “U tom slučaju znamo šta nam je
činiti. Danas smo dobro počeli. Videćemo se sutra”, rekao je. Ustala je i krenula za
njim do vrata. Usput je shvatila da se kupa u znoju. Imala je osećaj da ju je pregazio
autobus. Tri sata koje je provela s njim proletela su u trenu.
Tog popodneva odlučila se za dugu šetnju po Bulonjskoj šumi. Razmišljala je o
svemu što joj je Jael rekao. Još joj je bilo teško da poveruje u istinitost njegovih reči.
Jedan deo nje još je verovao da ju je Horhe voleo. To iskustvo bilo je previše stvarno
da ne bi bilo istinito. Prihvatala je Jaelove tvrdnje na intelektualnom nivou, ali ne i u
svom srcu.
Posle toga otišla je u Luvr. Otpešačila je kući. Sem Adamas pozvao ju je da bi
saznao njene utiske o prvoj seansi.
“Bilo je teško, ali bio je ljubazan.”
“To lepo zvuči”, reče Sem. Laknulo mu je. Iz iskustva je znao da Jael nije uvek
“ljubazan” ali je sa ženama bio blaži nego s muškarcima. Možda zato što je bio
Francuz. Bilo mu je drago što je nije zaplašio na početku saradnje. Njegova veština
bila joj je neophodna.
Kad je te večeri otvorila orman u spavaćoj sobi, ugledala je kutiju na najvišoj
polici. Spopala ju je snažna želja da je skine i pročita pisma. Nije to učinila, da bi
sutradan to mogla da kaže Jaelu. Poželela je da mu ugodi, što je bio prvi korak na
putu oporavka.
Legla je bez večere. Spavala je sve do sutradan. Probudila se na vreme da se
okupa, obuče i krene na sastanak s Jaelom. Izgledao je manje strašno kad ga je
ugledala po drugi put. Znala je šta je očekuje. Pokazao joj je tehniku koju će koristiti.
Ritmički ju je kuckao po kolenima. Zamolio ju je da zažmuri i nanovo proživi dan
kad je oteta. Ta tehnika ponekad se primenjivala u radu sa žrtvama ekstremnih
trauma. Nije želela da to radi, ali je pristala zato što mu je verovala. Sve mu je
ispričala, zatvorenih očiju. Zamolio ju je da otvori oči i da sve ponovo proživi. Imala
je osećaj da leti unatraške i da se otmičari smanjuju, pod njom, kad ga je poslušala.
Tog dana nisu razgovarali o Horheu, već o ljudima koji su je izveli iz kola na putu za
finku. Začudila se kad je otkrila da se seća svakog od njih, do najsitnijeg detalja.
Četiri sata pričala je Jaelu. Bilo joj je muka kad su završili. Impresioniralo ju je
letenje unatraške, na velikoj visini. Muškarci su izgledali manje strašni iz daljine.
Povratila je kad se tog popodneva vratila kući. Sutradan je referisala Jaelu o tome.
Koristili su isti proces za svaki dan njenog zatočeništva. Horhe je ubrzo zaigrao u
filmu, u prvim danima njihove veze.
To je bio dug, mučan i spor proces. Krajem prve dve nedelje shvatila je da je
pred njima veliki posao. Trajaće šest meseci, ili možda tri. San o povratku kući za
šest nedelja bio je razvejan. U poslednje dve nedelje dva puta je čitala Horheova
pisma. Uvek je to činila noću, kad je bila opterećena uspomenama, i kad je htela da
se podseti da ju je voleo. Njegova ljubav plašila ju je znatno manje od svega što joj
se dogodilo, kad su je svakodnevno trpali u kutiju i ostavljali da se prži na jarkom
suncu dok je on ne bi spasao. Počela je da shvata smisao onog što joj je Jael na rekao
na prvoj seansi. Samo joj je Horhe davao hranu i piće, vodio u klozet, naređivao da
je izvade iz zagušljivog sanduka u kome je čuvana, skidao konopce s ruku i nogu i
vodio na rečicu da se opere i pliva u hladnoj vodi. Bio je jedini izvor blagodeti i
olakšanja u teškom zarobljeničkom životu. Shvatila je zašto je u takvim okolnostima
bilo lako pomisliti da je voli. Rastužila se kad je uvidela da je bila žrtva veste
manipulacije, čoveka namernog da zadobije njeno poverenje. Posle dve nedelje
razgovora s Jaelom još je iskreno verovala da se njen otmičar zaljubio u nju.
Njegova ljubav izgledala je previše stvarno da bi posumnjala u nju. Jael nije
pokušavao da je razuveri. Proces je napredovao zadovoljavajućom brzinom. Bila je
zahvalan subjekat: posvećena, iskrena i inteligentna. Znao je da će jednog dana stići
na cilj, samo nije znao kada. U jednom trenutku oslobodiće se Horhea. Bio je siguran
u to. Kad se to desi, pitaće se kako je mogla da se zaljubi u njega i poveruje u ono što
joj je govorio. Njegov posao tada će biti završen. Dotad će imati mnogo posla.
Deseto poglavlje
Arijana je prva tri meseca, do prvog maja, viđala Jaela svakog dana, pet puta
nedeljno. Ponovo je proživljavala svaki dan otmice. Razgovarali su o njenim
utiscima, onome što je rečeno, što joj je učinjeno, o ubistvu vozača i zašto se
smatrala odgovornom zbog njega, kad nije ona organizovala otmicu. Dotakli su se i
očeve smrti. On je zahtevao da se ide u Argentinu. Molila ga je da to ne čini, da bi
sad mislila da je njegova smrt, kao i sve ostale, njena krivica. Počela je da uviđa
kako je Horhe manipulisao njome, kako je kontrolisao i izvrtao njen misaoni proces,
ali je pred njom još bio dug put. Jael joj je posle prvomajskih praznika rekao da će se
viđati tri puta nedeljno. Usporiće, da bi dobila više vremena za druge aktivnosti.
Često bi joj bilo muka posle susreta s njim, pogotovo posle korišćenja zahtevne
tehnike detaljnog prisećanja.
Pobunila se zbog manjeg broja seansi.
“Ostaću ovde deset godina ako sad usporimo”, žalila se. Terapija je trajala tri
meseca.
“Da li bi to bilo tako strašno? Zašto žuriš da se vratiš?” Znao je da je malo toga
čeka u domovini. Tamo nije imala nikog izuzev kaluđerica u Manastiru Svete
Gertrude i praznog očevog stana.
Nije imala muškarca niti posao. I još nije bila načisto kakvim bi se poslom
bavila. Novac joj nije bio potreban za život, pogotovo posle očeve smrti, ali želela je
da se bavi nečim smislenim i korisnim. U prolazu mu je pomenula da zbog griže
savesti nije načinjala nasledstvo. To je bila još jedna posledica Horheove mržnje
prema bogatima, Los Ricos. Nije htela da bude jedna od njih. Otkup koji je otac
platio, iako ne u celosti, umanjio je nasledstvo. Bio je veoma, veoma bogat čovek.
Ona je bila njegova jedina naslednica. Horhe ju je obmanuo u pogledu onoga što je
uistinu bio. Još to nije razumela, niti ga je prebolela. Jael joj je skrenuo pažnju na to
da bi njena novootkrivena briga za siromašne bila za svako poštovanje da je
podstaknuta plemenitim pobudama, ali da se to ne bi moglo reći ako odbija očev
novac da bi živela u skladu s Horheovim iščašenim standardima i zaslužila njegovo
poštovanje. On je, naposletku, bio čovek koji je za nju tražio otkup od dvadeset
miliona dolara. I ko može da kaže kako bi ga iskoristio? Da li bi pomogao
siromašnima, kao što je tvrdio, ili bi omastio brk? CIA je izvestila Jaela da je Horhe
slao novac u Švajcarsku i da je nagomilao pozamašno bogatstvo. Često je to govorio
Arijani, da bi razobličio njegovu priču o svetoj misiji.
“Mislim da ti je potrebno vreme za druge stvari. Uživaj u Parizu, nađi prijatelje,
razgovaraj s ljudima i radi ono što ti godi, nemoj samo da se viđaš sa mnom”, rekao
je kad mu je saopštila da želi da radi sa siromašnima. Bila je spremna da žrtvuje sve
da bi okajala grehe i živela životom mučenice. “Ne dopusti da ti se čitav život svede
na brisanje Horhea iz glave i duše”, brižno reče Jael, “i ne žuri s odustajanjem od
života da bi služila siromašnima. Moraš da se zabavljaš i radiš nešto od onoga što si
ranije radila. Idi u pozorište, bioskop, kupovinu.” Slušala ga je, ali je napustila
njegovu kancelariju neubeđena u tačnost njegovih reči. Još se nije osećala spremnom
da izađe u svet. Plašila ga se. Kraj još nije bio na vidiku, ali se osećala bolje i tri
nedelje nije dirala avijatičarsku kutiju niti je čitala Horheova pisma, što je bio dosad
najduži period apstinencije. Kutija joj je ipak uvek bila pri ruci, za svaki slučaj. Jael
nije pokušavao da se raspravlja s njom. Znao je da će kutija zauvek nestati kad
njihov posao bude gotov. Do tada se šalio, nazivajući je bocom skrivenom ispod
kreveta. Mogla je čitati Horheova pisma u bilo koje doba.
Jednog dana uživala je u šetnji kejom, razgledanju polovnih knjiga i turističkih
brodova koji su klizili Senom, kad je primetila niz prodavnica kućnih ljubimaca i
odlučila da uđe u jednu od njih. U njoj je našla najčudniji asortiman. Tu je bilo
guštera, iguana, pacova, miševa, lasica, pa čak i kokošaka u kavezima. Naišla je na
zid tužnjikave štenadi koja je tragala za domom. Tu je bilo terijera, pudlica, nekoliko
jorkširaca i jedna naglašeno turobna ženka francuskog buldoga, za koju je prodavac
rekao da je trinaesto prase i neobično sitna za svoju pasminu. Imala je crnu mrlju na
oku i ružičast nos. Ostatak je bio beo. Pažljivo se zagledala u Arijanu i zalajala
smešno tankim glasom. Imala je osam nedelja. Arijana je pitala može li da je uzme.
Prodavac ju je izvadio napolje i dao joj je. Kučence je potrčalo oko njenih nogu,
lajući i skakućući čim ga je spustila na pod. Liznulo ju je po obrazu kad ga je
podigla. Bilo je nepodnošljivo slatko. Podsetila je sebe da joj pas nije potreban. Šta
bi radila s njim? Imala je ozbiljnog posla s Jaelom. Morala je da se izbori s
proživljenim traumama. U štencu nije bilo ničeg traumatičnog. Malo, slatko biće
samo je želelo da bude voljeno.
“Hvala lepo”, rekla je kad je vratila psa prodavcu i izašla iz prodavnice.
Izgledala je odlučno i ponosno, zato što nije podlegla impulsu. Čula je lavež štenca
dok je odlazila. Sutradan je prepričala taj događaj Jaelu.
“Zašto ga nisi kupila?” radoznalo je upitao. “Da bi se lišila zadovoljstva, ili zato
što nisi želela psa?”
“Ne znam”, rekla je. Razmišljala je o tome.
“Mogao bi se pokazati kao dobro društvo.” Pogledao je starog vučjaka koji je
spavao kraj njegovih nogu, kad je to rekao. Prisustvovao je svim seansama. Svuda ga
je pratio. Podsećao j e Arijanu na francusku ljubav prema psima.
“Morala bih da ga šetam. Šta bi bilo s njim ako bi mi se nešto desilo?” Izrekla je
ono što joj je bilo na umu. “Šta bi bilo ako bi me neko napao ili oteo dok šetam psa?”
Trebalo joj je mnogo vremena da to prevali preko usana. Bilo mu je drago kad je to
učinila.
“Da li se bojiš nove otmice?” pitao je. Klimnula je glavom, sa suzama u očima.
“To se neće dogoditi, pogotovo u Francuskoj. Ovde nema bandita na putevima. To se
ne dešava. Ne sećam se kad je u Francuskoj neko otet.” Znala je da je to istina, ali se
ipak plašila. “Da li bi se bolje osećala s telohraniteljem?” pitao je ozbiljnim glasom.
Pretpostavljao je da bi mogla da ga priušti ako bi to htela. Bio je popustljiv u
pogledu sličnih mera. Imala je pravo da se plaši, posle onog što je doživela u
Argentini.
“Ne, glupo bih se osećala. Trebalo bi da živim kao svi drugi.”
“Ali ti nisi kao svi drugi. Pobunjenici su te oteli i tri meseca držali u
zarobljeništvu. Drugi ljudi nisu to doživeli. U redu je ako se plašiš.”
“Verovatno imaš pravo.” Osećala se bolje pošto je to rekla. Pomislila je na
psetance. Setila ga se kad je izašla iz Jaelove kuće.
