© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010.

Hrvatska morfologija – 01

MORFOLOGIJA

Koliko riječi izgovorimo u jednoj rečenici, koliko dnevno, u jednom predavanju (npr. u ovom
predavanju), koliko riječi ima u nekoj knjizi?
Možemo li precizno kazati što je to riječ?
Kako su riječi u kojem jeziku – naprimjer hrvatskome – ustrojene, od čega se sastoje?
Imaju li reći, prorok, proricati, izreka, izrijekom, pa i riječ riječ što zajedničko?
Kako nastaju nove riječi?
Jesu li načini stvaranja novih riječi u svim jezicima isti ili slični?
Mogu li se posuđivati – i kako – riječi iz drugih jezika?
Kad govorimo o riječima, zašto govorimo baš o riječima, a ne o njihovim dijelovima (kad
govorimo o proroku, ne govorimo o pro-, -rok- i -u)
Je li baš slučajno da je množina proroci duža od jednine prorok, a da je instrumental množine
prorocima najduži?
– Svim tim pitanjima bavi se morfologija, nauk o ustroju riječi, svima njima bavit ćemo se
u ovome semestru. U prošlome semestru riječ je bila o produktima druge artikulacije govora i
jezika – o glasovima (fonovima) i njihovim artikulacijskim razlikovnim obilježjima, o
fonemima i njihovim akustičkim razlikovnim obilježjima te o promjenama fonova i fonema
do kojih dolazi na granicama morfova. U ovome će biti govora o riječima, njihovoj strukturi,
ustroju, vrstama i oblicima, o morfemima i morfovima, elementima od kojih su riječi sazdane
te o načinima na koje se morfovi udruženi u riječima. Dakle: o produktima prve artikulacije
jezika i artikulacije jezika na riječi ili leksije (zvali ju mi trećom ili petom).
Svak tko je učio koji bilo indoeuropski jezik upoznao se s paradigmama. Morfologija je (v.
Bauer 2003, Katamba – Stonham 2006) kao jezikoslovna disciplina u 19. st. i nastala zapravo
iz proučavanja paradigmi indoeuropskih jezika, odnosno u prvoj polovici 19. st. morfologija
je odigrala ključnu ulogu u rekonstrukciji praindoeuropskoga. Naravno, važnost morfologije
bila poznata i prije, što je potvrđeno njezinom središnjom ulogom – raspravom o vrstama
riječi – npr. u Pā inievoj [panini] gramatici sanskrta A adhyāyī [aštadhjaji],1 u gramatikama
grčkima i rimskima, no kao posebna jezikoslovna grana afirmirala se tek u 19. st.

1
Osam knjiga/poglavlja, ne zna se točno vrijeme nastanka, sredina 1. tis. pr. Kr., obično se spominju 5. i 4. st.
pr. Kr. (Robins 1997).

1
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

G. 1816. Franz Bopp (1791–1867) objavio je rezultate istraživanja i potvrdio stariju tezu
Williama Jonesa (1746–1794) iz g. 1786. da su sanskrt, latinski, perzijski i germanski jezici
potekli od istog pretka. Dokaz se temeljio na usporedbi gramatičkih morfova, gramatema.
G. 1819–1837. Jacob Grimm (1785–1863, onaj od dvojice braće Grimm koji se bavio
filologijom) objavio je klasično djelo Deutsche Grammatik i ponovo na temelju analize tvorbe
riječi i glasova pokazao veze germanskih s ostalim indoeuropskim jezicima.
G. 1899. Max Müller (1823–1900) u svojim je oksfordskim predavanjima – potaknut
Darwinovom teorijom – dokazivao da nam proučavanje riječi može puno reći o evoluciji
jezika (radio je na 400–500 riječi u jezicima Europe i Azije).

Sam termin morfologija (grč. µορφολογία ← µορφή, morph ‘oblik’ + λόγος, lógos ‘riječ,
govor’) preuzet je iz bioloških znanosti (botanike, zoologije), kao adekvat za njem.
Formenlehre ‘nauk o oblicima, oblikoslovlje’; prvi put nalazimo ga g. 1796. u spisima
njemačkoga pisca i pjesnika Johanna Wolfganga von Goethea (1749–1832), a u jezikoslovlju
prvi put g. 1859. u velikoga njemačkog filologa Augusta Schleichera (1821–1868), upravo sa
značenjem oblikoslovlja (Matthews 1991, Booij 2007).

Daljnji poticaj razvoju morfologije kao grane jezikoslovlja dao je od 1930-ih do 1950-ih
strukturalizam – američki (Leonard Bloomfield, Zellig S. Harris, Charles F. Hockett) i
europski (André Martinet) – kad je počelo inzistiranje na analizi riječi na manje značenjske
elemente (čemu je važan poticaj dao Poljak J. Baudouin de Courtenay, redovito prešućivan u
zapadnoj literaturi, koji je još 1880-ih rabio termin morfem; o tome više u predavanju 02).
U to doba i u vezi s raščlambom na sastavnice uspostavljena je i tzv. doktrina razdvajanja
jezičnih razina, odnosno jezik se motrio hijerarhizirano:

Semantika
↑
Sintaksa
↑
Morfologija
↑
Fonologija (Fonemika)

Drugim riječima i ukratko: fonemi se udružuju u morfeme, koji se onda udružuju u riječi,
riječi u rečenice, a izned svega toga »lebdi« semantika, nauk o značenju.

2
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Važna promjena u svem jezikoslovlju dogodila se g. 1957., kad Noam Chomsky objavljuje
knjigu Syntactic structures (Sintaktičke strukture). Za našu stvar promjene su bile trovrsne.
Prvo, sintaksa je postala najzanimljivijom i najprodornijom jezikoslovnom disciplinom.
Morfologija je na neko vrijeme nekako gurnuta u drugi plan; štoviše uglavnom se smatralo da
se o morfologiji i nema što novo reći.
Drugo, promijenili su se ciljevi istraživanja u jezikoslovlju i sama odredba gramatike.
Chomsky i generativna tradicija smatraju da je središnji cilj lingvistike odrediti što čovjek
zapravo zna ako zna jezik. A znati jezik nije tek biti u stanju manipulirati dugačkim popisom
memoriranih rečenica (pa ni riječi), nego je biti sposoban proizvesti i razumjeti golem
(beskonačan) broj iskaza koje niti smo ikad čuli niti smo ikad proizveli. Proizvodnost i
otvorenost jezika te kreativnost kojom čovjek u svome znanju jezika raspolaže vladaju se po
nekim pravilima. Gramatika je prešutno, podrazumljeno znanje pravila i načela koje o svome
jeziku govornici nose u umu. To ih znanje osposobljava za to da stvaraju nove iskaze te da
razlikuju dobro i nedobro tvorene iskaze.
Treće, jezik se proučava kao modularan (za razliku od razina). Drugo je naime značenje
gramatike njezin opseg, a ona u generativnoj teoriji ne obuhvaća samo morfologiju i sintaksu
– kako se to tradicionalno činilo – nego nekoliko modula. Ti moduli opet nisu nepovezani,
nego su posebnim odnosima isprepleteni. Moduli čine univerzalnu gramatiku:

Leksikon i Morfologija apstraktni umni rječnik

Sintaksa

Fonetska forma (PF) proučava reprezentaciju u govoru

Logička forma (LF) proučava značenje

Morfologija ispočetka nije bila zaseban modul, a i danas postoji spor oko toga vrijede li u
morfologiji pravila drugačija od sintaktičkih.

Od 1970-ih proučavanje morfologije nanovo je procvjetalo, i to izvan generativne teorije.

To ima veze s prikupljenim novim podacima iz najrazličitijih jezika (čitava zapadnoeuropsko-
mediteranska tradicija nastala je na indoeuropskim jezicima, grčkom, latinskom, sanskrtu), ali
i s razvojem novih pristupa, koji mnogo duguju fonologiji i sintaksi. Nemale zasluge pritom

3
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

ima i proučavanje jezičnih univerzalija, kojima je rodonačelnik još od sredine 1950-ih i

posebno u 1960-ima bio američki jezikoslovac Joseph H. Greenberg.
Drugim riječima, pokazalo se da tradicionalna podjela jezika na razine – posvećena i
hrvatskim srednjim i visokim školstvom (na prvoj godini fonologija, na drugoj morfologija,
na trećoj sintaksa…) – nije odveć održiva. Jezične su razine na mnogo načina isprepletene.
Morfologiju je na mnogo načina lakše opisivati i razumijevati kao na razne načine povezanu s
ostalim razinama, odnosno modulima. Dapače, važni poticaji razvoju morfološke teorije
dolazili su iz fonološke i sintaktičke teorije. Tako smo od 1970-ih do danas znatno povećali
svoje teorijske i praktične morfološke spoznaje.

