ISPITIVANJE TVRDOĆE

Pod tvrdoćom podrazumevamo fizičko svojstvo, tj. otpor kojim se

suprostavlja jedno telo ka prodiranju drugog tvrdjeg tela u njegovu
površinu.

Tvrdoća se može odrediti:

• statičkim,
• dinamičkim i
• specijalnim metodama.

Kod statičkih metoda sila ispitivanja koja deluje na utiskivač postepeno raste
do maksimalne vrednosti. Kod dinamičkih ispitivanja sila na utiskivaču se
ostvaruje udarom, ili se pak tvrdoća odredjuje na osnovu elastičnog
odskoka utiskivača od površine koja se ispituje.

Najčešće u praksi korišćene metode (statičke i dinamičke) date su u

sledećoj tablici.
 Pregled metoda merenje tvrdoća

Statičke metode Dinamičke metode

• Brinel (Brinell) metoda • Poldi (Poldy) metoda,
HBS, HBW HP
• Vikers (Vickers) • Skleroskopska metoda
metoda, HV (po Šoru (Shore)), HSh
• Rokvel (RockweIl) • Duroskopska metoda,
metoda, HRC HD
• Knup (Knoop)
metoda, HK
Izbor materijala
Osnovne osobine (kriterij) koje
materijal mora zadovoljiti da bi
se koristio za izradu dijelova
strojeva i konstrukcija su:

1.Potrebna kombinacija Tablica za izbor materijala

mehaničkih osobina (da
Da bi se izvršio pravilan izbor
posjeduje zadovoljavajuću
materijala za izradu
čvrstoću, plastičnost. žilavost,
određenog elementa ili
tvrdoću)
konstrukcije nužno je
2.Tehnologičnost (mogućnost zadovoljiti niz zahtijeva.
obrade raspoloživim Jedan od načina izbora
tehnologijama) materijala, primjenjujući
3.Ekonomičnost (cijena zahtijeve za različitim osobina
materijala mora biti prihvatljiva je upotrebom tzv. Izbornih
tržištu) karata (danas dostupne
4.Ekologičnost (da ne putem različitih komecrijalnih
zagađuje okolinu i da se može software-skih paketa).
reciklirati)
Primjer izborne karte (kombinacija osobina: čvrstoća - žilavost)
 Određivanje tvrdoće
Tvrdoća je svojstvo materijala da se bez
pojave deformacija suprotstavi prodiranju
drugog tijela.
Veličina tvrdoće i njena dimenzija za neki
materijal ovisi o metodi mjerenja.
Prava vrijednost se dobije preračunavanjem
putem tablica i empirijskih obrazaca.
Metode mjerenja dijelimo na statičke i
dinamičke
Ispitivanja tvrdoće neznatno oštećuju
površinu ispitivanog predmeta pa se
svrstavaju u nerazorna ispitivanja.
Većina metoda se zasniva na mjerenju
veličine i dubine otiska koji penetrator
opterećen nekom silom načini u
ispitivanom materijalu.
Metode su pogodne za metale kod kojih je
moguće neka plastična (trajna)
deformacija.
Materijalima koji imaju malu ili nikakvu
mogućnost deformacije (polimeri, guma)
tvrdoća se mjeri tako da se mjeri
deformacija materijala u času djelovanja
sile.
Kod najčešćih metoda mjerenja (Brinell,
Vickers, Rockwell) djelovanje sile je
statičko.
Kod rjeđe korištenih metoda (Baumann,
Poldi, Shore) djelovanje sile je dinamičko.
 Mjerenje tvrdoće
• Mjerači tvrdoće služe za brzo mjerenje tvrdoće na
površini. Ovi uređaji su ovisno o izvedbi
predviđeni za mjerenje tvrdoće metala, sintetike,
gume, tekstila. Tvdoća se prikazuje direktno u
Rockwell B, Rockwell C, Vickers HV, Brinell HB,
Shore HS, Leeb HL ili u jedinicama za tvrdoću
pema DIN ISO. Uređaji su pogodni za uporabu u
produkciji, ispitivanju kvalitete i servisu. Pomoću
durometara za metalne materijale može se brzo i
jednostavno ispitati tvdoća površine čelika, sivog
željeza, alatnog čelika, inoxa, gusa, legura
aluminija, mesinga, bronze i bakra.
• Na području ispitivanja materijala
Računalom upravljana,
ispituju se različita mehanička i
modernizirana verzija kidalice u
tehnološka svojstva te se vrši
potpunosti omogućava
analiza lomova i deformacija
provođenje ispitivanja i
dijelova iz eksploatacije.
registriranje rezultata
• Statičkim vlačnim ispitivanjem na
kidalicama utvrđuju se osnovne
značajke materijala koje definiraju
njegovu mehaničku otpornost:
granica razvlačenja (Re) i
konvencionalna granica razvlačenja
(Rp0,01, Rp0,2), vlačna čvrstoća (Rm),
istezljivost (A), kontrakcija (Z),
modul elastičnosti (E) i dr.