Tog popodneva vratila se u prodavnicu kućnih ljubimaca na keju. Belo štene
buldoga još je bilo tu. Skočilo je i zalajalo kad je videlo Arijanu. Ovog puta nije
mogla da mu odoli. Nije ni pokušala. Posle razgovora s Jaelom, takva odluka
izgledala joj je prihvatljivo. Kupila je sve što joj je bilo potrebno za kućnog ljubimca
- ružičasti povodac i ogrlicu ukrašenu veštačkim dijamantima. Odvela je psetance
kući. Raspilavila se od sreće po dolasku u stan. Arijana se smejala dok je psetance
jurilo po stanu igrajući se s njom. Zabavljalo se igračkama koje je Arijana kupila.
Lepo su se družili. Sledećeg jutra povela ga je u dugu šetnju u Bagatel, pošto tog
dana nije išla kod Jaela. Kučence je bilo premlado da bi se igralo s drugim psima.
Arijana ga je spustila na travu. Trčali su dok se štene nije umorilo i prevrnulo na
leđa, podigavši šapice. Bilo je nepojmljivo slatko. Ljudi su se smejali gledajući ga.
Arijana je odlučila da ga nazove Lili. Sutradan ju je povela kod Jaela. Stari vučjak
mrzovoljno je primio gošću. Omirisao ju je i udaljio se. Lili je spavala kraj
Arijaninih nogu od početka do kraja seanse. Posle toga izvela ju je u šetnju u Tiljeri.
Ispostavilo se da je veoma zahvalno društvo. Arijana je pomislila da je konačno
stekla novu prijateljicu.
Tri meseca sastajali su se tri puta nedeljno. Osećala se sve bolje. Jael ju je
iznenadio kad joj je rekao da mesec dana neće biti tu. Imao je jedrilicu na jugu
Francuske. Planirao je da odjedri do Italije sa suprugom, decom i još jednim parom.
“Da li smo gotovi?” Radili su šest meseci.
“Misliš li da jesmo?” pitao je značajnim tonom. Odmahnula je glavom.
Avijatičarska kutija još je bila u ormanu. Pre nekoliko dana ponovo je pročitala
njegova pisma. Pitala se da li će ikad prevazići to iskustvo. Nije joj se žurilo da
napusti Francusku. Bila je srećna u Parizu. Zavolela je stan. Iznajmila je automobil.
Nekoliko puta izvezla se u seoske predele. To je bio veliki korak za nju. Isprva je
strepela da će biti napadnuta i oteta. Sad se vozila ne razmišljajući o tome. Nigde
nije išla bez Lili. Osećala se sigurnije u kolima nego kad je išla pešice. Vodila je Lili
u park, iako ju je šetanje još činilo nervoznom. Bila je sve hrabrija. Neprestano je
osvajala nove prostore.
“Kada ćeš se vratiti?” Nije znala šta će raditi tokom Jaelovog odsustva.
Obilazila je muzeje, izložbe, aukcije i išla u kupovinu, ali on je bio stožerna tačka
njenog boravka u Parizu. Šetala je po metropoli s Lili. S njom se osećala hrabrije,
iako je Lili bila premala da bi je zaštitila. Pružala joj je iluziju zaštite.
“Vratiću se za mesec dana, krajem avgusta. Nastavićemo poslao”, odvratio je
Jael. Arijani se činilo da će čitava Francuska biti zatvorena mesec dana, čak i neki
restorani i prodavnice.
“Šta misliš, kada ćemo biti gotovi, Jaele?” pitala ga je prilično obeshrabrenim
glasom.
“Kad ta kutija više ne bude u tvom ormanu niti ispod kreveta, i kad ti pisma
više ne budu potrebna.” To je bio njihov cilj. Pitala se koliko će vremena proći dok
ga ne ostvare. Jael je rekao da će se to jednog dana dogoditi samo od sebe. Niko od
njih nije mogao da nasluti kada će to biti. Arijana je mnogo ređe mislila na Horhea,
ali se nije oslobodila njegovog suptilnog uticaja. Još je pokušavala da mu ugodi i da
bude žena koju je voleo ili tvrdio da voli.
Jaelovo jednomesečno odsustvo iz grada nagnalo ju je na sličan poduhvat.
Iznajmila je automobil. Odvezla se na jug Francuske. Zaustavljala se u mestima koja
je htela da poseti. Povela je Lili sa sobom. Psetance je spavalo na prednjem sedištu.
Posetila je Eks an Provans i Sen Pol de Vans. Stigla je do Sen Tropea. Provela je
deset dana u primorskom mestu. Zatim je polako pošla prema Parizu. Sve u svemu,
odsustvovala je tri nedelje. Slala je razglednice kaluđericama u Manastiru Svete
Gertrude iz svakog mesta koje je posetila. Tri meseca slala im je Liline fotografije.
Na putovanju je našla vremena da pročita Jaelovu knjigu o stokholmskom
sindromu i biografiju Peti Herst koju je sama kupila. Bogatašica se zaljubila u
otmičare posle kidnapovanja. Obe knjige podarile su joj dublji uvid u ono što joj se
dogodilo i u njena osećanja prema Horheu, duboku ljubav i zavisnost koju je posejao
u njoj. Shvatila je da su joj to bila jedina sredstva u borbi za opstanak.
U septembru su nastavili rad. Jael je dodao gas, zato što je rekla da jedva čeka
da završe posao. Tek oko Božića ostvarili su značajniji napredak. Shvatila je da je
trudnoća bila samo jedna od Horheovih manipulacija. Pokušao je da zavlada njome i
da joj izvrne um naopako. Bila je tako očajna i uplašena da se pripila uz njega u
nastojanju da sačuva goli život. Želela je da veruje da je voli. Izgubila je sve kojima
je verovala i na koje se oslanjala. Majka joj je umrla godinu dana pre otmice, a otac
kad mu je bila oduzeta.
“Da li si sad spremna da se ratosiljaš kutije?”, pitao je Jael. To je bio poslednji
ispit. “Bolji božićni poklon nećeš dobiti. Spakuj je u ukrasni papir i zakopaj ili baci.”
Užasavala ju je pomisao o odbacivanju poslednjih uspomena na Horhea. Još nije bila
spremna da odustane od iluzije o njegovoj ljubavi, niti od njenih simbola, pisama u
avijatičarskoj kutiji.
“Šta će biti ako me nijedan muškarac ne zavoli?”
“To se neće dogoditi tako lepoj, pametnoj i šarmantnoj
dvadesetpetogodišnjakinji”, rekao je sa osmehom.
“Možda posle Nove godine”, oprezno je rekla. Nije navaljivao. Morala je sama
da je se reši.
Nisu pominjali kutiju sve do januara, pošto se Jael vratio sa sedmodnevnog
skijanja. Radili su gotovo godinu dana. Godišnjica prve seanse se bližila. Najedanput
joj je sinulo.
“Spremna sam” rekla je jedva čujnim glasom. “Mislim da sam gotova.” Više
nije želela Horhea u svom životu, njegov dnevnik ili pisma. Dosadilo joj je da gleda
kutiju na vrhu ormana, podsetnik na najgore dane svog života. “Prvi put sreli smo se
drugog februara. Rešiću je se tog dana.” Najednom je bila potpuno sigurna da će to
učiniti.
“Kako ćeš je se rešiti?” sa zanimanjem upita Jael. Scenario je morao biti njen,
baš kao i pobeda i sloboda koje će potom izvojevati.
“Mislim da ću je negde zakopati. Možda dok šetam Lili. Ma, zajedno ćemo je
zakopati.”
“Da li ćeš ostaviti sadržaj kutije nedirnut?” Odmahnula je glavom kad je
razmislila o tome.
“Mislim da ću spaliti pisma i dnevnik, i vratiti pepeo u kutiju. Biće to nešto
slično kremaciji.” Zamišljala je taj čin. Jael je klimnuo s odobravanjem. Do slobode
svako dolazi na svoj način.
“Drugog februara, kažeš. Hoćeš li da pođem s tobom?”
“Ne, hoću da to uradim sama.” Na izvestan način sahraniće Horhea i sve što su
podelili.
U noći prvog februara stavila je avijatičarsku kutiju u kuhinjsku sudoperu.
Pažljivo je izvadila pisma i upalila šibicu. Lili je sedela pored nje i sa zanimanjem
posmatrala šta radi, kao da je znala da se dešava nešto važno. Ruke su joj zadrhtale
kad je ivica papira potamnela i savila se. Trgla se i ugasila plamen. Pred očima joj je
zaigrala slika njegovog leša koji gori ispod palog drveta, u noći u kojoj je spasena.
Osećala je kao da ga ponovo spaljuje. Nije mogla to da učini. Vatra je bila previše
simbolična. Podsećala ju je na tu noć. Pokušala je s drugim pismom. Jednako brzo
ugasila je plamen. Razmišljala je o dnevniku, ali je on bio predebeo za spaljivanje.
Sastojao se od sedam sveščica ispunjenih Horheovim tekstovima. Pomislila je da
pozove Jaela i potraži savet, ali je znala da mora sama doći do rešenja.
“Pa, šta misliš?”, pitala je Lili, koja je nakrivila glavu. Na kraju je rešila da ne
spali papire. Ostaviće pisma i dnevnike u avijatičarskoj kutiji. Zakopaće ih sutra
ujutro u parku, kad izvede psetance u šetnju.
Našla je lopaticu u kuhinjskoj fioci. Poslužiće kao alatka za kopanje. Nadala se
da će zemlja biti dovoljno meka da iskopa rupu dovoljno veliku da primi kutiju. Tada
će konačno biti gotovo. Zakopaće Horhea u Parizu, izgnaće ga iz srca i uma. Bilo je
vreme za to. Osećala se spremno da krene dalje.
Ležala je u krevetu te noći, razmišljajući o njemu. Nestrpljivo je čekala jutro.
Probudila se pre zore. Padao je sneg, kao da želi da joj oteža put do Bagatela i
zakopavanje kutije. Nadala se da će se vreme promeniti. Htela je da to danas obavi.
To je bio simbolični čin. Izraelci su je spasli pre nešto manje od dve godine. Prošla je
jedna godina otkad je počela da radi s Jaelom na povraćaju svog uma. Nije htela da
čeka sutrašnji dan. Vreme je.
Sneg se posle podne pretvorio u kišu, koja je konačno stala u pola pet. Još je
bilo dnevnog svetla. Tlo je bilo vlažno. Ipak je navukla ogrlicu Lili i ponela
ulubljenu metalnu kutiju ispod pazuha. Nije se rastajala od nje otkad ju je dobila od
Horhea. Ukazala mu je mnogo više poštovanja nego što je zaslužio. Nije bio vredan
njene ljubavi, posvećenosti i tuge koja ju je pratila posle spasenja. Nije zaslužio
bolju sudbinu od one koja ga je snašla. Sad je to znala. Nije sumnjala u to. Jedva je
čekala da se ratosilja kutije s njegovim pismima i dnevnicima. Činilo joj se da gori
ispod ruke.
Prošetala je s Lili do Bagatela. Nosila je kutiju i lopaticu. Posle izvesnog
vremena pronašla je čistinu okruženu živom ogradom. Videla je meku zemlju ispod
grmlja. Pustila je povodac. Znala je da će psetance ostati pored nje. Počela je da kopa
lopaticom. Posao je posle kiše bio lakši nego što je očekivala. Rupa u zemlji brzo se
širila i produbljivala. Spustila je kutiju u nju. Pomolila se za mir u duši i za zamalo
izgubljeni i konačno povraćeni život. Pokrila je kutiju vlažnom zemljom, dok nije
iščezla s vidika. Zauvek je nestala iz njenog života. Preostali deo njenog života sada
je mogao da počne. Biće drugačiji, možda jači i bolji posle svega što je doživela.
Pogledala je u tlo, plitki grob za avijatičarsku kutiju i sve što je u njoj.
“Zbogom”, tiho reče Ariana. Dohvatila je Lilin povodac i pružila korak ka
izlazu iz parka. Otrčali su do stana. Nikad se nije osećala slobodnije.
Arijana i Maršal
Jedanaesto poglavlje
Sneg je padao kad je Maršal stigao u Pariz. S terase svog stana posmatrao je
kako džinovske snežne pahulje padaju s neba. Pred njim je bio prizor iz zimske
zemlje čuda. Pomislio je da nikad nije video nešto ovako lepo. Raspakovao se i
izašao da kupi nešto za večeru. Častio se bocom kvalitetnog crvenog vina, da bi
proslavio dolazak u Pariz. Sneg se pretvorio u kišu dok se vratio u stan. Stenli ga je
snuždeno posmatrao. Hteo je napolje, ali je kiša još jako padala.
“Evo kako ćemo”, rekao je psu. “Uzdrži se. Odvešću te u park čim kiša prestane
da pada.” Veliki pas tužno je zacvileo i legao, kao da hoće da kaže da prihvata
pogodbu. Kiša je prestala sat kasnije.
