Sv'jet je ovaj tiran tiraninu?

Promotori liberalnih i ostalih vrsta kapitalizama uvjeravaju nas (čitaj – radničku

klasu) da je marksizam kao ideologija mrtav, te ispjevavaju ode liberalnoj demokraciji
kao vrhunskom političkom dostignuću, pljujući usput po ideologijama uvjereni da se
ne vidi kako nam upravo utrapljuju onu vlastitu. Neki su čak (Fukuyama) proglasili
kraj povijesti smatrajući kako je ostvareno idealno ljudsko društvo, te na račun svojih
nebuloza koje postadoše svjetskim hitom pokupili zamašnu svoticu. I nakon što ih je
razvoj demantirao (a mogao je to i inteligentniji pastir s Durmitora) oni i dalje ustraju
u teorijskim raspravama otprva lišenih smisla. Na njihovu žalost, mora ih se
demantirati: marksizam nije mrtav nego je naprosto evoluirao prilagođujući se novim
prilikama. Upravo kao što je njihov neoliberalizam evolutivna različica liberalizma,
ovaj pak onih prethodnih verzija teorijskih modela kapitalizma.

Parola kojom završava „Komunistički manifest“ – posprdno proglašen

pamfletom i propagandnim materijalom, kako bi se i sama pomisao na njega ogadila
suvremenom čovjeku kao vrsta političkog kiča – „Proleteri svih zemalji ujedinite
se!“, sadrži dvije osnovne istine od kojih je današnji proletarijat barem na „trenutak“
odustao. No, pođimo redom. Za razliku od suvremenih teoretičara koji brane sustav
koji puca po svim šavovima, Marx i Engels nisu imali nikakvog ličnog interesa u
promoviranju socijalizma nasuprot kapitalizmu. Ni jedan od njih nije spadao u
proletersku klasu; dapače bijahu sasvim dobro situirani članovi tadašnjeg društva.
Marx je potekao iz obitelji pripadajuće srednjem sloju, dok Engels bijaše sin
tvorničara – daklem izravni pripadnik klase koju je u svojim djelima podvrgnuo kritici.
Daklem su kao outsideri (vanjski promatrači) te objektivni i humani ljudi, uspjeli
uvidjeti sve napetosti između dviju suprotstavljenih klasa – svoje izrabljivačke i
eksploatirane radničke. Da je „Manifest“ igrao propagandnu ulogu među radništvom
svakako stoji, ali ideje treba propagirati, zar ne? Kao što multinacionalke reklamiraju
svoje proizvode i nitko to posprdno ne komentira, kao što se znanstveni rezultati
prikazuju u popularnom obliku da bi se približili laicima a to opet nitko ne smatra
manje vrijednom formom, svakako je bilo potrebno neobrazovanom radništvu
približiti rezultate do kojih su njih dvojica došli. Da pak je taj teks pamflet, govori se s
namjernim njegovim nipodoštavanjem, ali bismo čak mogli pristati i na tu
karakterizaciju, ako je gledamo s prave strane:

„pamflet - manji spis ili knjižica uvredljiva sadržaja; članak, brošura, letak i sl.
protiv kakve osobe, društvenog poretka, političke stranke i sl., cilj je javno
diskreditiranje“

Mislim da je savršeno jasno da neželjene pojave čovjek želi žigosati a njihove nositelje
diskreditirati, odnosno osramotiti u društvu. Javno prokazati pedofile, silovatelje,
kriminalce, ubojice, lažlivce, kradljivce, eksploatatore,… Uostalom, ako ćemo pravo,
može li itko više diskreditirati kapitalizam od njega samoga? Osnovno za shvaćanje
djela klasika marksizma je, da je to kritika kapitalizma promatranog u kontekstu
njihova doba, ali toliko temeljita da izlazi iz okvira vremena u kojem je nastala. To je
razorna kritika premisa na kojima počiva ovaj sustav, bez obzira o kojem se vremenu
radilo, ali se ne zadržava samo na njoj već nudi perspektivu pravednijeg društvenog
odnosa. Marx bijaše Nijemac, Engels pak Enlez daklem su vlastitim životima
svjedočili smislu spomenute parole:

1
- nema boljitka za radnike ako se ne ujedine

- to se mora zbiti na internacionalnoj razini

Koliko je to ispravno razmišljanje govori niz povijesnih epizoda, kada se

internacionalni kapital ujedinio u slamanju radničkog otpora. Spomenimo samo
Parišku komunu, kada su do tada ratujuća Francuska i Pruska ujedinile svoje snage
uvidjevši veću opasnost po sebe od uzajamnog krvoprolića, te su zajednički
učestvovale u slamanju Komune. Svjedoči o tome Oktobarska revolucija koja je
odmah izazvala intervenciju stranih sila protiv kapitalu nepoćudnih kretanja. Jasno je
odatle da se samo ujedinjeno radništvo može uspješno suprotstaviti ujedinjenom
kapitalu. Uostalom, ako se on ujedinjuje u očuvanju svojih interesa, nema nikave
logike da se to brani radničkoj klasi.