Što je onda morfologija? Evo nekoliko priručničkih i udžbeničkih odredaba:

Morfologija je nauk o oblicima, oblikoslovlje, likoslovlje, nauk o vrstama riječi, promjenama

riječi i tvorbi riječi; proučava građu riječi, gramatičku strukturu riječi, promjene kojima se
riječ podvrgava spajajući se s drugima; uz sintaksu osnovni dio gramatike (Simeon 1969).
Morfologija je dio gramatike koji proučava vrste riječi i njihove oblike, tj. njihovu
morfološku strukturu (Barić et al. 1995).
Morfologija ili oblikoslovlje jezikoslovna je disciplina koja se bavi morfemima –
oblikotvornim (tj. fleksijskim) i rječotvornim (tj. derivacijskim) (Silić – Pranjković 2005).
(Odmah možemo primijetiti da Silić – Pranjković morfologiju poimaju uže, kao nauk /samo/
o morfemima.)
Morfologija je grana gramatike koja proučava ustroj ili oblike riječi, ponajprije pomoću
morfema. Tradicionalno se distingvira od sintakse, koja proučava pravila koja upravljaju
kombinacijama riječi u rečenicama. Općenito se dijeli nadvoje: nauk o fleksiji i nauk o tvorbi
riječi, derivaciji. Podjela riječi na morfeme kadšto se naziva morfemikom, osobito u američkih
strukturalista 1940-ih i 1950-ih; tada je morfemika sinkronijski nauk, za razliku od
morfološke analize, koja je općenitji pojam i primjenjuje se i na dijakroniju (Crystal 2008).
Morfologija je grana gramatike koja se bavi analizom (raščlambom) strukture (ustroja) riječi.
Tradicionalno se dijeli na derivacijsku (nauk o tvorbi riječi) i fleksijsku (nauk o inačicama
oblika jednoga leksema s gramatičkom svrhom) (Trask 1992).
Morfologija je nauk o oblicima riječi, riječima i njihovu ustroju. Drugim riječima, ona je nauk
o načinima na koji se leksemi i oblici riječi tvore, grade od manjih elemenata te o
promjenama kojima su ti manji elementi podvrgnuti u procesu gradbe leksema i oblika riječi
(Bauer 2003).

4
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Morfologija je nauk o ustroju riječi (engl. word-structure) (Katamba – Stonham 2006).

U odredbama morfologije nailazimo na nekoliko termina – riječ, oblik riječi, leksem, morfem,
morf, fleksija, derivacija. O čemu se tu radi?

5
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

RIJEČ

Kao i obično, najteže je definirati pojmove za koje se čini da su sami po sebi jasni. Tako je i s
pojmom riječi. Većina ljudi pretpostavku da svi jezici sadrže riječi uzima zdravo za gotovo i
ne pita se o tome suviše. Općenito, ljudi, govornici načelno lako prepoznaju riječi svojega
jezika kad ih vide napisane ili čuju izgovorene. I uglavnom se njihovi sudovi o tome što jest
riječ, a što nije, podudaraju. Pa ipak, definirati tako općepoznati pojam uopće nije lako,
osobito kad se terminom imenuju zapravo različiti pojmovi.
Barić et al. (1995: 95) riječ definiraju ovako:

Riječ je najmanja samostalna jezična jedinica koja ima značenje.

I dalje: U govoru se do riječi dolazi izdvajanjem iz govornoga lanca (oblaciletenebom →

oblaci lete nebom). U pismu se riječi jedna od druge rastavljaju praznim mjestom.
Zapravo takva odredba nije drugo nego parafraza jedne od najcitiranijih, najutjecajnijih, pa i
najboljih, definicija riječi uopće, one Leonarda Bloomfielda (1933: 178), velikog američkog
strukturalističkog lingvista (što je u europskoj lingvistici Ferdinand de Saussure, to je u
američkoj Bloomfield), koja glasi:

Riječ je najmanji slobodni oblik (engl. A word is a minimum free form).

Takva odredba podrazumijeva razlikovanje vezanih (engl. bound) i slobodnih (engl. free)
oblika (engl. forms). I jedni i drugi ti oblici posreduju značenje. Vezani se oblici pojavljuju
isključivo vezani za druge oblike. Takvi su npr. -ost (mlad-ost, glup-ost, rad-ost), -ski (arap-
ski, hrvat-ski, majčin-ski), -e (žen-e, djevojk-e, škol-e). Bloomfield odmah veli: nemaju svi
jezici vezanih oblika (takav je npr. kineski). Slobodni oblici oni su koji mogu činiti rečenicu
(engl. sentence). Slobodni oblik koji sadrži dva slobodna oblika ili više njih jest sintagma
(engl. phrase), npr. crveni konj ili konj trči. Slobodni oblik koji nije sintagma jest riječ (engl.
word), odnosno riječ je onaj slobodni oblik koji ne sadrži dva ili više manjih slobodnih oblika,
odnosno riječ je najmanji slobodni oblik. I dalje: Budući da je u realnome govoru moguće
izdvojiti samo slobodne oblike, riječ kao najmanji slobodni oblik ima važnu ulogu u našem
odnosu prema jeziku. U svakodnevici, običnome životu riječ je zapravo najmanja jedinica

6
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

govora (engl. speech). Stoga su – naravno – i rječnici popisi riječi, a ne popisi morfema
(Bloomfield, doduše, piše i da je leksikon popis morfema – idem: 662).

Uopće, u zapadnoeuropsko-mediteranskoj tradiciji, izgrađenoj u jezicima s bogatom

fleksijom, riječ je jedinica gramatičke teorije par excellence (Lyons 1968: 194). A zapravo je
stanje takvo da među jezicima svijeta ima i onih koji nemaju riječ za ‘riječ’, nemaju riječ koja
bi odgovarala hrv. riječ, rus. slovo, engl. word, fr. mot, njem. Wort. Svijest o postojanju
pojma riječi, pa onda i riječi za taj pojam, čini se, usko je povezana s postojanjem pisma (i to
neslikovnoga, neideografskoga), pa većina nepisanih jezika malih plemena (nekoliko stotina
do nekoliko tisuća pripadnika) Amazonije, Australije i Nove Gvineje nema riječ za ‘riječ’
(obično imaju riječ za ‘vlastito ime’) (Dixon – Aikhenvald 2002). K tomu svijest o riječi
zacijelo je drugačija u jezicima u kojima su minimalni slobodni oblici onoga oblika u kojemu
su u hrvatskome (mam-a, kuh-a-ti, ruč-ak-ø, kuh-ar-ic-a, pet, šest, ne), a drugačija u
polisintetičkim, inkorporativnim jezicima u kojima riječ može sadržavati sve ono što sadrži
hrvatska (tipično europska) rečenica (npr. mama-kuha-ručak-za-obitelj) – i u takvim, naravno,
jezicima postoji riječ, ali ona je obično mnogo složenija no što su to europske riječi. Evo
nekoliko riječi iz paleosibirskoga jezika čukči ili čukotskoga (Sibir – Comrie 1989: 45) te
eskimsko-aleutskih jezika jupika (Aljaska – Comrie 1989: 45, Matasović 2001: 201) i inuita
(engl. west greenlandic eskimo, Grenland, Kanada, Aljaska – Anderson 1985: 151):

čukotski tə-meyŋə-levtə-pə t-ərkən ‘ja-imam-jaku-glavobolju’

jupik angya-ghlla-ng-yug-tuq ‘on-želi-nabaviti-veliki-čamac’

inuit iqalussuarniariartuqqusaagaluaqaagunnuuq ‘priča-se-da-smo-doduše-dobili-izričitu-

zapovijed-da-idemo-loviti-morske-pse’

Ne treba zalaziti u daleke polisintetičke, inkorporativne jezike da bismo pronašli neobične

primjere, oko kojih će govornici sasvim sigurno imati »mišljenje«. Tako npr. u hrvatskome
imamo jedanputjedan ‘tablica množenja’, a Vuk St. Karadžić u svome je rječniku zapisao –
pa je preneseno u ARj, u Maretića (1899: 364), u Simeona (1969: s. v. sraslica) – ovakve
folklorne (srpske?) nazive za biljke troskot i Trifolium reptans:

pùsti, b ba, kònju k v (Karadžić, IV. izdanje, s. v.)



k sti kûme déte (Karadžić, IV. izdanje, s. v.)



7
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

pusti-baba-konju-krv (ARj, s. v.)

k sti-kûme-dijète (ARj, s. v.)


Na što dakle mislimo kad govorimo o riječi? Valja razlikovati nekoliko »riječi«, odnosno
nekoliko pojmova koje nerijetko podvodimo pod riječ (usp. Dixon – Aikhenvald 2002, Bauer
2003, Katamba – Stonham 2006, Trask 1992). Ako pogledamo rečenicu:

(1) Moja baka živi teško.

govornici će se lako složiti da su u njoj četiri riječi. No već u rečenici:

(2) Baki je itekako jasno da je parovima s djecom teško živjeti, pa neće odbiti da bude baka-servis.

bit će razlika u »prebrojavanju«, u izgovoru, pa onda i u zapisivanju. Dobar dio govornika

zapisat će i te kako, mnogo će ih zapisati baka servis, neki će zapisati ne će (što je posvećeno i
nekim pravopisnim priručnicima). S druge strane nitko – osim posve nepismenih – neće
zapisati bakije, zdjecom, dabude, međutim svi će govornici izgovoriti upravo tako, kao jednu
izgovornu cjelinu. Koliko onda riječi imamo u rečenici (2)?

