Stari vijek

Pod pojmom stari vijek podrazumijeva se, najčešće, razdoblje od uvođenja pisma odnosno početka civilizacije (oko
3500. g.pr.Kr. u Mezopotamiji) do početka srednjeg vijeka (sredina petog stoljeća n.e.). Obično se pojam koristi samo
za prostor oko Sredozemnog mora, uklučujući i Bliski Istok (sa Perzijom), ali često se uključuju i drugi dijelovi svijeta.
Pojam antika, a naročito klasična antika, obuhvaća isključivo grčko-rimski stari vijek u razdoblju od 12. ili 8. stoljeća
p.n.e. (ovisno o načinu razgraničavanja), pa do početka srednjeg vijeka (što ponovo nema čvrstu, jednoznačnu
granicu). Tako je stari vijek širi pojam, a obuhvaća i razdoblje antike.
Početak starog vijeka smješta se u vrijeme oblikovanja pisma i starih orijentalnih carstava prednje Azije odnosno,
Mezopotamije (Sumer, Akad (ili Agade), Babilonija, Mitanni, Asirija), Iranskog visočja (Elam, Medija, Perzija) i Male
Azije/Anatolije (Hetitsko carstvo, Frigija, Lidija), kao i Egipta.
Kraj starog vijeka od prilike se poklapa s raspadom Rimskog carstva i državne tvorevine Sasanida u vrijeme seobe
naroda i arapskih ekspanzija (propast Zapadnog rimskog carstva 476./480.; smrt Justinijana 565.; uništenje
Sasanidskog carstva 651.). U novije vrijeme se dolazi do stanovišta da bi se prijelazno razdoblje između antike i
srednjeg vijeka (od kraja 3. stoljeća do početka 7. stoljeća) moglo smatrati kao samostalno razdoblje kasne antike.

1 Počeci u razdoblju mladog neolitika

1.1 Mezopotamija
1.2 Egipat
1.3 Grčka - položaj i povijesni prostor
1.4 Najstariji stanovnici grčke
1.5 Kreta i mikena
1.6 Mikena - uspon grčke kulture
1.7 Sparta i Atena
2 Sparta
2.1 Vladavina i državna tijela Sparte
2.2 odgoj Spartanaca

Počeci u razdoblju mladog neolitika

Civilizacije starog vijeka nastale su iz potpuno razvijenog mladog neolitika koji je bio obilježen proizvodnom
poljoprivredom (obrada zemlje, uzgoj stoke), društvo podjele rada, poznavanje osnovnnih tehnika metalurgije,
proizvodnja viška dobara i trgovina izvan vlastite regije kao i sjedilački život unutar obzidanih naselja. S kulturama
koje su slijedile ovakav razvoj povezuje se razvoj pisma čemu su prethodili piktogrami i ideogrami još iz vremena
mlađeg paleolitika (na primjer, spiljski crteži). Iz tih crteža, ili pod njihovim utjecajem, u Mezopotamiji se razvilo
klinasto pismo, a u Egiptu hijeroglifi od kojih se zatim, posredovanjem kanaanićana, od 3. tisućljeća p.n.e. razvio
alfabet. Ovakav novi način pisanja omogućio je državama s trajno uređenim vladajućim, upravnim i religijskim
aparatima razvoj prvih visokih kultura što se smatra početkom starog vijeka.

Mezopotamija

Prvi početci razvoja visokih kultura odvijali su se od polovine 4. stoljeća p.n.e. na jugu Mezopotamije u sumerskim
gradovima-državama od kojih su bili najznačajniji Uruk, Ur, Erid Larsa, Lagaš i Kiš, ali ne i jedini. Tu posebno mjesto
svojom starošću i veličinom ima Uruk. Snaga ovih centara zasnivala se na izgrađenom, razgranatom i dobro
održavanom sistemu za navodnjavanje, organiziranom u okviru državnog hramskog gospodarstva. Zahvaljujući
nađenim ostatcima grnčarije, brončanih predmeta i valjkastih štambilja, dokazani su njihovi vrlo rani trgovinski
odnosi s Arabijom i Indijom. U značajne izume koji su potakli gospodarstvo spadaju svakako kotač i lončarsko kolo.
Rastuće potrebe trgovine i poljoprivrede uvjetovali su i istovremeno pogodovali razvoju pisma koje je u početku
korišteno samo za vođenje poslovnih evidencija. Dokaz prelaska pisma u oblik osobnog i kolektivnog izražavanja je ep
o Gilgamešu, jednom mitološkom kralju Uruka iz 26. stoljeća p.n.e. koji se smatra jednim od najstarijih literarnih
svjedočanstava uopće. Upadljive podudarnosti pojedinih dijelova s Genezisom i grčkim pramitovima (Deukalion i
Pyrrha) dokazuju kulturni kontinuitet starog vijeka.
1
Svjetovna i duhovna vlast u sumerskim gradovima-državama objedinavala se u osobama kneževa-svećenika.
Arhitektonski izraz nalazi politeističko-kozmološka religioznost Sumerana u ziguratima, stepenastim piramidama
visokim do 50 m. Palače koje su građene pored njih imale su samo reprezentacijsku ulogu. Gradovi su međusobno
bili gotovo neprekidno u konfliktima oko prava na vodu, ili zbog trgovačkih putova ili plačanja tributa, ali ratovi nisu
imali velike posljedice, a vlast koja bi nadišla granice gradova nije se nikada oblikovala. Od 3. tisućljeća p.n.e. dolaze
sa sjevera nomadi. To dokazuje popis sumerskih kraljeva na kojem se pojavljuju semitska imena (sumerski jezik do
danas nije razvrstan u ni jednu jezičnu grupu). U tom razdoblju, kada dolazi do razaranja monumentalnih hramova,
razbija se jedinstvo svjetovne i duhovne vlasti. Vladari iz ovog razdoblja pokazuju svoju svjetovnu moć kako
davanjem funkcionalnog značenja palačama, tako i grobovima u kojima se sahranjuju zajedno s pratnjom. Krajem
ovog takozvanog ranodinastičkog razdoblja koje je trajalo od 25. do 26. stoljeća p.n.e., po prvi put se područje
sumerskog utjecaja širi do sredozemlja.

Egipat

Za razliku od Sumera, u Egiptu se političko objedinjavanje u državu dogodilo već krajem 4. tisućljeća. Pri tome je
zemljopisna izoliranost (okruženost pustinjom) pružala zaštitu od vanjskih utjecaja i vjerojatno pogodovala razvoju
zaokruženog carstva. Veći broj manjih kraljevstava koja su se grupirala u dva labavo povezana područja utjecaja
Gornjeg (centar u Nekhenu) i Donjeg Egipta (s centrom u Butu) objedinjen je u procesu koji je trajao više generacija
oko sredine 32. stoljeća p.n.e. pod vlašću Gornjeg Egipta. Na početku povijesnog vremena i prijelazu iz
protodinastijskog u ranodinastijski period pojavljuju se najstariji pisani tragovi s imenima vladara Skorpiona, Narmera
i Ahe koje kasnija predaja objedinjuje u mitološki lik Menesa, ujedinitelja carstva. Krajem ranodinastijskog perioda
(kraj 28. stoljeća p.n.e.) egipatska vlast se proteže do Sinaja, a trgovina do Bilbosa u Libanonu.
Već prve dinastije temelje svoju vlast na centralnoj upravi i božjem kraljevstvu, u kojem se kao ljudska manifestacija
pojavljuje nebeski Bog Horus u liku sokola. Religiju su i inače obilježavali božanski likovi životinja (lav, bik i krava) na
čije mjesto tek krajem razdoblja dolaze likovi sa životinjskim glavama i ljudskim tijelom. Vjera u zagrobni život je bila
jako izražena. Od opeke rađene od nilskog blata u tom razdoblju grade se ogromne grobnice u Sakari kod Memfisa i u
Abidosu. Ujedinjeni Egipat temeljio se na visoko razvijenoj kulturi i zanimanju za civilizacijski napredak još iz
protodinastijskog perioda.

Grčka - položaj i povijesni prostor

Stara se Grčka nalazi na jugu Balkanskog poluotoka,a prostirala se i obalom i otocima Egejskog mora. Taj je dio
sredozemlja prepoznatljiv po mnoštvu manjih i većih otoka,dok je obala izrazito planinska,s vrhuncima koji ponegdje
dosežu i do 3000 metara.Padine planina vrlo su strme,a plodne ravnice malene i razbacane.Grčko
primorije,međutim,obiluje lučicama i uvalama pogodnim za pomorstvo,a u unutrašnjosti ima kamenoloma te
ponegdje nalazišta dragocijenog metala.
Grčka je klima sredozemna,s vrućim i suhim ljetima koja su rijeke često svodila na potočiće,te kišnim zimama uz
snijeg na najvišim padinama planina.Sve je to značajno utjecalo na grčke kulture potiščuvši preventivno obrt,trgovinu
i pomorstvo,te pogodujući razvoju malih,odvojenih zajednica kakve će dominirati grčkom poviješću.

Najstariji stanovnici grčke

Premda se ne zna točno kada su doselili,u 2 tisučljeću prije Krista u Grčkoj već živi više indoeuropskih plemena među
kojima su najznačajniji bili Ahejci i Doroni. Premda su pokorili postojeće stanovništvo, Pelazge, s vremenom su se
pomješali s njima i prihvatili njihov način života.pod utjecajem kretske civilizacije razvili su se trgovina, gradovi i
pismo. Premda nikad nisu stvorili zajedničku državu, a često su i ratovali, Grčki su gradovi i plemena osjećali kulturno
zajedništvo jer su govorili istim jezikom i štovali iste bogove.

Kreta i mikena

Otok Kreta nalazi se usred istočnog dijela Sredozemnog mora,na raskrižju pomorskih puteva koji su povezivali
Grčku,Aziju i sjevernu Afriku te Egipat.taj povoljan položaj,potpomognut plodnim ravnicama koje pogoduju
ratarstvu,omogućio je Kreti da razvije bogatu kulturu zasnovanu na trgovini i obrtu.Kretski brodovi,slični
egipatskim,prevozili su hranu,kovine i robove te osigurali dodir između Istoka i Zapada.

2
Kretski je život bio organiziran oko palača,velikih zgrada s više katova,koje su bile opremljene kanalizacijom s olovnim
cijevima,kupalištima i vrtovima.Stupovi palača bili su živih boja,a zidovi ukrašeni freskama s prizorima iz
svakodnevnog života.U središnjem dvorištu održavale su se predstave,obredi te natjecanja u jahanju i preskakivanju
bikova,u kojim su sudjelovale i žene.Krećani su poznavali i pismo,a proizvodili su predmete od dragocijenih metala i
slonove kosti.Posebno je poznata njihova keramika:proizvodili su velike glinene posude za prijevoz žita,maslinova
ulja i vina,a ukrašavali su ih biljnim i životinjskim motivima.U palače su donosili hranu koja se zatim dijelila svim
stanovnicima. Novac se na Kreti nije koristio jer za tim nije bilo potrebe.

Mikena - uspon grčke kulture

Početkom 2.tisućljeća pr.Krista Ahejci na poluotoku Peloponezu osnivaju grad Mikenu,koji se razvija pod snažnim
utjecajem Krete,a na vrhuncu svoje moći,u 17.stoljeću pr.Kr.,čak je i zasjenjuje.Poput kretskog,i mikenski se život
odvijao oko palača,od kojih se najveća nalazi upravo u Mikeni.Gornji dio grada,akropola,bio je utvrđen velikim
zidinama koje nazivamo kiklopskim.Zidovi su,naime,izgrađeni od velikih kamenih blokova,bez ikakvog veziva:stoje
samo zbog svoje težine i majstora koji su ih isklesali.Stoga su Grci vjerovali da su ih složili kiklopi,mitski jednooki
divovi.Taj je stil bio raširen Sredozemljem u 13.stoljeću pr.Krista.Mikenjani su se bavili trgovinom i održavali
pomorske veze sa Španjolskom,Francuskom i Sicilijom.Bili su vrsni obrtnici i graditelji.No krajem 12.stoljeća pr.Krista
mikenska kultura naglo slabi te započinje ono što nazivamo mračno doba grčke povijesti,a koje će potrajati tri
stoljeća.

Sparta i Atena

Sparta

Grad-država Spart nalazio se na jugoistoku poluotoka Peloponeza,u pokrajini Lakoniji.Spartanci su se smatrali

potomcima Dorana,a svoji su polis(grad-država) osnovali 900.godine pr.Krista,pokorivši Ahrjce koji su ondije živjeli
prije njih.Kad su Spartanci došli neki su se Ahejci predali,dok su se ostali odupirali.Oni koji su se odupirali,izgubili su
sva prava i postali robovi,koje su nazivali helotima.Ahejci koji su prihvatili spartansku vlast isu mogli sudjelovati u
državnim poslovima,ali su ostali slobodni.Njih nazivamo perijecima. kako je helota bilo sedam puta više neko
Spartanaca,pobjednici su bili prisiljeni zadržati vrlo strog način života.Istovremeno,zbog svog položaja na prilično
divljem dijelu Sredozemlja,Spartanci nikada nisu razvili ljubav i vještinu prema plovidbi kakvu su imali drugi grčki
gradovi.Spartanci su se prvenstveno bavili državnim i vojnim poslovima.Premda su bili vlasnici najplodnije zemlje,za
njih su je obrađivali heloti,dok su perijeci bavili i trgovinom i obrtom,a mogli su imati i male njive.
Vladavina i državna tijela Sparte
Na čelu spartanske države bila su dva kralja.Uz njih,vladalo je i vijeće staraca,koje se sastojalo od 28 predstavnika
najuglednijih spartanskih obitelji,starijih od 60 godina.Jednom mijesečno sastajala se je i narodna skupština,koju su
činili svi Spartanci sa pravom glasa-odrasli muškarci koji su prošli ratničku obuku.Kako je jedinstvo Spartanaca bilo
važno,narodna je skupština uvijek prihvaćala prijedloge vijeća staraca.No to ne znači da je vjeće staraca moglo
provesti što je god ono htijelo:običaj je bio da se prijedlog koji bude dočekan neodobravanjem povuče još prije
glasanja.
Odgoj Spartanaca
Zbog stalnog straha od pobune helota,Spartanci su svoju državu organizirali slično vojničkome taboru.Dječaci su
živjeli sa svojom majkom do svoje sedme godine,a zatim bi ih slali u vojarne u kojima bi ostajali do svoje
punoljetnosti.Dječake su Spartanci namjerno pothranjivali i tjerali na krađu ne bi li ih podučavali snalažljivosti.kako bi
se pripremili na teškoće ratničkoga života,dječaci uhvačeni u krađi bivali su strogo kažnjeni.Nisu smijeli progovoriti
dok im se netko stariji ne bi obratio,te su poznati kao ljudi skloni kratkom i jezgrovitom izražavanju.Svi su Spartanci
morali ostati u vojarni do svoje tridesete godine.Ako bi se oženili ranije morali su se noću iskradati noći ka
suprugama ili bi opet bivali kažnjeni.Svakoga su dana bili dužni jesti u zajedničkoj kantini u koju bi svatko donosio po
nešto.Sve muškarce od sebe morali su nazivati očem da bi se što više ojačao duh zajedništva.Jednom godišnje
mladiće bi se javno bičevalo.Prema tome kako bi se tom prilikom iskazalo,prema izrazu lica pri bičevanju,rastao im je
ili opadao ugled.Spartanci su nosili dužu kosu no ostali Grci:tako su pokazivali da ne moraju raditi,čime su se vrlo
ponosili.

3
Antika
Pojam Antika dolazi od latinskog antiquus: star, starinski, drevan. Iz latinskog je riječ ušla u gotovo sve moderne
europske jezike (njemački: die Antike, engleski: antiquity, ruski: antičnost). U osnovnom značenju, odnosi se na
kulture Stare Grčke i Rima i kulture pod njihovim utjecajem. U širem značenju znači "davnina".

1 Značenje pojma
1.1 Osnovno značenje
1.1.1 Antika i Stari vijek
1.2 Šire značenje
2 Razdoblja unutar antike
2.1 Početak i širenje antičke kulture
2.2 Kraj antike
2.2.1 Pojava kršćanstva
3 Preteče antičke kulture
3.1 Mikenska kultura
3.2 Mračno razdoblje
4 Grčka i helenistički svijet
4.1 Početci stare Grčke
4.2 Nastajanje polisa
4.3 Razdoblje procvata Atene
4.4 Borba za prevlast
4.5 Vrijeme helenizma (336 do 30. p. n. e.)
5 Rimski imperij
5.1 Korijeni Rima
5.2 Rimska Republika (oko 500 do 27 p.n.e.)
6 Doba rimskih careva
7 Kasna antika (284 do565/632)
8 Značenje i utjecaj antike

Značenje pojma

Pojam "antika" ima osnovno i šire značenje, pri čemu postoje i varijacije unutar osnovnog značenja o tome što se pod
njim razumijeva.

Osnovno

Pojam antika u svojem osnovnom značenju u literaturi obuhvaća kulture izrasle na obalama Sredozemlja u razdoblju
od oko 1200. ili 800. g.pr.Kr. do oko 500. ili 600 g.n.e, tj. približno od pojave grčkih gradova-država (polisa) i grčke
arhajske umjetnosti do propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva i "paganske" kulture. Postoji zajednička i neprekinuta
kulturna tradicija, koja započinje oko godine 800. pr. Kr, razvija se i uz razne preobrazbe održava kroz gotovo
tisućljeće i pol. Nakon prvog stoljeća prije naše ere uz to se u okviru Rimskog Carstva oblikovalo i političko jedinstvo.
Ponekad se u "antiku" uvrštava i starije doba Kretsko-mikenske kulture, koje započinje oko 1900. g.pr.Kr. Većina
autora ovo razdoblje razmatra posebno, jer kretsko-mikenska kultura u području Grčke i Egejskog mora propala je do
oko 1100. g.pr.Kr. uz golema razaranja i ekonomski, demografski i kulturni nazadak, pa slijedi mračno razdoblje i
nema kulturno kontinuiteta.
Pojam antika prvenstveno podrazumijeva kulturu Grčke i Rima i svih zemalja koje su bile pod utjecajem grčke i
rimske kulture. Ponekad se to pobliže označava sintagmom klasična antika (ili klasična starina, ili klasična kultura),
dok pojam "antika" može obuhvatiti i druge sredozemne kulture toga razdoblja (npr. židovsku, perzijsku, egipatsku,
keltsku itd.).
Pojam se počeo koristiti u Europi u srednjem vijeku jer se o starim Grcima i Rimljanima generalno govorilo kao o
"starima", dok se o kulturama i civilizacijama koje su im prethodile nije znalo gotovo ništa (situacija se počela
mijenjati tek u XIX. st.).
4
Antika i Stari vijek

Antika je u uobičajenoj podjeli povijesti dio Starog vijeka (koji započinje pojavom prvih civilizacija u Mezopotamiji i
Egiptu oko godine 3500. pr.Kr., a završava padom Zapadnog Rimskog Carstva). Ponekad se i izjednačava s pojmom
"Stari vijek"; npr. Eduard Kale u knjizi Povijest civilizacija ima poglavlje "Antičko razdoblje" i piše: »Pod antikom se
obično razumijeva kulturna povijest Stare Grčke i Rima, no mi ovdje (…) u antičke civilizacije uključujemo sve stare ili
drevne civilizacije koje su se u raznim područjima Zemlje javile prije ili u vrijeme stare Grčke i Rima.« (str. 23).
Antika je posljednje razdoblje Starog vijeka; slijedi Srednji vijek.

Šire značenje

U širem smislu (uobičajeno u svakodnevnom govoru, ponekad u literaturi), pojam antika označava davno prošlo
vrijeme, davninu. Ponekad se koristi i kao pogrda (pejorativno): zastarjeli pogledi i vrijednosti, koji su nekada nešto
značili, a danas su besmisleni; također i osoba, koja ima takve poglede.
Pridjev antički odnosi se na antiku u prvom smislu (antička filozofija, umjetnost isl.), a antikni na općenito značenje
(antikni namještaj, nakit, svjetonazor idr.). Pridjev antikvaran i imenica antikvitet označavaju predmet koji ima
kulturnu vrijednost po svojoj starini i rijetkosti.

Razdoblja unutar antike

Razdoblje antike (u osnovnom značenju) uobičajeno se dijeli u tri podrazdoblja. Granicu čine osvajanja Aleksandra
Makedonskog (umro 323. g. pr.Kr.) i uspon moći Rima.
Grčko doba. U prvom razdoblju antike grčka je kultura, iako donosi izvanredne novine, još marginalna u odnosu na
stare civilizacije i velike sile onoga doba (Egipat, Asirija, Babilonija, Perzija).
Helenizam. Nakon Aleksandrovih osvajanja (do 323. g. pr.Kr.), Makedonija postaje velesila i grčka se kultura naglo širi
u zauzeta područja, koja su ranije većinom bila pod vlašću Perzije, potiskujući tradicionalne kulture; tako nastaje
razdoblje helenizma. S obzirom na brojčanu malobrojnost Grka i drevnost kultura pokorenih naroda, grčka kultura
pritom doživljava značajne promjene, koje mnogi povjesničari označavaju kao dekadenciju.
Rimsko razdoblje. Razni povjesničari različito označavaju kada prestaje razdoblje helenizma, a započinje rimsko
razdoblje: od 201. g. pr. Kr. (kraj Drugog punskog rata) do 30. g. pr. Kr. (Egipat, posljednje kraljevstvo pod
helenističkom dinanstijom, pada pod rimsku vlast). Riječ je naravno, kao i uvijek kada u historiografiji postoje ovakva
neslaganja, o procesu, gdje je svaki fiksni datum manje ili više arbitaran. U kulturnom smislu, Rimsko razdoblje je
uvelike nastavak helenizma, jer su rimska znanost i umjetnost ovisni o grčkoj; nova dostignuća razvijena su uglavnom
u pravu i arhitekturi, a značajne promjene događaju se u religiji: religije "uvezene" sa istoka (štovanje egipatskih Izide
i Ozirisa, maloazijske Kibele, perzijskog Mitre idr, te židovstvo i kršćanstvo) postepeno potiskuju staru grčku i rimsku
religiju.

Početak i širenje antičke kulture

Početak antičke kulture u klasičnom smislu općenito se poistovjećuje s razdobljem nastanka Homerovih epova (i
nešto kasnije Hesiodovih) i s početkom grčke kolonizacije prostora Sredozemlja u 8. stoljeću p.n.e..
U slijedećim stoljećima Grci su širili svoje obrazovanje i kulturu cijelim Sredozemljem, a od vremena Aleksandra
Velikog i na orijent pa i dalje, u Središnju Aziju. Rimljani su antičku kulturu prenijeli na srednju i sjeverozapadnu
Europu, gdje se ona kasnije, od ranog srednjeg vijeka razvila u srednjevjekovnu kršćansku zapadnjačku kulturu.

Kraj antike

Kao kraj razdoblja antike, različiti autori označavaju različite godine i događaje tijekom tri stoljeća.
Godina 325. Nicejski koncil, prvi opći sabor krščanstva, koje te godine postaje priznata religija (a pola stoljeća kasnije
i jedina dozvoljena).
Godina 393. Održane zadnje starovjekovne Olimpijske igre, nakon toga zabranjene kao paganske.
Godina 476. Svrgnut Romul Augustul, posljednji car Zapadnog Rimskog Carstva.
Godina 498. Krštenje franačkog kralja Klodviga.

5
Godina 529. Sveti Benedikt iz Nursije osniva prvi samostan na zapadu, a istovremeno se u Ateni zatvara Akademija,
koju je 900 godina ranije utemeljio Platon. To je kraj antičke filozofije, pet godina nakon smrti zadnjeg
starovjekovnog nekršćanskog filozofa Boetijea (524).
Godina 565. Smrt bizantskog cara Justinijana I., posljednjeg koji je imao djelomičnog u pokušaju da obnovi
nekadašnje jedinstvo istočnog i zapadnog Rimskog carstva.
Godina 568. Upad Langobarda u Italiju, koji označava završetak seobe naroda na zapadu.
Godina 632. Početak arapskih osvajanja izvan Arapskog poluotoka.
Kraj antike, koji je ujedno i kraj starog vijeka, proces je osipanja političke moći Rimskog carstva i propadanja njegove
kulture koji traje tijekom oko tri stoljeća; svaki pojedinačni datum je manje ili više arbitraran. Iako se u raznim
udžbenicima i literaturi i danas kao kraj antike najčešće spominje 476. godina, kada pada Zapadno Rimsko Carstvo,
današnji povjesničari obično smatraju da antika traje dulje, do približno 600. godine, jer u mnogim područjima
kulturni se kontinuitet nastavlja.
Tako npr. kasnoantički gradovi na istočnoj obali Jadrana nastavljaju i nakon 476. živjeti na istim kulturnim i
ekonomskim osnovama, što se ne mijenja ni kada početkom VI. stoljeća padaju pod političku vlast Istočnih Gota. Tek
invazijom Avara početkom VII. stoljeća većina tih gradova biva razorena. U ostalima su ostaci antike živjeli u agoniji
još desetljećima, dok nisu podlegli snazi slavenske asimilacije. (Suić, str. 24-25)

Pojava kršćanstva

U okviru Rimskog carstva javlja se kršćanstvo, koje krajem IV. st. n.e. postaje jedina dopuštena religija. Ono negira i
uništava mnoge osnovne čimbenike antičke kulture (tradicionalna religija, filozofija, kazalište, sportska takmičenja
itd.), ali od nje je ovisno i neke njene dijelove prenosi u Srednji vijek.

Preteče antičke kulture

Korijeni europske antike leže u tami. Njena se predpovijest može smjestiti u vrijeme oko 2000. p.n.e. do 1600.
p.n.e./1550. p.n.e., u razdoblje srednje heladike. Početkom tog razdoblja, dijelom već u vrijeme rane heladike oko
2200-2000 p.n.e. doseljavaju indoeuropska plemena u Grčku.

Mikenska kultura

Očigledno pod utjecajem minojske kulture sa Krete, prve visoke kulture u Europi, koja je svoj procvat imala u
vremenu oko 1900 - 1450 p.n.e., na kopnenom dijelu Grčke se iz kulture srednje heladike razvila mikenska kultura
(oko 1600.-1050./00. p.n.e.). Polazište joj je vjerojatno bilo u Argolisu i pojavljuje se iznenadno s bogatim grobovima
(od oko 1600 p.n.e.). Između ostalog, mikenska kultura je od minojske preuzela pismo. Tzv. linearno pismo A koje se,
između ostalog, koristilo na Kreti a do danas nije potpuno odgonetnuto jer su tekstovi pisani nepoznatim jezikom,
modificirano je u tzv. linearno pismo B. Pismo B se sreće na brojnim glinenim pločicama nađenim i u palačama u Pilu,
Tebi i Mikeni na grčkom kopnu, kao i na Kreti u Knososu kojim je u međuvremenu vladala Mikena.
Poznata su prekrasna središta mikenske kulture. Značajna nalazišta su Mikena, Pil, i Tirint na poluotoku Peloponezu,
Orhomen i Gla u središnjoj Grčkoj kao i Miletu u zapadnom dijelu Male Azije i niz drugih.
Gradska središta su imala dijelove nazvane zamak ili palača, koji su u većini slučajeva bili u 13. stoljeću jako utvrđeni.
Bogati kupolasti grobovi, fina, dijelom bogato obojena keramika, umjetnički obrađeno zlato, srebro i fajansa i slični
nalazi svjedoče o bogatstvu i specijaliziranosti gospodarskog sistema sa središnjom upravom. Njegovane su žive
trgovinske veze s Bliskim istokom, Asirijom i Egiptom. Mikenska keramika je bila omiljena u velikom dijelu
Sredozemlja, a vjerojatno su u južnoj Italiji postojala grčka trgovačka naselja.

Mračno razdoblje

Vrijeme između 1200 i 750 p.n.e. se obično naziva "mračno razdoblje" jer iz tog vremena gotovo da i nama tragova.
Početkom tog razdoblja su mnogi gradovi na grčkom kopnu razoreni, čime je nestala i podloga za kulturu palača.
Mikenska tradicija je nastavljena još oko 150 godina, prije nego je počelo tzv. protogeometrijsko razdoblje (oko
1050-900 p.n.e.). Prema predaji, oko 1050. p.n.e. počinje snažno osporavano razdoblje "Jonskih selidbi" tijekom kojih
su stanovnici grčkog kopna naselili egejske otoke i Malu Aziju.

6
Na grčkom kopnu se pruža vrlo difuzna slika: nađeno je vrlo malo naselja, a i ta izgledaju, za razliku od mikenskog
razdoblja, vrlo siromašno. Međutim u Lefkandi, na grčkom otoku Eubeji, se pruža sasvim drugačija slika: tamo su
pronađeni, pored naselja s velikom zgradom kneza Lefkandija, grobovi koji su bili vrlo bogato opremljeni.
Tijekom zadnjih desetljeća se, zahvaljujući mnogim novim nalazima, "mračno razdoblje" ipak polako rasvjetljava.
Prema pretpostavkama znanstvenika koji se bave istraživanjem Homera, u različitim dijelovima Ilijade ogledaju se
prilike tog vremena. To je vrijeme bilo očigledno vrlo značajno za razvoj grčkog društva, sve do grčkih polisa.
Nakon 8. stoljeća p.n.e. su kontakti s prednjim Orijentom ponovo vrlo intenzivni i nastaju trgovinske stanice na Cipru
i u Siriji. Pretpostavlja se da su već u kasnom 9. stoljeću p.n.e. preuzeli pismo od Feničana.

Grčka i helenistički svijet

Početci stare Grčke

S tako zvanim arhaičnim razdobljem u ranom 8. stoljeću p.n.e. počinje stvarno razdoblje antike. Od 776. p.n.e. su
poznate liste pobjednika Olimpijskih igara. U razdoblju od oko 770 do 540. p.n.e. se Grci u vrijeme velike kolonizacije
šire prema zapadnom Sredozemlju (prije svega na Siciliju i u južnu Italiju), sjeverne otoke u Egejskom moru i na Crno
more. U Maloj Aziji su se već ranije naselili. U tom razdoblju (negdje između 750 i 650 p.n.e. su zapisani i Homerovi
epovi Ilijada i Odiseja, najstariji literarni spomenici zapada; u to je vrijeme (oko 700 p.n.e.) djelovao i Hesiod.

Nastajanje polisa

Istovremeno, stvara se i sustav grčkih gradova-država, polisa, pri čemu je većina njih imala samo mali broj
stanovnika.
Sparta, vojnička država u nastajanju na jugu Peloponeza, podvrgla je svojoj vlasti Meseniju i na taj način uspostavila
kontrolu nad cijelim jugozapadnim dijelom poluotoka. Grad sa svojom oligarhijskim ustavom može se smatrati prvim
primjerom od tada prevladavajuće polis-strukture.
I u velikom broju drugih grčkih gradova-država je ustav uređivao zajednički život građana, ali ni tiranija, kao što je
postojala oko 650. p.n.e. na primjer u Korintu i u Megari, nije bila baš rijetkost.
U Ateni se korak po korak gradio demokratski sustav. Nakon što su Drakon (621. p.n.e.) i Solon (594/593. p.n.e.)
donijeli svoje zakone, Pizistrat i njegovi sinovi su uspjeli još jednom, u razdoblju između 561 i 510. p.n.e., obnoviti
tiraniju. Međutim, do 501. p.n.e. su reforme Klistena dovele do konačnog proboja atičke demokracije.

Razdoblje procvata Atene

S atenskom podrškom Jonskom ustanku oko 500. p. n. e. počeo je sukob s Perzijom koji je trajao skoro dvjesto
godina, u početku kao Perzijski ratovi o kojima nas "otac povijesti" povjesničar Herodot izvješćiva nekad manje, a
nekad više pouzdano.
Kad Perzijanci upadaju u Grčku, Atenjani ih 490. p. n. e. pobjeđuju u Maratonskoj bitci. Deset godina kasnije, perzijski
Veliki vladar Kserkso I. okuplja veliku vojsku i kreće u kaznenu ekspediciju, da osveti poraz svog oca u bitci kod
Maratona. Međutim, gubi pomorsku bitku kod Salamine s atenskom flotom pod zapovjedništvom Temistokla, a 479.
p. n. e. kopnena vojska gubi bitku kod Plateje s udruženim vojskama grčkih polisa. Time je Perzija za neko vrijeme
potisnuta, a grčki polisi u Maloj Aziji oslobođeni.
S osnivanjem Atičkog pomorskog saveza 477. p. n. e. pod vodstvom Atene, za nju počinje razdoblje procvata koje
traje do kraja vladavine Perikla 429. p. n. e.. U tom razdoblju nastaju neka od najznačajnijih filozofskih, literarnih i
arhitektonskih djela stare Grčke: Eshilove tragedije, tada stvaraju Sofoklo i Euripid, a tada se gradi i Partenon na
Akropolisu. U to je vrijeme u Ateni djelovao i Sokrat, Platonov učitelj.

Borba za prevlast

Rastuće suparništvo između Atene kao pomorske i Sparte kao kopnene sile, dovelo je 431. p. n. e. do Peloponeskog
rata koji je trajao 30 godina, a povjesničar Tukidid ga je vrlo upečatljivo opisao. Ovaj sukob, u kojem su se uspjasi
zaraćenih strana neprekidno smjenjivali, završio je 404. p. n. e., uz pomoć koju su Spartancima pružili Perzijanci,
potpunim porazom Atene i uspostavljanjem privremene hegemonije Sparte nad Grčkom.
U prvoj polovici 4. stoljeća grčki gradovi gotovo neprekidno ratuju jedni protiv drugih, svi protiv svih, mijenjaju se
saveznici - uz neprekidno uplitanje perzijskih careva - pri čemu se čežnja za općim mirom koristi i za promidžbene
7
ciljeve. Teba smjenjuje 371. p. n. e. Spartu u njenoj ulozi hegemona nakon bitke kod Leuktre, ali je i prevlast Tebe
trajala kratko. Time je Peloponeski rat, kako se to kasnije pokazalo, osjetno poremetio dotadašnji odnos snaga.
Za to se vrijeme na Siciliji moćna Sirakuza dokazala protiv trgovačke republike Kartage, koja je još od ranog 5. stoljeća
p.n.e. bila u konfliktnom odnosu s grčkim polisima. Osim toga, za razliku od matične zemlje, na Siciliji se kao oblik
vladavine održala hegemonija u velikom broju gradova.
Tek prisilno ujedinjenje Grčke od strane Filipa II. Makedonskog okončalo je neprekidne borbe za prevlast između
polisa. Atenjani, kao Demosten, smatrali su ga ne-grčkim barbarom, ali on je sa svojom izvrsnom vojskom dobio bitku
kod Kairona 338. p. n. e. i uspostavio hegemoniju nad Helom, što je godinu dana kasnije i osnaženo Korintskim
savezom.

Vrijeme helenizma (336 do 30. p. n. e.)

Nakon što je 336. p. n. e. ubijen Filip II., nejgov sin Aleksandar Veliki vodi grčko-makedonsku vojsku u Aziju i u
nekoliko godina osvaja cijelo perzijsko Carstvo. Aleksandrov pohod je utro put grčkoj kulturi u čitavom tada
poznatom Orijentu, od Egipta, Mezopotamije i Perzije pa sve do granica Indije. Nakon Aleksandrove smrti 323. p. n.
e. u Babilonu, njegovi nasljednici Dijadosi (većinom njegovi generali) su nakon dugotrajnih međusobnih ratova
podijelili carstvo između sebe. U svim dijelovima carstva - od ptolomejskog Egipta na zapadu pa sve do seleukidskog
carstva na istoku - helenizam je tijekom sljedećih stoljeća bio određujuća kultura.
Razdoblje helenizma je bilo obilježeno gotovo neprekidnim borbama tri velesile (Ptolemejevići, Seleukidi i Antigonidi)
za prevlast. Početkom 2. stoljeća je Rim intervenirao u Grčkoj. 146. p. n. e. Rimsko Carstvo podvrgava pobijeđene
članove ahajskog saveza provinciji Makedoniji i razara vodeći polis tog vremena, Korint. Mnogi polisi, kao Atena i
Sparta, neko vrijeme još ostaju, bar formalno, nezavisni. Nedugo zatim je uslijedilo pridobijanje Pergamona i 63. p. n.
e./64. p. n. e. i zadnjih ostataka Seleukidskog područja. Zadnja država sljednica Aleksandrovog carstva, Egipat
Ptolemejevića čija je zadnja vladarica bila Kleopatra VII, integrirana je 30. p. n. e. u Rimsko Carstvo. Time je prestao
postojati svijet helenističkih država kao utjecajni vojni i politički čimbenik tadašnjeg svijeta. Grčka kultura je ipak
nastavila život nesmanjenom snagom u Rimskom Carstvu sve do njegovog nestanka na zapadu, a nakon toga u
Bizantu.

Rimski imperij

Nakon Grka, Rimljani postaju slijedeći nositelji i posrednici antičke kulture. Što dalje su prodirali na Levant, tim više
su prihvaćali književnost, filozofiju, umjetnost, arhitekturu kao i kulturu svakodnevnog življenja Grka, da bi zatim
preuzeto širili dalje na područje zapadnog Sredozemlja i dalje, sve do Rajne i britanskih otoka.

Korijeni Rima

Rim, prema legendi osnovan 753. p. n. e., nastao je, kako smatraju prema novijim istraživanjima, tek krajem 7.
stoljeća spajanjem više selskih naselja uz plićine na donjem dijelu rijeke Tibra. Politički i kulturno, Rim je dugo bio
pod etrušćanskim utjecajem. S druge strane, Etrušćani su još od ranije imali intenzivne kontakte s grčkim
kolonistima.

Rimska Republika (oko 500 do 27 p.n.e.)

Rimljani su se oko 500. p. n. e. oslobodili prevlasti Etrušćanskog grada-kraljevstva, protjerali zadnjeg rimskog kralja
Lucija Tarkvinija Oholog i razvili vlastiti, prvi oblik republikanske vlasti. U idućim desetljećima, do oko 450. p. n. e.,
stvara se tablica dvanaest zakona koja bilježi prve civilne, kaznene i procesnopravne norme rimskog prava. Ustavom
je utvrđena podjela vlasti, i time su položeni temelji Rimske Republike.
Do 272. p. n. e. su Rimljani ovladali cijelom Italijom južno od doline rijeke Po. S Punskim ratovima protiv pomorske
sile Kartage u 3. i 2. stoljeću p.n.e. počinje uspon Rima prema položaju supersile starog vijeka i za više stoljeća
preuzima vlast nad cijelim Sredozemljem. Poslije 200 p.n.e. Rim se miješa i u politiku helenističkih velesila i preuzima
protektorat nad istočnim Sredozemljem. 148 p.n.e. Makedoniju Antigonida, 63 p.n.e. područje Seleukida i na kraju
30 p.n.e. Egipat Ptolemejevića postaju rimske provincije.
Istovremeno, u samom Rimu se odvija niz kriza izraženih sukobima između pretstavnika patricija koji su ustrajavali na
zastarjelim socijalnoekonimskim strukturama i plebejaca koji su tražili reforme. U vrijeme građanskih ratova kriza
kasnog razdoblja Rimske Republike dosiže vrhunac, i postaje jasno da je Republika kao takva nadživljena. Time
8
postaje moguć principat. Već je Gaj Julije Cezar svojim položajem doživotnog diktatora dosegao status monarha.
Prvim rimskim carom smatra se August, Cezarov nećak i nasljednik, koji je s principatom uspio umjesto razrušene
republike uvesti monarhističko državno uređenje.

Doba rimskih careva

Rimsko Carstvo, kako ga je zasnovao August, su on i njegov nasljednik Tiberije vodili sigurnom rukom. No već u
vrijeme Kaligule, Klaudija i Nerona se pojavljuju prvi znaci raspada. Nakon jedne krizne godine (Godina četiri cara) na
vlast dolazi dinastija Flavijevaca (Vespazijan, Tit i Domicijan). Njihova je vladavina sve u svemu, kako na vanjsko- tako
i na unutarpolitičkom planu, bila vrlo uspješna. Nakon što je Domicijan u jednoj zavjeri ubijen, ponovo slijedi jedno
krizno razdoblje koje koja je uglavnom prevladana u vrijeme tzv. Pet dobrih careva.
Upravo u vrijeme tih "dobrih careva" imperij doživljava (u prvoj polovini 2. stoljeća) svoj najveći procvat i veličinu
(ekspanzija u vrijeme Trajana, povrat teritorija i osiguranje granica pod Hadrijanom). Ubrzo nakon toga sve više raste
pritisak na granice carstva. Na sjevernim i sjeveroistočnim granicama su to bili Germani, na istočnim Parti (koji su se
uprkos nekoliko poraza uspjeli dokazati) a kasnije i Sasanidi. Sa smrću Marka Aurelija 180. završava razdoblje koje su
mnogi smatrali da je bilo "zlatno doba", što bi se moglo samo uvjetno takvim smatrati.

Kasna antika (284 do565/632)

Krajem 3. stoljeća car Dioklecijan uspijeva, uvođenjem tetrarhije još jednom postići stabiliziranje carstva. To vrijeme
početka kasnog starog vijeka obilježeno je prijelomnim događajima. Priznavanje i privilegiranje kršćanstva u vrijeme
Konstantina I. (koje je prije toga bilo ponekad i krvavo progonjeno) predstavljalo je značajan odmak od antičke
kulture, a posebno od antičke filozofije i religijskog pluralizma.
Sa smrću Julijana propao je zadnji pokušaj oživljavanja poganskih kultova povezivanjem sa novoplatonizmom 363.;
svi sljedeći carevi bili su kršćani.
Valentinijan I. uspijeva stabilizirati zapadni dio carstva, ali u okviru seobe naroda 378. dolazi do bitke kod
Adrinopolisa, i time do nove krize. Car Teodozije I. Veliki je sredio stanje na istoku carstva i istovremeno je bio zadnji
car koji je vladao cijelim Rimskim imperijem. On je proglasio kršćanstvo državnom religijom. No sve do, najmanje, u
6. stoljeću se dokazano na području imperija nalaze pogani.
Nakon podjele carstva 395. imeđu sinova cara Teodozija samo se Istočno Rimsko Carstvo kojim se upravljalo iz
Konstantinopolisa pokazalo trajno sposobno za život (latinski je do 7. stoljeća ostao službeni jezik). Tzv. Zapadno
Rimsko Carstvo je sve slabije odoljevalo navalama Huna i Germana. Došlo je do postepenog raspadanja rimske
vojske, dok su Germani zaposjeli mnoge zapadne provincije i pri tome preuzeli mjesta rimskih upravljača. Promjene
do kojih je dolazilo zbog posljedica seobe naroda izgleda da nisu bile ni približno tako lake i jednostavne kao što se
dugo vjerovalo, i sad su ponovo predmet znanstvenih rasprava. 410. su Rim opljačkali Zapadni Goti, a 455. Vandali.
Tradicionalna povijest, koja tom događaju nije pridavala veliku pažnju, često ga je smatrala "krajem starog vijeka";
danas se odustalo od tog stajališta. Zbog više razloga se danas i 6. stoljeće ubraja u stari vijek. Istočnorimski car
Justinijan I. Veliki (527.-565.) je pokušao ponovo, i to s doista dobrim rezultatima, obnoviti cijeli imperij, što na kraju
ipak nije uspjelo - uz ostalo su Sasanidi vršili veliki pritisak na istočne granice. U Istočnorimskom carstvu su antička
kultura i duhovni svijet živjeli i dalje do u srednji vijek, ali tu su značajni rez donijela sa sobom Arapska osvajanja i
odvojila kasnoantičko ranobizantsko carstvo od srednjevjekovnog Bizanta.

Značenje i utjecaj antike

Značaj antike za daljnji razvoj svjetske povijesti je gotovo neprocjenjiv. U tom razdoblju leže korijeni razvoja
zapadnog svijeta. Jonska filozofija prirode, atička demokracija, Rimsko pravo i religijski pluralizam i tolerancija su
ostavština antike na koju se nadovezuju današnji prosvjetitelji, teoretičari države, prirodne znanosti, borci za ljudska
prava i mnogi drugi.
Do danas su sačuvana brojna svedočanstva o veličini i značenju tog razdoblja - pored sačuvanih tekstova filozofske,
literarne ili povijesne naravi - brojni objekti grčke i rimske umjetnosti: od velikih skulptura do minijatura, keramike i
t.d. Velike antičke zbirke nalaze se u Rimu, Ateni, Napulju, Parizu, Londonu, Münchenu, Petrogradu, Beču i Berlinu.
Za upoznavanje svakodnevnog života u to vrijeme značajna su arheološka nalazišta u Pompejima, Delfima,
Pergamonu i čitavom nizu drugih mjesta.
Kad se u Italiji u 15. stoljeću počelo ponovo cijeniti i opnašati očuvane ostatke (uglavnom rimske) umjetnina starog
vijeka, to je razdoblje nazvano renesansa, tj. ponovno rođenje antike.
9
Međutim, ne treba smetnuti s uma da se antika u srednjem vijeku nije nikada potpuno ugasila. Uz Bizantince i Arape,
i u Europi je tijekom Srednjeg vijeka zahvaljujući nekim aktivnostima redovnika i karolinškoj renesansi (kraj VIII. i
početak IX. st.) sačuvano nešto od antičkog nasljeđa.
Novija istraživanja naglašavaju neke neprekinute linije između antike i srednjeg vijeka.
Tek u XIV. stoljeću u Europi (na području latinskog kršćanstva odnosno katoličanstva) razvija se interes za izgubljene
tekovine antike (Renesansa), koje su uvelike sačuvane zahvaljujući islamskim Arapima uz posredovanje Židova. Uz
obnovu interesa za antičku umjetnost i književnost povezan je i svjetonazorski okret od srednjovjekovne prevlasti
religije tj. usmjerenosti na onostrano (transcedentno, metafizičko, na Boga) ka interesu za ovaj svijet i za čovjeka
(humanizam). Tada započeti duhovni razvoj dovodi do prosvjetiteljstva i moderne. Suvremna zapadna kultura i
civilizacija nezamisliva je bez grčke znanosti i filozofije, bez Rimskog prava, bez grčke i rimske arhitekture i
umjetnosti.

10
Mezopotamija
Mezopotamija (grčki: Μεσοποταμία, prijevod od staroperzijskog Miyanrudan "Zemlja između dvije rijeke" ili
aramejskog naziva Beth-Nahrin "Kuća dviju rijeka") je područje jugozapadne Azije. Znanstveno rečeno,
Mezopotamija obuhvaća aluvijsku ravnicu između rijeka Tigrisa i Eufrata, u Iraku i Siriji. Međutim, smatra se da izraz
također potpuno obuhvaća riječne ravnice, te okolna nizinska područja čije granice čine Arapsku pustinju na zapadu i
jugu, Perzijski zaljev prema jugu, te planine Zagros i Kavkaz prema sjeveru.

Povijest

Mezopotamija je jedna od najvažnijih područja u povijesti čovječanstva. Mnoge stare civilizacije su se tu razvile, kao
npr. sumerska, akadska, babilonska, asirska itd. Početci pismenosti vežu se upravo uz ovo područje; kulturni,
ekonomski i politički dosezi stanovnika Mezopotamije utjecali su na razvoj mnogih drugih naroda poput Egipćana,
Grka, Feničana i Perzijanaca. Zbog svega ovoga, Mezopotamija je poznata kao "kolijevka civilizacije".

Umjetnost drevne Mezopotamije

Umjetnost drevne Mezopotamije čine umjetnička djela koja su nastala na području Mezopotamije od 3500 g. pr. Kr.
do 330. pr. Kr. To su djela naroda Sumerana, Akađana, Babilonaca, Asiraca i Perzijanaca.

Najstarija civilizacija

Prve civilizacije nastale su na plodnoj zemlji u blizini velikih rijeka u Aziji i Africi: Tigrisa i Eufrata u Mezopotamiji, Nila
u Egiptu i Žute rijeke u Kini. Najstarija od njih je ona u Mezopotamiji (grč. međurječje). Nastala je između rijeka
Eufrata i Tigrisa (rijeka se spominje kao simbol života i razvitka) te anatolijskih i iranskih planina na sjeveroistoku,
arapske pustinje na zapadu i perzijskim morem na jugu. Mezopotamijsko područje je u razdoblju od 4000. pr. Kr. do
1000. pr. Kr. dalo značajnu civilizaciju u kojoj su se izmjenjivali razni narodi: Sumerani, Akađani, Asirci (na sjeveru) i
Babilonci (na jugu). Nalazišta ovih kultura su u današnjoj Siriji i Iraku. Zajednička karakteristika naroda Mezopotamije
je uporaba najstarijeg klinastog pisma kojeg su oni i izmislili. Sumeri su prvi tvorci ove visoko razvijene kulture, a
Akađani oko 3000. pr. Kr., a potom Babilonci i Asirci nastavljaju i razvijaju sumersku kulturu. Zapravo, bez obzira koji
se narod mijenja u vladavini ovim prostorima, kultura ostaje skoro nepromijenjena – zato govorimo o jedinstvenoj
mezopotamskoj kulturi. U 6. st. pr. Kr. Perzijanci osvajaju Babilon te se nakon toga na ovom području razvija tzv.
perzijska umjetnost, koja utječe na umjetnost ovih prostora i nakon 330. pr. Kr. kada ih osvaja Aleksandar Veliki, sve
do Islamske umjetnosti.

Gradovi

Pojavu povijesti oduvijek vežemo s pojavom pisma, što će reći i civilizacije, ali pojava pisma i razmjene dobara ne bi
bilo bez pojave prvih gradova. Sumeri prvi stvaraju sustav poznat kao grad-država. Ti gradovi bili su zatvoreni
zidinama, s krivudavim ulicama i visokim hramom koji je građen kao citadela. Originalnost te arhitekture proizlazi iz
nemogućnosti odabira kvalitetnog materijala; kamena nije bilo pa se koristila samo opeka od gline, modelirana i
sušena na suncu. Opeke se slažu jedna na drugu tako da obrazuju masovne zidove bez otvora. Prostorije se
osvjetljuju kroz otvore na tavanici, ulazna vrata su velikih dimenzija i jedini su otvor koji remeti neprekidnost zidova.
Svaki od gradova-država ima svog boga zaštitnika, a svaki bog vladara koji ga zastupa na zemlji. Prvi zadatak vladara
bio je izgraditi mjesto za održavanje kulta kako bi bog bio zadovoljan i za uzvrat osigurao ono što je najvažnije za
život tog područja. Sumerski bogovi su bili kombinacija životinja i ljudi (lavlje tijelo = snaga, ljudska glava = mudrost).
Drugu skupinu mitoloških bića čine mitovi o junacima (najpoznatiji je kralj Uruka nadljudske snage – Gilgameš).
Sumeri se nisu brinuli za zagrobni život i upravo iznenađuje toliki broj svetišta i bogato ukrašenih gronica u jednom
od najstarijih gradova u Mezopotamiji – Ur-u.
Prvobitno se mezopotamski hram u osnovi sastoji od pravokutnika koji na užoj strani ima oltar i stol za zavjetne
darove i ispred njega. Kasnije se toj jedinoj prostoriji dodaju druge koje služe za stanovanje svećenika, te dvorišta
koja onda postaju centar cijelog kompleksa. Hram u obliku kule – zigurat (zikurat ili cikurat) je hram sastavljen od

11
niza platformi ili terasa izgrađenih stepenasto tako da im se dimenzije idući naviše smanjuju, a na vrhu se nalazi
svetište (cela). Čitav kompleks planiran je tako da je vjernik s dna stepeništa primoran obići što više kutova prije no
što stigne do hrama. Tijekom vremena ovaj plan je razrađivan te je pravljen sve viši i uži zikurat nalik na kulu koja se
diže na više katova. Najpoznatija je Babilonska kula koja nije očuvana.
Sumerske, Akadske i Babilonske gradove od opeke lako osvaja ratnički narod Asiraca i umjesto njih nastaju gradovi
od kamena (vapnenca) i reprezentativna (i agresivna) kraljevska umjetnost (Asurbanipalova palača u Ninivi).
Naposljetku Perzijsko carstvo 539. god. pr. Kr. uništava novi Babilon i time završava razdoblje samovoljne civilizacije
u Mezopotamiji i nastaje centralizirana država kraljeva Kira, Darija i Kserksa.
Najpoznatiji grad je bila prijestolnica – Perzopolis koji je bio kameni kompleks
pravokutne osnove s brojnim sobama i stubištima, naprednim stupovima s kapitelima,
te s pilastrima i portalima.

Skulptura

Krilato božanstvo, zidni reljef s vrata palače Sargona II u Dur-Šarukinu u

Asiriji (danas Khorsabad u Iraku), oko 713-716. god. pr. Kr.

Skulptura iz Dur-Untaša, oko 2750. pr. Kr., Muzej u Bagdadu

Umjetničko stvaralaštvo u Mezopotamiji razvija se da bi služilo onome tko tim društvom vlada, sam umjetnik ili
zanatlija je anoniman. Hram, statua, pečat uvijek se razlikuju od svega što su stvorili drugi prostorno ili vremenski
bliski narodi kao što su Egipćani ili Grci.

U Mezopotamskoj skulpturi najbolje se očituju karakteristike ove umjetnosti. Tematika kiparstva su prvenstveno
bogovi, vladari i visoki dostojanstvenici. Ljudski lik je uvijek prikazivan u dva položaja: osoba sjedi na prijestolju ruku
sklopljenih na grudima u molitvi ili osoba stoji sa sklopljenim ili ispruženim rukama uz bokove. Svaki od kipova
poštuje zakone simetrije, frontalnosti i geometrije. Apsolutna simetrija je takva da je ljudska figura idealno
prepolovljena vertikalnom linijom od sredine čela do nogu tako da svaki dio tijela na jednoj strani linije u potpunosti
odgovara drugom simetričnom dijelu. Po zakonu geometrije svaka ljudska figura se smješta unutar neke sheme
osporavajući stvarne oblike. Ta shema podrazumijeva uvijek oblike valjka, stošca ili trapeza. To ujedno i objašnjava
zašto ruke statua ostaju npr. čvrsto priljubljene uz tijelo jer su se jedino tako mogle smjestiti u idealnu shemu kojoj se
pridavala važnost. Glava je uvijek izražajnija, više obrađena u odnosu na tijelo, na licu su naglašene oči, sumerske
skulpture obično su ćelave, a od asirskih vremena kosa je redovito podijeljena razdjeljkom na sredini i često se spaja
s velikom bogatom i gustom bradom.
Jedan od načina izražavanja koji se posebno razvio u Mezopotamiji je monumentalni reljef. Radi se o reljefu u
kamenu na kojem se uvijek prikazuju grupne scene koje služi kao svojevrsno prisjećanje na političke, vojne ili vjerske
događaje. To su plošni reljefi ikonografske (vertikalne) perspektive, dakle, svako tijelo zadržava svoju veličinu bez
obzira na blizinu ili udaljenost, a veličina lika varira samo prema njegovoj društvenoj važnosti (hijerarhija). Tako je
božanstvo veće od kralja, kralj od podanika, a ovi veći od neprijatelja. Namjera umjetnika je svaki dio tijela prikazati
što jasnije, pa se lica uvijek javljaju u profilu, ramena frontalno, bokovi na pola, noge i ruke u profilu. Na taj način
svaki dio tijela dobiva najveću moguću jasnoću. Sve ove karakteristike primjenjuje i Egipatska umjetnost. Postoji 5
vrsta mezopotamskog reljefa koje dijelimo po mjestu
gdje su se nalazili i temama koje prikazuju:

Reljef u ploči sumeranskog kralja Ur-Nanšea iz Lagaša, oko 2550. pr. Kr.,
Louvre, Pariz

12
 Asurbanipal u lovu, zidni reljef iz palače u Nivi

1. Stela je ploča vertikalno postavljena u funkciji nadgrobnog spomenika, uvijek ukrašena reljefom koji opisuje neki
događaj, ali najčešće samo kroz jednu ključnu glavnu scenu, tako se cijelo zbivanje svodi samo na jedan događaj.
Jedan od najboljih primjera je "Naram-Sinova stela" iz 2300. god. pr. Kr. na kojoj Naram-Sin slavi pobjedu nad
neprijateljem. To je obična kamena ploča, relativno laka, koja predstavlja kralja kao najveći lik kako se penje na
planinu gazeći neprijatelje dok ga podanici slijede (Neuki Rimljani su je držali za običnu nadgrobnu ploču).
Najpoznatija je Hamurabijeva stela koja na vrhu prikazuje Babilonskog kralja Hamurabija na tronu i podanika koji mu
je ispod nogu, a niz cijelu stelu je klinastim pismom upisan prvi poznati skup zakona na svijetu (Hamurabijev zakonik).
2. Reljef u ploči obavezno ima otvor na ploči da bi se lakše postavljali na plohu zida. Ploče s otvorom imaju religijsku
namjenu jer one nađene uglavnom prikazuju vršenje vjerskih obreda.
3. Reljef u stijeni obično slave povijesne događaje.
4. Zidni reljefi su vrhunci reljefa koji su se razvili kada je carska (Asirska) vlast bila najjača. Na zidovima palača s
unutarnje strane slijede jedna za drugom kamene ploče na kojima su u plitkom reljefu prikazani poduhvati vladara,
posebno ratovi i lov. Svi ti reljefi imaju dokumentarni značaj jer književni izvori potvrđuju da su se prikazani događaji
desili. Na samim reljefima raspoređeni su i natpisi koji ih komentiraju. Najljepši prizori nalaze se na zidovima
Asurbanipalovog dvorca u Nivi iz 7 st. pr. Kr. Događaji na reljefima nižu se postepeno i ilustriraju dijelove napisane
povijesti. Karakterizacija likova postiže se određenim tipom frizure, posebnom odjećom ili određenim stavom, pa je
tako uvijek vladar na prijestolju ili u ratnim kolima.
5. Reljefi na emajliranim opekama su dekorativni reljefi koji se razvijaju u novom Babilonu i njima su ukrašavane
kapije i glavne ulice. Pokrivanje građevina emajliranom opekom trebalo je jamčiti vječnost Babilonskih građevina.
Najljepši primjer je na Trijumfalnoj kapiji boginje Ištar. Zidovi kapije su od opeke, a emajlirani reljef sa likovima
životinja (lavovi, bikovi, zmajevi) ravnomjerno je raspoređen.

13
Mezopotamska mitologija
Religija Mezopotamaca javlja se kod Sumerana i razvijaju je drugi narodi Mezopotamije; kao takva održala se i
antičkom dobu.
Mezopotamci štuju antropomorfna božanstva. Imaju ozakonjen kult, hijerarhiju svećenika i druge kultne službenike.
Tome prethode primitivni oblici religije i kulta s fetišizmom, totemizmom, animizmom, magijom i sličnim
elementima. Obožavaju nebeska tijela kao što su sunce ili mjesec itd. Obožavaju zemlju, vodu, javlja se kult mrtvih i
vjerovanje u demone. Vladarima daju nadnaravne osobine. Imaju božanstva prvog i drugog reda.
Prema znanstvenoj rekonstrukciji mita, sumerski svećenici smatrali su da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila
božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki,
gospodaricu Zemlje. Njihov je sin bio Enlil, bog zraka koji je razdvojio Nebo od Zemlje. Zemlja je bila zamišljena kao
ploča koja pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Kako je sve bilo u potpunom mraku, Enlil je stvorio mjesec, zvijezde i
sunce, te boga Nanu, koji je stvorio Utua, boga sunca. Enlil i njegova majka Ki stvorili su uz pomoć Enkija, boga slatke
vode biljni i životinjski svijet na zemlji. Čovjek je bio smatran djelom više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su
bogovi AN(nebo) - ENLIL(zemlja) - EA(voda).
Svaki Mezopotamski grad imao je svoga osobnog boga zaštitnika kojemu je u gradu bio izgrađen stepenasti hram u
obliku kule sa svetištem na vrhu - zigurat.
Mezopotamski mitovi i legende su bile važan činitelj mezopotamske religije i bili su zapisani sumeranskim klinastim
pismom. Jedan od najstarijih je ujedno i najstarije sačuvano književno djelo na svijetu - "Ep o Gilgamešu".

Popis glavnih mezopotamskih božanstava:

Sin (ili sumerski "Nanna - Suen"), Bog mjeseca.

Šamaš (ili sumerski "Utu"), Bog sunca. Ostale vidljive planete su bile povezivane s drugim božanstvima, kao:

Enki i kasnije Nabu s planetom Merkurom.

Ištar (ili sumerski "Inanna"), Božica nebesa i ljubavi, ali i rata, poistovjećena s Venerom.
Nergal poistovjećen s Marsom.
Enlil, kasnije Marduk je povezivan s Jupiterom.
Ninurta predstavlja Saturn.

14
Kronologija Mezopotamije
Pretpovijest

Oko ← 9000.-8000. Uzgoj žitarica i mahunarki na Levantu – "neolitska revolucija" – na Bliskom istoku; prva trajna
naselja.
Oko ← 5000. skupine koje se bave navodnjavanjem naseljavaju aluvijalnu nizinu u Mezopotamiji. Početak dobivanja i
prerade bakra na Bliskom istoku.
Oko ← 4000. u Mezopotamiji se širi gradska kultura: gradnja utvrđenja i hramova od cigle (Erijud, Tel Asmar, Tel
Bak). Počinje procvat elamitske civilizacije – keramika ukrašena biljnim i životinjskim elementima ucrtanim u
geometrijske oblike. Početak lijevanja bronce na Bliskom istoku; prva primjena pluga.

Sumeranski period
Oko ← 3500. je početak mlađeg kamenog doba (neolita, do oko ← 2500.). U Mezopotamiji, Egiptu i dolini Inda
nastaju prve visoke kulture. U Mezopotamiji u središtima najstarijih gradova nastaju prvi obredni objekti (zigurat u
Uruku); pronalazak kotača i pluga.
Iz oko ← 3000. datiraju najstarije kočije s kotačima u Sumeru.
Iz oko ← 3200. datiraju najstariji čitljivi dokumenti iz Mezopotamije.
Oko ← 3000. Mezopotamiju pokoravaju Sumerani, ratnički seljački narod iz istočnih brdskih predjela. Oni osnivaju
više gradova-država (među ostalima Ur, Uruk, Suza i poslije Lagaš, Mari i Babilon), kojima vladaju kraljevi kao
zastupnici božanstava (teokracija). Sumerani grade terasaste hramove u čast gradskih božanstava. Zemlja se natapa
pomoću kanala. Umjetnička obrada bakra, cinka i zlata. Razvija se slikovno pismo od kojega nastaje klinasto pismo.
Činovnici i pisari nadziru davanja seljaka. Pri tom se služe sustavom brojeva čije je jedinica 60 (heksadecimalni
sustav). Za diobu vremena učenjaci sastavljaju mjesečev kalendar od 354 dana. U Prednjoj Aziji pronalazi se točak.
Oko ← 3000.-2500. "Ep o Gilgamešu", rana Sumerska herojska priča.
← 2400. u Ebli (Sirija) razvija se književnost na lokalnom semitskom jeziku. Bogata proizvodnja posuđa, nakita,
brončanog oružja i amuleta od bjelokosti.