Mašal se nije radovao šetnji, ali bio je rešen da ispuni datu reč. Obukao je kaput
i obmotao vuneni šal oko vrata. Bilo je hladnije nego u Vašingtonu, ali je vazduh bio
čist i svež, uprkos oštroj zimi. Odmicali su žustrim tempom, iako se vreme ni
Stenliju nije dopadalo. Maršal je znao gde je park. Išao je ka njemu, kad je primetio
privlačnu plavušu s belim psetancetom ispred sebe. Zainteresovao se za nju zato što
je delovala tajanstveno i otmeno. Pratio ju je na velikom odstojanju kad je ušla u
park.
Stenli je, iako je bio daleko, podigao glavu. Zainteresovao se za belo psetance.
Hteo je da jurne za njim. Maršal je cimnuo povodac. Laganim korakom pratio je psa.
Plavuša je nestala s vidika. Ponovo ju je ugledao kad je sa Stenlijem zašao za ugao.
Nagnula se preko nečeg pored žive ograde. Isprva je mislio da lopaticom čisti za
psom. Spustila je kutiju na zemlju. Okrenula mu je leđa. Pas je gledao kako kopa
rupu. Maršal je video da poseže za starom limenom kutijom. Zasijala je na svetlosti
kad je sunce provirilo iza oblaka. Radoznalo ju je posmatrao. Stideo se svojih
postupaka, ali ga je plavuša očarala krhkom lepotom. Zapazio je duboku tugu na
njenom licu kad se okrenula i spustila kutiju u rupu. Video je kako zatvara oči i
izgovara nekoliko reči, dok je sa Stenlijem prolazio stazom pored nje. Njeno lice
poprimilo je spokojan izraz kad je dohvatila pseći povodac i otišla. Izgledala je kao
neko ko se oslobodio teškog tereta. Nije mogao da se ne zapita o sadržaju kutije.
Bio je obučavan da osmatra ljude i opaža neobične reakcije. Uzbunilo ga je
nešto u vezi s plavušom. Video je kako istrčava iz parka sa psom. Činilo se da leti sa
širokim osmehom na licu. Obavila je zadatak, ma o čemu da se radilo. Stari instinkti
nagnali su ga da se zapita da li je učinila nešto nezakonito ili pogrešno. Nije
izgledala kao zločinac, ali nikad se ne zna. I čudnije stvari su se dešavale. Kutija je
bila premala za leš - nasmejao se u sebi zbog te sumnje. Možda je sahranila kućnog
ljubimca, ali se u tom slučaju ne bi osmehivala. Izgledala je srećnije pri odlasku iz
parka, nego pri dolasku. Sve što je video izgledalo mu je neobično i sumnjivo.
Vraćao se istim putem. Stenli ga je povukao ka grmu ispod kog je tajanstvena
devojka zakopala kutiju, kao da je i on nešto osetio. Naposletku, bio je pas-tragač.
“Polako, momče”, upozorio ga je Maršal. Zemlja se klizala pod njegovim
nogama, od silne kiše. Ravnoteža mu se poremetila zbog mrtve ruke. Maršal je vodio
Stenlija na dugom povocu u park. Gonič je uveliko kopao šapama kad je stigao do
njega. Mahnito je rovao. Maršal je morao da se zapita šta je namirisao. Stenli je
pogledom tražio pomoć od gazde. “Ne gledaj me tako. Dobro ti ide i bez mene.
Imam samo jednu zdravu ruku.” Pas je otkrio kutiju i zalajao na nju. Pitao se da li je
gonič pratio miris žene ili psa. Zanimalo ga je šta je u njoj, iako se osećao glupo zato
što iskopava ono što je zakopala u parku. Stari instinkti su proradili. Bio je previše
radoznao da bi im odoleo. Sagnuo se i izvukao kutiju iz mekog tla.
Prepoznao je staru avijatičarsku kutiju. Oprezno ju je otvorio, plašeći se onog
što će u njoj pronaći. Ko bi znao šta ljudi zakopavaju? Otvorio ju je jednom rukom i
ugledao svežanj pisama, od kojih je jedno nagorelo po ivicama. Zaronio je dublje i
ispod pisama našao gomilu sveščica. U kutiji nije bilo ničeg zastrašujućeg, droge ili
ostataka sitne životinje, samo pisama i sveščica. Hteo je da je vrati u rupu, kad ga je
zapljusnuo novi talas radoznalosti. Zapitao se zašto ih je zakopala, umesto da ih
jednostavno baci. Nešto ga je vuklo da se upozna s njenim sadržajem. Zdravom
rukom otro je zemlju s kutije. Pažljivo je utabao tlo nogom, da ne bi znala da je
kutija odneta, ako se vrati. Snebivljivo se obratio Stenliju.
“Znam da je ovo glupo, ali ja sam penzionisani agent. Šta da ti kažem? Rođen
sam sumnjičav. Verovatno su to pisma omrznute svekrve ili dnevnici
četrnaestogodišnjeg deteta.” Lepa plavuša nije izgledala dovoljno staro da ima
četrnaestogodišnje dete - verovatno pripadaju dečku na kog se naljutila. Stara
avijatičarska kutija izgledala mu je neobično. Mnogo stvari mogla je staviti u nju,
umesto sveščica i starih pisama. Naslućivao je misteriju, ili joj se nadao. Ustao je, s
kutijom i povocem u zdravoj ruci. Krenuo je ka kapiji. Stenli ga je posmatrao kao da
želi da mu kaže da se ne slaže s njegovim postupkom. Maršal mu se obratio
prijateljskim tonom.
“Ne gledaj me tako. Ti si je iskopao. Šta si očekivao od mene?” Pas je onjušio
vazduh i skrenuo pogled. Pokušao je da pojuri za pticom, uprkos povocu.
Nekoliko minuta kasnije izašli su iz parka. Maršal se osećao kao da nosi kovčeg
s blagom. Jedva je čekao da dozna zašto je bacila pisma. Odgovor je verovatno bio
banalan, ali bi mogao biti zanimljiv. Oslobodiće se pisama i kutije kad ih pročita.
Neće je zakopati na istom mestu, da ga devojka ne bi slučajno zatekla pri toj
nečasnoj radnji. Rešiće je se na drugi način.
Spustio je kutiju na kuhinjski sto. Očistio ju je vlažnom krpom. Meka zemlja
lako se skidala s lima. Čudesno vešto otvorio je bocu vina jednom rukom. Znao je da
je mora stisnuti kolenima. Natočio je čašu šato margoa. Darivao ga je sebi da bi
proslavio dolazak u Pariz. Iscerio se, misleći na misteriju koja čeka da bude rešena.
Osećao se kao Šerlok Holms kad je odneo metalnu kutiju do kožnog kauča. Zatim se
vratio u kuhinju, da bi doneo čašu vina. Seo je na kauč, otvorio kutiju i izvadio
pisma. Pročitao je ono s nagorelim ivicama. Nije očekivao da će biti na španskom.
Zapitao se da li je plavuša Špankinja. Strasno ljubavno pismo bilo je upućeno nekoj
Arijani i potpisano s “Horhe”. Bilo je jasno da je dvojac uživao u strastvenoj
romansi. U njemu nije bilo naznaka nevolja ili svada. Bilo je mnogo vatrenih opisa
njenih zanosnih usana, očiju i tela u ljubavnom grču. Blago se postideo čitanja tako
intimnog pisma, pogotovo zato što je video ženu koja ga je zakopala. Odsustvo
datuma i nagorele ivice budile su njegovu radoznalost. Pitao se da li je pokušala da
ga zapali, pa se predomislila i zakopala kutiju.
Otpio je šato margo. Zavalio se na kauč i počeo da čita pisma i dnevnike
pronađene u avijatičarskoj kutiji u parku. Noć je pala. Sedeo je u toplom, udobnom
stanu očaran Horheovim pismima. Znao je samo jedno: da je Arijana, bez obzira na
to da li je ona bila plavuša koju je video, morala biti posebna žena da bi bila
nadahnuće za ovako strastvene redove.
Dvanaesto poglavlje
* * *
Arijana je imala mnogo prijatniji dan nego Maršal. Otišla je na razgovor s
Jaelom, pošto je izvela Lili u park. Otvorila je deprogramerova vrata s pobedničkim
izrazom lica.
“Učinila sam to”, slavodobitno je uskliknula. Prihvatio je i odložio njen kaput.
Ponela je Lili sa sobom. Omirisala je vučjaka, skočila na kauč i legla. Navikla se na
seanse. Najčešće je spavala u Arijaninom krilu. “Juče sam zakopala kutiju, u smiraj
dana. To je to. Gotovo je. Više mi nije potrebna.” Nikad nije pročitala dnevnik.
Sveščice su bile pune političkih dogmi. Ljubavna pisma su je opčinjavala, a ne
dnevnički zapisi.
“Kako se osećaš?”
“Prvi put u dve godine osećam se kao slobodna žena. Konačno, konačno sam
slobodna!” Krvavo je radila da bi to postigla. Jael se osmehnuo. Izgledao je
zadovoljno. Ovo je bio komplikovan slučaj. Bilo mu je veoma teško da joj ukaže na
istinu, zato što je bila pristojna osoba, snažnog integriteta i strastveno odana voljenoj
osobi. Duboko je verovala da je Horhe, uprkos svemu, dobra osoba. To je činilo
zadatak gotovo nemogućim. Konačno je stigla do cilja. Izgledala je kao drugačija
osoba. Tuga je konačno nestala s njenog lica. Najzad je bila slobodna. Jaelu je bilo
drago zbog toga.
“Šta ćeš sad?” pitao ju je. Još nije odlučila. Budućnost se otvarala pred njom.
Budućnost koju nije mogla da vidi pre nego što je izgnala Horhea iz svog života.
“Neko vreme uživaću u Parizu.” Upravo je produžila najam stana. “Možda ću
putovati.” Htela je da obiđe Italiju, iako ju je pomisao na samotno putovanje
ispunjavala nervozom. Osećala je da je Italija bezbedna. Nikad se ne bi vratila u
Južnu Ameriku. U Evropi je znala da je na sigurnom. “Pokušaću da se ponovo
zaposlim u onlajn modnom časopisu ili da pronađem posao u nekom od velikih
modnih časopisa poput Voga ili Ofisjela.”“ Nije htela da se vrati u Njujork. Tamo
nije bilo ničega za nju. Imala je dvadeset pet godina. Horhe je konačno izgubio moć
nad njom. Zakopavanje kutije nije je oslobodilo. Oslobodila je samu sebe, uz Jaelovu
pomoć. To joj je omogućilo da se konačno otrese kutije koja ju je sputavala kao teška
robijaška kugla na lancu. Odsad će mnogo lakše koračati kroz život.
“Zvučiš kao neko ko ima mnogo planova.” Veoma se ponosio njom. Mnogo je
napredovala. Predano je radila da bi stigla dovde. Prihvatala je sve njegove savete.
“Da li smo gotovi?”, oprezno ga je upitala. Plašila se njegovog odgovora. Znala
je da će joj nedostajati.
“Da, jesmo”, tiho je prozborio i upalio cigaretu. Posmatrao ju je iz svoje stolice.
Bila je veoma lepa i na mnogo načina izuzetna žena. Znao je da će jednog dana
usrećiti nekog muškarca. Nadao se da će se to desiti što pre. Teško mu je padala
pomisao da takva žena samuje. Za ovih godinu dana prirasla mu je za srce. Duboko
je verovao da zaslužuje najlepši mogući život.
“Nedostajaćeš mi”, tužno je prozborila. Godinu dana bio je središnji tok njenog
života i njen spas. Bez njegove pomoći nikad se ne bi oslobodila Horhea. Spasao joj
je život. Bila mu je duboko zahvalna zbog toga.
“Javljaj se, Arijana. Hteo bih da znam šta radiš i šta ti se dešava.
“Dajem reč da ću ti se javljati. Još neko vreme ostaću u Parizu. Možda do
sledećeg leta. Ili još duže, ako pronađem posao.”
Zagrlio ju je na rastanku. Čudno se osećala zbog pomisli da se više neće vratiti.
Čitavu godinu viđala ga je gotovo svakodnevno. Znao je sve o njenom životu.
Pozvala je Sema Adamsa u Vašingtonu kad se tog popodneva vratila kući. Tek
što je bio stigao u kancelariju. Iznenadio se kad je čuo njen glas. Godinu dana nije
razgovarao s njom.
“Da li je sve u redu?” pitao je zabrinutim glasom.
“Sve je u najboljem redu. Zvala sam vas da bih vam zahvalila. Upravo se
navršila puna godina saradnje s Jaelom le Flošom.”
“Blagi bože, mislio sam da je ta saradnja okončana pre nekoliko meseci. Još ste
u Parizu?”
“Da. Danas sam diplomirala. Zato vas zovem. Trajalo je duže nego što smo
mislili.”