Pravopisna riječ (engl. orthographic word) jest jedinica koja je u tiskanome tekstu s obiju
strana omeđena bjelinama, a počiva na općoj pretpostavci – koju nalazimo u mnogim
jezičnim zajednicama – da riječ kao takva ima značenjsku, gramatičku i fonološku cjelovitost,
jednost, pa se ta cjelovitost u pismu bjelinama dade omeđiti.
Pravopisnih je riječi u rečenici (1) 4, a u rečenici (2), onako kako je zapisana, 17. No ako
zapišemo i te kako, baka servis, ne ću, pravopisnih će riječi u njoj biti 21.
Očito je dakle da u jezičnome smislu pravopis može zavoditi ukrivo (premda može biti od
pomoći), pogotovo ako na umu imamo ovo:
• Da mnogi jezici ni danas nisu zapisani, a kamoli da bi to bili u povijesti.
• Da je pisanje s bjelinama kao takvo zapravo novija pojava, npr. starogrčki i staroslavenski
često su se pisali bez bjelina, in continuo.

8
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

• Da je ortografija konvencija pojedine jezične zajednice, dogovor, pa može biti nedosljedna.

Zanimljiv primjer ortografskog odnosa prema riječima pružaju različiti bantuški jezici,2
gramatički zapravo jednaki, ali koji se bilježe na dva načina – disjunktivno i konjunktivno,
ovisno o tradiciji, pa se već prema tomu mijenja svijest o riječi (Dixon – Aikhenvald 2002).
No ne treba zalaziti u daleke, »egzotične« jezike – hrvatski i srpski zapravo isti futurski oblik
bilježe na dva načina:

hrv. gledat ću ja ću gledati

srp. gledaću ja ću gledati/ja ću da gledam

odnosno srpski taj oblik tretira kao jednu riječ (srašteno, kao fr. regarderai, usp. regarder =
infinitiv od gledati, + ai = prezent pomoćnoga glagola imati, dakle doslovno ‘imam gledati’).
• Da ortografija može počivati npr. i na povijesnim načelima, a u povijesti je nešto što je
danas jedna riječ doista moglo biti više riječi, odnosno nerijetko se dogodi da ortografija radi
tradicije stoljećima odražava ono jezično stanje kakvo je bilo kad je nastala, koje usto može
biti nedosljedno i sl.
• Da se govornici-pisci ni u suvremenu, sinkronijskome stanju neće složiti oko toga kako
nešto treba bilježiti, usp.:

u jesen ujesen
na primjer naprimjer
na žalost nažalost
preko puta prekoputa
u ime uime
dobro došli dobrodošli
Zdravo Marija Zdravomarija
žali bože žalibože
ako bog da akobogda
bog te pitaj bogtepitaj
svijetlo plav sv(i)jetloplav
zavisno složen zavisnosložen
spomen-dan rođendan
ne da nema

2
Bantuški jezici skupina su unutar nigersko-kordofanskih, točnije nigersko-kongoanskih jezika, govore se u
čitavoj južnoj Africi. Afrika je u smislu jezičnih porodica podijeljena načetvero: afro-azijski jezici u čitavoj
sjevernoj Africi (semitski jezici, npr. arapski, berberski jezici, čadski jezici i sl.), nigersko-kongoanski u čitavoj
južnoj, s dvama »otocima« – nilo-saharski jezici te khoj-sanski jezici (npr. jezici Bušmanâ) na samome jugu.

9
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

a to pak nije posebnost hrvatskoga, usp. engl.:

I must not ‘ne smijem’ I cannot ‘ne mogu’

all right ‘u redu’ alright ‘u redu’
ice-cream ‘sladoled’ birthday ‘rođendan’

Iz primjerâ se vidi da će »problema« i neslaganja u broju riječi ponajprije biti u složenica

raznih vrsta i sraslica. To zapravo i ne čudi – tradicionalni kriteriji za određivanje toga je li što
riječ ili nije uzimlju u obzir naglasak i stanku (načelno: jedna riječ ima jedan naglasak, unutar
nje ne može se u govoru zastati) i dodir, kontakt (načelno: riječ je uvijek cjelina i u nju se ne
dadu umetati »treći« elementi, ako je riječ sastavljena od više elemenata, oni su uvijek u
dodiru). No ti kriteriji, koliko god vrijedili, daleko su od apsolutnih. Naime vrlo je vjerojatno
da neke složenice imaju dva naglaska (ako ništa, imaju barem tzv. sekundarni udar, engl.
secondary stress, usp. nezávisnosl žen, nternet-bankárstvo, báka-sèrvīs), a pogotovo je

vjerojatno da se na njihovu spoju dade zastati (u istraživanjima australskih i amazonskih

jezika zapaženo je da govornici u sporijem govoru zastaju među riječima, među stopama i
među slogovima, ali nikad među morfemima – Dixon – Aikhenvald 2002: 10), moguće je da i
neke izvedenice imaju dva naglaska (usp. izvedenice s prefiksom pre-, npr. pre-dobar), a nije
točno ni to da se u jednu riječ ne može umetati kakav »treći« segment, usp. hrv. nitko – ni od
koga (uostalom, tmeza i ekspletivna infiksacija počivaju na tome; o tome v. predavanje 10).

Vratimo se rečenicama (1) i (2). U rečenici (1) imamo baka, u rečenici (2) baki, u rečenici (1)
imamo živi, u rečenici (2) živjeti – svakako različite pravopisne riječi, ali zapravo različiti
oblici iste riječi. Tu dakle govorimo o oblicima (iste) riječi (engl. word-form).
E sad, jednako kao što se fonem definira kao (apstraktna) jedinica koja omogućuje svojim
(fizičkim) ostvarajima – fonovima – da budu ostvareni, i jednako kao što se morfem definira
kao (apstraktna) jedinica koja omogućuje svojim (fizičkim) ostvarajima – morfovima – da
budu ostvareni, tako i oblicima jedne te iste riječi jedna jedinica omogućuje da budu
ostvareni, realizirani, manifestirani, reprezentirani. Ta jedinica je leksem.
Leksem je (engl. lexeme) riječ u smislu apstraktne rječničke jedinice. Odnosno: Leksem je
rječnička riječ, potencijalna, neostvarena jedinica apstraktnoga mentalnog leksikona (Bauer
2003, Katamba – Stonham 2006), uglavnom stalna jezgrenog značenja i donekle promjenljiva
oblika (Trask 1992, Katamba – Stonham 2006) (čemu će supletivnost biti važna iznimka).

10
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Ili jednostavo: Leksem je ukupnost oblikâ i značenjâ jedne riječi.3

Leksem se ostvaruje, realizira putem oblika riječi, kao što se fonemi ostvaruju preko fonova.
Leksem objedinjuje sve oblike riječi putem kojih se ostvaruje.
Drugim riječima baka i baki oblici su riječi koji su ostvaraji jednoga te istoga leksema. Taj
leksem mogli bismo nazvati, o njemu govoriti i/ili obilježiti ga kako god, npr. x!y?z% ili
1#2&3, ali praktičnosti radi obilježit ćemo ga kanonskim oblikom riječi i zvati leksemom
BAKA (leksemi se obično pišu malim kapitalima).
Dakle: Njd. baka, Gjd. bake, Ajd. baku, Ijd. bakom, Nmn. bake, Dmn. bakama – sve su to
ostvaraji, oblici riječi leksema BAKA.
Jednako tako: prezentski oblici živim, živiš… infinitiv živjeti, imperfekatski oblici življah,
življaše… itd. oblici su riječi leksema ŽIVJETI.

Kanonski oblik (engl. canonical form, fr. forme canonique) kojim se leksem bilježi (i u kojem
obliku će se pojaviti i u kakvu stvarnom rječniku) tipičan je, najčešći ili najmanje markirani,
namanje obilježeni, najmanje kontekstualno uvjetovani oblik među ponuđenima (Trask 1992,
Simeon 1969, Crystal 2008, Martinet 1982).
Drugim riječima, leksemom bismo mogli smatrati i BAKU ili BAKOM, ali to ne bi bio tipičan,
najčešći i najmanje obilježeni oblik. Kanonski oblici promjenljivih riječi u hrvatskome ovi su:
• za imenice: nominativ jednine (baka, ne npr. baku, bakom),
• za pridjeve: nominativ jednine muškoga roda, pozitiv, »neodređeni« oblik (crven, ne npr.
crveni, najcrvenijega),
• za zamjenice: nominativ jednine (ja, ti, tko, ne npr. mi, koga), muškoga roda (ako zamjenica
ima rod: moj, on, ne npr. mojega, njima),
• za glagole: infinitiv (živjeti, ne npr. živim, živio).
• u nepromjenljivih riječi kanonski oblik je – jedini oblik (da, ne, možda, ali, šest, joj! i sl.).
Kanonski oblici od jezika do jezika, od tradicije do tradicije, mogu se razlikovati (riječ je o
odabiru, a odabir je od jezika do jezika različito uvjetovan), pa je npr. kanonski oblik glagola
u latinskome oblik prezenta 1. l. jd., ne infinitiv (čega se sjećaju svi koji su učili latinski, pa su
u rječnicima nalazili ovako: vīvo, 3., vixi, victum »vivo, vivere, vixi, victum«, a ne infinitiv
vivere), u semitskim jezicima kanonski će oblik često biti niz triju konsonanata bez vokala.