Akadski period
Oko ← 2300. istočnosemitski kralj Sargon I. osvaja sumerske gradove-države i prodire sve do Crnog mora. ← 2296.
Akad (Agada) postaje glavnim gradom Carstva kojim Sargon I. centralizirano upravlja uz pomoć činovnika i raspolaže
stalnom vojskom. Oko ← 2150. to carstvo osvajaju iranski narodi.
Oko ← 2125. Gudea vlada u Mezopotamiji.
Oko 2060.-1950. Treća dinastija Ur-a vlada Sumerom; veliki kulturni napredak.
Oko ← 2000. Hetiti prodiru u Anatoliju i osnivaju carstvo (do ← 1650.).
← 1894. na obalama Eufrata osniva se Babilon (Babli = Božje dveri).
← 1749. Šamšidad osniva asirsku državu.

Babilonski period
← 1728.–1686. Kralj Hamurabi određuje Babilon za glavni grad Mezopotamije i piše svoj "zakonik" (oko ← 1760.) -
strogo zakonodavstvo na osnovi načela: "Oko za oko, zub za zub". Procvat matematike: uporaba cijelih brojeva,
razlomaka i kvadratnih korijena; gradnja kanala; napredovanje trgovine i obrta, vrijeme procvata babilonske
književnosti: napisan je "Ep o Gilgamešu".
← 1530. Hetiti razaraju Babilon. Hetitsko klinasto pismo u Anatoliji.
Oko ← 1500. u Ugaritu (Sirija) nalazimo prvi primjer alfabetskog pisma koje se sastoji od 28 slova.
15
Oko ← 1420. pod Tudhalijaom I. počinje se širiti hetitska država (do ← 1200.). Hetiti u Armeniji usavršavaju tehniku
kovanja željeza.
Oko ← 1350. Ašurubalit I. osniva Asirsko Carstvo (do ← 612.).
Oko ← 1250. po predaji egzodus Židova iz Egipta i naseljavanje u Palestini.
Oko ← 1200. Prevlast u pomorstvu i trgovini na Sredozemlju preuzimaju Feničani (centar Tir). Hatuša, grandiozna
prijestolnica Hetitskog carstva, ruši se pod najezdom "Naroda s mora". Širenje židovske religije (obožavanje Jahve);
Zaratustra, perzijski prorok, objavljuje svoje učenje o dobrom i zlom duhu koji se bore da pridobiju čovjeka. Čovjek se
mora odlučiti kojeg će slijediti.
Oko ← 1100. Feničani se počinju širiti Sredozemljem (do ← 700.), do ← 600. oplovljavaju Afrički kontinent. Iz
slikovnog pisma Feničani razvijaju alfabet kao horizontalno pismo (temelj svih suvremenih europskih pisama). U
Maloj se Aziji širi upotreba sedla te konja kao jahaće životinje.
← 1025. nastaje Izraelsko kraljevstvo. Kralj David uspostavlja monarhiju (← 1000.-961.), a za njegova sina Salomona
je legendarno vrijeme mira, pravde i stabilnosti.
Oko 1000. Hebreji u Palestini prihvaćaju monoteizam.

Asirski period
← 930.-608. semitski Asirci u užasnom ratu pokoravaju Mezopotamiju (glavne gradove: Ašur i Ninivu). Babilon je
osvojen; Siriju i Palestinu s vremena na vrijeme osvaja Egipat.
Oko ← 900. osnutak kraljevstva Meroe.
Oko ← 840. uspon države Urartu.
← 814. prema predaji, Feničani osnivaju Kartagu.
Oko ← 750. Amos, prvi veliki prorok u Izraelu.
← 721. Asirci pod kraljem Sargonom II. osvajaju Samariju. Asirska vojna premoć traje do ← 705.
← 671. Asirci pokoravaju Egipat; početak obrade željeza.
← 668.-627. pod Asurbanipalom asirsko kraljevstvo doživljava svoje najveće širenje.
Oko ← 650. Prvi kovani novac: Lidia (Mala Azija).
← 612. Medijci i Skiti pljačkaju Ninivu; pad asirske moći.

Novo-babilonski period
← 586. Kralj Nabukodonozor II., koji je Babilon ponovo učinio snažnom državom (do ← 539.), razara jeruzalemski
hram i vodi židove u "babilonsko sužanjstvo". Neznatan dio njih vraća se ← 583. u Palestinu.
Oko ← 580. širi se Zaratustrino učenje u Perziji.
← 550. Zaratustrino učenje postaje službena religija u Perziji. Perzijanci pod kraljem Kirom Velikim pobjeđuju
Međane i osvajaju malu Aziju i cijelo Iransko Područje.
← 540. Deuteroizaija (Izaija), židovski prorok djeluje za progonstva u Babilonu.

Perzijski period
← 539. Kir Veliki osvaja Babilon i Medejsko Carstvo, kasnije i Egipat (oko ← 521.). Darije I. vlada od Inda do Nila. Oko
520. Darije I završava kanal koji povezuje Nil s Crvenim morem. Ahemenidska dinastija u Perziji prenosi prehrambeno
bilje (rižu, breskvu, marelicu itd.) u Zapadnu Aziju.
← 500. ustankom grčkog grada Mileta protiv vladavine perzijskog kralja Darija započinju perzijski ratovi (do ← 449.:
← 494. Perzijanci razaraju Milet i guše ustanak Jonjana; ← 490. Poraz perzijske vojske koja se iskrcala kod Maratona
od Atenjana pod vodstvom Miltijada; ← 486. U Perziji nakon Darijeve smrti car postaje Kserkso I. (Xerxes). On se
priprema za konačno pokoravanje Grka; ← 485. Kserks vodi jaku vojsku prema Grckoj preko Helesponta; njegova
flota preuzima bocnu zaštitu s mora; Spartanski kralj Leonida i 300 ratnika brane klanac kod Termopila; oni su
međutim zaobiđeni; pogiba i posljednji čovjek; Pomorska bitka kod Salamine; Atenu, koju je stanovništvo napustilo
razaraju Perzijanci; ipak Temistokle uspijeva namamiti velike perzijske brodove u uvalu pred gradom gdje ih
uništavaju pokretne grčke galije; ← 464. Spletke oko prijestolja u Perziji: Artakserekso I. odstranjuje svog brata Darija
II., koji je smakao oca (Kserksa) i domogao se prijestolja; ← 448. Sporazum o miru između Grčke i Perzije. Perzija
odustaje od prevlasti nad grčkim gradovima u Maloj Aziji i od prava na trgovanje u Egejskom moru.
16
← 413. Spartanci sklapaju sporazum sa Perzijom kako bi osvojili Atenu.
← 386. perzijski kralj koristi se razdorom i političkom razjedinjenošću Grka i diktira im "Carski mir", kojim svi
maloazijski gradovi potpadaju pod Perziju.
Helenistički period
← 334. Aleksandar prelazi preko Helesponta s makedonsko-grčkom vojskom. Pobjeda nad Perzijancima na rijeci
Graniku.
← 333. Aleksandar pobjeđuje perzijskog kralja Darija III. kod Isa.
← 330. Posljednji perzijski kralj Darije biva ubijen u bijegu pred Aleksandrom. Aleksandar kažnjava ubojicu, uzima u
zaštitu carevu obitelj i proglašava se nasljednikom perzijskih careva. Namjera da Makedonce, Grke i Perzijance
pretvori u jedan narod.
← 312./311. Početak seleukidskog doba; prvi neprekidan sustav računanja vremena.
← 238. Arsak I. otima Partiju od Seleukida. Partsko Carstvo će kroz brojne sukobe s Rimljanima i nomadima trajati do
224.
← 64. Rimski vojskovođa Pompej Veliki osvaja Siriju; kraj Seleukidskog Carstva.

Partski period
← 53. Bitka kod Carrhae; Parti pobjeđuju rimske osvajače.
Oko ← 5. rođen Isus Krist.
46-57. Misionarska putovanja sv. Pavla.
70. Rimljani razaraju židovski hram u Jeruzalemu.
97. Kineski izaslanik Kan Ying posjećuje Perziju.
Oko 100. razvija se tehnika puhanja stakla u Siriji.
116. Rimski car Trajan dovršava osvajanje Mezopotamije.
132. Židovski ustanak protiv rimske vlasti dovodi do dijaspore Židova.
Oko 200. Dovršen Zbornik židovskih zakona.

Sasanidski period
224. Partski guverner Ardašir (do 240.) ruši Artabanusa V., posljednjeg partskog kralja i utemeljuje Sasanidsku
dinastija u Perziji.
242.-272. najveći Sasanidski vladar, Šapur I., gradi svoju palaču u Ktesifonu (Ctesiphon) pored Babilona.
540. Hosroe I opustošuje Antiohiju.
611. Perzijska vojska osvaja Antiohiju i Jeruzalem te pokorava Malu Aziju (do 626.)
622. Muhamedova hidžra: početak islamskog kalendara.
628. Heraklo pobjeđuje Perzijance kod Ninive.
632. Umire Muhamed: počinje arapsko širenje.

17
Sumer
Najstariji stanovnici Mezopotamije bili su Sumerani. Svoju su državu razvili na jugu Mezopotamije. Prvi podaci o
Sumeranima potječu iz 4. tisućljeća pr. Kr. Sumerani su razvili hramski tip grada državice. Najpoznatiji sumerski
gradovi bili su Ur, Uruk, Nippur, Lagaš, Kiš i Akad. Na čelu grada-državice nalazio se vladar okružen činovnicima. U
središtu grada nalazio se stepenasti hram (zikurat) u kojem se odvijao čitav gospodarsko-kulturni i politički život.
Sumerani nisu posjedovali dovoljne količine kamena i drveta pa su za gradnju upotrebljavali opeku. Promatrajući rast
i opadanje vode u rijekama te kretanje nebeskih tijela, izradili su kalendar.
Na području Sumera pronađeni su najstariji zapisi. Najčešće se pisalo tvrdim pisaljkama po glinenim pločicama. Kako
je ostajao otisak u obliku klina, njihovo je pismo nazvano klinasto pismo. Od Sumerana nam se sačuvalo najstarije
književno djelo - Ep o Gilgamešu.

Sumerani
Prva visokorazvijena civilizacija nastala u četvrtom tisućljeću prije Krista na području južne Mezopotamije. Podrijetlo
Sumerana nije utvrđeno, ali prevladava mišljenje da su doselili sa sjevera i pomiješali se sa zatečenim stanovništvom.
U drugoj polovici četvrtog tisućljeća pr. Kr. nastali su u Sumeru prvi gradovi-države. Najpoznatiji su bili Uruk, Ur, Kiš,
Nipur i Lagaš. Na čelu svakog grada nalazio se vladar zvan ensi (upravljač) ili lugal (veliki čovjek). On je bio vrhovni
svećenik koji je u ime zajednice komunicirao s bogovima. Središte grada bio je hramski kompleks s dominirajućom
građevinom četverokutnog tlorisa ziguratom na čijem se vrhu nalazio grad posvećen glavnom gradskom božanstvu, a
služio je i kao zvjezdarnica. U sumerskim gradovima-državama sve zemaljsko smatrano je vlasništvom bogova.
Najviše zemlje pripadalo je vladaru, a zatim hramovima. Ostali stanovnici (seljaci, obrtnici) bili su samo korisnici
zemlje. Stanovništvo se u osnovi dijelilo na vladajući sloj, u koji je uz vladara i vjerodostojnike spadalo svećenstvo i
činovništvo, te na seljaštvo i obrtnike. Robova je bilo malo i potjecali su iz ratnih pohoda, a pripadali su isključivo
vladaru ili hramovima. Promatranje zvijezda u Mezopotamiji je imalo veliku važnost jer se na temelju njihova
kretanja određivalo vrijeme nastanka poplave. Tako je nastao i prvi kalendar kojeg su izradili sumerski svećenici, a
djelio je godinu na 12 mjeseci.
U Sumeru su bili cijenjeni umjetnost i umjetnički radovi, a osobito su bili vrsni sumerski zlatari, keramičari i staklari.
No, glavna je djelatnost u Sumeru, kao i u cijeloj Mezopotamiji, bilo ratarstvo.

Pismo

Smatra se da su Sumerani prvi počeli koristiti pismo jer su najstariji poznati zapisi nađeni u Sumeru. Prvotno je
sumersko pismo bilo piktografsko i ideogramsko i imalo je više od 2000 znakova. Pisalo se zašiljenom trskom na
glinenim pločicama. Postupno su se linije znakova oblikovale u manje grupe utisnutih crtica s jednim zadebljanim
krajem. Kako takvi znakovi nalikuju na klin, pismo je nazvano klinastim pismom.

Mit o stvaranju svijeta

Prema znanstvnoj rekonstrukciji mita, sumerski svećenici smatrali su da su iz prvobitnog mora, čiji je gospodar bila
božica Namu, nastali Nebo i Zemlja u obliku velike planine. Namu je stvorila boga Ana, gospodara Neba, i Ki,
gospodaricu Zemlje. Njihov je sin bio Enlil, bog zraka koji je razdvojio Nebo od Zemlje. Zemlja je bila zamišljena kao
ploča koja pliva na vodi, a Nebo kao čvrsti svod. Kako je sve bilo u potpunom mraku, Enlil je stvorio mjesec, zvijezde i
sunce, te boga Nanu, koji je stvorio Utua, boga sunca. Enlil i njegova majka Ki stvorili su uz pomoć Enkija, boga slatke
vode biljni i životinjski svijet na zemlji. Čovjek je bio smatran djelom više božanstava. Trijadu vrhovnih bogova činili su
bogovi An, Enlil i Enki.

18
Akad
Akad (sumer. Agade; heb. ‫’ אכד‬Akkad) je ime drevnoga grada i pokrajine u sjevernoj Mezopotamiji, između gradova
Sipar i Kiš, u današnjem Iraku, vjerojatno oko 50 km jugozapadno od središta Bagdada.
Na vrhuncu svoje moći bio je između 24. st. i 22. st. p.n.e. Ugledu Akada zasigurno je pridonio kralj Sargon Akađanin
(23. st. p.n.e.), kojemu je bio prijestolnica, kao i njegovim nasljednicima sve do u 22. st. p.n.e. i uspona Babilonije.

Povijesni izvori

Sumerski tekst iz 3. tisućljeća, poznat kao Akadsko prokletstvo, donosi legendu o uništenju grada. Akad se
povremeno spominje i u kasnijoj mezopotamskoj književnosti. Ime mu je ostalo živjeti u službenom nazivu Babilonije,
kao »Zemlja Sumera i Akada«, te u nazivu za akadski jezik, što je običaj još iz babilonskog doba, kad su se tako
nazivale semitske inačice sumerskih tekstova.
Sam grad do danas nije pronađen.

U Bibliji

Akad se spominje u biblijskom izvještaju u Knjizi Postanka, gdje se navodi kao jedan od Nimrudovih gradova (usp.
Post 10,10).

Akadsko carstvo
Akadska država ili Akadsko carstvo naziv je za državu koja se od 23. st. p.n.e. razvila oko grada Akada u
Mezopotamiji
Akađani su prvobitno bili nomadski narod koji je živio u središnjem dijelu Mezopotamije. Sargon Akađanin, vojni
zapovjednik u vojsci grada Kiša osvojio je područje Sumera oko 2370. pr. Kr. Na obali Eufrata dao je sagraditi novu
prijestolnicu, grad Akad, s kraljevskom palačom i hramovima posvećenim svojoj zaštitnici, božici Ištar. Njegovim
daljnjim osvajanjima stvorena je Akadska država, dotad najveća država na Bliskom istoku, koja se prostirala od
Perzijskog zaljeva na jugu do planinskog lanca Taurus na sjeveru, te od Zagorskog mora na istoku do Sredozemnog
mora na zapadu.
Akađani su preuzeli dotadašnju kulturu Sumerana i klinasto pismo, ali glavni govorni jezik južne Mezopotamije
postao je akadski koji, za razliku od sumerskog, pripada skupini semitskih jezika.
Najpoznatiji vladar Akadske države bio je Sargon Akađanin. Nije se brinuo samo za politički i teritorijalni procvat
države nego je razvijao poljoprivredu, trgovinu itd. Nakon razdoblja vladanja njegovih nasljednika, slijedi prilično
nagla propast označena vlašću Gutejaca, a potom, na prelasku iz 3. u 2. tisućljeće p.n.e., i početkom prevlasti
Babilonaca i osnutkom Babilonskog carstva.

19
Babilon
Babilon je antički grad u Mezopotamiji, blizu suvremenog grada Al Hillah u Iraku. Babilon je bio glavni grad
Babiolonskog Carstva. Ime potječe od akadske riječi Babilu, što znači "božja kapija", a koja je bila prijevod sumerskog
imena Kadingirra.
Grad se prvi put spominje na pločici Sargona Akadskog iz 24. stoljeća p.n.e., kad je Sargon Akadski od grada napravio
središte svoje države. Moć i stanovništvo su pali tokom narednih nekoliko stoljeća, i grad je bio prilično nevažan sve
dok nije postao glavni grad Hamurabijeva carstva u 18. stoljeću p.n.e. Od tada, grad je bio glavni grad Babilonije,
mada je tokom vladavine Kasita bio nazvan "Karanduniaš".
Grad je bio na rijeci Eufrat, podjeljen jednako na oboje strane rijeke i sa strmnim nasipima da bi se zadržale sezonske
poplave. U narednim godinama Babilon je rastao u veličini i raskoši, ali je također postao podložan Asiriji. Grad se
pobunio protiv asirske vladavine u doba Mušezib-Marduka i ponovo u doba Šamaš-šum-ukina, ali je oba puta bio pod
opsadom i ponovo osvojen, prvi put od strane Sanheriba i drugi put od strane Asurbanipala.
Tokom vladavine Sanheriba Babilon je bio u stalnom stanju ustanka, koje je bilo ugašeno tek nakon što je 689. p. n. e.
Senakerib naredio kompletnu destrukciju grada. Svi zidovi, palače, i hramovi su bili uništeni, a ostatci bačeni u kanal
Arakhtu. Ovaj čin je razbudio vjersku svijest Mezopotamije, i vjerojatno je zbog toga Sanherib nedugo kasnije bio
ubijen. Njegov nasljednik Esarhadon je odmah ponovo izgradio stari grad, okrunio se tu, i napravio dom u gradu za
dio godine. Nakon njegove smrti Babilonija je određena njegovom najstarijem sinu Šamaš-šum-ukinu, koji je kasnije
vodio pobunu protiv brata Asurbanipala Asirskog.
Još jedanput se Babilon našao pod opsadom Asiraca. Asur-bani-pal je brzo osvojio grad, ali kad je 612. p. n. e. pala
Niniva, Babilon se oslobodio asirske vlasti i postao glavni grad novog Babilonskog Carstva. 605. p. n. e. Babilonci su
pobijedili Egipćane u bitci kod Karkemiša i maknuli ih sa svjetske pozornice. Tokom ovog doba neovisnosti pod
Nabopolasarom počelo je novo razdoblje arhitektonskih radova, a njegov sin Nabukodonozor je od grada napravio
čudo antičkog svijeta. Nabukodonozor je izgradio Vrata Ištar, obnovio Etamenanski hram, i izgradio viseće vrtove
Babilona (jedno od sedam svjetskih čuda).
Godine 538. p. n. e. Babilon osvaja Kir Veliki, kralj Perzije, koji je dopustio Židovima u Babilonu da se vrate svojim
kućama. Pod vladavinom Kira i njegova sina Darija, Babilon je postao centar učenja i znanstvenog napretka.
Babilonski znanstvenici su napravili karte zviježđa i uspostavili temelje suvremene astronomije i matematike.
Međutim, tokom vladavine Darija III., Babilon je počeo stagnirati.
Godine 331. p. n. e. perzijski kralj Darije III doživio je poraz od makedonskog vladara Aleksandra Velikog u bici kod
Gaugamele. U listopadu iste godine, Aleksandar osvaja Babilon. Pod njegovom vladavinom, Babilon je ponovo
prosperirao kao središte učenja i trgovine. No, nakon Aleksandrove tajanstvene smrti 323. p. n. e., njegovo carstvo je
podijeljeno među njegovim generalima i slijede desetljeća ratovanja. Zbog toga je Babilon gotovo posve napušten
već 275. p. n. e..

Babilonija
Babilonija, kasnije i Babilonsko carstvo, bila je nekadašnje kraljevstvo u Mezopotamiji u razdoblju između 1900.
pr.n.e. ili 1800. pr.n.e. pa do propasti 539. pr.n.e.. Nalazila se na donjem toku rijeka Eufrat i Tigris, otprilike između
današnjeg iračkog grada Bagdada i Perzijskog zaljeva. Kulturni centar područja bio je grad Babilon, a tijekom
postojanja osvajali su ga i njime vladali vladari više raznih plemena.

Povijest

Povijest Babilonije započinje propašću sumerske civilizacije u koja se u to doba sastojala od niza gradova-država, bez
neke snažnije središnje vlasti, a bila je obilježena stalnim borbama za prevlast među vladarima. Usto, bili su suočeni
nadiranjem semitskih naroda. S jedne strane su pristizali Amorejci, a s druge su ih pritiskali Elamci.

Izvori babilonske civilizacije

Babilonska je civilizacija bila mješavina kultura i naroda. Oko 2000. pr.n.e. najjači pečat tome području davali su
Akađani, Amorejci i Sumerani. Sumerani i Akađani bili su već dugo ovdje i u 3. tisućljeću pr.n.e. stvorili snažnu

20
civilizaciju, obično nazivanu sumerskom, čiji je Babilonija bila izravni baštinik. U to doba bili je ovdje prisutno i nešto
Amorejaca, no velika migracija njihovih plemena oko 2000. pr.n.e. pridonijela je stvaranju zajedničke, miješane
babilonske civilizacije.
Dok su se Sumerci služili jezikom koji se ne može svrstati ni u jednu poznatu lingvističku skupinu, Akađani i Amorejci
pripadali su semitskoj jezičnoj skupini. Oko 2000. pr.n.e. upravo akadski jezik, uz snažne amorejske utjecaje, postaje
snažniji od sumerskog, te ga sasvim nadvladava i postaje temeljem babilonske inačice akadskoga. Usto, u uporabi je
bio i asirski jezik. Babilonci su preuzeli i sumerski sustav klinopisa, a babilonski su pisari još dugo bili sposobni čitati i
pisati sumerski, iako nije bio u širokoj uporabi. Na tom su se jeziku ili na jeziku koji bio snažno njime obilježen pisali
su se religiozni i znanstveni tekstovi, dok je za trgovinu, državne poslove i svakodnevne potrebe služio babilonski
akadski i to sve do 700. ili 600. pr.n.e. kad ga počinje zamijenjivati aramejski jezik, prvo kao govorni jezik, a potom i u
službenim spisima. Akadski se ipak nastavio koristiti u nekim krugovima sve do 1. st.
Osim jezika i pisma, babilonsko je društvo i u drugim područjima bilo snažno pod drevnim sumerskim utjecajima. To
se odnosi na književnost, zakonodavstvo, religiju, društvenoekonomski i politički sustav, a najočitije je bilo na jugu
Babilonije, gdje je bilo i srce sumerske civilizacije. Pravo zahvaljujući nastavku sumerske kulture u Babiloniji, danas
možemo nešto znati o sumerskoj književnosti i religiji.

Rano starobabilonsko razdoblje (oko 2017.-1793. pr.n.e.)

Pad grada-države pod imenom Ur, u južnoj Babiloniji, oko 2004. pr.n.e. naznačio je i kraj sumerske civilizacije, dok je
osnutak amorejske dinastije u gradu Isin, nešto sjevernije od Ura, označio početak babilonske. U početku je osnivač
isinske dinastije, Išbi-Era bio vazal posljednjeg urskog vladara Ibi-Sina, no ubrzo se osamostalio. Ovo je razdoblje
obilježeno većim brojem manjih amorejskih država koje su se međusobno sukobljavale, te je često jedna od tih
državica znala pasti u vlast druge. U tom su neredu najjači takmaci bili gradovi-države Isin i Larsa, pa se stoga rano
starobabilonsko razdoblje često naziva i isin-larško doba.

Amorejci

Amorejci su bili pokretačka snaga toga doba. To je ime nosio niz plemena semitske lingvističke skupine, koja su
krajem 3. tisućljeća pr.n.e. u velikom broju pristigla iz područja od Sirije do Arabije. Bili su polunomadi, prezirani od
starosjedilaca Babilonije zbog načina života, ali i uzrok straha zbog ratničkih vještina. Neki su od njih došli na miran
način u ovo područje, preuzimajući niže poslove, dok su drugi prodirali nasilno. Postupno su prihvatili babilonsku
kulturu, jezik i običaje, pa su kasniji kraljevi amorejskih dinastija čak nosili i babilonska imena.

Isin

Začetnik isinske dinastije, Išbi-Era, bio je Amorejac iz Marija, grada na srednjem toku Eufrata, a s čitavom skupinom
imigranata doselio je u Isin. Za svoje duge vladavine (oko 2017.-1985. pr.n.e.) nije samo postao samostalnim
vladarom Isina, nego je zavladao i nad Nipurom i Larsom, pa čak i Urom. Pritom je preuzeo i učinkoviti upravni sustav
kakav je postojao u Uru. Ipak, postojale su i razlike: državni službenici u Isinu bili su izrazito podložni vladaru. To je
vidljivo i iz njihovih imena: „Išbi-Era-je-život-zemlje“, „Išbi-Era-je-bog-svoje-zemlje“ ili „Išbi-Era-je-moj-bog“.
Nakon smrti Išbi-Ere započinje razdoblje nesigurnosti i stalne borbe s okolnim gradovima-državama. Upravo to koristi
Asirija za svoga prvog upada u Babiloniju. Unatoč tome, kulturna je djelatnost u to doba bila izuzetno snažna. U
ovome se razdoblju obnavljaju i grade hramovi, nastaju književna djela, te zbirke zakona. Usto, uspostavlja se običaj
da vladar izdaje uredbe kojima ispravlja društvene i ekonomske zloporabe.

Larsa

I dinastija iz Larse također je bila amorejska i ustanovljena otprilike istovremeno s isinskom, oko 2025. pr.n.e., no
njezini su vladari, u odnosu na one iz Isina, bili slabiji, sve dok oko 1834. pr.n.e. vlast ne preuzme Kudur-Mabuk. On i
njegovo pleme dotad su bili plaćenici Elamaca, no kad je Kudur-Mabuk osvojio Larsu, postao je neovisan. Njegova je
politika bila ambiciozna i dalekosežna. Čini se da je njegov odnos prema domaćem laršanskom stanovništvu bio dosta
dobar. Svoga je sina, Varad-Sina, postavio za vladara Larse (oko 1834.-1823.), a on je sam ratovao u okolici.
Nakon Varad-Sinove smrti Kudur-Mabuk je još bio živ, no ubrzo je za vladara postavio svoga drugog sina, Rim-Sina,
čija je vladavina bila i najduža u povijesti Babilonije (oko 1822.-1763. pr.n.e.). To je razdoblje obilježeno pravim
procvatom Larse. Kroz vojne pohode (između 1822. i 1804. pr.n.e.) Rim-Sin je osvojio gotovo čitavu Babiloniju, osim
21
krajnjeg sjevera, a 1804. pr.n.e. osvaja i Isin, što označava vrhunac njegova vladanja. Ova pobjeda je imala toliki
značaj, da je Rim-Sin, počevši od nje, datirao sve ostale događaje u svojoj vladavini, tako da je u kraljevskim spisima
već za sljedeću godinu pisalo: „Ovo je prva godina otkako je kralj zauzeo Isin“. Usto, to je i prvi primjer u povijesti da
se koristi sustav kalendara koji ovisi o nekoj eri. U ovom slučaju, to je isinska era. Ipak, ona se nakon Rim-Sinove smrti
više nije koristila.

Kraj starobabilonskog razdoblja

Kraj ovog razdoblja obilježen je značajnim pojavama. Kulturalno, babilonska je civilizacija prošla kroz godine svoga
oblikovanja i sada je bila spremna za procvat. Politički, socijalno i gospodarski, prizorište je bilo još uvijek u priličnom
neredu. Budući da se takvo stanje nije moglo dugo održati, sve je bilo spremno za stupanje na scenu jednog od
najvećih babilonskih vladara - Hamurabija.

Hamurabijevo razdoblje (oko 1792.-1750. pr.n.e.)

Vrhunac starobabilonskog razdoblja predstavljala je bez sumnje vladavina kralja Hamurabija koji se uspio izdići iznad
svojih takmaca, već spomenutog Rim-Sina iz Larse, kraljeve Marija i Šamši-Adada I.

Mari

Otkriće „Arhiva iz Marija“ s oko 20.000 pločica ispisanih klinopisom 30-tih godina 20. stoljeća, bilo je najznačajniji
događaj koji je rasvijetlio Hamurabijevo doba. Većina dokumenata iz Marija, smještenog oko 300 km uzvodno od
Babilona, pisma su i administrativni tekstovi iz kojih možemo upoznati služeno političko stanje toga doba, ispunjeno
zavjerama i savezima.
Prije stupanja na scenu Hamurabija, Mari je bio jedan od mnogih samostalnih gradova-država u sjevernoj
Mezopotamiji i Siriji, a njime je upravljala dinastija amorejskih korijena. Među najjačim vladarima Marija bio je
Jahdun-Lim koji je imao pod svojom vlasti područja sve do Sredozemlja, a uspio je zaključiti sporazume s
polunomadskim plemenima duž Eufrata, koja su inače bila stalan problem za Mari. Ipak grad je uskoro pao pod vlast

Šamši-Adada I.

Šamši-Adad I. (oko 1813.-1781. pr.n.e.) bio je amorejskog porijekla, a nakon vojnih pohoda smjestio se u gradu
Šubat-Enlil u istočnoj Siriji. Na vrhuncu svoje moći osvojio je grad Ašur i čitavo područje Asirije. Nakon pogubljenja
Jahdun-Lima osvaja i Mari, te ondje kao upravitelja postavlja svoga mlađeg sina, Jasmah-Adada, dok mu je stariji sin,
Išme-Dagan, upravljao Ekalatumom, južno od Ašura. Tako je Šamši-Adad I., skupa sa svojim sinovima, vladao većim
dijelom sjeverne Mezopotamije. No, u to doba u Babilonu preuzima vlast Hamurabi.

Hamurabi (oko 1792.-1750. pr.n.e.)

Hamurabi je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu, također amorejskog porijekla, a grad Babilon bio je tek
jedna od gradova-državica. Već su njegovi prethodnici udarili čvrste temelje koje je Hamurabi znao dobro iskoristiti,
osvajajući druge države, omogućivši tako početak zlatnog doba Babilona. Pod njegovom se vlašću prvi puta može
govoriti o Babiloniji kao jedinsvenoj političkoj stvarnosti.
Nije bio samo ratnik i osvajać, već se obilno koristio i mogućnostima diplomacije, kao što je to vidljivo i iz „Arhiva iz
Marija“. Imao je dobre odnose sa Šamši-Adadom I., kao i s Rim-Sinom kojemu čak šalje upomoć svoju vojsku u borbi
protiv nomada. To se mijenja nakon smrti Šamši-Adada, kad se počinje stvarati savez Elama i grada Ešnune, dok u
Mariju vlast preuzima sin ubijenoga Jahdun-Lima, Zimri-Lim. Hamurabi pomaže Zimri-Limu, te s njim ostaje u dobrim
odnosima kroz mnogo godina, o čemu svjedoče brojna pisma što su ih razmijenili.
Hamurabi se tada okreće prema Larsi u ratu koji će trajati pet godina. Na koncu Larsa postaje dijelom babilonske
države, a Hamurabi je dobio pod svoju kontrolu čitavu južnu Mezopotamiju. Nakon toga kreće i protiv Zimri-Lima i
brzo osvaja Mari na Eufratu, a kroz sljedeće godine i Ašur na Tigrisu, te područje između ta dva grada. Tako je postao
vladarem, ne samo babilonske nizine, nego i čitavog područja koje će se kasnije zvati Asirija.
No, Hamurabijeva vladavina ne smije biti gledana samo kroz vojna osvajanja. Njegov zakonik govori i o naporima oko
ustrojstva učinkovite i državne uprave. U zapisima nađenim u Larsi, nalaze se i pisma u kojima vladar odgovara na
upite svojih podanika i rješava zahtjeve u vezi prava na zemlju i sličnih problema. Čini se da je Hamurabi bio vrlo
22
dostupan svakom podaniku koji je imao neku žalbu. Koliko se iz sačuvanih dokumenata može vidjeti, kao što je bio
uspješan diplomat i vojskovođa, bio je i uspješan upravitelj.
Iako je i dalje prevladavala sumerska religija, u Hamurabijevo doba određenu prednost dobiva bog sunca Šamaš, a
očito je i nastojanje oko smanjivanja ekonomske dobiti hramova u korist vladareva dvora. U Hamurabijevo doba
cvate i književnost na akadskom jeziku.
Pad Babilona (oko 1750.-1595. pr.n.e.)

Hamurabijev sin i nasljednik Samsu-iluna (oko 1749.-1712. pr.n.e.) uspio je održati vlast nad većinom teritorija što ga
je naslijedio, no već su se tada pojavili ozbiljni problemi i borbe za prevlast. U tome su prednjačili Kasiti, primorski
narod, te Rim-Sin II. iz Larse. Upravo je to postupno dovelo do slabljenja babilonske moći.
Kasiti se prvi put spominju u dokumentima iz razdoblja Samsu-ilune, a čini se da su bili opasnost za Babiloniju kroz
čitava ova dva stoljeća. Istovremeno, u primorskom dijelu, uz obalu Perzijskog zaljeva, jačala je snaga vladara
Iliamaile, koji je polako osvajao južna babilonska područja. Iliamaila nije imao snažnih nasljednici, a vladari primorja
sve su više slabili, dok i oni, poput Babilona, nisu pali pod vlast Kasita. U Larsi je Rim-Sin II., nećak Rim-Sina I., uspio
pridobiti neovisnost, no nakon pet godina je pobijeđen i ubijen, te su kao jedine tri sile na tom području ostali
Babilonija, Kasiti i primorske zemlje.
Iz čitavog ovog razdoblja vrlo je malo podataka, a jedina poznata činjenica jest da su Babilon 1595. pr.n.e. zauzeli
Hetiti, predvođeni kraljem Muršilijem I. Grad je, kažu i babilonski i hetitski izvori, razoren, Hetiti su se brzo povukli, a
čitavu su situaciju iskoristili Kasiti.

Kasiti

Kasiti, za razliku od ostalih imigranata u Babiloniju, do danas ostaju prilično nepoznati, što se odnosi na njihovo
porijeklo, jezik i kulturu. Zna se da su bili nepismeni nomadi koji su se u Mezopotamiju probili vjerojatno iz
srednjoazijskih stepa, bilo preko Kavkaza, bilo preko Perzije. Prihvatili su babilonski jezik i klinopis.
Od razdoblja Samsu-ilune, ulazili su u Babiloniju na miran način ili kroz borbe. Na miran način dolazili su kao pastiri ili
žeteoci i kao takve ih spominju babilonski dokumenti. Malo se zna o njihovim vladarima, koji vjerojatno nisu bili više
nego plemenski vođe, sve dok nisu zauzeli Babilon. S babilonskih popisa vladara poznata su samo njihova imena, a
nešto više se zna tek o devetom kasitskom vladaru s toga popisa, Agumu II. koji je prvi vladao iz grada Babilona.

Srednje babilonsko razdoblje (oko 1595.-1000. pr.n.e.)

Ovo je razdoblje dviju dinastija: kasitske i druge isinske. Međusobno su podijeljene probojem Elamaca u Babiloniju
oko 1157. pr.n.e., a svaka je od njih iznjedrila po jednoga velikoga kralja: kesitska Kurigalzua, a isinska
Nabokodonozora I.

Kasitska dinastija

Čini se da je Agum II. bio prvi kasitski kralj koji je preuzeo vlast u Babilonu, nakon provale Hetita 1595. pr.n.e. Vladao
je Babilonijom, ali i područjem istočno od Tigrisa u kojem su se Kesiti bili prethodno nastanili. Jedino što nam je o
njemu poznato jest da je uspio ponovno preoteti od Hetita kip babilonskog božanstva Marduka i uz veliko ga slavlje
vratiti u hram. Nakon toga nemamo nikakvih podataka o događajima u Babiloniji kroz sljedeća dva stoljeća.

Tek u 14. st. pr.n.e. o prilikama u Babiloniji saznajemo iz zbirke pisama iz Amarne na gornjem toku Nila u Egiptu.
Mnoga od njih pisma su babilonskih kraljeva faraonima, a pisana su babilonskim jezikom i klinopisom, što dokazuje
da je taj jezik tada bio lingua franca - zajednički jezik diplomacije i trgovine - na Bliskom istoku. Iz tih je pisama vidljiv
postupni pad ugleda Babilonije, od sile kojoj faraon šalje zlato ne bi li imao njezine princeze u haremu, do znakova
očite slabosti, kad se babilonski kraljevi žale jer u egiptu primaju asirske poslanike. Riječ je vjerojatno o sredini 14. st.
pr.n.e., kada se jedan babilonski kralj oženio asirskom princezom, našto ga je narod svrgnuo. Asirski kralj Ašur-ubalit,
princezin otac, osvaja Babilon i postavlja svoga vladara ondje.
Neko vrijeme nakon toga, na vlast dolazi Kurigalzu koji vodio pobjedničke pohode protiv Asiraca i Elamaca, a čini se i
primorskih vladara. Usto bio je i veliki graditelj: podizao je hramove i palače po svim gradovima, no najviše mu je na
srcu bio novoutemeljeni grad Dur-Kurigalzu („Kurigalzova utvrda“) u današnjem predgrađu Bagdada.
I nakon smrti ovoga kralja malo je toga poznatog, osim povremenih borbi s Asirijom. Za jedne od tih borbi Asirci
pljačkaju Babilon i odnose Mardukov kip (druga polovica 13. st. pr.n.e.), no Babilonija se brzo oporavlja i čini se da je
23
kroz neko vrijeme imala i prevlast nad Asirijom. U tom se razdoblju događa i mala religijska revolucija, budući da su
velikaši tražili da se Marduk prizna „bogom bogova“, na što je kralj na kraju morao i pristati (oko 1200. pr.n.e.), što je
vjerojatno imalo i neke ekonomske učinke.
1157. pr.n.e. Elamci zarobljuju i odvode posljednjeg kesitskog kralja Babilonije, a odnose ponovno i Mardukov kip. U
razdoblju Kasitske vlasti, osim započetih religijskih promjena i graditeljskih pothvata, značajna je i književna
djelatnost. Upravo u to doba svoj konačni oblik dobiva Ep o Gilgamešu, nastaju i brojna pjesnička djela, osobito o
kraljevima.
Druga isinska dinastija

Nakon kratkog razdoblja u kojem nam je nepoznata povijest Babilonije, u gradu Isinu izdiže se nova dinastija, a njezin
najodličniji predstavnik svakako je Nabokodonozor I. (oko 1133.-1116. pr.n.e.), kojeg ne valja miješati s
Nabukodonozorom II. što se spominje u Bibliji. Kad je došao na vlast, središte države ponovno je bio Babilon, a
postao je slavan po velikoj pobijedi nad Elamcima o kojoj govori i pogranični natpis iz toga doba, te po tome što je
opet vratio Mardukov kip u Babilon. Tom prilikom i službeno proglašava da je Marduk „bog bogova“, a u gradu se
obnavlja hram te se kip vraća u svećanoj procesiji. Neće biti ponovno odnijet sve do 689. pr.n.e.
U doba Nabukodonozora I. Babilonija je u dva navrata pokušala napasti Asiriju, no bila uvijek odbijena. Ipak to govori
o priličnoj moći Babilonije. Ponovno će pograničan područja Asirije napasti Marduk-nadinahe (1098.-1081. pr.n.e.) i
odnijeti kipove asirskih božanstava, koji će ostati u bibilonskoj vlasti sve do 7. st. pr.n.e.

Vrijeme slabosti i asirska prevlast (oko 1000.-627. pr.n.e.)

Krajem 2. tisućljeća pr.n.e. Babilonija ponovno ulazi u tamno razdoblje. Aramejske provale prisilile su ograničile su
moć Babilonije i izazvale previranja unutar same države. To jača Asiriju koja nadire preko babilonskih sjevernih
granica.

Razdoblje slabosti Babilonije (oko 1000.-748. pr.n.e.)

Asirija je u 10. st. pr.n.e. vodeća sila na tom području, premda se i sama mora braniti od Elamaca i sve moćnijih
Aramejaca. Ipak, o tom stoljeću u Babiloniji imamo vrlo malo podataka. U 9. st. pr.n.e. Babilonija je u dobrim
odnosima s Asirijom te postoji i sporazum između babilonskog kralja imenom Nabu-aplaidina (oko 887.-885. pr.n.e.) i
tadašnjeg vladara Asirije. To je možda i najsvjetliji trenutak u „tamno doba“ Babilonije. Granice zemlje bile su
sigurne, a zemlja se mogla posvetiti obnovi. Nabu-aplaidina je primjerice obnovio hram boga sunca Šamaša u Siparu.
I njegov nasljednik, Marduk-zakir-šumi I. (oko 854.-819. pr.n.e.) obnovio je stari savez s Asirijom, što mu je i pomoglo
u nutarnjim borbama. Kad ga je brat htio svrgnuti s vlasti, u zemlju je upao Salmanasar III., asirski kralj i vratio mu
kraljevstvo. U starosti Salmanasarovoj bile su borbe za vlast i u Asiriji, a babilonski kralj priskače upomoć njegovom
sinu, Šamši-Adadu V., protiv drugih pretendenata, ali mu nameće ponižavajući sporazum, što će izazvati asirski napad
na Babiloniju i osvajanje najvećih gradova, Babilonija je prisiljena na plaćanje danka. Takvo će stanje potrajati do prve
polovice 8. st. pr.n.e. kad Asirija opet slabi i ima problema oko obrane vlastitih granica. Iz toga razdoblja nema
znatnijih materijalnih ostataka, ali ni podataka o životu unutar Babilonije.

Pod asirskom vlašću (oko 747.-627. pr.n.e.)

Nakon smrti babilonskog kralja Nabu-nasira (747.-734. pr.n.e.), vlast u zemlji žele preuzeti kaldejska plemena na čelu
s Mukin-zerom. To prisiljava asirskog kralja Tiglat-Pilesera III. da upadne u Babiloniju i odvrati Kaldejce. Na koncu se
sam Tiglat-Pleser okrunio za kralja Babilonije, čime su po prvi puta u povijesti Babilonija i Asirija združene pod jednim
vladarom.
Sama je Babilonija u to doba sastavljena od raznih naroda. Tu su domaći Babilonci, Elamci, Aramejci i Kaldejci, te
odnedavno pristigli Asirci.
Jedan od najistaknutijih boraca protiv Asirije bio je Merodah-Baladan II., vođa jednog od kaldejskih plemena. Kad je
Sargon II. (721.-705. pr.n.e.) postao kraljem Asirije, Merodah-Baladan proglasio se kraljem Babilona. Tek nakon deset
godina (710. pr.n.e.) Asirci ga protjeruju, a on se sklanja u južna močvarna područja ušća Eufrata i Tigrisa. Vratiti će
ponovno u vrijeme asirskoga kralja Sanheriba (704.-681. pr.n.e.), što ovoga prisiljava na napuštanje planova oko
Kraljevstva Jude u Palestini. 689. pr.n.e. Sanherib osvaja, pali i uništava Babilon, a Mardukov je kip ponovno odnijet u
Asiriju.

24
Babilonija će ostati pod asirskom vlašću, uz brojne borbe i često s kraljevima u vazalskom odnosu prema Asiriji, sve
do 626. pr.n.e., no u zemlji će cijelo vrijeme vladati nesigurnost. Stoga ni ostaci materijalne kulture nisu značajniji, a
ni književana djelatnost nije došla do izražaja.

Novobabilonsko carstvo (626.-539. pr.n.e.)

Iz pepela što su ga ostavili nemiri i ratovi s Asirijom, u Babiloniji se izdiže nova dinastija čiji je rodozačetnik
Nabopolasar (625.-605. pr.n.e.), Kaldejac koji je okrunjen kraljem Babilonije nakon podbjede nad Asirijom kod Nipura
i Babilona, 626. pr.n.e. Prvi njegov potez kao kralja bio je taj da je Elamcima vratio kipove bogova što su im ih Asirci
oduzeli i pohranili u Babilonu, čime su potvrđene jake veze između dvije države.
Kad je Nabopolasar potisnuo asriske snage sve do gornjeg toka Eufrata, Egipat se zabrinuo i poslao pomoć Asiriji
(616. pr.n.e.). Istvremeno, Medijci, koji su se nalazili na području zapadnog Irana i sada se širili prema Anatoliji,
sklapaju savez s Babilonijom. 610. pr.n.e. Babilonci uz pomoć Medijaca osvajaju Haran i potiskuju Asirce i Egipćane na
područje Sirije. Odlučujuća je bila bitka kod Karkemiša, 605. pr.n.e. u kojoj s Babilonske strane sudjeluju Nabopolasar
i njegov sin i nasljednik Nabukodonozor II., koji i odnosi konačnu pobjedu nad Egipćanima. Odmah nakon bitke, na
vijest da mu je otac umro, vraća se u Babilon i ondje biva okrunjen.

Vrhunac carstva (604.-556. pr.n.e.)

Nabokodonozor II. (604.-562. pr.n.e.), odmah nakon krunidbe, nastavio je s osvajanjima na zapadu, dok nije svojoj
vlasti podložio cijelo područje Asirije. Poveo je više pohoda zapadno od Eufrata, u Siriju i protiv Jude. Neke su od tih
zemalja bile pokorene, a neke su plačale danak. 601. pr.n.e. Nabukodonozor kreće i protiv Egipta, no bez uspjeha, što
je potaklo zapadne zemlje na pobunu, a među njima i Kraljevstvu Jude. 597. pr.n.e. Babilonci osvajaju Jeruzalem, te
ondje postavljaju svojeg kralja Sedekiju, dok prethodnoga s čitavom obitelji odvode u Babilon. Nakon Sedekijine
pobene i pristajanja uz Egipat, Jeruzalem je konačno u potpunosti pokoren 587. pr.n.e., vođe su pogubljeni, a narod
velikim dijelom odveden u ropstvo.
Ipak, Nabukodonozor je bio i graditelj i zaštitinik kulture, što mu je i omogućeno mirom na granicama. U Babilonu je
izgradio novu palaču uz obalu Eufrata, obnovio zidine grada, te izgradio most kako bi povezao dijelove grada na
suprotnim obalama. Hramski zigurat u potpunosti je obnovljen, kao i obližnji Mardukov hram. Na vrhu zigurata bile
su zasađene biljke, što je moglo proširiti legendu o babilonskim „visećim vrtovima“. Sačuvani su i fragmenti epa o
Nabukodonozoru iz toga doba.
Nabukodonozorovi nasljednici, Evil-Merodah i Nergal-Šarezor nisu bili toliko moćni, premda su idalje vladali
ogromnim cartstvom, koje se međutim više nije širilo.

Nabonid i pad Babilona (555.-539. pr.n.e.)

Posljednji od novobabilonskih vladara bio je Nabonid, koji, čini se, nije bio izravni nasljednik, pa ga neki tekstovi
nazivaju i uzurpatorom. Iako su se nad njegovo carstvo nadvijale opasnosti, on je uspio provesti religijsku obnovu,
velike gradnje, pa čak i deset godina živjeti u pustinji. Njegova je majka bila iz Harana gdje se štovalo božanstvo
mjeseca i taj kult Nabonid uvodi i u Babilon. Stoga je promicao štovanje babilonskog boga mjeseca koji se zvao Sin, a
središte kulta stavio je u Ur. Time je navukao neprijateljstvo Mardukovih svećenika u Babilonu. Za vrijeme njegovog
dragovoljnog desetogodišnjeg boravaka u arabijskoj pustinji, poslove je u Babilonu obavljao njegov sin Belšazar. Nisu
poznati motivi toga Nabonidova poteza. Za svojih je velikih građevinskih pothvata osobito tragao za drevnim
kipovima i natpisima ugrađenim u starije građevine. Na kraju ga je dočekao nezavidan svršetak.
539. pr.n.e. Babiloniju napadaju Perzijanci predvođeni kraljem Kirom. Bitka se odigrala kod Opisa, nedaleko od
današnjeg Bagdada. Nabonid je potučen, a Perzijanci ulaze u Babilon. Otada više u Babiloniji neće biti domaćih
vladara.

Babilonija pod Perzijancima i Grcima

Perzijski kralj Kir odlučio je očuvati značajke domaće babilonske kulture, te se nije miješao u nutarnje prilike dokle
god su Babilonci bili podložni. Za kralja Darija I. (521.-486. p. n. e.) Babilonija plača dvostruki porez u odnosu na sve
druge provincije carstva. Jedini ozbiljni pokušaj pobune bio je u doba Kserksa I. (485.-465. p. n. e.), koji šalje snažnu
vojsku, uništava Babilon i razara Mardukov hram.

25
Za svojih osvajanja Aleksandar Veliki (305.-281. p. n. e.) bira Babilon kao svoju prijestolnicu, a ondje i umire. Nakon
njegove smrti, u Babilonu preuzimaju vlast Seleukovići, a u Babiloniju snažno prodire grčki jezik. U 2. st. pr.n.e. u
Babiloniju prodiru novi perzijski vladari Arsakidi. Otada je malo poznato o događajima u Babiloniji, a njezina je
sudbina bitno vezana uz sudbinu Perzije.

26
Asirija
Asirija je u isto vrijeme i zemljopisni i politički pojam. U zemljopisnom smislu, riječ je o sjevernom dijelu
Mezopotamije, čijim se središtem obično označava trokut što ga čine Kurdsko gorje na sjeveru, rijeka Tigris na
zapadu, te gornji tok rijeke Zab s istoka, koja se potom ulijeva u Tigris, čineći tako najjužniji krak toga trokuta. Unutar
ovog trokuta, ili vrlo blizu njemu, smjestili su se svi važni gradovi toga kraja: Ašur, Niniva, Arbela i Kalah. Kroz povijest
narodi koji su obitavali na ovom području uspjeli su proširiti svoj utjecaj na čitavo šire područje Asirije, čiji južni kraj
označuje točka gdje se Eufrat i Tigris najviše približuju, otprilike u visini današnjeg Bagdada. Istočnu su granicu
označavale padine brda Zagros, sjevernu granicu Kurdsko gorje, a zapadnu Sirijska pustinja. U današnjem političkom
smislu čitav središnji dio Asirije nalazi se unutar Iraka, dok se šira Asirija protezala u današnju južnu Tursku i istočnu
Siriju.

Zemljopis

Krajolik Asirije označen je visokim gorjima - Kurdskim gorjem i planinom Zagros, koje dostižu visinu od 3.600 m.
Središnja je Asirija blago brežuljkasta, a zapadno od Tigrisa nalazi se polupustinjsko područje. Tigris je glavna rijeka s
nekoliko pritoka, a sve su rijeke brze i nepogodne za plovidbu. Skele i čamci mogu se koristiti na Tigrisu tek južno
nizvodno od Mosula.

Klima

Klima je izuzetno ugodna s toplim ljetima i svježim zimama, dok su proljeća i ljeta duga i umjerena. Padaline su
redovite i dostatne za održavanje bogate vegetacije, tek južnije od grada Ašura postaju rjeđe. Pretpostavlja se da su
u 2. tisućljeću p.n.e. na području Asirije još uvijek postojale prostrane šume bogate vegetacijom i faunom, te da je tlo
bilo plodnije no danas.

Prirodna bogatstva

Među bogatstva Asirije valja ubrojiti ponajprije zemlju i vodu, što omogućuje razvoj poljoprivrede i stočarstva. Usto,
rijeke su bile bogate ribom, dok su na brežuljcima uspijevali vinogradi. Od materijala, koristila se glina za izradu
opeka, te mosulski mramor. U polupustnjskom dijelu postoje zalihe soli.

Povijest

Kronologija

Kronologija čitave Mezopotamije uređena je u povijesnoj znanosti prema kronologiji Asirije, a čitava kronologija
Bliskog istoka, uključujući Anatoliju, Siriju i Palestinu, te drevni Egipat prema kronologiji Mezopotamije. Razlog je
tome precizan datum što ga imamo za asirsku povijest, zahvaljujući tamošnjem astronomskim promatranjima. Taj
datum je jutro 15. lipnja 763. p.n.e., kad je došlo do pomrčine sunca. Ovaj je događaj zabilježen u asirskim
dokumentima koji slijede relativnu kronologiju. Uz pomoć toga datuma, moglo se utvrditi apsolutne datume i ostalih
događaja asirske povijesti za cijelo 1. tisućljeće p.n.e. Izvore za relativnu kronologiju predstavljaju popisi eponima i
Popis asirskih kraljeva.

Rani gradovi

Počeci Asirije sežu do 3. tisućeljeća p.n.e. kad je postojalo nekoliko neovisnih gradova u središnjoj Asiriji, dok Asirija
kao politička stvarnost nije postojala sve do sredine 2. tisućljeća. Oko 2500. p.n.e. najutjecajniji gradovi-države su
Ašur, Niniva i možda Arbela. Osim Ašura, o ostalim se gradovima vrlo malo zna. U Arbeli, primjerice, nisu mogla biti
izvedena ni arheološka iskapanja, budući da se nalazi ispod modernog grada. Niniva, kod današnjeg Mosula, mnogo
je puta istraživana, no arheolozi još nisu došli do značajnijih nalaza iz najranijeg razdoblja. Ipak, čini se da je bila
jednako stara i podjednako značajna kao i Ašur.
Mnogo se više zna o Ašuru u drugoj polovici 3. tisućljeća p.n.e. Ovaj grad, kao i Ninivu, kontrolirao je akadski kralj
Maništušu (oko 2300. p.n.e.), budući da je u Ašuru nađen natpis koji spominje »slugu Maništušuova«, koji je
27
vjerojatno bio upravitelj grada i vazal toga staroakadskog vladara. Čini se da je sve do tada Ašur bio politički
neovisan, a u kasnijim će razdobljima biti pod gotovo stalnom vlašću južnih vladara. Takav je slučaj u vrijeme vlasti
Amar-Sina (oko 2046.-2038. p.n.e.), budući da i o ovom vladaru postoji natpis u Ašuru. Negdje nakon toga razdoblja
Ašur je ponovno zadobio neovisnost, a onda i počeo ostvarivati svoj utjecaj prema jugu. Jedan od vladara grada,
Ilušuma, napao je područje Babilonije, opsjedajući značajne gradove poput Ura i Nipura. No, to je bio tek pljačkaški
pohod bez nakane uspostave trajne vlasti. Vladari koji su slijedili usredotočili su se na izgradnju i jačanje samoga
grada, a posebna je pozornost ukazana hramu boga Ašura. Bilo je to razdoblje političke stabilnosti i gospodarskog
rasta, u vrijeme kad su staroasirske trgovačke kolonije cvale u Kapadociji.

Staroasirsko razdoblje (oko 1906.-1380. p.n.e.)

Staroasirske trgovačke kolonije

Zahvaljujući sasvim slučajnom otkriću velikog arhiva spisa pisanih klinopisom u Anatoliji, do nas su stigle značajne
informacije o gospodarstvu grada-države Ašura u njegovoj nastarijoj povijesti, te o nizu njegovih kolonija u Anatoliji.
Ovi dokumenti potvrđuju da je Ašur početkom 2. tisućljeća imao veliko međunarodno trgovinsko značenje, a osobito
je važna bila trgovina kositrom. Kolonija Kanišu bila je na usponu kroz 150 godina (oko 1900.-1750. p.n.e.), a njezini
su trgovci bili punopravni građani Ašura. Od vladara Ašura u to se doba spominje Sargon I.

Doba Amorejaca

Gospodarski napredak ranih gradova središnje Asirije prekinula je amorejska najezda. Amorejci su bili semitski narod
iz pustinje Sirije i Arabije koji su početkom 2. tisućljeća p.n.e. provalili u Mezopotamiju. Bili su podijeljeni u više
plemena, koja su predvodili moćni plemenski starješine. Među najmoćnije ubraja se Šamši-Adad I. (oko 1813.-1781.
p.n.e.), koji će postati vladar Ašura, te se predstavljati kao izravan nasljednik tamošnjih vladara. Zagospodarit će
čitavim područjem sjeverno od današnjeg Bagdada, zapadno od gornjeg toka Tigrisa, istočno od srednjeg toka
Eufrata, te na zapad do središnje Sirije. Dotad na tom području nije bilo tako velike sile. Nakon Šamši Adadove smrti,
oko 1781. p.n.e., iz Babilonije je provalio Hamurabi nakon čega je malo poznato o asirskoj povijesti.

Horijci i kraljevstvo Mitani

Od 18. do 14. stoljeća p.n.e. vrlo je malo poznato o području Asirije i o gradovima-državama poput Ašura i Ninive.
Razlog je tome pomutnja što su je unijele velike migracije novih naroda prema sjevernoj Mezopotamiji. Među ovim
narodima ističe se onaj koji je utemeljio kraljevstvo Mitani sa središtem uz rijeku Habur, koje se za svoga najvećeg
uspona prostiralo sve do Taurusa na zapadu i Asirije na istoku. Ovo je kraljevstvo bilo sastavljeno od dva etnička
elementa: indoeuropljana i Horijaca, koji su na to područje došli preko Kavkaza. Značajka ovog dvostrukog naroda
bila je vještina uzgoja i korištenja konja i to je njihov najveći doprinos civlizaciji Asirije i Mezopotamije.

Uspon Asirije (oko 1741.-1274.)

Uspon Asirije kao države toga imena počeo je nakon dugog razdoblja koje se obično naziva »mračnim dobom« (oko
1741.-1364. p.n.e.). Jedini dokument koji donekle govori o tom razdoblju jest Popis asirskih kraljeva. Dugotrajna
vladavina Ašur-ubalita I. (oko 1363.-1328. p.n.e.) označuje ujedno i prvu pojavu Asirije kao političke stvarnosti, te
početak njezina uspona sve dok se ne ubroji među najveće sile drevnog Bliskog istoka. Ovo se razdoblje obično
naziva razdobljem Amarne, a Ašur-ubalit igrao je, uz Hetite, drevni Egipat, Kraljevstvo Mitani i Babiloniju, vodeću
ulogu u Plodnom polumjesecu. Ašur-ubalitova kći udala se za babilonskoga kralja, pa je Ašur-ubalitov unuk postao
vladar Babilonije, u čemu mu je pomogao sam Ašur-ubalit I. Stabilnost što ju je u Asiriji uspostavio Ašur-ubalit I.
postat će temelj na kojem će njegovi nasljednici izgraditi carstvo. Teritorij zemlje znatno se širi prema zapadu, na
područje koje je dotada pripadalo kraljevstvu Mitani, što je asircima donijelo bogatstvo i samopouzdanje.

Srednjoasirsko carstvo (oko 1273.-1076. p.n.e.)

Na taj je način nastalo prvo asirsko carstvo koje se u povijesti obično naziva Srednjoasirsko carstvo, kako bi ga se
razlikovalo od kasnijeg Novoasirskog carstva. Ovo se carstvo kronološki može podijeliti u dva razdoblja.

28
Prvo razdoblje (oko 1243.-1207. p.n.e.)

Šalmanaser I. (oko 1273.-1244. p.n.e.) vodio je vojne pohode prema istoku i sjeveru čime je zaključio osvajanje
istočnog dijela kraljevstva Mitani. U opisima ovog rata dolazimo i do prvih saznanja o asirskom načinu vođenja bitki,
po čemu će ovaj narod i postati poznat. Vojna strategija uključivala je brojna ubojstva nakon pobjede i odvođenje u
zarobljeništvo.
Slične je pohode vodio i Tukulti-Ninurta I. (oko 1243.-1207. p.n.e.), no on se upravio i protiv Babilonije, te dodao i to
područje svome kraljevstvu. Babilon je opljačkan i razoren, dok je kip boga Marduka odnijet u Asiriju. Važni su bili i
pohodi ovog kralja prema sjeveru, sjeveroistoku i zapadu, gdje je pobijedio Hetite, od kojih su mnogi odvedeni u
izgnanstvo u svojevrsne radne logore u Asiriji, što postaje ustaljena praksa.
Oba ova kralja dodatno su izgradili Ašur i Ninivu, a Tukulti Ninurta izgradio je i sasvim novu prijestolnicu, nedaleko od
Ašura, sa suprotne strane Tigrisa. U ovom je razdoblju, zahvaljujući pripojenju Babilonije, došlo i do značajnog
kulturnog utjecaja toga područja na asirsku civilizaciju, a posebice na književnost i religiju. Nakon ubojstva Tukulti
Ninurte, Asirija prolazi kroz razdoblje stagnacije i pada, te dolazi do rasta moći Babilonije. Sa zapada su u to doba
nadirali Aramejci.

Drugo razdoblje (oko 1132.-1076. p.n.e.)