Promotori (neo)liberalnog kapitalizma ustraju na tezi kako je to najefikasniji

sustav koji donosi dobro kako poslodavcu tako i njegovim radnicima, a sve posljedice
krize tog sustava (bijedu, nezaposlenost i sve konzekvencije koje iz toga proizlaze)
otklanjaju krilaticama kako na svijetu ništa nije sigurno (pa ni radno mjesto, jelte),
kako su svijet i život puni nepredvidivih opasnosti pa upadanje u bijedu nije ništa
novoga, jer - „zar nije sam život jedno, u osnovi, surovo iskustvo?”. Ništa od toga ne
stoji.

- radničke kooperative bazirane na različitim oblicima samoupravljanja i u današnjim

uvjetima pokazuju da se po efikasnosti mogu nositi (pa i nadmašivati ih) sa velikim
korporacijama.

„U nekim dijelovima svijeta, čak i u nekim europskim zemljama, "socijalna"

ekonomija još uvijek pruža zaposlenje i sredstva za život mnogim ljudima.
Kooperativni je pokret izuzetno živ širom svijeta i u svojoj horizontalnoj organizaciji
uključuje više od 800 milijuna ljudi na globalnoj razini. U zemljama EU-15 trenutno
postoji 135.000 kooperativa s više od 84 milijuna članova koje osiguravaju radna
mjesta za oko 2,7 milijuna ljudi. Ovo možda ne izgleda posebno impresivno s
obzirom da je većina proizvođačkih kooperativa vrlo mala (oko 4,5% do 5% udjela u
ukupnoj zaposlenosti u zemljama poput Španjolske ili Finske), iako je njihov tržišni
udio puno veći (18% do 35% u trgovini na malo i zdravstvenoj zaštiti, 55% do 83%
u poljoprivredi u različitim europskim zemljama). Ako promatramo cjelokupnu
"socijalnu" ekonomiju (uključujući ne samo kooperative već i različite vrste
neprofitnih organizacija) dobivamo puno veći udio zaposlenih (od 8,2% u Italiji do
16,6% u Nizozemskoj).”

-upravo danas, kad su tisuće firmi širom svijeta i naše regije pred stečajem, kad se
radnici otpuštaju s izlikom fleksibilnost i racionalizacije poslovanja, oni pokazuju kako
im nije najvažnia efikasnost firme u kojoj rade – daklem veličina profita koji se
ostvaruje – već golo očuvanje radnih mjesta što jedino garantira njihovo kakvo takvo
dostojanstvo kao ljudskih bića. Prvenstveno je u kriznim vremenima radnička borba
usmjerena protiv otpuštanja a ne toliko protiv malih plaća ili smanjenja istih.

- zaista, svijet je prepun opasnosti (ateroidi, potresi, poplave, požari i druge prirodne
katastrofe, da ne govorimo o ratovima, kriminalnim djelovanjima itd.), no čovjek se
od njih oduvijek nastoji zaštititi ublažavajući ili eliminirajući surovosti prirode kojima
je izvrgnut (gradnjom nasipa, protupotresnom arhitektonikom, protupožarnim

2
mjerama, sutra će se znati braniti i od asteroida,…). To pravo u očuvanju vlastitog
života i imovine izloženih prijetnjama ne samo majčice Prirode već i kriminaliziranim
dijelovima društva (ugradnjom sefova, protuprovalnih vrata, alarma, kamera za
nadgledanje,…) on izdašno koristi - iz kojeg razloga se ne bi smio zaštititi protiv
sustava koji ga izrabljuje?

- gore spomenutim mjerama zaštite čovjek upravo nastoji nesigurnosti života kojima
je izložen svesti na najmanju moguću mjeru, po mogućnosti ih zamijeniti što većom
sigurnošću. Podjednako će nastojati raditi na tome da sustav koji mu ne garantira
sigurno radno mjesto, zamijeni humanijim jer – radno mjesto je danas praktički
conditio sine qua non opstanka jedinke.