“Kako se osećate?” Zvučala je veoma dobro. Radovao se zbog toga. Bila je
dobra devojka. Nije zaslužila onakvu sudbinu.
“Sjajno se osećam.” Nije mu pomenula zakopanu kutiju s pismima. Nije morao
da zna za taj deo priče. Ticao se isključivo nje i Jaela. Samo je krajnji rezultat bio
bitan. Slobodna je. Horheov duh više je ne progoni. Izgubio je uticaj nad njom.
Konačno je nestao. Najzad je shvatila koliko je bio zao. Pokupiće pokidane niti svog
života i nastaviće dalje. Nije se više osećala krivom ni zbog očeve smrti. Samo je
tugovala za njim.
“Kad se vraćate za Sjedinjene Države?”
“Ne znam. Ostaću ovde još neko vreme. Stan mi se dopada. Imam psa. Možda
ću pokušati da pronađem posao. Hoću da proputujem Evropu pre povratka.”
Izvojevana sloboda otvorila joj je put u svet. Sem ju je izuzetno poštovao zbog
hrabrosti da se izbori s nevoljama. Znao je da Jael ume da bude grub, ali je bio
najbolji u svom poslu.
Nije je pitao da li se s nekim viđa. To bi bilo preterano lično pitanje.
Pretpostavljao je da to nije slučaj. Morala je prvo da istisne Horhea iz glave. Jael joj
je, po svoj prilici, pomogao da ga se ratosilja. Sem se radovao. Bila je dovoljno
mlada da počne iz početka. Znao je da su poslednje dve godine bile veoma težak
period u njenom životu.
“Pa, nadam sa da ćete mise redovno javljati. Voleo bih da znam kad ćete se
vratiti u Sjedinjene Države.” Pitao se da li bi susret s njim, čak i izlazak na kafu,
oživeo bolne uspomene u njenom srcu.
Izvela je Lili u Bagatel u smiraj dana. Maršal je u to vreme daleko odmakao u
čitanju četvrte sveščice Horheovog dnevnika. Ponovo je pisao o bratu, koji je
očigledno zauzimao visok položaj u vladi, igrao dvostruku igru i u potaji šurovao s
Horheovom revolucionarnom grupom. Radio je sve što je bilo u njegovoj moći da bi
obezbedio čvrstu finansijsku osnovu pokreta. Horhe je čak naveo da se brat setio da
do sredstava za ostvarenje plemenitih ciljeva dođu nizom otmica. Napisao da će mu
brat pomoći u svrgavanju vlade i da se taj dan primiče.
Maršal je pažljivo čitao dnevnik i pokušavao da pogodi ko bi to mogao biti.
Nije znao o kojoj zemlji je reč. Horhe nikad nije navodio imena. To ga je izluđivalo.
Čitao je čitave noći i sledećeg dana. Nije došao u Pariz da bi se bavio takvim
stvarima, ali nije mogao da ispusti dnevničke zapise iz ruku. Opsedala ga je slutnja
da je naleteo na nešto važno. Nije znao šta da uradi s tim otkrićem niti kome da se
obrati. Zvučao bi kao ludak ako bi počeo da objašnjava kako je iskopao kutiju
ljubavnih pisama i dnevnik u pariskom parku i da je , zahvaljujući tako pronađenim
podacima, saznao da je neka južnoamerička vlada u opasnosti da bude svrgnuta.
Toliki broj vlada u tom delu sveta bio je u osetljivom, nestabilnom položaju.
Situacija ga je toliko mučila da je dva dana kasnije, kad je pročitao poslednju
sveščicu dnevnika, pozvao Bila Kartera iz Agencije.
Naročito ga je brinulo to što je Horhe u više navrata naveo da je sve rekao
Arijani. Ako je njegov brat u vladi znao za to, pretila joj je opasnost i od njega.
Horhe je bio opasan tip, jedan od otkačenih ljudi s briljantnim umom koji su se
odmetnuli i okrenuli tamnoj strani. Njegov brat nije bio nimalo bolji. Igrao je
izuzetno opasnu dvostruku igru. Horhe je na više mesta u dnevniku tvrdio da njihovo
vreme dolazi.
Bil Karter bio je iznenađen i zadovoljan što čuje Maršala. Još ga je sažaljevao
zbog onoga što mu se desilo. Bio je izuzetan agent. Sad je mlad penzioner pred
kojim je čitav život. Metak u levoj ruci prekinuo je sjajnu karijeru. Maršal je mogao
da radi mnogo toga, ali su tajni zadaci bili njegova strast. Ništa ih nije moglo
zameniti.
“Pa gde si sad?”, pitao ga je Bil.
“U Parizu sam.”
“Srečkoviču.” Morao je nešto da kaže.
“Stigao sam pre četiri dana. Znam da ovo zvuči ludo, ali mislim da sam
natrapao na nešto.”
“Molim ti se, bože, nemoj mi reći da jurcaš za dilerima droge po Parizu.”
“Ne, ali izgleda da sam naleteo na opasne revolucionare. Našao sam neki
dnevnik. Nisam siguran šta imam. Na španskom je. Imam samo imena. Neka zvuče
neodređeno poznato, ali ne znam otkud. Pisac dnevnika zove se Horhe. Ima brata u
vladi, Luisa. U središtu priče je žena. Horhe je zaljubljen u nju. Mislim da sam je
video. Plava je, ima plave oči i zove se Arijana. Imam mnogo sitnih delića slagalice,
ali nedovoljno da shvatim o čemu se radi. Horhe neprestano govori o svrgavanju
vlade. Možda imamo posla samo s nečijim maštarijama. Nisam uspeo da shvatim ni
o kojoj je zemlji reč.”
“Kako si se, dođavola, upleo u sve to?”, pitao je Bil, zapanjen neočekivanim
novostima s druge strane okeana.
“Ne pitaj. Moj pas je iskopao dnevnik. Žena za koju sumnjam da je Arijana
zakopala ga je pred našim očima. Ne znam da li je to bila ona, ali najverovatnije
jeste. Da li te priča podseća na nešto?”
“Ne”, iskreno će Bil. “Da li si mnogo pio od dolaska u Francusku?” Zadirkivao
ga je, ali mu nijedan podatak iz Maršalove priče nije zvučao poznato. “Da li si
siguran da pas nije iskopao njen prvi roman? Priča je malo prezačinjena.” Obojica su
znali da dokazi ponekad slučajno iskrsnu i da stvarnost uvek daleko prevazilazi
maštu. Znali su i da većina tragova ne vodi nikuda, ali da neki vode na pravu stranu.
“Možeš li da se pozabaviš ovim oskudnim podacima? Znam da zvučim kao
bezumnik, ali čini mi se da je taj Horhe oteo tu Arijanu i da se zaljubio u nju. Ne
znam, sve to zvuči blesavo. Pretresi to s južnoameričkim odeljenjem i vidi da li će
išta isplivati. Možda je daleka istorija. Ne znam koliko je dnevnik star.”
“Da li petljaju s drogom?”
“Ne, ako je suditi po onome što piše u dnevniku. Pun je revolucionarnih ideala i
prevratničkog žara. Uobičajeno sranje o temeljnom preuređenju sveta i dolasku
siromašnih na vlast. Ništa što već nismo čuli. Ti tipovi ponekad uspeju da urade
nešto ili da naprave veliku štetu pokušavajući to.” Revolucionari nisu bili Maršalova
specijalnost, već trgovci drogom. A opet, te dve aktivnosti ponekad su išle podruku.
Obojica su znali da trgovina drogom ponekad finansira revolucionarne poduhvate.
“Razumem, ali ako ne trguju drogom, nećemo imati bogzna kakve razloge da
krenemo na njih. Rekao bih da je to nešto iz delokruga CIA. Razmisliću o tome.
Znam nekoga koga zovem u sličnim slučajevima. Ponekad mi daje dobre podatke.
Predaču mu ovaj materijal. Videčemo da li će on nešto iskopati.” Okončali su
razgovor. Bil je posle toga morao da se pozabavi manjim krizama u Čileu. Izgubljen
je kontakt s agentom na putu za Boliviju. Zaboravio je na Maršalovo pitanje. Setio
ga se tek sutradan. Pozvao je Sema Adamsa u CIA. Nije bio tu. Ostavio mu je
poruku. Pozvao je Bila baš kad se spremao da napusti kancelariju na kraju lošeg
dana. Agent u Boliviji bio je ubijen, a čitava operacija upropašćena. Dve godine
ozbiljnog rada otišle su dođavola. Izgubili su jednog čoveka.
“Izvini što te zovem ovako kasno”, reče Sem. “Imali smo loš dan.”
“I mi”, reče Bil. “Izgubili smo agenta u Boliviji. Propale su nam dve godine
rada.”
“Šta je bilo?” Znao je da ga Bil nikad ne zove ako mu nije potrebna neka
informacija koju ne može da dobavi preko svoje Agencije.
“Imam penzionisanog agenta u Parizu, mladog Maršala Evereta. Bio je jedan od
naših najboljih ljudi. Misli da je naleteo na nešto. Možda je posredi lažna uzbuna ili
nešto sa čim ste već upoznati, ali se on zagrejao za to. Tip je pametan. Bio je jedan
od najboljih terenaca. Šest godina radio je na tajnom zadatku u Ekvadoru i
Kolumbiji. Poslali smo ga na jednogodišnje neplaćeno odsustvo da se ohladi pre
novog terenskog zadatka. Pozajmili smo ga Tajnoj službi. Ranjen je u ruku dok je
štitio predsednika i njegovu porodicu. Presreo je metak namenjen predsednikovoj
kćerki, ali je to bio kraj njegove spektakularne karijere. Sad je u Parizu. Misli da je
naleteo na neke važne podatke. Imam samo imena. Horhe, Luis i žena po imenu
Arijana. Maršal misli da je Horhe možda oteo ženu i da je zaljubljen u nju. Misli da
ju je video u Parizu. Cura ima dvadeset i neku, plave oči, plavu kosu i metar pedeset
pet.”
Sem je uzdahnuo kad je čuo Bilovu priču. “To su bajate vesti”, rekao je, “ako je
reč o toj Arijani. Govoriš o nečemu što se pre dve godine desilo u Argentini.
Pobunjenici su oteli kćerku američkog ambasadora Roberta Gregorija na putu do
njihove kuće na selu. Vozač je ubijen. Tri meseca boravila je u zatočeništvu. Tražili
su dvadeset miliona dolara otkupa. Britanci i Izraelci pomogli su nam da napadnemo
logor. Izvukli su je i ubili Horhea. Njen otac umro je sutradan od srčanog udara Pre
nekoliko dana razgovarao sam s njom. Upravo je završila program deprogramiranja
kod stručnjaka u Parizu. Otišla je tamo po našoj preporuci. Tvoj tip je verovatno
video nju. U Parizu je, ali je to hladan trag. Ništa značajno nije se dogodilo s
Horheovom organizacijom posle njegove smrti. Taj tip nikad nije imao velike
planove. Bavio se uglavnom otimanjem bogataša zbog otkupa. Njegove pristalice
prilično su nedelotvorne bez njega. Otad nismo čuli ništa o njima”, uveravao ga je
Sem. “Ubili smo nekolicinu njegovih ljudi kad smo napali logor.”
“Horhe je, izgleda, imao rođenog brata u vladi, Luisa. On planira da preuzme
vlast. Ili je to planirao pre dve godine”, rekao mu je Bil.
“Znamo za njegovog brata”, staloženo će Sem. “Mislim da je u mladosti bio
levičarski aktivista. Otada se smirio i postao deo vladajuće strukture. Naši izveštaji
govore da su se braća otuđila i da ne govore. Proveriću sve još jednom, ali mislim da
je njegov brat čist.” Sem je zvučao mirno i neimpresionirano.
“Možda nije ono što mislite da jeste”, upozorio ga je Bil. “Moj čovek misli da
joj preti opasnost, ako brat pomisli da nešto zna. Horhe je u dnevniku napisao da joj
je sve rekao.”
“Nadam se da se vara” umorno će Sem. “Prošla je kroz pakao pošto smo je
izvukli. Vratila se u normalu tek posle dve godine. Horhe ju je izvrnuo naglavačke.
Imala je težak oblik stokholmskog sindroma. Bila je godinu dana u manastiru.
Odande je otišla u Pariz na deprogramiranje. Oživljavanje starih demona u ovom
času nije joj ni najmanje potrebno. To bi se desilo, ako bi počela da sumnja da joj je
Horheov brat na tragu. Dve godine je nema u medijima. Javnost je zaboravila na nju,
što je dobro. Samo ja znam gde je.”
“Možeš li mi poslati njenu fotografiju”, pitao je Bil, “da bismo proverili da li je
to ona? Možda nije. Možda je plavuša slučajno pronašla te dnevnike”, s nadom upita
Bil.