Krajem 2. tisućljeća p.n.e. uporaba željeza u izradi oružja i oklopa dovela je do novog velikog preokreta, sličnog onom
kad su uvedene dvokolice s konjskom zapregom početkom 2. tisućljeća p.n.e.
U to vrijeme na vlast dolazi Tiglat-Pileser I. (oko 1114.-1076. p.n.e.), jedan od najznačajnijih kraljeva u asirskoj
povijesti. Pod njegovom se vlašću Asirija proširila u svim smjerovima, od Sredozemnog mora na zapadu, do Babilona
na jugoistoku. Nakon dugotrajnog ratovanja protiv Frigijaca (Mušuku u asirskim izvorima) na zapadu asirskoga
kraljevstva, u koje će se uključiti i Aramejci, Tiglat-Pileser I. uspio je pod svoju vlast dovesti čitavu Siriju i južnu
Anatoliju, do gorja Taurus. Usto, osvojio je glavne babilonske gradove, uključujući Babilon i Sipar. Ovi vojni uspjesi
doveli su i do blagostanja u samoj Asiriji, gdje se razvija zamjetna umjetnička i građevinska djelatnost. Stvaraju se i
dvije zbirke zakona. U svim ovim dostignućima znatan je bio utjecaj babilonske civilizacije.

Novoasirsko carstvo (1075.-612. p.n.e.)

Početak Novoasirskog carstva (1075.-884. p.n.e.)

Nakon razdoblja stagnacije, stanje se u kraljevstvu popravilo početkom prvog tisućljeća kad su trojica uzastopnih
kraljeva ostvarili unutarnju stabilnost i poduzeli vojne pohode za vraćanje izgubljenih teritorija. Ašur-Dan II. (935.-
912. p.n.e.), prvi je, nakon više od jednog stoljeća, redovito poduzimao vojne pohode izvan Asirije, u prvom redu
protiv Aramejaca od kojih je ponovno preuzeo izgubljena područja na zapadu. Tada je došlo i do obnove grada Ašura,
a osobito njegovih gradskih zidina. Adad-nirari II. (911.-891. p.n.e.) poveo je i pohode protiv Babilonije na jugu i
zemlje Nairi na istoku. U središtu svih pohoda bili su Aramejci protiv kojih je povedeno čak osam uspješnih pohoda.
Novost ovog razdoblja bilo je postavljanje velikih skladišta s namirnicama za vojsku na strateškim mjestima
novoosvojenih prostora. Tukulti-Ninurta II. (891.-884. p.n.e.) posvetio se sustavnom unutarnjem uređivanju carstva.
Usto, bio je vrlo poduzetan graditelj te je poduzeo velike obnove i gradnje u Ašuru i u Ninivi.

Kraljevi iz Kalaha (883.-824. p.n.e.)

Ovo razdoblje predstavlja jedan od vrhunaca Novoasirskog carstva. Prvi od kraljeva ovog razdoblja bio je Ašur-nasir-
pal II. (884.-859. p.n.e.) koji je svoju prijestolnicu premjestio u grad Kalah, te je doveo Asiriju do dotad neviđene moći
i bogatstva. Povjesničarima je dosad poznato 14 velikih pohoda u 24 godine njegove vlasti. Poveo je tri pohoda
prema istoku, odakle je doveo stanovništvo kao roblje u Kalah. Poveo je također više pohoda prema sjeveru i
sjeveroistoku, gdje je osvojio zemlje Urartu i Nairu, gdje je proveo opsežne administrativne mjere koje su mu
osigurale stalne prihode kroz cijelo kraljevanje. Kroz čitavo vrijeme svoje vlasti ratovao je i na zapadu, gdje su Asirci
stigli i do Sredozemnog mora. U ovom je razdoblju započela podjela carstva na provincije s upraviteljem na čelu, iz
kojih je redovito morao stizati porez. Šalmanasar III. (858.-824. p.n.e.) nastavio je vojne pohode. Na zapadu se suočio
sa sjevernijim protuasirskim savezom oko Karkemiša s kojim se lako obračunao i utemeljio ondje asirsku upravu, dok
je veće borbe vodio sa savezom oko Damaska. Ustrajnim asirskim pohodima savez je uništen, a Šalmanasar stiže sve
do brda Karmel. Na sjeveru se sukobio s kraljevstvom Urartu, odakle je u Asiriju dopremio veliki plijen. Poput svoga
29
oca, izgrađivao je Kalah, a uz taj grad izgradio je i utvrdu »Šalmanasar« koji je bio najveća vojna konstrukcija u
zapadnoj Aziji. Obnovio je zidine Ašura i tamošnje hramove, a gradio je i u Ninivi.

Asirija i Urartu (823.-745. p.n.e.)

Kroz gotovo stotinu godina nakon smrti Šalmanasara III., povijest Asirije obilježena je upadima snaga kraljevstva
Urartu, koje je u tom trenutku postalo snažnije i od same Asirije. Privremeni uspon označio je Adad-nirari III. (811.-
783. p.n.e.), uz kojega je kao namjesnica, barem na početku kraljevanja, bila njegova majka, Samu-ramat, poznatija
kao Semiramida. Asirija je tada osvojila Damask, a Kraljevstvo Izrael plaćalo joj je danak. Usto, obnovljena je i
prevlast u Babiloniji. Osim nastavka gradnje i obnove gradova (Kalah, utvrda Šalmanasar, Niniva), za ovo je razdoblje
značajan i snažan utjecaj babilonske religije u Asiriji. Od 782. do 745. p.n.e. zemlja je bila podijeljena na zapravo
neovisne državice, a jačanjem kraljevstva Urartu, Asirija se našla pred nestankom.

Kasno Asirsko carstvo (744.-612. p.n.e.)

Kad je Tiglat-Pileser III. (745.-727. p.n.e.) došao na vlast, našao je zemlju u gotovo potpunom rasulu. Poveo je vrlo
uspješne pohode na sjever i osvojio područje kraljevstva Urartu. Nakon smirivanja stanja na sjeveru, Tiglat-Pileser
734. p.n.e. kreće prema zapadu, prolazi kroz Siriju, Feniciju i Judu, te osvaja grad Gazu, koja je bila važna radi
uspostavljanja izravne trgovine s Egiptom. Nakon pobune zapadnih zemalja, kralj ih pokorava, te ih uključuje u
Asirsko carstvo. Tiglat-Pileser više će se puta uplitati i u stvari Babilonije, dok na koncu ne zasjedne osobno na
babilonsko prijestolje, što će dovesti do pobune Merodah-Baladana. U ovom je razdoblju provedeno opsežno
preustrojstvo državne uprave, a mnoštvo je osvojenog naroda preseljeno u druge krajeve.
Njegov nasljednik Šalmanasar V. gotovo je sigurno osvojio Samariju i kraljevstvo Izrael oko 722. p.n.e., a njegovi su
stanovnici preseljeni u Asiriju. Na koncu je kralj ubijen, a njegovo mjesto zauzima uzurpator Sargon II. koji nastavlja s
osvajanjima. Nakon pobune na zapadu, u bitci kod Karkara Sargon poražava Damask, Arpad i Samariju, te ponovno
stiže do Gaze, gdje pobjeđuje i egipatsku vojsku. Svoj je utjecaj proširio i na Cipar. Vodio je borbe i na sjeverozapadu,
te uspio postići mir na tim granicama. U Babiloniji su nastavljene borbe s Merodah-Baladanom. Sargon je izgradio
sasvim novu prijestolnicu - Dur Šarukin (Utvrda Sargon) - nešto sjevernije od Ninive. Njegov sin, Sanherib (705.-681.
p.n.e.), postavlja prijestolnicu u Ninivu u kojoj izvodi velike građevinske radove, baš kao i u Ašuru. Vodio je pohode
na zapad, gdje je nastojao obnoviti kontrolu nad Judejskim kraljevstvom koje je sklopilo savez s Egiptom. Nakon
uspješnog pohoda, asirska se vojska iznenada i iz nepoznatih razloga povlaći. U Babiloniji je uspio skršiti otpor
Merodah-Baladana i njegova sina, te je osvojio i razorio i sam Babilon. Nastojao je provesti obnovu religije, prema
kojoj je babilonski bog Marduk imao biti podložan asirskome bogu Ašuru.
Sanheribov mlađi sin, Asarhadon (681.-669. p.n.e.), još će se više posvetiti pitanjima religije i kulta, te će obnavljati
hramove u asirskim gradovima, ali i Mardukov hram u Babilonu, što će biti dio njegova šireg nauma smirivanja
babilonskog stanovništva. 671. p.n.e., za jednog pohoda na Egipat, uspijeva osvojiti i egipatski glavni grad, Memfis.
Za pohoda u kojem će nastojati učvrstiti svoju vlast u Egiptu, on će i umrijeti. Posebnu će ulogu u Asarhadonovo doba
imati njegova majka, Nakija, koja će praktično upravljati državom i početkom vlasti njezina unuka Asurbanipala (669.
- oko 631. ili 627. p.n.e.). Sâm Asurbanipal povest će nekoliko pohoda na Egipat u kojima će povratiti Memfis i
osvojiti Tebu (663.), no njegova će glavna briga biti na jugu, gdje je Babilonijom vladao njegov brat Šamaš-šuma-ukin,
kojega će nakon četverogodišnjeg rata, 648. pobijediti., baš kao i njegove saveznice Elamce. Osim velikim
građevinskim pothvatima u Ninivi, ali i drugim gradovima, pa i Babilonu, osobito se istakao skupljanjem zbirke spisa u
knjižnice Ninive, budući da je bio jedan od rijetkih pismenih asirskih kraljeva.

Pad Asirije

Nakon Asurbanipala slijedilo je nekoliko manje važnih kraljeva. Babilonci su sklopili savez s Medijcima, više puta
provaljivali na područje Asirije, dok 614. p.n.e. nisu osvojili i sam grad Ašur. Nakon toga su krenuli na prijestolnicu
Ninivu koja je pala 612. p.n.e., nakon tromjesečne opsade. Premda je asirski kralj još neko vrijeme vladao iz Harana,
Asirsko je carstvo prestalo postojati.

Značajke civilizacije

Asirska je civilizacija bila bitno vojnička, no unatoč tome, razvijene su i mnoge druge značajke drevnih civilizacija,
poput zakonodavstva, religije i kulture. Vrlo je često u tome odlučujući bio utjecaj okolnih naroda.
30
Vojska

Asirska je vojska bila središte života države. Imala je vrlo čvrstu hijerarhijsku organizaciju, a sastojala se od pješaštva
koje je uključivalo i streličare, konjice i kočija. Pripadnici svake od ovih grana vojske bili su opremljeni naročitim
oružjem i zaštitnim sredstvima. Asirci su bili prvi koji su sredinom 2. tisućljeća p.n.e. na području Plodnog
polumjeseca preuzeli uporabu kočija od Indoeuropljana, a do početka 1. tisućljeća p.n.e. koriste i mnogo pokretniju
konjicu, što im je dalo značajnu prednost u ratnim pohodima. Stanovništvo je bilo pozivano u vojsku svake godine na
određeno vrijeme, a kasnije je uvedena i stalna vojska, te uporaba stranih plaćenika. Asirska ratna strategija
uključivala je izravne bitke, opsade i psihološki rat, a osobita je asirska novost bilo i preseljavanje stanovništva
osvojenih područja.

Lov

Lov je u Asiriji bio omiljena razonoda kraljeva, no u isto je vrijeme pridonosio održavanju dobre tjelesne forme kralja i
njegovih ljudi u vrijem zatišja između ratnih pohoda. Asirski su kraljevi lovili u danas nestalim šumama sjeverne Sirije,
kao i u močvarama južen Babilonije. Omiljena lovina bile su velike životinje poput slonova, lavova i pantera. Lovilo se,
bilo iz kočija, bilo prikradajući se, bilo iz zasjede, a sam je lov imao i religijsko značenje. O tome svjedoče pisana
izvješća i kameni reljefi iz doba kralja Asurbanipala. Osim u prirodnom staništu, kraljevi su lovili i u velikim parkovima
svojih prijestolnica, kamo su dopremane životinje iz drugih krajeva carstva.

Državno uređenje

Po svome državnom uređenju Asirija je bila apsolutna monarhija u kojoj je sva vlast bila koncentrirana u rukama
kralja kao predstavnika boga Ašura na zemlji. Postojala su samo tri ograničenja njegove vlasti o kojima je morao
voditi naročitu brigu: religija, stečena prava i plemstvo. Kralj je bio i vrhovni svećenik boga Ašura, i vrhovni
zapovjednik vojske, i jedini zakonodavac, i vrhovni sudac. Bio je vlasnik sve asirske zemlje, te je kontrolirao svu
trgovinu.
Dvorski je život bio pod snažnim utjecajem harema u kojem su odrastali i kraljevi nasljednici, koji su, dostigavši
određenu dob, smještani u posebnu »kuću nasljedstva« gdje su stjecali potrebna znanja za vođenje zemlje, a potom
su preuzimali i svoju ulogu u vođenju zemlje, često kao kraljevi namjesnici. Državna je uprava bila hijerarhijska i često
u vlasti malog broja obitelji, a kralj je mogao u svakom trenutku intervenirati na bilo kojoj razini te hijerarhije.
Posebnu, vrlo utjecajnu ulogu, imali su i pisari.
Zemlja je bila podijeljena na središnju Asiriju (oko gradova Ašur, Ninive i Kalaha s posebnim povlasticama, i »Veliku
Asiriju« kojom su upravljali kraljevi pokrajinski upravitelji ili vazali.

Gospodarstvo

Obilje ruda, kojima je ovaj kraj raspolagao, omogućilo je Asircima izradu kvalitetnog oružja koje im je osiguralo
premoć nad susjednim narodima. Ipak, brojno gradsko stanovništvo koje je živjelo u središnjem dijelu Asirije nije se
moglo prehranjivati samo od plodova okolnog obradivog zemljišta. Stoga već od 9. st. p.n.e. počinju organiziranja
preseljavanja stranoga stanovništva na dotad neobrađivanu zemlju.
U središnjoj Asiriji temelj gospodarstva činile su poljoprivreda i stočarstvo, te trgovina. Budući da je područje
redovitih padalina pokrivalo cijelu središnju Asiriju, a njegova se južna granica poklapala s južnom granicom zemlje,
navodnjavanje nije predstavljalo veći problem. Usto, strateški položaj Ašura na prijelazu preko Tigrisa učinio ga je
postajom na važnom trgovinskom pravcu između istoka i zapada. Stoga su se njegovi stanovnici od najranijeg
razdoblja bavili trgovinom s drugim narodima.
Na širem području Asiriji, kraljevi nisu pokazivali zanimanje za razvoj gospodarstva. Njihova je jedina briga bila da ti
krajevi redovito plaćaju godišnje namete, što je s vremenom postajalo sve teže, zbog velikog rasta stanovništva u
središnjoj Asiriji. Na koncu će takva politika dovesti i do pobuna i nesigurnosti, te slabljenja i pada Asirije.
Asirci su novac vjerojatno vrlo kasno preuzeli od Grka, no imali su vrlo razrađen sustav mjera. Do danas su sačuvani
kameni i metalni utezi s vrijednošću napisanom klinopisom.

31
Pravni sustav

Vrhovni sudac kod Asiraca bio je bog Ašur, a u njegovo ime kralj. Ipak, većina se slučajeva rješavala među
sukobljenim stranama, često uz posredništvo trećeg, objektivnog pojedinca, koji je obično bio jedan od susjeda. Tek
se u izvanrednim slučajevima parnica prenosila na državnu upravu. Pravni dokumenti Asiraca dijele se na dokumente
o vlasništu, ugovore, račune i sudske spise. Asirija nije poznavala stalnih zatvora, a na državnoj razini postojala je
samo smrtna kazna za izdaju. Ubojstvo i ranjavanje kažnjavalo se krvnom osvetom.

Religija

Asirska religija, koja je bila politeistička, srodna je i, često, isprepletena s religijama okolnih zemalja, a osobito s
babilonskom religijom. Vrhovni bog bio je Ašur, kralj bogova, a slijedila ga je božica Ištar, te bogovi Ninurta, Šamaš,
Adad i Sin. Oko svakoga od ovih božanstava razvio se kult koji je uključivao hramsko zdanje i zigurat, te svećenstvo i
pomoćno osoblje. Kult je podrazumijevao redovito obavljanje religijskih obreda i prinošenje žrtava. Uz ova, postojala
su i niža božanstva. Kralj je bio vrhovni svećenik i Ašurov predstavnik na zemlji, te je morao sudjelovati na glavnim
svečanostima, a u važnim se pitanjima savjetovao sa svećenicima i proročicama. Najvažniji blagdan bila je Nova
godina. Magija je bila široko rasprostranjena, o čemu postoje i pisani dokumenti.

Kronologija Asirije
Kronologija Asirije u povijesnoj je znanosti temelj za određivanje kronologije čitave Mezopotamije, a kronologija
Bliskog istoka, uključujući Anatoliju, Siriju i Palestinu, te drevni Egipat određuje se prema kronologiji Mezopotamije.

Pomrčina sunca 763. p.n.e.

Razlog je tome precizan datum što ga imamo za asirsku povijest, zahvaljujući tamošnjem astronomskim
promatranjima. Taj datum je jutro 15. lipnja 763. p.n.e., kad je došlo do pomrčine sunca. Ovaj je događaj zabilježen u
asirskim dokumentima koji slijede relativnu kronologiju. Uz pomoć toga datuma, moglo se utvrditi apsolutne datume
i ostalih događaja asirske povijesti za cijelo 1. tisućljeće p.n.e.

Izvori relativne kronologije

Izvore za relativnu kronologiju predstavljaju popisi eponima i Popis asirskih kraljeva. Asirci su svaku kalendarsku
godinu nazivali prema nekom državnom službeniku kojega se naziva eponim. Popisi eponima složeni su kronološkim
redom i obuhvaćaju cijelo 1. tisućljeće p.n.e. Zakonski dokumenti, a često i ljetopisi, datirani su prema tim
eponimima. Tako je, zahvaljujući astronomskom podatku iz 763., moguće ustanoviti apsolutne datume za svaki od
događaja zabilježenih u dokumentima datiranim pomoću eponima.
Drugačija je situacija s drugom polovicom 2. tisućljeća p.n.e. za koje ne postoje kompletni popisi eponima. Ni popis
asirskih kraljeva ne omogućuje ovdje utvrđivanje apsolutnih datuma, nego samo relativan slijed. Prije 1500. p.n.e.
kronologija Asirije još je nejasnija, budući da su popisi eponima tek u fragmentima, a popis kraljeva je nesiguran s
obzirom na točnost brojeva i slijeda vladara. Ne pomaže ovdje ni usporedba s babilonskom kronologijom, budući da
je i ona u tom razdoblju nesigurna.

Način računanja godina

Asiriski su drevni povjesničari godinu u kojoj je kralj umro računali kao posljednju punu godinu njegove vlasti.
Premda je novi kralj odmah preuzimao vlast, godina stupanja na vlast računana je kao nulta. Kako je asirska godina
počinjala u proljeću (mjesecom koji se zvao nisan), ona se protezala kroz dvije naše suvremene godine, pa bi se
asirski datumi uvijek morali navoditi u obliku dvije godine prema suvremenom računanju (npr. 759./758. p.n.e.), no
povjesničari to obično izbjegavaju.

32
Perzija
Perzija ili Perzijsko carstvo u antici je bila država na prostoru bliskog i srednjeg istoka.

Nastanak

Grci su prvi dali ime Perzija cijelom Iranu, što dolazi od Parse, domovine Ahemenida, današnje pokrajine Fars. Ta je
Perzija, uz današnji Iran, uključivala i djelove središnje Azije, Afganistana i Kavkaza. Narodi ovih područja, povezani
perzijskim jezikom i kulturom, potekli su od nomadskih indo-europskih Arijevaca, koji su se doselili na visoravan u
drugom tisućljeću p.n.e.
Od kasnog 6. st. p.n.e. Perzijsko carstvo ahemedinske dinastije, koje je obuhvaćalo zemlje od središnje Azije do Inda i
od Egipta do Sredozemnog mora, 200 godina bilo je najveća i najbolje ustrojena tvorevina u starom svijetu. Kir Veliki,
osnivač ovog carstva, po prvi je put ujedinio Iransku visoravan, koja je postala novo središte moći na Bliskom i
Srednjem Istoku.

Ahemenidska dinastija

Kir Veliki (559. - 529. pr.n.e.)

Kir Veliki došao je na vlast u Anšanu 559. pr.n.e. kao nasljednik svoga oca Kambiza I., te je ujedinio nekoliko perzijskih
i iranskih skupina. On je takođe stupio u bliže odnose s Babilonom koji se u to doba pobunio protiv Medijaca, koji su
vladali nad Perzijancima. Godine 549. pr.n.e. porazio je medijskoga kralja Astijaga, ušao u Ekbatanu i postao kraljem
Medijaca i Perzijanaca. Došavši na vlast Kir Veliki započinje osvajačke ratove. Kroz sljedeće dvije do tri godine osvaja
Lidiju i grčke gradove u Joniji. Nastavlja osvajačke pohode krećući se prema istoku i proširuje granice carstva do
Baktrije i Sogdijane i uz rijeku Sir Dariju. Nakon što je zavladao Anatolijom i proširio istočne djelove carstva Kir je
svoju pažnju usmjerio na Babilon, te ga osvaja početkom listopada 539. pr.n.e.. Ova je pobjeda Kiru donijela, ne
samo Mezopotamiju, nego i cijelo Babilonsko kraljevstvo, koje se protezalo do granica Egipta.
Prilikom povratka u Iran Kir je poginuo u vojnom pohodu na sjeveroistočnoj granici 529. pr.n.e.. Njegovo tjelo
prenijeto je u Pasargade, glavni grad što si ga je sam izgradio, navodno na mjestu njegove pobjede nad Astijagom.

Kambiz (529. - 522. pr.n.e.)

Nakon smrti Kira Velikog 529. pr.n.e. na vlast je došao njegov sin Kambiz II. Četiri godine kreće na Egipat i napreduje
sve do iza Prvog katarakta, a na zapad do Cirene. Preuzimajući egipatske običaje, proglasio se faraonom.
Međutim 522. pr.n.e. do njega je doprla vijest o pobuni u Perziji. Dok je putovao iz Sirije u Perziju, Kambiz II.
nesretnim je slučajem poginuo. Njegov kopljonoša Darije koji je potjecao iz jednog ogranka ahemenidske dinastije,
nastavio je put prema Perziji i uspješno ugušio ustanak.

Darije I. (522. - 486. pr.n.e.)

U prvim godinama svoje vladavine Darije I. krenuo je prema Indiji, gdje je pripojio Sind. U njegovo je doba Perzijsko
carstvo doživjelo najveći procvat, te je uključivalo zemlje od rijeke Ind na istoku do Libije na zapadu. Darije I. izvršio je
i teritorijalnu podjelu carstva na dvadesetak satrapija. Na čelu njih su bili satrapi koji su bili ili članovi perzijskih
uglednih obitelji ili predstavnici lokalnog stanovništva. Darije premješta prestolnicu iz Pasargade u Perzepolis, gdje
gradi svoj dvor.
Pred kraj Darijeve vladavine počeo je veliki sukob s Grcima. Deset godina nakon pobune i njenog gušenja u grčkim
gradovima Jonije, Darije Veliki poslao je vojsku u Grčku 490. p. n. e. Međutim, Perzijanci su poraženi na Maratonu.
Darije I. Veliki umro je 486. p. n. e.

Pad ahemenidske Perzije

Darija Velikog nasleđuje njegov sin Kserkso I. (486.-465. p. n. e.). Novi je vladar ugušio pobunu u Egiptu 485. p. n. e.,
a tri godine kasnije i u Babilonu. U oba je slučaja svoju pobjedu popratio okrutnošću, a onda je 480. p. n. e. sa
vojskom od 70.000 ljudi Kserkso I. krenuo u veliki pohod na Grčku. Međutim, nakon početnog uspjeha, Perzijanci su
33
na kraju poraženi. Drugi dio Kserksove vladavine bio je u znaku gradnje u Perzepolisu i haremskih spletki, što je
dovelo do atentata na njega 465. p. n. e. Za vladavine sljedeća tri kralja, vodio se Peloponeski rat između Sparte i
Atene, a Perzija je pomagala čas jednoj čas drugoj strani.
Od kasnog 5. st. Perzijsko carstvo bilo je žarište stalnih sukoba i pobuna. 405. p. n. e. uspjela je pobuna u Egiptu; tri
godine kasnije Kir Mlađi, brat kralja Artakserksa II. (405.-359. p. n. e.), unajmio je 10.000 grčkih plaćenika i krenuo na
istok, zauzeti vlast, no u tom je pothvatu poražen. Artakserkso je vratio satrapije satrapima koji su se pobunili 373. p.
n. e. Vladavine posljednih kraljeva počinjale su i završavale ubojstvima. 336. p. n. e. spletkarenje eunuha Babosa na
prijestolje je dovelo Darija III. Pet godina kasnije carstvo je zauzeo Aleksandar Veliki, te ono postaje dio novog
helenističkog svijeta.

Religija, kultura i umjetnost

Veliko Perzijsko carstvo u doba Ahemenida razvilo je svoju posebnu religiju, ali i kulturu i umjetnost.

Religija

Prevladavajuća vjera Perzije u doba Ahemenida bio je zoroastrizam, što ga je prema predaji osnovao Zaratustra (grč.
"Zoroaster"), a živio je s prelaska iz 7. u 6. st. pr. Kr. Ova je religija bitno dualistička, ukoliko priznaje vrhovno
božanstvo pod imenom Ahura Mazda, koje je stvorilo snage dobra, istine i svjetlosti, te njemu suprotstavljenog
Ahrimana koji je stvorio sile zla, laži i tame. O Ahura Mazdi ovise dobri duhovi, ahure, dok o Ahrimanu ovise zli
duhovi, deve. Sukob ovih dviju strana na kraju ima završiti pobijedom Ahura Mazde.
Zoroastrizam još živi kao religija. Kad su muslimani pokorili Perziju i počeli ubijati one koji nisu htjeli prihvatiti Islam,
veća skupina pristalica zoroastrizma prebjegla je u Indiju, gdje su nastavili širenje svoje religije. Danas se nazivaju
Parsima, što znači "Perzijanci".

Kultura i umjetnost

Kraljevski gradovi Pasargada, Perzepolis i Suza bili su i središta kulture i umjetnosti. Dok je religiozno graditeljstvo
bilo siromašno i trijezno, u skladu s zoroastrizmom, u ovim je gradovima zamjetan sjaj i prostranstvo kraljevskih
palača, sagrađenih od kamena i sjajno ukrašenih, položenih na umjetnu uzvisicu, pogodnu za obavljanje religijskih i
građanskih svečanosti. Upadljiva je važnost koju u njima imaju trijemovi i apadanas, velika, natkrivena prijestolna
dvorana. Veliki uticaj na perzijsku umjetnost imale su civilizacije njihovih susjeda: Asirije, Egipta i Babilona. Veliki niski
reljefi isklesani u kamenu kojima su ukrašene kraljevske grobnice i podnožja terasa preuzeti su od Asiraca, dok je
Darijeva palača bogata monumentalnim frizovima od bojene opeke uobičajene u Babilonu.
Posebno je bilo razvijeno zlatarstvo, u kojemu se odražavala animalistička mašta stepskih naroda, te se putem
slobodnih i naglih pokreta pretvaralo u elegantne oblike.

Helenističko razdoblje (330. - 150. pr.n.e)

U samo osam godina Ahemenidsko je carstvo palo pod napadima Aleksandra Makedonskog. Nakon pobjede nad
vojskom Darija III. u bitci kod Isa, zauzet je grad Suza, a posljednji otpor Ahemenidi pružaju kod "Perzijskih vrata"
blizu kraljevske palače u Perzepolisu. Otada počinje širenje helenističke kulture u Perziji.
Ubrzo nakon Aleksandrove smrti carstvo se raspalo, a njime su zavladali dijadosi, Aleksandrovi vojskovođe, koji
postaju i osnivači dinastija. Perzijom vlada dinastija Seleukovića.
Sve do 250. p. n. e. skupa s kolonizatorima u Perziju prodire grčki jezik, filozofija i umjetnost, a grčki postaje jezikom
diplomacije i književnosti. Jačaju trgovinske veze s okolnim zemljama, pa i onima na istoku. Sve je ravijeniji Put svile
prema Kini, a iz Indije prodire budizam, dok je zoroastrizam na zapadu izvršio utjecaj na judaizam.
Pad kraljevstva Seleukovića započeo je dosta rano. Istočne pokrajine Baktrija i Partija osamostalile su se 238. p. n. e.,
a samo je vojna vještina Antioha III. spasila Perziju od invazije Parta. No, tada Rimska republika počinje napadati
kraljevstvo Seleukovića, dok se u isto vrijeme u Judeji događa pobuna Makabejaca, a na istoku se širi kraljevstvo
Kušana. Na koncu je Perzija podijeljena između Partije i Rima.

34
Partski savez (150. pr.n.e. - 226. n.e.)

Parti su od 238. p. n. e. bili neovisni o Seleukovićima, no 170. p. n. e., dolaskom na prijestolje Mitridata I. iz dinastije
Arsakida pod njima se ujedinjuju perzijske zemlje, te u gornjem toku Eufrata počinju dijeliti granicu s Rimskim
carstvom. Tako ove dvije države postaju ozbiljni takmaci, osobito oko prevlasti nad Armenijom. Teško naoružana
partska konjica, podržana vještim strijelcima, bila je dostojan suparnik Rimljana, što se i vidjelo u nizu bitaka, poput
one u kojoj je partski vojskovođa Suran, u bitci kod Karhe pobijedio Marka Licinija Krasa, upravitelja Sirije.
Mezopotamija se u to doba pretvorila u pravo bojno polje.
U ovom je razdoblju helenistička kultura počela popuštati pred izvornim perzijskim običajima. Ipak, partskoj je državi
nedostajalo jedinstvo. Vlast je dijelilo sedam klanova koji su se ujedinili u savez, prema kojem je svaki od ovih
klanova vladao po jednom pokrajinom. Do 1. st. n.e. Partija je sasvim decentralizirana, a njezinim su područjima, kao
feudima, vladali lokalni velikaši, dok su zemlju sve više iscrpljivali ratovi s Rimljanima na zapadu i Kušanima na
sjeveroistoku.
Kraljevi su u takvoj situaciji bili prisiljeni davati sve više samostalnosti lokalnim moćnicima, a vazali nisu više bili
pokorni kralju. Ipak, posljednji partski kralj Artaban IV. (216.-224.) uspio je donekle povratiti staru moć, no to nije
dugo trajalo. Perzijski kralj vazal, Ardašir, pobunio se 224. godine i zauzeo Ktezifont, što je označilo i kraj Partskoga
saveza.

Sasanidsko carstvo (226.-650.)

U samo dvije godine Ardašir I. postao je perzijskim šahom, kao prvi vladar iz pokrajine Pars nakon Ahemenida, zbog
čega su se on i njegovivi nasljednici vidjeli kao nasljednici velikih vladara, Kira i Darija. Nova je dinastija nazvana
Sasanidima po Ardaširovu djedu.
Njihova je politika bila bitno osvajačka, tako da su povratili krajeve što su ih Partima bili oduzeli Kušani, te nastavili
sukobe s Rimskim carstvom. Jednom su prilikom 260. godine čak i zarobili rimskog cara Valerijana.
Svoju snagu i dugotrajnost Sasanidsko carstvo zahvaljuje snažnoj centraliziranosti, za razliku od prethodnog partskog
razdoblja. Društvo je bilo jasno podijeljeno na kaste, gdje su na vrhu društvene ljestvice bili svećenici, slijedili su ih
vojnici, potom pisari i konačno pučani. Zoroastrianizam je postao službenom državnom religijom i to ne samo u
Perziji, nego se širio i ostalim osvojenim pokrajinama. Ostale su religije povremeno progonjene. Posebno je to bio
slučaj s Katoličkom Crkvom (tada još jedinstvenom prije raskola 1054. godine), djelomično i stoga što je od 4. st.
postajala službenom religijom Rimskog carstva. S druge strane, Asirska Crkva Istoka, koja se 431. odvojila od
Katoličke Crkve bila je tolerirana, a ponekad i potpomognuta.
Veliko širenje carstva pridonijelo je njegovoj sve većoj nestabilnosti, te su krajem 5. st. njegove istočne dijelove
osvojili Bijeli Huni. Unutar Perzije dogodila si i pobuna sljedbenika filozova Mazdaka (umro oko 529.) koji je naučavao
mješavinu dualizma i manihejstva, te oštro napadao strogu društvenu podjelu u carstvu. Ipak, Hozroje I. (531.-579.)
uspijeva povratiti vlast u državi, te je proširiti do Antiohije i Jemena. Za njegovih će nasljednika, osobito za Hozroja II.
Parviza (590.–628.), carstvo obuhvatiti čitav Bliski istok i Egipat. No, rat s Rimljanima, koji je tome uslijedio, doveo je
do daljnjeg slabljenja Perzijskog carstva. O pobijedi rimskog cara Heraklija u tom ratu govori i Kuran, koji spominje
"pobjedu vjernikâ", budući da su Rimljani bili monoteisti, za razliku od Sasanida koji su, kao sljedbenici
zoroastrianizma, bili dualisti.
U to doba rasula sasanidskog carstva, raste moć arapskog kalifata, što će za Perziju označiti novo doba.

Arapska vlast i islamizacija (650.-1037.)

U osvajanjima od 643. do 650. arapi osvajaju gotovo čitavo područje Perzije, a posljednji sasanidski vladar Jazdegerd
III. još desetak godina pokušava vratiti zemlju pod svoju vlast. U tome najprije traži pomoć Turaka i Tatara, no
muslimani ih s lakoćom pobjeđuju. Potom se obraća za pomoć Kinezima, no oni se odbijaju uplesti. Do danas se
povjesničari ne slažu je li Jazdegerd živio u već osvojenoj Perziji ili negdje na njezinim rubnim područjima. Računa se
da s arapskom vlašću za Perziju započinje Srednji vijek.
Zahvaljujući prostranstvu i bogatstvu velike države u kojoj se našla, Perzija u ovom razdoblju daje niz značajnih
mislilaca koji će, mnogo kasnije, utjecati na europsku renesansnu misao. Među njima su brojni liječnici i filozofi,
poput Avicene, astronomi, književnici, kemičari (npr. Zaharija Razi, koji je otkrio alkohol) i matematičari (npr. Al-
Kvarizmi, koji je izumio algoritam i algebru).

35
Omejidi

Perzija do 650. godine postaje dijelom velikog omejidskog carstva koje se prostire od Iberijskog poluotoka do rijeke
Inda i od Aralskog jezera do Arapskog poluotoka. Središte carstva bio je Damask u Siriji.
Za vrijeme svoje vlasti, Omejidi su preuzeli perzijski oblik državne organizacije, no i njihov je utjecaj na Perziju bio
zamjetan. Arapski postaje glavni jezik službene komunikacije, a zoroastrizam je zamijenjen islamom, te se počinju
graditi džamije. Ipak, prvih stotinu godina arapske vlasti nisu se promicala masovna obraćanja na islam, a
nemuslimanskom stanovništvu bili su nametnuti porezi i posebna pravila odijevanja. Među prvim obraćenicima
nalaze se velikaši i državni dužnosnica, a polako ih u tome slijedi i seljaštvo. Do kraja 10. stoljeća većina je Perzijanaca
prihvatila islam i to u njegovoj sunitskoj inačici.
Perzijski se jezik pokazao otpornijim od ostalih jezika nad kojima je premoć odnio arapski, pa se u ovom razdoblju
počeo razvijati prema današnjem iranskom jeziku, uključujući arapske riječi i prešavši s posebne inačice aramejskog
pisma, kojim se dotad služio, na arapsko pismo.

Abasidi, Samanidi, Buvajhidi

750. Omejide zamjenjuju Abasidi, a Perzija ima sve veću ulogu u državnoj upravi. Kalif Al-Mamun (813.-833.), čija je
majka bila Perzijanka, seli prijestolnicu iz arapskih krajeva u Merv na istoku Perzije u današnjem Turkmenistanu. Isti
kalif u Bagdadu osniva "Dom mudrosti", po uzoru na perzijsko učilište u Gundišapuru iz sasanidskoga razdoblja.
819. godine istočnu Perziju osvajaju Samanidi, prva izvorno perzijska dinastija nakon arapskog osvajanja. Njihova su
središta bila Samarkand, Bukhara i Herat, a u njihovo doba ponovno oživljavaju perzijski jezik i kultura. Pjesnik
Firdavsi u to doba piše svoju epsku pjesmu "Šah nameh" o perzijskim vladarima.
Zapadnu Perziju 913. osvajaju Buvajhidi, iranski savez plemena s obala Kaspijskog jezera. Njihovo središte postaje
grad Širaz na jugozapadu današnjeg Irana.
Bio je to početak kraja islamskog teritorijalnog jedinstva na Bliskom i Srednjem istoku.

Turska i mongolska vlast (1037.-1500.)

Ovo je razdoblje označilo kraj arapske vlasti i početak samostalnog razvoja Perzije.

Seldžuci (1037.-1219.)

Turci Seldžuci 1037. prodiru sa sjeveroistoka na područje Perzije, te stvaraju veliko bliskoistočno carstvo. Pod Malik
Šahom I. (1072.-1092.) i njegovom dvojicom perzijskih vezira Nizam al-Mulkom i Taj al-Mulkom, seldžučka se država
proširila do krajnjih granica nekadašnjeg Perzijskog carstva prije arapskih osvajanja, te je graničila s Kinom na istoku i
Bizantskim carstvom na zapadu.
Nakon Malik Šahove smrti država je podijeljena između njegove četvorice sinova, no treći od njih, Ahmed Sandžar,
nezadovoljan svojim dijelom, preuzima čitavo carstvo, što ostala braća ne priznaju. Mahmud II. proglašava se
sultanom sa sjedištemu u Bagdadu. Ahmed Sandžar pao je 1153. u zarobljeništvo nomadskih Turaka u kojem 1156. i
umire.
Carstvo je otada u stalnom raspadanju i više se nikad neće proširiti do svojih prvotnih granica, u čemu će ih spriječiti i
križari. Nakratko je, krajem 12. st., Torgul III. bio sultan svih Seldžuka, osim Anadolije, no pobijedit će ga Šah
Horezma, Ala ad-Din Tekiš. Od velikog carstva ostat će još samo Sultanat Ruma u Anadoliji, a 1260. i njega osvajaju
Mongoli koji ga dijele na manje emirate, od kojih je jedan bio prethodnica Osmanskoga carstva.
U doba seldžučkoga carstva u Perziji je cvala srednjovjekovna islamska kultura i umjetnost. Djelovao je, primjerice,
poznati perzijski pisac ljubavne poezije Omar Khajjam, a nastala su i zapažena arhitektonska djela poput džamije u
Isfahanu. U likovnoj umjetnosti, posebice kod ilustriranja rukopisa, počinje se uvoditi prikazivanje ljudskih likova.

Vlast Mongola i njihovih nasljednika (1219.-1500.)

Džingis Kan, vođa Mongola, 1218. šalje svoje poslanike i trgovce u grad Otrar koji je pripadao Horezmu. Upravitelj
grada ih pogubljuje a Mongoli pljačkaju Otrar i nastavljaju sve do Samarkanda i ostalih gradova na sjeveroistoku.
Džingis Kanov unuk Hulagu Kan između 1255. i 1258. osvaja Horezam, Bagdad i veći dio Bliskog istoka, a područje
Irana postaje ilkanat, pokrajina ogromnog Mongolskog carstva, a od 1295. postaje neovisan.
Vladari ilkanata bili su zaštitnici umjetnosti i znanosti, koje su se razvijale u najboljoj tradiciji iranskog islama.
36
Oko 1370. pojavljuje se novi osvajač, Tamerlan, koji nastoji obnoviti Mongolsko carstvo. Samo u Isfahanu pobio je
70.000 ljudi i izgradio kule s njihovim lubanjama. Nakon njegove smrti (1405.) Iran ostaje u ruševinama, a Perzija je
kroz sljedećih stotinu godina podijeljena na male emirate kojima vladaju Tamerlanovi nasljednici.

Safavidi (1500.-1722.)

Na području Azerbejdžana, u gradu Ardebilu porasla je u međuvremenu moć Ismaila I. (1487.-1524.), potomka
perzijskog sufija Safi al-Dina (1252.-1334.). Kao jednogodišnji dječak Ismail je ostao bez oca koji je bio vođa
azerbejdžanskih šijita. Vrlo mlad, kao trinaestgodišnjak, proglašava se 1500. šahom sa sjedištem u Tabrizu, te
ponovno ujedinjuje u jedinstvenu Perziju čitava područja današnjeg Irana, Azerbejdžana i Iraka, te dobar dio
Afganistana. Na taj način osniva dinastiju Safavida. Širenje Safavida prema zapadu zaustavit će Osmansko carstvo u
bitci kod Haldirana 1514.
Nakon sedamdesetak godina kaosa u državi 1588. na prijestolje stupa šah Abas I., s čime počinje kulturna i politička
obnova. Glavni grad premješten je u Isfahan, koji ubrzo postaje jednim od najznačajnijih kulturnih središta islama.
Procvat je omogućen i sklapanjem mira s Turcima.
Za safavidske vlasti šijitska inačica islama postaje službena vjera u carstvu, a Perzija postaje najvećom šijitskom
državom u muslimanskom svijetu, što će Iran ostati sve do danas. Ovo je i razdoblje procvata umjetnosti, osobito
slikarstva, s bogatstvom tema, te arhitekture.
Sporazumom s Osmanskim carstvom iz 1639. određene su današnje zapadne granice Irana.

Kraj sjaja Perzije (1722.-1914.)

Perzija se 1722. našla istovremeno u ratu s carskom Rusijom i Osmanskim carstvom, no uspjela se othrvati. Ipak,
safavidska je dinastija znatno oslabila. Nakon pokušaja nasilnog nametanja šijitskog islama sunitskim Afganistancima,
posljednji je safavidski šah iste godine ubijen. Otada počinju česte promjene na čelu države, a Perzija nespremna
dočekuje europska kolonijalna osvajanja.
Tridesetih i četrdesetih godina 18. stoljeća Nadir Šah će naznačiti kratkotrajnu obnovu carstva, no nakon njegove
smrti na vlast dolazi slaba Zand dinastija. Ponovno dulje vrijeme stabilnosti nastupit će za vladavine dinastije Kajar u
razdoblju od 1779. do 1925. Ipak, Perzija je ekonomski slaba i sve više ovisi o velikim silama: Rusiji na sjeveru, i
Britanskim carstvom u Indiji. Svaka od tih sila od nekadašnjeg je perzijskog teritorija zauzela dio za sebe: Rusija je
osvojila Azerbejdžan, Turkmenistan i Uzbekistan, Britanija Bahrein, a obje dijelove Afganistana. Na koncu će 1907.
sklopiti Anglo-rusku konvenciju, prema kojoj je podijeljen i sam teritorij Perzije na zone ekonomskog utjecaja. Osniva
se i Anglo-perzijska naftna kompanija, te počinje crpljenje nafte na jugozapadu Perzije.

37
Povijest drevnog Egipta
Preddinastijski period

Oko ← 6000. Početak uzgoja žitarica u sjevernoj Africi.

← 4000.-3000. Započinje isušivanje Sahare; stanovništvo sjeverne Afrike širi se prema jugu i istoku - pred-dinastijski
period u Egiptu.
Oko ← 3500. Prva upotreba jedara na Nilu.

Ranodinastijski period

Oko ← 3100. Prema predaji, godina ujedinjenja Egipta za Nermerove (Menes) vladavine.

Staro Carstvo

← 2686. je početak Stare države (doba piramida) u Egiptu (← 2181.) ← 2590. Keops gradi veliku piramidu kod Gize.
Iz oko ← 2350. potječu rani religijski tekstovi pronađeni na zidovima egipatskih grobnica, tzv. Piramidalni tekstovi
(hijeroglifi).

Prvi prijelazni period

Da je to bilo vrijeme nemira i ratova vidi se po činjenici da su se ove četiri dinastije smjenjivale u samo 50 g.

Srednje carstvo

Oko ← 2040.-1674. nakon perioda kaosa, uspostavlja se Srednje Carstvo u Egiptu; Faraoni jačaju državu,
uspostavljaju centraliziranu upravu i oko ← 1990. osvajaju susjednu Nubiju (danas Etiopija). Iz oko ← 1900. potječe
srednjo-carska Priča o Sinuhe.

Drugi prijelazni period

← 1725. plemena Hiksa uvode ratne kočije u Egipat. ← 1648. Dominacija Hiksa u Egiptu (do ← 1540.).

Novo Carstvo

Oko ← 1540. Kamose i Amozis protjeruju Hikse i utemeljuju Novo kraljevstvo u Egiptu (do ← 1069.). Egipćani
osvajaju Palestinu i Siriju.
Oko 1500. napisana Knjiga mrtvih, prvi rukopis na papirusu koji obuhvaća cijelo egipatsko vjerovanje.
← 1505. započinje gradnja Amonova hrama u Karnaku za vrijeme Tutmosa I. (← 1505.-1493.) i Tutmosa III. (← 1490.-
1436.).
← 1478.-1458. Egiptom vlada kraljica Hatšepsut.
← 1402. pod vlašću Amenofisa III. Egipat je na vrhuncu slave. Započinje gradnja hrama u Luxoru. Hetiti u Armeniji
usavršavaju tehniku kovanja željeza.
Oko ← 1360. Ehnaton nasilno uvodi monoteističko obožavanje boga sunca (Atona) u Egiptu i izgrađuje novu
prijestolnicu – Ahetaton.
← 1347. egipatskim faraonom postaje Tutankamon koji ukida Atonov (Sunčev) kult što su ga bili uveli Ehnaton i
njegova žena Nefertiti te obnavlja staru vjeru u Amona.
Oko 1319.-1145. je period Ramesida u Egiptu (XIX. dinastija) koja je najjača za Ramzesa II. koji u brojnim ratovima
protiv osvajača čak širi egipatski teritorij. ← 1275. Bitka kod Kadeša između Egipćana pod Ramzesom II. i Hetita.
Oko ← 1200. Propast Hetitskog Carstva; egzodus Židova iz Egipta i naseljavanje u Palestini.
← 1152. umire Ramzes III., posljednji veliki egipatski faraon.

38
Pad Egipta

← 671. Asirci pokoravaju Egipat; početak obrade željeza. ← 525. Perzijanci napadaju Egipat.
← 332. Aleksandar Veliki osvaja Egipat. ← 323. umire Aleksandar: carstvo je podijeljeno između Makedonije, Egipta,
Sirije i Pergama. ← 304. Ptolomej I., makedonski vladar Egipta, osniva neovisnu dinastiju (do 30.) Oko ← 290. je
osnovana Aleksandrijska knjižnica. ← 30. smrt Antonija i Kleopatre: Egipat postaje rimskom provincijom.

Preddinastijski period
Preddinastijsko razdoblje Egipta, do 3100.p.K., je razdoblje čiji je vrhunac uzdizanje Stare Države i prve od trideset
dinastija koje su određivane po boravištima vladara. Egiptolozi su na osnovu dinastija odredili podjelu faraonske
civilizacije koristeći raspored koji je prvi puta prikazan u Manethovom djelu Aegyptiaca. Struktura Noma, na koje je
Egipat bio podijeljen, starija je od prve egipatske dinastije, a postoje i zapisi o preddinastijskim vladarima kao što je
Narmer. Prva iskapanja na preddinastijskim nalazištima dogodila su se u 19.stoljeću u Naqadi, Abydosu, Coptosu, i
Hierakonpolisu. Dok mnogi znanstvenici smatraju da je kultura Naqada označila početak ovog pretpovijesnog
razdoblja, postoje i oni koji njen početak smještaju u donji rani mezolitik.

Rani mezolitk

Antropološki i arheološki dokazi upućuju da je uzduž Nila postojala neolitska kultura u 10. tisućljeću prije Krista.
Pripadnici te kulture koristili su najraniji poznati oblik srpa. Tu je kulturu zamijenila kultura lovaca, ribara i lovaca-
sakupljača, čiji su pripadnici koristili kamena oruđa.

Kasni mezolitik

Po nekim se dokazima može zaključiti da su u jugozapadnom dijelu Egipta, pokraj granice sa Sudanom, obitavali ljudi
i prije 8000.p.K.
Klimatske promjene, ili možda pretjerana ispaša oko 8000.p.K. počele su isušivati pašnjake Egipatskih zemalja i s
vremenom stvorile Saharu. Plemena su prirodno selila prema rijeci, gdje se razvilo sjedilačko, ratarsko gospodarstvo,
i centraliziranije društvo.
Postoje dokazi o pastoralizmu i uzgoju žitarica u istočnoj Sahari u 7.tisućljeću prije Krista.
Pripitomljene životinje su uvezene iz Azije između 7500.p.K. i 4000.p.K. zanimljivo je da se pripitomljavanje svinje
navodi kao jedan od važnih uzroka isušivanja područja Sahare (vidi [1]).

6. tisućljeće prije Krista

Oko 6000.p.K. preddinastijski su Egipćani uzgajali stoku i gradili velike građevine.

Sredinom 6.tisućljeća prije Krista je život u drevnom Egiptu ovisio uglavnom o proizvedenim žitaricama i životinjama:
stoci, kozama, svinjama i ovcama. Predmeti od kovine zamijenili su one izrađene od kamena. U ovom je razdoblju
bilo rasprostranjeno i štavljenje životinjskih koža, lončarstvo i izrada tkanina.
Predmeti pronađeni u grobovima iz ovog razdoblja uključuju posuđe, nakit, alate za lov i ratarstvo, i razne
prehrambene artikle kao što su sušeno meso i voće. Mrtvi su pokapani licem prema zapadu.
Košare su oko 5000.p.K. bile izvanredno visoke kvalitete. [2].

5. tisućljeće prije Krista

Život Badarijanske kulture u ovom se razdoblju temeljio na poljoprivredi te lovu i ribolovu. Pronađene rukotvorine iz
drugih zemalja upućuju na to da je Badarijanska kultura imala mrežu trgovine čak i do Sirije. [3]. U ovo se doba
pojavljuju Pokućstvo, pribor za jelo, ukrašeni lonci i vaze, češljevi i figurice. Društveno uslojavanje vidljivo je po tome
što su bogatiji pripadnici zajednice pokapali na posebnom mjestu na groblju.
Oko 5. tisućljeća prije Krista pojavljuje se kultura Naqada.
Postoje dokazi koji upućuju na to da su do 4000.p.K. egipatski alkemičari izumili zidanje uz pomoć cementa..

39
4. tisućljeće prije Krista

Oko 4000. p. K. ljudski, životinjski oblici na keramici postaju realističniji. U Gerzejskoj kulturi razvilo se građenje
grobnica sa podzemnim prostorijama s namještajem i amuletima. Gerzejski običaji kasnije su se razvili u Ozirisov kult
drevnog Egipta. Simboli na Gerzejskoj keramici slični su tradicionalnom hijeroglifskom pismu [4].

Ranodinastijski period
Ranodinasatijski period dolazi nakon protodinastijskog perioda Egipta i uključuje prvu i drugu egipatsku dinastiju.
Trajao je od 2920.p.K. do 2575.p.K., ili početka Stare Države. Neki egiptolozi uključuju i treću egipatsku dinastiju u
ranodinastijski period.
Drevni Egipćani su zabilježili Punt kao zemlju svog porijekla. Danas se smatra da je Punt današnja Eritreja ili Sudan.
Smatrali su se "narodom dvaju zemalja", Gornjeg i Donjeg Egipta.
Prema Manethovim zapisima prvi faraon bio je Menes. No, najstariji zabilježeni vladar prve dinastije je Horus-Aha, a
prvi vladar, za kojeg neki tvrde da je ujedinio Gornji i Donji Egipat, bio je Narmer (posljednji vladar protodinastijskog
perioda. Narmer je poznat jer je njegovo ime zapisano na Narmerovoj ploči. Pogrebni običaji seljaka bili su isti kao u
preddinastijkom razdoblju, no bogatiji su građani zahtijevali nešto više. Zbog toga su Egipćani počeli graditi mastabe.
Prije ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Egipta, oko 3100.p.K., zemlja je bila podijeljena na autonomna sela. S prvim
dinastijama vladari su postavili državnu administraciju i postavili kraljevske upravitelje.

Egipat - Stara država

Nakon ujedinjenja Egipta, utemeljeno je sve na čemu se razvijala egipatska civilizacija. To se razdoblje naziva
arhajskim dobom. Tada je stvorena temeljna hijerarhija sa faraonom (eg. Per-aa, velika kuća) na vrhu, koji je bio
smatran bogom. Egipat je dakle bio apsolutna teokratska monarhija. Faraon je bio smatran sinom boga Raa, bogom
Horosom. Njegova je vlast bila doživotna, neograničena i nasljedna. Kao vladarska podfunkcija javlja se kraljevski
upravitelj donjeg Egipta
Stara Država je ime koje se obično pripisuje trećem tisućljeću prije Krista kada je Drevni Egipat dostigao prvi
civilizacijski vrhunac. To je bilo prvo od tzv. Razdoblja "Država", koja označuju vrhunce civilizacije u dolini Nila, ostale
dvije su Srednja država i Nova država). Najraširenije je mišljenje da se Stara država protezala kroz vrijeme vladavine
treće do šeste egipatske dinastije 2575 p.K.–2134 p.K. Mnogi egiptolozi uključuju i sedmu i osmu egipatsku dinastiju
u Staru državu kao nastavak vladanja centraliziranog u Memfisu. Nakon Stare države slijedi razdoblje razjedinjenja i
relativnog kulturnog opadanja koje egiptolozi nazivaju Prvo prijelazno Razdoblje.
Glavni grad Egipta za vrijeme Stare države bio je u Memfisu, gdje je Djoser postavio svoj dvor. Stara je država možda
najpoznatija po velikom broju Piramida, koje su u to doba građene kao mauzoleji faraona. Zbog toga se Stara država
često naziva i "Doba piramida".

Početak Treće Dinastije

Prvi slavni faraon Stare države bio je Djoser (2630 p.K.–2611 p.K.) iz treće dinastije, on je naredio izgradnju prve
piramide u novom nekropolisu Memfisa Saqqari. Važna osoba za vrijeme Djoserove vladavine bio je Imhotep, koji je
nadgledao izgradnju tog nekropolisa..
U ovom su razdoblju nekoć neovisne države drevnog Egipta postale poznate kao nomi, kojima je vladao samo faraon.
Nakon toga su prijašnji vladari bili prisiljeni preuzeti uloge upravitelja ili drugačije sudjelovati u prikupljanju poreza.
Drevni su Egipćani su u to doba vjerovali da im faraon može osigurati godišnje poplave Nila za njihove usjeve.
Također, sebe su smatrali odabranim narodom, "kao jedina prava ljudska bića na Zemlji" [1].

Zlatno Doba: Četvrta Dinastija

Stara država i njena vladarska moć dosegli su vrhunac za vrijeme [[Četvrta Egipatska Dinastija[|četvrte egipatske
dinastije]], koja je započela Sneferuom (2575 p.K.–2551 p.K.). Koristeći više kamenog materijala od bilo kojeg faraona
gradio je tri piramide: tajanstvenu piramidu u Meidumu (neuspješno), slavnu iskrivljenu piramidu u Dashuru (i ovdje
neuspješno), i malu crvenu piramidu, također u Dashuru.

40
Sneferuov nasljednik bio je Khufu (2551 p.K.–2528 p.K.), koji je izgradio veliku piramidu u Gizi. Kasnija ga egipatska
književnost opisuje kao okrutnog tiranina koji je nametnuo prisilni rad svojim podanicima da bi se piramida završila.
Nakon njegove smrti moguće je da su njegovi sinovi Djedefra (2528 p.K.–2520 p.K.) i Khafra (2520 p.K.–2494 p.K.)
imali razmirice. Khafra je izgradio drugu piramidu i (po tradicionalnom shvaćanju) Sfingu u Gizi. Nedavna ponovljena
razmatranja dokaza upućuju da je sfingu možda izgradio Djedefra kao spomenik Khufu.
Kasniji vladari četvrte egipatske dinastije bili su Menkaura (2494 p.K.–2472 p.K.), koji je izgradio najmanju piramidu u
Gizi, i Shepseskaf (2472 p.K.–2467 p.K.).

Nazadovanje i Pad; od Četvrte do Osme Dinastije

Peta dinastija počela je s Userkhafom (2465 p.K.–2458 p.K.), koji je pokrenuo reforme koji su oslabili faraona i
centralnu vlast. nakon njegove vladavine započeti su građanski ratovi jer moćni nomarsi (regionalni upravitelji) više
nisu pripadali vladarskoj obitelji. Sve teži građanski sukobi potkopali su jedinstvo i vladavinu faraona te uzrokovali
glad. No, regionalna autonomija i građanski ratovi nisu bili jedini razlog nazadovanja. Ogromni graditeljski projekti
četvrte dinastije premašili su kapacitete egipatske blagajne i stanovništva i zbog toga oslabile državu pri samim
korijenima.
Konačni udarac bilo je kratkotrajno zahlađenje u regiji koje je uzrokovalo drastično smanjenje količine oborina
između 220 i 2100 p.K., a to je spriječilo normalno poplavljivanje Nila. Posljedica toga bila su desetljeća gladi i
razdora. Zapis na grobu Ankhtifija, vladara prvog prijelaznog razdoblja, opisuje stanje u zemlji pri kraju Stare Države:
Cijeli je Gornji Egipat umirao od gladi i ljudi su jeli svoju djecu…

Prvi prijelazni period

Prvi prijelazni period je ime koje egiptolozi obično daju razdoblju drevnog Egipta između kraja Stare Države i početka
Srednje Države. Neki povjesničari za pad stare države uzimaju šestu a neki osmu egipatsku dinastiju. Zbog toga se u
prvi prijelazni period mogu svrstati: sedma, osma, deveta, deseta i veći dio jedanaeste egipatske dinastije.
Stara država je bila oslabljena glađu i slabom vlašću. Jedna od teorija je da se dogodilo katastrofalno smanjivanje
količine Nilskih poplava. To je trajalo 2 ili 3 desetljeća, a uzrok tomu je bilo globalno zahlađenje koje je uzrokovalo
smanjenje količine padalina u Egiptu, Etiopiji i Istočnoj Africi. To je bio uzrok velike gladi i pada stare države.
Posljednji faraon šeste dinastije bio je Pepi II. Neferkare (ili možda Nitocris). Bilo mu je 6 godina kada je došao na
vlast, a vjeruje se da mu je bilo 100 godina kada je umro što znači da je vladao 94 godina, duže od bilo kojeg drugog
monarha u povijesti. Posljednje godine njegove vladavine obilježila je neučinkovitost zbog Pepijeve starosti. Slijedilo
je razdoblje nemira. Zajednica Gornjeg i Donjeg Egipta se raspala a regionalni vladari su se morali samo nositi s glađu.
Oko 2160.p. K. Nova loza faraona (devete i desete dinastije) ujedinila je Donji Egipat iz svog glavnog grada
Herakleopolis Magna, potekli su od faraona pod imenom Akh-toy. U međuvremenu je suparnička loza (jedanaesta
dinastija) ujedinila Gornji Egipat s glavnim gradom u Tebi.
Oko 2055.p.K.nasljednik Intefa III. porazio je faraone Donjeg Egipta i ponovno ujedinio dvije države i time završio prvi
prijelazni period. Vladao je pod imenom Mentuhotep II..

Egipat - Srednja država

Nakon prvog međurazdoblja grad Teba je postao središte ponovnog jačanja države. Stabilnost države osigurana je
novim modelom nasljeđivanja vlasti: faraon bi postavio sina-nasljednoka svojim suvladarom uvježbavajući ga za
buduću državničku službu. Egipat je ponovno doživio procvat.
Razdoblje srednje države obilježeno je miroljubivom politikom i širenjem trgovačkih veza istočnim Mediteranom.
Egipatska trgovačka predstavništva osnivana su u Palestini, Siriji, na Kreti i Cipru. Faraon mentuhotep II. odaslao je
lađe u nepoznatu zemlju Punt i one su se vratile natovarene začinima i tamjanom. Sezostris III. prekinuo je razdoblje
mirnog širenja egipatskog utjecaja i krenuo je u osvajačke pohode na Nubiju i Palestinu. Radi čvršće kontrole nad
državom proveo je upravnu reformu kojom je ukinuo službu nomarha, a na njihovo mjesto postavio kao činovnike
sposobne pučane - obrtnike i trgovce.

41
Opće blagostanje u razdoblju srednje države odrazilo se i u kulturi i književnosti. Putovanja u daleke krajeve
nadahnula su pripovjedaće, pa uz čuvenu pripovijest Sinuhe Egipćanin nastaje i niz drugih djela o velikim
pustolovinama.

Srednja država je razdoblje u povijesti drevnog Egipta od početka jedanaeste egipatske dinastije do kraja četrnaeste
egipatske dinastije, otprilike između 1991. i 1648.p.K.

Jedanaesta dinastija

Za početak jedanaeste dinastije obično se uzima vrijeme kada je faraon Mentuhotep II iz Tebe porazio posljednjeg
vladara desete egipatske dinastije i time završio prvi prijelazni period. Neki stručnjaci ističu razlike u kulturi
jedanaeste i jedanaeste egipatske dinastije i zato počinju Srednju državu dvanaestom dinastijom.