Daklem, vidimo da kojekakva bulažnjenja o nesigurnom i surovom svijetu

apsolutno ne stoje, nastoje li se prenijeti na polje socijalnih odnosa. Ona predstavljaju
najjadnije pokušaje pravdanja održivosti beskrupuloznog sistema izrabljivanja
temeljem socijaldarvinističkih pogleda na svijet. Surovost socijalnih odnosa u
ekonomskoj sferi prvenstveno najviše promoviraju upravo oni koji radnike „tješe“
time da je život surov. To je implicitno ugrađeno, gotovo kao aksiom u temelje
kapitalističkog sustava. Prisjetimo se zbivanja na našem području:

- prvo je kontrarevolucija srušila bivšu državu, ne zbog nekih nacionalnih suprotnosti i

razilaženja, već zbog preraspodjele materijalnih bogatstva među elementima
socijalističke buržoazije. Jedna od grešaka socijalizma je bila što je dozvolila njihovo
stasanje, skupa sa nacionalističkim dijelovima društva. Koristeći nacinalističku
retoriku, oni su ušli u ostvarenje svog plana, sve to prikazujući kao demokratske
promjene.

- tim „demokratskim“ promjenama najprije su popljačkali društveno bogatsvo nastalo

radom svih radnih ljudi, prvenstveno radničke klase. Kojekakvi todorići, rajići,
čermaci, karići, lijanovići i slični elementi – podržani od nacionalističke političke
vrhuške i blesavog naroda koji je ginuo ne znajući da gine upravo za njih – prvo su
„demokratski“ osigurali sebe i svoje obitelji.

- onda su počeli redom rezati stečena radnička prava, u posrednoj (a nekad i

neposrednoj) suradnji sa sindikatima čiji vrh je također plovio na talasima
nacionalizma zadovoljan što je sebi osigurao pozicije i pristojne plaće kako bi se
(bezuspješno, dakako) navodno borio za prava radnika. Izigravanje radnika dodjelom
(točnije – kupovinom uz popust) sumnjivih dionica, dovođenje njihovo u situaciju
prodavanja vrijednih dionica uz mizernu nadoknadu, izmjene zakona o radu, prekarno
zapošljavanje na račun stalnog radnog odnosa, višemjesečno neplaćanje radnika,
njihovo neprijavljivanje zbog ostvarivanja prava zdravstvenog i mirovinskog
osiguranja, ukidanje božićnica, dodataka za djecu, smanjenje plaća, revizija
koeficijenata, mršićevskih legendarnih 1600Kn za diplomirane stažiste,… - sve to uz
prikladno servirane floskule kako je to u korist radnih ljudi, kako posljedice krize
moraju svi snositi (a ne samo oni koji su je izazvali) i pod patronatom vlasti bez obzira
na njen deklarirani politički profil. Sad već idu tako daleko da nastoje polusatnu pauzu
izuzeti iz osamsatnog radnog vremena, a puštaju se i probni baloni u pokušaju da se
neradne subote, nedjelja i državni praznici uračunaju u godišnji odmor. Nedavna izjava
hrvatskog premijera Milanovića u smislu da razumije kako će on manje osjetiti
smanjene plaća državnim i javnim službenicima za 3% „ali i moja odgovornost je
veća“ – je više nego sramotna. Potiče na preispitivanje shvaćanja pojma odgovornosti

3
od strane novonastalih elita, uz pitanje premijeru: Na koji konkretni, opopipljivi,
materijalni način on i njegovi politički kompanjoni snose posljedice svog
neodgovornog upravljanja državom?

Svemu tome pomogla je nezrelost (radnih) ljudi što ilustriraju i slijedeće činjenice:

- zaluđenost nacionalističkom ideologijom koja ne dozvoljava vidjeti dalje od zastave

kojom se maše pred očima, niti čuti išta više od himne kojom se pune uši.

- tome je pomogla identifikacija konfesionalnih elemenata sa nacionalnima

- nepostojanje ikakve klasne solidarnosti što se očituje u tragikomičnim – izoliranim

od klasnih kolega iz bolje stojećih firmi, dok i na njih ne dođe red da se pridruže ovom
karnevalu - demonstracijama iliti prosvjedima radnih ljudi propalih firmi (ljudska
solidarnost se još donekle očuvala, čemu svjedoče odzivi na akcije skupljanja sredstva
za bolesnu djecu ili obitelji u stisci – što naprosto svjedoči o nefunkcioniranju
socijalne države koja bi morala takve slučajeve rješavati umjesto ad hoc akcija koje
pokreću pojedinci).