3
Rječnik (engl. lexicon) koji se u odredbi leksema spominje nije kakav god realan jednojezični rječnik (npr.
knjiga ili CD, engl. dictionary), nego je to zamišljen idealan mentalni rječnik ili leksikon (rječničko blago –
Barić et al. 1995: 98) koji idealan izvorni govornik nosi u umu.

11
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Blizak pojmu kanonskog oblika jest i pojam citatnog oblika (engl. citation form) (Trask 1992,
Van Valin 2001, Crystal 2008), koji također označava oblik izabran među nekoliko oblika
riječi. Tim se oblikom jezikoslovci, leksikografi, ali i govornici služe kad govore o leksemu
ili kakvu jezičnom predmetu, kad o njemu govore kao izvađenima iz konteksta. Citatni oblik,
otprilike, onaj je koji se dobije kao odgovor na pitanje Kako se kaže X?
U jeziku poput hrvatskoga to će biti nominativ jednine (X = baka, X = živjeti), ne npr.
akuzativ ili aorist; u apsolutivno-ergativnim jezicima to će biti apsolutiv, ne ergativ (o
apsolutivno-ergativnim jezicima v. predavanje 04).
Razlika prema kanonskome obliku jest ta što citatni oblik može varirati, citatni je oblik
ponajprije određen pragmatikom, a kanonski konvencijom. Npr. leksikograf će odabrati jedan,
a govornici će odabrati drugi citatni oblik, već prema kontekstu ili gramatici pojedinoga
jezika, no i govornik će naginjati tomu da odabere oblik koji je najčešći, koji se najčešće
nalazi u kontrukcijama, koji je morfološki najjednostavniji, onaj oblik iz kojega je najlakše
pretpostaviti kako ostali oblici istoga leksema izgledaju.

Gramatička riječ (engl. grammatical word) riječ je razumljena kao dio paradigme, uzorka,
odnosno to je ostvaraj leksema onakav kakav se pojavljuje unutar sintakse, dakle s posve
određenim morfosintaktičkim obilježjima; stoga se kao bolji kadšto rabi termin
morfosintaktička riječ.4
Drugim riječima, baka kao gramatička riječ nije samo oblik riječi leksema BAKA, nego je:
imenica baka u nominativu jednine i ženskoga je roda. Na taj način ona je dio paradigme i
stupa u odnos sa svim ostalim imenicama, s ostalim padežima, s množinom.
Ili: živim je gramatička riječ s morfosintaktičkim obilježjima prezent (vrijeme), indikativ
(način), 1. lice jednine, nesvršeno, i na taj način ona stupa u odnos s drugim vremenima,
načinima, licima, brojevima i sl.

4
N. B. Termini gramatičke riječi (engl. grammatical word) i oblika riječi (engl. word form) kadšto se uzimlju
kao sinonimi, kadšto kao različiti termini. Trask (1992) – za razliku od Bauera (2003), Katambe – Stonhama
(2006) – smatra da termin gramatička riječ nije osobito sretan u ovome smislu u kojem smo ga iznijeli. Naime
kaže da je taj termin već rezerviran i ustaljen za funkcionalne, suznačne riječi (engl. empty words, function
words), npr. prijedloge, članove. Za ono što Bauer (2003) i Katamba – Stonham (2006) zovu gramatičkom
riječju Trask predlaže neutralne termine oblik riječi (engl. word form) ili morfosintaktička riječ (engl.
morphosyntactic word): morfosintaktički oblik leksičke jedinice koji se javlja u određenom gramatičkom
okružju (npr. knjiga, knjige, knjigu…oblici su leksema KNJIGA).

12
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Ili: neće odbiti gramatička je riječ s morfosintaktičkim obilježjima futur I. (vrijeme), indikativ
(način), 3. lice jednice, svršeno (vid); dapače čak se i negacija može donekle tetirati kao
obilježje (o tome više kad budemo govorili o polaritetu glagola, v. predavanje 05).

Razlika između gramatičke riječi i pukog oblika riječi upravo je u morfosintaktičkim

obilježjima, npr. dva oblika pridjeva Gjd. crvenoga i crvenog dva su oblika riječi, dvije
pravopisne riječi, ali jedna gramatička riječ.
Obratno je kad imamo sinkretizam u oblicima (o sinkretizmu ćemo sljedeći put): gradovima
je jedan oblik riječi, ali su zapravo tri gramatičke riječi: Dmn., Lmn. i Imn.

Paradigma je (grč. παράδειγµα, parádeigma ‘primjer; uzor; obrazac; dokaz’, engl. paradigm,
hrv. uzorak, obrazac, vrsta, tip) ukupnost flektiranih oblika koje neki razred leksema ima,
npr. ukupnost deklinacijskih ili sklonidbenih oblika u imenica, ukupnost konjugacijskih ili
spregnutih oblika glagola i sl. (Trask 1992), odnosno paradigma je pravilan i predvidljiv niz
oblika riječi koji pripadaju istomu razredu leksema (Katamba – Stonham 2006).
Tradicionalno se paradigma smatrala uzorom u fleksiji, u suvremenome jezikoslovlju više ne,
odnosno tipičnost više nije odredbena za ukupnost oblika o kojoj je riječ (Simeon 1969).

Gramatička riječ na neki je način na razmeđu, spoju (engl. interface) morfologije i sintakse.
Morfologija se bavi ustrojem riječi, sintaksa pak kombinacijama riječi, a gramatička riječ
objedinjuje odlike jednoga i drugoga. Postoji li i u kojem jeziku jasna razlika između nečega
što bi se smatralo morfološkom riječju i nečega što bi se smatralo sintaktičkom riječju, zasad
nije još dokraja razjašnjeno; moglo bi biti da te dvije riječi u većini jezika koincidiraju, ali kao
mogućnost valja pretpostaviti i da tomu nije tako (Dixon – Aikhenvald 2002).
Za određivanje gramatičke riječi može se iznijeti nekoliko univerzalnih morfoloških i
sintaktičkih kriterija, kriterija koji vrijede u većini jezika (ne bez izuzetaka), kriterija kojima
se znatno poboljšava doseg Bloomfieldove odredbe (Bauer 2003). Po tome se gramatička
riječ razlikuje od fonološke (v. dalje), kod koje uvijek govorimo o tipovima kriterija koji
vrijede za pojedini jezik, ali i od sintagme, spoja (dviju) riječi (za što postoje i dodatni
kriteriji). Dakle gramatička riječ sastoji se od nekoliko sastavnica koje podliježu ovim
kriterijima (Dixon – Aikhenvald 2002, Bauer 2003):

I) Neprekidnost ili neprekidljivost (engl. uninterruptability): Sastavnice se uvijek pojavljuju

zajedno, a ne razbacane u sintagmi.

13
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Tak kriterij ipak zahtijeva relativizaciju jer po tome razne vrste infiksacije i tmeze ne bi bile
moguće, odnosno prema njemu nije sigurno bi li nitko bila jedna riječ jer u prijedložnoj
sintagmi imamo ni od koga, u superlativu je moguće npr. naj smo luđi i sl.5
Ili: što je s njemačkim glagolima s odvojivim prefiksima, npr. zunehmen ‘udebljati se’
(…nahm ich zu, hrv. dosl. ‘-debljao sam se u-’), abnehmen ‘smršavjeti, skratiti se’ (die Tage
nehmen ab, hrv. dosl. ‘dani se -kraćuju s-’)?
S kriterijem (I) povezan je i kriterij mogućnosti pravljenja govorne stanke, pauze unutar riječi,
odnosno obično se kaže da unutar jedne riječi nije moguće napraviti stanku. Taj smo kriterij
zapravo već spomenuli, a spada među najčešće spominjane. Da ponovimo: kad bi tako bilo,
ne bi bila moguća tmeza i infiksacija, a činjenica je i to da se u govoru – osobito na granicama
prefikasa i osnove – može zastati (on je pre-glup). Za taj kriterij poredbenojezično se može
reći troje: da je tendencija (ne pravilo), da je primjenljiviji na sintetičke i aglutinativne nego
na polisintetičke jezika, u kojima su riječi obično duže, da je pauziranje obično povezano s
gramatičkom riječju, ne s fonološkom riječju (usp. u engl. primjer tipa don’t – dvije
gramatičke riječi, do i not /n’t/, jedna fonološka – između kojih sigurno nitko neće zastati).
S fenomenom stanke povezan je i zanimljiv fenomen samoispravljanja, odnosno pitanje
koliko se u svakome jeziku govornik nakon pogreške »vraća unazad« u samoispravljanju.
Npr. u jeziku cup’ik (varijetet jupika, Aljaska – Woodbury 2002) govornici se vraćaju na
početak fonološke riječi, a to može biti dosta jer riječ je o visoko polisintetičkom jeziku.