Dvanaesta dinastija

Nakon vladavine Mentuhotepa III. i Mentuhotepa IV. završava jedanaesta dinastija i prelazi u glasovitu dvanaestu
dinastiju. Prvi faraon dvanaeste dinastije bio je Amenemhat I., on je, prema nekim izvorima, ista osoba kao i
Amenemhat, vezir Gornjeg Egipta pod vlašću Mentuhotepa IV. To objašnjava gladak prelazak moći u kojem je
Amenemhat lako preuzeo vlast nakon smrti Mentuhotepa IV.
Amenemhat I. Je izgradio novu prijestolnicu poznatu pod imenom Itjtawy, nije poznato gdje je taj grad bio smješten
ali pretpostavlja se da je bio na lokaciji današnjeg el-Lishta, iako Manetho tvrdi da im je prijestolnica ostala u Tebi.
Amenemhet je smirio nemire u Egiptu i smanjio prava nomarsima. Poznato je da je pokrenuo barem jedan vojnički
pohod na Nubiju. 1962.p.K. postavio je svog sina Senusreta I. kao svog suvladara. Kada je Amenemhata I. Navodno
ubio njegov tjelohranitelj, Senusret se vratio iz obrambenog rata s Libijom u Itjtawy da bi spriječio preuzimanje vlasti.
To je dokazalo korist institucije suvladara budući da je novi vladar time već stekao korisno iskustvo prije nego što je
trebao i sam preuzeti vladanje državom. Sustav suvladara potrajao je kroz cijelu dvanaestu dinastiju i donio je veliku
stabilnost.
Senusret I. (1971.p.K. – 1926.p.K.) nastavio je pokušaje svog oca da ponovno osvoji Nubiju i ostale teritorije koji su
izgubljeni u prvom prijelaznom periodu. U njegovih 45 godina vladavine obuzdana je Libija, što je Egiptu osiguralo
napredak i sigurnost.
Senusretov nasljednik Amenemhat II. (1929.p.K. – 1895.p.K.) vratio je nomarsima da svoj položaj stječu
nasljeđivanjem (iako je tim oslabio središnju vlast), uspostavio trgovinske veze s Nubijom i, čini se, vodio rat u
Levantu.
Senusret II. (1897.p.K. – 1878.p.K.) poboljšao je trgovinske veze s Nubijom, Palestinom i Levantom.
Njegov nasljednik Senusret III. (1878.p.K. – 1839.p.K.]]) bio je kralj-ratnik koji često i sam sudjelovao u bitkama.
Poveo je svoje snage duboko u Nubiju te izgradio niz velikih utvrda da bi odredio granice između Egipta i još
neosvojenog teritorija. Izgradio je hram u Abydosu koji je uništen ali se i na njegovim ostacima vidi visoka kvaliteta
ukrasa. Proglašen je božanstvom pri kraju Srednje države, a obožavali su ga faraoni Nove države. Predao je krunu
svome sinu ali je ostao stariji suvladar.
Amenemhat III. (1860.p.K. – 1815.p.K.) bio je posljednji veliki faraon Srednje države. Egipatsko stanovništvo počelo je
prerastati razine proizvodnje hrane. Amenemhat III. Je naredio eksploataciju Fayyuma te pojačano rudarenje u
Sinajskoj pustinji. Ponovno je ukinuo nasljedno pravo nomarha. Pozvao je naseljenike iz Azije da rade na egipatskim
spomenicima. No pri kraju njegove vladavine počele su podbacivati godišnje poplave, a njegov nasljednik
Amenemhat IV. je vladao 9 godina (1816.p.K. – 1807.p.K.) prije svoje preuranjene smrti.
Sestra Amenemhata IV kratko je vladala kao kraljica Sobekneferu (1807.p.K. – 1803.p.K.). budući da nije imala
nasljednika, dvanaesta dinastija naglo je završila, a s njome i zlatno doba Srednje države.

Trinaesta i četrnaesta dinastija

Trinaesta dinastija:
Trinaesta egipatska dinastija vladala je, prema Manethu, oko 453 godine, no to je možda pogreška budući da su u
grčkim prijepisima njegovog dijela broje 1 i 4 vrlo slični, znači to bi mogao biti i broj 153.

Četrnaesta dinastija:

42
Čini se da su ovi vladari postupno gubili vlast nad Egiptom. Četrnaesta egipatska dinastija je izgleda bila dinastija
manjih vladara u području Delte.
Trinaesta i četrnaesta dinastija označile su spori pad Egipta u Drugi prijelazni period u kojem će neki od doseljenika
koji su stigli iz Azije za vrijeme Amenemhata III. preuzeti vlast pod imenom Hiksi.

Drugi prijelazni period

Drugi prijelazni period je razdoblje između pada Srednje države, i početka Nove države. Najbolje je poznato po tome
što su se u tom razdoblju u Egiptu pojavili Hiksi, koji su vladali za vrijeme petnaeste i šesnaeste egipatske dinastije.
Slavna Dvanaesta egipatska dinastija završila je oko 1800.p.K. Nasljednik joj je bila mnogo slabija Trinaesta egipatska
dinastija. Vladala je iz Itjtawya. Trinaesta dinastija nije uspjela održati kontrolu nad velikim teritorijem Egipta.
Vladajuća obitelj provincije u Xoisu, koji se nalazi u močvarama zapadne Delte, odcijepila se od središnje vlasti i
osnovala četrnaestu egipatsku dinastiju. Podjela zemlje ubrzana je nakon vladavine Neferhotepa I. iz trinaeste
dinastije.
Za vrijeme vladavine njegova brata i nasljednika Sobekhotepa IV., prvi puta se pojavljuju Hiksi, a oko 1720.p.K.
preuzimaju vlast nad gradom Avarisom (današnji Tell ed-Dab'a/Khata'na), nedaleko od Qantira. Manetho je u svome
djelu Aegyptiaca zabilježio da su za vrijeme vladavine "Tutimaiosa" (Dudimose I. iz četrnaeste dinastije) Hiksi pod
vodstvom Salitisa osnivača petnaeste dinastije., pregazili Egipat. Nakon petnaeste dinastije vladala je skupina
princeza i vojskovođa Hiksa, koji su vladali istočnom Deltom sa svojim egipatskim vazalima a poznati su po skarabima
u koje su urezana njihova imena, suvremeni egiptolozi ih nazivaju šesnaestom dinastijom.
Čini se da su kasniji vladari trinaeste dinastije bili samo prolazni vladari pod kontrolom snažnih vezira. Postoje čak i
teorije da kraljevi u tom razdoblju nisu postavljani nego birani. Jedan od vladara u kasnoj dinastiji, Wahibre Ibiau, je
možda i sam bio bivši vezir. Od vladavine Sobekhotepa IV., snaga ove dinastije, koja ionako nije bila velika, počela je
opadati. Vladar Merneferre Ai (vladao u 18.st.p.K.) bio je, čini se, samo prinčevima Hiksa koji su ovdje vladali. Njegovi
su nasljednici održali svoj položaj kojem je značaj bio nevelik do oko 1633.p.K.
Negdje u vrijeme kada su Memphis i Itj-tawy pali pod vlast Hiksa, Egipćani koji su vladali iz Tebe objavili su svoju
neovisnost od podčinjene dinastije iz Itj-tawya i započeli sedamnaestu egipatsku dinastiju. Ova će se dinastija
pokazati spasonosnom za Egipat i s vremenom će pokrenuti oslobodilački rat koji je potisnuo Hikse natrag u Aziju.
Dva posljednja vladara ove dinastije bili su Tao II. Hrabri i Kamose, kojem se po tradiciji pripisuje konačna pobjeda
nad Hiksima. S početkom osamnaeste dinastije počinje i razdoblje Nove države.

Egipat - Nova država

Egipat je u razdoblju Nove države dosegnuo vrhunac. Glavno obilježje tog razdoblja je politička stabilnost i čvrsta
središnja država. Egipatske granice su se proširile dublje u Nubiju. Pokorenom zemljom vladao je faraonov sin kao
potkralj. Egipatske postrojbe lako su slomile otpor gradova-država u Siriji i Palestinu jer im je nedostajala politička
povezanost. Egipatski utjecaj u Siriji su ugrožavale druge dvije sile: Mitani i Hetiti. Ta krhka ravnoteža se održavala
sve dok Hetiti nisu 1350. g. pr. Krista osvojili državu Mitani.
Nova država je razdoblje u povijesti drevnog Egipta između 16.st.p.K. i 11.st.p.K. za vrijeme kojeg su vladale
Osamnaesta egipatska dinastija, Devetnaesta egipatska dinastija i Dvadeseta egipatska dinastija.
Za vrijeme nove države Egipat je proširio svoje granice do najveće mjere u svojoj povijesti. Proširio se daleko na jug u
Nubiju držao je široka područja na Bliskom istoku. Egipatska vojska ratovala je s Hetitima zbog kontrole nad
područjem današnje Sirije.
To je najsjajnije i najslavnije razdoblje egipatske povijesti i era najpoznatijih i najslavnijih faraona. Egipat je tijekom
ovog razdoblja postao najmoćnija država staroga istoka a isto tako i priznata velesila čija ljepota umijetnosti očarava
ljude još i danas. Često se naziva i Novo kraljevstvo.

18. dinastija

Osnivačem 18. dinastije, koja je označila početak Novog kraljevstva, smatra se faraon Amozis I. On protjeruje Hikse iz
Egipta, uspostavlja dobro organiziranu državu te ratuje u Nubiji.
Nasljeđuje ga sin Amenofis I. Koji je završio osvajanje Nubije te modernizirao i reformirao vojsku. On i njegova majka
su štovani nakon smrti.

43
Tutmozis I., njegov vojskovođa i nasljednik proveo je većinu svoje karijere ratujući i osvajajući, a mnogi smatraju da je
upravo on prvi faraon koji se dao pokopati u Dolini kraljeva, u grobnici uklesanoj u stijenu.
Smrću njegova naslijednika Tutmozisa II., koji je kratko vladao, njegova kći Hatshepsut prigrabila je vlast. Budući da je
legitimni nasljednik Tutmozis III. Bio vrlo mlad, ona je vladala umjesto njega. Pokazivala se odijevena kao muškarac, a
njena vladavina je obilježena miroljubivom vanjskom politikom te izuzetnim građevinskim pothvatima. Vodila je i
pomorsku ekspediciju u Punt, sa koje je dovela egzotične životinje i biljke, npr. majmune i tamijan.
Njezina smrt dovela je na prijestolje njezina posinka Tutmozisa III., koji je bio najveći ratnik u egipatskoj povijesti,
general koji nikada nije izgubio bitku te veliki osvajač i organizator. Za njegove je vladavine egipatsko carstvo postalo
veće nego ikada prije ali i poslije. Svoje je bitke ovjekovječio u Svećanoj dvorani hrama u Karnaku.
Amenofis II. Poznat je po svojoj iznimno zanimljivoj grobnici u Dolini kraljeva te uspiješnim vojnim pothvatima.
Uskoro je otkapanje i otkrivanje velike sfinge iz pijeska u Gizi dovelo na prijestolje princa Tutmozisa, koji je vladao
egiptom kao idući faraon poznat kao Tutmozis IV.
Njegov sin Amenofis III. Bio je veliki faraon graditelj za čije je vladavine egipat doživio najveće bogatstvo, prosperitet i
raskoš. To je bilo doba sa rijetkim ratovima i podizanjem velikih kipova te hramova.
Njegov nasljednik Amenofis IV.,koji kasnije mijenja ime u Ekhnaton, napušta dotadašnji glavni grad Tebu i gradi novu
prijestolnicu koju je nazvao Akhetaton, a danas je poznata kao Amarna. Ostavio je tradiciju i vjerski sistem koji je
tradicionalno slavio mnogo bogova, i uveo jednoga boga Atona kojg je slavio zajedno sa svojom obitelji. Zemlja je bila
u velikoj krizi, a brojni teritorijalni gubitci prije osvojenih područja, faraona, čini se, nisu zanimali. Njegove reforme su
ukinute ubrzo nakon njegove smrti (vjerojatno su ga otrovali egipatski tradicionalisti), a prijestolnica je prebaćena
natrag u Tebu.
Ekhnatona najvjerojatnije nasljeđuje njegova žena Nefertiti, koja je možda vladala kao slabo poznati faraon
Smenkhare a nakon nje na prijestolje dolazi devetogodišnji Tutankhamon. Zbog njegove izrazito mlade dobi u
njegovim su odlukama veliku ulogu imali njegov vezir Ay te vojskovođa Horemheb. Njegova je vladavina bila
kratkotrajna, značajna po tome što je vraćena stara religija a država se poćela oporavljati od epizode Amarne. Umro
je iznenada, kada mu je bilo samo 19 godina a neki smatraju da je ubijen. Naslijedio ga je njegov dvorjanin Ay a njega
zapovijednik vojske Horemheb, koji je egiptu vratio staru slavu i sjaj.

19. dinastija

Osnivač nove 19. dinastije je Ramzes I. kojega je naslijedio mnogo značajniji sin Seti I.,veliki ratnik i graditelj. Nijedan
faraon prije ili poslije nije nadmašio kvalitetu umijetnosti koja je ostvarena tijekom Setijeve vladavine.
Ramzes II., poznat i kao Ramzes Veliki, Setijev sin i nasljednik, postao je najveći egipatski faraon. Vladao je egiptom
67 godina, sagradio brojne gigantske spomenike i hramove, vodio uspiješne ratove sa susjednim narodima te imao
100 djece i 200 žena.
Naslijedio ga je njegov tek 13. sin Merenptah, koji je bio već prilićno star kad je zavladao, budući da je njegov otac
vladao iznimno dugo. Merenptahova je smrt obilježila razdoblje borbi za vlast.

20. dinastija

Izmjenjuju se faraoni koji kratko vladaju.Stanje se donekle smirilo kada je na vlast došao Setnakht, osnivač 20.
dinastije. Ramzes III., njegov sin i naslijednik, uspiješno je ratovao protiv brojnih naroda koji su pokušali osvojiti
egipat. Ubijen je u haremskoj uroti. Faraoni koji su ga naslijedili uglavnom su nevažni i njihova je vladavina ispunjena
daljnjim slabljenjem zemlje.
Posljednje od tih faraona, Ramzes XI., bio je poslijednji faraon Novog kraljevstva. Njegovom je smrću završila
najslavnija i najpoznatija era egipatske povijesti.

44
Vremenski pravac nove države

Treći prijelazni period

Treći prijelazni period odnosi se na razdoblje drevnog Egipta od smrti faraona Ramzesa XI. 1070.p.K. do osnivanja
Dvadeset šeste egipatske dinastije 664.p.K., nakon svrgavanja dvadeset pete egipatske dinastije (vladar iz Nubije).
Politička događanja

Ovo je razdoblje obilježeno slabljenjem faraonske vlasti. Čak je i za vrijeme Ramzesa njegova (dvadeseta) dinastija
gubila utjecaj nad Tebom u kojoj su svećenici postajali sve moćniji. Nakon njegove smrti njegov je nasljednik
Smendes I. vladao iz grada Tanisa, a visoki svećenici Amona iz Tebe vladali su jugom zemlje. Ta je podjela ipak bila
manje značajna jer se čini da su i faraoni i svećenici potjecali iz obitelji.
Zemlju je ujedinjena za vrijeme dvateset i šeste dinastije koju je osnovao Shoshenq I. 945. ili 943.p.K., njega mnogi,
posebno oni koji se pozivaju na povijesnu vrijednost Biblije, smatraju da je potekao od Meshweshkih doseljenika, dok
drugi, pogotovo oni koji proučavaju Nubiju, smatraju da je bio Nubijac. To je zemlji donijelo stabilnost koja je trajala
više od sto godina, ali nakon vladavine Osorkona III. zemlja je ponovno bila podijeljena pa je Donjim Egiptom
Shoshenq III. iz dvadeset druge dinastije, a vlast nad Gornjim i srednjim Egiptom imali su Takelot II. i njegov sin
Osorkon B(kasnije se nazvao Osorkon III.). U Tebi je izbio građanski rat između snaga Pedubasta, koji se proglasio
faraonom i već postojeće loze Takelot II/Osorkon B. Ove su se dvije strane neprestano sukobljavale a sukob je riješen
tek u 39. godini vladanja Shoshenqa III. kada je Osorkon B potpuno porazio neprijatelja. Zatim je osnovao Gornje
egipatsku libijsku dinastiju Osorkon III. – Takelot III – Rudamun, ali to se kraljsevstvo raspalo ubrzo nakon smrti
Rudamuna i jačanjem gradova-država pod vlašću kraljeva kao što su bili Peftjaubast iz Herakleopolisa, Nimlot iz
Hermopolisa, i Ini iz Tebe.
Nubijsko kraljevstvo na jugu u potpunosti je iskoristilo ovu podjelu i političku nestabilnost. Kashta je proširio utjecaj
svog kraljevstva tako da je nagovorio vrhovnu svećenicu Amona, ujedno i kći Takelota III., Shepenupet, da usvoji
njegovu kći Amenirdis, i da je proglasi svojom nasljednicom. Njegov je nasljednik, Piye, pokrenuo je pohod na sjever
te je porazio udružene snage nekoliko egipatskih vladara kao što su Peftjaubast, Osorkon IV. Iz Tanisa, i Tefnakht iz
Saias. Piye je osnovao dvadeset petu dinastiju i postavio poražene vladare kao upravitelje provincija. Nasljednik mu
je bio prvo brat Shabaka a zatim i njegova dva sina Shebitku i Taharqa.
Do ovog je vremena međunarodni ugled egipta znatno opao. Njihovi su strani saveznici potpali pod utjecaj Asirije i
negdje oko 700.p.K. bilo je jasno da je rat između te dvije države samo pitanje vremena. Vladavina Taharqe i
njegovog nasljednika (rođaka) Tanutamuna, bila je ispunjena stalnim sukobima s Asircima, i unatoč mnogim

45
egipatskim pobjedama Teba je naposljetku zauzeta a Memphis opljačkan. Dinastija je dočekala svoj kraj s vladarima u
povučenom gradu Napati.
Umjesto njih Egiptom su (od 664.p.K., punih osam godina prije smrti Tanutamuna) vladari faraoni dvadeset šeste
dinastije, koje su postavili Asirci. Psamtik I. bio je prvi kojem su Asirci priznali tituli vladara Gornjeg i Donjeg Egipta. U
54 godine valdavine on je donio stabilnost, vladao je iz grada Saisa. Četiri slijedeća vladara iz Saisa nastavilis u voditi
zemlju u razdoblje mira i napretka 610.-526.p.K. nažalost po njihovu dinastiju na bliskom istoku je jačala nova sila –
Perzija. Nasljednik Ahmosea II., Psamtik III., bio je jedva godinu dana na vlasti kada se 526.p.K. morao suočiti sa
snagom Perzije kod Pelusiuma. Perzijanci su već zauzeli Babilon, i Egipat se jednostavno nije mogao oduprijeti.
Psamtik je poražen i nakratko je pobjegao u Memphis, ali je naposljetku uhvaćen i smaknut kod Suse, glavnog grada
perzijskog vladara Kambiza, koji je tada službeno preuzeo titulu faraona.

Grčko-rimski period i Ptolemejevići

U osvajanjima Aleksandra Velikog Egipat je uključen u grčki svijet. Nakon 300 godina vladavine makedonskih
Ptolemejevića, Egipat je 30.p.K. uklopljen u Rimsko carstvo, i vladalo se njime isprva iz Rima, a zatim iz
Konstantinopola sve do perzijskih (616.) i arapskih (639.) osvajanja.

Aleksandar Veliki

332.p.K. Aleksandar Veliki, vladar Makedonije, osvojio je Egipat uz malen otpor Perzijanaca. Egipćani su ga dočekali
kao osloboditelja. Posjetio je Memphis i išao na hodočašće u Amonovo proročište u oazu Siwa. U Proročištu je
proglašen Amonovim sinom. Umirio je Egipćane poštovanjem koje je pokazao prema njihovoj religiji ali je na sve
visoke položaje u državi postavio Grke i osnovao novu, grčku, prijestolnicu Aleksandriju. Sada je mogao iskoristiti
egipatsko bogatstvo da bi pokorio Perzijsko carstvo. 331.p.Kr. poveo je svoju vojsku u Feniciju. Ostavio je Kleomena
kao vladajućeg nomarha da upravlja Egiptom u njegovoj odsutnosti. Aleksandar se nikada nije vratio u Egipat.

Ptolemejski Egipat

Nakon Aleksandrove smrti u Babilonu 323.p.Kr. izbila je kriza oko nasljeđivanja među njegovim generalima. Isprva je
Perdika vladao carstvom kao regent Aleksandrova polubrata Arideja, koji se kasnije prozvao Filip III. Makedonski, a
kasnije i Aleksandrova sina Aleksandra IV., koji se u vrijeme smrti svoga oca još nije ni rodio. Perdika je postavio
Ptolemeja (grčki: Πτολεμαίος), sina Laga (grčki: Λάγος), jednog od Aleksandrovih najbližih prijatelja, na mjesto
egipatskog satrapa. Službeno je Ptolemej vladao Egiptom u ime Filipa III. i Aleksandra IV. Od 323.p.Kr., no dok se
Aleksandrovo carstvo raspadalo Ptolemej je i sam postao vladar sa svim pravima. Uspješno je obranio Egipat od
napada Perdike 321.p.K. i učvrstio svoj položaj u Egiptu i okolnim područjima za vrijeme ratova dijadoha (322.-
301.p.K.). 305.p.K. Ptolomej se proglasio kraljem. Kao Ptolemej I. Soter ("Spasitelj"), osnovao je dinastiju
Ptolomejevića koja je vladala Egiptom gotovo 300 godina.
Svi su muški vladari te dinastije nosili ime Ptolomej, dok su princeze i kraljice uzimale imena Kleopatra (grčki:
Κλεοπάτρα, ona slavnih predaka) i Berenika (grčki: Βερενίκη, makedonski oblik Pherenike, donositeljica pobjede).
Budući da su Ptolomejevići prihvatili egipatski običaj uzimanja svojih sestara za žene, mnogi su vladali zajedno sa
suprugama koje su također bile pripadnice kraljevske kuće. Jedine valdarice Ptolomejskog Egipta koje su i službeno
vladale same bile su Berenika III. i Berenika IV.. Kleopatra V. dijelila je vlast s Berenikom IV. Kleopatra VII. službeno je
vladala uz Ptolemeja XIII., Ptolemeja XIV. i Ptolemeja XV., no zapravo je vladala Egiptom sama.
Rani su Ptolemejevići bili mudriji vladari od Perzijanaca. Nisu mijenjali vjeru i običaje Egipćana i čak su izgradili
veličanstvene hramove u čast egipatskih bogova a ubrzo su preuzeli i vanjska obilježja faraonske vlasti koje su nosili
stari faraoni. Za vrijeme vladavine Ptolemeja II. i Ptolemeja III. tisućama je Makedonaca i Grka dodijeljena zemlja,
Grci su postavljani u kolonije i garnizone ili su se naseljavali u selima diljem zemlje. Gornji Egipat, koji je bio najviše
udaljen od središta vlasti pa je bio i najmanje pogođen, iako je Ptolemej I. osnovao grčku koloniju Ptolemais Hermiou
kao glavni grad gornjeg Egipta. No, kroz stotinjak godina grčki se utjecaj proširio kroz cijelu zemlju a miješani su
brakovi proizveli velik Grčko-rimski obrazovani stalež. Ipak su Grci ostali povlaštena manjina u ptolomejskom Egiptu.
Živjeli su u skladu s grčkim zakonom, dobivali grčko obrazovanje, suđeno im je na grčkim sudovima i bili su građani
grčkih gradova, kao što bi bili i u Grčkoj. Egipćani su rijetko primani u više razine grčke kulture, za koje se većina
Egipćana ionako nije zanimala.

46
Ptolemej I.

Prvi dio vladavine Ptolomeja I. obilježili su ratovi dijadoha između država koje su nastale iz Aleksandrovog carstva.
Prvi mu je cilj bio da osiguran svoj položaj u Egiptu, a drugi da proširi teritorij pod svojom vlašću. Kroz nekoliko
godina zavladao je Libijom, Coele Siriju tj. južni dio Sirije (s Judejom) i Ciprom. Kada je Antigon I. Monoftalmos, vladar
Sirije pokušao ponovno ujediniti Aleksandrovo carstvo, Ptolomej je stupio u savez protiv njega. 312.p.K. Seleuk I.
Nikator, vladar Babilona, porazio je Antigonova sina Demetrija u bitki kod Gaze.
311.p.K. postignut je mir ali je 309.p.K. rat izbio ponovno, a Ptolemej je okupirao Korint i druge dijelove Grčke, ali je
izgubio Cipar nakon pomorske bitke 306.p.K. Antigon je tada pokušao ući u Egipat ali je Ptolemej uspio održati
granicu. 302.p.K. ponovno se uključio u obnovljenu koaliciju protiv Antigona, a kada je Antigonus ubijen, 301.p.K. u
bitki kod Ipsusa, Ptolemej je u poslijeratnim dogovorom dobio Palestinu. Nakon toga je uglavnom izbjegavao ratove
ali je ipak ponovno zauzeo Cipar 295.p.K.
Kada je osjetio da je njegovo kraljevstvo sigurno, Ptolemej je 285.p.K. abdicirao u korist jednog od mlađih sinova koje
je imao s kraljicom Berenikom. Posvetio se pisanju povijesti osvajanja Aleksandra Velikog. To je djelo, nažalost,
izgubljeno ali je bilo glavni izvor kasnijih radova Arijana. Ptolemej I. umro je 283.p.K. u dobi od 84 godine. Svome je
sinu ostavio stabilno i dobro vođeno kraljevstvo.

Ptolemej II.

Ptolemej II. Philadelphus bio je miroljubiv vladar koji nije bio velik vojnik. Nije niti trebao biti jer je njegov otac
ostavio jak Egipat koji je napredovao.
Ptolemejeva prva žena Arsinoja I., bila je majka njegove zakonite djece. Nakon što se razveo od nje prihvatio je
egipatski običaj i oženio se svojom sestrom Arsinoja II., čime je započeo običaj koji je zadovoljio egipatsko
stanovništvo, ali je imao ozbiljne posljedice u budućim naraštajima. Materijalno i literarno bogatstvo aleksandrijskog
dvora bilo je za vrijeme Ptolemeja II. na vrhuncu. Kalimah, čuvar knjižnice u Aleksandriji, Teokrit i mnogo drugih
pjesnika, veličali su Ptolemejevu obitelj. Sam je Ptolemej poticao širenje knjižnice i sponzorirao znanstvena
istraživanja. Trošio je ogromne svote da bi Aleksandriju ekonomskim, umjetničkim i intelektualnim središtem grčkog
svijeta. Akademijama i knjižnicama Aleksandrije dugujemo očuvanje velikog djela književne baštine drevne Grčke.

Ptolemej III.

Ptolemej III. Euergetes ("dobročinitelj") naslijedio je vlast od svog oca 246.p.K. Napustio je politiku svog oca o
izbjegavanju ratova s ostalim grčkim kraljevstvima. Krenuo je u rat s dinastijom Seleukida iz Sirije kada su njegova
sestra kraljice Berenice i njen sin ubijeni u prepirci unutar dinastije. Ptolemej je ušao u u područje Seleukida sve do
Babilonije, dok su njegove pomorske flote osvajale sjever sve do Trakije.
Ta je pobjeda označila vrhunac moći Ptolemejevića. Seleuk II. Callinicus zadržao je svoje prijestolje ali su egipatske
flote kontrolirale većinu obale Male Azije i Grčke. Nakon te pobjede nije se više aktivno upuštao u ratove. Njegova se
unutarnja politika razlikuje od one njegova oca po tome što je slobodnije pristupao egipatskoj religiji. Ostavio je veće
tragove na egipatskim spomenicima. Njegovu je vladavinu označilo je to što su Ptolemejevići postupno poprimali
egipatska obilježja

Opadanje moći Ptolemejevića

Ptolemej III. umire 221.p.K. a njegov je nasljednik Ptolemej IV. Philopater, slab i korumpiran vladar za vrijeme čije je
vladavina započelo opadanje moći Ptolomejevića. Svoju je vladavinu započeo ubojstvom svoje majke a uvijek je bio
pod utjecajem svojih miljenika, muških i ženskih, koji su preko njega vladali kraljevstvom. Unatoč tome njegovi su
ministri uspjeli izvršiti pripreme za napad Antioha III. Velikog na južnu Siriju pa je velika egipatska pobjeda u bitki kod
Raphie 217.p.K. očuvala kraljevstvo. Znak unutarnje slabosti njegove vlade bile su pobune Egipćana. Philopater je bio
predan orgijastčnim religijama i književnosti. Oženio je svoju sestru Arsinoja III., ali je njime vladala njegova
ljubavnica Agathoclea.
Ptolemej V. Epiphanes, sin Philopatora i Arsinoje, bio je samo dijete kada je došao na prijestolje pa je zemljom vladao
niz regenata. Antioh III. i Filip V. Makedonski postigli su sporazum o zauzimanju područja pod vlašću Ptolemejevića.
Filip je zauzeo nekoliko otoka i mjesta u Kariji i Trakiji, dok je bitkom kod Paniuma 198.p.K. južna Sirija potpala pod
vlast Sirije. Nakon tog poraza Egipat je ušao u savezništvo sa mediteranskom silom u usponu, Rimom. Kada je

47
odrastao Epiphanes je postao tiranin. Umro je mlad 180.p.K. a nasljednik mu je bio Ptolemej VI.Philometor koji je u
to vrijeme bio malo dijete.
170.p.K. Antioh IV.Epiphanes napao je Egipat i svrgnu Philometora te je postavio njegovog mlađeg brata (kasnije
prozvanog Ptolemej VIII.Euergetes II.) kao marionetskog vladara. Braća su pristala vladati uz svoju sestru Kleopatru
II.. Ubrzo je među njima došlo do prepirki što je omogućilo Rimu da se umiješa i postepeno povećava svoj utjecaj u
Egiptu. Naposljetku je Philometor ponovno zasjeo na prijestolje. Ubijen je u bitki kod Oenoparasa 145.p.K. blizu
Antioha.

Kasniji Ptolemejevići

Philometorov nasljednik bio je i opet dijete, njegov sin Ptolemej VII.Neos Philopater. Ali je Euergetes ubio svog
nećaka i preuzeo prijestolje pod imenom Ptolemej VIII. Bio je okrutan tiranin. Nakon njegove smrti 116.p.K. vlast je
došla u ruke njegove žene Kleopatre III.] i njenog sina Ptolemeja IX. Sotera II. Mladog je kralja majka istjerala 107.p.K.
te je valdala zajedno s Eugartesovim mlađim bratom ]]Ptolemej X|Ptolemejem X.]] Aleksandrom. 88.p.K. Ptolemej IX.
Je ponovno preuzeo prijestolje i uspio ga zadržati do svoje smrti 80.p.K. Nasljednik mu je bio Ptolemej XI.Aleksandar
II., sin Ptolemeja X. Ubijen je u linču od strane bijesne gomile u Aleksandriji nakon što je ubio svoju majku. Ti su
morbidni sukobi unutar dinastije toliko oslabili Egipat da je on postao de facto protektorat Rima, koji je do tog
vremena već kontrolirao većinu grčkog svijeta.
Nasljednik Ptolemeja XI. Bio je sin Ptolemeja XI. , Ptolemej XII. Neos Dionysos kojem je nadimak bio Auletes (svirač
flaute). Tada je Rim već bio arbitar egipatskih poslova, a pripojio je Libiju i Cipar. 58.p.K. Auletesa je bijesna gomila
istjerala iz Aleksandrije, ali ga je Rim vratio na položaj tri godine kasnije umro je 51.p.K. a kraljevstvo je ostavio
svojem desetogodišnjem sinu Ptolemeju XIII.. Koji je vladao uz svoju 17-godišnju sestru i ženu Kleopatru VII..
Za vrijeme Kleopatrine vladavine egipatska se povijest spojila s poviješću rimskog svijeta i to zbog toga što je Pompej
ubijen u Egiptu 48.p.K., i stoga što se u zemlji pojavio Julije Cezar 47.p.K. U ratovima tog razdoblja poginuo je mladi
kralj pa je njegov mlađi brat Ptolemej XIV.Philopator službeno vladao uz Kleopatru do 44.p.K., kada ga je dala ubiti.
Od tada do njene smrti 30.p.K. uz Kleopatru je (kao i oni prije njega samo na papiru) vladao njen i Cezarov sin
Ptolemej XV. Philopater Philometor Caesar, poznat i kao Cezarion. Posljednji, i, kako se pokazalo, kobni savez koji je
Kleopatra sklopila bio je onaj s Markom Antonijem, a kada je njega porazio Oktavijan, Kleopatra se ubila.

Rimski Egipat

30.p.K. nakon smrti Kleopatre Egipat postaje dio rimskog carstva kao provincija Aegyptus, pod vladavinom prefekta.
Glavni je interes koji je Rim imao u Egiptu bilo pouzdano dostavljanje žita u grad Rim. Zbog toga Rimljani nisu
mijenjali način vladavine koji su koristili Ptolemejevići, iako su na najvišim položajima Rimljani zamijenili Grke. No,
Grci su još uvijek bili u većini upravnih tijela, i grčki je ostao službeni jezik osim na najvišim razinama. Za razliku od
Grka, Rimljani se nisu u velikom broju naseljavali u Egiptu. Kultura, obrazovanja i društveni život zadržali su za
vrijeme rimske vladavine uvelike grčke karakteristike. Rimljani su, poput Ptolemejevića, poštovali i čuvali egipatsku
religiju i običaje, makar je postupno uveden kult rimske države i cara.

Rimska vlast u Egiptu

Prvi prefekt Egipta, Gaj Kornelije Gal, silom je uspostavio kontrolu Rima nad Gornjim Egiptom, ustanovio je
protektorat u južnim graničnim područjima koje su Ptolemejevići napustili. Drugi je prefekt, Elije Gal, neuspješno
pokušavao osvojiti Arabiju: obala Crvenog mora nije bila pod rimskom vlašću do vladavine Klaudija. Treći prefekt, Gaj
Petronije, je očistio zapuštene kanale za navodnjavanje, te je time potakao i oživio poljoprivredu.
Od vladavine Nerona pa nadalje, Egipat je napredovao, to je razdoblje trajalo cijelo stoljeće. Mnogo su nevolja
izazvali vjerski sukobi između Grka i Židova u Aleksandriji, koja je nakon razaranja Jeruzalema 70.n.e., postala
središte židovske vjere i kuture. Židovka pobuna dogodila se za vrijeme Trajana, a posljedica joj je bila potiskivanje
Židova u Aleksandriji te gubitak svih njihovih povlastica, iako su im ubrzo vraćene.Hadrijan, koji je dvaput posjetio
Egipat, je osnovao Antinoöpolis u sjećanje na svog ljubavnika Antinoja koji se utopio. Od razdoblja njegove vladavine
pa nadalje diljem zemlje su podizane građevine u grčko-rimskom stilu.
Za vrijeme Marka Aurelija, došlo je do pobune Egipćana 139.n.e., zbog visokih poreza. Pobuna je ugušena tek nakon
nekoliko godina borbi. Taj rat je uzrokovao veliku štetu gospodarstvu i označio je početak propadanja egipatskog
gospodarstva. Avidije Kasije, koji je vodio rimske snage u ratu, se proglasio carem, priznat je od vojski Sirije i Egipta.
No, kada se Marko Aurelije približio Egiptu, svrgnut je i ubijen a car je svojom milošću uspostavio mir. Slična pobuna
48
izbila je 193.n.e. kada se Pescenije Niger poglasio carem nakon smrti Pertinaksa. Car Septimije Sever dao je ustav
Aleksandriji i provincijskim glavnim gradovima godine 202.n.e.
Najrevolucionarniji događaj u povijesti rimskog Egipta bio je dolazak kršćanstva u drugom stoljeću. Isprva je ta vjera
bila žustro progonjena od strane rimskih vlasti, koja se više od svega bojala vjerskih sukoba u zemlji u kojoj je vjera
uvijek bila na prvom mjestu. No kršćanstvo je ubrzo dobilo poklonike među aleksandrijskim Židovima. Od njih se
ubrzo proširilo ja Grke, a zatim i na Egipćane koje su privukle ideje o osobno spasenju i društvenoj jednakosti. Drevna
egipatska religija pružila je iznenađujuće malen otpor širenju kršćanstva. Moguće je zbog dugih godina sprege s
grčkim i rimskim vladarima izgubila autoritet.

Karakala (211.-217.n.e.) proglasio je sve Egipćane građanima Rima, kao što je učinio i sa svim drugim provincijama,
no to je učinjeno uglavnom zato da bi se moglo sakupljati više poreza koji su rasli što su careve potrebe za novcem
bile veće. Tijekom trećeg stoljeća izbio je niz pobuna, kako vojnih, tako i civilnih. Za vrijeme Decija, godine 250.
kršćani ponovno trpe progon, ali se njihova vjera i dalje širi. 272. godine Zenobija, kraljica Palmire, na kratko vrijeme
zauzima Egipat, ali ga gubi kada je Aurelijan ugušio njenu pobunu protiv Rima. Dva su generala, Prob i Domicije
Domicijan, poveli uspješne ustanke i proglasili se carevima. Dioklecijan ponovno je zauzeo Aleksandriju, koja je bila
pod vlašću Domicija, 296. i potpuno preorganizirao cijelu provinciju. Njegov je prglas protiv kršćana 303. pokrenuo
novo razdoblje progona. No, to je bio i posljednji ozbiljni pokušaj zaustavljanja širenja kršćanstva u Egiptu.

Kršćanski Egipat

Egipatski kršćani vjeruju da je Aleksandrijski patrijarhat osnovao Apostol Marko oko 33.n.e., ali je malo toga poznato
o tome kako je kršćanstvo došlo u Egipat. Povjseničar Helmut Koester iznio je tezu, potkrijepljenu nekim dokazima,
da je kršćanstvo izvorno bilo pod utjecajem gnosticima sve dok napori Demetrije iz Aleksandrije|Demetrija iz
Aleksandrije nisu postupno uskladili vjerovanja većine s ostatkom kršćanstva pa bi sram zbog heretičkih korijena
mogao biti razlog zašto se toliko malo toga zna o prvim stoljećima kršćanstva u Egiptu. To nikako nije jedina rupa u
povijesti rimskih vremena, pa se ne može reći da je nedostatak činjenica u ovome slučaju iznimka.
Unatoč tome, jasno je da je do godine 200. Aleksandrija bila jedno od velikih kršćanskih središta. Kršćanski apologeti
Klement Aleksandriski i Origen proživjeli su dio svog života u tom gradu, gdje su pisali, podučavali i raspravljali.
Konstantin I. je 312. Milanskim ediktom prekinuo progon kršćana, a 324. proglasio je kršćanstvo službenom vjerom
carstva. Tijekom četvrtog stoljeća poganstvo postupno gubi svoju sljedbu. Još je mnoga desetljeća djelovalo u
tajnosti. Konačni edikt protiv poganstva izdan je 390., ali napisi kod Philae u Gornjem Egiptu pokazuju da se štovanje
Izide održali u hramovima još u petom stoljeću. Mnogi su egipatski Židovi postali kršćani , no mnogo ih je to i odbilo
te su tako ostali jedina značajnija vjerska manjina u kršćanskoj zemlji. Postali su žrtve ogorčenog neprijateljstva, a tu
je možda i početak antisemitizma u modernom smislu riječi.
Ubrzo nakon što je egipatska Crkva dobila slobodu i prevlast dogodio se rascjep i dugi sukob koji je povremeno
prerastao u građanski rat. Aleksandrija je postala središte prvog velikog raskola u kršćanskom svijetu između
arijanaca, nazvanih po svećeniku Ariju, i pravovjerja, koju je zastupao Atanazije Aleksandrijski, koji je 326., nakon što
su na prvom koncilu odbačeni Arijevi pogledi, postao nadbiskup Aleksandrije. Arijska kontroverza uzrokovala je
mnoge nemire tijekom većine četvrtog stoljeća. Tijekom njih uništen je veliki hram Serapis, utvrda poganstva.
Atanazije je bio prognan iz Aleksandrije pa ponovno vraćen u Egipat između 5 i 7 puta.
Nikada nije bilo jednostavno nametnuti ortodoksnu vjeru Egiptu, zemlji u kojoj postoji tradicija vjerskih spekulacija
još od drevnih vremena. Arijanstvo nije jedino kojo je ovdje cvjetalo, i druge hereze, kao što je gnosticizam i
manihejstvo, bilo da su bile domaće ili uvezene, imale su mnogo poklonike. Monaštvo je također nastalo u Egiptu,
Pustinjski očevi su odbacili materijalni svijet da bi se posvetili životu u siromaštvu i odanosti Crkvi. Egipatski kršćani u
tolikoj su mjeri prihvatili monaštvo da je car Valens morao ograničiti broj muškaraca koji su mogli postati monasi. Iz
Egipta se monaštvo proširilo u ostatak kršćanskog svijeta. U ovom se razdoblju i drevni egipatski jezik mijenja u
koptski jezik, koji je postao liturgijski jezik egipatskih kršćana i to je ostao do danas.

Bizantinski Egipat

Za vrijeme vladavine Konstantina osnovan je Konstantinopol kao novi glavni grad rimskog carstva. A u četvrtom
stoljeću došlo je do podjele carstva pa se Egipat našao u Istočnom rimskom carstvu kojemu je Konstantinopol bio
glavni grad. S time je latinski, koji se nikada nije učvrstio u Egiptu, nestao a grčki se ponovno nametnuo kao jezik
vlasti. Tijekom petog i šestog stoljeća Istočno rimsko carstvo postupno se pretvorilo Bizant, kršćansku državu u kojoj
se govorilo grčki i koja je imala malo toga sličnog sa starim rimskim carstvom, koje je nestalo pod navalom barbara u
49
petom stoljeću. Još je jedna posljedica prevlasti kršćanstva bilo potpuno nestajanje stare egipatske kulture,
nestankom poganskog svećenstva nitko nije znao čitati hijeroglife faraonskog Egipta, a stari su hramovi pretvoreni u
crkve ili su prepušteni pustinji.
Stil istočnog carstva postajao je sve više "orijentalan" kako su veze sa starim grčko-rimskim svijetom blijedjele. Grčki
je sustav lokalne građanske vlasti sada potpuno nestao. Položaji koji su sada imali bizantinska imena postali su
nasljedni u bogatim zemljoposjedničkim obiteljima. Uloga crkve u savezu s državom postajala je sve jača i izraženija.
No Aleksandrija, drugi grad carstva, je još uvijek bila središte kontroverzi i nasilja. Ćiril iz Aleksandrije Aleksandrijski
patrijarh nagovorio je gradskog upravitelja da izbaci Židove 415. godine uz pomoć gomile, kao odgovor na masakr u
kojem su noću Židovi ubili mnoge kršćane. Ubojstvo filozofa Hipatija označilo je konačan kraj klasične helenske
kulture u Egiptu. Još jedan rascjep u Crkvi prouzročio je još jedan dugi građanski rat koji je udaljio Egipat od ostatka
carstva.
Nova vjerska kontroverza dogodila se zbog neslaganja oko prirode svetog trojstva. Većina kršćanskog svijeta
podržavala je ortodoksno stajalište da je Bog tri osobe u jednoj: Otac, Sin, i Sveti Duh, te da je zbog toga Isus po
svojoj prirodi Bog. Ali Egipat je bio utočište monofizitizma, vjerovanja da je Bog samo jedan, te da su Otac, Sin, i Sveti
Duh različite osobe, dolaze od Boga , ali nisu Bog. To je u to izuzetno religiozno doba bilo dovoljno da podjeli carstvo.
Ta se kontroverza pojavila nakon prvog koncila u Konstantinopolu 381. a nastavila se do koncila u Chalcedonu 451.,
na kojem je ortodoksna verzija proglašena ispravnom. Mnogi su monofiziti tvrdili da su bili krivo shvaćeni, da ne
postoje razlike između njihovog i ortodoksnog stajališta, te da je koncil odlučio u korist njihovih protivnika iz
političkih razloga. No egipat i Sirija ostali su središta monofizitskog stajališta i organizirani otpor ortodoksnom
stajalištu n ije ugušen sve do 570tih.
Za vrijeme vladavine Justinijana (482–565) carstvo je ponovno osvojilo Rim i veći dio Italije, ali time su izložili istočne
granice.

Perzijska i arapska osvajanja

Perzijska okupacija Egipta, koja je započela 618. ili 619. godine, bila je jedan od vrhunaca posljednjeg sasanidskog
rata protiv Bizanta. Hozroje II. Parviz, iz oživljenog Perzijskog carstva započeo je taj rat kao odmazdu zbog ubojstva
cara Mauricija. Postigao je niz uspjeha od kojih su najveći bili osvajanje Jeruzalema 614. i Aleksandrije 619. godine.
Bizantski protunapad koji je pokrenuo Heraklije u proljeće 622. godine, preokrenulo je tijek rata koji je završio
Hozrojevim padom 25. veljače 628. godine.(Frye, str. 167-70). Hozrojev sin i nasljednik Kavad II. (Široe), koji je vladao
do rujna, zaključio je mirovni sporazum vraćanjem područja koja su zauzeli Sasanidi istočnom rimskom carstvu.
Perzijska okupacija omogućila je ponovno jačanje monofizitizma, pa su kada je Heraklije 629. ponovno uspostavio
carsku vlast, monofiziti proganjani a njihov patrijarh bio je prognan. Zbog svega toga Egipat je bio i politički i vjerski
udaljen od carstva kada je naišao novi osvajač.
To je bila vojska od 4 000 Arapa koju je vodio Amr ibn al-As. Njega je poslao kalif Omar, nasljednik proroka
Muhameda, da proširi njegovu novu vjeru, Islam, na zapad. Arapi su u Egipat prešli iz Palestine u prosincu godine
939., i brzo su napredovali do delte Nila. Carski su se garnizoni povukli u gradove zaštićene zidovima gdje su se
uspješno branili godinu dana ili više. No Arapi su poslali po pojačanja pa se u travnju 641. osvojili Aleksandriju i time
okupirali Egipat. Većina je egipatskih kršćana pozdravila nove vladare jer je novi režim značio kraj njihova progona od
bizantske državne crkve. Time je završeno 937 godina grčko-rimskog vladanja nad Egiptom.

50
Umjetnost drevnog Egipta
Drevni Egipat označava najstariju i najdugovječniju ljudsku civilizaciju i kulturu koja je trajala gotovo nepromijenjena
oko 3000 g. (bez prekida od 3100. do 30. god. pr. Kr.).
U Egiptu su smatrali da je ljudski oduprijeti se prolaznosti i težiti za trajanjem "u vječnost". "Ljudski život je prolazan,
ali spomenici traju vječno" je jedno od osnovnih načela na kojima počiva Egipatska umjetnost. Jedan od načina da
oživotvore ovu filozofiju bila je gradnja objekata i kipova koji su bili otporni na djelovanje godina. Egipatska
umjetnost je samosvojna, nikad podložna drugim utjecajima nego nasuprot tome potencijalni osvajači su uzimali
Egipatske običaje. Dakle, tijekom tri tisuće godina nije bilo velikih promjena u stilu, u štovanju jedne umjetnosti koja
je sebi postavila velike norme: monumentalna arhitektura, vrlo stroge simetrije, stroga skulptura visokog stupnja
figuracije i dekorativno, plošno slikarstvo strogih pravila. Egipatski umjetnik je službenik političke i vjerske hijerarhije;
bio je puki zanatlija, anoniman, a sva je slava pripadala faraonu koji je djela naručivao i potpisivao.

Dar Nila

Svoju dugovječnost Egipat može zahvaliti jedinstvenom zemljopisnom položaju neprohodnih pustinja na istoku i
zapadu (Sahara), mora na sjeveru i visokih planina na jugu. Dakle, Egiptu nisu bile potrebne zidine da ga čuva od
neprijatelja, a najveće blago koje su imali bila je plodonosna rijeka – Nil. Nilom je kroz pustinju protjecalo dovoljno
vode za napajanje ljudi i stoke, i za natapanje obradnih polja, a osobito dragocjen je bio zbog redovitog izlijevanja
koje je natapalo zemlju i nanosilo plodonosni mulj. Kako je blagostanje Egipćana ovisilo je o svakidašnjem
pojavljivanju sunca i godišnjem razlijevanju rijeke, prirodne sile su se smatrale bogovima kojima je trebalo laskati i
prinositi im žrtve. Većina bogova predstavlja prirodne sile, a prikazivani su obično kao životinje, pa je tako sokol bio
simbol sunca, kobra - žetve itd. Egipćani su vjerovali da bogovi imaju iste potrebe kao i ljudi stoga su bogovima
donosili hranu i piće, molili da primi posjetitelje, čak su im i skidali noćnu odjeću. Bogovi su putovali u procesijama i
narod mu se okupljao i klicao. Pojedinci koji bi se nečim istakli mogli su biti proglašeni božanstvima, ali vrlo rijetko.
Faraon je kod Egipćana vrh državnog aparata i vjerske moći, smatrao se i bogom i svećenikom. Takva trajna funkcija
te osobe jedna je od proturječnosti Egipatske religije. U umjetnosti, Faraon je prikazivan kao naručitelj i inspirator.
Zato se u Egiptu vrijeme i računalo po egipatskim dinastijama, mi razlikujemo 6 glavnih perioda: Staro carstvo, Prvi
prijelazni period, Srednje carstvo, Drugi Prijelazni Period, Novo carstvo i Treći prijelazni period.

Gradovi

U Egiptu nisu postojali gradovi kakvi su postojali u Mezopotamiji i onakvi kako mi zamišljamo grad jer je stanovništvo
zbog izvrsnog navodnjavanja bilo apsolutno raspršeno po cijelom toku rijeke Nil. Egipatski gradovi su otvoreni,
nemaju zidina, a prostorno su organizirani u odnosu prema Nilu, tako da ulice mijenjaju smjer kako rijeka zakreće.
Društvene zgrade (hramovi, kraljevske palače, državni uredi itd.) nisu bile koncentrirane na jednom mjestu već
razasute po cijelom gradu. Ostale građevine (npr. stambene kuće ili naseobine radnika-graditelja) bile su pravokutnih
oblika, napravljene od mulja i trstike i imale su hipostilno osvjetljenje (uzdignuti središnji dio kako bi bio više
osvijetljen).

Piramide

Egipatska umjetnost je od početka obilježena smrću, tj. obredima koji prate odlazak faraona na drugi svijet. Tako je i
egipatska arhitektura služila uglavnom veličanju bogova i pokojnog faraona kojima su podizani hramovi i grobnice.
Faraonovi posmrtni ostaci, mumificirani i položeni u sarkofag smještani su u golemu grobnicu koja je neka vrsta
pročišćivača na njegovom putu u vječnost. Prve grobnice nazivaju se Mastabe (arapski – sjedalica) i tipična za Donji
Egipat, to su grobnice pravokutne osnove, napravljene od cigli ili kamena, a sastoje se od tzv. bunara (koji se nalazi u
sredini objekta i služi za smještaj sarkofaga koji bi se zatrpao kamenjem) i kapele (koja je bila u visini zemlje i služila je
za pogrebne darove. oblik iz kojeg će se razviti piramida. Tipično za mastabu starog carstva su tzv. lažna vrata koja
pokazuju pokojnika (njegovo KA – dušu). Ona su ograničena stupovima i arhitravom (gredom na dva stupa). Prema
važnosti hrama vrata su bila različite veličine, od 50 cm pa dalje.
Evolucijom mastabe došlo je do izgradnje tzv. stepenastih piramida od kojih je najznačajnija ona faraona Džosera iz
III. dinastije (Staro Carstvo). U Saqqari na mjestu stare mastabe u koju su se sahranjivale kraljica i kraljevska djeca
nije bilo dovoljno mjesta za faraona Džosera, pa je Imhotep, prvi poznati arhitekt, povećao osnovu od kvadrata u
51
pravokutnik i na nju dodao još 4 terase - platforme, a kasnije još dvije. Pretpostavlja se da je ovakva simbolika koja
vodi stepenasto prema nebu trebala olakšati uzlet duše pokojnika prema vrhovnom bogu suncu - Ra. Džoserov
kompleks, pored piramide, sadržavao je ulaznu kapiju, trijem, kapele i sve je bilo opasano velikim zidom.
Naziv piramide potječe iz grčkog jezika i znači kolač od žita, vjerojatno su stoga piramide u Bibliji nazvane egipatskim
žitnicama. Neke piramide nisu nikad bile korištene kao grobnica vladara, jedna teorija smatra da su te piramide bile
samo nadgrobni spomenici.
Najpoznatiji kompleks piramida je pored Gize (Gizeh), faraona Keopsa, Keframa i Mikerina (IV. dinastija). Najstarija i
najveća je Keopsova piramida (230 x 148 m), pored nje su 3 manje oštećene - najvjerojatnije od njegovih kćeri.
Monumentalni volumen piramide je jako zatvoren, gotovo puno geometrijsko tijelo ravnih stranica. Na površini bilo
je oklopljeno najglatkijim pločama koje su reflektirale svjetlo i u golemom prostranstvu pustinje odavale istinski
zapanjujući dojam na promatrača. U unutrašnjosti, piramida se sastoji od uskih mračnih hodnika koji vode do glavne
faraonove grobne komore koja je, u odnosu na monumentalni volumen zida piramide, jako mala (10 x 5 x 5 m). Od
glavne sobe nalazi se niz prostorija različitih vjerskih namjena, a zanimljiv je i maleni tunel za zrak koji gleda na
sazviježđe Oziris, jedinu nepokretnu točku na noćnom nebu koje se ne miče i koje je vjerojatno služilo kao
orijentacija pri gradnji. Plan svake piramide je drugačiji, samo je ulaz uvijek na sjevernoj strani. Druga piramida je
Keopsovog sina Kefrema, a treća, najmanja, Kefremovog sina Mikerina.

Hramovi

Ispred svake od navedenih piramida nalazi se kompleks hramova, od Hrama u dolini, pored Nila, polazi strma uzlazna
cesta te vodi do hrama mrtvih neposredno smještenog ispred piramide, a piramidu smatramo monumentalnim
završetkom cijelog kompleksa. Hram u dolini i hram mrtvih obično se sastojao od ulaza s pilonima (zidovi u obliku
krnjih piramida), hodnika, jedne ili dvije hipostilne dvorane (dvorane sa stupovima, grč. hipo = više, stil = stup),
dvorišta sa statuama i jednom ili više kapela. Na ovaj način gradit će se skoro svi egipatski hramovi.
Takav je i Amonov hram u Karnaku (Carnacu) koji je građen od XII. dinastije (Srednje Carstvo) do Ptolomeja (XXX.
dinastija), oko tisuću pet stotina godina. Sam hram dug je 355 m, a do njega vodi aleja sfingi dugačka 400 i široka 20
m. započinje pilonima, nastavlja se hipostilnom dvoranom i središnjom dvoranom sa svetištem. Pravocrtni hod od
portala, kroz sve geometrijske prostorije, do svetišta određuje prostor hrama. Ovo je arhitektura straha, jer piloni
daju lažni dojam da se na njih možemo uspeti, hipostilne dvorane sa preglomaznim stupovima su zastrašujuće i
tamne, a pogled sprijeda nam stvara lažni dojam prohodnosti do svetišta kojem su mogli pristupiti samo odabrani.
Pristup prvoj prostoriji bio je dozvoljen svima, hipostilnoj dvorani samo plemićima i svećenicima, svetištu samo
svećenicima i faraonu, a u svečanu salu je ulazio samo faraon.

Arhitektura Egipta kako je doživljavamo je u boji kamena, ali prvobitno je bila ukrašena bojom i potpuno oslikana
reljefima, natpisima ili slikama na zidu. Zanimljivi su i egipatski kapiteli (grč. glava) stupova koje možemo usporediti s
ljudskom figurom. Kako na figuri ljudsko lice najviše izražava karakter pojedinca, tako su kapiteli u egipatskom hramu
najizražajniji i najdorađeniji. Egipatski kapiteli su uglavnom oblikovani prema biljnom svijetu: uski, kao sastavljen od
snopa valjkastih traka papirusa ili široki, valovita obrisa, na uzoru cvijeta lotosa.
Iz razdoblja Srednjeg Carstva inače nema arhitektonskih spomenika jer su bili uglavnom građeni od cigle, skromnih
razmjera, izvana obloženi oplatom od kamena koja je svuda propala. U to vrijeme je rođena težnja da se dostigne
veličina starog carstva (Najveći egipatski hram Karnak u blizini Tebe je započet u XI. dinastiji), ali se istovremeno želi
napraviti na izvjestan način realistična analiza koja je u starom carstvu bila nepoznata.

Najljepši hram je svakako grobnica faraonke Hatšepsut u Deir-el-Bahri (XVIII. Dinastija, Novo Carstvo). To je djelo
arhitekta, svećenika i ljubavnika faraonke, Sen-Muta. Pored stroge osi simetrije, jedinstva korpusa s ravnotežom
nizova arkada s rampama, važniji je snažan kontrast perforacija tkiva arhitekture (kolonade) i ogromne, monolitne
mase gorja. Na prvi pogled promatraču se može učiniti da lagani stupovi bez kapitela nose cijelu težinu planine.

U zapadnoj Tebi Ramzes I. iz XIX. dinastije sagradio je hram mrtvih u Karnaku- Ramzeum. Ovaj gigantski kompleks od
opeke je zapravo klasični egipatski hram koji počinje s trijumfalnim stupovima (obeliscima), a portal je uokviren
pilonima na koje se veže dvorište s kipovima boga Ozirisa (sačuvana 4 kipa), zatim se niže drugo dvorište s
kolonadom (niz stupova), pilonima, hipostilnim dvoranama, potom dvije iste ali manje i sala sa svetištem. Ramzeum
je bio posvećen bogu Amonu i Ra. Postojanje kultnih prostora za 2 boga u jednom hramu nije u suprotnosti jer su
Amon i Ra vrijedili kao jedan bog, o čemu svjedoči sjedinjenje imena u Amon Ra.

52
Najvažniji vladar Ramesida, Ramzes II. daje novi polet egipatskoj arhitekturi s proširenjem hrama u Luxoru
(Amenofisa III.) i svojom grandioznom grobnicom u stijeni (Abu Simbel, Dolina kraljeva). Monumentalni ulaz u grobni
hram Ramzesa II. potencioniraju i uokviruju četiri kolosalne faraonove skulpture. Vladavinu Ramesida obilježava
pretjerani neoklasicizam (štovanje stare umjetnosti), nakon čega egipatska umjetnost brzo počinje gubiti svoju snagu
dok se faraonska država počinje raspadati.
Umjetnost u Egiptu ima prvenstveno praktičnu ulogu i nije namijenjena užitku. Tako je kiparstvo i slikarstvo Egipta
bilo pod jakim utjecajem vjere u postojanje transcedentalnih sila koje je trebalo udovoljiti.

Skulptura

Egipatska skulptura spada u najveća ostvarenja ove civilizacije, ne samo zbog velikog broja, nego i zbog stalnog
odražavanja vrijednosti kroz 3000 g. Početak povijesnog doba ujedinjenja Gornjeg i Donjeg Nila u egipatsku državu
predstavlja Narmerova paleta, pločica ukrašena reljefima koja se koristila za šminkanje. Ona je ukrašena reljefima
koji prikazuju faraona Narmera kao simbola jedinstva zemlje, utjelovljenog boga koji pobjedonosno vlada nad silama
kaosa. Kompozicijska rješenja koja se ovdje koriste javljat će se u svim kasnijim egipatskim slikama i reljefima:
podjela površine okomito na trake (okomita perspektiva), vladarev lik veći od ostalih (hijerarhija), i piktografska
vrijednost likova (simbolika likova, npr. sokol kao personifikacija vlasti stoji iznad papirusa s ljudskom glavom koji
predstavlja deltu Nila). Taj zbir pravila prikazivanja naziva se egipatski kanon i strogo će se primjenjivati u egipatskoj
umjetnosti s izuzetkom za vladavine Aminofisa IV. (Ekhnatona).

U Starom carstvu skulptura je tijesno vezana uz nadgrobnu arhitekturu, a kako su same grobnice bile hiper-
dimenzionirane, tako će i skulpture biti monumentalne. Sfinga iz Saqqare, najstarija i najveća egipatska skulptura, je
simbol božanskog ujedinjenja ljudske mudrosti i životinjske snage. Nalazi se ispred kompleksa piramida u Gizi i njena
glava, koja je kasnije isklesana, navodno predstavlja samog Kefrema.

Kipovi faraona stavljaju se ispred i unutar grobnih hramova. Kipovi idealizirano predstavljaju pokojnika, a svrha kipa
je da pokojnik kroz svog dvojnika (ka) uspostavi vezu sa nebom. Za vrijeme pogreba svećenik bi izgovarao magijske
formule i tada bi po vjerovanju statua oživila, a pokojnik bio prisutan da primi darove. Na osnovi, postolju na kojem
kip sjedi, ispisuje se ime i titula, a ponekad i misli pokojnika. U egipatskom kanonu su predviđene i različite poze,
ovisno o društvenom položaju prikazane osobe. Bogovi i kraljevi se prikazuju u dvije poze: - uspravnoj pozi s jednom
nogom naprijed i sjedeći s rukama pruženim niz butine. Najznačajnije skulpture starog carstva su kipovi: Faraona
Džosera, Kefrema, Mikerina, te princa Ramhotepa i supruge. Oni su uvijek u frontalni, veći od prirodne veličine,
inkrustriranih očiju (npr. dragi kamen plave boje …), a ako je bojena skulptura onda je inkarnat svjetliji za ženu, a
tamniji za muškarca.
Poput mezopotamske skulpture i egipatska skulptura je komponirana strogo simetrično, bez naznake pokreta tijela ili
izraza lica. Bila je zatvorenih oblika, glatkih površina, monumentalna usred pojednostavljivanja, bez suvišnih
pojedinosti. Svim sredstvima izražavala se vjera u trajnost i neuništivost egipatske države.

U VI. dinastiji napravljeno je i više kipova privatnih osoba od kojih su najpoznatije statue dva pisara. Njihova
specifična poza govori da su pisari, iako bez vlasti, u društvenoj hijerarhiji zauzimali povlašteno mjesto.
Egipćani uglavnom rade u kamenu premda je eksploatacija diorita, crnog granita, bazalta i ostalog kvalitetnog
kamena bila vrlo teška jer se kamen vadio duboko u pustinji, daleko od obala plodnog Nila.
U razdoblju srednjeg carstva želi se napraviti realistična analiza koja je u starom carstvu bila nepoznata. Tako kip
Mantuhotepa I. ima izrazito proporcionalno tijelo, a lice individualizirano i ne više tako tipizirano kao u starom
carstvu. Srednje carstvo je dalo malu bojenu skulpturu, rađenu nekad u drvetu, a nekad u vapnencu. Kako nije bila
ograničena propisima službene umjetnosti, u njima umjetnik uspijeva uhvatiti životnost raznih trenutaka iz
svakodnevnog života (žene u kućanskim poslovima, popisivanje stoke, mali vojnici u četama …). Ovi kipići stavljali su
se u grobnice i namjena im je bila da zamjene pokojnika u određenim dužnostima koje su ga čekale na “drugom
svijetu”.