- sramotan odziv na tu i tamo zakazane masovne prosvjede protiv vlada i njihovih

proturadničkih politika

Da ne duljimo dalje – već ove gotovo nasumce pobrojane činjenice, djelovanja i

njihove posljedice, podudaraju se s onim bitnim iz Marxovih i Engelsovih zaključaka:
kapitalizam je sustav koji nije moguće humanizirati jer je on u svojoj osnovi nehuman,
uperen od strane manjine protiv ogromne većine radnog stanovništva. Detalji tu uopće
nisu bitni – svaka epoha nešto prevazilazi a nešto novoga spoznaje. Kritika kako je
marksizam zastario te stoga i neprimjenljiv na novonastale uvjete, može zaslijepiti tek
nedovoljno obrazovane i nedovoljno inteligentne ljude. Ona je gotovo ekvivalentna
odbacivanju newtonovske klasične fizike, jer je navodno prevaziđena relativističkom i
kvantnom fiziokom, što je totalna glupost. Nove spoznaje samo su proširile domenu
dostupnu našoj spoznaji u što se – u odgovarajućem kontekstu prilika i uvjeta –
uklapaju i Newtonova dostignuća. Ne bi bilo prirodno da se u mijenjajućem se svijetu
– poput katoličke crkve k'o pijani plota držimo shvaćanja od prije stopedeset godina,
a da ih ne prilagodimo novonastaloj stvarnosti. Na području društvenih – ekonomskih
i socijalnih znanosti – od Marxovih vremena učinjen je podjednak napredak kao i u
slučaju spominjane fizike, što ne znači da bit njegovih ideja nije sačuvana. Samo je
prilagođena novim okolnostima i novim spoznajama. Primjerice, sve se više uviđa
kako se prava bit demokracije (ne ove formalne, kapitalističke) sastoji od tri
jednakovrijedne komponetne – političke, ekonomske i socijalne. A Marx i Engels su u
ta suvremena razmatranja svojim djelima svakako ugradili nezaobilazni doprinos. Ako
se danas prevladavajući (doduše, umirući) liberalizam drzne kititi prefiksom neo –
neoliberalizam – mogli bismo suvremene spoznaje na tragu Marxa uvjetno nazvati
neomarksizmom. A radnici po ulicama ne samo regionalnih već i evropskih te
svjetskih gradova, ma i nedovoljno obrazovani i osviješteni, jasno daju na znanje što je
preče – profit ili čovjek!

Nasuprot vjekovnim nasiljima eksploatatora i država koje su njihovi eksponenti,

toliko diskreditirano revolucionarno nasilje zahtijeva drugi članak. Spomenimo kako i
u pravne sustave (a što tek da kažemo o promicateljima kapitalizma) ulazi ideja kako
je svako nasilje kažnjivo, sem ako nije učinjeno kao samoobrambeni akt u krajnjoj

4
nuždi. Pa, recimo samo da revolucije nikada ne izbijaju no u krajnjoj nuždi, a socijalne
revolucije (o njima i govorimo) uvijek su samo krajnji čin obrane eksploatiranih od
eksploatatora. Uvijek bivaju izazvane od ovih poslijednjih. Jeli trpjeti nasilje
opravdano a oduprijeti mu se (ako je potrebno i fizičkom silom) nije, svatko može
odgovoriti po vlastitoj savjesti. Netko ga može trpjeti duže, netko kraće, ali u
povijesti se javljaju vremena kada je već svima uvrh glave. Dakako, revolucije ne
moraju biti nasilne; korjenite promjene društvenih sistema u principu se mogu dešavati
i na miran način. Poznavajući ljudski karaker, inteligenciju i povijest, u tom sam
pogledu duboko skeptičan. Pitajte ssvoje rođake koliko su samo institucionaliziranog
nasilja (a rat je, unatoč svim međunarodnim deklaracijama i rezolucijama, u praksi
upravo to) – mada se svi poprijeko zaklinjemo u svoju miroljubivost, kako je bolje sto
godina pregovarati nego jedan dan ratovati, doživjeli u proteklih sto godina. Kaže
Iguman Stefan u Njegoševom „Gorskom vijencu“ (djelu koje suvremeni nacionalisti
naveliko čereče, tumačeći ga izvan svog povijesnog konteksta):

“O da znadeš što te jošte čeka!

Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli duši blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje duša s tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju živina s živinom,
u nj ratuje narod s narodom,
u nj ratuje čovjek s čovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noćima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom duševnom,
koleba se duša u t'jelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu užasno popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srećan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo!”

Sa svoje strane mogu tek dodati: živi bili i vidjeli – i preživjeli!