• Ispitivanja se provode na
kidalicama s više mjernih područja
različitih nazivnih sila, brzina
opterećivanja i prihvata uzoraka.
 Brinellu metode
Tvrdoća po Brinellu (oznaka HB) je
omjer primijenjene sile i površine otiska
– ispituje se na specijalnim prešama –
one proizvedu točno opterećenje u
određenom vremenskom intervalu.
Ispitivanja se vrše na kuglicama od
tvrdog metala.
0 ,102 ⋅ F
HB =
S
F = sila S = ploha kuglice (mm)
Kao mjerilo tvrdoće po Brinelu usvaja se količnik sile, koja
djeluje na odgovarajuči utiskivač u obliku čelične kuglice i
površine kalote otiska koju taj utiskivač ostavlja na površini
predmeta.
Prema tome, tvrdoća po Brinelu je:
HB= F/A
gdeje:
A, mm - površina otiska kalote i
F, daN- sila utiskivanja.
Konačan izraz za izračunavanje veličine tvrdoće po Brinelu je:

gdeje:
F, N – sila utiskivanja,
D, mm - prečnik kuglice - utiskivača i
d, mm - prečnik otiska.
h, mm – dubina kalote (otiska)
 Shema merenja tvrdoće po Brinelu

Otisak u materijalu (kalota)

Promjer čelične kuglice D može
biti od 1-10 mm (1, 2, 2.5, 5 i
10 mm), a sila kojom se
opterećuje kuglica F takva da
veličina proizvedenog otiska (d)
bude u slijedećem omjeru s
promjerom kuglice D:
d=(0,24 - 0,6)D

Vrijednost izmjerene tvrdoće

190 HSB 2.5 / 187.5 / 15

Oznaka tvrdoće
Promjer kuglice = 2.5
Sila utiskivanja = 187.5
Vreme utiskivanja =15
Tvrdoća po Brinellu ista je za neki materijal
bez obzira na dijametar kuglice ako je kut
utiskivanja konstantan (centralni kut
između dva polumjera kuglice koji spajaju
centar kuglice s krajevima dijametara
otiska). d 1
= sin ϕ = const
D 2
Tvrdoća danog materijala mjerena raznim
kuglicama neće se promijeniti ako je
P/D2 = const = K
0.2D<d <0.6D
 Materijal Tvrdoća
Meko drvo 1.6 HBS
Tvrdo drvo 2.6 do 7.0
Aluminijum HBS
15 HB
Bakar 35 HB
Meki čelik 120 HB
Nerđajući čelik 1250 HB
Staklo 1550 HB
 Vickersova metoda

Vickersova metoda – (oznaka HV) – uklonjeni su

nedostatci iz Brinellove metode (ograničenost
mjerenja 450 HB) tako što je upotrijebljen
najtvrđi materijal za penetrator - dijamant, te
ovisnost iznosa tvrdoće o primijenjenoj sili
utiskivanja kuglice. Umjesto kuglice korištena je
četverostrana piramida sa kutom između
stranica od 1360 .
 HV