U doba XVIII. dinastije (Novo carstvo) težnja k realizmu je najizraženija pa prikazi faraona nisu božanski mitovi nego
su puni detalja i individualiziranih karakteristika. Za faraona Amenofisa IV. (Ekhnaton), koji je bio pjesnik i
revolucionar, dolazi do obuzdavanja svećenstva i reformacije Egipatske religije koja je postala monoteistička s jednim
jedinim Bogom – Atonom (utjelovljenje boga sunca Amon-Ra). Ehnaton (ili Aknaton, kako se prozvao Amenofis IV.) je
poticao umjetnike da kreiraju novi ideal ljepote te se prestaje štovati Egipatski kanon, tj. idealizacija lika, a teži se
53
slobodnijoj i realnijoj realizaciji. To je najočitije na kipovima portreta Aknatona i njegove žene Nefertiti, oboje su
prikazani onakvima kakvi su i bili – Aknaton deformiran od vodene bolesti kojom su mu bile otečeni dijelovi tijela i
Nefretiti koja je bila skladna ljepotica dugog vrata.
Dolaskom Ramesida na vlast (XIX. dinastija), završava ovo vrijeme "humanizma" i vraća se Egipatskom kanonu u
najstrožoj verziji – hladne i krute skulpture ogromnih dimenzija s tek pokojim minucioznim detaljem. Najveće su
skulpture ispred ulaza u hram Ramzesa II. u Abu Simbelu – četiri kolosalne faraonove figure u vertikalnoj
ikonografskoj perspektivi, a između njihovih nogu, do koljena, smješteni su manji kipovi koji predstavljaju njegovu
suprugu.

Pismo

Egipatsko pismo predstavlja poseban umjetnički izraz, cilj pisma je narativni (saopćavajući), ali i dekorativni
(ukrašavajući)- hijeroglifi. Natpisi uvijek prate reljefe, objašnjavaju njihov sadržaj, a čitali su se i odozgo prema dolje
ili tečno s lijeva na desno i natrag s desna na lijevo. Pismo je zanimljivo jer pokazuje kako se na slikovit način mogu
pojednostavljenim znakovima označiti pojedina bića, predmeti, pa i nezbiljski pojmovi, a ponekad sklopom znakova
možemo čitanjem dobiti zvukove koji označavaju nešto potpuno drugo od onoga što je oslikano. Zato je egipatsko
pismo predstavljalo zagonetku europskim istraživačima koji nisu navikli da jedna slika predstavlja i pojam i slog, te da
se neki pojmovi mogu pisati na više načina.

Slikarstvo

Ozirisov sud, stranica iz Knjige mrtvih, oko. 1295.-1186. god. pr. Kr., London
Iako su egipatski natpisi i slike većinom vezani za arhitekturu, neke od najljepših očuvani su na papirusu, tj. tankim i
napetim listovima papirusa koji su se prešali i mogli se savijati u svitke i do 40 m dužine. Najočuvaniji i najljepši svitak
je tzv. Knjiga mrtvih koja prikazuje putovanje mrtve duše i Ozirusov sud prije prelaska u vječni život.

Boja je bila jako važna u egipatskoj umjetnosti i simbolici, pa se pojavljuje i na najstarijim spomenicima, predmetima,
a najbolje očuvani su u unutrašnjosti grobnica koje su bile potpuno oslikane. Tako je guščji friz iz Itetova groba u
Medumu (III. dinastija) najstarija zidna slika koja je izbjegla zubu vremena. Crteži koji ukrašavaju zidove grobnica
odrađeni su u plitkom reljefu, ali kako bi se stijena u kojoj je grobnica napravljena pokazala suviše trošnom,
prekrivala bi se nekim malterom, zatim slojem cigle i na kraju glatkom gipsanom površinom na koju su se lako
ucrtavale konture, zatim su se oslikavali natpisi i tek na kraju je dolazila boja.
Egipatske slike najčešće prikazuju mitološke scene, potom scene iz života faraona, borbe i prinošenje žrtvi, i na kraju
scene iz svakodnevnog života - radove u polju, lov, ribolov … Kao i u skulpturi, slijedi se kanon: pozadina je svijetla,
lice je profilu s frontalnim okom koje gleda promatrača, tijelo je frontalno s nogom u profilu, inkarnat muškarca je
mnogo tamniji od ženskog. Egipatski umjetnik teži jasnoći, a ne iluziji, te zato odabire najjasniji kut prikazivanja.
U Starom carstvu su svi likovi bili iste veličine, a cijela površina zida je bila podijeljena horizontalno na više ploha i
čitali su se od dna prema vrhu. Tek se u srednjem carstvu pojavljuju likovi različitih visina u istoj sceni. Najljepši
primjeri slikarstva su u Tebanskim grobnicama u Dolini kraljeva (lijeva obala Tebe) gdje počivaju vladari Novog
Carstva. Zidovi i stupovi ukrašavali su se tekstovima i izrazito kolorističkim prizorima iz života faraona i simbolični
prikaz preobrazbe preminulog faraona u Sunce te prijenos kraljevske moći na nasljednika. U tim grobnicama se
nalazio oslikani namještaj, nakit i bogato ukrašeni sarkofazi koji su svojim bogatstvom premašivali sve što se moglo
vidjeti u grobnicama i svetištima od kraja IV. dinastije.

54
Egipatska mitologija
Egipatska mitologija se zasniva na totemizmu - vjerovanju u svete životinje. Karakteriziraju je božanstva s ljudskim
tijelom i glavom životinje, s tim da postoje iznimke. Jedna od glavnih dijelova religije drevnog Egipta jeste vjerovanje
u zagrobni život, čemu svjedoči velik broj pronađenih grobnica, među kojima su piramide najveće, zatim velik broj
mumija, statua, ali i brojna božanstva povezana sa zagrobnim životom (Oziris, Anubis, Neftis, Tot, Upuaut,...)
Vrhovno božanstvo je Ra, a ostala značajna božanstva su: Oziris, Izida, Seth, Nefthis, Anubis, Bast, Horus, Hathor,
Thoth, Sekhmet, Nun, Seshtat, Khepri, Tawaret, Hapy, Maat, Sobek, Selkis, Ptah, Hnum, Bes, Upuaut i mnogi drugi.
Također, postoje i brojna mitološka bića, kao što su: Feniks, Urej, Sfinga, Apop,Gutačica i drugi.

Božanstva

Egipatska božanstva su dosta različita od božanstava nekih drugih religija. Ona se karakterišu svojim izgledom (u
najviše slučajeva: tijelo čovjeka, glava životinje), gotovo sva uz sebe imaju egipatski križ i/ili žezlo. Egipćani su bili
vezani za rijeku Nil i o njoj je ovisilo njihovo postojanje, pa su tako i brojna božanstva vezana uz Nil.

Ra

Ra je vrhovni bog egipatske mitologije. Simbolizira ga orao.To je bog Sunca.Poznat je i kao Amon Ra-Svevišnji. Ra se u
egipatskoj mitologiji spominje na mnogo mjesta. Rodio se iz uzburkane vode Nuna, prvobitnog oceana.
Poznat je mit u kojem je Ra šetao vrtom kada ga je ugrizla zmija. Tijelo ga je boljelo i počelo je
trnuti. Tada je naišla Izida i ponudila mu je da će gaizliječiti ako joj oda svoje tajno ime. Upočetku je
oklijevao, a onda je počeo nabrajati svoja imema: Mudri, Stvoritelj, Svevišnji... međutim kako Izida
nije popuštala, rekao joj je svoje tajno ime i ona ga je izliječila.
Poznat je i po svome vječnom putovanju u nebeskoj lađi. To je ciklično putovanje zbog koga se
smjenjuju dan i noć. Danju Ra svojom neizmjernom toplinom i svjetlošću obasipa zemlju živih, a
noću plovi po tmini zagrobnog svijeta. U zoru nastupa borba za izlazak iz njega. Tada se Set, koji
također putuje u nebeskoj lađi, bori sa gigantskom kobrom Apop. Kada ju ubije, nebeska lađa može
isploviti iz zagrobnog svijeta i nastaviti put u svijetu živih.
Ra, egipatski bog sunca

Oziris

Oziris je egipatski bog podzemnog svijeta, ali kao takav on nije i bog smrti. Egipćani vjeruju da ih je on podučio
poljodjelstvu i raznim zanatima. Sin je Geba i Nut, Izidin brat, ali i muž. On je prvi egipatski faraon koji je zajedno sa
Izidom proširio civilizaciju Egiptom.
Poznati je mit o Ozirisu u kojem je Seth htio preuzeti vlast nad Egiptom i svrgnuti ga s prijestolja. Kada je Oziris bio
jednom prilikom na putovanju, Seth mu je odlučio prirediti zabavu dobrodošlice kojq je, međutim, imala mutnu
pozadinu. Naime, to je bila klopka. Svojim zanatlijama naredio je da izrade savršen kovčeg koji bi upravo pristajao
Ozirisu. Kada je Oziris došao sve je bilo spremno. Nakon nekoliko pića, Seth je rekao da će prekrasni kovčeg
"pokloniti" samo onome koji u njega može upravo stati. Ozirisu se svidio na prvi pogled. Ostali uzvanici su ga
isprobavali, ali im je bio ili prevelik ili premalen. Kada dođe red na Ozirisa, on leže u kovčeg. Na čudo
svih, savršeno mu je pristajao. Tada Sethove sluge zaklopiše škrinju i baciše je u nadošli Nil. Seth
čarolijom izbrisa ovaj događaj iz pamćenja svih uzvanika. Ali jedan je sve zapamtio, bog Toth.
Kada je saznala, Izida se dala u potragu za svojim mužem zajedno sa svojom sestrom Nefhtis. Kad je
Seth saznao za njihovu potragu, izvadio je iz kovčega Ozirisovo tijelo i raskomadao ga. Izida i Nefthis
su pronašle sve dijelove, osim genitalija koje je pojela riba. Anubis je te dijelove spojio, balzamirao i
uvio u platno, te tako dobio prvu mumiju.Usta je ostavio otvorena i rekao da će mu se tuda vratiti
duša samo ako Izida bude neprekidno pjevala 3 dana i 3 noći. Četvrtog jutra Oziris je oživio, ali nije
smio napuštati podzemni svijet. Tako je postao vječni faraon podzemnog svijeta.

Oziris, bog podzemnog svijeta

55
Izida

Izida je egipatska božica civilizacije, napretka, blagostanja i dobrote. Kći je Geba i Nut, sestra i žena Ozirisova.Ona je
zajedno sa Ozirisom proširila civilizaciju Egiptom. Podučila je žene tkanju, pjevanju i uljepšavanju.Omiljena je
egipatska božica poznata i kao Kraljica bogova, Gospodarica zelenih usjeva i Majka božica.
Simbolizira je kruna u obliku prijestolja, te sedam prozirnih velova koje je nosila, po jedan za svaku
boju u spektru. Zajedno sa Ozirisom imala je sina Horusa.Izborila se da, nakon Ozirisa, upravo Horus
naslijedi prijestolje. Tada je Set izazvao Horusa na dvoboj. Onaj koji pobijedi, dobiva vlast. Uz malu
Izidinu pomoć, Horus je pobjedio. Dugo vremena, Izida je bila jedna od najutjecajnijih božica na Suu
bogova. Kada se Horus rodio, skrivala ga je od zlonamjernog Seta u u gustišu trske, gdje ga je
odgojio Tot. Horus je uzrastao u mudrog boga, koji je naslijedio svog oca u vladanju Egiptom. Vladao
je mudro i pravedno. Izida je imala iznimne iscjeliteljske moći, koje nije bazirala samo na lijekovima i
travama, već je liječila i moću govora i čarolijom. Kada je Egipat pao pod Rimsko Carstvo, njen kult
se proširio cijelom imperijom.Svi su je štovali i voljeli kao Svetu i vječnu spasiteljicu ljudskog roda.
Izida, božica civilizacije i napretka,s hijeglifskim znakom "prijestolje"

Set

Set je egipatski bog oluja i pustinja. Brat je i neprijatelj Ozirisov i Izidin, a brat i nakratko muž Neftisin. Prikazivan je sa
glavom zloćudne životinje i imao je izrazito bijelu kožu. Glavni je negativac u cijeloj egipatskoj mitologiji. Tako je on
ubio svog brata Ozirisa pokušavajući nezakonito doći na vlast, sukobio se sa svojim nećakom Horusom, i još mnogo
toga. Pošto je sama pustinja za Egipćane predstavljala zlo i misterij, logično je i da je Set takav. Međutim, u svoj toj
negativi Set ima i pozitivnu ulogu. Naime, Set se svake noći bori sa gigantskom zmijom Apopom koji sprečava
Sunčevu lađu da ponovo izađe i obasja svijet živih. Kada ubije Apopa, božica Tawaret pomaže Sunčevoj lađi da se
uspne na nebo svijeta živih. Kao takvo dvolično i zlo božanstvo, nije bio baš omiljen u Egiptu, pa se svim silama trudio
da dođe na vlast. Međutim, kada je poražen od strane Horusa, priznao je poraz i posvetio se obezbjeđenju Sunčeve
lađe.

Neftis

Neftis je egipatska božica grobnica. Ona štiti grobnice i one koji u njima vječno počivaju od napada
pljačkaša. Njena je dužnost da osigura da će se kletve, kojima je grobnica zaštićena, ispuniti nad
onima koji ih skrnave. Pomalo mistična, ali vrlo važna božica. Nakratko je bila u braku sa Setom, no
nisu imali djece. Međutim, prerušena je zavela Ozirisa, i s njim dobila sina - boga balzamiranja,
Anubisa. Nakon što je Set ubio Ozirisa, napustila ga je. Neftis je takođe usko povezana s noću i
onime što ona donosi.

Neftis, božica zaštitnica grobnica

Anubis

Anubis je egipatski bog balzamiranja. Po vjerovanju starih Egipćana, upravo je on izumio i napravio
prvu mumiju, mumiju svoga oca Ozirisa. Zahvaljujući upravo ovom ritualu, tijelo njegovog oca se
moglo ponovno roditi. Otada je i bog balzamiranja.

Anubis igra vrlo važnu ulogu na onom svijetu. On uzima duše i odvodi pokojnike pred Strašni sud.
On i Tot obavljaju vaganje srca i ako srce bude lakše od nojeva pera, ideograma božice Maat,
odvodi pokojnika pred Ozirisa koji mu određuje mjesto u svijetu bogova. Tu pokojnik uživa, ali ima i
neke obaveze, poput održavanja kanala za navodnjavanje i kućnih poslova. Anubis je vanbračni sin
Ozirisa i Neftis. Prikazivan je kao bog sa glavom šakala i tijelom čovjeka.

Anubis,s glavom šakala

56
Bast

Bast je egipatska božica mira, zaštite i mačaka. Prikazivana je kao žena sa glavom mačke, ili samo
kao mačka, te je ova životinja u drevnom Egiptu bila sveta. Bila je poznata po svojim isjeliteljskim
sposobnostima. Bila je kći boga Ra. Također je povezivana s užicima različitih vrsta. Bast je zaštitnica
majki i njihove djece. Kao božica mira, zauzimala je važno mjesto u životu svih Egipćana.
Međutim, bila je povezana sa temperamentnom božicom rata, Sekhmet, i mogla se pretvoriti u nju.
Tada je postajala svoja sušta suprotnost: krvoločna, proždrljiva, osvetoljubiva, opaka... Bast je,
unatoč tomu, bila veoma štovana i omiljena u cijelom Egiptu.
Bastet u liku mačke

Horus

Horus je egipatski bog dobrote, blagostanja i mladosti. Prikazivan je kao bog s tijelom muškarca i glavom sokola. Sin
je Ozirisa i Izide. Prestavlja živućeg kralja, dok je njegov otac kralj mrtvih. Borio se sa Setom za egipatsko prijestolje,
kao zakoniti nasljednik svoga oca. Prvo su otišli pred Sud bogova. Tot i Izida su uporno štitili Horusa, ali je Svevišnji Ra
stao u odbranu Seta, tvrdeći da ovaj ima snagu. Bogovi su bili podijeljeni. Kako je Izida po svaku cijenu štitila Horusa,
Set ju je odlučio ukloniti sa suđenja. Stoga je odlučio da se suđenje nastavi na jednom otoku u Nilu i zabranio skelaru
da uopće pušta žene na otok. Međutim, Izida je smislila lukav plan. Pretvorila se u siromašnu staricu i uspjela
nagovoriti skelara da je preveze na otok. Na otoku se pretvoria u lijepu djevojku i kada je srela Seta on se divio njenoj
ljepoti. Ona mu ispriča priču kako je došla da brani svoga sina, kome hoće da oduzmu stado koje je naslijedio od
svoga pokojnog oca. Razljućen, Set staje u odbranu njenog sina, ne shvaćajući da je to ista priča kao ona o Horusu i
njegovom kraljevstvu. Sud dakle staje na Horusovu stranu zahvaljujući Izidinom lukavstvu. Set zbog
toga izaziva Horusa na dvoboj: obojica će se pretvoriti u nilske konje, a pobjedit će onaj koji izdrži tri
mjeseca pod vodom. Horus prihvaća, ali Izida shvaća da će Set iskoristiti tu priliku da ga ubije. Uzima
harpun i čamcem odlazi do mjesta dvoboja, te podbode Seta harpunom, ali ga ne ubije. Set od boli
biva primoran da izroni. Horus je pobjednik nakon brojnih peripetija i konačno sjeda na prijestolje
kojemu pripada. Tako, nakon vladavine bogova, i ljudski faraoni i prenose božanske moći na svoje
sinove.
Uloga Horusa, kao boga mladosti, jest da štiti djecu i mlade, pa su mladi Egipćani često nosili privjeske
s njegovim likom. Stoga je bio vrlo omiljen i štovan diljem Egipta.
Međutim, u egipatskoj mitologiji postoji još jedan Horus. To je sokol kojeg je stvorio Ra, a koji je, kako
vjeruju Egipćani, prvi živući stvor na zemlji.

Horus, bog mladosti i dobrote

Hapy

Hapy je egipatski bog Nila i žetve. On je Horusov sin. Štovali su ga u cijelom Egiptu bacanjem hrane u rijeku.
Prikazivali su ga s plavom kožom

Hapy,s plavom kožom

Feniks

Feniks je po egipatskoj mitologiji sveto mitološko biće koje je u obliku vatrene ptice.
Govori se da živi 500, 1461 ili 12594 godina (ovisi o izvoru), feniks je muška ptica crveno-zlatne boje. Nakon kraja
životnog kruga feniks izgori, a iz pepela nastane mladi feniks. Mladi feniks pepeo pretvori u jaje i šalje ga u grad
Heliopolis (grčki Grad sunca) u Egiptu. Govori se da se izliječi kad je ozljeđen, a to dokazuje njegovu besmrtnost -
simbol vatre.
Još jedna osobina mu je da pomoću suza može izliječiti bilo kakvu ranu.
57
 Rinasce piu gloriosa („On nastane nov u većem sjaju“)

Sfinga
Sfinga je biće s lavljim tijelom, a ovnovom, sokolovom, jastrebovom ili ljudskom glavom. Izumili su je Egipćani u
Staroj Državi, a potom je donesena i u grčku mitologiju. Kod Grka prikazivana je kao stojeći krilati lav ženskog lica, a
kod Egipćana kao ležeći lav s različitim licima ili muškim licem.

Etimologija

Sfingino ime dolazi od grčke riječi Σφιγξ, Sphigx, [Sphinx], izvedene od glagola σφιγγω, sphiggo, [sphingo] =
"zadaviti". Naime, u grčkoj mitologiji govori se da bi zadavila svakoga tko nije znao rješenje njezine zagonetke.

Egipatska sfinga

Egipatske su sfinge mitološka stvorenja smatrane čuvarima. Prikazivane su u trima oblicima:

Androsfinga - lavlje tijelo, ljudska glava
Kriosfinga - lavlje tijelo, ovnova glava
Hijerosfinga - lavlje tijelo, sokolova ili jastrebova glava.

Poznata je granitna sfinga koja ima glavu kraljice Hatšepsut, a danas se čuva u Metropolitanskom muzeju umjetnosti
u New Yorku.
Također je poznata i alabasterna memfiska sfinga te ovnoglave sfinge koje prikazuju boga Amona u Tebi, a izvorno ih
je bilo oko devetsto.

Velika sfinga u Gizi

Najpoznatija je Velika sfinga u Gizi. Nalazi se u Dolini Gize na zapadnoj obali Nila, a okrenuta je prema istoku, s
malenim hramom među šapama. Vjeruje se da njezino lice prestavlja faraona Kefrena (egpt. Khafra) ili njegova sina
Djedefru, tako da bi datum gradnje mogao biti za vrijeme četvrte dinastije (2723. - 2563. p.n.e.). Natpis na Velikoj
sfingi daje tri Sunčeva imena: Kheperi - Re - Atum.

Grčka sfinga

U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna sfinga, demon uništenja i nesreće. Prema Heziodu bila je Ehidnina i
Tifonova/Ortova kći.
Prikazivana je na slikama na vazama i reljefima kako stoji, za razliku od egipatske, i to kao krilati lav s ženskom
glavom ili pak kao žena s lavljim šapama, pandžama i prsima, zmijskim repom i orlovim krilima.
Hera ili Ares poslali su Sfingu iz njezine domovine Etiopije (Grci su se sjećali Sfingina strana porijekla) u Tebu gdje je,
kao što piše Sofoklo u Kralju Edipu, Edipu zadala jednu od najpoznatijih zagonetaka:
"Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?"
Zadavila bi svakoga tko ne bi znao odgovoriti, a Edip joj je točno odgovorio da je to čovjek koji u djetinjstvu puže, kad
odraste hoda na dvije noge, a u starosti si pomaže štapom. Stoga se Sfinga, napokon pobijeđena, bacila s visoke
stijene i umrla. Druga inačica govori da se proždrla.

Azijske sfinge

Ime

Sfinga je poznata i u mitologiji južne i jugoistočne Azije. Znana je kao purushamriga (skr. "ljudska zvijer"),
purushamirukam (tamil "ljudska zvijer"), naravirala (skr. "čovjek-mačka") u Indiji ili kao nara-simha (pali "čovjek-lav")
u Šri Lanki, manusiha ili manuthiha (pali "čovjek-lav") u Mianmaru te Nora Nair ili Thepnorasingh u Tajlandu.

58
Tradicija

Za razliku od sfinge u Egiptu, Mezopotamiji i Grčkoj gdje je zaboravljena, tradicija azijske sfinge i dalje je prisutna.
Najraniji umjetnički prikazi sfinge s južnoazijskog potkontintenta potječu iz razdoblja helenističke umjetnosti. Sfinge
iz Mathure, Kausambija i Sanchija, iz 3. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća, izgledaju nehelenistički. Tako da je moguće da
sfinga nije nastala stranim utjecajem.

Vrste

U južnoj Indiji sfinga je znana kao purushamriga (sanskrt) ili purushamirukam (tamil), što znači "ljudska zvijer".
Pronađeni su prikazi i skulpture u hramovima gdje služi da bi istjerala zlo. Naime, prema vjerovanju, ona istjeruje
grijehe iz pobožnika koji ulazr u hram te općenito istjeruje zlo. Tako da je često postavljana na strateškim položajima
na ulazu ili u njegovoj blizini. Purushamriga igra značajnu ulogu u ritualima Šivinim hramovima. U okrugu Kanya
Kumari, na najjužnijem dijelu indijskog potkontinenta, tijekom Šivine noći pobožnici trče 75 kilometara te posjećuju i
štuju Šivu u 12 njegovih hramova. Ova se Šivina utrka (Shiva ottam) priređuje kao počast priči iz Mahabharate, u
kojoj se Sfinga utrkivala s junakom Bhimom.
U Šri Lanki sfinga je znan kao narasimha ili "čovjek-lav". Ima lavlje tijelo i ljudsku glavu. Ne smije je se zamijeniti s
Narasimhom, četvrtom inkarnacijom Mahavišnua, prikazanim s ljudskim tijelom i lavljom glavom, dakle, obrnuto.
Sfinga je dio budističke tradicije te služi kao čuvar.
U Mianmaru sfinga je znana kao manusiha ili manuthiha. Prikazivana je na uglovima budističkih hramova, a legenda
govori da su je stvorili budistički redovnici da bi zaštitili novorođeno kraljevsko dijete od ogra.
Nora Nair i Thep Norasingh dva su imena sfinge u Tajlandu. Prikazane su kao uspravna i hodajuća bića, s donjim
dijelom tijela lava ili jelena, a gornjim ljudskim. Često se nalaze u muško-ženskim parovima. Služe kao zaštitnici.
Maniristička i simbolistička sfinga [uredi]

Manirizam

Novooživljena maniristička sfinga iz 16. stoljeća često se smatra francuskom sfingom. Glava joj je podignuta i ima
poprsje lijepe mlade žene, a često nosi nakit. Tijelo joj je pak u obliku ležećeg lava.
Takve su sfinge prikazivane kad su groteskne dekoracije Neronove Zlatne kuće (Domus Aurea) bile u središtu
pozornosti u kasnijim godinama 15. stoljeća u Rimu. Potom je postala sastavnim dijelom arabesknog dizajna koji se
proširio Europom u gravurama tijekom 16. i 17. stoljeća. Prvi se put pojavljuje u francuskoj umjetnosti škole
Fontainebleau dvadesetih i tridesetih godina 15. stoljeća, a posljednji su prikazi u kasnom baroknom stilu Régence
perioda (1715. - 1723.).

Simbolizam

Sfinge su bile pretmurne za rokoko razdoblje te su polako nestajale iz europskog dizajna, sve dok nisu opet oživljene
u 19. stoljeću u romantizmu i simbolizmu. Najčešće su aludirale na grčku sfingu, a rjeđe na egipatsku.

59
Hijeroglifi
Egipćani su se među prvima počeli služiti pismom (oko 3000. g. pr. Kr.). Hijeroglifsko pismo
je pismo starih Egipćana, a spada u skupinu slikovnih pisama. Hijeroglifi su bili pisani na
papirusu ili klesani u kamenu. Kasnije se razvilo pojednostavljeno pismo hijeratsko
(svećeničko pismo) te pismo za svakodnevnu upotrebu - demotsko pismo. Hijeroglife je
odgonetnuo Francuz Jean-Francois Champollion 1822. godine uspoređujući hijeroglifsko,
demotsko i grčko pismo, odnosno natpis s kamene ploče iz Rosette te proučavanjem kartuša
ptolomejskih vladara.

Egipatski hijeroglifi predstavljaju pismo koje su koristili Drevni Egipćani, a koje je predstavljalo kombinaciju
logografskih, alfabetskih i ideografskih elemenata.
Riječ hijeroglif dolazi od grčkog ἱερογλυφικά (hieroglyphiká); pridjeva hijeroglifski, isto kao i srodnih riječi kao što su
ἱερoγλυφος (hieroglyphos 'onaj koji piše hijeroglife', od ἱερός (hierós 'sveti') i γλύφειν (glýphein 'urezati' ili 'pisati', v.
glif). Sami hijeroglifi su se nazivali τὰ ἱερογλυφικά (γράμματα) (tà hieroglyphiká (grámmata), 'urezana slova') na
spomenicima (kao što su stele, hramovi i grobovi). Riječ hijeroglif se s vremenom počela koristiti za pojedinačna
hijeroglifska slova.

Pismo Brojevi

A(a) B K D I F G 1
2
3
( 10
20
) 30
H K L M N 100

1.000

P R Z/S/Š T U
10.000

100.000

1.000.00
U Č H 0

60
Egejska umjetnost
Egejska umjetnost je umjetnost Egejske kulture koja je zajednička Civilizaciji Kiklada, Minojskoj (Kretskoj) i Helenskoj
(Mikenskoj) civilizaciji koje su cvale u širem području Egejskog mora oko 2200 – 1200 pr. Kr. Preteča kulture stare
Grčke.

Osobitosti

Višak zemljoradničkih proizvoda kao pronalazak pluga, kotača, lončarskog kola, jedrilice,
kalendara, pisma, omogućio je da se određeni broj ljudi udruži u veća naselja iz kojih su
nastali gradovi. Urbana revolucija koja se dogodila u pojedinim dijelovima Mediterana,
stvorila je prve poznate civilizacije (Egipat, Mezopotamija, Grčka). Dok je cvala egipatska i
mezopotamska kultura na području rijeke Nila, odnosno u međurječju Eufrata i Tigrisa, u isto
vrijeme cvala je egejska kultura na otoku Kreti i na Peloponezu. U umjetnosti Mezopotamije i
Egipta umjetnici su uvijek pod bliskom paskom bogova ili bogolikih kraljeva; obični ljudi se
pojavljuju samo usputno kao umanjene figure ili "ukrasi" u grobnicama. Prva civilizirana
umjetnost u kojoj je sam čovjek u središtu pozornosti javila se u istočnom Mediteranu, na
otoku Kreti i kasnije na tlu Grčke (Egejski kulturni krug).

Kikladski idol, 2700.-2300. pr. Kr., visina 27 cm, kamen, Louvre, Pariz.
Idol je proslavljen na ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Ateni 2004. god.

Civilizacija Kiklada
Umjetnost Kiklada
Na malenoj skupini otoka u Egejskom moru, znanoj kao Kikladsko otočje, razvila se dojmljiva umjetnost brončanog
doba. Ljudske figurice od mramora (veličina od 15 do 150 cm) bile su ekstremno plosnate i geometrijski oblikovane.
Danas su poznate kao "Kikladski idoli" (grčki eidolon = prikaz) jer su služili kao predmeti obožavanja. Najvjerojatnije
su nošeni u procesijama jer su njihovi donji dijelovi napravljeni tako da se nisu mogli staviti da samostalno stoje
uspravno.

Minjonska (Kretska) civilizacija

Minjonska umjetnost
Povijest

Vladari iz Knossosa u 16. st. pr. Kr. ujedinili su plemena Krećana u samostalnu oblast. Živjeli su mirno, bez straha od
neprijatelja jer su imali dobro državno uređenje i jaku mornaricu. Nisu gradili hramove nego su žrtve božanstvima
prinosili pod vedrim nebom, ili negdje u pećini. Gradove i naselja nisu opkoljavali sa zidinama.

Knossos
Otok Kreta je posebno značajan po arhitekturi svojih gradova: Knossosa i Festossa koji svjedoče o urbanom društvu,
već sofisticiranom, moćnom, centraliziranom, sve pod utjecajem istoka (posebice Egipta). Oni imaju karakterističnu
asimetričnu, ali geometrijsku osnovu, zanimljivo zidno slikarstvo i bogatu keramiku.
Za kretsku arhitekturu najznačajnije su njihove palače, osobito u Knossosu koju je otkrio Arthur Evans. Palača kralja
Minosa iz 1600 pr. Kr. je veličanstvena, dijelom podzemna, dijelom nadzemna gradevina. Kompleks zgrada u gradu
61
Knossosu nema zidina jer je Kreta bila izolirana od neprijatelja samim morem. Oko velikog pravokutnog centralnog
dvorišta grupiraju se brojne (oko 200) prostorije za reprezentaciju, stanovanje, magazini, radionice i stubišta. Palača
je imala mnoštvo zgrada koje su građene u više razina povezivanih stepenicama. Rasporedom prostorija, nizom
trijemova i stepenica unutrašnji se prostori otvaraju i medusobno povezuju. Zanimljiv je pravokutni raspored
prostora u kojemu je kretanje dosta zamršeno, uvijek određeno pravim kutom. U nacrtu nema logičnog rasporeda ni
harmoničnosti, te je ime palače - Labirint (od labrys = sjekira, jer je u njoj na zidovima naslikano mnoštvo sjekira)
postalo sinonim za zamršenu zgradu u kojoj se čovjek ne može snaći ili se može lako izgubiti.

Stepenište i gornje prostorije su podignuti na kretskim stupovima i na kružnim arhitravima - vodoravnim kamenim
gredama (obojanim u crvenu boju). Neobični su po tome što se sužavaju pri dnu, čime im se remeti stabilnost (što
govori o neznanju graditelja), no to je ublaženo njihovim kapitelom (obojanim u crno) koji je izrazito širok (što govori
o zrelosti graditelja). Vjeruje se da je graditelj palače (po mitu to je bio sam Dedal) želio stvoriti dojam kako su gornji
dijelovi palače nošeni čarolijom. U palači su čak postojale i polu-prozirne pregrade od jako istanjenog kamena –
obrada stakla još nije bila poznata.
Kako je u palači bila provedena kanalizacija, u dvoranama su imali kupatila i tekuću vodu. Postojale su i dvorane za
borilačke vještine i sportske aktivnosti.
Megaron je najreprezentativnija prostorija vladareva doma, to je tip prostora iz ovog perioda, a iz njega se kasnije
razvio grčki hram. Potpuno razvijeni tip megarona ima trijem (2 stupa), ulazi se kroz 3 ulaza u predvorje, a iz
predvorja kroz vrata u četverokutni megaron usred kojeg je ognjište okruženo s 4 stuba koji nose konstrukciju krova.
Pogled na kraljev i kraljičin megaron nam govori kako im je prioritet bio privatan i lagodan život. Njihove šarolike
freske odaju jednu radošću ispunjenu dekorativnu umjetnost.

Minojsko slikarstvo

Zidove su pri dnu oblagali alabasterom i mramorom, a iznad toga oslikavali su ih fresko slikama. Osobito su im bili
omiljeni prizori koji su prikazivali borbu s bikovima gdje su mladići i djevojke morali dočekati bika koji bi jurio prema
njima, morali su se uhvatiti za rogove i prebaciti se preko bika tako da ih na suprotnoj strani dočekaju drugi igrači.
Bilo je mnogo prizora iz lova kao i mnogo oslikane biljne, životinjske ili geometrijske ornamentike. Dvorane, tako
ukrašene, izgledale se blistave od živih boja. Kretski umjetnik volio je prirodu, ali mu je mnogo više stalo da prikaže
pokret nego prirodni oblik nekog čovjeka ili neke životinje. Više je uživao u boji nego u crtežu. Iako su teme u vezi s
nekim obredima, prizori odišu životnošću i divljenjem ljudskom tijelu. U načinu slikanja očit je utjecaj egipatskog
slikanja likova u strogom profilu, ali s zakrivljenim organičkim oblicima, većim stupnjem realizma i slobodom slikanja
s manje stilizacije.

Minojsko kiparstvo

Od kretskog umjetnika, osim arhitekture, to jest gradnje palače, i slikarskog ukrašavanja zidova, ostalo je i mnoštvo
sitnijih kiparskih likova boginja, ukrasnih nakita, pečata, lijepo oblikovanog posuđa itd.

Minojska lončarija

Osim bogato obojenih fresaka pronađeni su i jedinstveno ukrašeni vrčevi Kamares stila – vrčevi oslikani polikromnim
(višebojnim) organskim dekoracijama (npr. cvjetovima). Te vaze su oble kljunastog otvora sa oblom drškom. Naziv
kamares nastao je po mjestu gdje je pronađeno najviše posuda ovog tipa.

Minojci su imali karakterističnu asimetričnu, ali geometrijsku osnovu gradova, zanimljivo zidno slikarstvo i bogatu
keramiku. Za kretsku arhitekturu najznačajnije su njihove palače, osobito u Knossosu koju je otkrio Arthur Evans.
Palača je veličanstvena, dijelom podzemna, dijelom nadzemna gradevina. Nije bila opkoljena zidom. Ima oko 200
prostorija poredanih oko centralnog dvorišta. U nacrtu nema logičnog rasporeda ni harmoničnosti. Zato ime palače -
Labirint (od labrys = sjekira, jer je u njoj na zidovima naslikano mnoštvo sjekira) je postalo sinonim za zamršenu
zgradu u kojoj se čovjek ne može snaći ili se može lako izgubiti. Kretanje je dosta zamršeno, uvijek određeno pravim
kutom. Palača je imala mnoštvo zgrada koje su građene u više razina povezivanih stepenicama. Rasporedom
prostorija, nizom trijemova i stepenica unutrašnji se prostori otvaraju i medusobno povezuju. Stepenište je
podignuto na kretskim stupovima (u podnožju uži, pri vrhu širi) i na kružnim arhitravima - vodoravnim kamenim
62
gredama (obojanim u crvenu boju). Zidove su pri dnu oblagali alabastrom i mramorom, a iznad toga oslikavali su ih
fresko slikama. Osobito su im bili omiljeni prizori koji su prikazivali borbu s bikovima gdje su mladići i djevojke morali
dočekati bika koji bi jurio prema njima, morali su se uhvatiti za rogove i prebaciti se preko bika tako da ih na
suprotnoj strani dočekaju drugi igrači. Bilo je mnogo prizora iz lova kao i mnogo oslikane biljne, životinjske ili
geometrijske ornamentike. Dvorane, tako ukrašene, izgledale se blistave od živih boja. Kako je u palači bila
provedena kanalizacija, u dvoranama su imali kupatila i tekuću vodu. Postojale su i dvorane za borilačke vještine i
sportske aktivnosti.
Kretski umjetnik volio je prirodu, ali mu je mnogo više stalo da prikaže pokret nego prirodni oblik nekog čovjeka ili
neke životinje. Više je uživao u boji nego u crtežu. Od kretskog umjetnika, osim arhitekture, to jest gradnje palače, i
slikarskog ukrašavanja zidova, ostalo je i mnoštvo sitnijih kiparskih likova boginja, ukrasnih nakita, pečata, lijepo
oblikovanog posuđa... Medu lončarska umijeća, oblikovanje u glini ili ilovači, osobito su poznate kamarske vaze koje
su bile oslikane biljnom ili geometrijskom ornamentikom

Helenska (Mikenska) civilizacija

Mikenska umjetnost
Mikenska kultura (Heladska kultura) je termin koji se odnosi na brončano doba u kopnenoj Grčkoj. Vrhunac joj je
bio oko 1600 - 1100 pr. Kr. Glavni centri ove kulture su gradovi: Mikena, Tyrins i Argos. Ponovljene invazije sjeverno-
grčkog naroda Dorana dovelo je do uništenja Mikenske kulture, ali iz kaosa koji je nastupio postupno su izronile
malene države, svaka s gradom u središtu; ove malene države, kao što su Atena, Sparta ili Korint, stvorile su visoku
kulturu antičke Grčke.

Osobitosti

Za razliku otmjenosti, otmjenosti i lakoći kojom odiše kretska kultura, mikenska kultura (nazvana po glavnom gradu
na Peloponezu – Mikeni), odiše snagom, čvrstinom i stabilnošću.

Mikena

Sam grad Mikena iz 1350. pr. Kr. je primjer utvrđenog grada na brežuljku (citadela) i opasan je visokim kiklopskim
zidinama (po legendi su ih izgradili kiklopi) koje trokutasto prate konfiguraciju tla. Na zapadnom dijelu nalazi se
nekropola, na istočnom stepenasti put do cisterne, a u sredini, na vrhu brežuljka, ostaci palače s megaronom. U grad
se ulazilo na dvoja vrata od kojih su glavna – Lavlja vrata iznad nadvratnika imaju dekorativni reljef koji prikazuje dva
lava i između njih sveti stup. Ovaj trokutni kameni umetak ujedno je jedinstveno riješio problem tereta iznad
nadvratnika koji je podijeljen na dvoje i umjesto da sva težina zida tereti otvor vrata, on se prenosi na bočne zidove
koji taj teret mogu podnijeti. Od umetnutog trokutastog oblika iznad vrata nastat će zabat grčkog hrama.
Nedaleko od ulaza se nalazi omeđeni prostor s grobovima Mikenskih vladara. U Mikeni je pronađeno 9 grobnica
pokrivenih “kupolom” od kojih je najpoznatija Atrejeva riznica (grobnica). Atrejeva riznica (oko 1400 pr. Kr.)
napravljena je u brdu, tako da se s vanjske strane vidi samo ulazni dio, a od njega vodi dugački hodnik do glavne
kružne prostorije. Iz nje se ulazi u manji četverokutni prostor, vjerojatno riznicu. Glavni kružni prostor natkriven je
lažnom kupolom, što znači da su redovi kamena postepeno ispuštaju tvoreći jedinstven zakrivljeni zid.

Umjetnost

U Mikenskim grobnicama pronađene su mnoge dragocjenosti, među kojima: mačevi sa zlatom okovanim drškama,
zlatni pehari, prstenje i ukrasi za odjeću i neobične zlatne posmrtne maske. Ovi predmeti od zlata ukrašeni su
iskucavanjem sa stražnje strane čime su se naprijed dobili bogati reljefi (takozvana repoussé tehnika).
Bogate freske koje podsjećaju na lepršavost kretskih pronađene su u gradu Tyrinsu, a stilski razvoj slikarstva na
vrčevima doveo je do pojave tzv. Palas stila kojeg karakterizira podjela površine vaze na nekoliko horizontalnih
slojeva u koje se unose ornamenti ili slažu likovi u niz. Takova podjela vaza bit će osnova prvog stila grčke kulture –
geometrijskog stila.

63
Mikenska se kultura pojavila oko 2000. godine pr. Kr. ali je procvat doživjela kad je kretska kultura počela opadati.
Okupljeni oko glavnog grada Mikene, stanovnici ovog područja Egejskog mora živjeli su u težim uvjetima od Krećana.
Da bi se zaštitili od navale neprijatelja, svoje gradove gradili su na brežuljcima i opkoljavali su ih gorostasnim
zidovima od golemog klesanog kamenja kojega nisu povezivali malterom nego gradili suhozidine. Kasnije su Grci ove
zidine nazvali kiklopskim zidinama jer su smatrali da ih čovjek nije mogao sagraditi. Iako su gradovi utvrđeni
ogromnim suhozidinama, u njima se ipak susrece udobnost stanovanja, ali manje nego u Krećana.
U mikenskoj kulturi, odnosno u utvrđenom gradu u centralnoj palači susrećemo jednu građevinsku novost koja se
nije pojavila u Krećana. Mikenci su usred grada, odnosno na vrhu brežuljka na kojemu je grad sagrađen, podigli
megaron. To je bila pravokutna prostorija s ognjištem u sredini. Sastojao se trijema s dva stupa, predvorja i prostora
u kojemu je stajalo otvoreno ognjište okruženo stupovima. Iz megarona se kasnije razvija grčki hram. Uz suhozidine
kojima su opkoljavali svoje gradove u kojima je najvažnija građevina bila centralna palača s megaronom, mikenska je
kultura ostavila značajan trag i u grobnicama. U gradu Mikeni, na zapadnom dijelu, nalazila se kružna nekropola -
grad mrtvih. Grobnice bi obično bile uzidane ili usječene u brijeg. Građene su u obliku zašiljene kupole, visoke i široke
do 14 m. Zapravo kupola je lažna jer se redovi kamena postepeno ispuštaju u unutrašnji prostor i tako tvore samo
zakrivljeni zid. Kružni, jedinstveni, statični, zatvoreni prostor dobivao je svjetlost samo kroz ulaz. U grobnicu se ulazilo
posebnim dugim hodnikom. Na ulazu su bila visoka vrata iznad kojih je bio otvoren i lažni luk. Kada su ih kasniji
istraživači, kao Heinrich Schliemann, pronašli, mislili su da su to riznice, a ne grobnice jer je u njima pronadeno
mnoštvo vrijednih predmeta. Najpoznatija i najbogatija grobnica, koju je pronašao Schliemann i tako je nazvao, jest
Atrejeva riznica u kojoj je nađena i zlatna Agamemnonova maska.
Mikenci su kao i Krećani oslikavali zidove s prizorima iz svakodnevnog života, osobito s prizorima lova. Tako je poznat
prizor: Lov na vepra. Prizor ne može biti življi nego što jest, jer je jurnjava pasa za veprom prikazana tako vjerno.
Druga slika: Žena s posudom u rukama, prikazuje ljubav Mikenaca, kao i Krećana, za lijepim bojama. To ne znači da u
Mikenaca takoder nema zidova s biljnom, životinjskom ili geometrijskom ornamentikom. Mikenci su osim oslikavanja
zidova radili i reljefe. Najpoznatiji reljef koji prikazuje dvije lavice nalazi se na glavnim ulaznim vratima grada Mikene.
Vrata su sagrađena kao i zidine, od velikih i mnogokutih kamenih blokova, složenih bez vezivnog sredstva. Iznad
nadvratnika nalazi se trokutni reljef s dvije lavice. Okrenute jedna prema drugoj, lavice prednje noge naslanjaju na
žrtvenik na kojemu se nalazi sveti stup. Iako te lavice danas nemaju svojih glava - lica, jer su najvjerojatnije glave
izradene od bronce, one svojom ljepotom i umjetničkom izradom djeluju veličanstveno. U Mikeni je, kao i na Kreti,
došlo do izražaja lončarstvo, osobito u oslikanim vazama, iako malo slabije slikarske kvalitete nego na kretskim. Na
vazama su prikazivali prizore iz svakodnevnog života, osobito bitke, borbena kola i konje, ratnike. Ljudsko tijelo
prikazivano je stilizirano i pojednostavljeno.

64
Umjetnost stare Grčke
Umjetnost drevne Grčke je umjetnička produkcija u razdoblju od 9. st. pr. Kr. do 1. st. na područjima gdje su
obitavali Heleni, razdoblje Stare Grčke.

Kultura Drevne Grčke

Grci ili Heleni, kako oni sami sebe zovu, nisu bili jedan veliki narod nego niz plemena,
vezanih Egejskim morem, koja su imala sličan jezik (tzv. linearno B pismo) i religiju
(svemoćne bogove koji su bili prepuni vrlina, ali i ljudskih mana). Između drugog i
prvog milenija prije Krista ta su se plemena nastanila na krajnjem jugu Balkana. To su
najprije bili: Mikenjani i Dorani (naseljeni uglavnom na grčkom kopnu), te Jonjani
(samo na obali i otocima Egejskog mora), a kasnije i Spartanci, Tebetanci, Atenjani,
Korinčani …
S vremenom im je na jugu Balkana postalo tijesno pa su već u ← 8. st. počeli osnivati
kolonije širom Sredozemlja (Sicilija, Italija, Španjolska, Mala Azija, pa i Dalmacija). Na
prostorima svojih kolonija Grčka je civilizacija nastavila cvasti, ponekad čak i uspješnije
nego na nekim krajevima same Grčke.
Uobičajena je podjela grčke umjetnosti na:
Geometrijski stil (← 10.-7. st.),
Arhajsku umjetnost (← 650.-480.),
Klasično ili Zlatno doba (← 480.-336.) i
Helenizam (← 336.-30.).

Sophilos iz Atene, Dinos vaza, detalj, oko 580. pr. Kr.

- najstariji potpis na umjetničkom djelu u Europi.

Geometrijski stil
Tijekom ← 12. pa sve do ← 7. st. (tzv. mračno doba grčke) traje raspadanje kretske i mikenske baštine i skoro da se
gase umjetničke djelatnosti. U isto vrijeme Grčka civilizacija se formirala i polako oblikovala. Svaka zajednica je
razvijala svoj centar koji je prerastao u grad-državu (polis) kojim je upravljalo vijeće bogatijih staraca.
Umjetnost stoljećima ne nalazi značajnijeg izraza, izuzevši keramiku, koja je ionako vezana za praktičnu uporabu.
Nastale su nebrojene vrste različitih oblika vaza od kojih su neke još uvijek služile kao urna za odlaganje pepela
pokojnika. Tek u ← 9. st. Grci počinju oslikavaju svoje vaze svim nama poznatim geometrijskim oblicima: spiralama,
rozetama, prepletima - pleterima, meandrima, trokutima, krugovima, svastikama - raspoređenim u horizontalne
trake (kao u Mikenskom Palas stilu). Takovo ukrašavanje nazivamo geometrijski stil.
Kasnije se odustaje od puke geometrije i javlja se ljudski lik, ali još uvijek u strogom geometrijskom obliku (kao kod
vaze iz Dypilona).
Keramika od 6. st. ima prepoznatljive organske linije ukrasa i likove koji podsjećaju na istočnjačku umjetnost. Zato tu
keramiku nazivamo - orijentalni stil. To je najzastupljenija keramika u arhajskom razdoblju.

Arhajsko razdoblje
Između ← 8. i ← 7. st. kod Helena se javlja osjećaj nacionalnog jedinstva. Tome doprinose Homerovi spjevovi, rani
nastanak zajedničkih svetišta cjelokupnog grčkog pučanstva (Delfi, Olimpija), a od ← 776. i redovno održavanje
olimpijskih igara kao manifestacije panhelenskog natjecateljskog duha. Gomilajuće bogatstvo i prekomorski kontakti
u ← 7. i ← 6. st. doveli su do pojave moćnih pojedinaca (tirani) u mnogim polisima. Doba tirana je vrijeme urbanog
razvoja, prvih zakona na pločama, te monumentalne arhitekture i skulpture.

Arhitektura

Glavni oblik grčke arhitekture je hram koji se razvija iz mikenskog megarona - središnjeg pravokutnog prostora sa
stupovima. Od drvene "kuće" gdje se sklanjala skulptura božanstva, postepeno je nastala monumentalna kamena
65
građevina na stepenastoj platformi (stilobat), s pravokutnim tlocrtom. Naos ili svetište je temeljni centralni prostor
grčkog hrama uokviren kamenim zidovima; ispred naosa stoje stupovi (najprije dva, a kasnije po četiri) koji nose
arhitrav pred-prostora (anta), na arhitravu počiva drveni krov na dvije plohe popločan crijepom od opeke koji se i
danas koristi na kućama. Kasnije hramovi postaju sve bogatiji, tj. dodaju se pred-prostori sa stupovima i iza naosa, a
kasnije i oko cijelog hrama.
S tijesnim i mračnim svetištima, a jasnim i otvorenim pročeljem s ritmom brojnih stupova, grčki hram je više vanjska
nego unutarnja arhitektura. Hramovi mogu varirati prema veličini građevine ili regionalnim sklonostima, ali njihove
osnovne crte toliko su slične da je podesno sagledati ih u jednoj uopćenoj "tipičnoj" osnovi. To jedinstvo grčkih
hramova nazivamo redom, a redovi se razlikuju po svojoj kombinaciji elemenata osnove (stilobata), nosača (zidova i
stupova) i tereta (arhitrava i krovišta). Najstariji grčki stil je dorski red koji se potpuno razvija tek u klasičnom
razdoblju.

Skulptura

Osim što su isticali dijelove arhitekture jasnim bojama, smještali su i brojne reljefe i skulpture, a s vremenom je
ukrašavanje bivalo sve bogatije. Zabat je dio trokutasti dio hrama iznad arhitrava na pročelju koji je potpuno ispunjen
plastikom. Već u najstarijim zabatnim trokutima pojedinačne skulpture se slažu jedna uz drugu tako da tvore
jedinstvenu priču, a svaka skulptura je oblikovana u položaju koji odgovara mjestu u kojem će biti smještena.
Za arhajskoga razdoblja egipatska umjetnost vrši direktan utjecaj na kiparstvo Grčke: ruke priljubljene uz tijelo,
stilizirane frizure, pripijena odjeća istaknuta plitkim urezima. Zbog straha kipara da ne polome kamen, plitko klesane
skulpture su izgledale izrazito ukočeno. Ali, za razliku od Egipćana, Grci tijela svojih "božanstava" ne stiliziraju, već što
stvarnije žele prikazati ljudske mišiće i kosti. Stvarni napredak postižu i odvažnim šupljinama između udova – na
egipatskim figurama nikad nema šupljina.
Karakteristični kipovi ovog razdoblja su Kourosi i Kore. Kouros je prototip nagog mladića u stojećem položaju
potpuno ispruženih ruku i smatra se da predstavlja boga Apolona. Kora je ženski par Kourosu, uvijek mlada i
obučena, u stojećem položaju i ponekad u ruci drži voće ili kakav dar. Zamišljeni su na granici, ni ljudi ni bogovi i
vjerojatno je to ideja fizičkog savršenstva i životnosti. Usne su im razvučene u lažni osmijeh (kriva linija usana, ali bez
podizanja jagodica na obrazima) – tzv. arhajski osmijeh.

Slikarstvo

U oslikavanju keramike geometrijska ornamentika se polako gubi, a osnovna tematika postaje mitologija, legende i
prizori iz svakodnevnog života. Javljaju se dva stila:
crne figure na crvenoj podlozi (← 7. st.) i
crvene figure na tamnoj podlozi (← 6. st.).
Likovi su obavezno u profilu i uspješna su mješavina starogrčke geometrije i orijentalnih organskih likova.

Klasično razdoblje
Nakon Perzijskih ratova (← 490. - ← 479.) u Grčkoj uniji prednjači Atena koja je imala nadaleko najveću flotu i na njoj
je počivala obrana Grčke. Flota je pridonijela i gospodarskom razvoju, što je opet omogućilo veliki graditeljski
program u Ateni. Pored razvijene političke misli (demokracija) u Ateni se ipak očuvao robovlasnički sustav.
← 5. st. je bilo i vrijeme najdugotrajnijeg književnog stvaralaštva (Sofoklo, Euripid i Aristofan), prvog povjesničara
Herodota, i mnogih filozofa (sofisti) i retoričara. Države Peleponeza, pogotovo Sparta, vidjele su prijetnju u sve većoj
moći Atene. Rivalstvo gradova poticalo je razvoj ideja, ali nakon nekoliko otvorenih sukoba ← 431. Sparta je objavila
rat Ateni. Peleponeski rat se okončao tek 27 godina poslije porazom Atene i bio je katastrofa od koje se Grčka nikada
nije oporavila.

Arhitektura

Grčki gradovi su obično bili utvrđeni i imali su odvojeno društveno središte grada oko glavnog trga u dolini (agora) od
vjerskog centra koji se razvija iz nekadašnje citadele na brežuljku (akropolu). Agora u Ateni je nepravilan četverokutni
trg okružen nizom zgrada različitih funkcija (stoa za skupljanje građana, vijećnica u obliku kazališta, tržnice, sudnice i
hramova) koji se ravnaju po terenu.

66
Akropola se nalazi na brežuljku gdje je još u Mikensko doba bio utvrđeni grad. Sve građevine izgrađene na Akropoli
su iz ← 5. st., a najočuvaniji su Partenon, Erehteion, hram božice Nike i svečani ulaz. Na Akropolu se pristupalo kroz
monumentalni ulaz – Propileje. Arhitekt Mnesikle uspješno je riješio problem na strmom terenu sagradivši široko
stepenište između dva zida modificirano kao dorski hram.

Partenon (← 448.-432.) arhitekata Iktina i Kalikrata je najveći i najraskošniji dorski hram na području današnje Grčke.
Partenon je najbolji primjer hrama dorskog reda: uzdužna građevina od dvije prostorije i vanjskog pravokutnog
omotača od stupova; na podnožju sa stepenicama dižu se stupovi sastavljeni od valjkastih tambura s žljebovima
(kaneliri), te kapitelom sastavljenim od ehinusa (kružni jastučić) i abakusa (kvadratne ploče); stupovi nose gredu
(arhitrav), a iznad arhitrava je friz sastavljen od triglifa (kamena ploče s kanelirama) i metopa (reljefno obrađene
ploče); iznad friza je vijenac koji na pročelju hrama uokviruju zabatni trokut (timpan).
Cijeli hram napravljen je od kamenih blokova koji priliježu jedan na drugi bez veziva; gdje je bilo potrebno blokovi su
vezani metalnim zakovicama. Krov je bio na dvije vode i pokriven je crijepom napravljenim od crvenih rožnjača
(gredica), a drvene grede korištene su i za tavanice što je otvaralo veliku mogućnost pravaca.
Posvećen boginji Ateni, Partenon dominira atenskom Akropolom i najskladnija je građevina svih vremena. Odnosi
visine njenih dijelova na pročelju - stupovlja (A-B) i vijenca (B-C) jeste u istom odnosu u kojem se odnosi stupovlje
prema cjelini (A-C). BC : AB = AB : AC – savršeni omjer, tzv. zlatni rez. Partenon je skladan i zbog toga što su Grci za
mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak.
Antičko načelo: "Čovjek je mjerilo stvari!" doživljava svoje uobličenje u grčkom hramu. Čak što više, na Partenonu je
ispravljena i optička iluzija sužavanja dugih građevina po sredini tako što su na sredini malo približili i izvukli stupove
u prostor.
U isto vrijeme kada dorski red doživljava svoj vrhunac, počinje se razvijati Jonski red. Kod jonskog reda stup je viši i
tanji, kanelire su mu dublje, ima bazu od niza prstenja (najčešće tri), a kapitel mu je ukrašen volutama (spiralni
krajevi ehinusa); arhitrav je napravljen od tri horizontalne grede od kojih je svaka gornja malo izbačena u odnosu na
donju; friz je išao oko cijelog hrama i bio je potpuno ispunjen reljefima.
Najljepši primjer jonskog hrama je Erehteion preko puta Partenona. Kosi nagib terena i zahtjev za nekoliko svetišta
odredili su različite razine unutrašnjih prostorija i različito oblikovanje volumena. Erehteion ima dva trijema (jedan
okrenut sjeveru, a drugi jugu), s time da južni umjesto jonskih stupova ima karijatide (slobodno stojeći nosači u
obliku ženskih likova). Razvođen volumen i raznolikost dijelova stvaraju mnogolikost pogleda, mnogo življi ritam, i
mnogo veću prostornost nego kod bilo kojeg drugog grčkog hrama.
U klasičnom razdoblju javlja se još nekoliko vrsta hramova, kao što su:
Peripteros - najomiljeniji tip hrama, broj stupova na dužoj strani je jednak dvostrukom broju stupova na frontalnom
dijelu (Partenon);
Pseudoperipteros (lažni peripteros) - bočni stupovi nisu slobodni, vežu se za cele;
Dipteros - kao i peripteros ima predvorje sa stupovima oko cijele građevine, ali u 2 reda;
Pseudodipteros - sličan pseudodipterosu samo na dužim stranama ima jedan slobodan red stupova, a jedan red
vezan za zid cele;
Monopteros (tolos) - okrugli hram - jednostavnost prostora.

Grčke kuće
grade se kao mikenski megaroni, s tim da se javlja podjela na dvije prostorije: glavna za glavara kuće i goste, te
sporedna za ženu i djecu (što nam govori o patrijarhalnom ustrojstvu obitelji). U nekim kućama se javlja i otvoreno
dvorište, omeđeno stupovima koji tvore natkriti ophod (peristil).
Svoju jedinstvenost Heleni su potvrdili i pronalaskom arhitekture kazališta. Razumljivo je da je njihovo shvaćanje
arhitekture dalo rješenje kazališta isključivo na otvorenom prostoru. Izabrala bi se padina brijega u koji su se usijecali
pravilni stepenici koji su činili sjedišta za gledatelje (kaveje). Sjedišta su pravljena polukružno u ravni terena, a u
centru sjedišta izgrađivano je kružna ili polukružna orkestra namijenjena zboru i kretanju glumaca. Na nju se
nastavljao treći dio kazališta – skena. Ona je u početku bila zaklon u obliku šatora koji je služio glumcima, a kasnije se
razvila u pravokutni oblik okružen stupovima i koristila se isključivo za potrebe radnje. Akustika je u grčkim
kazalištima bila tako dobra da se u posljednjem redu čulo isto tako dobro kao u prvom. Najpoznatije je Atensko
kazalište, a najveće ono u Epidauru.

67
Skulptura

Do druge polovice ← 5 st. grčki kipari su uspjeli postići savršeno majstorstvo u obradi kamena. Opća težnja grčke
skulpture bila je idealizacija koja je dostigla svoj vrhunac u klasično doba. Ta potpuna idealizacija dovela je do toga da
su svi grčki kipovi visoki, vitki i savršeno proporcionalni.
Najznačajniji kipar ovog razdoblja je Poliklet koji je izradio brončanu skulpturu mladića s kopljem - Kopljonoše
(Dorifora). Težina skulpture počiva na jednom stopalu dok drugo jedva dotiče tlo vrhovima prstiju. Taj stav
kontraposta (prirodni stav na jednoj nozi koji uravnotežuje mirovanje i pokret) je bio veliki napredak u odnosu na
kipove kourosa iz arhajskog razdoblja. Osim razmaknutih stopala figura ima različitu visinu koljena, bokova, poluprofil
glave, anatomsku obradu tijela i po prvi puta u kiparstvu – ruka slobodno visi. Tim kipom stvorio je vrstu uzora za
grčku skulpturu (tzv. grčki kanon) koji je detaljno opisao u svojoj teorijskoj knjizi o umjetnosti. Poliklet je držao da je
ljepota razmjerni odnos dijelova tijela i tih dijelova prema cjelini. Taj savršeni odnos bi je u tome da se glava odražava
7 puta u visini tijela, visina je odgovarala 10 šaka, a stopalo je veličine 3 širine dlana … Poliklet je svojim skulpturama
dao i osnove idealizacije portreta grčkih skulptura koje uvijek imaju karakterističan grčki nos i blage linije usana.
U isto vrijeme kada Poliklet ustanovljuje svoj kanon, u Ateni nastaju prve skulpture u slobodnom pokretu. Takav je
Brončani Posejdon koji baca koplje (nepoznatog autora) i Mironov Diskobol (Bacač diska) nastao nekoliko godina
poslije. Diskobol je uzoran primjer "odlučujućeg trenutka", tj. kratkog zastoja između snažnog uzmaka koji ruku s
diskom dovodi u najviši položaj i zamaha kojim će ga naglo ispustiti i baciti u daljinu. Autor je uspio zgusnuti niz
pokreta u jedinstvenu pozu koja je najkarakterističnija u složenoj radnji bacanja diska.
Bitna karakteristika grčke umjetnosti je veza arhitekture i skulpture. Osim reljefa koji su se nalazili na frizu,
najdominantnije su bile skulpture u timpanu (zabatu) koje su, iako rađene kao slobodno stojeće figure, shvaćene za
gledanje samo s prednje strane. Još jedna otežavajuća stvar bio je oblik niskog trokuta, što je uvjetovalo da figure s
lijeve i desne strane budu oblikovane u brojnim, pa i nezgodnim, pozama. Veliko priznanje zaslužuju grčki kipari koji
su vješto izbjegli velike razlike u proporcijama figura tako što su im prirodno oblikovali poze - od stojeće u sredini,
preko klečećih, do ležećih u kutovima timpana. Tako je ostvarena neponovljiva ravnoteža arhitekture i skulpture.
Najvještiji u svladavanju ograničenja arhitekture bio je Fidija koji je uradio svu dekoraciju za Partenon između ← 440.
i ← 437. Skulpture zabata su uglavnom propale, a predstavljale su različita božanstva u prirodnom sjedećem ili polu-
ležećem položaju koji promatraju rođenje Atene iz Zeusove glave. Ispred hrama stajala je kolosalna brončana figura
naoružane Atene, a unutar hrama dvanaest metarski kultni kip Atene Parthenos od zlata (legenda kaže 1000 kg) i
bjelokosti pretrpan figuralnim ukrasima. Fidijev Partenonski friz (reljefni dio) dug je 160 m i prikazivao je povorku u
čast boginje Atene. Radilo se o procesiji figura u tri plana, čime se poništila ploha pozadine; likovi se nižu u valovitoj
dugoj kompoziciji, i svi su individualni.
Razdoblje velike skulpture i finog kamena koji je karakteristična Fidijina umjetnost završilo se oko ← 410. Tada
nastupa vrijeme recesije i kopiranja do pojave posljednjeg velikog kipara klasike – Praksitela, i njegovog "lijepog
stila" (oko ← 395.-326.). Praksitel je potpuno usavršio položaj tijela u S liniji. Njegova skulptura Hermesa stoji
prirodno opuštena bez odjeće kao i kip Knidžanske Afrodite koja se smatra simbolom savršenstva ženskog tijela
(prva naga skulptura žene).
U Praksitelovom duhu je i Apolon Belvederski (nepoznatog autora), poznat samo iz rimskih kopija, koji ostvaruje
savršenu ravnotežu pokreta i odvažnog držanja. Skulptura je visoka preko 2 m, jedva dodiruje tlo, a u rukama su mu
luk (simbol okrutnog strijelca) i grančica masline (simbol plemenitog Sunčeva vladara). Pronađen u 15 st., bio je uzor
neoklasicizma u 19 st.