“Naravno”, reče Sem. I on se nadao da penzionisani agent nije video Arijanu u
Parizu, već neku drugu devojku. Ako Horheov brat traga za njom, nije mogao da zna
da je u Parizu. Dve godine živela je u osami. Nije želeo da je njegovi ljudi pronađu,
niti da je upozorava na opasnost. Nije bilo nikakvih dokaza za to, izuzev Maršalove
sumnje.
“Odmah ću ti poslati njenu fotografiju. Iskreno se nadam da to nije ona. Nadam
se da je Horheov brat neće naći, ako to jeste ona. Nema razloga da je traži u Parizu.”
Obojica su znali da trgovci drogom i pobunjenici imaju načina da pronađu ljude koje
traže, čak i da su na drugom kraju sveta. Nikad nisu zaboravljali dug ili lica. Sem je
bio siguran da je još krive za Horheovu smrt, baš kao što je ona sebe krivila.
Kad je prekinuo vezu, setio se kutije s ljubavnim pismima koju je Arijana
ponela iz logora i od koje se nije razdvajala. To je bila stara limena kutija. Pregledao
je njenu sadržinu. Našao je pisma i procenio da nisu zanimljiva. Nije video sveščice
s dnevničkim zabeleškama ispod njih, koje su ga sad zanimale. Hteo je da ih pročita,
ako je agent u Parizu prepozna na fotografijama.
Sem je elektronskom poštom poslao Arijanine fotografije Bilu. On ih je
prosledio Maršalu. U to doba u Parizu je prošla ponoć. Maršal je čuo signal za
prispeće elektronske pošte. Otvorio je poruku. Posmatrao ju je čitav minut. Izgledala
je fantastično. S fotografijama su stigli i šturi podaci o otmici. To je bila ona. Nije
bilo nikakve sumnje da je žena s fotografije zakopala kutiju s pismima i dnevnikom.
Video ju je i narednog dana. Zvala se Arijana Gregori. Pozvao je Bila kad je pročitao
izveštaj o otmici.
“To je ona. Izgleda da je svašta preturila preko glave.”
“Strašno se namučila, ako je verovati mom kontaktu u CIA”, reče Bil. “Upravo
je završila deprogramiranje u Parizu.” Maršal je pretpostavio da je zbog toga i
zakopala kutiju. To je verovatno bio neki ritual u okviru kog se rešila poslednjeg
fizičkog dokaza traumatičnih događaja. U upravo prispelom izveštaju pisalo je da je
zatrudnela s otmičarem i da je doživela spontani pobačaj pri spašavanju. “Njen otac
imao je srčani napad i umro dan pošto je izbavljena. Nema porodicu. Nije ni čudo što
se dve godine oporavljala od otmice. Zabrinuti su zbog dnevnika. Nekakako im je
promakao u Buenos Ajresu. Znali su za brata, ali su mislili da je ugledni vladin
zvaničnik. Nanjušio si nešto, Maršale. Devojka bi mogla biti u velikoj nevolji ako joj
je Horheov brat na tragu.”
Bil je pozvao Sema čim je prekinuo razgovor s Maršalom. “To je tvoja cura”,
potvrdio je čim se Sem javio.
“Sranje, nadao sam se da nije, već da je reč o neobičnoj podudarnosti, da je
neka nepoznata žena pronašla njena pisma. Nije mi jasno kako mi je dnevnik
promakao u Buenos Ajresu. Rekla je da su u kutiji samo ljubavna pisma. Horhe je
poginuo pri napadu na logor, baš kao i njegovi ljudi. Možda i nije znala da su
dnevnici u kutiji. Kako god, nisam ih video. Bio sam toliko zabrinut za nju i njenog
umirućeg oca da sam zanemario kutiju s ljubavnim pismima. Ponela ju je sa sobom.
Sigurno nije znala za dnevnik. Bila je van sebe i besna na nas zato što smo ubili
čoveka kog je smatrala svetim.” Bil je klimao glavom slušajući ga. Situacija je bila
nezgodna za njega, kao i za sve umešane. “Ko je njegov brat?” zanimao se Bil.
“Tip po imenu Munjoz. Treći ili četvrti čovek u argentinskoj vladi. Veoma vešt
igrač. Mogao bi da napravi veliku štetu ako igra dvostruku igru i priprema državni
udar. Ništa se nije dogodilo, iako su prošle dve godine od Horheove smrti. Možda je
to samo priča, iza koje neće uslediti nikakva akcija. Odavno se javno odrekao brata.
Tvrdio je da mu je laknulo kad smo ga ubii. Govorio je da je ludak. Možda su
obojica ludi”, reče Sem. Zvučao je zabrinuto. “Odmah ćemo prionuti na posao.
Doznaćemo šta smera. Ne želim da uplašim Arijanu dok ne saznam nešto više. Može
li tvoj čovek u Parizu da je drži na oku dok ne otkrijemo šta se događa?” Dve godine
niko je nije dirao. Niko u Argentini ne može znati da je u Parizu niti ima razloga da
veruje u to. To znači da je zasad sigurna. Mogla bi se naći u ozbiljnoj opasnosti samo
ako izroni iz anonimnosti. Sem nije hteo da je upozorava dok ne dođe do podrobnijih
saznanja o Munjozovim namerama.
“Everet, moj čovek u Parizu, sada je penzioner”, podsetio ga je Bil. “Izgleda da
ponekad zaboravlja na tu činjenicu. Ne bi se mešao u ovo da nije tako. Reći ću mu
da je drži za oku. Potrebna joj je ozbiljnija zaštita, ako su joj zli momci na tragu.
Pronaći će je, pre ili kasnije, ako su rešili da to učine.” I Sem je to znao. Nije ni
pokušavao da porekne. Stresao se od jeze. Bio joj je veoma naklonjen.
“Samo mu reci da pazi na nju. Javiću ti se kad proverim Munjoza i saznam šta
smera. Hteo bih da vidim te dnevnike. Zasad sam dovoljno čuo. Zvaću te čim nešto
doznam.” Sem je prekinuo vezu. Bil je pozvao Maršala. Zamolio ga je da motri na
Arijanu sa sigurne razdaljine. Sem je obećao da će mu poslati njenu adresu
elektronskom poštom. Stigla je za jedan sat. Maršal je ležao u krevetu, razmišljajući
o tajanstvenoj plavuši, kad mu je Bil prosledio poruku iz Amerike. Ispostavilo se da
je živela na sledećem uglu. Sažaljevao ju je. Ako Horheov brat traga za njom,
verovatno će je naći. I noćna mora počeće ponovo.
Trinaesto poglavlje
Maršal i Arijana proveli su mirno subotnje veče s Makom u njegovoj kući. Nisu
izlazili. Arijana je delovala odsutno. Ništa im nije rekla, ali im je bilo jasno da
razmišlja o novim životnim okolnostima i da je donekle podsećaju na dane u
zarobljeništvu. Bila je u klopci, i bez pobunjenika i metalne kutije. Opasnost je ovog
puta odasvud pretila. U svakom trenutku neko bi je mogao prepoznati. Rizik bi je
mogao pratiti do kraja života. Višednevni boravak s dvojicom muškaraca pod istim
krovom oživljavao je sećanja na Horhea i njegove ljude, iako je ovo bila drugačija
situacija. Mak i Maršal možda su bili obzirniji prema njoj, ali se isto moglo reći i za
Horhea. Nije htela da ponovo oboli od stokholmskog sindroma.
Pozvala je Jaela te večeri, pritisnuta klaustrofobijom i nervozom. Rekla mu je
da je Horheov brat poslao ljude za njom, verovatno pošto je video njenu fotografiju s
Diorove zabave u Parizu. Novinska fotografija proširila se internetom, zajedno s
kratkim člankom o njoj. Pitala se da li je čekao da se pojavi da bi je napao. Koštala
ga je položaja u vladi. Njegov nestanak učinio je njen položaj još osetljivijim. Rekla
je Jaelu da se oseća sputano i uplašeno. Ćutke je slušao njenu priču. Nije dobro
zvučala, s obzirom na ono što je proživela i na trud koji je uložila da bi se izborila s
traumama. Upravo je povratila slobodu, samo da bi je odmah izgubila, možda
zauvek. Bila je krajnje uzdrmana. To se zapažalo u njenom glasu.
“Da li se osećaš krivom?”, pitao je Jael pošto ju je saslušao. “Zbog Horheovog
brata, ili bilo čega drugog? Znaj da nisi kriva. Nikad nisi bila.” Hteo je da bude
siguran da joj je to jasno. Njegov staloženi glas pomogao joj je da pronađe duhovnu
ravnotežu.
“Ne”, tiho je prozborila posle kraćeg razmišljanja. Uvek je bila iskrena prema
njemu. “Mislim da sam samo uplašena i tužna zato što nikad neću moći da vodim
normalan život. Počela sam da uživam u životu. Osećala sam se tako slobodno.
Želela sam da pronađem posao i počnem da radim. Opet je sve pošlo naopako.” Baš
kao kad je oteta. “Ovde su ljubazni prema meni. Ali ništa ne mogu da učinim.
Mislim da ću otići u manastir kad se vratim u Sjedinjene Države. Možda ću se
zamonašiti”, rekla je utučeno. Munjoz i njegovi ljudi tamo je neće naći. U Manastiru
Svete Gertrude biće spokojna. Osećala je da je njen život završen, iako je imala samo
dvadeset pet godina. To je na mnogo načina bilo tačno. Završio se, što se nje tiče,
kad je s ocem krenula u Argentinu. To je bilo najgore što joj se ikad dogodilo, pored
majčine smrti. To je okončalo očev život, a sada i njen.
“Prašina će se najverovatnije slegnuti. Taj zlikovac neće te loviti doveka”, rekao
je Jael. “Nema dovoljno ljudi i para za to.” Oboje su znali da novac i ljudi neće biti
problem ako bude pronašao saveznike među trgovcima drogom ili ako je to već
učinio, i da će pokušati da je nađe osvete radi. “Ima taj preča posla od osvećivanja
brata”, pokušao je da je ohrabri. “Razotkriven je, ako se brinuo zbog toga. Sada će se
negde sakriti, u Boliviji, Čileu, Ekvadoru, Kolumbiji, ko bi ga znao. Pre ili kasnije
dići će ruke od potrage za tobom. Nesumnjivo je da ćeš izvesno vreme morati da
budeš na oprezu. To bi moglo potrajati.” To joj neće lako pasti.
Možda su krenuli i Maršalovim tragom. Ako su ga povezali s njom ili
prepoznali, ako ga je neko od njih fotografisao, čak i mobilnim telefonom, mogli su
ga identifikovati kao agenta, pomoću svojih izvora. Maršal je ipak bio u drugačijoj
situaciji. Već je dobrovoljno rizikovao glavu i menjao identitet. S Arijanom to nije
bio slučaj. I kao penzionisani agent nastupao je kao dobrovoljac. Arijana se dva puta
našla u velikoj opasnosti mimo svoje volje.
“Sutra uveče vraćamo se u Sjedinjene Države. U ponedeljak ćemo se u
Vašingtonu sastati s ljudima iz CIA.” To je oživelo stare uspomene na grozne dane
kad je obaveštajna agencija bila deo njenog svakodnevnog života. Ponovo će se
vratiti u njen život u ulozi spasioca. “Nadam se da će mi dopustiti da se brzo vratim
u Pariz”, tužno je prozborila, ne verujući u to.
“Moraćeš da promeniš neke stvari ako ti dozvole da se vratiš ovamo”, taktički
reče Jael. “Ovde nemaš nikakvu zaštitu. Možda bi mogla da unajmiš tog
penzionisanog agenta kao telohranitelja”, predložio je. Jedan telohranitelj neće joj
biti dovoljan. Moraće da ih unajmi nekoliko. Na svu sreću, mogla je to da priušti.
“Ima samo jednu zdravu ruku”, rekla je ravnim glasom. Jael se nasmejao.
“Veruj mi da su ti tipovi smrtonosni i bez ruku. Obučeni su da prežive u svim
prilikama. Možda ti može pomoći. Ozbiljno ti kažem. Potreban ti je snažan
odbrambeni sistem. Moraćeš da se pritajiš na izvesno vreme, dok se Munjoz ponovo
ne pojavi, nestane zauvek ili bude ubijen. Sve troje je moguće. U međuvremenu
moraš biti jaka i pametna. Znam da ćeš savladati i ovo iskušenje. Sve će biti u redu.
Situacija je znatno bolja nego prošli put. Dobro si zaštićena. Nisi u zarobljeništvu,
niti si prepuštena na milost i nemilost muškaraca u tvom društvu”, podsetio ju je.
“Ti muškarci me hrane i štite od zlikovaca”, rekla je. “Baš kao Horhe.”
“Grešiš”, tvrdio je. “Ovo je znatno drugačija situacija. Linije su jasne, kao i
igrači. Penzionisani agent i tip iz Skotland jarda dobri su momci. Loši momci su na
tvom tragu. Prošli put su se loši momci pretvarali da su dobri. To te je zbunilo i
pomelo. Ovog puta timovi su prepoznatljivi. Svi rade ono što se od njih očekuje.