II) Unutarnja postojanost i položajna pokretljivost (engl. internal stability/immutability i

positional mobility, syntagmatic mobility): Sastavnice su uvijek pojavljuju u fiksnome i
nekontrastivnome redoslijedu, tj. prema utvrđenu linearnu redoslijedu, prema utvrđenim
morfotaktičkim pravilima, a oblik se riječi može pomicati po rečenici, u sintaksi je pomičan.
Naime za razliku od rečeničnih elemenata, kojih se redoslijed može mijenjati (u nekim
jezicima više, u nekima manje, npr. u hrvatskome više, u engleskome manje), čime se može
utjecati na značenje i na uspostavljanje značenjskih kontrasta, sastavnicama riječi redoslijed
se ne može mijenjati:

baka *abak
baka živi teško baka teško živi

5
Uz to se mogu spomenuti i pojave koje bismo mogli pripisati jezičnim pogreškama, koje pak regionalno mogu
zahvatiti i veći broj govornika, usp. hoćemo li → hoće-li-mo, što je pojava koja nadilazi pojedinačnost.

14
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Već prema tom kriteriju hrvatski – a ni srpski – futurski oblik koji smo prije spomenuli
(gledat ću – ću gledati) ne bi bio jedna riječ jer je enklitički oblik pomoćnoga glagola
pomičan, odnosno njegov redoslijed nije fiksan, ona se dade odvojiti od glavnoga glagola.
Što se tiče (II), naravno, moguće je da se elementima, morfovima unutar riječi mijenja
redoslijed, ali tada dolazi i do promjene značenja, odnosno – promjena u (II) utječe i na (III):

glav-ar-ic-a (glavarica) zalih-ost-an-ø (zalihostan)

glav-ic-ar-ø (?glavičar) zalih-an-ost-ø (zališnost)

Rankin et al. (2002) pokazuju da bi siuški jezici mogli biti dobar kandidat za iznimku u
kriteriju (II). Bauer (2003) donosi neke primjere iz inuita, za koje veli da se dadu osporavati,
ali i da samo njihovo postojanje govori o tome da ni kriterij (II) nije apsolutan.

III) Kohezija (engl. cohesiveness): Gramatičke riječi imaju konvencionaliziranu unutarnju

povezanost (koheziju) i ustaljeno, fiksirano značenje, odnosno govornici ih tako doživljavaju
(sintagme takvu koheziju nemaju).
Tako npr. govornici mogu razgovarati o riječi (ali teško ili nikako razgovaraju o morfemima).
To se ogleda i u složenicama – divokoza i divolijeska znače vrstu koze i vrstu lijeske, ali ne
svaku ili koju god divlju kozu i svaku ili koju god divlju lijesku.6 Složenice dakle nisu puki
spoj svojih sastavnih dijelova, nego razvijaju novo, zasebno značenje.

IV) Nerekurzivnost (engl. non-recursiveness): Morfološki procesi koji sudjeluju u tvorbi i

oblikovanju riječi naginju tomu da budu neponovljivi (nerekurzivni), to jest, jedan element
neće se u riječi ponoviti dvaput.
U sintaksi rekurzivnost je moguća, npr. relativna surečenica unutar relativne surečenice,
repeticija i sl.:

Rekli su mi da vam kažem da neće doći.

Rekli su mi da su jako jako umorni.

6
Etimološka opaska: divo- je prema divalj, što je pak od *divo ‘čudo’, odakle i *diviti sę → diviti se, *divjь →
divlji, pa i divotan, divot-djevojka, divot-izdanje i sl.; div je posve drugoga podrijetla, odnosno posuđenica iz
turskoga – tur. dev ← perz. dew ‘zao duh, đavao’ (HER). Skok (1971: s. v. dik) divokoza, divolijeska, Divoselo i
sl. povezuje sa starim pridjevom dikъ ‘divlji’, koji se u h.-s. izgubio, potisnuo ga je divalj, s kojim je bio u vezi –
oba su od *di-, samo je jedan dobio sufiks -ko (kao velik), a drugi dvostruki sufiks -vo + -jo. Skok (1971: s. v.
div) piše da je u tur. div ‘1 demon, 2 gigant’.

15
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Kriterij (IV) vrijedi u nekim jezicima, ali u nekima ne, npr. u turskome kauzativna se
derivacija (kauzativni sufiks) može u istoj riječi ponoviti dvaput. U hrvatskome se nekoliko
prefikasa s pojačajnim značenjem može ponoviti dva (pa i više) puta, usp.:

pra-pra-djed
prek-prek-sutra

V) Jedincatost fleksije (engl. principle of distribution of inflections): Na svakoj gramatičkoj

riječi bit će samo jedan flektivni morf.
Kriterij, naravno, vrijedi za one jezike koji imaju flektivne morfeme, kakav je i hrvatski.
Za aglutinativne jezike poput turskoga i mađarskoga (o aglutinativnim jezicima v. predavanje
04) kriterij bi se morao modificirati – jer su morfemi za broj i padež zasebni – ali i dalje bi bio
primjenljiv. Međutim ne bi bio primjenljiv npr. u jezicima s dvostrukim padežom – ima i
takvih (neki australski jezici – Dixon – Aikhenvald 2002).
S druge strane i u hrvatskome imamo pojedine imeničke složenice koje – ako ih smatramo
složenicama – imaju »dvostruku fleksiju«, usp. npr.:

N grad-država točka-zarez
G grada-države točke-zareza

VI) Izdvojivost (engl. isolatability): Gramatička riječ može sama po sebi činiti cio iskaz
(rečenicu), može se pojaviti izolirana, izdvojena.
I taj kriterij – veoma često spominjan i u hrvatskim gramatikama – valja uzeti s rezervom.
Naime tu je riječ o onome što Bloomfield zapravo zove minimalnom slobodnom formom. A
zapravo: neke riječi u nekim jezicima to mogu. Npr. članovi (u jezicima koji članove imaju)
obično ne mogu sami po sebi činiti iskaz, ne mogu se pojaviti samostalno, a ipak su
gramatičke riječi. Isto je tako u hrvatskome s veznicima i s prijedlozima.
Ili: česti su dijaloški primjeri s dijeljenjem složenica ili prijedložnih izraza (prijedlozi načelno
ne dolaze samostalno):

A: Imate drvenu ili alustolariju?

B: Alu!

A: Grah s kobasicom ili bez?

B: Sa!

16
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Valja naglasiti da je u takvim primjerima riječ o jezičnome spominjanju (engl. mention), ne o

jezičnoj uporabi (engl. use), pa se ne mogu uzimati kao odlučujući (Bauer 2003).7
Konačno, klitike nisu slobodne, ne mogu se pojaviti izdvojeno, a ipak su gramatičke riječi.

U vezi s oblicima riječi, gramatičkim riječima i paradigmom valja spomenuti i jedan

tradicionalni gramatički termin koji može unijeti dodatnu zbrku. To je perifrastičnost,
odnosno postojanje perifrastičnih oblika. Naime unutar paradigme pojavljuju se kadšto oblici
koji su složeni od dviju ili više jedinica koje možemo smatrati riječima.
Perifrastični, ili opisni, ili složeni, ili analitički oblik (lat. periphrasis ‘opis’ ← grč.
περίφρασις, períphrasis ← περί ‘oko, okolo’ + φράζειν, phrázein ‘govoriti, objaviti, pokazati;
misliti, izmišljati’) – a za razliku od jednostavnoga, nesloženoga, sintetskoga – u morfologiji
oblik je iskazan perifrazom, odnosno pomoću više riječi za ono za što se drugdje u paradigmi
rabi jedan flektivan oblik riječi; pritom su neke od tih riječi pomoćne, odnosno preuzimaju na
sebe funkciju koju u drugim oblicima ima gramatički morf. Npr. pomoćni hrvatski glagoli u
perifrastičnim oblicima imaju onu funkciju koju imaju gramatički morfovi u sintetskim
glagolskim oblicima, npr. u prezentu, aoristu i sl., točnije funkciju oznake lica:

radim rad-i-m 1. lice jd. = -m

radi rad-i-ø 3. lice jd. = -ø
radimo rad-i-mo 1. lice mn. = -mo

radila sam rad-i-l-a sam 1. lice jd. = sam

radio sam rad-i-l-ø sam
radila je rad-i-l-a je 3. lice jd. = je
radio je rad-i-l-ø je
radile smo rad-i-l-e smo 1. lice mn. = smo
radili smo rad-i-l-i smo

Najčešće se o perifrastičkim oblicima govori u glagolskim paradigmama, pa su npr. u

hrvatskome perifrastični glagolski oblici perfekt (radio sam), pluskvamperfekt (bio sam
radio, bijah radio), futuri (radit ću, budem radio), kondicionali (radio bih, bio bih radio),
pasivni oblici (rađen je, radi se), ali termin se normalno rabi i za druge paradigme, pa se
može govoriti i o perifrastičnoj komparaciji (usp. brz – brži, ali i manje brz, više brz, što je u

7
Nešto o konsituativnim iskazima – ali samo na razini sintagme – pisao je u nas Pranjković (1997).

17
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

engl. višesložnih pridjeva gramatikalizirano, usp. fast – faster, ali: interesting – *interestinger
– more interesting), perifrastičnoj deklinaciji (usp. idem baki – idem kod bake) i sl.

