12. 07. 2018.

Matica hrvatska - Vijenac 406 - Kako vidimo druge

Vijenac 406

Naslovnica, Znanost

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUP IMAGOLOGIJA DANAS: DOSEZI, IZAZOVI, PERSPEKTIVE, RUJAN, ZAGREB

Kako vidimo druge

Imagološki pristup primijenjen na hrvatski prostor aktualan je i provokativan, ali i potiče na promišljanje te bolje
razumijevanje nas samih kao i naših susjeda

Iako je imagologija kao grana komparativne književnosti koja istražuje konstrukcije i reprezentacije kolektivnih
identiteta u književnosti izvan uskih znanstvenih krugova gotovo nepoznata, njezina interesna sfera i „misija”,
koncentrirana na što bolje poznavanje i razumijevanje ponajprije europskih naroda, svakako zaslužuje i
pobuđuje širu pozornost. U tome smislu međunarodni znanstveni skup Imagologija danas: dosezi, izazovi,
perspektive, održan u Zagrebu od 2. do 4. rujna 2009, u konferencijskoj dvorani Knjižnice Filozofskoga
fakulteta, od iznimne je važnosti i kao svojevrstan pionirski pothvat mlađih imagološki usmjerenih
povjesničara književnosti i historičara s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Skup su, uz krovnu instituciju
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, organizirali Odsjek za kroatistiku te Centar za komparativnohistorijske i
interkulturne studije.

Slijeva na desno: Wolfgang Muller-Funk, Tone Smolej, Davor Dukić

Kratka povijest

Imagologija se kao istraživačka grana komparativne književnosti javlja u Francuskoj, gdje ugledni francuski
komparatist Marius-François Guyard 1951. piše prvi programski tekst Kako vidimo strane zemlje (u knjizi La
Littérature comparée), smatrajući da je upravo u istraživanjima književnih predodžbi o narodima budućnost
komparativne književnosti. Godinu dana nakon Guyardova teksta Jean-Marie Carré, Guyardov učitelj i autor
knjige Francuski pisci i iskrivljena slika o Njemačkoj (1947), u prvom godištu časopisa Yearbook of
Comparative and General Literature (1952) objavio je pohvalni predgovor Guyardovoj knjizi. Ipak, tek je
člankom Huga Dyserincka, njemačkoga sveučilišnog profesora amanskoga podrijetla, O problemu „images“ i
„mirages“ i njihovu istraživanju u okviru komparativne književnosti (1966), utemeljena
književna/komparatistička imagologija koja je u pravome smislu zaživjela u Aachenskome komparatističkome
programu (1967–1992), čiji je predvodnik upravo profesor Dyserinck. Stoga se i danas može govoriti o tzv.
dvije imagološke grane, odnosno dvije imagološke tradicije – jedna francuska (Daniel-Henri Pageaux, Jean-
Marc Moura i dr.) i druga aachenska (Hugo Dyserinck, Joep Leerssen i dr.).

Imagologija i nove paradigme

Imagološka problematika (u smislu propitivanja ili kritičke analize nacionalnih stereotipa), kao i imagološki
pristup primijenjen na hrvatske i susjedne prostore, itekako mogu biti aktualni i provokativni, ali jednako tako
mogu potaknuti na promišljanje i bolje razumijevanje nas samih kao i naših susjeda. Na tome tragu, kao i na
onome rekapituliranja i (re)pozicioniranja imagologije u suvremenim društveno-humanističkim znanostima
kretao se i zagrebački znanstveni skup koji se usmjerio na tri dominantna problemska kompleksa – na
disciplinarnost imagologije, metodologije imagologije i ideologije imagologije.

Hugo Dyserinck

Joep Leerssen

http://www.matica.hr/vijenac/406/kako-vidimo-druge-3023/ 1/3
12. 07. 2018. Matica hrvatska - Vijenac 406 - Kako vidimo druge

U tome smislu, imajući u vidu promjene paradigme u književnoj znanosti (napuštanje intrinzičnoga pristupa)
kao i nastojanja imagologije da se od samih početaka izbori za vlastiti status upravo proširivanjem zadanih
okvira pristupa koji književni tekst promatra isključivo kao izoliranu, estetsku činjenicu, potrebno je promatrati
i problem imagologije kao ne više tako mlade istraživačke paradigme koja se relativno slabo probija(la) na
tržištu ideja. Što to konkretno znači, usporedbe radi, pokazuje „popularnost” pojedinih istraživačkih grana
poput postkolonijalne teorije, kulturalnih studija, kulturne antropologije, socijalne psihologije i semiotike,
kojima imagologija danas (barem kada je riječ o poziciji na akademskoj sceni) teško može konkurirati. Zašto je
tomu tako i snalazi li se imagologija u svojevrsnome „propusnome“ području humanističkih znanosti, koje
dominantno odlikuje neuređenost (ili hiperprodukcija) paradigmi, jedno je od temeljnih pitanja koje se
nameće kada je riječ o slabim točkama imagologije kao i o njezinu odnosu prema drugim disciplinama, a
osobito prema studijama nacija i nacionalizma. Je li to tek problem percepcije akademskog tržišta, koje
pojedine discipline prepoznaje kao atraktivne pa se imagologija ne nameće stoga što se ne odlikuje
atraktivnim konceptima i metodologijom i je li uopće taj „nedostatak atraktivnosti” stvarni pokazatelj
inferiornosti?