Loši momci pokušavaju da te se dočepaju i povrede, ako im se za to ukaže prilika.
Dobri momci nastoje da te zaštite od njih. Ne zavisiš od njih u pogledu hrane.”
Podsetio ju je na tu jednostavnu životnu činjenicu. Taj detalj bio je veoma važan.
Bez Horhea bi umrla od gladi i žeđi u šumi. “Možeš da naručiš picu i šampanjac ako
to želiš. Ova situacija suštinski je drugačija, Arijana. Ne sumnjam da je grozna,
nepoštena i krajnje stresna, ali ovog puta nisi sasvim bez kontrole. Možda izbori nisu
veliki, ali možeš da biraš. Možda ti se ne sviđaju, ali si kadra da donosiš neke odluke
o načinu na koji želiš da budeš zaštićena. S Horheom nisi imala nikakvog izbora. U
potpunosti te je kontrolisao.” S uzdahom je razmišljala o njegovim rečima. Znala je
da ima prvo, ali joj se situacija nije dopadala. Skrenuo joj je pažnju na to da se
nikome ne bi dopala.
Maršal i Mak pili su kafu u kuhinji dok je Arijana razgovarala s Jaelom. Družili
su se kao u starim dobrim vremenima, kad su se borili protiv kriminala.
“Šta misliš, kako ovo podnosi?” pitao ga je Mak. Maršal nije bio siguran. Video
je koliko je napeta. Čuvala je sve u sebi, ne poveravajući se nikome.
“Ovo joj sigurno teško pada, da i ne pominjemo podsećanja na pretrpljene
užase”, rekao je. Video je to u njenim očima čim joj je prišao u Parizu. Bio joj je
zahvalan što je svojevoljno pošla s njim. Poverovala mu je, iz nedokučivih razloga,
dovoljno dugo da je izbavi iz neposredne opasnosti. Ubili bi je da nije. “Upravo je
naučila kako da živi s tim uspomenama uz pomoć deprogramera. Sad se ponovo
suočava s velikom opasnošću.” Nova kriza žestoko ju je uzdrmala. Nije je osuđivao
zbog toga. Primetio je da veoma slabo jede. Bila je mršava, što je značilo da nema
bogzna kakav apetit.
“Šta će vam momci iz Vašingtona reći?”
“Reći će nam da se neko vreme sklonimo u zavetrinu. Možda će hteti da je
negde sakriju. Ne verujem da će joj dopustiti da se vrati u Pariz i živi sama. To bi
bilo ravno ludilu.” Mak se složio s njegovom procenom. Nije mogla doveka živeti u
njegovoj gostinskoj sobi, iako bi to voleo. Dugo nije bilo žene u njegovom životu.
Nekoliko godina bio je u vezi s koleginicom iz drugog odseka. Pronašla je drugog
kad je i njoj dosadilo da gubi vreme s njim. Bio je neženja bez obaveza. Šalio se na
račun toga. Posao mu nije ostavljao mnogo vremena za zabavu ili žene. Takav život
mu je odgovarao. Posao mu je uvek bio najvažniji u životu. Ni Maršal nije bio
mnogo drugačiji, dok nije upoznao Palomu. Žene posle nje nisu zauzimale značajno
mesto u njegovom životu, ali borba protiv zla jeste. Mak i Maršal godinama su bili
opsednuti njome.
“Šta je s tobom? I ti bi morao da budeš oprezan, bar izvesno vreme”, reče Mak s
očinskom brigom. Oduvek je bio naklonjen Maršalu. Bio je sjajan agent i dobar
čovek. Lepo su sarađivali na poslu i van njega.
“Umem da brinem o sebi”, reče Maršal. Posmatrao je beskorisnu levu ruku.
“Čak i ovakav.” Znali su da ima pištolj u džepu i da će ga iskoristiti ako bude
neophodno.
“Nisi imao sreće” prokomentarisao je Mak.
“Možda nisam. Nikad ne bih oprostio sebi da je Amelija Armstrong stradala
zato što nisam bio dovoljno brz. Ili njena majka. Bila je u osmom mesecu trudnoće.”
“To te čini herojem”, cinično reče Mak. “Loši momci pobeđuju, pošto više ne
možeš da se boriš protiv njih.”
“Jok. Ti i ja smo zamenljivi, Mak. Dobri smo u svom poslu, ali to se može reći i
za gomilu drugih ljudi. Brojniji smo od njih. I uporni smo.”
“I oni su. Pobili su mnogo valjanih ljudi za mog radnog veka”, smrknuto će
Mak.
“Ima neke ironije u činjenici da me je sredio usamljeni jahač. Šest meseci pre
atentata izašao je iz duševne bolnice. Očekivalo bi se da to bude maslo nekog
pametnijeg zlikovca, s dobrim razlozima da me ubije. Ne mogu da se otmem utisku
da sam tako glupo nastradao, kao oni tipovi koji slome vrat u kadi.”
“Ne bih se složio”, sa osmehom će Mak. “Štitio si predsednika Sjedinjenih
Američkih Država. To donekle menja situaciju.” Maršal se osmehnuo. Arijana je
ušla u kuhinju posle razgovora s Jaelom. Skuvala je čaj. Izgledala je staloženije.
“Mogu li da pomognem?” oglasila se kad je sela za kuhinjski sto. Osećala se
sve bolje u njihovom društvu, u nametnutoj osami s Maršalom. Oraspoložila se posle
razgovora s Jaelom. Znao je kako da je vrati na pravi kolosek. Njihove razgovore
nazivao je podešavanjima. Uvek bi se bolje osećala posle njih.
“Možeš”, saosećajno će Mak. “Počisti kuću, ženo. Posebnu pažnju obrati na
prozore i podove. Ne očekuješ da ću doveka živeti u ovom svinjcu, zar ne?”
Nasmejala se. Sa stanom u Parizu iznajmila je i usluge spremačice, koja je dolazila
dva puta nedeljno.
Mrzela je kućne poslove. Nikad se nije bavila njima. Uvek ih je prepuštala
drugima.
“Nisam bogzna kako dobra u tome”, priznala je. Mak se namrštio.
“Nijedna od mlađih cura nije. Uh, savremene žene su beskorisne. Po ceo dan
kupuju i sređuju nokte. I šta nama muškarcima preostaje? Kuvamo, čistimo, peremo,
ribamo podove - mi smo prave žene!” Arijana se zakikotala. Sviđao joj se. Kako i ne
bi kad je bio tako duhovit. Pomislila je da je žalosno što je takav čovek sam, bez
žene i dece. Maršal joj je rekao da je mnogo starijih agenata u sličnoj situaciji. I
mlađih. U njihovom životu nije bilo mnogo mesta za brak, veze ili ljubav. Njihove
žene loše su prolazile. Pomislio je na Palomu dok su razgovarali. Ona je najgore
prošla, zahvaljujući njemu.
Čavrljali su još neko vreme. Popela se na sprat da bi se spakovala. Mak im je te
večeri ponovo skuvao gulaš. U šerpu je ubacio sve što je imao u frižideru, izuzev
nekoliko limunova i čokoladnog pudinga. Škot je imao bećarski frižider, s mnogo
ostataka ribe i krompira, kupljenih na putu od posla do kuće.
Podelili su bocu pristojnog vina. Arijana ga je jedva gucnula. Bila je nervozna
zbog sutrašnjeg putovanja u Vašington i onoga što će saznati od CIA u ponedeljak.
“Sve će biti u redu”, uveravao ju je Mak. Videlo se da mu ne veruje. Kad se
narednog jutra opraštao od njih na aerodromu, morao je da proguta knedlu kad je
zagrlio Maršala. Imao je grozan osećaj da ga više neće videti. Nikada ranije to mu se
nije dogodilo.
“Čuvaj se, momče”, rekao je preterano emotivnim glasom kad su predali prtljag
i Stenlija u korpi. Lili je putovala u kabini s njima, u torbi koju je Mak nabavio.
Muškarci su razgovarali dok je Arijana uzimala karte na šalteru. “Lep ste par”, reče
Mak Maršalu tihim glasom. “Mogao si i gore da prodeš, što je verovatno i bio
slučaj.” Nije se šalio. Arijana mu se mnogo dopala u proteklih nedelju dana. Maršala
je poznavao odranije. Od početka je o njemu imao visoko mišljenje. Arijana mu se
predstavila kao inteligentna i obzirna devojka, lišena luksuznih navika i snobizma
koji se mogao očekivati s obzirom na njeno poreklo. Mnogo ju je zavoleo.
“Vrlo duhovito.” Maršal se namrštio kad je čuo da Mak govori o njima kao o
paru. Igrao je ulogu aktivnog agenta, iako to više nije bio. Njegova misija bila je da
dovede Arijanu u Vašington živu i zdravu, i da je preda CIA. Nije je posmatrao kao
ženu, već kao potencijalnu žrtvu zlikovaca kojoj je potrebna zaštita. Njenu zaštitu
smatrao je svojim poslom, iako nije bio u aktivnoj službi.
“Moraš je naučiti da kuva. U protivnom, biće ti beskorisna.” Obojica su se
smejali kad im se Arijana pridružila s kartama i Lili u torbi. Ponela je koferčić, s ono
malo stvari kupljenih u Harodsu. Sve ostalo bilo je u Parizu. Ni tamo nije imala
mnogo stvari. U Parizu je donedavno vodila jednostavan život. Radila je s Jaelom.
Zagrlila je Maka na rastanku. Zahvalila mu je za gostoprimstvo. Rekla mu je da
joj je žao što ga ostavlja samog.
“Sledeći put možeš da spavaš u mojoj sobi”, namignuo joj je. Nasmejala se.
Znala je da je bezopasan i da se pretvara kako flertuje s njom. Obojica su bili veoma
pristojni. Na svakom koraku osećala je njihovu brigu i poštovanje. Jael je imao
pravo. Ovo nimalo nije ličilo na otmicu. Bila im je veoma zahvalna za pažnju i brigu.
“Pazite se. Budite oprezni”, rekao im je Mak na rastanku. Pratio ih je pogledom
dok su prolazili pored obezbeđenja. To je bila stara navika. Mogao je da ih provede
pored kontrolnog punkta pomoću legitimacije Skotland jarda, ali nije. Bilo mu je žao
što odlaze, pogotovo zbog Maršala. Ponovo mu se javio strašni osećaj da je ovo
njihov poslednji susret. Nije znao njegovo poreklo. Maršal mu je vratio pištolj pre
nego što su krenuli.
Oči su mu se ovlažile na putu prema Londonu. Srce ga je zabolelo kad je ušao u
praznu kuču, video njihove sudove od doručka u sudoperi i nasuo sebi piče.
Razmišljao je o svom prijatelju. Nadao se da će s njim sve biti u redu i da se ništa
loše neće dogoditi ni njemu ni njoj.
Maršal se, pošto su vodili ljubav u glavnoj zgradi, zvanično preselio u njenu
spavaću sobu. Živeli su kao par. Polako su sređivali kuću i imanje. Vredno je
preuređivala ambar s ekipom lokalnih majstora. Počela je da kupuje konje u okolini i
da ih dovodi na farmu. Uskoro je imala šest grla, u novim štalama. Dvojica ljudi
pomagali su joj u brizi o njima.
Nastavili su da upoznaju ljude u crkvi. Četvrtog jula prisustvovali su pikniku na
susednom ranču. Pozvali su domaćine na roštilj. Dvojica muškaraca otišli su na
ribarenje. Arijana se zbližila sa susetkom. Pozvala je njihovu decu da jašu konje.
Počela je da ih obučava. Razgovarala je s dvema dobrotvornim organizacijama.
Ponudila je besplatne časove jahanja siromašnoj deci. Učila ih je da jašu i da se brinu
o konjima. Uživala je u druženju s decom. Maršal je krajem avgusta dobio dobre
vesti s Koledža Kasper. Pojavilo se slobodno mesto na odeljenju španskog jezika.
Maršal ga je prihvatio sa zadovoljstvom. Imali su šta da rade. Uživali su u druženju s
ljudima, bez preteranog zbližavanja, da se ne bi odali. Bili su srećni. Divno su se
slagali i sve više zbližavali. Sretali su mnogo ljudi, ali su bili najbolji drugovi.
Maršal je još hteo mesto na katedri političkih nauka. Obradovao se kad su mu
rekli da bi sledečeg semestra mogao dobiti priliku da se okuša u toj disciplini.
Arijana je dovodila sve više grla na ranč. Sve je teklo kao po loju, iako im je
ponekad bilo neobično što su odsečeni od svih i svega što su poznavali, kao da su
ljudi bez prošlosti, rođeni po dolasku na ranč.
U novembru je počeo da pada sneg. Provodili su duge, lenje vikende u krevetu.