Vratimo se opet rečenici (2). U njoj nalazimo izgovorne segmente koji jesu i pravopisne i
gramatičke riječi, npr.:

j sno

žívjeti òdbiti

ali i neke izgovorne segmente sastavljene od dvaju oblika riječi, ali izgovorno jedinstvene:

báki je s djècōm pa n ćē

Fonološka riječ ili fonetska riječ (engl. phonological word) jedinica je koja je domena
određenog fonološkog procesa u kojem jeziku (Trask 1996). Drugim riječima, određivanje
fonološke riječi – za razliku od određivanja gramatičke riječi – bitno ovisi o fonološkim
procesima pojedinoga jezika, pa se od jezika do jezika fonološka riječ razlikuje.
U hrvatskome je pritom odlučujući fonološki proces (jedan) naglasak. Stoga u rečenici (2)
imamo 12 hrvatskih fonoloških riječi:

(2) Báki je1 itekàko2 j sno3 da je p rovima4 s djècōm5 t ško6 žívjeti7, pa n ćē8 òdbiti9

da b dē10 báka11-sèrvīs12.

U neobilježenim i metodološki najlakšim slučajevima fonološka riječ poklapa se s

gramatičkom riječju (Trask 1996). Zapravo se može reći da je riječ najčvršća – u smislu
cjelovitosti i poimanja što je to riječ – u onim jezicima u kojima fonološka riječ i gramatička
podupiru jedna drugu, u kojima odgovaraju jedna drugoj (Dixon – Aikhenvald 2002).
Međutim nije uvijek tako. U mnogim jezicima klitike (riječi bez vlastita naglaska, atoničke
riječi) zajedno s naglašenom, toničkom riječju uz koju se naslanjaju čine fonološku riječ koja
je veća od gramatičke. Tako je u primjerima iz rečenice (2), a usp. i:

hrv. vrati mi ju ti si mi se proljepšala

vidiš li ga kad li će mu se posrećiti?

i on će doći prijatelj mi ju je poklonio

ne brijem se misliš li da će ti to pomoći?

18
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

fr. je ne l’ai pas vu ‘nisam to vidio’

je te le donnerai ‘dat ću ti to’

Dakle u hrvatskome fonološku riječ čini naglasna cjelina (slijed glasova s jednim naglaskom),
a ta cjelina:
• može biti manja od gramatičke riječi, npr. u báka-sèrvīs imamo dvije fonološke riječi (a
jednu gramatičku), a tako je i u dužim hrvatskim složenicama i izvedenicama, npr.
nezávisnosl žen, n jzanimljìvijī, jedànputjèdan; i u drugim jezicima često je tako, npr. u
turskome složenice u pravilu čine dvije fonološke riječi
• može biti jednaka gramatičkoj riječi, npr. u žívjeti
• može ju činiti i više gramatičkih riječi, npr. jedna naglašena riječ i klitike okupljene oko nje,
npr. nè brijēm se, da je p rovima

Kriteriji određivanja fonološke riječi ovise dakle o pojedinome jeziku, a mogu biti primjerice
ovi (Dixon – Aikhenvald 2002, Bauer 2003):
I) Naglasak i uopće prozodija: U mnogim jezicima postoji tendencija da svaki oblik riječi
ima jedan naglasak (udar), u pojedinima pridruživanje tona ovisi o obliku riječi, broju slogova
i sl.
Vidjesmo da u hrvatskome nije uvijek tako, odnosno da u hrvatskome ima riječi bez vlastita
naglaska (klitike) te da duže složenice mogu imati dva naglaska, odnosno fonološka riječ
može biti i duža i kraća od gramatičke.
U hrvatskome nadalje uzlazni ton načelno ne može biti na zadnjem slogu, pa to može biti
kriterij za određivanje gdje nije granica fonološke riječi.8
Naglasni kriterij može biti važan u jezicima s fiksnim naglaskom, odnosno u takvim je
jezicima dosta lako odrediti granicu fonološke riječi (naglasak ima demarkacijsku funkciju): u
francuskome uvijek je naglašen zadnji slog (s time da će u francuskome zbog klitika nerijetko
fonološka riječ biti duža od gramatičke), u češkome, finskome, islandskome uvijek prvi
(Bauer 2003, Short 2006: 461, opet uz napomenu da islandski prijedlozi nisu naglašeni i
pridružuju se dočetku prethodeće fonološke riječi), u poljskome, svahiliju penultima,
predzadnji slog (Bauer 2003, Rothstein 2006: 692).

8
N. B. Neke duže hrvatske složenice i normativno imaju silazni naglasak na srednjem slogu, npr. kupopr daja,


malopr daja, poljopr vreda, samo brana, samo prava (Babić et al. 1991: 573).
   

19
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

II) Fonološka pravila: Pojedina fonološka pravila mogu se odnositi samo na granice riječi.
Npr. u hrvatskome palatalizacija i sibilarizacija djeluju samo unutar riječi, odnosno one mogu
biti kriterij gdje nije granice riječi. Za razliku od tih promjena asimilacija po zvučnosti djeluje
i preko granica gramatičke riječi (s djecom → [zdjecom]).
Općenito su zanimljive sandhi-pojave (jednačenja) do kojih dolazi ili ne dolazi preko granice
riječi. Usp. npr. obezvučivanje u kajkavskome do kojega dolazi na kraju riječi:

N bok vrak krf

G boga vraga krvi

Isto u njemačkome: Njd. riječi Rat ‘savjet’ i Rad ‘kotač’ homofoni su – [ a t]. Naime opće je
pravilo da na kraju riječi u njemačkome nema zvučnih konsonanata – obezvučuju se.
Međutim u Nmn. nema homofonije – Räte i Räder – što hoće reći da do obezvučivanja dolazi
upravo na kraju riječi, a ne na kraju morfema.

S (II) povezan je i pojam vokalske harmonije (engl. vowel harmony), koji smo spominjali u
prvome semestru, odnosno ujednačivanja, jednačenja, asimilacije vokala na daljinu (vokali
unutar jednog oblika riječi dijele neka fonetska obilježja, npr. stražnjost, zatvorenost,
nezaobljenost i sl., odnosno vokali u afiksima fonetski su uvjetovani vokalima u osnovi). Usp.
hrv. razgovorno ili dijalektalno:

potkošulja → potkušulja
blagovaonica → blagavaonica
apoteka → apateka
kalodont → kaladont

Tako vokalska harmonija – u jezicima koji ju imaju (npr. finski, mađarski, turski – Bauer
2003) – može biti kriterij za određivanje toga što je fonološka riječ.
No ni vokalska harmonija nije apsolutan kriterij. Prvo, u većini jezika koji ju imaju složenice
su definirane kao sljedovi dvaju oblika riječi, ne kao jedna riječ – vokalska harmonija
obuhvaća samo afikse, ne i složenice. Drugo, u vokalskoj harmoniji ima izuzetaka, npr. u
turskome ima nekoliko pozajmljenica koje joj ne podliježu (premda većina da), a ima i
nekoliko sufikasa koji se ne mijenjaju u skladu s osnovom (v. Čaušević 1996: 29).

20
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Unatoč nekim nepravilnostima u jezicima koji ju imaju vokalska harmonija može biti dobra
ispomoć u određivanju fonološke riječi.

III) Segmentalna, odsječna obilježja, npr. struktura sloga, pauze i sl.

Npr. u nekim jezicima pojedini glasovni slijed može biti na granicama dviju riječi, ali ne
unutar riječi, npr. ima jezika koji ne mogu unutar riječi imati slijed dvaju vokala.
Ili: u nekim australskim jezicima korijen ili sufiks mogu imati jedan ili više slogova, ali
fonološka riječ mora imati barem dva sloga.

Da rezimiramo: Tradicionalno, morfologija je oblikoslovlje, nauk o oblicima riječi. U novijim

pristupima morfologija je nauk o ustroju riječî. Definicija pak same riječi nije jednoznačna i
podrazumijeva svijest o nekoliko različitih pojmova koji se često razumiju kao riječ:

Leksem = apstraktna rječnička, leksikonska jedinica, ukupnost oblika i značenja riječi.

Oblik riječi = ostvaraj leksema.
Gramatička ili morfosintaktička riječ = ostvaraj leksema onakav kakav se pojavljuje unutar
sintakse i paradigme, dakle s posve određenim morfosintaktičkim obilježjima.
Fonološka ili fonetska riječ = jedinica koja je domena određenog fonološkog procesa u kojem
jeziku (u hrvatskome naglasna cjelina).
Pravopisna riječ = jedinica koja je u tiskanome tekstu omeđena bjelinama s obiju strana.

Valja se još osvrnuti na još tri pitanja: narav leksikona, univerzalnost riječi i vrste riječi.