Slikarstvo

U slikarstvu na keramici se pored plošnih, stiliziranih, crvenih likova na crnoj podlozi, javljaju i potpuno bijeli pogrebni
lekiti s fluidnim crtežima krepkih linija.

Helenističko razdoblje
Helenističko razdoblje započinje ← 336. kada Filipa Makedonskog, koji je ujedinio Grčku pod žezlom monarhije,
nasljeđuje njegov sin Aleksandar Veliki koji će opet u kratko vrijeme, do ← 323., proširiti svoje carstvo, a tako i grčku
kulturu, Preko Perzijskog carstva prema istoku sve do Indije. Nakon njegove smrti ← 323. carstvo se dijeli na
Antigonidsku Makedoniju, Seleukidsku Aziju i Ptolomejski Egipat koji od tada ratuju dok na tim prostorima ne zavlada

68
Rim (Egipat pada pod Oktavijanovu vlast bitkom kod Akcija ← 31.). Grčki istočni gradovi-države (Pergam, Efez,
Halikarnas, Rodos) i novoosnovani gradovi (Antiohija, Seleukija i Aleksandrija) postaju centrima helenističke kulture.
Završnu fazu grčke kulture - helenizam (grč. hellenismós = priklanjanje grčkom jeziku i običajima) mnogi nazivaju i
dekadentnim završetkom grčkog ciklusa zbog predimenzioniranja u arhitekturi i preambicioznosti u skulpturi. No, to
je usko gledište na bogatu i raznoliku umjetnost.

Arhitektura

Arhitekturu glomaznih objekata prepunih stupovlja, ornamenata i raskoši, najavljuje već grobni hram kralja Karije,
grčke kolonije u Maloj Aziji, Mauzolej u Halikarnasu. Visok preko trideset metara, ukrašen korintskim stupovima i
brojnim reljefima i velikim skulpturama, te sa stepenastom piramidom umjesto zabatnog trokuta, bio je jedno od
sedam svjetskih čuda toga vremena (Plinije Stariji). Danas je očuvana samo visoka skulptura kralja Mauzola koji je
izvorno stajao za uzdama kočije na vrhu Mauzoleja.
Još jedno od svjetskih čuda koje odgovara razmetljivoj raskoši i grandioznosti Mauzoleja bio je svjetionik s otoka
Farosa ispred grada Aleksandrije na delti Nila, visok 134 m, koji nije očuvan.
Bogatstvo se iskazuje raskošnom dekoracijom, stoga se na građevinama umjesto dorskog i jonskog reda počeo
koristiti uglađeniji korintski red. Korintski red vrlo je sličan Jonskom samo nešto dekorativniji; stupovi imaju bogatije
ukrašenu bazu, a kapiteli su ukrašeni kratkim, ali plastično bogatim volutama koje imitiraju lišće akanta. Grci često
kombiniraju na građevinama stupovlje sva tri reda, ali ih koriste po strogim pravilima rasporeda. Kada Rimljani počnu
primjenjivati grčke redove u svojoj arhitekturi preferirat će korintski red. O raširenosti helenističke arhitekture govori
nam i hram u samom središtu Sirijske pustinje – Petra koji je isklesan u živoj stijeni.

Slikarstvo

Usred krize klasične umjetnosti, slikar Apel koji je izvorno radio na dvoru Filipa II. i Aleksandra, pa potom za
Ptolomeja I., stvara jezik koji će s helenizmom dobiti opću vrijednost. Njegove se teme, kompozicije i motivi mogu
rekonstruirati zahvaljujući prikazima na keramici i brojnim kopijama. Apel miješa boje i sjenči, koristeći pri tom
kolorističke kontraste te dobiva iluzionistički efekt dubine. Takav način slikarstva će se proširiti cijelim carstvom, a
poprimivši istočnjačke primjese slike će dobiti nebrojene kombinacije oblika. Karakteristični su i brojni mozaici od
raznobojnog šljunka u malteru koji često kopiraju slike i skulpture toga razdoblja.

Skulptura

Helenistička skulptura se prepoznaje, bilo po slojevitoj i nepreglednoj kompoziciji, bilo po pokretu koji je jako
naglašen, ili pak po dubokoj obradi površine kojom se dobiva veliki kontrast osvijetljenih dijelova i sjena što pojačava
nemir sadržan u skulpturi i uzbuđenje koje prenosi na gledatelja.
Lizip je posljednji veliki kipar grčke umjetnosti. Radio je još za Aleksandra i djelovao je na najvećem području na
kojemu je ikad djelovao jedan antički kipar – od Peloponeza, Makedonije do Akarnanije. Okružen brojnim sinovima i
učenicima posvuda je nametnuo svoj izraz. Koristio je Polikletov kanon, Praksitelov kontrapost i S liniju, ali se
oslanjao i na prirodu te tako izradio elemente realizma. Zalagao je se za slobodu umjetnika i njegova izraza, protiv
slijepog slijeđenja starih kanona.
Njegov poznati kip Strugač (Apoksiomen) veliki je korak u osvajanju prostora jer atleta ruke drži potpuno ispružene
ispred tijela. U to vrijeme javit će se i prvi skulpturalni portreti koji više ne teže idealizmu, već krajnjoj karakterizaciji.
Odmah nakon Lizipove smrti njegovi sljedbenici otvaraju školu na Rodosu gdje teže nadmašiti svog učitelja, ako ne
vještinom, onda veličinom. Haret iz Linda stvara brončanu skulpturu Kolosa na ulazu u luku, visoku 32 m – još jedno
svjetsko čudo.
Tim umjetnicima odgovaralo je nadmetanje novih kraljevstava u Anatoliji i Egiptu koje će imati monumentalniji
spomenik. Takav je i Zeusov žrtvenik u Pergamu, podignut u slavu zajedničke pobjede Pergama, Rimljana i Rodosa
nad sirijskim vladarom Antiohom III. (← 189.-182.). Cijeli hram je zapravo pobjeda skulpture nad arhitekturom.
Građevina je podređena skulpturalnim ukrasima slobodnih skulptura dotad neviđene pokretljivosti i reljefa
dramatičnih situacija borbe bogova i giganata.
U čast ove pobjede podignuto je najveće i najuspješnije djelo ovog razdoblja - Nika sa Samotrake ili Pobjeda. Kip je
prvobitno stajao na otoku Samotraci i to na postolju izvedenom u obliku brodskog pramca. Boginja je prikazana s
krilima koje drži potpuno raširenima iza njenog tijela tako da izgleda kao da u njih puše vjetar, ima i izrazito složeno
rađenu draperiju koja nam izgleda jako tanka da otkriva dijelove tijela ispod nje.
69
Jedna od rijetkih kasnih primjera skulpture u grupi je Laokontova skupina koja predstavlja Trojanskog svećenika
Laokonta i njegova dva sina u trenutku dok se bore s Posejdonovom morskom zmijom. Premda nevjerojatnog
majstorstva izrade, kompozicija ove slobodno stojeće skupine je piramidalna i napravljena za gledanje samo sprijeda.
Takav način izvođenja skulpture je u skladu s novim helenističkim zanimanjem za pojedinačno, trenutačno i
specifičan pokret, te za naraciju koja se vrlo često vezuje za groteskno, ružno itd.
Zbog takvog odnosa prema umjetnosti povjesničari govore o dekadentnom propadanju grčke umjetnosti, dok "pravi
baštinici" grčke kulture koji je nastavljaju širiti i bogatiti u tradiciji najboljih klasičnih djela postaju Rimljani.

Grčko kiparstvo
Grčko kiparstvo se može podijeliti na dva načina kiparskog djelovanja: arhitektonsko kiparstvo i slobodno kiparstvo.
Arhitektonsko kiparstvo, redovito reljefno, sastavni je dio arhitekture jer je vezano uz arhitekturu. Slobodno
kiparstvo nije vezano za prostor jer je kip tako izrađen da stoji slobodno u prostoru. Grčko kiparstvo možemo
podijeliti na tri vremenska razdoblja: arhajsko (grč. archaios = prastar, drevan), klasično i helenističko kiparstvo.
Arhajsko ili rano kiparstvo traje od 650. do 450. godine
Klasično kiparstvo traje od 450. do 323. godine
Helenističko kiparstvo traje od 323. do Kristova rođenja
Kiparstvo kod Grka zauzima mnogo važniju ulogu nego li arhitektura i slikarstvo. Jezgra hrama bio je kip božanstva
oko kojeg se oblikovao prostor. Prostor nije zamišljen kao sastajalište vjernika nego kao božji hram. Ovdje je
arhitektura okvir dok je kip središte (kod Egipćana i Mezopotamaca je kip bio samo dodatak arhitekturi). Prvi grčki
kipovi bili su od drveta, a kasnije pretežno od mramora ili bronce. Glavni predmet grčkog kiparstva bilo je golo
ljudsko tijelo.

Arhitektonsko kiparstvo

Jedna od bitnih značajki grčke umjetnosti jest veza između arhitekture i kiparstva. To je najbolje prikazati kroz
primjer timpanona Zeusova hrama u Olimpdiji (pokrajIna Elidija na sjevernoj obali grčke rijeke Alfeja) gdje je grčki
kipar prikazao borbu Kentaura i Lapita a sudac je Apolon. Reljefana kompozicija je prilagođena obliku timpanona
tako da se položaj i postava likova postepeno mijenja od centralne vertikalne osi Apolona, preko sagnutih likova koji
kleče do likova koji leže u uglovima. Medutim, proporcije i pokreti likova ostaju u okviru realističkog prikazivanja, te
se tako ostvaruje ravnoteža između arhitekture, kadar koji se ne negira i kiparstvo koje se kompozicijski prilagođuje,
da bi se ostvarila sloboda pokreta. Tako, npr. detalj jednog lika koji kleči pokazuje strogu geometrijsku kompoziciju.
Vertikala tijela ravna se u dva oštra kuta nogu koje minimalno otvaraju volumen. Nabori haljine, djelomično
stilizirani, prate liniju kompozicije, ali varirajući je u blagim krivuljama. Igra svjetlosti i sjene, nastala zbog lomljenja
nabora i plitkih ureza, pregledna je, oštra, linearna u svom kretanju, te volumenu daje plošni karakter. Na detalju
glave možemo uočiti kako se stilizirana kosa počinje oslobađati pri dodiru s masom ruke koja je realistički oblikovana
u snažnom pokretu.
Na jednoj metopi(grč. metopon = čelo, pročelje, prednja strana, svijetli međuprostor izmedu triglifa na dorskom
frizu, triglif = arhitektonski ukras na arhitravu ili drugoj kamenoj gredi grčkog dorskog hrama, trorez), s istog hrama,
prikazan je Heraklo kako uz Ateninu pomoć drži nebeski svod dok mu Atlas donosi jabuke Hesperida. Kompozicija se
sastoji od tri vertikale koje su međusobno povezane kratkim horizontalama. Pozadina je ravna, zatvorena i likovi,
unatoč visokoj plastičnosti, ne prodiru u prostor jer su paralelni s pozadinom. Varijacija stavova (poluprofil) unosi u
inače statičnu kompoziciju triju vertikala stanovito kretanje, koje, međutim, koči strogi profil glava. Površina je glatka,
napeta, plitko zaobljeno izvlačenje anatomskih (anatomija =nauka o građi i sastavu tijela živih bića) detalja daje joj
plastičnost (grč. plassein = tvoriti, oblikovati; vještina usavršavanja dijelova tijela u svrhu da im se dade ljepota i
izrazitost; opći pojam za kiparstvo uopće). Nabori i kosa nisu stilizirani, već oblikovani kao velike zatvorene plohe,
kojima se vertikalni obrisi - linije poklapaju s kompozicijom.
A na frizu dugačkom 160m i visokom jedan metar s unutrašnje strane predvorja na Partenonu nalazi se prikaz
Panatenejevih svečanosti koje su izradili Fidija i njegovi učenici, između 440. i 437. godine pr. Kr. Povorka započinje
u jugozapadnom dijelu i odvija se u dva smjera. Prema tome, konstruktivno najosjetljivije mjesto, gdje nosači
preuzimaju teret krovne konstrukcije, prekriveno je reljefnim prikazom. Reljefni prikaz horizontalnim nizanjem siječe
vertikalnu vezu konstrukcije i vizualno olakšava primanje tereta jer odvlači pogled u drugom smjeru. Odnos tereta i

70
nosača ipak nije negiran, već samo prebačen, obogaćen reljefnom obradom, na pozadinu - gredu koja ostaje vidiljiva
kao zatvorena ploha. Osobito je zanimljiv dio reljefa na kojemu su prikazani konjanici. Iako je riječ o niskom reljefu,
likovi su razmješteni s osjećajem za prostornu orgAnizaciju plohe koja je ostvarena u tri plana. Na taj je načij
neutralizirana zatvorenost i plošnost pozadine koja je potisnuta u dubinu i pretvorena u četvrti plan. Likovi se
razlikuju po stupnju plastičnosti te u stavu kontraposta svojim položajem i kretnjama stvaraju valovitu, kružnu
kompoziciju. goli lik s lijeve strane nalazi se u četvrprofilu, drugi lik u profilu, treći u poluprofilu prema natrag, pa je
tako stvoreno prostorno valovito kretanje. Osim toga, kretanje nije samo nizanje na plohi zdesna nalijevo već i
ubrnutom smjeru: vraćanje, kružno kretanje od lijevog lika prema nama do krajnjeg desnog, dakle ponovno kreće
naprijed. Takav kružni koji kompoziciju otvara u prostor, obogačen je razlicitim usmjerenjem pogleda. Površina je
glatka i mekana na golim tijelima i konjima, a slobodno naborana, pokrenuta u naborima haljine i kosi.

Arhajsko kiparstvo
Grčki kipari drže se zakona frontalnosti (slično kao i egipatski). Izražavaju dorski - 'muževni mentalitet'. U susretu s
jonskim mentalitetom, postaju nježniji i kićeniji. Među najljepše kipove ovog razdoblja spada remek-djelo zvano
Thronus Ludovisi (Venerin tron). Na srednjem dijelu, na naslonu za leđa, prikana je Venera kako se rađa iz morske
pjene, dvije službenice je prihvaćaju i pridržavaju joj ogrtač u koji se treba zaodjenuti. Na naslonima sa strane, za
ruke, prikazana je žena u dvije svoje uloge: kao ozbiljna čuvarica domaćeg ognjišta ona se žrtvuje bogovima poput
kakve svečenice, a s druge strane kao mlada gola djevojka koja svira na sviralu.

Klasično kiparstvo
Grčko klasicno kiparstvo dijeli se na tri vremenska razdoblja: kalsično kiparstvo 5. stoljeća, klasično kiparstvo
4.stoljeća i helenističko kiparstvo. Svoj najljepši procvat grčko kiparstvo doživljava u drugoj polovici 5. st.pr.Kr. pod
upravom Perikla u Ateni. To kiparstvo nazivamo klasičnim u najijepšem smislu te riječi jer je ono postiglo skladnu
ravnotežu između realizma (vjernosti prirodi) i idealizma (težnje za uljepšavanjem), između mira i razigranosti,
između razuma i osjećaja, između tijela i duha, između slobode i reda. Taj sklad stvorio je narod koji je znao što su
prohtjevi i nagoni, ali ih je svjesno podvrgnuo redu i zakonu, skladu i ljepoti.
Klasično kiparstvo 5. stoljeća
Klasično kiparstvo 5. stoljeća pr.Kr. najbolje se upoznaje preko umjetnosti tri glavna zastupnika toga razdoblja:
Miron, Poliklet i Fidija. Od Mirona su sačuvana samo dva kipa ali stari ga grčki pisci slave za još dva kipa koja su
značajnija, a to je Brončana krava (koja je mnogim piscima izgledala kao da je i živa i samo što ne zamuče) i
Olimpijski trkač Ladas(koji od iscrpljenosti tek što nije izdahnuo). U dosta kopija sačuvano je njegovo djelo:
Diskobolos (Bacač diska). Drugi njegov kip, sačuvan u kopijama, prikazuje Atenu i Marsija (Marsyas).
Drugi kipar koji se nadahnjivao u dorskom umjelničkom duhu bio je Poliklit. Najpoznatiji njegovi kipovi su: Donioros
(Kopljonoša), Diadumenos (Privezivač) i Ranjena Amazonka. Značajna novost koju je Poliklet uveo, bio je stav sa
slobodnom nogom: težina tijela počivala je na jednoj napetoj nozi dok je druga neopterećena stala slobodno u
prostoru. To stvara osjećaj lakoće, a ujedno taj kontrast stvara raznolikost i pojačava doživljaj napetosti i labavosti. Ta
živost i kontrasti opažaju se inače na Doriforosovom tijelu: Volumen je zatvoren, tijelo počiva na desnoj nozi, a lijeva
je oslobođena u iskoraku; desna je ruka spuštena i odgovara desnoj nozi, lijeva je uzdignuta, a horizontalne osi
ramena, kukova, koljena, pokreću se raznoliko, a isto tako pokreću se te osi i u pravcu prema gore na raznolik način.
Tako je ovaj kip čovjeka koji miruje, koji se lagano odmara, puniji pokretom i životom nego li čak i likovi koji su
najviše razgibani. Uz to, ovaj je lik duševnim izrazom skladan i daje dojam umnog i uravnoteženog čovjeka, pa
predstavlja utjelovjenje klasičnog - antiknog ideala: mens sana in corpore sano. Ovaj kip Doriforosa od Polikleta
mnogi su Grci nazivali "kanon" - kiparsko pravilo, jer su postignute idealne proporcije ljudskog tijela: u tijelu ima,
osim glave, još šest njezinih dužina. Usprkos kiparskog pravila i racionalnosti, kip je skladno djelo, koje nije nastalo
samo od računanja nego od pravog umjetničkog osjećaja.
Najznačajniji lik u grčkoj klasičnoj umjetnosti 5. stoljeća pr. Kr. svakako je kipar Fidija. Njegova su djela nejednolika:
od zlata i bjelokosti izradio je veličanstveni kip božice Atene u Partenonu, koja je u ruci držala lik Pobjede u naravnoj
veličini, dok su na dijelovima odjeće, oklopa, kacige i štita izvedeni razni reljefni ukrasi. Za Zeusov hram u Olimpiji
izradio je kip Zeusa Olimpijskog. Zna se da je Fidija upravljao izradom kipova na Partenonu. Iako ih sve nije sam
izradio, to mu je donijelo vječnu slavu. Oko glavne prostorije pružao se 150 m dugi kameni friz koji je prikazivao

71
svečani ophod prigodom blagdana Panateneia. U povorci atenske žene i djevojke nose novo izvezeni peplos (ženska
haljina) na dar božici Ateni, a u pratnji za njima idu gradski službenici, konjanici, mladići sa žrtvenim volom... Izvana,
na frizu iznad stupova, bile su izrađene 92 metope (oko 120 kvadratnih metara reljefne površine) koje su prikazivale
pobjede Atenjana (atenskog junaka Tezeja nad Kentaurima i Amazonkama), a dijelom borbe bogova s gigantima. Na
istočnom timpanonu bilo je prikazano: Rođenje Atene (iz Zeuseove glave), a na zapadnom: Pobjeda Atene nad
Posejdonom. U cjelini uzeti, ovi kiparski radovi predstavljaju vrhunac vjerskog i prirodnog prikazvanja ljudi i životinja,
golog tijela i odijela, mirnog stava i pokreta. Ipak, Fidija nigdje nije ostao na samom vjernom prenošenju stvarnosti,
jer je to uvijek preobražena stvarnost. On je znao izabrati ono što je značajno i bitno, što je plemenito i veliko, i to na
neupadan, nenametljiv način izraziti u mramoru. Iz čitavog kiparskog niza odiše slobodni duh i smisao za ljepotu,
religiozno strahopoštovanje pred božanskim i divljenje pred ljudskim vrijednostima.
Klasično kiparstvo 4. stoljeća
Za umjetnost 4. stoljeća značajna je zamišljenost i težnia grčkog umjetnika za ljupkom ljepotom. Kipovi božanstva
nisu više uzvišena nepristupačna bića kako je to bio slučaj u 5. stoljeću nego postaju sličniji običnom čovjeku. Osjeća
se da je Grčka, odnosno Atena, iscrpljena neprestanim ratovanjima a misaoni razvoj i filozofska kritika više se
zanosila rodoljubljem nego narodnom religijom. Klasično kiparstvo 4. stoljeća pr.Kr. najbolje se upoznaje preko
umjetnosti tri glavna zastupnika toga razdoblja: Praksitel, Skopas i Lizip. Najveći umjetnik 4. stoljeća je Praksitel.
Njegov najslavniji kip, koji je sačuvan u originalu, je: Hermes s malim Dionizom. Umjetnik je prikazao Hermesa posve
gola. Da postigne što veći izraz odmaranja, on je nagnuo tijelo da se jednim dijelom oslanja na stranu, pa se njegova
os povija u oblik es (slova S) krivulje. Kip nije sačuvan u cijelosti pa ne znamo zasigurno što radi Hermes: vjerovatno
pokazuje grozd malom Dionisu koji prema njemu pruža rucice da ga dohvati. Najljepši dio kipa jest Hermesova glava
koja se s ljubavlju i zamišljeno okreće prema djetetu. Taj izraz, pun duševnosti, postignut je istaknutim čelom i očima
smještenim dublje nego inače u stvarnosti. Kosa je prikazana vanredno prirodna i meko i njezina površina, puna
sjene, jako ističe glatkoću kože koja kao da diše. Druga kiparska djela Prakistela bila su Afrodita Knidska, Apolo
Sauroktonso, itd.
Iako Skopas potiče s jednog od jonskih otoka zastupa dorski ideal ljepote. Radio je hram u Tegeji i ukrasio ga
reljefima na njegova dva timpanona. Od toga su ostala samo tri ljudske glave i glava vepra. Prema tim ostacima
možemo uočiti da je Skopas, prvi među u grčkim umjetnicima, znao na licu izraziti strast I zanos. Za atenski Aeropag
(Aresov brežuljak) izradio je dvije pijane Bahantkinje. Od Mauzoleja u Halikarnasu, njegovog najvećeg djela, ostalo je
vrlo malo. Ipak možemo istaknuti da je on prvi među Grcima izradio portret barbarina Mauzola. Još su mu sačuvani u
kopijama kipovi kao Herkul, Palatinski Apolon, Ares, Nioba i njezine kćeri.
Lizip je bio dvorski kipar Aleksandra Velikoga i izradio je znatan broj portreta tog vladara. Rodom je s Peloponeza.
Radio je većinom u bronci i pretežno muške lipove. Najpoznatiji mu je lik: Apoksiomenos. U starini su slavili njegov
kip koji je prikazivao Zeusa, visokog 12 metara, načinjen prema Homerovom pjevanju da se Olimp trese kod Zeus
nabere svoje obrve ( Taj kip bio je najveci grčki kip dok Lizipov učenik Hares nije izradio Rodosova kolosa: Apolona,
koji je bio visok 35 metara).

Helenističko kiparstvo
Helenizam je opći naziv za one kulture koje su nastale izvan granica grčke države ali pod grčkim utjecajem.
Helenistička kultura nastala je poslije smrti Aleksandra Velikoga koji je na Sredozemlje, prednju Aziju i sjeveroistočnu
Afriku uveo grčki duh i grčki jezik.
Tri glavna središta helenističke umjetnosti su: Egipat, Antiohija i Rodos te Pergamon. U Egiptu se za vrijeme
helenizma pojavljuju portreti, najčešće vladara a zatim i uglednijih osoba. Ponekad kipar idealizira lik ali redovito se
ide za realističnijim prikazivanjem osobnih crta. Tako je poznat portret Seneke.
Na kopnu Male Azije, posebno u Antiohiji i Rodosu, helenistički kipari također su nastavili slavu grčke klasike. možda
je najvažniji helenistički kip s Rodosa u imenu: Miloska Venera, koji se danas čuva u Louvru. Drugo poznato djelo,
pronađeno u Rimu u 16. st. je Laokont s dva sina. Iz Pergamonskog kiparstva sačuvani su najreprezentativniji likovi
helenističke umjetnosti. Od brončanih kipova sačuvale su se u Rimu neke mramorne kopije, kao Gaj na umoru i
Samoubojstvo Gala. Na frizu Zeusova žrtvenika, dugom 120 metara (danas se u muzeju u Berlinu nalazi se
rekonstrukcija na koju su montirani originalni reljefi) bila je prikazana Gigantomahija (borba bogova s gigantima).

72
Orijentalizacijski period
Orijentalizacijski period je izraz koji u historiji umjetnosti označava snažan
utjecaj sirijskih i feničkih stilova likovne umjetnosti na grnčariju Antičke
Grčke koji se zbio u 8. vijeku pne. On je uvođenjem novih motiva zamijenio
dotada dominatni geometrijski stil.
Pojava orijentalizacijskog stila se tumači intenziviranjem trgovine na
Istočnom Mediteranu, a samim time i obrta. Drevni Grci su počeli osnivati
kolonije na Bliskom Istoku, ali dolaziti u dodir s feničkim kolonijama, što je
počelo ostavljati snažan dojam na njihovu umjetnost.

Proto-atički loutrophoros, cca. 690. pne.

73
Umjetnost starog Rima
Rimska umjetnost podrazumijeva umjetničku produkciju starih Rimljana od 9. st. pr. Kr. do pada Zapadnog rimskog
carstva 476. godine
Drevni Rim
Razvoj Rimske države:
██ Rimska Republika 510.-40. pr. Kr.
██ Rimsko Carstvo 20.-360.
██ Zapadno rimsko carstvo 405.-480.
██ Istočno rimsko carstvo 405.-480.

U političkom smislu Rim je promijenio tri ustrojstva:

1. Rimsko Kraljevstvo – od →9. st. do →509.
2. Rimska Republika – od →509 do →27.
3. Rimsko Carstvo – od →27. do 395., odnosno do 476.
Rimsko Carstvo, na vrhuncu moći (za cara Hadrijana), se prostiralo od sjeverne Engleske i Rajne do ivica Afričke
pustinje, te od zapadne obale Pirinejskog poluotoka pa do Crvenog mora i Mezopotamije.
"Najveća građevina Rimljana bila je njihova država." Ta čvrsta i podatna politička tvorevina od skromnog saveza
lacijskih plemena seoskog podrijetla postaje sila koja će sebi pripojiti Etruščane i provesti ujedinjenje Italije, snaga
koja će pobijediti u suparništvu s punskom Kartagom, osiguravajući Rimu premoć na Sredozemlju, velika tvorevina
koja će u Europi, Aziji i Africi prekriti cjelokupno područje zapadne civilizacije. Na tom području Rim uspostavlja svoju
civilizaciju zasnovanu na osebujnoj mješavini samovlade i demokracije.
Stoga, nije čudo što svijet obuzet praktičnim potrebama (političke, vojne, ekonomske, organizacijske, financijske …) i
u umjetnosti daje praktični biljeg. Tako će jedna od glavnih osobina rimske umjetnosti biti težnja veličanstvenošću
kao znamenjem moći, dakle impozantnost i čvrstina ispred elegancije i ljupkosti, umjetnost koja se bavi potrebama
velikog mnoštva. Upravo zato graditeljska i arhitektonska djela svojom originalnošću i monumentalnošću uvelike
zasjenjuju ona u kiparstvu i slikarstvu.

Izvori rimske umjetnosti

Predrimske civilizacije Italije u razdoblju kraljevstva uvelike utječu na razvoj umjetnosti Rima.
Od 3 st. pr. Kr. Etrurski gradovi padaju pod vlast Rima koji preuzima i razvija Etrursku kulturu.
U kasnijem razdoblju Republike Rimljani vremenski produljuju i prostorno šire grčku umjetnost. Grčka umjetnost je
svoj utjecaj na rimske narode isprva vršila iz brojnih grčkih kolonija na Italskom tlu. Taj utjecaj je bio jak iako su
Rimljani imali zakon protiv pretjerane javne potrošnje i osobne raskoši. Od 339. pr. Kr., kada su se riješili sukobi
patricija i plebejaca, nastalo je društvo koje je bez obzira na obiteljsko podrijetlo počelo da umjetnost shvaća kao
znak društvenog statusa. Za vrijeme Aleksandra Velikog (334.-323. pr. Kr.) nastaje oponašanje klasičnog i
helenističkog grčkog stila. To je se pojačalo trgovinom i ratovima, putem kojih su u Rim stizala predivna umjetnička
djela (osvajanje Sirakuze, 212. pr. Kr.) i nastala je kolekcionarska strast za grčkim umjetninama. Čak što više, većina
umjetnika koja je radila u Rimu za vrijeme Republike (509.-27. pr. Kr.), i do kraja Carstva (27. pr. Kr. – 395. g.) bili su
podrijetlom iz Grčke. Oni na svoje kopije nisu potpisivali svoja imena nego imena originalnih umjetnika po čijim je
originalima kopija i nastala.
Neki znanstvenici idu toliko daleko da tvrde kako "rimski stil" i ne postoji, već samo rimska tema grčkog stila. Ako
uzmemo u obzir da je Grčka umjetnost tada bila u procesu opadanja uslijed infiltracije drugih ne-grčkih smjerova, te
da je Rimsko Carstvo je bilo kozmopolitsko društvo koje je vrlo brzo apsorbiralo razne utjecaje pod zajednički naslov
jedne prijestolnice – Rima. Pri tom upijanju utjecaja imalo je veliku toleranciju prema tuđim tradicijama i usklađivala
ih je i prilagođavala rimskim propisima i pravilima. Dakle, Rimljani su nametali svoje zakone i vlast, ali su bili otvoreni
prema umjetnosti, kulturi i običajima potlačenih naroda (to je pridonosilo čvrstom jedinstvu društva, otvorenom i
raznolikom u isto vrijeme). Odonda je Rimska umjetnost, kao takva, prirodan i opravdan nastavak grčke umjetnosti.

Odlike rimske umjetnosti

74
O rimskoj umjetnosti se obično govori kao o umjetnosti jednog naroda, ali u tijeku proširenja teritorija pod rimskom
vlašću u redove Rimskih građana primorani su i pripadnici drugih naroda. Tako su u rimskim kolonijama živjeli mnogi
rimski građani koji su taj naslov stekli služeći u rimskoj vojsci. Svoj najveći sjaj, rimska umjetnost, je upravo dosegla u
doba Carstva. Bila je to aristokratska i oficijelna umjetnost; luksuz za bogataše, ili oznaka rimske dominacije.
I u rimskoj umjetnosti postoje dvije faze:
klasična rimska umjetnost (1. st. pr. Kr. - 2. st.)
kasno-antička umjetnost (3. - 5. st.).
U prvoj fazi vrijede sva pravila koja su ustvrdili još Grci. U 3. st. nakon
društvene i gospodarske krize Carstva uslijed pre-glomaznosti teško
održivog Carstva i robovlasničkog sustava, Carstvo je podijeljeno na više-
manje samostalne provincije, a u 4. st. su opet ujedinjene zajedničkom
religijom – kršćanstvom koje je dokinulo rimski pluralizam. Možemo
prepoznati previranja i utjecaje tih kriza kroz promjene u umjetničkom
izrazu.
Samostalnost rimskog kiparstva i slikarstva se može dovesti u pitanje, ali
rimska arhitektura je stvaralački podvig velikih razmjera koji ruši svaku
sumnju u njenu bitnost.

Rekonstrukcija centra starog Rima. Na ovoj slici se vide sve vrste građevinskih poduhvata starih Rimljana. Najočitije su monumentalne građevine Koloseja i
Circusa Maximusa, ali nije za zanemariti i fortifikacijski akvadukt,
te brojne palače, insulae, cenacule i domuse. Naravno sve ih
spajaju brojne ulice i široki Forumi. U sredini se vidi i kompleks
Forum Romanum lijevo od Koloseja, a sastoji se od niza trgova
(Forum Julium, Nervin, Mirin, Augustov i Trajanov forum) spojenih
u jedinstven kompleks. Forum, Kolosej i Circus Maximus činili su
najveličanstveniju arhitektonsku panoramu rimskog svijeta, a i
šire.

Urbanizacija

Forum Romanum, današnji izgled.

Prije arhitekture, Rimljani su bili poznati građevinari. Iza njih su ostali brojni mostovi, brane, kanali, popločane ceste i
općenito brojna inženjerska remekdjela koja su bila rasijana po cijelom Rimskom Carstvu. Prva cesta, Via Appia iz
312. pr. Kr., protezala se 300 km od Rima do Capue; kasnije su Rimljani popločali do 5000 000 km cesta i oko 1500
urbaniziranih gradova.

75
Rimski grad

bi rastao unutar utvrde (castruma), oko centralnih ulica koje su se sjekle na sredini (cardo i decumanus) što je
predstavljalo oblik urbanizacije koja nije postojala od grčkih kolonija, zatim bi se gradilo izvan zidina (suburbium)
(npr. Split oko Dioklecijanove palače) itd. U grad bi se uveo vodovod (akvadukt) i kanalizacija (rimska Cloaca maxima
i dan danas, nakon 2500 g., služi svojoj svrsi).
Urbanizacija bi se nastavljala i izvan grada gdje su zemljane parcele bivale podijeljene u pravilne kvadrate – agera
(400 x 400 m) i obično darivane rimskim veteranima. Osnova današnje agrarne organizacije poljoprivrednih,
agronomskih dobara.
Rimska civilizacija donijela je novinu vezanu za grad, ta novina je trg (forum) kao organizirana i urbanizirana cjelina.
Taj glavni gradski prostor je sa svih strana bio okružen javnim objektima i hramovima koji kao pojedinačni objekti
nisu važni nego značaj dobivaju uklopivši se u cjeli kompleks i čineći forum.
Na vrhuncu Carstva grad Rim je imao više foruma. Forum nije imao isključivo službene funkcije nego i trgovačke, pa
je najveći Forum Romanum (građen od 5. st. pr. Kr. do 3. st.) pored ostalih javnih objekata imao i 2 reda dućana.
Njega čini nekoliko trgova s zajedničkom glavnom osi, a svaki je okružen zgradama različitih funkcija vezanih za javni
život (bazilikama) i raspoređenih sasvim slobodno. Upravo te zgrade svojim volumenima određuju raznolike, manje
ili veće prostore – trgove. Na njemu se nalazila i govornica (24 m), prolazila je kroz njega sveta cesta koja je služila za
procesije.
Dugo su se na forumima odigravale i gladijatorske igre, sve dok Rimljani nisu stvorili prostor amfiteatra samo za tu
svrhu.

Arhitektura

Uzimajući grčke elemente Rimljani su stekli preduvjete za monumentalnost, te sasvim nove pojmove kao što je luk i
svod bez kojih ne bi postojala arhitektura zapada.
Razvoj arhitekture od samih početaka odražava specifično rimski karakter i rimski način privatnog i javnog života,
tako da su svi elementi pozajmljeni od Etruščana i Grka, ubrzo dobili nesumnjivo rimsko obilježje. To se na prvi
pogled vidi na raznovrsnim tipovima rimskih hramova bazilikalnog, kružnog ili osmokutnog oblika, rimskih kuća i
palača, samostalnih (domus) ili grupiranih u blokove (insula), carskih palača - veličanstvenih po razmjerima, teatrima,
amfiteatrima, hipodromima i javnim kupatilima (termama).
Rimljani su shvatili etrurski polukružni luk i koristili sve njegove sposobnosti (do 16 m). Redanjem lukova u istom
smjeru dobiva se bačvasti ili lučni svod (do 20 m). Križanje dvaju bačvastih svodova pod kutom od 90º stvara križni
svod (30x30 m). Rotacijom polukružnog luka za 360º stvara se kupola (najpoznatija je Hadrijanova kupola Panteona,
43,60 m). Sve ove rimske konstrukcije izvedene su zahvaljujući jednom od najvećih dostignuća rimske civilizacije, a to
je cement (cementum, oko 4. st. pr. Kr.).
Arhitektonska djela koja su počivala upravo na konstrukciji luka bili su rimski akvadukti. Jedan od najljepših primjera
je Pont du Gard (Nimes, Francuska), 19. pr. Kr. s dužinom od 269 m. Njegove jasne i čiste linije koje premošćuju
široku dolinu ne govore samo o graditeljskom umijeću Rimljana, nego i trajnom osjećaju za red koji je bio vječna
inspiracija. Tako se prirodan tok vode simulira usitnjenim ritmiziranjem najmanjih lukova na trećem horizontalnom
pojasu akvadukta.
Rekonstrukcija Konstantinove (prvotno Maksencijeve) bazilike, Rim, oko 310. – 320. g. Jedna od prvih trobrodnih
građevina čiji je glavni, tj. središnji, brod bio viši od ostala dva, čime se dobio dodatni prostor za prozore. Ovakav tip
bazilike je bio sigurno pun svjetlosti i zraka i od tada ovakav tip osvjetljenja nazivamo – “bazilikalno osvjetljenje”.
Ovakvu konstrukciju ćemo naći u mnogim kasnijim građevinama, od crkvi do željezničkih stanica. Rimljani trg
okružuju građevinama koje su rađene isključivo zbog potrebe za velikim natkrivenim prostorom – Bazilike, to su
jednostavno pokrivene hale čiji krov drže dva reda stupova. Tu su se skupljali svi koji su imali posla na forumu u
vrijeme vrućina i kiša. Bazilika je pravokutnog oblika, a kasnije su u njoj radili sudovi, tržnice, sastanci i dr. Tlocrt
longitudinalne građevine će preuzeti kršćanstvo za oblik svoje sakralne bazilike, koja mora biti izdužena i podijeljena
na 3 broda.
Stambene zgrade su bile samostalne kuće (domus), stambena zgrada višekatnica (cenacule) ili stambeni blokovi
(insulae = otoci) koje su obično imale 4 kata, a nerijetko i do deset katova.
Domusi u Rimu su bile raskošne, ali i funkcionalne stambene kuće. Obično su se sastojale od brojnih kvadratnih
prostorija raznih namjena koje su bile orijentirane prema središnjem otvorenom dvorištu s bazenom, etruščanskog
podrijetla – atriju. Takvim se rasporedom rimska kuća izolira od ulice i okolnih kuća, ali su zrak, svjetlost i zelenilo
prisutni u samom njenom središtu. Takva je i Vila Misterija s konca 2. st. pr. Kr. iz Pompeja. U carske palače čak
76
 uvode i podno grijanje (hipocastum), kao u Vespazijanovoj vili na
Velikom Brijunu.
Terme su bile velika zajednička kupatila s uglavnom sličnim osnovnim
rasporedom prostorija. Sastojale su se od kupaonica s toplom vodom,
kupaonica s hladnom vodom, prostorija za masažu, prostorija s toplim
zrakom, parne kupaonica, vestibula, prostora za razgovor, sobe za
vježbu, pa čak i čitaonice. Uz terme su bili vrtovi, terase, biblioteke, pa
su terme zapravo predstavljale jedan od centara društvenog života.
Tlocrtni kompleksi rimskih termi su ujedno najkompliciraniji i
najuspješniji primjeri rimskog napretka. Iznenađuje činjenica da su od
svih monumentalnih rimskih građevina, upravo terme bile najveći samostalni objekti. Najveće rimske terme su
Karakaline terme, građene od 212. do 223. Bili su to golemi prostori nadsvođeni križnim svodovima u rasponima od
25 m, bogato ukrašeni mozaicima, štukaturama, i posebice novim razigranim arhitektonskim elementima koji se
mogu vidjeti iz njenog složenog plana.

Konstantinov slavoluk u Rimu iz 312. g. je najveći rimski slavoluk: 21 x 25.7 x 7.4 m.

Što se tiče kazališta (teatar), Rimljani grade zatvoreni kompleks po uzoru na grčki teatar, ali s razlikom što je skena
prelazi u prvi plan, a u orkestri sjede rimski odličnici. Rimska kazališta se uvelike razlikuju od grčkih, prije svega u
tome što su Grci iskorištavali prirodnu padinu brijega za pravljenje mjesta za sjedenje, dok su Rimljani gradili
sjedalište kao posebnu građevinu koju su nastavljali i iza skene (scene) zatvarali dinamiziranim zidnim plaštom.
No, amfiteatar je čisto rimska tvorevina koja jednostavno spaja dva teatra u eliptičan objekt za zabavu (Kolosej – 50
000 mjesta za sjedenje).
Slavoluci su osobit arhitektonski oblik koji su izmislili Rimljani. Oni su bili monumentalni arkadni spomenici podignuti
u čast pobjeda imperatora ili velikih vojskovođa, obično su
označavali kraj ulice i početak foruma. U početku su podizani u čast
vojnih pobjeda i trijumfalnih dočeka, kako bi vojskovođa mogao s
pobjedničkom vojskom kroz trijumfalni luk ujahati u grad. Najčešće
su s jednim ili tri zasvođena prolaza, ukrašena stupovima ili polu-
stupovima koji stoje na visokoj bazi. Ukrašeni su brojnim reljefima
koji su i bit slavoluka. Najpoznatiji slavoluci su u Rimu: Titov
slavoluk, Slavoluk Septimija Severa i Konstantinov slavoluk, te u
Francuskoj u Nimesu, i u Hrvatskoj u Puli.

Skulptura

Bista Rimljanina (vjerojatno Lucije Brut), 3. st. pr. Kr., bronca s bijelim i smeđim inkrustratom u očima, visina 32 cm, Palazzo dei Conservatori, Rim.

Rimska skulptura je bila originalna i odlikuje se karakternim

portretima kao što je ova bista nepoznatog Rimljanina iz
Gliptoteke u Münchenu. Mramor visine 64.5 cm.

Počeci rimske skulpture oslanjaju se na etruščansku skulpturu ili su doslovna kopija grčkih majstora u mramoru. Dok
su u klasičnoj Grčkoj interesi bili usredotočeni na traženje, oblikovanje općeg, idealnog ljudskog lika, u rimskoj je
umjetnosti akcent na prikazivanju pojedinačnog, karakterističnog. To najbolje dolazi do izražaja u mnoštvu portreta
rimskih građana (14 000 statua).

77
Na tim portretima se postižu meki prijelazi svjetla i sjene mekanom obradom površine. Karakterizacija ponekad ide
do potpune naturalizacije, kao kod Portreta Rimljanina iz 1. st. pr. Kr.
Jedinstveni su i rimski reljefi koji su obično bivali vezani za zavjetne objekte, sarkofage, trijumfalne stupove ili
slavoluke.
Ara Pacis Augustae (13. pr. Kr. - 9. g.) je zavjetni objekt koji je car August dao napraviti i najšire izražava carsku
koncepciju portreta. Na licima iz svečanog mimohoda prevladava realistični naglasak bez insistiranja na
pojedinostima, samo jednostavan ritam nabora koji su pokrenuti svečanim hodom.
Najbolji reljefi se nalaze na Titovom slavoluku iz 81. g., a predstavljaju osvajanje i razaranje Jeruzalema. Dojam
prostornosti na ovim rimskim reljefima postiže se kombinacijom visokog reljefa u prvom i plitkoga u drugom planu.
Trajanov stup, Rim, 106. –113., mramor, visina trake reljefa oko 1,27 m. Najpoznatiji trijumfalni stup u Rimu je
svakako Trajanov stup visok 38 m, (106. - 113.) podignut u spomen Trajanovih osvajanja Dacije. On je ukrašen od
baze do vrha narativnim reljefima koji u vidu spiralne trake obavijaju stup i u plitkom reljefu prikazuju pobjedonosni
rat protiv Dačana. Na pretrpanom reljefu postignuta je zavidna karakternost, čak i portretnost svakog lica, bogata
igra svjetlosti i sjene i mnogostruki prostorni planovi. Unutar stupa nalazi se stubište, a na vrhu stubišta se nalazila
skulptura Trajana (danas Sv. Petra).
Jedini sačuvani konjanički spomenik je onaj Marka Aurelija, rimskog cara, filozofa i pjesnika (161. - 180.). Na ovoj
brončanoj skulpturi veliki oblici su sitnim detaljima spojeni na krajnje prirodan način. Ovo djelo bilo je uzor velikim
konjaničkim skulpturama renesanse (Donatello i Andrea del Verrocchio).
Konstantin Veliki, početak 4. st., mramor, visina 2,44 m, Kapitolski muzej, Rim. Kada Rimsko carstvo zapada u krizu, u
3. st., umjetnici na kasnim portretima iskazuju svojevrsnu krizu, tako oni izgledaju mistično. Rimski portret se sve više
udaljava od objektivne slike stvarnog, a postaje sve više vidljivi simbol duhovne ličnosti. Tako portret cara
Konstantina Velikog, imperatora koji će priznati kršćanstvo i time, na izvjesno vrijeme, doprinijeti stabilnosti i
jedinstvu Rima, je nezgrapan u omjerima i proporcijama, grub i neprecizan u pojedinostima i izrazito ukočena
pogleda (kao da želi reći kako vidi sve i svakoga) - više uopćen portret cara nego njegov realističan prikaz. Ogromne,
ozarene oči, masivno, nepokretno lice, ne govore nam mnogo o Konstantinovom stvarnom izgledu, ali nam govore
veoma mnogo o tome kako je on gledao na sebe i svoje zvanje.
Jedna od važnijih promjena u kasnoantičkim reljefima, u odnosu
na klasične, jeste gubitak osjećaja za prostor i dubinu.

Slikarstvo

Bitka kod Issa Aleksandra i Perzijanaca, mozaik, kopija

helenističkog originala iz 315. pr. Kr., Pompeji, 2,7 x 5,1 m,
Arheološki muzej, Napulj. Ova slika pokazuje izvjesnu
kolekcionarsku strast Starih Rimljana koju su oni gajili za sve što
je podrijetlom iz Antičke Grčke. Izuzetno velik i tehnički savršen
podni mozaik ipak nema onu bitnu sastavnicu svakog umjetničkog djela – originalnost. Rimsko slikarstvo sačuvano je
u manjoj mjeri u Rimu, a ponajviše u Pompejima i Herkulaneju stradalim u prirodnoj katastrofi vulkana Vezuva i
"konzerviranima" u pepelu. Slikarstvo se vjerojatno oslanjalo na helenističko slikarstvo, iako od helenističkog
slikarstva nije ostalo gotovo nikakvih tragova. Ipak, jedan veliki mozaik prikazuje helenistički motiv – "Bitka kod Issa"
gdje Aleksandar Veliki pokorava perzijskog cara Darija. To je veličanstveni prizor potenciran snažnim pokretima
ljudskog mnoštva; oblici su modelirani sjenama, a prostorna rješenja poznaju smjela skraćenja.

Pogled na freske u „Vili misterija” blizu Pompeja, oko 65.-50. pr. Kr

Mnoge imućne, pa i one ne tako imućne, građanske kuće bile su ukrašavane zidnim slikama (freskama). Isprva te
freske pokušavaju prikazati iluzionističku arhitektonsku perspektivu s iluzijom mramornih ploča i dekorativnih
stupova koji uokviruju neobične poglede na plošne ili iluzionističke pejzaže (od 2. st. pr. Kr. do prve polovice 1. st. pr.
Kr.), no iako prelijepih dometa, ta perspektiva je nevješta, a pokatkad i obrnuta.
78
Kasnije nestaje arhitektonskih okvira, a slike su slikane s velikom prirodnom uvjerljivošću. Iz druge polovice 1. st. pr.
Kr. je i veliki friz u Vili misterija u Pompejima. Na uskoj površini zelenog poda, a ispred crvene pozadine, koja je
okomitim crnim prugama podijeljena na manja polja, nalazi se niz prizora iz nama nepoznatog obreda. Tijela u
elegantnim pozama i raskošne draperije oslikane su sa dotad nepoznatom modelacijom i realizmom, umijeće koje će
se brzo zaboraviti dok se ponovno ne otkrije u renesansi..
Portreti su u rimskom slikarstvu bili veoma rijetki (za razliku od skulptura), a najljepši su primjeri iz Fayuma u donjem
Egiptu. Oni su slikani enkaustikom na drvenim pločama, veoma teškom tehnikom koja zahtijeva brzo slikanje, te zbog
toga slike odišu izrazitom svježinom, a kako su imali ulogu grobnog priloga (iz staro-egipatske tradicije) savršeno su
odgovarali da prikažu životnost portretiranog. Ti najstariji očuvani portreti su sačuvani zahvaljujući prastarom
egipatskom običaju da se portret preminuloga pričvrsti za njegovo mumificirano tijelo. Oni su očuvani jasnih i svježih
boja zato što su rađeni u veoma trajnoj tehnici enkaustike koja se sastoji u boji rastopljenoj u toplom vosku. Ova
tehnika je dozvoljavala slikanje od neprozirnih i gustih sve do prozirnih namaza.

Rimski hram
Razvoj rimskog hrama počeo je miješanjem grčkih stilova (jonski i korintski) s elementima etrurskog hrama (visoki
podij, duboko predvorje i široko svetište koje uključuje stupove peristila – tzv. pseudodipteros), npr. Hram Fortune
Virilis iz kasnog 2. st. pr. Kr.
Nedugo nakon nastanka ovakvih hramova, nastali su i kružni hramovi na tradiciji starorimskih građevina i grčkih
tolosa (Sibilin hram, rano 1. st. pr. Kr.). No rimski hramovi su se razlikovali od grčkih prije svega u dimenzijama i
uporabi betona, zatim u visokom podiju koji su preuzeli od Etruščana i unutarnjoj koncepciji – dok su Grci hram
pravili za doživljaj izvana, a unutrašnjost zanemarivali, Rimljani unutra grade niše i svetišta, a vanjštinu često
pojednostavljuju običnim zidom ili polu-stupovima i polu-stubovima. Ovakvi hramovi nisu bili slučajni, niti kratka
vijeka, označili su gradnju hramova u cijeloj Italiji i drugim carskim gradovima sve do 3. st.
Masivnost građevina, kao karakteristika rimske umjetnosti, nije zaobišla ni hramove; tako imamo kompleks
betonskog svetišta od mnogih rampi, stepeništa, dvorišta i polukružnog svetišta s brojnim arkadama, nišama i
svodovima (Svetište Fortune Primigenie u Palestrini, podnožju Apenina, sjeverno od Rima, rano 1. st. pr. Kr.).
Grobna arhitektura, također specifična za Rim, rađena je u vidu oltara i manjih hramova (kao Ara Pacis, ali čak i jedna
piramida u Rimu), a najznačajniji je Hadrijanov mauzolej (današnji Castel Sant'Angelo) za koji je nacrte uradio sam
Hadrijan.
Najoriginalniji rimski hram je svakako Panteon u Rimu iz 2. stoljeća posvećen Panteonu rimskih bogova, a nastao je
(po legendi) također po nacrtima cara Hadrijana. Ova građevina ima portik u obliku klasičnog rimskog hrama s
osmerostrukom kolonadom korintskih stupova, a centralni dio je jedinstven kvadratni prostor prekriven najvećom
kupolom antike. Izvana ravna i bez ukrasa, iznutra je iznimno ukrašena, prepuna arhitektonskih i kiparskih dekoracija.
To je ujedno najbolje očuvani spomenik rimske arhitekture na svijetu.

79
Etruščani
Etruščani (tal. i lat. Etrusci, Tusci; grč. Τυρσηνοί, Τυρρηνοί) su drevni narod koji je u starom vijeku živio dijelu
Apeninskog poluotoka.
Negdje između 900. i 800 p.n.e. na Apeninskom poluotoku naselio se tajanstveni narod nazvan Etruščani, a prema
arheolozima, oni su se ovdje naselili možda iz Male Azije, odnosno istočnog Mediterana. Najnovije biogenetske
analize muške i ženske DNA te njihove stoke (DNA), većinom potvrđuju tu povezanost prastanovnika Toskane s
prednjom Azijom, iako su detalji (vrijeme i točna pradomovina) zasad još nejasni.
Područje njihovog naseljavanja (Etrurija) nalazilo se u modernoj Toskani i dijelu Umbrije. Domorodni Latini zvali su
ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih Grci zvali Tyrrhenoi (Tirenci). Sami sebe oni su pak nazivali Rasenna. Naselivši se
uz Tirensko more, njihova se civilizacija raširila od rijeke Arno pa prema jugu do Tibera. Na Tiberu se nalazilo maleno
latinsko selo koje će kasnije postati veliki Rim. Tokom uspona etrurske civilizacije ovi Latini bili su u bliskom kontaktu
s Etruščanima, njihovim jezikom, idejama, njihovom religijom i civilizacijom. Etruščani su igrali najvažniju ulogu kod
uspona rimske civilizacije, a dijelom su iako manje, utjecali i na istodobne Liburne na Jadranu.

Povijest

Porijeklo

Etruščani su razmjerno tajanstven narod, najvjerojatnije su oni onaj isti narod koje poznajemo iz grčkih izvora kao
Tirence, navodne skitnice koji su pošli u potragu za novom domovinom. Postoje 3 teorije o njihovom porijeklu:
mnogi smatraju da je Herodot u pravu kada kaže da su Etruščani u Italiju migrirali iz Lidije negdje u 12 stoljeću p.n.e.
(danas biogenetika govori u prilog tome)
prema nekim školama, oni su domorodni narod Italije
po posljednjoj teoriji, Etruščani su došli sa sjevera u Italiju, prešavši Alpe (ovo je najmanje vjerojatno).

Uspon i pad

Etruščanska kultura razvija se tijekom 8. stoljeća p.n.e., u 7. stoljeću razvoj je u punom zamahu da bi se u 6 st. p.n.e.
našao na vrhuncu. Kako to već biva svuda u svijetu, i Etruriju pogađa sudbina drugih naroda, nakon što su došli do
vrhunca razvoja, polako počinje njezin pad tokom 5. i 4. stoljeća p.n.e.
Etrurija nije imala središnje vlasti, prije bi se reklo da im je društveno uređenje bilo nalik starim Grcima. Bila je to
labava konfederacija gradova-država. Njihovi najznačajniji centri bili su Clusium (danas Chiusi), Tarquinii (danas
Tarquinia), Caere (danas Cerveteri), Veii (danas Veio), Volterra, Vetulonia, Perusia (danas Perugia), i Volsinii
(Orvieto).
Njihova politička dominacija dolazi 500 p.n.e. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupacijom velikog dijela Lacija. U
to vrijeme Etruščani postaju velika pomorska sila i osnivaju kolonije na obali Korzike, Elbe, Sardinije, na Balearima, te
na obali Španjolske, a možda i na gornjem Jadranu. U kasnom 6. stoljeću p.n.e. Etrurija i Kartaga postaju saveznici,

80
razlog je bila trgovina. U kasnom 5. stoljeću p.n.e. ipak dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Etruščani bijahu
zauzeli Rim negdje 616. p.n.e., pa je čak i Tarkvinije, rimski car, bio Etruščanin, ali su 510 p.n.e. bili otjerani od
Rimljana.
U 4. stoljeću kuca im na vrata nova nevolja – Gali. Etrurija i Etruščani slabe napadima Gala, pa to koriste Rimljani. Oni
napadaju grad za gradom. Prvi pada grad Veii 396. p.n.e., zatim ostali. Dolazi i do građanskog rata. U 3. stoljeću p.n.e.
dolazi do ratova u kojima je Rim potukao njihove bivše saveznike Kartažane. Dolazi do kulturnog kraja jednog naroda,
njihovi posljednji etnički ostaci izgubili su se 88. godine p.n.e. (iako biogenetika danas pokazuje da fizički nisu nestali,
nego su asimilirani).

Kultura

Snaga i bogatstvo Etruščana počiva na njihovom poznavanju željeza i eksploatacije njegovih depozita kojima je
Etrurija bila bogata. Njihova umjetnost koja se većma sastoji od skulptura u glini i metalu, grobnim freskama i
lončariji ima svoj uzor ili izvornost u grčkoj i istočnoj umjetnosti. Etruščani su voljeli ples, glazbu i utrke, a u Rim su
uveli i bojna kola. Bili su mnogobošci duboko religiozni. Svoje mrtve pokapali su u dekorirane grobnice nalik kućama
za stanovanje
Umjetnost

Umjetnost Etruščana bila je pod utjecajem Grka i Istoka. Mnogi njihovi motivi istočnjačkog su porijekla. Oni su
svakako imali s Orjentom živih trgovačkih veza. Moguće da je ovo potvrda Herodotove tvrdnje da su oni porijeklom iz
Lidije, to jest drevni Tirenci.
Najpoznatiji gradovi etruščanske umjetnosti bili su Caere (Cerveteri), Tarquinii, Vulci i Veii (Veio). Zahvaljujući
rudnom bogatstvu i svojoj stručnosti u obradi bronce i zlata u Etruriji su bile uobičajene brončane skulpture, ističe se
portret Brutusa, sada u 'Palazzo dei Conservatori’ u Rimu i Orator u ‘Museo Archeologico’ u Firenci. Radovi u zlatu
spadaju u najljepše u starom svijetu. Mnoge etruščanske skulpture izvedene su i u glini. Etruščani su gajili kult mrtvih
i stvorili visoko-razvijenu sepulkralnu umjetnost. Glineni sarkofazi i urne modelirane su s velikom vještinom. Poklopci
sarkofaga često predstavljaju jednu figuru ili par položen na ležaljki. Etruščani su napose bili poznati po svojoj crnoj
‘bucchero’-lončariji, i bijahu eksperti na lončarskom kolu. Na njihovim grobnim freskama učestalo se prikazuju scene
iz dnevnog života kao bankete i festivale. One su striktno dvodimenzionalne (kao u Egiptu), i ukrašene motivima lišća
i cvijeća

Jezik

Etruščanski jezik je poznat po nekih 10,000 epigrafskih zapisa koji datiraju od 7. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća.
Jedan od najznačajnijih spomenika etruščanskog je i "lanena knjiga" koja se čuva u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
Vjeruje se da Etruščani nisu govorili indoeuropskim jezikom, zapravo, njihov jezik nije klasificiran ni u jednu poznatu
jezičnu porodicu. Može se tek povezati s jedinim natpisom pronađenim na Lemnosu. Iako su primjeri etruščanskog
pisma sačuvani na novčićima i pločicama za pisanje, njihov jezik je ostao tajna. Znanstvenicima je jedino poznato da
je posljednji od jezika kojima se govorilo prije pojave indoeuropskog jezika (od kojeg počinju svi europski jezici). Prvih
šest brojeva bili su mach, zal, thu, huth, ci, sa, no nitko ne može biti siguran koji od njih odgovara brojevima 1, 2, 3, 4,
5, 6. Postoje brojne teorije o njegovom zagonetnom porijeklu. Neki teze traže izvore još u paleolitiku, naravno, prije
nicanja indoeuropskih sela na području Italije, a povezuje se i sa još tri izolirana izumrla govora pronađenim u
Alpama, na maloazijskom otoku Lemnosu i području sjevernozapadne Italije.

Običaji

Borbe gladijatora

Mnoge svoje običaje Etruščani su ‘posudili’ Rimljanima među kojima i borbe gladijatora, koji su se u Etruriji odvijali
tijekom njihovih funeralija.

Banketi

Banketi su veoma često reproducirani na grobnim freskama, u njihovom životu igrali su značajnu ulogu. Banket je
prvo bio religiozna ceremonija u kojoj sudjeluju pokojnikovi srodnici. Ona je dio pogrebne ceremonije, a vjerovalo se
81
da na njoj sudjeluje i duh pokojnoga. Banket je važio i u dnevnom životu kao simbol bogatstva i označavao njegove
priređivače društvenom èlitom, to su oni koji pripadaju aristokraciji, a njihovi gosti su visoko-rangirani muškarci i
žene. Oni bi ležali po krevetima gdje bi ih opsluživali brojni robovi i zabavljali ih svirači i plesači. Njihovi stolovi
prekriveni stolnjacima bili bi krcati jelima u zdjelama punim mesa, voća, povrća i divljači.

Glazba i ples
Žičani, udarački i duhački instrumenti, napose flauta, u svim svojim formama bili su im uobičajeni. Njihovo
nacionalno glazbalo bila je dupla flauta. Glazba je obično praćena ritmičkim pokretima plesača muškaraca i žena. Od
4. stoljeća p.n.e., inspirirani grčkim kazalištem, kod njih se javlja i drama s dijalogom.

Etrurska umjetnost
Etrurska umjetnost je umjetnost drevnog naroda Etruščana (Etruraca) koji su živjeli u središnjoj Italiji od 9. do 3. st.
pr. Kr.

Nastanak i odlike

Podrijetlo Etruščana u povijesnom, kulturnom i umjetničkom pogledu, stručnjaci vežu za Malu Aziju i stari Bliski Istok.
Zna se, po mišljenju arheologa, da je procvat etrurske civilizacije počeo približno 700. pr. Kr. Sačuvani su mnogi
spomenici etrurske civilizacije po kojima se vidi da je ona bila slična grčkoj civilizaciji u vrijeme arhajskoga perioda.
Etrurska kultura se razvijala na području današnje centralne Italije od 9. do 3 st. pr. Kr. kada Etrurski gradovi padaju
pod vlast Rima koji preuzima i razvija ovu kulturu. U okviru antičke umjetnosti etrurska tvori zasebnu i osebujnu
grupu, iako se uvelike oslanja na grčke izvore (osobito u slikarstvu i keramici, preko uvezenih predmeta iz grčkih
kolonija na jugu Italije).