Vrijednost izmjerene tvrdoće

Vreme utiskivanja =20
460 HV 30 / 20

Oznaka tvrdoće

Sila utiskivanja =30

Tvrdoća po Vickersu jednaka je Brinellovoj a
izračunava se po formuli:

Gdje je:
F, N – sila utiskivanja,
A (mm2) – površina otiska u obliku pravilne
četvorostranične piramide sa kvadratnom osnovom,
d (mm) – dijagonala otiska,
h (mm) – dubina otiska,
a (mm) – stranica kvadrata
 Rockwellova metoda

Rockwellova metoda – mjeri se dubina

prodiranja penetratora. Vrijednost tvrdoće
očitava se na ljestvici tvrdomjera i to nakon
rasterećenja. Penetratori su dijamantni
stožac ili kuglica od kaljenog čelika. Ukupna
moguća dubina prodiranja je 0.2 mm i
podijeljena je na 100 dijelova pa je jedinica
za tvrdoću po Rockwellu = 0,002 mm.
Većim iznosima tvrdoće pripadaju veći
brojevi.
Kod ove metode se u metal (po ovoj metodi se mjeri
tvrdoća samo metalnih materijala) utiskuje dijamantni
stožac (engl. "cone" - HRC metoda) ili kuglica od
kaljenog čelika (engl. "ball" - HRB metoda).
Ljestvica je okrenuta naopako pa je
maksimalna tvrdoća po Rockwellu =
maksimalnoj dubini prodiranja umanjenoj
za stvarnu dubinu prodiranja penetratora

HR = 0,2 – e

Prednost metode je brzina mjerenja jer se

vrijednost za tvrdoću očitava direktno na
ljestvici tvrdomjera
Određivanje tvrdoće je uobičajena metoda koja se
koristi u različitim podrujima. To je važna tehnika
kojom određujemo kvalitetu različitih materijala i
mehaničkih dijelova nedestruktivnom metodom.
 Dinamičke metode
Tvrdoćom pri udarcu smatramo odnos
između rada pri udaru A koji apsorbira
materijal uslijed utiskivanja kuglice i
volumena utisnutog segmenta kuglice V.
A
Hf = kp / mm 2
V
Za plitke otiske
πd 4
V =
32 D
d = promjer otiska D = promjer kuglice
 Norme za tvrdoću
DIN EN 1003 ispitivanje tvrdoće po
Brinellu
DIN 50132 po Brinellu na temperaturu
do 4000C
DIN 50133 ispitivanje tvrdoće po Vickersu
DIN EN 10004 ispitivanje tvrdoće po
Rockwellu
DIN 50150 tablice za usporedbu mjerenja
različitim metodama
MATERIJALI
 Metali
Svojstva metalnih materijala ovise o
rasporedu atoma koji je uvjetovan među
atomskim vezama.
Pravilan raspored atoma u prostoru zove se
kristalna struktura a prikazuje se prostornom
rešetkom.
Toplinska obrada metala bazira se na
činjenici da svojstva materijala proizlaze iz
strukturnih oblika tih materijala.
• Legure ili slitine čvrste su otopine
metala ili nemetala u metalu i
pripravljaju se radi postizanja
određenih svojstava.

• Tako legure mogu imati veću tvrdoću,

otpornost na koroziju ili bolja neka
druga svojstva od metala od kojih su
sastavljene
Nehrđajući čelik Željeza visoke finoće

Metali i legure

Meki čelik

Lijevano željezo

Najviša održiva temperatura

 Metali

Postupci toplinske obrade (oni koji vode otvrdnuću

i očvrsnuću):
- obrada s polimorfnim pretvorbama
- obrada bez polimorfnih pretvorbi
nazivaju se kaljenje ili poboljšavanje
Dva su postupka za očvršćivanje legura:
- Rastvorno žarenje – da se postigne
monofazna otopina
- Starenje ili dozrijevanje rastvornog željeza
izlučuju se legirajući elementi (povisuje vlačnu
čvrstoću i granicu razvlačenja)
 Legure
Postupci koji mijenjaju svojstva legura:
• Poboljšanja obradljivosti odvajanjem čestica
• Ublažavanje negativnog djelovanja prethodne
obrade hladnim deformacijama
• Smanjenje negativnog djelovanja segregacije
• Usitnjavanje zrna
• Privremeno povećanja zrna
• Ublažavanje negativnih posljedica zavarivanja,
kovanja, valjanja itd.
• Sniženje vlastitih naprezanja proizvoda
 Neke legure mijenjaju svojstva
sudjelovanjem obaju mehanizama (alatni
čelici, brzorezni čelici za rad na povišenim
temperaturama, visokolegirani ultračvrsti
čelici).