Vodili su ljubav i spavali zagrljeni. Slušali su muziku ili gledali filmove. Arijana je
rekla da nikad nije bila tako srećna. I on nije poznavao ovako ispunjen život. Voleo
je Palomu, ali ona je bila dete i nikad nije živela u velikom svetu. Ne bi mogla da
bude srećna u Sjedinjenim Državama niti bi razumela njegov život da ju je odveo iz
džungle. Arijana i on bili su savršeno usklađeni, jednako sposobni. Noću su satima
razgovarali i razmenjivali hiljade ideja. Delili su knjige i muziku. Išli su u pozorište i
na koncerte. Radovali su se kad je Filip Armstrong osvojio drugi mandat.
Živeli su kao u raju. Okajali su svoje grehe i zaslužili novopronađenu sreću.
Proslavili su Božić na ranču. Odlazili su na zabave u susedstvu, kad nisu bili
zavejani. Bilo mu je lepo dok je predavao španski. Uprava koledža obavestila ga je
da će u prolećnom semestru moći da predaje političke nauke, s posebnim osvrtom na
Južnu Ameriku. Kad su stigli praznici, nisu mogli da veruju da je od dolaska na ranč
prošlo šest meseci. Njihov odnos iz dana u dan bivao je sve bogatiji. Izgubili su sve
poznato u životu i ponašli jedno drugo. Svi su ih smatrali divnim parom.
Volela je da ide u grad s njim. Obilazila je galerije i radnje, dok je on predavao
na koledžu. Sretali su se u najdražem kafeu. Najbolje od svega bilo je to što su se
osećali bezbedno. Znali su da im se ništa loše neće dogoditi i da ih Munjozovi ljudi
ovde neće naći. Retko su govorili o tome. Arijana je prestala da se stalno pita kada će
se ovo završiti. Nije to više želela.
Maršal je u proleće počeo da predaje političke nauke. Arijana je kupila još dva
grla, kobilu i ždrebe. Redovno je držala časove jahanja. Uživala je u njima. Jahala je
svakodnevno. Naučila je Maršala da se druži s konjima i da jaše s njom.
Arijana je otišla na jahanje u brda, pošto je Maršal okončao ciklus predavanja iz
političkih nauka u prolećnom semestru. Vratila se i ugledala automobil ispred kuće.
Nije ga prepoznala. Sjahala je i povela konja u ambar. Smestila ga je u štalu. Grabila
je prema kući u jahaćim čizmama. Raspuštena kosa lepršala joj je na letnjem
povetarcu. Hitro se popela uz stepenice i ušla u kuću. Osetila je izvesnu strepnju kad
je prešla preko praga. Maršal i Sem sedeli su na kauču u dnevnoj sobi. Slutila je da
se nešto strašno dogodilo, da je Munjoz otkrio njihovo skrovište i da će ih napasti.
Maršal je požurio da je razuveri kad je razabrao njena osećanja.
“U redu je, Arijana. Pronašli su i ubili Munjoza. Bio je u Boliviji. Regrutovao je
pobunjeničku vojsku. Sve je gotovo”, reče Maršal ustavši. Zagrlio ju je. Za njih je to
bio kraj rata. Mogli su da izađu iz programa. Bio joj je potreban čitav minut da shvati
šta joj Maršal govori i šta to znači za njih.
“Sad možete da idete kući”, tiho reče Sem kad je ustao da je zagrli. Primetio je
nemu komunikaciju između nje i Maršala i očiglednu bliskost među njima. Nije se
iznenadio. Oboje su bili dobri ljudi. Pretrpeli su velika iskušenja pre nego što su se
sreli. Nije mu smetalo što su se zbližili. Godinu dana živeli su zajedno.
Arijana je zapanjeno posmatrala Sema. Mogu da se vrate kući. Ali gde je to
mesto? Da li je to očev prazni stan u Njujorku?
Neki iznajmljeni stan u Parizu? Maršal nije ni imao dom. CIA je pokupila
njegove stvari iz Pariza. Uskladištila ih je do njegovog povratka. Nisu imali
porodice, samo jedno drugo. Ranč u Vajomingu bio je jedini dom za koji su znali, s
konjima i psima. Živeli su u kući u vlasništvu federalnog Programa za zaštitu
svedoka, koja će sad biti stavljena na raspolaganje nekom drugom.
“Da li to znači da smo beskućnici?”, zbunjeno se obratila Maršalu.
“Ne baš”, rekao je smešeći se, kad je sela s njima.
“Da li je sve gotovo?” ponovo je pitala, nesposobna da poveruje u ono što je
upravo čula. Sem je klimnuo glavom. Požurio je da im lično saopšti dobru vest.
Zaslužili su.
“Došao sam čim sam mogao. To se juče dogodilo. Čišćenje u Boliviji i Čileu još
traje, ali su naši stručnjaci za procenu rizika dali zeleno svetio za vaš povratak kući.”
Ni Maršalu više nije pretila opasnost od Munjoza. Njegovi tragovi ohladili su se
posle posla u Kolumbiji. Odsustvovao je nekoliko godina. Zlikovci nikad nisu
saznali ko je on. Ništa ga nije vezivalo za Pabla Ečeveriju, čoveka koji je nekada bio.
“Mislim da to znači da smo izbačeni na ulicu”, dodao je Maršal sa osmehom. Ta
vest izazivala je gorko-slatko osećanje. Ovde su bili srećni. Nisu znali gde da krenu.
Pitao se da li će Arijana ostati s njim, kad je dobila priliku da bira. Imala je mnogo
više njemu nedostupnih mogućnosti. Nije hteo da se bavi pretpostavkama. Znao je
samo jedno, da je voli.
“Koliko brzo moramo da se iselimo?” pitala je Arijana Sema. “Moram da
prodam konje.” Imala ih je deset.
“Mi ćemo se pobrinuti za to”, velikodušno odgovori Sem. “Možete se iseliti kad
god hoćete. Ma, možete otići sutra, ako želite. Slobodni ste da idete kud god vam
drago.” Arijana se bojala da nikad neće čuti te reči. Sad nije znala šta da radi.
Pogledala je Maršala. Očekivala je da će preuzeti inicijativu.
“Obavestite nas kad želite da vas iselimo”, reče Sem. Bio je siguran da će
zatražiti to od njega čim povrate dah.
Ubrzo je otišao. Iste noći odleteo je u Vašington. Nije imao vremena za
gubljenje.
Arijana je sela na stepenice ispred kuće kad se Sem odvezao. Zagledala se u
Maršala. Imali su mnogo tema za razgovor.
“Auh... nisam to očekivala. Mislila sam da će proći godine.”
“Ja nisam”, rekao je kad je seo na najvišu stepenicu pored nje. “Šta ćemo sad?”
Stresao se od zebnje kad ju je pitao.
“Pretpostavljam da ćemo otići kući. Ma gde to bilo”, odgovorila je. “Šta ti
misliš? Gde bi hteo da ideš?” Mogli su da odu na bilo koje mesto na svetu. Bili su
toliko iskorenjeni da nisu znali gde bi otišli. Maršal nije imao šta da traži u
Vašingtonu, a Arijana nije želela da se vrati u Njujork. Pariz nije bio ni njen ni
njegov grad. Od danas više nisu imali dom u Vajomingu. Čitav svet stajao im je na
raspolaganju. “Rekla sam ti da smo beskućnici.” Osmehnuo se i nagnuo se da je
poljubi.
“Šta ćemo sa ostalim?” pitao je ozbiljnim tonom.
“Sa ostalim?” ponovila je. Nije ga razumela.
“S nama.”
“Kako to misliš - s nama?” Izgledala je zbunjeno.
“Poslednjih godinu dana morali smo da živimo zajedno, kao brodolomnici.
Brod je stigao da nas spase. Više nisi prinuđena da živiš sa mnom, Arijana. Možeš da
ideš kuda god hoćeš i da budeš s kim god hoćeš. Ne moraš da budeš s jednorukim
banditom poput mene. Tvoj svet je mnogo veći od mog.” Hteo je da joj da svaku
priliku da ode, ako to želi. Voleo ju je dovoljno da poželi sve najbolje za nju.
“Da li si poludeo? Ti nisi jednoruki bandit i ja te volim. Takođe, nisam bila
prinuđena da živim s tobom. Mogli smo da izaberemo različite lokacije. Nismo
morali da živimo zajedno u kući. To je bio naš izbor. Zašto bi na nekom drugom
mestu bilo drugačije? Ne želim da budem s nekim drugim, već s tobom. Volim te,
gde god da smo, ili gde god budemo bili.” Njene reči ispunile su ga ushićenjem.
Poljubila ga je .
“Hteo sam da znaš da imaš izbor. Nisam želeo da se osećaš obaveznom da
ostaneš sa mnom.”
“Ne osećam se obaveznom. Nadam se da želiš da budeš sa mnom, zato što ću te
doveka pratiti ako me ostaviš”, rekla je. Pažljivo ga je posmatrala. Oboje su prošle
godine prevladali strahove od zbližavanja i gubitka. “Ne bih mogla da živim bez tebe
i nadam se da nikad neću morati. Ne bih znala šta da radim da nisi bio ovde.”
Nekoliko minuta ljubili su se na stepeništu. Okrenuo se prema njoj s ozbiljnim
izrazom lica.
“Pa, gde ćemo živeti?”
Zažmurila je, pretvarajući se da okreće zamišljeni globus. Zaustavila ga je .
“Živećemo u Parizu!”, rekla je sa širokim osmehom. “Šta misliš? Tu smo se sreli. I
ne želim da se vraćam u Njujork. Ne još.” Za taj grad vezivalo ju je previše
uspomena. U Parizu joj je samo poslednji dan bio neprijatan. “Tamo možemo početi
iz početka, na pravi način. Još želim da se zaposlim. Možda možeš da predaješ tamo,
kao što si ovde činio. Konačno ćemo živeti običnim životom, kao sav normalan
svet.” Blistala je od sreće. Osmehnuo joj se.
“Pristajem, pod jednim uslovom”, rekao je i ustao. Sišao je niz stepenice.
Iznenađeno ga je pratila pogledom. Nije znala šta radi. Okrenuo se prema njoj i
spustio na koleno. Pogledao ju je u oči. “Arijana Gregori... Arijana Robert... kako
god da se zoveš... da li hoćeš da se udaš za mene pre nego što pođemo u Pariz? Ili
čim tamo dođemo, ako ti tako više odgovara. Hoćeš li biti moja supruga?” Skočila je
sa stepenika. Zagrlila ga je i zamalo oborila. Povratili su slobodu. Zaprosio ju je.
Toliko puta bila je oslobođena, iz Horheovog logora posle otmice, Jaelovom
zaslugom u Parizu i ponovo iz Programa za zaštitu svedoka. Nije želela da se
oslobodi Maršala, dokle god bude živa.
“Da”, rekla je isprekidanog daha. Ponovo ju je poljubio. Palo im je na pamet da
se nikad ne bi sreli da Luis Munjoz nije pokušao da je otme. Ne bi živeli zajedno
godinu dana niti bi se venčali. “Mnogo mu dugujemo”, reče Arijana kad su ušli u
kuću. Obuhvatio ju je oko struka.
“Ne preterujmo”, kroz smeh reče Maršal budućoj supruzi. Zastao je da bi je
pažljivije osmotrio. “Vidiš li bebe u našoj budućnosti?” pitao je. Nije znao šta će
reći. I ona i on izgubili su nerođeno dete, što ih je traumatizovalo. Nije znao da li će
hteti da se ponovo okuša u tome. Pogledala ga je raširenim očima i klimnula glavom.
Ponovo ju je poljubio. Njihov život u tom trenutku postao je savršen u svakom
pogledu.
Sedamnaesto poglavlje
Trebalo im je tri dana da sve organizuju i popakuju ono što će poneti. Arijana se
postarala da konji budu prodati na aukciji. Bilo joj je žao da se rastane od njih, ali
nije imalo smisla zadržati ih i seljakati na neko drugo mesto. Nije htela da ih šalje u
štale pored Pariza ili Njujorka. Bilo je daleko jednostavnije prodati ih u Vajomingu.
Pozvali su nekoliko ljudi da bi im rekli da se sele i da bi se oprostili od njih.
Nisu stekli bliske prijatelje, zato što su živeli u skladu s uverenjem da se ovde neće
dugo zadržavati. Rešavala se da proda očev stan u Njujorku. Odložila je tu odluku.
Novac joj nije bio neophodan. Za stan ju je vezivalo mnoštvo uspomena na roditelje.
Maršal je pozvao koledž. Saopštio im je da neće produžiti ugovor i predavati
političke nauke u jesenjem semestru, iako bi to voleo. Objasnio je da se seli u
Evropu s budućom suprugom. Rekli su mu da im je žao što odlazi i da su zadovoljni
poslom koji je obavio u prolećnom semestru, zbog čega su mu i ponudili produženje
ugovora.