Arhitektura

Etrurska arhitektura će kasnije presudno utjecati na razvoj rimske, ali malo se sačuvalo arhitektonskih spomenika,
uglavnom gradska vrata i zidine (Perugia, Volterra) i ostaci tzv. tuskanskih hramova. Etrurski hram je na visokom
postolju s trodijelnom celom, u skladu s kultom koji je srodna božanstva povezivao u trijadu, što pokazuju ostaci
hramova u Faleriji i Orvietu.
Najznačajniji primjeri ove kulture je tzv. sepulkralna (grobna) arhitektura. Etrursko vjerovanje u zagrobni život je
vjera da čovjek nastavlja živjeti na mjestu na kojem je pokopan, to vjerovanje utjecalo je na shvaćanje da je grob
pravi i odgovarajući dom mrtvih. Oni najprije razvijaju grobnice kružnog tipa tzv. tumule iz 7. st. pr. Kr (Cerveteri,
Volci). Tumuli su podzemni kružni grobovi izrađene od velikih komada kamena, natkriveni lažnom kupolom i
pokriveni zemljom. Kasnije se razvija tip grobnica isklesanih u stijeni koje obavezno imaju centralnu prostoriju, a do
njih se dolazi dugačkim hodnikom. Ti hodnici su presvođeni redovima kamena postavljenima tako da je svaki drugi
više izbačen u prostor kako bi se oblikovala dva unutarnja nagiba. Poslije se grobne komore ugrađuju u stijene,
katkad s arhitektonski izvedenom fasadom (Orvieto).
Iznutra su raskošno uređene (sarkofazi, zidne slike) i prepune bogatih priloga (posuđe, nakit, oružje, ukrasni i
uporabni predmeti – posebno brončana ogledala).
Tumuli su dobili imena prema glavnim motivima njihovih zidnih slika, pronalazačima ili prema pučkim nazivima.

Skulptura

Značaj vjerovanja u zagrobni život pokazuje i izrada sarkofaga koji su sastavljeni od sanduka na kojima obavezno leži
ispružena skulptura pokojnika. Na prednjoj strani sarkofaga najčešće se nalazi jako plitak reljef shvaćen kao crtež, a
ne kao plastika unutrašnjosti grobova koje su Etruščani oslikavali. Zadatak tih crteža bio je ostvariti atmosferu sličnu
domu u težnji da se od groba stvori okoliš u kojem je pokojnik živio.

82
Realističku figuralnu i ornamentalnu dekoraciju hramova radili su uglavnom u terakoti, koju su često oslikavali (Glava
Hermesa iz Veija, mnogobrojni sarkofazi i stele), a postoje i iznimna djela u bronci (Kapitolijska vučica, Himera iz
Arezza, Mars iz Todija itd.).

Slikarstvo

Najbolja su ostvarenja etrurske umjetnosti zidne slike u grobnim komorama. Najstarije potječu iz 6. st. pr. Kr., a
najznačajnije su one iz grobova u Tarquiniji i Chiusiju. Na zidovima tumula se prikazuju gozbe sa sviračima i
plesačima, jahači, lov i ribolov, pogrebne svečanosti i krajolici, te se na takav način pokušava oživjeti pokojnikov
društveni život. Osim ovih motiva, prikazuju se i atletske igre, te nadmetanja jer se vjerovalo da će se na taj način dio
snage koji je potreban za ove vještine prenijeti i na pokojnika.
Stilski ove slike slijede grčko slikarstvo, ali su izražene etrurske osobitosti: realizam, prirodnost u držanju i pokretima
likova te prikazivanje krajolika. U doba helenizma tematika postaje ozbiljna, slikaju se prizori iz mitova o bogovima
podzemlja i demona smrti. Etrurske zidne slike jedini su sačuvani spomenici monumentalnog antičkog slikarstva prije
rimskog razdoblja.

Primijenjene umjetnosti

Djela umjetničkog obrta od 7. do 5. st. pr. Kr. iznimne je kvalitete i tehničkog savršenstva (keramika, nakit, predmeti
svakodnevne uporabe od kovine i oružje), te odaje grčke utjecaje. Od 4. st. pr. Kr. kvaliteta ovih radova iznimno
opada.

83
Ranokršćanska umjetnost
Ranokršćanstvom (kasna antika ili starokršćanstvo) ne smatramo stilom nego tako definiramo vrijeme i sve ono što
je stvoreno u vremenu prije podjele Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno; tj. prijelaz iz antičkoga doba u srednji
vijek.

Povijest

Krizom Rimskog Carstva u 3. st. otpočelo je rastvaranje antičkih tekovina i propadanje urbane kulture. To je najočitije
u organizaciji (tj. gubitku organizacije) samih gradova kojima sve više dominira pretpovijesna seoska kultura, a sam
Rim zbog glomaznosti i složenosti funkcija prestaje funkcionirati kao organizirana gradska cjelina i prerasta samoga
sebe. Zato car Konstantin Veliki 323. g. seli prijestolnicu Rimskog Carstva iz Rima u Bizant koji se od tada naziva
Carigrad, što će dovesti do konačne podjele na Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo 395. g. Germanska plemena
osvajaju zapadni dio (Odoakar 476. g.), a Bizant se održao i jačao. Podjela carstva uzrokovala je i podjelu kršćanstva
na katoličku (zapadnu) i pravoslavnu (istočnu) crkvu – Crkveni raskol 1054. g.; osnovna razlika je u tome što je
Rimsko katoličanstvo neovisno o svjetovnoj vlasti, za razliku od pravoslavlja koje je u službi državne politike.
Posljedice političkih i vjerskih podjela u rimskom carstvu osjetit će se i u umjetnosti. Zapadna Europa prihvatila je kao
naslijeđe umjetnost kasne antike iz čega se razvila srednjovjekovna umjetnost Zapadne Europe. U Bizantu je utjecaj
antike bio pomiješan s jakim istočnjačkim primjesama.

Osobitosti

Nijedan od objekata starokršćanske umjetnosti nije stariji od 200-te godine. Prije cara Konstantina Rim nije bio
svetište kršćana i kršćanstvo u početku nije imalo nikakvih vjerskih građevina. Ranokršćanska umjetnost zapravo je
započela u katakombama. Kršćani, kojima je vjera bila zabranjena, skrivali su se u podzemlju rimskih katakombi, gdje
su spojili svoje potrebe propovijedanja nove vjere i sahranjivanja mrtvih u grobnice i svetišta. Katakombe su se
sastojale od tijesnih hodnika u čije su se zidove usijecale niše, u koje su se smještali ostaci tijela, a zatvarale se
kamenim pločama. Isprva su katakombe imale i nadzemni dio u vidu dvorišta sa trijemom, te sobe za zajedničku
ishranu, ali sa pojačanim progonom kršćanstva u 3. st. katakombe su ostale bez nadzemnih dijelova.
Skulpture i slike koje su očuvane u katakombama rađene su u maniri grčko-rimskih mitoloških prikaza, tako da skoro
nema nikakve razlike između tzv. poganskih i kršćanskih djela. No postupno se formira vlastita kršćanska ikonografija:
krug = nebo, križ je osnovni simbol vjere, antički motiv pastira s ovcom na ramenu postaje simbolom "dobrog
pastira", riba (na grčkom: IHTIS) simbol je Krista ...
Postupno se kršćanstvo izdvojilo iz brojnih istočnjačkih kultova, koji su istovremeno postojali u Rimu, i nametnula se
kao dominantna religija. Godine 313. car Konstantin je čak objavio kršćanstvo kao državnu religiju, a 346. g., nakon
edikta o potpunom ukidanju poganstva (vjerovanja u više bogova), Crkva postaje sve moćnija.
Kršćani zauvijek napuštaju katakombe i počinju graditi crkve koje se baziraju na rimskim bazilikama. Prostor bazilike
organiziran je prema zahtjevu da se na jednom mjestu skupi mnogo ljudi i da se njihovo kretanje usmjeri prema

84
oltaru, koji je smješten ispred apside. Dakle, zadržani su izduženi glavni i bočni brodovi, drvena konstrukcija krova, a
veliki prostor je ritmiziran stupovima i lukovima. Razlika od rimske bazilike je u tome što se ostavljaju ulazi samo na
zapadnoj strani, a na kraju istočne se gradi polukružna apsida ispred koje je oltar. Ulazni trijem se zove narteks, a
ispred je obično bio baptisterij (krstionica). Kasnije se tlocrtu bazilike dodaje transept, to je prostor novog poprečnog
broda koji se križa s glavnim brodom i čine tlocrt križa (Npr. San. Apollinare in Classe, Ravenna, Italija).
Postoje i rijetki primjeri crkava kružnih osnova koje nad jezgrom imaju kupolu, a uokolo kupole je prstenasti prostor
prekriven bačvastim svodom (Sta Constanza, Rim).
Nova arhitektura s velikim zidnim površinama zahtjeva novu slikarsku dekoraciju te se bujno razvija zidni mozaik.
Obilato se koriste kockice od raznobojne staklene paste i pozlata, tako da cijela površina slike treperi. U 5. st. antikni
uzori u prikazivanju su prevladani i npr. Krist (koji je u početku prikazivan kao mitski golobradi Orfej ili Hermes),
dobiva nove atribute – aureolu, križ, svečanu odjeću, a mijenja se i način prikazivanja. Oblici se sve više ukrućuju,
pojednostavljuju, gube se u prostorne i plastične karakteristike, a pri kraju rano-kršćanstva prikaz ljudskog lika se sve
više mijenja znakom križa ili početnim slovom imena. Tako je jedno od najljepših ranokršćanskih djela - Sarkofag
Junija Bassa iz 4. st., bogato reljefno ukrašen kršćanskim starozavjetnim i novozavjetnim motivima. Ali svi likovi su
prikazani na antički način i svaki motiv je uokviren klasičnom rimskom arhitekturom. Dok su likovi sa Poklonstva
kraljeva na sarkofagu iz Ravenne (poč. 5. st.), već gotovo identične jedinice, poredane u istom ritmu, skoro
ornamentalne.
Takav ograničen izraz i deformiranje likova nije ograničen samo na sarkofage, nego je prisutan i u brojnim m
minijaturnim reljefima u slonovači, djelima u tekstilu, ali i portretnim skulpturama. Takvo je lice Filozofa iz Efeza
(vjerojatno Plotin) iz kasnog 4. st. koji ima shematizirano izduženo lice s predimenzioniranim očima, stiliziranom
kosom i napetim linijama i plohama crta lica. Shema koja će se zadržati kroz cijelu Bizantsku umjetnost za
prikazivanje ideje produhovljenosti.

85
Bizant
Bizantsko Carstvo (grč. Basileia ton Romaion) ili, skraćeno, često nazivano još i Bizant je povijesni naziv za "Istočno
Rimsko Carstvo" koje "službeno" nastaje 330. godine kada car Konstantin Veliki prebacuje Rimski prijestolnicu u
"Novi Rim" koji će u našim krajevima postati poznat pod imenom Carigrad. Konačna podjela između dva dijela države
će nastupiti 395 godine kada car Teodozije I. Veliki daruje svom sinu Arkadiju Istok, a Honoriju Zapad. Dok će zapadni
dio carstva u sljedećih 150 godina propasti Istočno Rimsko Carstvo s političkim sistemom cezaropapizma će
preživjeti sve do 1460. godine kada njegovu posljednju
provinciju imena Moreja zauzimaju Turci.
Naziv Bizant se nije koristio u vrijeme postojanja
države nego ga je tek u 18. stoljeću uveo francuski
povjesničar Montesquieu. Kao i drugi povjesničari tog
vremena on je smatrao da Bizantsko carstvo nakon 5.
stoljeća nije vrijedno imena Rimsko. Zato je on uzeo
latinizirano ime glavnog grada Byzantium - od grčkog
Byzántion, današnji Carigrad (turski:Istanbul), za cijelo
carstvo. Građani Bizantskog carstva sebe su uvijek
nazivali Rimljanima (Romeji), a službeni jezik je bio
isprva latinski, kao i u zapadnom dijelu Carstva, a od VII. stoljeća, odlukom cara Heraklija (vladao od 610. - 641.),
grčki, koji je bio govornim jezikom većine stanovništva.

Bizantska umjetnost
Bizantska umjetnost je umjetnička produkcija i izričaj Istočnog rimskog carstva (Bizanta).

Aja Sofija, rekonstrukcija negdašnjeg izgleda iz 6. st.

86
Povijest

Bizantsko Carstvo se formira nakon 395. g. i raspada Rimske carevine i glavni grad mu je Carigrad. To je carevina koja
je osim grada Carigrada obuhvaćala južne dijelove Balkanskog poluotoka, Egejske otoke, zapadni dio Male Azije,
Ravenu, Veneciju, jug Italije te Mezepotamiju, Siriju i sjevernu Afriku. U 11. st. su Turci zavladali velikim dijelom Male
Azije, Bizant je sveden na Balkan i Grčku, sve do konačnog pada Carigrada 1453. g. Unutar tih desetak stoljeća
carevina je preživjela više faza:
Zlatno ili klasično doba (527.-726.), vrhunac za cara Justinijana (527. - 565.g.). To je vrijeme apsolutne moći države
koja je uspjela doći sve do Ravene, Venecije i Juga Italije;
doba ikonoklazma (zabrana ljudskog lika unutar sakralne građevine) (726. - 843.g.);
doba Makedonske i Komnenske dinastije (11. i 12. st.) i na kraju
doba paleologa (vrijeme propadanja i raspada Carevine).

Bizant je naziv za širu oblast oko grada Bizanta kojeg je Konstantin Veliki 330. g. proglasio glavnim gradom Rimskog
Carstva (od tada – Konstantinopol), prije svega zbog njegovog strateškog položaja na Bosforu kao prirodnog mosta
između Europe i Azije. Nakon podjele Rimskog Carstva, on postaje glavni grad Istočnoga Carstva i održava kontinuitet
rimske prostorne organicacije: u središtu je forum na čijem jednom kraju se podiže centralna crkva (Aja Sofija), a na
drugom carska palača s vrtovima, dok je na jugozapadu veliki hipodrom. Za vrijeme Justinajana, ovaj grad na
poluotoku odvojen je od kopna slavnim Teodozijevim zidinama (moglo se ući samo kroz monumentalna zlatna vrata)
i postaje poznat kao Carigrad. U ranom srednjem vijeku on postaje najveći i najnaseljeniji grad na svijetu.
Rano-bizantska umjetnost
Najznačajniji spomenici rane bizantske umjetnosti se nalaze u talijanskoj Ravenni koja je 402. g. bila prijestolnicom
Zapadno-Rimskog Carstva, a za vrijeme cara Justinijana tu je sjedište bizantske vlasti u Italiji (535. g.). Crkva San
Vitale u Ravenni (526.-547.g.) ima tlocrt osmerokuta iznad čijeg središnjeg dijela je kupola. Središnja lađa
komplicirano je povezana s bočnim brodom i to nizom polukružnih niša. Crkva ovakvog tlocrta s kupolom prevladava
u Pravoslavlju sve od Justinijana, kao što na Zapadu prevladava bazilikalni tip crkve.
Mozaik, kao način ukrašavanja zidova u rimskoj umjetnosti, dobio je posebnu važnost u Bizantu i postao posvuda
prisutan u carskim i sakralnim građevinama.
U crkvi San Vitale s obje strane oltara nalaze se raskošni mozaici (Car s pratnjom i Carica s pratnjom) koji
simboliziraju i odražavaju moć i slavu carskog dvora. Oni prikazuju Bizantski ideal ljepote: - visoke istanjene figure,
ovalnih glava sa prodornim očima, povijenim obrvama, dugog i tankog nosa, malih usta, malih stopala u odnosu na
veličinu tijela, te raskošno dekorirane odjeće. Svaka scena je lišena pokreta. Likovi na tim mozaicima su tipizirani,
statični, ceremonijalni, ogromnih očiju, a pozadina je zlatna (nebo je uvijek boje zlata u ranom kršćanstvu).
Jedini očuvani rano-bizantski spomenik u Hrvatskoj je trobrodna Eufrazijeva bazilika u Poreču iz 5. st., s mozaicima iz
6. st. (npr. portret biskupa Eufrazija). Sama bazilika je najstariji primjer troapsidalne crkve na zapadu; izvana
poligonalna, a iznutra polukružna (bočne apside su utopljene u zidnu masu i to će postati karakteristika
predromanike i romanike). Nova je bila i tehnika gradnje zidanjem pločastih udrobljenih lomljenica. Mozaici
označavaju prekretnicu u prikazivanju - figurativni likovi s frontalnom kompozicijom, izrazito plošni i simetrični, te
dostojanstvene smirene geste.,.
Crkva Aja Sofija (532.-537.) u Carigradu je najpoznatija građevina ovog razdoblja. Tlocrt je kombinacija uzdužne
bazilike i centralnog tipa s kupolom na sredini. Tada najveću kupolu na svijetu podupiru dvije polu-kupole i sferni
(kružni) trokuti zvani pandativi. Kupola je prošarana prozorima i svjetlucavim mozaicima pa se čini kao da je bez
težine. Izvana je volumen zatvoren ravnim geometrijskim plohama, dok je iznutra zid potpuno dematerijaliziran
mramornim oplatama i mozaicima dajući mu slikarski karakter.
U kasnijim razdobljima bizantske arhitekture javlja se nekoliko tipova crkava, smanjuju se veliki jedinstveni prostori
(koji su dominirali u zlatnom dobu), a vanjska obrada volumena dobiva na važnosti gdje se javljaju i ornamentalni
ukrasi od opeke (npr. Crkva sv. Luke u Fokidi, Grčka, ili sv. Pantelejmon kod Skopja, Makedonija).
U unutrašnjosti se zidovi crkava ukrašavaju pored mozaika i freskama, a glavni brod je naglašen ikonostasom.
Ikonostas je oltarna pregrada koja dijeli svetište od ostalog prostora crkve, a čine je kameni pluteji ili ikone. Ikone su
prenosive slike na platnenoj ili češće drvenoj podlozi. One su rađene po vrlo strogim pravilima prikazivanja likova –
po njima prozvanim ikonografskim pravilima.
Kiparstvo je u bizantskoj umjetnosti bilo potisnuto, osim male plastike izvedene u slonovoj kosti (bjelokost) i metalu
(emajl) s izrazitom plošnošću.

87
Ikonoklazam
Vjernici su obožavali ikone i kipove, ljubeći i moleći ispred njih, vjerujući kako da će im molitve biti djelotvornije – što
su vjerske vođe tumačile kao nastavak poganskog idolopoklonstva. Tako dolazi do velikih razmirica između
ikonoboraca (protivnici ikona) i ikonofila (pristalice ikona), što je kulminiralo 726. g. zabranom upotrebe ikona od
strane cara Leona III. To vrijeme katastrofalnih sukoba, uništavanja mozaika i fresaka, devastacije samostana, ali i
progona svećenika i ikonofila, nazivamo doba ikonoklazma. Bizantsko Carstvo se stalno branilo od napada Islamskih
naroda, pa je ovaj zakon bio i političke prirode, jer se podilazilo Islamskoj zabrani prikazivanja svetih likova.
Napuštanjem sakralnih motiva posezalo se za seoskim motivima, prirode, motivima lova, svakodnevice ili apstraktne
ornamentike. Procvata profane umjetnosti se najjasnije očituje u ukrašavanju carskih palača (pločice, sagovi ...) jer su
se carevi nadmetali u raskoši s islamskim bagdadskim kalifima.
God. 843., spor je završio pobjedom štovalaca slika i dolazi do procvata slikarstva pod Makedonskom dinastijom.

Kasno-bizantska umjetnost
Početkom 10. st. potpuno će se ustoličiti tipična građevina Bizanta, to je crkva tlocrta upisanog grčkog križa
(istokrakog) u osnovu kvadrata. Kupole će povećati svoj tambur (donji okvir kupole) i na tom visokom tamburu
otvorit će se mnogi prozori te tako obasjati tu građevinu građenu potpuno bez prozora na zidu.
Takav tip crkve je i crkva Sv. Marko u Veneciji (1063.), iako nije bila pod vlašću Bizanta, bila je pod direktnim
umjetničkim utjecajem. Ona ima osnovu grčkog križa upisanog u osnovu kvadrata i kupole iznad središnjeg kvadrata i
svakog kraka križa - odlike bizantske gradnje. Venecijanske kupole nemaju tambur nego su obložene drvenim
krovovima. Unutrašnjost je vrlo prostrana i ukrašena mozaicima.
Iako nam se Bizantska umjetnost, zbog svog dugog kontinuiteta doimlje statičnom i nepromijenjenom, možemo
uočiti neke razlike. Tako za vrijeme Komnenske dinastije umjetnost ima obilježja romanike na Zapadu: vodoravno
stremljenje, načelo zbrajanja relativno samostalnih dijelova, plošno slikarstvo jednostavnih kompozicija ..., dok
umjetnost u doba Paleologa teži građenju u visinu, naraciji u slikarstvu, izraženijoj osjećajnosti ..., što podjeća na
Gotiku.
U 13. st. Carigrad pada u ruke križara i formira se latinsko carstvo, što dovodi do intenzivnijeg razvoja umjetničke
djelatnosti u periferiji Bizanta kao što je Makedonija, Srbija i Rusija. U Srbiji nastaju crkve „Raške škole“ u kojoj se
osjete utjecaji romanike. Dok Crkva Manastira Gračanice na Kosovu (1315. god.) zbog svoje visine podsjeća na
gotičku gradnju. Ona ima predulaz spojen s centralnim prostor om kvadratnog tlocrta (upisan grčki križ) koji je izvana
naglašen stupnjevanjem četiri manje kupole iz kojih se u sredini izdvaja peta – najviša i najveća. Sjajan ritam nižih i
viših tijela koja skoro ne izlaze iz kvadratne osnove.
Kada se pravoslavlje potpuno proširilo na teritoriju današnje Rusije počelo se sve više graditi u drvetu, a pomalo se
mijenjao i Bizantski tip crkve. Kupola će postajati sve više, veće i raskošnije, i umnožavat će se (oblik lukovice uveo se
zbog lakšeg otpora snijegu). O tome svjedoči najreprezentativniji primjer Bizantske arhitekture tzv. Saborna crkva sv.
Basila blaženog u Moskvi (1555.-1561. god.)

88
Predromanika
Predromanika (Barbarska umjetnost) je umjetnost iz vremena opće seobe naroda u Europi, iz vremena prodiranja
barbarskih plemena (lat. izv. barbar = “Onaj koji nema nikakve mjere”) koja s istoka dolaze u zapadnu Europu. Ova
umjetnost podrazumijeva likovna ostvarenja Kelta, Ostrogota, Vizogota, Franka, Langobarda, Slavena, kao i
predstavnika drugih pokrštenih naroda ranog srednjeg vijeka.
Ona se, prema najutjecajnijim narodima, dijeli na:
Merovinšku umjetnost (dobila ime po Franačkim vladarima Merovinzima koji su od 5. do 8. st. vladali područjem
današnje sjeverne Italije, Francuske i Španjolske);
Karolinšku umjetnost (8. - 9. st.) i
Otonsku umjetnost (10. st.).

Opće karakteristike

Zajedničke likovne karakteristike umjetnosti u doba seobe naroda jesu izrazita ornamentika i dekorativnost. U
arhitekturi svi obično koriste dio ranokršćanske i kasnoantičke arhitekture. Arhitektura je zbog nomadskog načina
života uglavnom drvena i praktična, a ne monumentalna. Općenito za vrijeme vladavine barbarskih naroda europska
arhitektura ne dobiva ništa novo, niti u Europi postoji jedinstveni povezani stil. Sve građevine su vrlo različite bez
neke bliže srednje veze. Razvija se uglavnom centralna građevina koja je nastala evolucijom kršćanske grobne crkve –
tzv. Martriji (franc. Martirium), kapelice za sahranu mučenika koji su branili kršćanstvo.
Najznačajniji primjer ostrogotske arhitekture je Teodorikov mauzolej u Raveni iz 6. st. Građevina je u obliku križa sa
križastim svodom. S vanjske strane ima deseterokutne zidove, a sa svake strane tog deseterokutnika ima jednu
pravokutnu nišu. Gornji kat je uži od prizemlja. Cijeli mauzolej je podignut od precizno obrađenog kamena (tesanika)
utopljenog u malter, što je u to vrijeme bilo izuzetno rijetko. Zanimljivo je da je monumentalna kupola isklesana iz
jednog bloka kamena, teška nekoliko tona, i dan danas se ne zna kako su uspjeli da je postave na mauzolej.
Ovo je vrijeme nepostojanja skulpture. Koristi se jedino vrlo plošni reljef za sarkofage, grobne ploče, oltarske
pregrade … Ukrasi su u kombinaciji pletera, rozeta i križeva, sve u strogoj geometriji. Predmeti od zlata koji
karakteriziraju ovo razdoblje rađeni su također u slavu Božju i u službi vladara. Najčešće su to relikvije (moći - tjelesni
ostaci mučenika) ukrašavani zlatom i dragim kamenjem.
Uvezana knjiga u pergamentu mijenja knjigu u obliku svitka, a tekst dostiže vrhunac u slikarski obrađivanom inicijalu.
Rukopis se prepisuje na pergamentu, a crta se isključivo perom. Javlja se mogućnost oslikavanja knjiga (iluminacija)
koje postaju bogate u boji i pozlati, a rade se u tradiciji rimskog iluzionizma. Najstarija ilustrirana Biblija je Bečki
Genesis, s početka 6. st. Ukrašena je bogatim ilustracijama u formi kontinuirane naracije što znači da slika ispod
teksta opisuje prizor iz teksta.

89
Karolinška umjetnost
Karolinška umjetnost podrazumijeva razdoblje od 8. do 10. st., a svoj procvat doživljava u umjetnosti Karla Velikog.
On je pokušao sačuvati sve što je ostalo od Rimske civilizacije, posebno rimsku književnost kroz sakupljanje i
prepisivanje starih rimskih rukopisa. Na taj način je pokušao usaditi dio slavne prošlosti Europe u barbarske duše
svoga naroda. Danas poznajemo rimske pisce, uglavnom zahvaljujući brojnim i izuzetno kvalitetnim karolinškim
rukopisima. Karlo Veliki je osobno izučavao arhitekturu carskog Rima, te je u svoju prijestolnicu u Aachenu, u
današnjoj Njemačkoj, prenjeo duh nekadašnje rimske gradnje. Tako se njegova Dvorska kapela sastoji od širokog
narteksa, koji je sa svake strane imao po dvije kule sa stubištem. Upravo će ovakva konstrukcijska shema “ulaza s
dvije kule” biti osnova za arhitekturu srednjeg vijeka. Prepisivačke škole koje je ustanovio Karlo Veliki bile su
isključivo samostanske, a prepisivači – svećenici. Danas srednjovjekovne rukopise opremljene crtežima i slikama
smatramo samostalnim umjetničkim cjelinama, ali su sve one u vrijeme svog nastajanja bile dio crkvene cjeline i kao
svete knjige spadale su u opremu Božjeg hrama kao što su bile zidne slike i crkveni namještaj i bile su potrebne za
bogosluženje. Samostan bez knjižnice je bio kao tvrđava bez oružarnice. Jedan od najboljih primjera rukopisnog
slikarstva iz doba Karla Velikog je Evanđelje rađeno vjerojatno za krštenje njegovog sina Pipina. Slike evanđelista i
Krista na prijestolju zauzimaju cijele stranice. Iz istog vremena je i Codex Aureus ili “Zlatna knjiga” - knjiga o pravilima
ponašanja, zakonik za vladanja Pipina malog. Korice za knjigu su potpuno urađene iskucavanjem zlatnim pločama i
inhrustrirana dragim kamenjem.

Karolinška renesansa
Karolinškom renesansom se naziva kulturni uzlet (obrazovanja, pjesništva, pisanja knjiga, graditeljstva) u rano
vrijeme dinastije Karolinga, pokrenut na dvoru Karla Velikog.
Korištenje pojma renesanse u ovom kontekstu je sporno jer daje preveliku težinu oživljavanju antike i sekularizaciji
načina razmišljanja. Zbog toga se često koriste izrazi kao što su obrazovna reforma Karla Velikog ili karolinška obnova
(lat. renovatio) što bolje odgovara stvarnim događanjima u tom vremenu.
U vrijeme vladavine Merovinga došlo je do općeg raspada crkvene organizacije, liturgije, kulture pismenosti i
graditeljstva. Postoje izviješća o svećenicima koji nisu dovoljno vladali latinskim da korektno izgovore jednostavne
molitve.
Najkasnije 777. godine Karlo Veliki okuplja na svom dvoru učene ljude iz cijele Europe (opat Alkuin, Pavao Đakon,
Teodulf iz Orléansa). To je osiguralo, da je dvorska škola još desetljećima ostala centrom latinskih nauka (teologija,
pisanje povijesti, pjesništvo) od koje su kretali poticaji u cijelu Franačku.

90
U napore i postignuća Dvora za sakupljanje, njegu i širenje obrazovanja koji se bez sumnje mogu nazvati programom
reformi, pripadaju:
 osnivanje dvorske biblioteke koja je obuhvaćala sva dostupna djela sakralne i sekularne naravi, dakle djela
crkvenih otaca i antičkih autora;
 razvoj novog oblika pisma za pisanje knjiga kao oblik svakodnevnog pisanja, takozvana karolinška minuskula,
koji se u izvedenom obliku još i danas koristi;
 sakupljanje i kopiranje kako jednostavnim pismom pisanih tekstova npr. klasika na latinskom kao i
ilustriranih i bogato opremljenih liturgijskih knjiga, često naslonjenih na kasnoantičku rimsku i bizantsku
tradiciju;
 kraljevske upute i naredbe (uporedivo sa zakonima u današnjem smislu) kojima se crkvama i samostanima u
carstvu nalaže briga i njega litterae;
 poticanje građevinarstva, i ovdje posižući za jezikom oblika rimske arhitekture.

Aachenska katedrala je samostalni projekt nastao pod svjesnim utjecajem S. Vitale u Ravenni (iza 526.-547.) koju se u
to vrijeme smatralo crkvom kralja Teodorika Velikog i crkve Sergija i Baka u Konstantinopolisu (dovršena 536.).
Ogromni značaj koji se u to vrijeme ponovo počeo davati graditeljstvu ogleda se u reprezentativnim građevinama
vladara kao i u ideji o stvaranju idealne samostanske arhitekture u 9. stoljeću.
Sveukupno, značenje karolinške renesanse za povijest zapadne Europe se jednostavno ne može dovoljno visoko
vrednovati. Kako su 6. i 7. stoljeće doista bili "mračna" stoljeća, poticaj Karla Velikog i energija Alkuina odigrali su
nemjerljivu ulogu u sakupljanju razasutog naslijeđa antike. Sve što je od antičke literature izgubljeno, izgubilo se prije
9. stoljeća.
No obrazovna reforma koja je bila postavljena čvrsto na temeljima kršćanskog nauka nije pobudila zanimanje za
svjetovnu umjetnost antike. Trebalo je proći još 600 godina, do prave renesanse, da se ponovo "otkriju" antičke
skulpture.

91
Otonska umjetnost
Otonska umjetnost spada u fazu kasne predromanike, i to u području današnje Njemačke gdje je vladala Otonska
dinastija u 10. st. Otonska kao i Karolinška dinastija njeguje tzv. aristokratsko-dvorski karakter, što znači da je sva
umjetnička produkcija vezana samo za dvor i samostan. Otonska dinastija je također sponzorirala brojne i vrlo važne
škole rukopisnog slikarstva (samostan Raischenau). Karakteristika Otonske umjetnosti je ljubav spram bjelokosti, što
se vidi u brojnim reljefima. Jedini primjer pune plastike iz ovog razdoblja je tzv. Geronov križ koji se danas čuva u
Kölnskoj katedrali. Na njemu je neobično realističan prizor Krista za to vrijeme.

Otonska renesansa
Otonska renesansa je razdoblje preporoda za vrijeme vladavine prva tri cara Otonske dinastije. Sva trojica nosili su
ime Oton: Oton I. (936.–973.), Oton II. (973.–983.), i Oton III. (983.–1002.), a razdoblje procvata uvelike je ovisilo o
njihovom pokroviteljstvu.
Otonska renesansa započela je nakon Otonovog vjenčanja s Adelaidom (951.) kad su ujedinjena kraljevstva Italije i
Njemačke čime je došlo do približavanja Zapada i Bizanta, što je nadalje povelo ka kršćanskom (političkom) jedinstvu
predstavljenim njegovom carskom krunidbom 962.godine.
Ovo se razdoblje ponekad proširuje i na vladavinu Henrika II. a rijeđe i na Salijsku dinastiju. Općenito se termin
ograničava na imperijalnu dvorsku umjetnost provođenu na latinštini u Njemačkoj.
Otonska renesansa naročito je prepoznatljiva u umjetnosti i arhitekturi, ojačana obnovljenim kontaktima s
Konstantinopolom, što se ogleda u oživljavanju katedralnih škola (radionica). To je vidljivo primjerice u radu Bruna iz
Kölna, u proizvodnji iluminiranih rukopisa iz nekoliko elitnih pisarnica poput Quedlinburga, utemeljenoga od Otona
936. godine, kao i u političkoj ideologiji.
Carski dvor je postao centar religioznog i duhovnog života kojega su predvodile žene-uzori iz kraljevske obitelji poput
Matilde od Ringelheima, literarne majke Otona I., njegove sestre Gerberge od Saksonije, njegove supruge Adelaide,
ili carice Theophano.
Nakon carske krunidbe Otona I. godine 962., pojavila se obnovljena odanost ideji Carstva u Otonovom najbližem
krugu kao i u reformiranoj Crkvi, što je stvorilo razdoblje velikoga kulturnog i umjetničkog zanosa. Otonska je
umjetnost prvenstveno bila dvorska umjetnost, stvorena da bi potvrdila direktnu svetu i carsku liniju kao izvor
legitimne moći proizašle od Konstantina i Justinijana. U takvoj atmosferi, remek-djela su spajala tradiciju na kojoj se
temeljila nova umjetnost: slike kasne antike, karolinško razdoblje, i umjetnost Bizanta. Na ovaj način, termin se
koristio kao analogija karolinškoj renesansi koja je popratila krunidbu Karla Velikog godine 800.-te.

92
Mala grupa otonskih samostana primala je direktno sponzorstvo cara i biskupa, što je omogućilo stvaranje
veličanstvenih srednjovjekovnih iluminiranih rukopisa - ujedno najcjenjenije umjetničke forme toga doba.
U samostanu Corvey nastali su neki od najranijih rukopisa, za kojima su uslijedili radovi pisarnice u Hildesheimu
nakon 1000. godine.
Najpoznatija otonska pisarnica je ona otočkoga samostana Reichenaua na jezeru Constance, čije su minijature
najizrazitije oblikovale sliku otonske umjetnosti. Jedan od najznačajnijih radova iz Reichenaua jest Codex Egberti koji
sadrži narativne minijature s prikazom Kristovog života, što je ujedno najraniji takav ciklus, a koji u sebi spaja utjecaje
karolinške umjetnosti kao i tragove otočkih i bizantskih utjecaja. Drugi poznati rukopisi su Reichenauski Evangelistar,
Liuther Codex, Pericopes Henrika II., Bamberška Apokalipsa i Hitda Codex.
Izraz vremena očituje se u stvaralaštvu redovnice Hroswithe iz Gandersheima, čije su drame i stihovi bazirani na
radovima antičkih pisaca.
Arhitektura ovog razdoblja također je bila inovativna te prethodi kasnijoj romaničkoj arhitekturi. U politici su se
razvijale teorije kršćanskoga jedinstva i carstva, kao i oživljavanje klasičnih ideja o carskoj moći na zapadu. Supruga
Otona II. bila je Grkinja Theophano, uslijed čega je bizantska ikonografija postala prisutna u zapadnoj umjetnosti.
Globus s križem (globus cruciger) postao je simbol kraljevske moći, a sveti rimski carevi prikazivani su kao okrunjeni
od Krista u bizantskom stilu. Na pokušaj povratka slavi carskoga Rima ukazuje činjenica da je Oton III. svoju
prijestolnicu smjestio u Rim te uključio grčko-rimsku modu u dvorskim ceremonijama.

Srednji vijek
Srednji vijek označava središnje razdoblje u tradicionalnoj shemi razdoblja europske povijesti.

Opći podaci

Oko vremenskih granica Srednjeg vijeka među povjesničarima postoji neslaganje. Prema jednima, Srednji vijek
počinje u 1. polovici 3. stoljeća, u doba vladavine rimskog cara Dioklecijana, zbog tadašnjeg društvenog uređenja koje
već počinje nalikovati feudalizmu, dok drugi smatraju da počinje padom Rimskog Carstva 476. godine i nastankom
prvih germanskih država. Također, neki za kraj Srednjeg vijeka uzimaju pad Carigrada 1453. godine, dok drugi za kraj
istog razdoblja smatraju Kolumbovo otkriće Amerike 1492.
Glavni gospodarski sustav srednjeg vijeka je feudalizam. Pogled srednjovjekovnog čovjeka na svijet gotovo je posve
oblikovalo katoličanstvo, dok su viši staleži imali i viteštvo kao skup etičkih pravila.
Srednji vijek, pogotovo rani srednji vijek (otprilike do jačanja Svetog Rimskog Carstva i svjetovne moći crkve), još se
naziva i mračnim dobom zbog kontrasta u odnosu na visoko razvijene civilizacije starog Rima prije njega i renesanse
poslije njega. Ipak, posljednjih su desetljeća znanstvenici i humanisti kao Johann Huizinga i Jacques Le Goff te prije
njih Ernst Robert Curtius (svi su prevedeni na hrvatski) "otkrili" civilizaciju srednjeg vijeka, koja je posve različita od
spomenutih, ali jednako složena i vrijedna.
Srednji vijek je obilježila prevlast katoličke Crkve, te se ona u razdoblju razvijenog srednjeg vijeka pokušava
suprotstaviti sve moćnijem građanstvu te zadržati prevlast nad svjetovnim vladarima. Kako je s razvojem društva
došlo do razvoja cjelokupne društvene svijesti te su mislioci uvidjeli preveliko bogatstvo crkve, amoralnost, simoniju
(prodavanje crkvenih časti), indulgenciju (prodavanje oprosta grijeha i drugo. Usporedno s tim došlo je do sukoba s
Crkvom te osnivanja mnogih smjerova koji su općenito nazvani katari koji su tražili čišćenje pred Bogom, također su
nazivani i puritanci, valdenzi, Ketzeri, humilijati. Zbog suprotstavljanja Crkvi ona je protiv njih povela čak i križarske
vojne te osuđivala herezu osnivanjem inkvizicija. Tako nastaju biskupska, papinska (Rimska) te španjolska inkvizicija.

Društvo i način života

Većina stanovništa toga doba živjela je na selu gdje se svakodnevni život određivao prema ritmu godišnjih doba i
obrade zemlje. Sela su često bila vrlo neprivlačna naselja s grubim priprostim kućicama, namještenim s vrlo malo
pokućstva i vrlo prljavih zidova izvana. Najjednostavnije kuće bile su sagrađene od zbijenog blata i ilovače i imale
slamnati krov. Oko kuća često su se nalazile okućnice sa vrtovima i voćnjacima.
Plemićke kuće i dvorci mogli su već biti sagrađeni od kamena, a isto tako i sjenik. Znak raskoši je bio kada je plemić
postavio kvalitetniji krov, ukrasne crijepove, gole podove dao pokriti slamom ili rogozom i popločio dvorište. U
dvorcu je središnje mjesto življenja tijekom većeg dijela godine zauzimala središnja dvorana, mjesto za druženje ali i
93
spavanje, kao i za objedovanje i slavlja. Prozori su bili mali i visoki, a staklo na prozorima počelo se prije koristiti u
crkvama nego u kućama. Pokućstva je bilo malo, a činili su ga krevet s drvenim okvirima, klupe i škrinje.
Većina stanovništva živjela je vrlo jednostavno, svakodnevno jedući (u najboljem slučaju) dvadesetak dekagrama
grubog kruha spravljenog od neprosijanog brašna ječma (ili pšenice s raži ili grahom), uz malo mesa, sira, mlijeka i
maslaca, povrća i određene količine slabog piva. Nije bilo vilica niti zemljanih tanjura.
Plemstvo se, za razliku od većine stanovništva, bolje hranilo. Iz zapisa žene Simona de Montforta, grofa od Leicestera
i sestre kralja Henrika III. o vođenju svojih posjeda i domaćinstva mogu se vidjeti točni podaci o posluzi koja je kod
nje radila, kao i o hijerahiji iste, a također i podaci o zalihama hrane i njezinim cijenama što pomaže rekonstrukciji
načina života u jednom plemićkom domaćinstvu u Engleskoj u 13. stoljeću. Naime, riža je bila toliko dragocjena da su
je držali pod ključem. Mirodije su bile skupe ali su smatrane neophodnima (Križarski ratovi pridonijeli su njihovom
širenju kao i širenju voća). Cijena šećera se često mijenjala i njegova godišnja potrošnja bila je jedva nešto veća od
potrošnje papra. Mnoga jela iz onog doba bila su ne samo jako začinjena, posebice octom i raznim mirodijama, nego
i vrlo obojena žutim šafranom ili onim možda manje privlačnim crvenim. Vino se uvozilo u velikim količinama iz
Francuske. Proizvodilo se i vlastito pivo, doduše još bez uporabe hmelja u njegovu spravljanju.
U srednjovjekovnom društvu obredi Crkve prožimali su sve važne događaje u svakodnevnom životu pojedinca i
obitelji. Rođenje, brak i smrt imali su svaki svoje obrede. Kalendar se satojao od izmjene postova i blagdana. Sve
poruke koje je čovjek sa sela ili iz grada, bio priprost ili relativno učen, primao o povijesti, ljepoti, moralu ili vječnosti
dolazile su od Crkve, a župnik je bio posrednik između seljaka, svojeg stada, i Gospodina. Granice između vjerskih i
laičkih stvari bile su nejasne.
Crkva je govorila kroz liturgiju i svete slike: vitraje, mozaike, freske, kipove i rezbarene krstionice. Ona je djelovala
posvuda, u svim sferama života i rada. Vjerski obredi i propovjedi bili su usmjereni, kao i sami redovnici, prema
budućem životu poslije smrti gdje će pravednici uživati mir. Ispovijed i pokora bile su neizbježne sastavnice vjerskog
obreda.
Stado je imalo svoje pastire, ali i sami pastiri mogli su odlutati. Samo u Engleskoj je u 13. stoljeću bilo oko 40.000
zaređenih svećenika koji su bili iz svih društvenih slojeva pa i onih najsiromašnijih. Roger Bacon je, motreći društvene
prilike onog vremena rekao da svećenici u crkvi "ponavljaju tuđe riječi ne znajući što uopće znače, kao papige i
svrake", dok su se isti izvan Crkve opijali, bavili krivolovom i imali djecu. John Peckham, franjevački nadbiskup
Canterburyja i suvremenik Rogera Bacona krenuo je jednom prilikom u obilazak biskupije s namjerom da otkrije što
se stvarno događa u njegovim župama te je ustanovio da čak mora jasno zapovijediti svećenicima da "njihova djeca
ne smiju nasljeđivati prava svojih očeva".

94
Kelti
Kelti skupni naziv za plemena i narode koji su živjeli na sadašnjim područjima Velike Britanije, Irske, Belgije,
Francuske i Švicarske, a miješajući se s ostalim narodima stigli su potom i do Panonije. Na prostoru današnje
Hrvatske susreću se materijalni tragovi triju skupina Kelta. Istočni su Kelti Skordisci uglavnom u Posavini, a zapadni
Taurisci oko slovenske granice i na sjeveru Boji u Međimurju, Prekomurju i Gradišću. Jezično Kelti čine posebnu granu
indoeuropske etno-lingvističke porodice. U kopnenom dijelu zapadne Europe bili su poznati pod imenom Gali, a
područje njihovog naseljavanja Galija.
U klasično antičko doba su Rimljani u doba republike imali prve dodire i sukobe s Keltima već u sjevernoj Italiji, gdje
su su se keltski Gali u 6. i 5. stoljeću naselili sjeverno od rijeke Pada (Po). Potom su se Rimljani u daljem osvajanju
današnje Francuske sukobili s glavninom Kelta u Galiji pod njihovim najjačim vojskovođom Vercingetoriksom, pa o
tim Galskim ratovima sve do Cezara postoji niz rimskih zapisa s najviše detalja o Keltima, među kojima je najpoznatiji
i naopsežniji latinski tekst De bello Gallico u više svezaka.
Negdje oko 600. god. pr. Kr., plemena koja su koristila željezo predvođena bogatim vođama, iz Galije (Francuska) su
se proširila do središnje Europe. Govorili su keltskim jezikom, pretkom ili davnim rođakom irskog jezika kakav danas
poznajemo. Bila je to skupina različitih naroda povezanih zajedničkim jezikom i sličnim izgledom, načinom odijevanja
i života, koje su Grci poznavali pod nazivom Keltoi, odnosno Kelti. Dugo su vremena dominirali srednjom i zapadnom
Europom, a napadali su i Grčku i Rim. Proširili su se na jugozapadu do Španjolske i Portugala, na istoku do Male Azije,
i na sjever do Velike Britanije i Irske. Zapise o Keltima možemo naći zahvaljujući starim rimskim i grčkim
dokumentima, te srednjovjekovnim piscima iz Irske.
Jedan od važnijih zapisa o britanskim Keltima načinio je Tacit, rimski povjesničar i zet prvog rimskog namjesnika u
Britaniji koji je napisao da je stanovništvo koje je živjelo u Britaniji "barbarsko", naglašavajući pritom da je
razjedinjeno. Strabon, rimski geograf i povjesničar napisao je da je stanovništvo Britanije proizvodilo pšenicu, stoku,
zlato, srebro, željezo, kositar, životinjske kože, robove i pse za lov. Važno je naglasiti da Rimljani nisu osvojili cijelu
Britaniju pa stoga nisu imali uvid u sva keltska plemena. Gaj Julije Cezar smatrao je da "najciviliziraniji stanovnici" žive
u obalnim područjima Kenta, gdje se on iskrcao. Cezar je vjerovao da najveći dio plemena u unutrašnjosti nije
uzgajao pšenicu nego da je živio na mlijeku i mesu i odijevao se u životinjsku kožu. Najviše ga se dojmilo njihovo
neustrašivo držanje u borbi. Nosili su duge keltske mačeve i borili se bez oklopa na tijelu. Cezar govori da svi Briti
boje tijelo sačem koji im daje modru boju. Nose dugu kosu i briju cijelo tijelo osim glave i gornje usnice.

Keltsko društvo

Keltska plemena imali su tri glavne klase:ratnike, druide i ratare. Ratovanje je bilo važan dio života pa su ratnici,sa
svojim sofisticiranim oružjem pripadali aristokraciji. Rimljani su identificirali 12 plemena u dijelovima Britanije koje su
osvojili. U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila "aristokracija" koja je vjerojatno bila
oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. Druidi,su bili "svećeničko društvo"
95
mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima.
Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u
prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim
obredima.Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Ratari su uzgajali
stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Kelti su živjeli u utvrđenim
logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su
čak prerasle i u gradove. Svako je pogansko keltsko pleme imalo svoga kralja, a možda čak i svoje bogove. Vješti
metalci vjerovatno su imali visok status.
Cezar je bio prvi koji je opisao i tamošnje žene, te je ustvrdio da ih dijele skupine od 10 do 12 muškaraca, uglavnom
očeva i sinova.

Obredi

Druidi nisu ostavili pisane zapise pa su nihovi obredi obavijeni velom tajne. Kelti su štovali mnoge bogove i
duhove,drveća,stijena i planina. Jedan od najstarijih bogova bio je Cernunno, poznat kao gospodar zvijeri. Često se
prikazivao sa rogovima ili sa rogatim životinjama, kao što su jeleni. Često se prikazivao i kako nosi zlatne torcei
smatra se da predstavlja plodnost i obilje. Poganskim Keltima glava je bila jako važna, kao i broj "3". Jedan od običaja
bio je odrezati glavu mrtvom neprijatelju, objesiti je o konjske uzde, a zatim je javno izložiti. To je možda bilo stoga
što su druidi vjerovali da je čovjekova duša u njegovoj glavi i mora se pokoroti.

Pismo i kalendar

Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata.
Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis
Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman
Ain, s nekih 200 redova.

Umjetnost i ukrasi

Kelti su bili ratnički narod, no bili su i nadareni zanatlije i umjetnici. Keltski metalci isticali su se u ukrašavanju oružja,
nakita, posuđa i zrcala. Nakon prelaska na krščanstvo, keltski svećenici na , Britanskom otočju ilustrirali su svete
knjige čudesnim detaljima. U Lindisfarnskim evanđeljima (o.700) ima 45 različiti boja a sve su napravljene od
mljeveni minerala ili biljnih bojila. Mnogi najljepši brončani keltski štitovi bili su previše tanki da bi se koristili u
bitkama i njihova namjena je bila samo dekorativne prirode. Štit Battersea vjerovatno se koristio samo vojne smotre.
Jedan takav štit pronađen je u rijeci Temzi u Londonu 1857.god.

Kršćanstvo

U Britaniju je kršćanstvo stiglo tijekom rimske vladavine ali se nije duboko ukorijenilo. Međutim, jedan preobraćenik,
sv.Patrik , nastavio je preobraćivati pogansku keltsku Irsku u 5. st. Nakon toga Kelti su sa oduševljenjem prihvatili ovu
vjeru i Irska je postala kršćansko uporište sljedeća tri stoljeća. Keltsko kršćanstvo je bilo poznato po strogom
redovničkom životu ushićenosti njihovom pobožnošću. Od 6 st. bilo je jednoćelijskih samostana za jednog redovnika,
ali i zajednica veličine grada. Nakon što su irski kršćani osnovali samostane u Britaniji, Francuskoj,i sjevernoj Italiji,
počeli su pokrštavati domorodačko stanovništvo. Redovnici su voljeli učiti i pridonijeli su očuvanju kulture u Europi
tijekom kaosa što je uslijedio nakon pada Rimskog Carstva . Irski redovnici djelovali su sa otoka Iona u zapadnoj
Škotskoj i stvorili su prekrasnu Knjigu Kellsa o. 800.god., s izuzetnim iluminiranim (ukrašenim) slovima.

Mitovi

Poganski Kelti su imali bogatu usmenu predaju. Njihove priče obuhvaćaju mitove o moćnim bogovima , kao što su
velški Bran Blaženi i irski Dagda(otac bogova), legende o neustrašivim ratnim junacima, kao što je Culchulain i kralj
Artur, te priče o magičnim stvorenjima iz podzemnog svijeta. Budući da Kelti nisu imali pisani jezik, redovnici su
kasnije zapisali priče za buduće naraštaje.Prva pisana legenda o velškom čarobnjaku Merlinu govori da je on bio
keltski dječak čiji je otac bio vrag. Vrlo rano je otkrio da može proricati budućnost. U kasnijim pričama pojavljuje se
kao čarobnjak i učitelj englenskog kralj Artura.
96
Istočni Goti
Ostrogoti
Istočni Goti zvani i Ostrogoti su bili barbarsko germansko pleme koje je sa istoka došlo na prostore Zapadnog
Rimskog Carstva i Istočnog rimskog carstva (Bizanta) i bitno su utjecali na političke prilike kasnog Rimskog Carstva.
Najznačajniji kralj Ostrogota je bio Teodorik Veliki, koji je svrgnuo prvog barbarskog kralja Italije Odoakara.

Pod Hunima

Uspon Huna oko 370. godine doveo je Ostrogote u vazalni odnos. Ostrogotski vladar Ermanarik ubija se 378. godine.
Tokom slijedećeg desetljeća razna gotska plemena su došli do Balkana sa Hunima. Goti kralja Valamera su bili jedan
od glavnih hunskih vazala u bitci kod Halonsa 451. Nekoliko ustanaka protiv Huna je ugušeno. Od Huna su naučili
mnogo o konjima. Nakon smrti Atile Gepidi i Goti kralja Valamera pobjeđuju Hune u bici kod Neda 454. godine.

Poslije Huna

Nakon te pobjede Goti kralja Valamera i njegovog nasljednika Teodomira stvaraju svoje kraljevstvo u Panoniji.
Tijekom drugog dijela 5. stoljeća oni sklapaju uniju s Tračanskim Gotima nakon čega nastaje narod poznat u povijesti
pod imenom Istočni Goti. U tom periodu oni su sklapali saveze sa Carstvom, pa su opet ratovali, uglavnom njihovi
odnosi su uključivali čitavu skalu između savezništva i neprijateljstva. Onda su kao i Vizigoti otišli na Zapad.

Na zenitu-Teodorik Veliki

Najveći ostrogotski vođa je bio Teodorik Veliki. Rođen je 454. godine. Bio je sin kralja Teodemira. Još kao mladi
dječak otišao je u Konstantinopol kao talac, tj. osiguranje mira između Ostrogota i Bizanta. Život na dvoru u
Konstantinopolu omogućio mu je obrazovanje o vojnoj taktici i načinu vladanja velikim Carstvom. To mu je kasnije
poslužilo kad je postao vladar jednog dijela Rimskog carstva sa romaniziranom mješavinom naroda. Bizantski carevi
Lav I. i Zenon su ga iznimno cijenili. Vratio se među Ostrogote kad je imao 20 godina. U to vrijeme Ostrogoti su se
naselili na bizantskim dijelovima Rimskog carstva i postali teško kontrolirani saveznici Bizanta. Teodorik Veliki
pokorava i ujedinjuje gotska plemena na europskom dijelu Istočnog Rimskog Carstva. Car Zenon ga imenuje
konzulom 484. godine bojeći se da će se od saveznika pretvoriti u neprijatelja. Teodorik Veliki postaje kralj Ostrogota
488. godine. Car Zenon ga šalje kao svog mandatara u Italiju kako bi preuzeo vlast od Odoakra, koji je 476. godine
srušio Zapadno Rimsko Carstvo. Godine 488. Teodorik je sa svojom vojskom stigao u Italiju, čime su panonsko
područje i Dunav ostali bez gospodara. Pobjeđuje u bikama kod Isonza (489.), Milana (489.) i Ade (490.). Godine 493.
zauzima Ravenu i osobno ubija Odoakra. Pošto je bio regent maloljetnog Vizigotskog kralja, njegovog unuka

97
Amalrika, Teodorik Veliki je bio u stvari i kralj Vizigota. Teodorik će svoje carstvo u Italiji proširiti po cijeloj Dalmaciji u
rimskim granicama, sve do Kolubare i čitav Srijem sa Singidunumom (Beogradom).

Bizantsko-gotski rat (535.-552.)

Povod za rat

Poslije Teodorikove smrti 526. Ostrogoti i Vizigoti su se ponovo razdvojili. Amalarik je naslijedio vizigotsko kraljevstvo
u Španjolskoj. Maloljetni Atalarik je naslijedio Italiju i Provansu. Ubrzo počeše sukobi među Ostrogotima. Atalarika
naslijeđuje majka Amalasunta, koju ubijaju. Tako oslabljen ostrogotski položaj koristi car Justinijan I. , koji ubojstvo
kraljice koristi kao povod za rat. To je bio početak gotskog rata (535-552).

Prvi pohod i poraz Ostrogota

Belizarije, kao najuspješniji carski general, predvodio je napad na Ostrogote. Belizarije je odmah zauzeo Siciliju,
prešao u Italiju i do studenog zauzeo Napulj, a Rim do prosinca 536. Iz Rima je pobjegao ostrogotski kralj Vitiges.
Belizarije zauzima prijestolnicu ostrogotskog kraljevstva, Ravenu 540. i zarobljava ostrogotskog kralja Vitigesa.

Ponuda mirovnog sporazuma

Justinijan I. je imao problema na istoku Bizanta. Perzijanci su napadali i pravili probleme, tako da mu je bio potreban
miran zapadni front i jedna neutralna zemlja, koja bi ga odvajala od neprijateljskih Franaka. U tom trenutku Justinijan
I. nudi Ostrogotima velikodušan sporazum, da oni zadrže nezavisno kraljevstvo na sjeverozapadu Italije, ali da mu
predaju pola blaga Ostrogotskog kraljevstva. To je bilo zaista ogromno blago, jer je Italija bila izuzetno bogata
dotada. Tu Justinijanovu poruku Ostrogotima nosio je Velizarije, koji je sam bio protiv takve ponude. Ostrogotsko
plemstvo se plašilo da sporazum ne sadrži nekakvu skrivenu namjeru. Ostrogoti nisu vjerovali Justinijanu, a Velizariju
su vjerovali jer su s njim često bili u kontaktu, pa su zahtjevali da i on potpiše sporazum. Ostrogoti su baš bili izgubili
kralja pa ponudiše krunu Velizariju. Velizarije je bio vojnik lojalan caru pa se pretvarao da prihvaća ponudu i da ide u
Ravenu na krunidbu. Međutim on uhićuje vođe Ostrogota i zahtijeva da cijelo Ostrogotsko kraljevstvo bude dio
Bizanta. Justinijan I. je bio ljut, jer je imao probleme sa Perzijom i trebao je miran zapad, pa je poslao Velizarija na
front prema Perziji.

Nastavak rata

Godine 541. Ostrogoti ubijaju jednog svog vođu koji je počeo pregovore sa carstvom. Odmah biraju Totilu kao svog
novog vođu. Totila je započeo silovitu i uspješnu borbu protiv Bizanta, zauzimajući cijelu sjevernu Italiju i čak
uspjevajući zauzeti Rim posijle duge druge opsade. Velizarije se vratio u Italiju 544. Uspio je spasiti Rim, ali njegov
pohod je ovog puta bio neuspješan, zbog problema u opskrbi i dodatnim pojačanjima, koje Justinijan I nije slao. Neki
povijesničari smatraju da je bio ljubomoran. Justinijan I- 548. godine smjenjuje Velizarija i postavlja Narzesa za
zapovjednika. U bitci kod Tagine Narzes pobjeđuje i ubija Totilu. Ostrogoti u Rimu se predaju, a u konačnoj bitci na
Vezuvu u listopadu 553. Narzes pobjeđuje zadnje ostatke ostrogotske vojske u Italiji.

Posljedice poraza

Sa konačnim porazom gotsko ime se polako zaboravljalo. Goti nisu uspjeli ono što je uspjelo u Galiji i
Iberiji,uspostaviti nacionalnu državu jedinstvom romanskih i germanskih elemenata. U Španjolskoj su Goti donijeli
značajan elemenat modernog naroda, dok su u Italiji oni viđeni samo kao okupatori i vladari.

98
Zapadni Goti
Vizigoti
Zapadni Goti zvani i Vizigoti su bili barbarska plemena koje se sa istoka doseljavaju na područje Zapadnog Rimskog
Carstva u Velikoj seobi naroda 375. godine. Oni su djelomično naseljavali i područje Istočnog Rimskog Carstva
(Bizanta).
Goti se prvi put pojavljuju kao narod 268. godine kad su napali Rimsko Carstvo i počeli harati Balkanom. Invazija Gota
je pomela rimsku provinciju Panoniju i druge provincije Ilirika, a čak su zaprijetili i Italiji. Ali oni su u ljeto te godine
poraženi kod današnje talijansko-slovenske granice, a onda su potučeni u bitci kod Niša u rujnu 268. U slijedeće tri
godine vraćeni su preko Dunava u seriji pohoda cara Klaudija II. i cara Aurelijana. Ipak zadržali su posjede u Daciji,
koju je Aurelijan evakuirao 271. Kad su se naselili u Daciji Goti prihvaćaju arijanstvo, u kojem se vjeruje da Isus nije
jedan od oblika Boga u Trojstvu, nego da je posebno stvoren i nema božanski epitet. To vjerovanje je bilo u direktnoj
suprotnosti s katoličanstvom, koje je postala glavna religija u 4. i 5. stoljeću. Iberijski Vizigoti su pripadali arijanizmu
do 589., kada ih kralj Rekared preobraća na katoličanstvo.

Gotski rat (377.-382.)

Goti su ostali u Daciji do 376., kada Frigern vođa Gota Trevinga moli rimskog cara Valensa dozvolu za naseljenje na
južnoj obali Dunava. Znajući da tamo trenutačno nema ozbiljne rimske vojne grupacije oni su se nadali da će naći
utočište od Huna, koji nisu raspolagali dobrim mogućnostima prelaska vojske preko tako široke rijeke. Valens je to
bio prieiljen dozvoliti, a navodno je čak pomogao Vizigotima u prelasku rijeke. Pored toga im je obećao hranu i
zemlju. Međutim, kad su prešli, zavladala je glad, a Rim nije bio u stanju dopremiti hranu. Uslijed toga izbija pobuna,
koja se pretvorila u šestogodišnje pljačkanje i uništavanje po cijelom Balkanu. Bitka kod Hadrijanopola 378. godine
bila je najznačajnija u tom ratu. Car Valens je bio loše obavješten o veličini gotske vojske i upustio se u bitku, u kojoj
je poginuo, a Rimljani potučeni do nogu. Cijela jedna rimska vojska je nestala, a ta vijest je šokirala rimski svijet,
prisiljavajući prvi put Rimljane na pregovore s barbarima. Tijekom tog rata dolazi do ujedinjenja Gota Trevinga i Gota
Greutinga što će kasnije predstavljati osnovni kostur Vizigotskog naroda Mirovnim sporazumom njima je bilo
dopušteno živjeti na području Rimskog Carstva. Time je započeo novi trend, čije su krajnje posljedice dovele do pada
Zapadnog Rimskog Carstva oko 100 godina kasnije.

Alarik

Novi car Teodozije I. Veliki je sklopio mir 382., koji je trajao do njegove smrti 395. Te godine dolazi na vlast čuveni
vizigotski kralj Alarik. Teodozija su naslijedili nesposobni sinovi, Arkadije na istoku i Honorije na zapadu. Tokom
slijedećih 15 godina izbijali su povremeni sukobi prekidani godinama nestabilnog mira između Alarika i moćnih

99
germanskih generala, koji su predvodili rimske vojske. Sve to je crpilo snagu Rimskog Carstva. Unutar samog carstva
je izbio sukob i Honorije ubija generala Stilihona 408. godine, a rimske legije ubijaju obitelji 30.000 barbarskih
vojnika, koji su služili u carstvu. Alarik pojačan prebjeglim Stilihonovim lojalistima i Radagaisusovim Gotima
proglašava rat, lako prolazi kroz oslabljeno carstvo, dolazi do vrata Rima. Honorije odbija nagodbu, kao i što odbija
poslati 50 000 rimskih vojnika u Italiji da napadnu 40 000 Vizigota, nakon čega Alarik osvaja i pljačka grad 24.
kolovoza 410. godine. Rim prestaje biti prijestolnica Rimskog Carstva (to postaje Ravena). Pad Rima je snažno
potresao same temelje Rimskog Carstva. Tek tijekom ovog rata ili točnije 408 godine spajanjem Alarikovih Gota,
Stilihonovih prebjega i Radagaisusovih Gota dolazi do nastanka naroda Vizigota.