¸
Glavni parametri toplinske obrade metala
su vrijeme i temperatura, iz čega se izvodi
brzina ugrijavanja odnosno ohlađivanja.
 Željezne legure

Obrađene legure
Podjela postupaka toplinske obrade:
1. Čista ili prva toplinska obrada (ugrijava se cijela
masa proizvoda - ne mijenja se kemijski sastav)
2. Toplinska obrada površinskih slojeva (radi
promjene kemijskog sastava površine)
a) bez promjene kemijskog sastava (ugrijavaju
se samo površinski slojevi proizvoda)
b) termokemijske obrade(nitriranje,boriranje itd)
c) prevlačenje izlučivanjem iz plinske faze
 Čelik
To je kovna legura željeza sa ugljikom i
primjesama mangana, silicija, sumpora,
fosfora i drugih elemenata. Čelici
najčešće sadrže od 0,05 do 1,5% ugljika.
Osnovne metode za dobivanje čelika su
Simens-Martinova i električna metoda u
visokim pećima ili u Besemerovim ili
Tomasovim konvertorima.
Broj primjesa koje ulaze u čelik može biti i
do 27 elemenata.
 Recikliranje čeličnih konzervi
Skupljanje korištenih čeličnih
konzervi

Reciklirane
čelične
konzerve
Prešanje konzervi

Izvlačenje ploča u tanki lim Usitnjavanje

Ponovna prerada
Lijevanje tekućeg
željeza u ploče
 Čelik
Podjela primjesa u čeliku:
a) Stalne ili obične primjese – primijese
sadržane u rudama ili sirovini od koje se
proizvodi čelik (C, Si, Mn, S, P). Njihov
sadržaj se kreće od 0.08 do 01 % po
elementu.
b) Skrivene primjese – također primjese
čelika ali u vrlo malom omjeru (plinovi –
kisik, dušik, vodik i drugi)
c) Slučajne ili lokalne primjese – nalaze se
u rudi ali samo u nekom određenom
geografskom predjelu (uralske rude
sadrže puno Cu) ili zbog vrste
tehnološkog procesa dobivanja legure.
d) Specijalne primjese (elementi za
legiranje) dodaju se namjerno kako bi se
dobile specijalne vrste čelika s
određenim karakteristikama – takav čelik
zove se legirani čelik.
 Postupci toplinske obrade

Žarenje – struktura se približava stanju

ravnoteže – postupak se provodi sporo
a) žarenje I reda
- difuzijsko žarenje
- žarenje na grubo zrno
- žarenje za redukciju zaostalih
naprezanja
- rekristalizacijsko žarenje
 b) žarenje II reda
- normalizacijsko žarenje
- žarenje za sprečavanje flokula
(flokuke nastaju ispod 2000C)

Kaljenje - struktura legure udaljuje se od

stanja ravnoteže – to je postupak
transformiranja željeza u martenzit ili
bainit.
 Čelik
Kaljivost = zakaljivost i prokaljivost

Zakaljivost = visina postignute tvrdoće

gašenja dobivena u idealnim uvjetima
(ovisi o temperaturi i vremenu kaljenja)

Prokaljivost = karakterizira jednolikost

postignute tvrdoće gašenja po poprečnom
presjeku proizvoda (ovisi o dimenziji
proizvoda, sastavu čelika, brzini gašenja)
Klasifikacija čelika prema primjeni
Klasa čelika Grupa čelika
I. Građevinski čelik Ugljični
II. Čelik za konstrukcije Legirani
A. Za opće namjene Male, srednje, povećane i
visoke prokaljivosti
B. Za specijalne namjene Otporan na habanje, na
koroziju, velike čvrstoće, s
povećanom sposobnosti obrade