Narav i sastav leksikona. S jedne strane u odredbama smo susretali elemente koji su stalno
»podrivali« koju god odredbu kojega god pojma, odnosno elemente koji dovode u pitanje
svaku odredbu riječi; to su klitike, koje su manje od fonološke riječi, nemaju svoj naglasak, a
ipak su gramatičke riječi. S druge strane postoje jedinice koje su evidentno veće od
gramatičke i fonološke riječi, a ipak zadovoljavaju pojedine kriterije da ih smatramo
leksemima; to su frazemi, eventualno poslovice, citati (Bauer 2003). Pitanje je kakav je njihov
status u leksikonu, idealnom rječniku.
Očito je naime da leksikon mora sadržavati obavijesti i o jedinicama koje su ili – da tako
velimo – manje od riječi (barem fonološke), kakve su klitike, i o jedinicama koje su veće od
riječi, a takve su npr. frazemi.

21
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Tradicionalno se (npr. Bloomfield 1933: 273ff) leksikon smatrao popisom nepravilnosti u

jeziku; gramatika je bila popis pravilnosti. Npr. hrv. prezenti 1. lica jd. na -m (vidim, radim,
gledam, grebem) bili bi »stvar« gramatike, a »stvar« leksikona bile bi jezične činjenice poput
prezenata na -u (hoću, mogu).
Danas većina generativnih lingvista odbija leksikon promatrati kao popis nepravilnosti
(Katamba – Stonham 2006). Drži se da leksikon mora sadržavati različite vrste obavijesti (o
riječima) koje se moraju pamtiti, kakve su obavijesti npr. značenje, izgovor, gramatička
svojstva (npr. to da je riječ o brojivoj imenici, o glagolu i sl.).
U tom smislu klitike i frazemi, pa i poslovice i citati, smatraju se dijelom leksikona. Drugim
riječima jedinice koje se memoriraju kao cjelina, i koje se kao cjelina rabe (frazem je npr.
nedjeljiva jedinica, jedinica koja se sastoji od više riječi, ali značenje joj se ne dade izvesti iz
tih riječi), jednako su dio leksikona kao što su to i leksemi.

To nadalje znači da nam za član leksikona, za leksikonski ili rječnički unosak (engl. lexical
entry, dictionary entry) treba nova, nadređena jedinica. Predloženi su termini leksička jedinica
(engl. lexical item) i listem (engl. listeme, termin predložili Di Sciullo – Williams 1987,
prema: Katamba – Stonham 2006).
Leksička jedinica ili listem svaka je jedinica leksikona i skup obavijesti o njoj koje govornik
memorira (Bauer 2003, Katamba – Stonham 2006, Crystal 2008).

Leksičke jedinice ili listemi mogu biti:

• leksem, npr. baka, živjeti, odnosno BAKA, ŽIVJETI; u leksikonu su pohranjeni njihova osnova,
podaci o fleksijskome razredu, sintaktičkim obilježjima, značenju, stilskoj vrijednosti,
izgovoru (fonološko-fonetskom obliku) i sl.
• klitika, npr. hrv. ne, li, odnosno NE, LI (upravo posebne klitike, v. o tome predavanje 02)
• afiks, npr. -ic- (bak-ic-a), pra- (pra-baka), pro- (pro-živjeti), načelno sa svim onim podacima
koje ima i leksem te s dodatnim podacima o ograničenjima (na koje osnove može doći i sl.)
• frazem (engl. idiom), npr. hrv. otegnuti papke ‘umrijeti’, ići na jetra ‘živcirati’
• pojedine višečlane jedinice veće od gramatičke riječi i fonološke riječi (Tafra – Košutar
2009 zovu ih višerječnicama) kakve su u hrv. npr. imeničke morski pas, kiselo mlijeko, ležeći
policajac, prsni koš, Adamova jabučica, Ahilova peta (mogu i ne moraju biti
terminologizirane, sasvim sigurno ne moraju biti kurioziteti tipa pusti-baba-konju-krv), ili
npr. fr. chemin de fer ‘željeznica (dosl. željezni put)’, pomme de terre ‘krumpir (dosl.

22
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

zemljana jabuka)’, bonne d’enfant ‘dadilja’,9 ili hrv. priložno-konektorske ili vezničke u
svakom slučaju, s obzirom na to da, ili kao što su tzv. frazalni glagoli u engleskome (engl.
phrasal verbs, glagoli najčešće sastavljeni od glagola i glagolske čestice), npr. engl. make (it)
up (with) ‘pomiriti se’, root out ‘iskorijeniti, uništiti’
• poslovice i uzrečice, npr. hrv. tko pod drugim jamu kopa…, trla baba lan, ne daj bože i sl.
• pojedini citati, npr. hrv. nigdar ni bilo da ni nekak bilo, tko je jamio – jamio i sl.

Je li riječ univerzalni pojam i postoji li riječ u svim jezicima? Još donedavno (1970-ih,
1980-ih, 1990-ih, npr. Dixon 1977, Wierzbicka 1996, 1998) smatralo se da svaki (ili gotovo
svaki) jezik ima riječ za ‘riječ’ te da je ‘riječ’ univerzalni semantički primitiv ostvaren,
oriječen u svakom jeziku. Oboje je netočno (Dixon – Aikhenvald 2002).
Međutim iz perspektive europskih jezika (i mnogih drugih) i iz vlastita iskustva jezika
možemo kazati da kao govornici imamo dosta dobru predodžbu ili inuticiju o tome što jest
riječ u našem jeziku, a što nije, gdje koja riječ započinje, a gdje završava.
Dapače, istraživanja pokazuju da svijest o riječi, svijest ili pojam o tome gdje riječ počinje i
završava imaju i pred-pismena djeca, nepismeni odrasli govornici, ali i govornici jezika koji
uopće ne poznaju pismo (Bauer 2003).
Moramo dakle ustvrditi da o riječi – barem u dobru dijelu jezika svijeta – postoji dosta dobra
intuicija. U europskim jezicima – naravno, pismo tu nije bez utjecaja – riječ je jedinica o
kojoj se govori, raspravlja, o kojoj se prepiremo, riječ je citatni oblik.

Valja ipak reći da u nekim jezicima i kulturama to ne mora baš posve biti tako (Dixon –
Aikhenvald 2002). Npr. u kineskome – dakako, to opet može biti i utjecaj tradicije pisanja –
jedinica koja u svijesti govornika fukcionira kao europska riječ jest tzyh (danas pisano zi,
izgovorno [dzi]), odnosno slovo, karakter, znak, a ugrubo odgovara morfemu ili slogu u
europskim jezicima. Ta jedinica nipošto nije riječ, ni po jednom kriteriju. Ono što bi moglo
biti riječ jest ono što neki sinolozi zovu sintaktičkom jedinicom (a sastoji se od jednoga ili više
zi), međutim ta sintaktička jedinica u svijesti Kineza nema nikakvu ulogu kao jezična
činjenica. Ono što bismo mogli smatrati jedinicom između fonema i sintagme, ono o čemu
obični ljudi razgovaraju, ono što djeca uče govoriti i pisati u školama, ono za što je pisac
plaćen, što službenik naplaćuje u brzojavu, ono na čemu se temelje lapsusi – dakle ono što je
u hrvatskome riječ, u engleskome word – to je u kineskome zi.

9
Martinet (1982) zbog takvih izbjegava termin riječ i rabi termin autonomna sintagma.

23
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

U vezi s univerzalnošću riječi mnogo je još neistraženih ili nedovoljno istraženih tema (Dixon
– Aikhenvald 2002).
Npr. Što je s psihološkom vrijednošću riječi? Što je s njihovom kognitivnom vrijednošću?
Kako se na kognitivnu vrijednost reflektira činjenica da hrvatski i kineski različito tretiraju
riječ?
Što je s usvajanjem? Koje riječi djeca usvajaju prve i je li to univerzalno?
Što je s posuđivanjem? Poznato je da su riječi daleko najčešća jedinica koja se posuđuje. No
vrijedi li to za fonološke ili za gramatičke riječi? I, opet, je li to univerzalno?
Ili: Tabuiranje. Svugdje u svijetu ima tabuiranja i tabuiraju se uglavnom riječi. Potrebna su još
mnoga istraživanja o tome što se i kako tabuira.
Ili: Što je s mističnom i vjerskom uporabom riječi? Što je s lozinkama, passwordima?

Zaključno možemo reći: Može se pretpostaviti, odnosno čini se, da svi jezici imaju i
fonološku i gramatičku riječ. Te se dvije uglavnom poklapaju, ali nekad i ne. Moguće da je
postoji jezik koji ima bilo samo fonološku bilo samo gramatičku, ali za takav slučaj još ne
znamo (Dixon – Aikhenvald 2002).