Poneli su vrlo malo toga sa sobom. Svu novu posteljinu, porcelan i nameštaj
ostavili su novim stanarima. Poneli su samo odeću, muziku, pse i nešto drangulija.
Nameravali su da u Parizu počnu iz početka, od nule. Poslala je mnogo elektronskih
poruka tražeći posao. Maršal je pozvao američku ambasadu u Parizu. Zatražio je
posao u administraciji. Raspitivao se za predavačku poziciju na Sorboni.
Arijana je pozvala Jaela. Upoznala ga je s novostima. Obradovao se, pogotovo
kad je čuo da je ponovo slobodna i da se vraća u Pariz. Rekao je da je mislio da će se
vratiti, zato što je bila srećna u njemu. Uveravao ju je da je to divan grad za novi
početak. Poslala je elektronsku poruku opatici Elizabet. Obavestila ju je da se udaje.
Opatica je brzo odgovorila. Sve kaluđerice čestitale su joj na udaji.
Maršal je porazgovarao s Makom, veče pre napuštanja Vajominga. Rekao mu je
za Munjoza i da je zaprosio Arijanu.
“Nadam se da je odbila”, zadirkivao ga je Mak. Zvučao je vrlo zadovoljno. “Da
li si je naučio da čisti kuću?”
“Ne baš.” Nije mu rekao da obavlja više kućnih poslova od nje.
“Pa, svrati do Londona, da proslavimo. Nadam se da će se zadržati duže od
moje, koja je zbrisala s poštarom, ili nekim sličnim. Ali ti si mnogo bolji tip od
mene. Siguran sam da će ostati s tobom.” Bilo mu je drago zbog njih. Zamolio je
Maršala da prosledi njegove pozdrave i ljubav Arijani.
U petak su se ukrcali u avion na lokalnom aerodromu. Bili su spremni za
polazak. Šerif ih je preuzeo u kući. To je bila formalnost, a ne neophodnost. Dobio je
zadatak da ih otprati do Vašingtona. Potpisali su niz formulara. Posle toga bili su
slobodni. Prenoćili su u dobrom hotelu u Vašingtonu. Sledećeg popodneva krenuli su
za Pariz. Arijana je tog jutra otišla u kupovinu. Vratila se s belom svilenom haljinom
za venčanje. Odlučili su da što pre napuste Sjedinjene Države. Bili su nestrpljivi da
stignu u Pariz i počnu iz početka. Odmah će se baciti na pronalaženje stana. U
međuvremenu će odsesti u Ricu, njoj najdražem hotelu. Pozvali su je na razgovor u
Vogu, Ofisjelu i povodom posla na jednom veb-sajtu. Američka ambasada pozvala je
Maršala na razgovor kad stignu u Pariz. Njegov CV ostavio je snažan utisak.
Razgovarali su o svemu tome u avionu za Pariz. Hteli su da se venčaju čim
stignu, pre nego što pronađu stan. Pozvala je agenta za nekretnine kad su stigli u Ric.
Maršal je pozvao ambasadu zbog venčanja. Bilo je jednostavnije venčati se u njoj,
nego probijati se kroz pravne lavirinte namenjene strancima namernim da se venčaju
u Francuskoj. Začudio se kad je čuo da diplomate u Francuskoj nemaju pravo da
sklapaju brakove. To je mogao učiniti samo francuski zvaničnik. Na njih se najčešće
moralo čekati.
Sekretarica u ambasadi objasnila mu je šta da radi. Predstavio se kao
penzionisani agent sa zavidnim ugledom i predsedničkim odlikovanjem i naznačio
da je nevesta ambasadorska kćerka. Zamolila ga je da sačeka. Brzo mu se javila.
Uveravala ga je da će proces ići ubrzanim tokom i da će naći nekog da obavi
ceremoniju. Zamolila ih je da dođu i ispune formulare. Venčanje se, kad to urade,
može obaviti narednog dana. Bio je zadovoljan. Obavestio je Arijanu kad je završila
razgovor s agentom za nekretnine. Uzbuđenim glasom saopštila mu je da mogu obići
tri stana i da sva tri savršeno odgovaraju njihovim potrebama. Jedan je bio na
sunčanoj strani Avenije Foš, drugi u navodno šarmantnom ćorsokaku, a treći u Park
Monsou. Želela je da ih obiđu istog popodneva. Složila se s njegovim predlogom da
posle toga svrate do ambasade. Hteli su jednostavnu ceremoniju. Nikog neće zvati.
Venčanju će prisustvovati samo mlada i mladoženja. Htela je da zamoli Jaela da bude
njen svedok, pošto se bez njegove pomoći nikad ne bi odvažila na ovakav korak, niti
bi zakopala kutiju zahvaljujući kojoj je upoznala Maršala. Jael je na izvestan način
bio otac njihove veze. Pozvala ga je, ali je on napustio Pariz na nedelju dana.
Kad su tog dana stigli do ambasade, otkrili su da je predsednička poseta u toku.
Ispred zgrade su bili kordoni policije. Mere bezbednosti bile su veoma jake. Ipak su
ih pustili u zgradu. Maršalu je nešto palo na pamet dok su u predvorju čekali da
popune formulare. Prišao je recepciji.
“Da li je predsednik u zgradi, gospodine?” pitao je marinca za šalterom.
“Zašto želite da znate?” Marinac se odmah ukočio. Malo se opustio, zato što je
Maršal ulivao poverenje.
“Ja sam lični prijatelj prve porodice. Nekad sam radio u Tajnoj službi i Agenciji
za borbu protiv narkotika. Zovem se Maršal Everet. Voleo bih da razgovaram s njim,
ako je to moguće”, diskretno je objasnio mladiću. Marinac nije morao da zna da je
bio samo pozajmljen Tajnoj službi.
Mladi vojnik podigao je telefonsku slušalicu. Porazgovarao je s nekoliko ljudi i
predao slušalicu Maršalu. Izgledao je impresionirano. Arijana je stajala kraj njih.
Predsednik je bio na liniji.
“Otkud ti ovde, Marše?” pitao ga je predsednik raspoloženim glasom.
“Pa, vratio sam se u Pariz. I ženim se. Hoćete li da mi budete svedok, ako to
obavimo na brzinu?”
Filip Armstrong pristao je bez trunke oklevanja. Pitao je osobu do sebe o svom
rasporedu za sutradan. “Tvoj sam do podneva, ako to možeš da obaviš sutra u pola
jedanaest. Melisa i deca su ovde. Mogu li da dođu?”
“Naravno! Biće nam drago da ih vidimo.”
“S kim se ženiš, uzgred budi rečeno?”
“S divnom ženom. Arijanom Gregori. Mislim da ste poznavali njenog oca.”
Predsednik je odmah prepoznao ime. Začudio se i zapitao kako ih je sudbina spojila.
“Nisam znao da je poznaješ.” Zvučao je iznenađeno. Nije znao da su pre godinu
dana posetili njegovu ženu i decu u Beloj kući.
“Nisam je poznavao dok sam radio za vas, gospodine. Upoznali smo se pre
godinu dana. Upravo smo proveli godinu u Programu za zaštitu svedoka.”
“Sutra ćeš mi pričati o tome”, rekao je. Bio je u žurbi. Maršal je prekinuo vezu.
Obratio se Arijani.
“Rekao je da će biti moj svedok. Melisa bi mogla biti tvoj, ako hoćeš.” Arijana
se osmehnula. Imati prvu damu za svedoka na venčanju bilo je prilično impresivno,
nešto o čemu će jednog dana s ponosom pričati deci.
“To je savršeno.” Odmerila je Maršala blistavim pogledom.
Potpisali su dokumenta. Dodeljen im je termin sutradan za jedanaest i petnaest.
Predsednikov pomoćnik već ih je zvao da bi ugovorio detalje. Sve je išlo kao po loju.
Vratili su se u Ric i popili čašu šampanjca za barom. Razgovarali su o
stanovima koje su tog dana obišli. Arijani se najviše dopao onaj u Aveniji Foš.
Zavolela je to mesto. Maršal nije imao ništa protiv. To je bio veliki, sunčani stan s tri
spavaće sobe. Bio je nenamešten. Dobiće još jednu priliku da uredi enterijer. Biće
dovoljno veliki da udomi prinovu, ako je budu dobili dok žive u Parizu.
Popeli su se do svoje sobe u Ricu i vodili ljubav. Prvi dan u Parizu bio je
stvarno savršen.
* * *
Tačno u jedanaest stigli su u ambasadu. Svi dokumenti bili su spremni. Čekala
ih je ambasadorova pomoćnica. Povela ih je uz stepenice. Maršal se iznenadio kad je
video ambasadora. Prepoznao je Arijanu. Bio je veoma ljubazan. Postarao se da
ceremoniju obavi zamenica gradonačelnika Pariza. Period čekanja bio je sveden na
minimum, na ambasadorov zahtev. Predsednik je, pet minuta kasnije, došao s
Melisom, okružen pratnjom ljudi iz Tajne službe. Bred i Amelija bili su odmah iza
njih, okruženi živim zidom agenata.
Arijana je nosila belu svilenu haljinu kupljenu u Vašingtonu. Zaustavili su se
kod cvećara da kupe mali buket belih ljiljana. Izgledala je nenametljivo, mladoliko i
elegantno. Začešljala je blistavu plavu kosu pozadi. Amelija se nasmejala čim ju je
videla. Osmeh je odmah zatim ustupio mesto grimasi razočaranja.
“Ne izgledaš kao mlada. Trebalo bi da nosiš veliku, široku belu haljinu.”
“Nisam mogla da je nađem”, objasnila je Arijana. Maršal ju je upoznao s
predsednikom, kog je srela s ocem. Rekao je da izgleda predivno. Poljubila je Melisu
i decu i predala buket Ameliji. Zamolila ju je da bude deveruša. Devojčica je ćutke
prihvatila buket. Blistala je od ponosa i zadovoljstva. Maršal je predao prstenje
Bredu.
Ceremonija je započela odmah zatim. Zamenica gradonačelnika uspela je da je
učini dirljivom, iako nije poznavala mladence. Maršal je ponosno posmatrao
Arijanu, vlažnih očiju. Prešli su dug put da bi dovde stigli. Melisa im se smešila,
dirnuta njihovom ljubavlju. Amelija je držala buket kao svetu baklju tokom
ceremonije. Bred je pravovremeno predao prstenje Maršalu. Arijana je ostala bez
daha kad ga je videla. Maršal se prethodnog dana iskrao da bi ga kupio u Kartijeu.
Odoka je odredio njenu veličinu. Izmenjali su prstenje. Burma joj je savršeno
pristajala. Poljubio ju je kad je zamenica gradonačelnika objavila da su postali muž i
žena. Filip Armstrong prvi je poljubio mladu po završetku ceremonije.
Svi su se počastili šampanjcem. Predsednik je, tačno u dvanaest i pet, krenuo u
susret novim obavezama. Melisa i deca ostali su još pola sata s mladencima. Zatim
su i oni morali da krenu. Arijana i Maršal zahvalili su ambasadoru i zamenici
gradonačelnika. Izašli su iz ambasade i zaustavili taksi.
“Auh! U braku smo”, rekla je kad je skliznula na sedište kraj njega.
“Gde ćemo, gospođo Everet?” pitao ju je sa širokim osmehom.
Odlučili su da ručaju u bašti Rica. Arijana je zatim poželela da prošeta
Bagatelom, parkom pored kog su nekad živeli i pored kog će se ponovo nastaniti. U
tom parku video ju je prvi put. U njemu je sve počelo, onog dana kad je zakopala
kutiju.
Uživali su u dugom, prijatnom ručku. Pili su šampanjac i birali destinaciju za
medeni mesec. Maršal je predložio Veneciju. Ideja joj se dopala. Posle ručka, ne
skidajući odeću s venčanja, taksijem su otišli do Bagatela.
Šetali su vrtovima. Još je nosila ljiljane i začuđeno gledala usku burmu i
Maršala. Izgledala je savršeno srećno, baš kao i on. Zastali su kraj mesta na kome je
zakopala kutiju, koju je on pronašao i iskopao. To je bio sudbonosni trenutak. Na
tom mestu zakopala je svoju prošlost, a on iskopao njihovu budućnost. U
međuvremenu je prošao čitav život. Vratili su se u Pariz. Savršen kraj priče uistinu je
bio samo njen početak..
Sadržaj
Maršal 5
Prvo poglavlje 6
Drugo poglavlje 13
Treće poglavlje 19
Četvrto poglavlje 33
Peto poglavlje 48
Arijana 57
Šesto poglavlje 58
Sedmo poglavlje 71
Osmo poglavlje 92
Deveto poglavlje 108
Deseto poglavlje 116
Arijana i Maršal 123
Jedanaesto poglavlje 124
Dvanaesto poglavlje 127
Trinaesto poglavlje 138
Četrnaesto poglavlje 153
Petnaesto poglavlje 172
Šesnaesto poglavlje 181
Sedamnaesto poglavlje 186