III. Alatni čelik Za rezni alat, za kalupe, za

mjerne instrumente

IV. Čelik sa posebnim fizičkim S određenim koeficijentom

svojstvima širenja, s visokom električnom
otpornosti, magnetni, ne
magnetni, s modulom
elastičnosti koji ne ovisi o temp.
 Asortiman čelika
• Valjani čelik
• Čelik specijalnih profila za:
strojeve, brodove, opruge
• Vruče valjani čelik
• Čelične trake - vruče valjane, hladno
valjane, termički obrađena, nehrđajuće
• Čelične žice – okrugle hladno vučene
• Čelične cijevi – bešavne hladno vučene
 Željezni ljevovi
Lijevom se smatra svaka metalna legura
(ili čisti metal) koja nakon lijevanja u kalup
i nakon skrućivanja (kristalizacije) nije bila
toplo ili hladno oblikovana deformiranjem.

Sivi lijev – željezna legura s više od 2%

ugljika s dodacima Mn a ponekad i P koja
kristalizira mješovito.
Cijepljeni sivi lijev – smanjena količina
ugljika čime je povećana čvrstoća.
 Neželjezni materijali
Bakar i njegove legure

Osnovne karakteristike bakra: električna vodljivost,

toplinska vodljivost, čvrstoća oksidacijska
otpornost, otpornost na puzanje, korozijska
postojanost.

Svojstva se mogu poboljšati legiranjem ali se tada

smanjuju električna i toplinska vodljivost.
Nedostatci: visoko talište, ne smije doći u dodir s
hranom ili za preradu namirnica jer se prekrije
zelenom prevlakom (bakreni acetat)
 Bakar

Nelegirani bakar – dobra električna i

toplinska vodljivost koje se baziraju na
pokretljivosti slobodnih elektrona metalnih
stanja. Čvrstoća mu ovisi o otopljenim
primjesama, što je čišći to ima manju
čvrstoću. Dodavanjem male količine
pravilno odabranih legirajućih elemenata
može se povisiti čvrstoća a da se ne
smanji električna vodljivost.
 Bakrene legure
Klasificiraju se prema količini glavnih
legirajučih elemenata.

Mjed – bakrena legura s dodatkom cinka .

Bronca – bakrena legura s dodatkom
kositra, olova aluminija silicija, željeza,
mangana itd
 Nikalj i njegove legure
Nikal je tehnički zanimljiv zbog fizikalnih ,
mehaničkih i tehnoloških svojstava,
korozijske postojanosti i utjecaja na
svojstva drugih metala. Otporan je na
atmosferske utjecaje, postojan u morskoj
vodi, neoksidirajućim hladnim kiselinama,
lužnatim otopinama i rastaljenim jakim
lužinama.
 Aluminij
Aluminij se u prirodi nalazi u obliku oksida
i smjese oksida iz kojih se metal izdvaja
skupim elektrolitskim postupkom. Sirovi
metal se rafinira čime se oksidiraju većine
nečistoća.
Tehnički aluminij – nelegirani aluminij male
gustoće i korozijske otpornosti te lijepog
izgleda. Ima visoku električnu i toplinsku
vodljivost. Mekan i male vlačne čvrstoće
Titan i njegove legure

Prirodni titan nalazi se kao rutil (TiO2) i

ilmenit (TiO3).

Tehnički titan otporan je na koroziju. Ima

dobru toplinsku provodljivost, dobro je
obradljiv i vrlo žilav.
Titanove legure – postojane na visokim
temperaturama - zrakoplovna, svemirska i
naftna industrija
 Magnezij i njegove legure
imaju najmanju gustoću i osrednju
čvrstoću. Najčešće se upotrebljava kao
dodatak aluminijskim legurama.
Magnezijske legure se slabo koriste zbog
svoje velike kemijske reaktivnosti
(samozapaljenje – vrelište mu je blizu
tališta).
Magnezijske legure: mala masa, dobar
odnos između čvrstoće i gustoće