24
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

VRSTE RIJEČI

Vrste riječi. Podjela riječî na različite značenjsko-oblično-sintaktičke kategorije ili vrste

jedno je od najstarijih jezikoslovnih otkrića, s neprekinutom tradicijom koja se u
zapadnoeuropskoj kulturi proteže u prošlost najmanje do Gramatičkog umijeća Dionizija
Tračanina (Tékhnē grammatik , o. 100. pr. Kr.). Dionizijevih osam vrsta uvelike je odredilo
opise grčkoga i latinskoga sve do kraja srednjega vijeka, a onda posredno i mnogih europskih
jezika (v. Robins 1997: 41f). Dionizije je malo preuredio stariju stoičku podjelu grčkih vrsta
riječi (npr. spojio vlastite i opće imenice u jednu vrstu) i dao ovakav niz dijelova govora:

• imenica ili ime (grč. νοµα, ónoma) mijenja se prema padežu, a znači konkretan ili apstraktan predmet, entitet

• glagol (grč.   µα, rhêma) mijenja se prema vremenu, licu i broju, a znači izvođenu ili trpljenu radnju ili proces


• particip (grč. µετοχή, metokh ) ima obilježja i glagola i imenica

• član (grč. ρϑρον, árthron) mijenja se prema padežu, a dolazi ispred ili iza imenice


• zamjenica (grč. ντωνυµία, antōnymía) može zamijeniti imenicu i obilježena je licem



• prijedlog (grč. πρόϑεσις, próthesis) smješten je ispred drugih riječi u slaganju i sintaksi
• prilog (grč. πίρρηµα, epírrhēma) nema fleksije i modificira glagol ili mu se dodaje


• veznik (grč. σύνδεσµος, sýndesmos) povezuje tekst i popunjuje praznine u njegovu tumačenju

Nekoliko važnih dopuna ili preinaka takve podjele uslijedilo je kasnije, kroz srednji vijek.
Prvo, Priscijan je u svojoj gramatici Podučavanja gramatike (Institutio de arte grammatica, o.
500. po. Kr.) epírrhēma razdijelio na uzvike i priloge, ali u njega – takav je latinski – nije bilo
članova. Dakle u Priscijana je ovako:

• nomen (tradicionalno i substantivum)

• verbum
• participium
• pronomen
• adverbium
• interiectio
• praepositio
• coniunctio

25
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Drugo, tek će u 12–13. st. komentatori Priscijanove gramatike – spekulativni gramatičar Petar
Helias i modist Toma iz Erfurta – nōmen razdijeliti na imenice i pridjeve, uočivši da ima
nomena koji se mijenjaju prema rodu i onih koji se ne mijenjaju.
Treće, participi su nanovo pripojeni glagolima; u hrvatskim gramatikama tako je i dan-danas.
Četvrto, kako se vidi, ono što danas zovemo brojevima najkasnije je ustanovljeno kao zasebna
vrsta riječi, no ipak dovoljno rano da ih već B. Kašić ima u svojoj gramatici iz g. 1604.
Peto, član je ponovo postao aktualan kad su se ozbiljnije počeli proučavati današnji romanski
jezici, nastali iz latinskoga, koji su razvili članove.

Do daljnjih pomaka valjalo je pričekati upoznavanje s jezicima koji imaju bitno drugačiji
ustroj od indoeuropskih. Teško je reći je li se u njima pojavilo nešto revolucionarno novo, tek
su se odnosi možda promijenili. Tako su npr. numerički klasifikatori (kojih ima i u ie.
jezicima, samo što nisu gramatikalizirani) u nekim jezicima veoma brojni, saznalo se npr. to
da ono što su u ie. jezicima pomoćni glagoli u nekim drugim jezicima uopće ne moraju biti
glagoli (pa se zovu predikatori ili samo pomoćnici ili kako drugačije), saznalo se da postoje
veoma razrađeni sustavi honorifika, saznalo se uopće da brojnost nekih vrsta riječi ne mora
biti onakva kakva je u ie. jezicima (v. pregled u Schachter 1985, Marković 2010).

Tako smo došli do prve važne podjele u vrstama riječi – na otvorene vrste i zatvorene vrste.
Otvorene (engl. open) vrste riječi imaju velik broj članova i lako primaju nove članove
(tvorbom ili posuđivanjem). Zatvorene (engl. closed) pak vrste riječi imaju malen broj
članova i teško i rijetko dobivaju nove. U svim jezicima svijeta, univerzalno, tek se za dvije
vrste riječi može tvrditi da su uvijek razlučene i otvorene – imenice i glagoli. Drugim
riječima, svi jezici razlikuju imenice i glagole i u svim jezicima imenice i glagoli čine
otvorene vrste riječi.10
U hrvatskome su otvorene vrste glagoli, imenice, pridjevi, prilozi, eventualno prijedlozi,
veznici, čestice, uzvici (koje su donekle otvorene i malobrojna članstva, a uvelike ovise o
tretmanu samih tih vrsta).
Zatvorene su brojevi, zamjenice (nema velike šanse da će tko sutra smisliti novu zamjenicu).

10
Ako se želi istaknuti da su neke vrste brojna ili pak malobrojna »članstva«, obično se u engl. rabe termini
major i minor. Pridjevi dakle nisu univerzalno otvorena i velika vrsta riječi. U mnogim npr. afričkim jezicima
ima tek šačica pridjeva, u nekim jezicima nekoliko desetaka njih, i to zatvorenih skupina, ne nastaju novi (v.
Marković 2010).

26
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Nadalje riječi se mogu podijeliti na promjenljive i nepromjenljive, dakle one koje se mijenjaju
unutar kakve paradigme i one s kojima se to ne događa.
Promjenljive riječi u hrvatskome jesu glagoli (konjugiraju se, sprežu), imenice (dekliniraju
se, sklanjaju), pridjevi (sklanjaju se, mijenjaju se mocijski, prema rodu, te se kompariraju,
stupnjuju), zamjenice (sklanjaju se, neke se mijenjaju mocijski), prilozi (stupnjuju se ako su
otpridjevni), brojevi (redni se brojevi te brojevi jedan, dva, tri, četiri, oba, obje sklanjaju).
Nepromjenljive su ostale vrste.

E sad, uvijek valja imati na pameti dvoje. Prvo, niti se sve hrvatske promjenljive riječi
mijenjaju (ima nepromjenljivih imenica i nepromjenljivih pridjeva, o čemu v. predavanja 06,
07) niti se sve nepromjenljive ne mijenjaju (spomenimo da je A. Mažuranić u svojoj gramatici
1859. g. normalno sklanjao brojeve od pet naviše, npr. G petih ljudih, D petim ljudem, I
petimi ljudi, odnosno stvar je norme da odluči što će propisati).
Drugo, uvijek valja istaknuti – stanje u hrvatskome nije univerzalno. Koliko god da se to
podrazumijeva, nikad nije zgorega ponoviti. Svima je poznato da engl. gotovo uopće ne
mijenja nijednu vrstu riječi (pridjeve uopće ne, imenice prema broju, prezent glagola tek u
jednom licu), dok se npr. u keltskim jezicima prema licu i broju svojih dopuna sklanjaju i
prijedlozi (npr. u velškome, što je ostatak njihova spajanja sa zamjeničkim klitikama – v.
Anderson 1985: 201, Bauer 2003). Ili: ponajčešće se u jezicima svijeta kompariraju pridjevi,
no u nekima se kompariraju i imenice.

Konačno, vrste se riječi mogu podijeliti na samoznačne (ili autosemantične, ili samoznačnice)
i suznačne (ili sinsemantične, ili suznačnice).
Samoznačne vrste – dakle riječi koje imaju samostalno značenje i mogu stajati samostalno –
u hrvatskome su glagoli, imenice, pridjevi, prilozi i brojevi. Suznačne vrste – dakle riječi koje
nemaju samostalno značenje i ne mogu stajati samostalno, nego se pridružuju bilo
samostalnim riječima bilo rečenici – u hrvatskome su zamjenice, prijedlozi, veznici, uzvici i
čestice. Načelno se takva podjela poklapa s podjelom na punoznačne (leksičke) i pomoćne
(gramatičke, funkcionalne) riječi, ali granica je daleko od oštre.
Tako primjerice postoje pomoćni glagoli, posve ispražnjeni u leksičkome smislu (biti, htjeti),
postoje modalni glagoli (koji su dakle suznačni, npr. morati, trebati, smjeti), padež vokativ
izrazito je samostalan (zasebna rečenica), a opet, zapravo je oblik uzvika (a uzvici su izrazito
nesamostalni, suznačni, ovisni o kontekstu, izvanjezičnoj situaciji), glavni brojevi od pet
naviše u hrvatskome nikad ne dolaze bez dopune (dakle nisu samostalni) i sl.

27
© Ivan Marković, FF Zagreb, 2010. Hrvatska morfologija – 01

Ne čudi stoga da su se Silić – Pranjković (2005) unutar poglavlja Morfologija odlučili baviti
samo promjenljivim riječima, a da su suznačne riječi opisali unutar sintakse – Sintaksa je
doista njihovo pravo okružje, morfologija o njima nema mnogo što reći.

O glagolima, imenicama, pridjevima i zamjenicama – hrvatskim promjenljivim riječima, koje

su morfologiji najzanimljivije – govori ćemo posebno (v. predavanja 05–08).

Konačno, sad kad imamo neku predodžbu o tome što to riječ jest, u sljedećem predavanju
vidjet ćemo kako su riječi u jezicima svijeta ustrojene.

28