Vizigotsko kraljevstvo u Akvitaniji

Od 407. do 409. Vandali, Alani i Svevi prodiru na Iberijski poluotok. Kao odgovor na tu invaziju zapadno rimski car
Honorije poziva Vizigote da preuzmu kontrolu rimske Hispanije. Honorije nagrađuje vizigotske borce zemljom u
Akvitaniji, na koju se ovi naseljavaju. Ta naselja su postala jezgra odakle su se raširili duž Pireneja i na Pirenejski
poluotok (tada zvan Iberijski poluotok). Drugi vizigotski veliki kralj Eurik ujedinjava različite zavađene frakcije Vizigota
i 475. godine prisiljava Rimsko Carstvo da mu prizna punu nezavisnost. Na kraju njegovog života Vizigotsko
kraljevstvo postaje najjača država nasljednica Zapadnog Rimskog Carstva. Vizigotska država dostiže vrhunac prije
poraza 507. godine u bitci kod Vouilléa. Vizigotsko kraljevstvo uključuje cijelu Iberiju, osim malih dijelova na severu
(baskijska područja) i sjeverozapad (kraljevstvo Sveva). Osim toga poseduju Akvitaniju i Narbonsku Galiju, što je bilo
pola današnje Francuske.

Vizigotsko kraljevstvo u Španjolskoj

Vizigoti su brzo postali dominantna sila Španjolske. Brzo su slomili Alane, a do 429. protjerali su Vandale s poluotoka
u Sjevernu Afriku. Do 500. Vizigoti su kontrolirali većinu Iberijskog poluotoka. U početku su tim područjima vladali iz
Toulousea. U bitci kod Vouilléa 507. godine Franci pod vodstvom kralja Klovisa osvajaju Akvitaniju od Vizigota. Kralj
Alarik II. je ubijen u bitci, a vizigotsko plemstvo se povuklo preko Pirineja smaloljetnim kraljem Amalarikom, koji je
bio još dijete.
Od 511. do 526. Vizigoti i Ostrogoti su ponovo ujedinjeni pod vodstvom Teodorika Velikog, koji je vladao iz Ravene.
Centar Vizigotskog Carstva se preselio prvo u Barcelonu, pa onda u unutrašnjost, pa južno do Toleda. Godine 554.
Bizantsko Carstvo je pozvano u pomoć rješavanju dinastijskih trzavica, a usput preuzima Granadu i najjužniji dio
Španjolske Betike, nadajući se daljnjim zapadnim ponovnim osvajanjima.
Postojala su neslaganja Vizigota arijanaca i kršćanskog stanovništva Pirinejskog poluotoka. Među katolicima je
također došlo do podjela. Jedna asketska struja je prozvana heretičkom. Vizigoti se nisu mješali u unutarcrkvene
trzavice. Bili su tolerantni i prema Židovima. Tek kad je vizigotski kralj Rekared postao katolik, tada je vijeće katoličkih
biskupa uzdrmalo prava vizigotskog plemstva i 633. su potvrdili kralja i postavili zahtjev da svi Židovi moraju biti
kršteni. Vizigotski Zakonik je bio dio usmene tradicije, a u 7. stoljeću ga zapisuju, te je preživio stoljeća i čuva se u
Escorialu.
Zadnji arijanski vizigotski kralj, Liuvigild osvaja kraljevstvo Sveva 585. godine i većinu sjevernih regija 574., te ponovo
vraća južna područja, izgubljene od Bizanta, a njegov nasljednik 624. zauzima sve. S prelaskom vizigotskih kraljeva na
katoličanstvo, katolički biskupi postaju moćniji, tako da na vijeću u Toledu 633. godine preuzimaju plemićko pravo za
biranje kralja.

Invazija Maura

Kraljevstvo je preživjelo do 711. godine, kad je kralj Roderik ubijen u invaziji Maura. Ta bitka kod Guadalete 19. lipnja
711. označila je početak Mauarskog osvajanja Španjolske. Većina Španjolske je došla pod islamsku vlast do 718.
godine. Vizigotski plemić Pelajo je pobjedio Muslimane i osnovao kraljevstvo Asturiju u sjevernom djelu Španjolske.
Pelajo je pobjedom nad Maurima 722. započeo rekonkvistu. Drugi Vizigoti, koji su odbili živjeti pod islamskom vlašću
prešli su kod Franaka, gdje su kasnije igrali zapaženu ulogu u kraljevstvu Karla Velikog.

100
Franci
Franci su bili germansko pleme koje je vladalo područjem današnje Francuske, ondašnje Galije i današnje Njemačke
nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva.

Općenito o Francima

Franci su germanski narod, koji se sastojao od nekoliko germanskih plemena (tvorili su tzv. Germansku federaciju) i
to: Salijci, Sikambri, Kamavi, Tenkteri, Kazuari, Brukteri, Uzipeti, Ampsivari i Kati. Franci su prvo germansko pleme
koje se stalno nastanjuje na području Rimskog Carstva. Došli su na područje Rimskog Carstva iz sadašnje središnje
Njemačke i južne Nizozemske i naselili se u sjevernoj Galiji, gdje su pod Rimljanima bili prihvaćeni kao federati.
Tu uspostavljaju Franačku državu, koja pokriva većinu današnje Francuske, Belgije i Nizozemske i zapadnih područja
Njemačke (Frankonija, Porajnje, Hessen). Time su Franci stvorili povijesnu jezgru i moderne Francuske, Njemačke,
Nizozemske i Belgije. Prijelaz franačkog kralja Klodviga koji je bio poganin na kršćanstvo pri kraju 5. stoljeća
predstavlja jedan od ključnih događaja u povijesti Europe.
Franačka je pod Merovinzima bila izložena podijelama i dinastičkim borbama, jer su Franci dijelili kraljevstvo na sve
svoje sinove, kao što su inače dijelili i privatno vlasništvo. To je bilo jedno kraljevstvo sa više potkraljevstava s
nejasnim datumima podjela, nejasnim unutarnjim granicama te s pitanjem tko je uopće njima i vladao. Općenito,
Franačkim kraljevstvom vladale su dvije dinastije kraljeva:
Merovinzi
Karolinzi
U početku je postojala glavna podijela među Francima:
Salijski Franci , gdje salijski znači slani, tj. oni kraj mora (na donjoj Rajni)
Ripuarski Franci, tj. oni koji žive kraj rijeke (na srednjoj Rajni)
Ta podijela je imala svoj značaj do 9. stoljeća po tome što su postojali različiti pravni sustavi za svaku od skupine
Franaka. To pleme ili skupina plemena ima svoje dijelove: Salijci, Ripuarci, Brukteri, Sikambri, Kamavi, itd. Od svih s
vremenom postaju najvažniji Salijci (naseljeni najprije u područje današnje Belgije, postupno se šire najprije do Seine,
a onda do Loire) i Ripuarci (naseljeni oko rijeke Rajne, središte između Metza i Aachena).

Najraniji zapisi o Francima

Najraniji povijeni zapisi su relativno nejasni. Glavni povijesni izvor o Francima je galsko-rimski kroničar Grgur iz
Toursa u djelu Povijest Franaka (Historia Francorum), koja pokriva vrijeme do 594., a sadrži citate drugih starijih
autora (Sulpicije Aleksandar i Frigerid) te bilješke o vlastitim kontaktima s važnijim osobama u Franačkoj. Pored
Grgurove Povijesti postoje i raniji rimski izvori, kao što su Amijan Marcelin i Sidonije Apolinar koji spominju Franke.
Grgur iz Toursa tvrdi da su Franci živjeli u Panoniji, pa su se premjestili do obala Rajne, dok drugi raniji izvori
spominju da su se Franci preselili od ušća Dunava do Rajne (Fredegarova kronika iz 7. stoljeća i djelo Gesta regnum
101
Francorum ili Liber Historiae Francorum). Tu su Franci u 11. stoljeću pr. Kr. uzeli ime Franci po svom zapovjedniku
Franku. Dotad su se zvali Sikambri(ili Sugambri) i bili su jedan ogranak od Skita ili Kimerana. Merovinški kraljevi su
tvrdili da potiču od Sikambra, koji su bili skitsko pleme.
Noviji povjesničari u vrijeme migracija smatraju da su se Franci pojavili sjedinjavanjem više manjih germanskih
plemena u franačke konfederacije početkom 3. stoljeća, uključujući Sikambre, Uzipete, Tenktere i Bruktere. Te
skupine su nastanjivale nizinu donjeg Porajnja i zemlje istočno od Rajne. Socijalni razvoj je ubrzan ratovima, koje su
Rimljani vodili s Markomanima 166. i ostalim sukobima krajem 2. i u 3. stoljeću. Regija na sjeveroistoku današnje
Nizozemske - Salland i danas nosi svoje ime koje je (vjerojatno) dobila po Salijskim Francima koji su tu stvorili jezgu
svoje države.
Oko 250. jedna grupa Franaka je iskoristila slabost Rimskog Carstva pa dolaze do Tarragona u današnjoj Španjolskoj.
Tu su oko 10 godina opljačkali cijelu regiju, dok ih rimske legije nisu otjerale sa područja Rimskog Carstva. Oko 40
godina kasnije Franci stavljaju regiju Scheldt pod svoju vlast gdje ometaju plovni put prema Britaniji. Rimljani su
okupirali to područje, ali su ostavili Franke da žive tu, koji su gusarili tim područjem do vremena kada su se neki
skrasili u Toksandriji prema ugovoru s rimskim vlastima. Tada se jače počinju uplitati u kopnene putove i sudjelovali
su u događaju Conspiratio Barbarica (367.-369.). Od samog kraja 2. stoljeća, Franci se pojavljuju u rimskim
tekstovima i arheološkim izvorima kao neprijatelji i saveznici (laeti ili dediticii) na rimskom tlu.

Jezik

Stari franački jezik kojem su govorili Franci nije direktno potvrđen, ali je ostavio utisak u mnogim starofrancuskim i
čak latinskim izrazima. Razvio se u staroniskofrankonijski jezik u današnjoj Nizozemskoj i Belgiji u 7. stoljeću koji je
nadalje bio zamijenjen starofrancuskim na jugu.

102
Langobardi
Langobardi (također Longobardi ili Lombardi) su germanski narod, podrijetlom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i
naseljenje Italije u 6.-om stoljeću predstavlja konačni kraj političkih institucija Zapadnoga Rimskog Carstva.

Povijest

Podrijetlo
Langobardska predaja, sačuvana u djelu Origo Gentis Langobardorum (Podrijetlo langobardskog naroda), opisuje
kako su Langobardi napustili Skandinaviju pod vodstvom Ibora i Agija i naselili se u području oko donjeg toka rijeke
Labe, o čemu svjedoči rimski povjesničar Tacit krajem prvog stoljeća (98. n.e.):
Naprotiv, Langobardima je na ponos njihova malobrojnost, jer oni, iako okruženi mnogima moćnim narodima,
zavrjeđuju svoju opstojnost ne uslužnošću i ustupanjem, već borbenošću i odvažnošću. (Tacit, Germania)
Podrijetlo langobardskoga imena nije potpuno poznato. Origo kaže kako je to ime narodu, koji je dotad nosio ime
Winili, dao sam bog Odin i znači dugobradi (njem. lang = dug + bart = brada). Ta se legenda može shvatiti kao želja za
božanskim legitimitetom, s obzirom kako je u germanskoj mitologiji brada osnovna odlika boga Odina, koga se
ponekad i naziva Dugobradim ili Sivobradim. Pretpostavka drugih je kako ime dolazi od Langobardima specifičnog
oružja - sjekire s dugom oštricom (stari gornjonjemački barta = sjekira). Treći, pak, tvrde kako je langobardsko ime
povezano s prostranim ravnicama doline rijeke Labe gdje su ih Rimljani zatekli (stari gornjonjemački bord = obalna
ravan).
Tijekom prvog stoljeća Langobardi su, u zajednici s drugim germanskim plemenima - poimenice Svevima, Alemanima
i Sasima – živjeli u području današnje sjeverozapadne Njemačke. U četvrtom stoljeću Velika seoba naroda pokrenula
ih je prema jugu. Krajem petog stoljećaLangobardi su se našli u današnjoj Austriji, u području koje su, prije stapanja s
Ostrogotima, naseljavali Rugijci, a početkom šestog stoljeća, vođeni kraljem Wachom, naselili su rimsku provinciju
Panoniju kao federati, uz dozvolu cara Justinijana. Savezništvo Langobarda i Bizanta vodi langobardsku vojsku u
oslobađanje Italije od Ostrogota, gdje pomažu njihov potpunu uništenju 552. u bitci kod Tagine.

Osvajanje Italije

Na svjetsku scenu Langobarde dovodi kralj Alboin. Došavši na vlast 560. Alboin se morao suočiti s prijetnjom Avara
koji su sa sjevera provalili u Panonsku nizinu. Stoga je Alboin prvo porazio susjedne Gepide i pokorio ih (566.), a
onda, u proljece 568., poveo Langobarde preko Julijskih Alpi, zajedno s Bavarcima, Sasima, Gepidima i Tirinžanima, te
Bugarima, u osvajanje sjeverne Italije.
Sljedeće godine Cividale u sjevernoj pokrajini Furlaniji postaje prvim važnijim gradom koji pada pod langobardsku
vlast. Tu Alboin uspostavlja prvo langobardsko vojvodstvo i daje naslov vojvode svom sinovcu, Gisulfu. Iste godine
Langobardi osvajaju Vicenzu, Veronu i Bresciu, a potom i najznačajniji rimski grad u sjevernoj Italiji, Milano.

103
Nakon trogodišnje opsade Langobardi osvajaju Paviju i uspostavljaju u njoj sjedište langobardskog kraljevstva u Italiji.
Alboinovo umorstvo (572.) dovodi na prijestolje Klefa, koji nastavlja i privodi kraju osvajanje cijele Toskane, prije
nasilne smrti 574.
Dvije odvojene langobardske vojske prodiru prema unutrašnjosti, odnosno jugu Italije, i osnivaju vojvodstva oko
istoimenih gradova: jedni, pod vodstvom Farualda, osnivaju Spoletsko vojvodstvo (570.), a drugi, pod vodstvom
[Zotto|Zotta]], Beneventsko vojvodstvo (576.); ove će se dva vojvodstva većinom razvijati i djelovati neovisno od
kraljevske vlasti u Paviji.
Autoritet kraljevstva raspao se u interegnumu koji je nastupio Klefovom smrću, kad su vojvode odbili izabrati novoga
kralja. U tom razdoblju vojvodstva djeluju samostalno, često u opoziciji jedno drugom, i nerijetko motivirana u
međusobni sukob bizantskim novcem.

Langobardsko kraljevstvo

Bavarska dinastija (I)

584. langobardski plemenitaši, suočeni s franačkom prijetnjom sa sjevera, i k tomu prijetnjom bizantsko-franačkog
saveza, izabrali su Klefova sina, Autarija, za kralja, ustupivši mu Pavijsko vojvodstvo i polovicu svojih vojvodskih
posjeda. Autharijevu vladavinu obilježili su ratovi s Francima, Bizantincima i pobunjenim langobardskim vojvodama.
Usprkos franačkim upadima, zbog kojih su Langobardi nekoliko desetljeća morali priznavati franačku prevlast, plaćati
danak i slati svoje ratnike u franačke ratove, Autarije je proširio teritorij kraljevine: na istoku je osvojio bizantski
Comacchio i tako prekinuo razmjenu dobara između dva najvažnija centra Egzarhata, Ravene i Padove, a na jugu je
priključio kraljevstvu područja južno od Beneventa sve do [Reggio|Reggia]] u Kalabriji. Brak s Teodolindom,
katoličkom kćeri bavarskog kneza Garibalda, i njezini napori u smjeru pokrštavanja Langobarda, postavili su temelje
boljim odnosima Langobarda s papinstvom. Iz ove bračne i političke veze se rađa Bavarska dinastija – niz kraljeva
krvlju vezana za Garibalda (isprva preko Teodolinde, a kasnije preko njezina brata, Gundoalda), koja će, s manjim
prekidima, vladati kraljevstvom sljedećih 130 godina.
Nakon Autarijeve smrti (590.) langobardski plemenitaši, po savjetu Teodolinde, izabiru za novoga kralja Agilulfa,
torinskog vojvodu, koji sljedece godine uzima Teodolindu za ženu. Agilulfu pogoduju primirja s Francima (592.) i
papom (598.), pa se teritorij kraljevstva širi na račun Bizanta, kojemu oduzima Sutrij i Peruggiju. Nakon kratkotrajnog
primirja (598.-599.), Agilulf nastavlja ratovati protiv Bizanta, oduzevši mu Padovu (601.), Cremonu i Mantovu (603.).
605. sklopljen je mirovni ugovor, kojim bizantski car Foka ustupa kralju grad Orvieto, priznaje tadašnje granice
Langobardskog kraljevstva i Ravenskog egzarhata kao trajne, te se obvezuje plaćati Agilulfu danak. Kralj Agilulf prvi
koristi rimsko i bizantsko znanje i običaje: preuzima rimske dvorske ceremonije i upošljava rimske političke
upravitelje. Za Agilulfove vladavine započinje proces priklanjanja Langobarda katoličkoj vjeri (umjesto arijanstva koje
su tada većinom slijedili); cijelo će 7. stoljeće biti obilježeno borbom za vlast između katoličkih i arijanskih
plemenitaša.
Agilulfa je 616. naslijedio njegov sin, Adoald. Budući je Adoaldu bilo svega 14 godina, Teodolinda, njegova majka,
isprva vlada u njegovo ime. Adoaldovo psihičko zdravlje nije bilo na kraljevskoj razini, pa ga 626. s prijestolja, s
potporom vojvoda, uklanja Arioald, torinski vojvoda oženjen Gundibergom, kćeri Agilulfa i Teolinde. Arioald ponovno
priklanja Langobarde arijanstvu, pa je i njegov nasljednik, Rotarije, vojvoda od Brescije, koji na prijestolje dolazi 636.,
arijanske vjere. Rotarijeva vladavina smatra se vrlo značajnom u povijesti kraljevstva Langobarda;
Osvojio je prvo Genovu (641.), a potom i cijelu Liguriju (643)., te Veneto, uključujući grad Opiterg; svojim je
osvajačkim pohodima Rotarije sveo bizantske posjede u Italiji na samu okolicu Ravene. 643. kralj izdaje Rotarijev
edikt, prvi pisani skup langobardskih zakona i običaja, napisan na latinskom jeziku.

Bavarska dinastija (II)

Poslije svega šest mjeseci vladavine Rotarijeva mladoga sina, Rodoalda, vojvode na njegovo mjesto izabiru Ariperta,
sina Gudoalda, brata bivše kraljice Teodolinde. Ariperta, katolika, je trebao naslijediti njegov prvorođeni sin,
Godepert, koji je, međutim, bio priklonjen arijanskoj vjeri, te je stoga Aripert odlučio podijeliti prijestolje: Godepert
bi vladao u Paviji, a Perktarit, mlađi sin i katolik, bi vladao u Milanu; tu je želju vijeće vojvoda učinilo punopravnom
nakon kraljeve smrti 661. Već sljedeće godine, pak, Godepert je započeo rat protiv svog brata, i pokušao dobiti
pomoć moćnoga beneventskog vojvode arijanske vjere, Grimoalda. Grimoald, međutim, ubija Godeperta, a potom
zbacuje Perktarita s milanskog prijestolja, izgnavši ga iz kraljevstva, te tako postaje de facto kralj Langobarda;
neposredno kasnije svoj kraljevski legitimitet je učvrstio oženivši se Godepertovom sestrom.

104
Grimoaldova vladavina je jedna od rijetkih prilika u povijesti kraljevstva kad kralj ujedno vlada i beneventskim
vojvodstvom. Grimoald i njegov sin, Romuald, koga je kralj postavio vojvodom u Beneventu, nanijeli su značajne
poraze Bizantincima i proširili kraljevstvo na istok i jug: nakon što je Grimoald obranio Benevent od bizantske opsade
(661.), Romuald osvaja Tarent i Brindisi na jugu, a Grimoald Forli na sjeveru. Obranio je kraljevstvo od franačkih,
slavenskih i avarskih napada, te od unutarnjih nereda, porazivši vladare vojvodstava Furlanije i Spoleta.

Bavarska dinastija (III)

Nakon Grimoaldove smrti (671.), Garibald, njegov mlađi sin, vladao je Langobardima cijela tri mjeseca, dok pristaše
izgnanoga Perktarita nisu vratili tog bivšeg kralja na prijestolje. Perktarit guši pobunu vojvode od Trenta, Alagisa,
vođe arijanskih plemenitaša, ali ne ubija tog pobunjenog vojvodu, u duhu pomirbe katolika i arijanaca. Ta se dobra
namjera pokazala lošom odlukom kad se 688., nakon Perktaritove smrti, Alagis buni protiv novoga kralja,
Perktaritova sina Cuniperta, i dvije godine uzurpira prijestolje; Cunipert ga je konačno porazio i ubio u bitci na rogu
rijeke Adde (689.) i tako povratio vlast bavarskoj dinastiji.
U razdoblju od dvanaest godina poslije Cunipertove smrti (700.-712.), na langobardskom prijestolju su se smijenila
čak četiri kralja, i nijedan od njih nije našao vremena previše uživati kraljevske časti, što zbog unutarnjih previranja,
što zbog barbarskih napada sa sjevera. Cunipertova sina, Liutperta, i njegova kneza namjesnika, Anspranda, s
prijestolja je 701. zbacio Raginpert, torinski vojvoda i sin bivšega kralja Godeperta (i time Luitpertov pra-ujak); nakon
što je Liutpert povratio prijestolje poslije Raginpertove smrti, ubio ga je Raginpertov sin, Aripert, izgnavši Anspranda
iz kraljevstva. Nazvan po svom pradjedu i bivšem kralju, Aripert II je vladao do 711., kad se na čelu nogobrojne
bavarske vojske sa sjevera spustio izgnani Ansprand kako bi ga, uz potporu venetskih vojvoda, svrgnuo. Aripert II,
posljednji izdanak Bavarske dinastije, tako je, ironijom, poginuo u bijegu od vojske većinom sačinjene od Bavaraca.

Liutprandova vladavina

Ansprand je vladao nepuna četiri mjeseca 712. kad ga je snašla prirodna smrt; njegov sin, Liutprand, naslijedio je
prijestolje i postao najuspješnijim kraljem u povijesti lombardskog kraljevstva, vrativši kraljevskoj kruni moć i
donijevši langobardskoj državi novi vrhunac snage. Iskoristio je ikonoklastičnu krizu kako bi od Bizanta oduzeo
Bolognu, Osimo, Rimini, Anconu, i umalo i samu Ravenu. Uz bizantsku je pomoć 729. potčinio kraljevskoj vlasti
neovisna vojvodstva Spoleto i Benevento; lombardski kraljevi poslije Luitpranda također nose naslov spoletskoga
vojvode. Iste godine sprječio je sukob pape i egzarha, postavivši se u ulogu pregovaratelja, te tako onemogućio
potpunu prevlast bizantskoga cara nad papom. Ušao je u povijest kao prvi germanski kralj koji je proširio papinsku
vlast izvan teritorija rimske kneževine, darujući 728. Grguru II grad Sutrij. Liutprand se pokazao ne samo kao
izvanredan ratnik i predan katolik, već kao i suvremen zakonodavac, iscrpno dopunivši Rotarijev Edikt novim
zakonima, u duhu Rimskog Zakonika. Za razliku od svojih prethodnika, Liutprand je osigurao sjeverne granice
skovavši savez s Francima, te čak pomaže Karlu Martelu poraziti Maure u današnjoj južnoj Francuskoj. Langobardsko
se kraljevstvo 744., godine Luitprandove smrti, prostiralo cijelom kontinentskom Italijom, s izuzetkom krajnjih
dijelova poluotoka Kalabrije i Apulije, uskoga priobalnog pojasa oko Napulja, okolice Ravene, Venecije i njezina
izravna zaleđa, te Rima i okolice (uključujući papinski teritorij koje je Svetoj Stolici darovao Luitprand).

Svršetak kraljevstva

Lombardski su knezovi mandat Hildepranda, Liutprandova unuka i sukralja, na prijestolju učinili kratkim, i krunu
podarili Rathisu, knezu Friulija. 749. Ratchis svojom voljom napušta prijestolje, koje nasljeđuje njegov brat, Aistulf.
Iako je Aistulfu prvomu u lombardskoj povijesti uspjelo osvojiti Ravenu, uskoro ju je i izgubio: kad je Aistulf zaprijetio
osvajanjem Rima ukoliko mu Sveti Otac ne pristane plaćati danak, papa Stjepan II. zatražio je pomoć
novookrunjenoga franačkog kralja, Pipina Malog, koji je porazio Aistulfa i oduzeo Langobardima gradove u Toskani,
Emiliji i Pentapolisu, te ih darovao izravno papi. Aistulf umire 757. i iste godine prijestolje zauzima posljednji
langobardski kralj Deziderije.
Deziderijeva vladavina započela je u duhu suradnje sa susjedima: papa Stjepan II pomogao mu je obraniti prijestolje
od bivšeg kralja Rathisa, a Deziderijz je obećao vratiti papi oduzete gradove u zaleđu Rima; novoga franačkog
sukralja, Karla Velikog, Deziderijz je dogovorio učiniti saveznikom dajući mu svoju kćer za ženu. Stjepanovu
nasljedniku, Stjepanu III., međutim, nije odgovaralo savezništvo Franaka i Langobarda, te potiče vojvode Spoleta i
Beneventa na ponovno odvajanje od kraljevstva; Deziderijz guši u krvi beneventsku pobunu i postavlja novoga
vojvodu, te zbacuje spoletskog vojvodu s vlasti i sam preuzima vlast u Spoletu. Karlov razvod od Deziderijeve kćeri
105
Gerperge (771.) i dolazak na vlast novoga pape, Hadrijana I. (772.), dovode do rata između pape i Langobarda. Na
papino inzistiranje 773. Karlo Veliki napada Langobardsko kraljevstvo i opsjeda glavni grad Paviju, dok mu se sljedeće
godine Deziderijz nije predao. Karlo se kruni lombardskom krunom, što je za germanske narode potez bez
presedana, i postaje ujedno i kraljem Langobarda. Tako nestaje neovisnoga langobardskog kraljevstva u Italiji.

Lombardske zemlje poslije nestanka kraljevstva

Iako se langobardsko kraljevstvo stopilo u franačku državu likom Karla Velikog, langobardskim vojvodstvima južno od
Rima, naročito Beneventom, nastavljaju vladati lombardski plemenitaši.

Spoleto

U Spoletskom vojvodstvu langobardska vlast traje kratko nakon Deziderijeva poraza, svega dvije godine: 776. Karlo
osvaja Spoleto i poklanja ga papi.Povijest vojvodstva od tad više nije lombardska povijest, osim u dvjema prilikama u
10. stoljeću. Alberik I vlada Spoletom, uz blagoslov kralja Berengara I., između 900. i 922; poslije njegove smrti,
Spoleto ponovno postaje papinski. Car Oton I. Veliki poklanja spoletsko vojvodstvo beneventskom knezu Pandulfu
967. zbog njegovih zasluga u borbi protiv Arapa na jugu apeninskog poluotoka, ali ga oduzima Pandulfovom
nasljedniku Landulfu (981.) i daje Trazimundu (do 989.); otad su vladari Spoleta, osim pape, franački plemenitaši iz
italske loze.
Benevento

U Beneventu, vojvoda Arehis II. odmah poslije Karlova osvajanje Pavije uzima titulu kneza, kako bi naglasio svoju
neovisnost od Franaka. Iako ga je Karlo iste godine porazio i nagnao pokloniti se franačkoj vlasti, Arehisova
poslušnost nije bila duga vijeka. Karlo, a kasnije i njegov sin Ludovik I. Pobožni, nekoliko su puta pokušali podvrgnuti
beneventsku kneževinu franačkoj kruni, no njihova vlast u Beneventu nikad nije bila dugotrajna i potpuna.
Beneventski knezovi koristili su franačku pomoć i priznavali njihovu vlast kad im je to bilo od koristi – kao 788. kad je
vlast u Beneventu bez uspjeha pokušao preuzeti sin bivšega kralja Deziderija, Adelhis – ali su većinom vladali
neovisno od Franaka. Pod vodstvom kneza Sikarda (832.-839.) teritorij Beneventa širi se na račun bizantskih posjeda
na jugu Italije, ali knezovom smrću nastupa građanski rat, po završetku kojeg (849.) se od Beneventa otcijepljuje
Salerno i postaje neovisnom kneževinom; Salernu pripada zapad dotadašnje beneventske kneževine, odnosno obala
Tirenskoga mora, a Beneventu istok, odnosno obala Jadranskoga mora. 899. kapuanski knez Atenulf sjedinjuje Capuu
i Benevento, a cijela lombardska južna Italija na kratko (967.-981.) postaje sjedinjena u liku Atenulfova praunuka,
Pandulfa, koji drži titule kneza Beneventa, Salerna i Capue, te vojvode od Spoleta, i čijom zaslugom Benevento
postaje nadbiskupijom. Poslije Pandulfove smrti beneventska kneževina, ponovno odvojena od sestrinskih kneževina,
gubi važnost i teritorij; 1053. osvajaju je Normani i trajno poklanjaju papi 1081.

Salerno

Salerno se razvija kao neovisna kneževina od 849. Nakon razdoblja borbe zavlast, Salernom od 861. vlada lokalna
plemenitaška obitelj Daufer. Pod Guaimarom, i još više pod njegovim sinom istoga imena, Salernov ugled rastao je
pobjedama protiv Arapa, a teritorij uspjesima protiv Bizanta, iako se na početku njegove vladavine od Salerna
otcijepljuje Capua. Dauferska vlast završila je smrću Gisulfa 978., koga nasljeđuje beneventski knez Pandulf.
Kratka vladavina rimskih knezova Amalfija (981.-983.) prekinula je niz langobardskih vladara, da bi poslije toga novu
dinastiju u Salernu započeo Ivan II.. Vladavina Ivana i njegovih sinova, Guaimara III. i Guaimara IV. razdoblje je jačanja
salernitanskog ugleda i moći, uvelike zaslugom povezivanja Guaimara IV s carom Konradom. Poslije Guaimarove
smrti 1052. važnost kneževine opada; Salerno ostaje u langobardskoj vlasti do 1077. kad ga sa svojim Normanima
osvaja Robert Guiscard.

Capua

Capua se kao neovisna kneževina otcijepljuje od Salerna 862. pod vodstvom kneza Panda. 887. na vlast u Capui
dolazi Atenulf, koji kasnije osvaja Benevento i čiji potomak Pandulf će vladati Capuom kao dijelom sjedinjenih
langobardskih kneževina do 981. Niz langobardskih vladara Capue prestaje 1062. kad kneževinu iz ruku Landulfa VIII.
uzima normanski grof Richard is obitelji Drengota.

106
Jezik

Langobardi su govorili langobardijskim jezikom, germanskim jezikom iz obitelji gornjonjemačkih dijalekata. Kako su
Langobardi prihvatili latinski jezik, njihov je izvorni jezik nestao iz uporabe vrlo rano, u 8.-om stoljeću; u razvijenom
srednjem vijeku nitko ga više nije znao govoriti.

Vlast i zakoni

Slično drugim germanskim narodima Langobardi su živjeli u plemenima i obvezivali su ih plemenski zakoni. Gledano
kroz prizmu rimskih zakona, langobardski su zakoni bili barbarski: glavni cilj im nije bio kažnjavanje zlodjela, već
naknada oštećenoj stranci, bilo u novcu ili dobrima.
Prije 4.-og stoljeća Langobardi su se uglavnom bavili ratarstvom i stočarstvom. Nakon selidbe u Panonsku nizinu
ustroj se langobardskog društva mijenja. Kako bi bili učinkoviti bizantski saveznici u boju, langobardska društvena
piramida poprima vojnički izgled: od značaja, u političkom smislu, su samo langobardski vojnici – oni koji nose oružje;
plemenski poglavnici sad su i generali, a njihovi krvni srodnici za koje se skrbe ujedno i njihovi vojnici;
Kralj više nije samo poglavar cijeloga naroda, već i njihov vrhovni vojni zapovjednik, a njegova vlast ovisi o povjerenju
koje mu daju isključivo podanici-ratnici. Takvo je langobardsko društvo u doba njihova osvajanja Italije: ne postoji
nikakvo razlučenje između vojničkih i političkih funkcija; jedino izborno tijelo je skup svih plemenskih poglavara čiji je
zadatak izabrati kralja.
U svom osvajanju Italije kralj Alboin osnivat će vojvodstva u osvojenim gradovima i svoje će generale ustoličavati
vojvodama. Po završetku njegova pohoda 36 vojvodstava (upravnih jedinica) činilo je novo kraljevstvo; na čelu svake
je stajao vojvoda (dux), član kraljevske obitelji ili plemenski poglavar; iz vojvodstava je dio teritorija izdvojen i
predstavljao je oblast kraljevske ovlasti. Budući je učinkovito upravljanje tolikim teritorijem bila nepoznanica
Langobardima, oni usvajaju rimske zemljišne zakone, čime prjelaze iz tradicije plemenskog vlasništva u rimski sustav
privatnog vlasništva. Nerijetko postavljaju Rimljane s administrativnim iskustvom na mjesta kraljevskih upravitelja
(gastaldi). Vojvode i gastaldi predstavljaju zakondavnu, izvršnu (uključujući vojnu) i sudsku lokalnu vlast – vojvode u
gradovima koji nisu u posjedu kralja, a gastaldi u ostalim gradovima. Vojvode, dakako, za razliku od gastalda,
sudjeluju u političkom životu na razini kraljevstva i njihovi su naslovi nerijetko nasljedni; vojvode su, u svojoj želji za
što većom autonomnosti, često kraljevi neprijatelji.
Iako važan dokument u povijesti Lombarda, Rotarijev Edikt nije imao rimski pristup zakonodavstvu, niti je sklopljen u
duhu kršćanskog pogleda na svijet, već samo daje pismeni oblik langobardskim plemenskim zakonima o naknadi
oštećenim strankama, propisima dvoboja i procesu nasljeđivanja; za Rotarijeve vladavine, a i kasnije, jedini rimski
zakoni značajni langobardskom kraljevstvu su zakoni o privatnom vlasništvu, kako zemlje, tako stvari i robova. K
tomu, edikt se odnosio samo na Lombarde, ne nužno i na druge narode koji su živjeli pod langobardskom vlašću; od
Rimljana u langobardskom kraljevstvu se očekivalo poštovati Rimski Zakonik.
Naprotiv tomu, Liutprandovi dodaci Rotarijevu ediktu odlikuju se kvalitetom rimskih zakona; on donosi zakone
kojima se svim (slobodnim) podanicima jamči pravednost sudbenog procesa i pravo na žalbu, te zakone o uspostavi
pravnih ustanova koje će se baviti žalbama građana. Od Liutprandove vladavine zakoni kraljevstva se sve više
odlikuju rimskim duhom: iako se osnove langobardskih plemenskih zakona poštuju s jednakim žarom, okolnosti i
način na koji se ti zakoni provode su istančaniji i osjetljiviji – civiliziraniji u suvremenom smislu.

Kultura i umjetnost

Ostavština langobardskih katoličkih kraljeva su brojne romaničke crkve na sjeveru Italije. U tim crkvama očuvana je
reljefna umjetnost koju su lombardski kraljevi i vojvode dali stvoriti i svjedoči o pokrštavanju Langobarda. Jedan od
ljepših radova, krstionica iz 8. stoljeća, nalazi se danas u crkvenom muzeju u Cividaleu u pokrajini Friuli.
Langobardski kraljevi kuju vlastiti novac od vremena Clephove vladavine. Ispočetka su langobardske kovanice
imitacije bizantskog novca i nose imena bizantskih careva. S jačanjem države i središnje kraljevske vlasti pojavljuju se,
po prvi put za vladavine Cuniperta (688.-700.), novci s likovima i imenima langobardskih kraljeva. Ova se tradicija
nastavlja u Beneventu nakon pada kraljevstva.
Langobardsko pismo, poznatije kao Beneventsko pismo, jer potječe iz lombardske kneževine Benevento, jedno je od
značajnijih srednjevjekovnih latiničnih kaligrafskih sustava. Nastalo je sredinom 8.-og stoljeća, a posebno je po
činjenici kako je to najraniji takav sustav s potpuno razvijenim znacima interpunkcije. Koristili su ga, među brojnim
drugima, svećenici iz poznatoga benediktinskog samostana u Monte Cassinu, a u uporabi je bilo sve do 16.-og
stoljeća.
107
Iz langobardske povijesti preživljava i najstariji simbol monarhističke vlasti u cijeloj Europi: Lombardska željezna
kruna. Ta kruna predstavlja ne samo kraljevski autoritet, već se smatra i vjerskom relikvijom, jer je, kako kaže
legenda, željezo u njoj iskovano iz čavala s Kristova križa. Iako je Langobardi nisu načinili, prvi su je koristili za
krunidbu svojih kraljeva. Kruna je preživjela dugo nakon propasti langobardske države; važni europski vladari su se
njome krunili sve do ujedinjenja Italije.

Ostavština

Ime Lombardia se u ranom srednjem vijeku koristilo kao sinonim za langobardsko kraljevstvo; ime se zadržalo sve do
danas, ali mu se vremenom značenje promijenilo, označavajući samo onaj dio sjeverne Italije od Alpa do rijeke Po, sa
središtem u Milanu. Danas je Lombardija jedna od najvažnijih pokrajina talijanske države i jedna od tri najbogatija
područja u cijeloj Europi.
Kroz to promijenjeno značenje će Langobardi posuditi svoje ime savezu gradova sjeverne Italije skovanom 1167.
protiv cara Fridrika Barbarosse, Lombardskoj Ligi. Slično tomu, kad se govori o Lombardskoj renesansi, misli se na
postignuća u arhitekturi koja su u 15. i 16. stoljećima potekla iz Milana i njegove okolice, ne na srednjevjekovne
umjetničke tvorevine Langobarda.
Lombardsko ime ostaje i kao naziv skupine srodnih romanskih dijalekata kojima se govori u Lombardiji i južnoj
Švicarskoj, a zajedno se nazivaju lombardskim jezikom. Ovaj jezik nije sličan ni blisko srodan starom langobardijskom
jeziku kojim su Langobardi govorili u 6. stoljeću.
Zaključak
Langobardima u korist su išle posljedice Gotskih ratova, koje su ekonomski i politički iscrpile sjever Italije i ostavile
slabašne bizantske vojne postrojbe održavati vlast u tom području. Iako su povremeno trpili franačku prevlast sa
sjevera, Langobardi su se u svega par desetljeća učvrstili kao glavna zapreka ponovnoj uspostavi carske vlasti u Italiji i
iznimna prijetnja Crkvi. Razdoblje njihove vlasti na poluotoku obilježen je nebrojenim sukobima s ravenskim
egzarhom i papom, ali također i postupnim pokrštavanjem i prihvaćanjem katoličke vjere. Postupna je također bila i
promjena u ulozi langobardskog kraljevstva: od barbarske prijetnje stečevinama rimske civilizacije i katoličke vjere, za
vrijeme kralja Alboina, do zaštitnika papinstva i mogućnog nasljednika rimske svjetovne vlasti na zapadu, za vrijeme
kralja Luitpranda.
Dva su osnovne uzroka uništenja langobardskoga kraljevstva. Jedan od njih je postupno ideološko udaljavanje, u
sprezi sa zemljopisnom udaljenosti, papa u Rimu i careva u Konstantinopolu. Vremenom se pape koncentriraju kako
sami osigurati opstojnost Crkve u Rimu, uvidjevši kako je učinkovitost egzarhata slaba, a carska pomoć daleko od
bezuvjetne. Stoga pape, s jedne strane, pokušavaju proširiti svoju svjetovnu vlast izvan Rima, a, s druge strane, traže
saveznike u germanskim plemenima – poimenice, Grgur II traži saveznika u Liutprandu. Drugi je uzrok jačanje
franačke države pod Karlom Martelom, Pepinom Malim i Karlom Velikim. U savezništvu s Francima, germanskim
narodom kojima Italija nije prebivalište i kojega vode predani katolici, pape Stjepan III i Adrijan I vide priliku proširiti
svoju svjetovnu vlast u Italiji na račun Langobarda, u čemu naposljetku i uspijevaju.
Za razliku od ostrogotske vladavine Italijom, u kojoj nije bilo izrazitih promjena u političkom i kulturnom životu
Rimljana jer su ti osvajači prihvatili rimski način postojanja kao svoj i zauzeli ulogu nastavljača tradicije rimskoga
carstva na zapadu, langobardska vladavina u potpunosti mijenja život na Apeninskom poluotoku: rimske političke
institucije nestaju i zamjenjuje ih langobardski plemenski zakon; većina Rimljana nestaje iz javnog života i postaje
drugorazrednim građanima, što kasnije vodi njihovu neprimjetnu stapanju s germanskim osvajačima i prihvaćanju
langobardskog političkog života kao svoga. Langobardi vremenom sami postaju italizirani, utoliko što prihvaćaju
latinski jezik, običaje rimskih patricija i društvenu dinamiku gradskog života. Langobardski su posljednji val barbarskih
plemena sa sjevera i razdoblje njihove vlasti na Apeninskom poluotoku stvara od barbara i Rimljana nerazlučiv spoj –
prototip jedinstvenoga talijanskog naroda.

108
Slaveni
Slaveni su najbrojnija etnička i lingvistička skupina naroda u Europi. Govore slavenske jezike i uglavnom nastanjuju
istok kontinenta, ali rasprostranjeni su i u Aziji sve do Tihog oceana.

Etno-kulturna podjela
Uobičajilo se dijeliti Slavene na ove podskupine:
Istočni Slaveni
Zapadni Slaveni
Južni Slaveni

Pitanje podrijetla Slavena

U pitanju slavenske pradomovine postoje dvije velike teorije:
autohtona teorija tvrdi da su Slaveni živjeli sjeverno od Karpata od 1000. godine prije Krista.
alohtona teorija tvrdi da su Slaveni došli na to područje u 5. ili 6. stoljeću poslije Krista.
Njemačka i razne slavenske nacije koristile su obje teorije za političku propagandu, pa je nastala opća zbrka. Neki
znanstvenici (npr. Kazimierz Godlowski i Zdenek Vana) smatraju da su obje teorije apsurdne i tvrde da su se Slaveni
pojavili kao posebno pleme negdje u vrijeme Krista. Jedna teorija tvrdi da su postojala dva vala Slavena, Praslaveni
(Veneti) i Slaveni, koji su se pomiješali i stvorili današnje Slavene. Ta teorija barem pokuašva riješiti vrlo složena
pitanja koja proizlaze iz arheoloških nalaza u slavenskim područjima. Ukratko, nije sigurno gdje su Slaveni živjeli prije
seobe na zapad. Prvi povijesni spomen Slavena smješta ih u područje močvara rijeke Pripyat (Poleška), ali znatan broj
slavenskih riječi ima indoarijske oblike koji ukazuju na zajednički prajezik.
Nedavno se javila suprotna teorija, koja tvrdi da su Slaveni autohtoni još od vremena prije ledenog doba. Prema toj
teoriji, Germani i Romani (Vlasi) nastali su zbog jezičnih promjena nakon osvajanja. Ta se teorija zasniva na genetici i
teoriji razvitka ljudi u više centara, za razliku od ideje "svi iz Afrike", te tvrdi da je slavenska pradomovina uključivala
područja koja Tacit navodi kao Germaniju. Uostalom, Tacit je pisao da je pojam "Germanija" u smislu domovine
Germana nastao relativno nedavno (u 1. stoljeću).
Dodatnu zbrku unosi činjenica da su neki slavenski narodi nastali zbog potpune asimilacije drevnih neslavenskih
naroda. Tako se korijeni današnjih Bugara mogu naći u Srednjoj Aziji. Tu spadaju i mitovi o iranskom porijeklu Hrvata
i vandalskom porijeklu Poljaka.

Slaveni u seobi naroda

Kao prvo, vidi gornje poglavlje o podrijetlu Slavena.

Slaveni se javljaju u povijesti kad se za Germanima i Keltima kreću na zapad u 5. i 6. stoljeću, vjerojatno pod
pritiskom naroda iz Sibira i Istočne Europe (Huni, Avari, Bugari i Mađari). Tada su Slaveni naselili područje između
109
Odre i Labe na sjeveru, zatim Češku, Moravsku, velik dio današnje Austrije, Panoniju i Balkan, te kod gornjeg toka
rijeke Dnjepar.

Slaveni nakon seobe

Kad su se smjestili, Slaveni su uspostavili prve oblike država, kojima su upravljali knezovi s riznicom i vojskom, kao i
prve klasne podjele, s plemićima koji su pristajali uz Franke i Sveto Rimsko Carstvo.
Karantanija, koja je pokrivala današnju Austriju i Sloveniju, bila je prva slavenska država, a stare države su i Samova
država, Nitra i Moravska. U tom razdoblju su postojale i države središnjih Slavena, kao što je Balatonska kneževina i
Severjani, ali širenje Mađara i Rumunja, kao i germanizacija Austrije razdvojili su sjeverne od južnih Slavena. U starijoj
povijesti nije bilo nikakvog jedinstva slavenskih naroda, iako je povremeno bilo suradnje.

Panslavenstvo

S obzirom da su Slaveni pokrivali golemo i raznoliko područje, pojavilo se nekoliko središta koja su radila na jedinstvu
Slavena. U 19. stoljeću se pojavio pokret panslavenstva među intelektualcima, znanstvenicima i književnicima, ali
rijetko je utjecao na praktičnu politiku, osim na Balkanu. Zagreb je bio vrlo jak centar te ideologije, pa se u njemu
razvila klica onoga što će kasnije postati Jugoslavija. Nakon raspada diktatura u Jugoslaviji i SSSR-u krajem 1980-ih,
mogućnost udruživanja Slavena manja je nego ikad prije.

Antislavenstvo

U prvoj polovici 20. stoljeća, nacisti su forsirali ideju rasa i tvrdili da je germanska rasa nadređena slavenskoj, koja je
trebala služiti kao roblje u Trećem Reichu.
Korijeni ovakvih zamisli se nalaze, među ostalim, i u ranim djelima Karla Marxa i u Bismarckovim izjavama o
Slavenima.
Međutim, nacističke su se ideje ugasile s porazom Njemačke u 2. svj. ratu.

Vjera

Vjerski se Slaveni tradicionalno dijele na dvije glavne skupine:

pravoslavci -- Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Srbi, Bugari, Makedonci, Rusini i Crnogorci.
katolici -- Poljaci, Slovaci, Hrvati, Slovenci, Česi i Gornjolužičani u Saskoj.
Postoje i Slaveni muslimani (Bošnjaci, Goranci, Pomaci i Torbeši).
Protestanti su Lužički Srbi, tj. Donjolužičani u današnjem Brandenburgu. Naravno, u stvarnosti postoje katoličke,
pravoslavne, protestantske i muslimanske manjine u svim tim zemljama.

Pismo

Slaveni pišu latinicom i ćirilicom. Islamizirani Slaveni su rabili i arabicu.

Rimokatolička crkva u Hrvata je njegovala i uporabu uglate glagoljice i arvatice (hrv. ćirilica, poljičica, bosančica...).

110
Islamska umjetnost i arhitektura
Islamska umjetnost i arhitektura, podrazumijeva umjetnost i arhitekturu područja Bliskog Istoka, sjeverne Afrike,
sjeverne Indije i Španjolske, koja su pala pod vladavinu muslimana na samom početku 7. st.

Podrijetlo i osobitosti

Dvije dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalnosti i oblik džamije, su
prvotno bili povezani uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.
Utemeljitelj islama poslanik Muhamed bio je bogati trgovac iz Meke koji je u četrdesetoj godini života iskusio duboki
niz objavljenja te je počeo javno propovijedati novi zakon. Njegova učenja ili objavljenja sadržana su u Kuranu
(Qur'anu), jednoj od najvećih knjiga religijskog nadahnuća. Središnje mjesto te knjige u islamskoj kulturi, i gracioznost
arapskog pisma doveli su do širenja pisane riječi, posebice putem odlomaka Kur'ana, natpisa na džamijama i razvoja
kaligrafskih stilova i ornamenata u svim granama islamske umjetnosti.
622. godine od koje počinje islamski kalendar, Muhamed bježi u grad Jatrib (kasnije Medinu). U svojoj složenoj kući
okuplja skupinu vjernika koji oblikuju džamiju, sastavljenu od pravokutnog zatvorenog dvorišta s barakama (kućama
za Muhamedove žene), zidom s jedne strane i trijemom za hlad za siromašnije sljedbenike. Zato skoro sve džamije
prate plan Muhamedove kuće, koja je u suštini sastavljena od zatvorenog dvorišta, zgrade za molitvu na jednom
kraju, i arkada sa strane.
Prvi sljedbenici Muhameda, koji dolaze s Arapskog poulotoka, nisu imali prirodne umjetničke tradicije kao carstva
koja su kasnije pokorili, i uzeli kao svoja uporišta. Kako se islam širio, njegova umjetnost se razvijala, tako da su na
nju utjecali različiti vremenski uvjeti i dostupnost materijala u osvojenim zemljama, te je upijala i prilagođavala
urođeničke stilove umjetnosti. Motivi iz jednog područja uskoro postaju univerzalni u cjelokupnom muslimanskom
svijetu.
Islamska se umjetnost tako razvila iz nekoliko izvora. U ranu su islamsku arhitekturu prenijeti rimski, ranokršćanski, i
bizantski stilovi; utjecaj sasanske umjetnosti—arhitketure i ukrasne umjetnosti predislamske Perzije pod Sasanidima
je bila iznimno značajna; srednjoazijski stilovi su donešeni s turskim i mongolskim prodorima; a kineski je utjecaj
imao tvorno djelovanje na islamsko slikarstvo, lončarstvo, i odijevanje.
Danas sa sigurnošću znamo da su mnogi gotički oblici kršćanske Europe nastali u islamskoj arhitekturi te prenešeni
posredstvom sve češćih provala križara.

Povijest

Slijed razvoja u islamskoj umjetnosti - od 7. do 18. stoljeća - se može podijeliti na tri perioda. Period formiranja
islamske umjetnosti je grubo koegzistirao s pravilima prvih vođa islama, umajadskih kalifa (661.-750.), koji su proširili
islam od Damaska u Siriji, do Španjolske. Srednji period obuhvaća vrijeme abasidskih kalifa (750.-1258.), koji su
islamom upravljali iz Bagdada u Iraku, do vremena mongolskih osvajanja. Ovaj je kalifat, poznat po svojem
unaprjeđenju na područjima učenja i kulture, bio najslikovitiji u povijesti islama. Upravo je u ovom periodu osnažio
111
utjecaj oblika iz iranske umjetnosti. Period od mongolskih osvjanja do 18. stoljeća bi se, zbog prikladnosti, mogao
nazvati kasnim periodom islamske umjetnosti.

Arhitektura

Nekoliko je relativno jednostavnih obreda islama pospješilo jedinstvenu religijsku arhitekturu, koja uključuje džamije
(mošeje), mjesta društvenog okupljanja i molitve, i medrese, ili škole religioznosti. Važni među različitim svojstvenim
oblicima islamske sekularne arhitekture su palače, karavanseraji, i gradovi, čije je planiranje uvijek uključivalo brigu o
prevažnim izvorima vode te o stvaranju prikladnih zaklona od vrućine. Treći tip zgrada koje su bile značajne u
muslimanskom svijetu su mauzoleji, koji su služili kao grobnice za vladara ili sveca, ali i kao simboli političke moći. Sve
te strukture, religijske i sekularne, dijele mnoštvo svojstava.

Džamije

Kada su muslimani osvojili Siriju 636., oni su mnoge napuštene crkvene bazilike prenamijenili u džamije tako da su
načinili nove ulaze i premjestili mjesto odvijanja obreda. To su bile duge, trobrodne zgrade s popločanim krovom i
oltarom na istočnom kraju. Orijentaciju i prostornu organizaciju džamija određivao je, i danas određuje, smjer
molitve, prema Meki koji simbolizira mihrab.
U Muhamedovo je vrijeme molitva držana s vrha krova po uzoru na židovski običaj. Čini se da je sirijska tradicija
gradnje niskih tornjeva uz kuteve zgrade (kod muslimana džamije) dovela do minareta s kojeg se poslije
Muhamedova vremena držao obred. Prva upotreba propovjedaonice ili mimbara, još jedne strukture svojstvene
džamiji, se dogodila u Medini iz praktičnih razloga.
Kupole, svojstvene upravo islamskoj arhitekturi, su se razvile iz sasanijskih i ranokršćanskih arhitektonskih izvora.
Najstarija očuvana je Kamena kupola (kasno 7. stoljeće) u Jeruzalemu, jedna od većih religijskih struktura na svijetu,
a predstavlja mjesto sa kojega je Muhamed doživio duhovno i tjelesno prosvjetljenje. Ova džamija ima kupolu
postavljenu na visoki valjak i prstenastog je plana s dva ambulatorija ili hodnika, što je preuzeto iz rimske arhitekture
koja je imala utjecaja u Jeruzalemu u 4. st. Pod Otomanima su džamije građene po uzoru na bizantsku ostavštinu u
Turskoj s velikom glavnom kupolom i više manjih. Među njima se svakako ističu dvije arhitekta Sinana koje su
poslužile kao uzor džamijama u Turskoj, Siriji, Egiptu i sjevernoj Africi: Selim Kami u Edirni i Hagia Sofija u Istanbulu,
obje bizantske crkve koje su kasnije pretvorene u džamije.
Iako je u islamskoj arhitekturi, posebno u ranijim primjerima, tipičniji luk u obliku potkove, zašiljeni je luk također bio
poznat. Podrijetlom vjerojatno iz Sirije, prihvatili su ga Umajadi, a bio je svojstven i abasidskim džamijama, tijekom 9.
i 10. stoljeća je prenesen u Egipat.

Sekularna arhitektura

Tijekom vremena Umajadai ranih Abasida, muški članovi kalfiskih obitelji gradili su brojne palače u Siriji i Iraku. Neki
su imali perivoje za lov, kao kod Sasanida, i kupke, koje su se razvile iz kasnorimskog tipa zgrada. Te palače prikazuju
sintezu zapadne i istočne kulture koja je bila glavna značajka rane islamske umjetnosti, ali i relativnu slobodu
izražavanja prije uvođenja proskripcija na figurativne prikaze. Palače su bile mjesta gdje su se mogli naći mozaici,
zidne slike, i reljefi koji su tradicionalno prikazivali dvorjane, životinje, a ponekad i samog kalifa.
U srednjem je periodu islamski svijet proizveo najveći procvat urbane civilizacije u povijesti. Građeni su planirani
gradovi (npr. Samarra, Al Fustat, Okrugli Grad kod Bagdada) koji su dolaskom Mongola zajedno sa svojim vodnim
sustavima uništeni ili svedeni na sela.
U Iranu su u posljednjem dobu islamske umjetnosti građena najveća djela sekularne arhitekture: mostovi, palače,
fontane, trkališta, pa čak i prve umjetničke galerije. Karavanseraj (ili turski han) su donijeli Seldžuci. To su bila
odmorišta za putnike koja su se gradila uz puteve karavana, imala su otvoreni hodnik i mjesto za napajanje životinja.
Uz njih se spominju i kupke, trgovišta, vrtovi i prednji garnizoni.

Grobnice i mauzoleji

Unatoč islamskim propisima koji zabranjuju izgradnju grobnica, mauzoleji, građeni kao simboli moći umrlih vladara,
su nakon džamija i palača postali najvažnije građevine u islamu. Primjeri uključuju kupolaste grobnice u Kairu iz 15.
st. U Iranu je pod Mongolima razvijena posebna vrsta grobnice s kupolom dvostruke konstrukcije koja povećava

112
njenu visinu. Karakterizira ju oktogonalna baza s tornjem na svakom kutu. Najbolji primjer je vjerojatno najpoznatiji
muslimanski mauzolej, Taj Mahal (iz sredine 17. st.), u Indiji.

Ukrašavanje u arhitekturi

U islamskim zgradama su za dekoraciju bili korišteni vapno, zidne opeke i pločice raznih oblika s uzorcima, dok su
Seldžuci kasnije dodali glazuru i boju. Uvedena je i umjetnost zidnih mozaika, u kojoj su boje paljene kako bi se dobio
njihov puni intenzitet. Takva se umjetnost otvaranjem novih radionica s područja Irana proširila i u Tursku. Ostala je
islamska dekoracija u arhitekturi uključivala rezbarije u drvetu, obično presvučene sa slonovačom na prozorima i
vratima mimbara, i različitim strukturnim elementima. No rezbarenje u drvetu i slonovači je bilo korišteno i za
ukrašavanje namještaja, slonovih kljova i kutijica. Kameni reljefi i mramorne presvlake nalazimo na zgradama u
Španjolskoj, Turskoj i Egiptu. Svjetlo i boju u zgrade obično unose bogato urešene svjetiljke i tapete.

Dekorativna umjetnost

Islamski propisi dozvoljenih motiva u umjetnosti slični su onima tijekom ikonoklastičkog pokreta u vrijeme Bizantskog
Carstva, koji je promicao ideju zabrane oslikavanja svetaca i proroka, te njihova obožavanja. Zabranjeno je bilo i
prikazivanje reprezentativnih slika budući da samo Bog može dati život. Umjetnost je uvijek bila promatrana u
religijskom kontekstu, no u sekularnoj dekorativnoj umjetnosti, koja je uvelike ovisila o ortodoksnosti pojedinog
vladara, to nije uvijek bio slučaj. Posljedica tih zabrana je bila da se, čak i pri prikazivanju figura ljudi i životinja,
izbjegavalo korištenje ukrasnog okvira te, za razliku od europskih umjetnika, muslimanski umjetnici nisu razvili
poznavanje anatomije, muskulature i perspektive. S druge pak strane, su ovakva ograničenja usmjerila umjetnike na
općeprihvatljivi razvoj ukrasnih uzoraka, koji su bili temeljeni na geometrijskim oblicima, arapskom pismu i lističavim
stiliziranim oblicima.
Drugi važni propis koji je uvjetovao razvoj islamskih dekorativnih umjetnosti bio je zabrana upotrebe skupocjenih
materijala. Tako je, za razliku od drugih kultura u kojoj su prevladavali plemeniti metali, islamska umjetnost bila
usmjerena na keramiku, ukrašavanje brončanih vaza, i rezbarije u drvetu.

Lončarstvo

Najbolji izraz islamske umjetnosti je svakako lončarstvo, koje pokazuje najviši stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi
period u lončarstvu započinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdadu, koje je potaklo rad abasidskih
lončara i majstora. Ispočetka su uspješno imitirane boje, a da bi postigli porculanski učinak izumljena je kremasta
glazura. Ona je kasnije plavo bojana i rezbarena raznim natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se raširila u
sve dijelove svijeta bila je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo
karakteristične boje.
Neke od posuda koje su pronađene u Iranu su bile ukrašene figurama životinja ili ispunjenim ornamentima i
kaligrafskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ograničeni na monumantalne natpise s malim
dekorativnim motivima.

Staklarstvo

Muslimanski su umjetnici također radili sa staklom, ispočetka u tehnikama koje su zatekli u Bizantu i sasanidskom
Iranu, a kasnije korištenjem novih načina. Rezana, lijepljena, bojana i rezbarena stakla su bila iznimno visoke
kvalitete. Pocakljeno staklo iz Sirije u 12. stoljeću bilo je vrlo cijenjeno i uglavnom uključuje pehare i urešene voštane
svjetiljke koje često nalazimo u džamijama.

Rad s broncom

Zbog propisa oko dozvoljenih materijala, bronca je bila najviše korišteni materijal. Neki od najboljih uradaka očuvani
su u europskim ckvenim zbirkama. Ispočetka su prihvaćeni isključivo dekorativni sasanidski oblici, ali kasnije se
izrađuju figurativni predmeti: posude u liku životinja, svijećnjaci i tanjuri. Važne primjerke, ukrašene bakrom i
srebrom, nalazimo u Iranu i Iraku.

Slikarstvo
113
Slikarstvo je, kao i u većini islamskih umjetnosti, služilo za jasne svrhe. To je obično bila umjetnost ilustracije arapskih
knjiga, koja se razvila iz bagdadske škole rukopisne ilustracije 13. stoljeća, a obožavali su je i otomanski (turski)
vladari za kojih se uvodi portret i izraženija ljudska figura. Znanstvene ilustracije su u pravilu linijske, a kolorističke
sekularne slike su naivne, s dekorativnim elementima pejzaža (kineski utjecaj) i dvije do tri prikazane monumentalne
figure. Perzijski utjecaj predstavlja oslikavanje minijatura, kineski uvođenje emocija, a kompleksnost kompozicije je
značajka nove škole.
Oblik dekorativne umjetnosti bila je i izrada kožnih korica za knjige s geometrijskim uzorcima. Prvi primjerci su bili
obrađivani i reljefni, kasniji pozlaćeni, a od 16. stoljeća i pocakljeni.

Maurska umjetnost
Maurska, ili maursko-španjolska umjetnost, je naziv za inačicu islamske umjetnosti koja se razvila u XI st. u
područjima pod vlašću Maura na Pirinejskom poluotoku, u zemljama sjeverne Afrike (Magreb) i djelomično na Siciliji.
Razvila se na temeljima starije islamske umjetnosti uz slabije utjecaje umjetnosti kršćanskog Zapada.
Maursku umjetnost, napose arhitekturu, odlikuje živa polikromija i raskošna plastička dekoracija koja prekriva sve
površine zidova na štetu konstruktivne jasnoće građevine.
Podudara se s razdobljem arapske dominacije, ali se njen uticaj nastavlja i nakon propasti arapske vlasti u Španjolskoj
u stilu mudéjar. U Italiji je na kasniji razvoj keramike snažno utjecala maurska keramika sa središtima proizvodnje u
Málagi i Valenciji.

114