Davor Dukić

Tone Smolej

Na ta kao i na druga ključna pitanja pokušalo se odgovoriti na zagrebačkome skupu, koji je okupio zaista
eminentna imena imagologije, među kojima valja izdvojiti Huga Dyserincka, utemeljitelja discipline, čijim je
predavanjem i započela prva sesija.

Od poetike do kulture

Pokušaj konačnoga razjašnjenja ili „raščišćivanja” granica imagologije i etnopsihologije problemsko je

polazište izlaganja Huga Dyserincka, koji u tome smislu upozorava na osebujan ontološki status nacionalnih
predodžbi (images i mirages) koje pripadaju, sukladno Popperovoj lozo ji (odnosno ontologiji), „svijetu 3”,
koji jest područje objektivnog sadržaja ljudske misli, a pohranjen je u djelima znanosti, književnosti i
umjetnosti pa se kao takav nužno razlikuje od predmeta istraživanja etnopsihologije. Izlaganje Manfreda
Bellera o tehnikama uspoređivanja u imagologiji objašnjava kako su sve slike o Drugome neizbježno podložne
pozitivnim i negativnim vrijednosnim sudovima, odnosno međusobnome uspoređivanju, pa su u
svakodnevnoj komunikaciji često izložene zamkama stereotipnoga shvaćanja. U tome smislu znanost o
književnosti, prema Belleru, otkriva kcionalni karakter retoričkih toposa, koji upravo i jest odgovoran za
stvaranje mentalne slike o Drugome. Izlaganje Wolfganga Müllera-Funka možda je ponajviše provokativno za
naše prostore, i to zahvaljujući temi koju obrađuje, a to je govor o simboličkome oblikovanju prostora bivše
Jugoslavije u djelima austrijskoga pisca Petera Handkea, koji u svojim romanima i putopisima analogno
habsburškim mitovima podliježe i onim jugoslavenskim mitovima o kojima piše te ih na taj način promovira
putem literarnoga medija. O složenoj slici Drugoga u modernoj Bosni i Hercegovini govorio je Davor
Beganović, istaknuvši pritom da je bosanska kultura gotovo uvijek određena nekom slikom o Drugome (što je
jednostavno neizbježno značilo referiranje na osmanska osvajanja). O složenosti situacije nastale zbog rata
devedesetih, kao i o razapetosti između vlastitog i stranog (izbjeglice, SFOR-ove trupe, domaće stanovništvo)
pisali su Nenad Veličković i Veselin Gatalo, čija djela autor odabire za analizu spomenute problematike. O slici
Hrvata u mađarskoj literaturi kao i o slici Mađara u hrvatskoj literaturi govorio je István Fried, oprimjerivši
svoja razmišljanja povijesnim romanima 19. i 20. stoljeća (primjer Zastava Miroslava Krleže). Paolo Proietti
polazi od važnih analitičkih i hermeneutičkih pitanja koja se tiču imagologije, odnosno njezina osciliranja
između povijesno-kulturnih interesa i poetskih pitanja, dok Pavle Sekeruš promišlja odnos između književne
imagologije kao discipline i metode proučavanja u komparativnoj književnosti i između politika identiteta kao
strategija koje žele konsolidirati i „nadgledati” autopredodžbe i heteropredodžbe. U skladu s francuskom
imagološkom tradicijom, Tone Smolej u izlaganju polazi od teze Daniela Henria Pageauxa o odnosu

http://www.matica.hr/vijenac/406/kako-vidimo-druge-3023/ 2/3
12. 07. 2018. Matica hrvatska - Vijenac 406 - Kako vidimo druge

„promatrane” i „promatrajuće” zemlje, prema kojoj imagologije promatrane zemlje i one koja promatra
predstavljaju vrlo različitu viziju djela. Daniel-Henri Pageaux svojim je radom predstavio vrstu sintetske analize
imagoloških istraživanja na temelju kojih dolazi do zaključka o potrebi interdisciplinarne imagologije – u
kulturnoj povijesti, poetici i antropologiji.

Kakva je predodžba o Španjolcima u literaturi i u drugim medijima i je li imagologija kao istraživačka grana
poznata i u Brazilu (izvan dominatnih europskih okvira)? Odgovore na ovakva i slična pitanja ponudili su
brazilski imagolozi Celeste Ribeiro de Sousa i Paulo Astor Soethe, a José Manuel López de Abiada govorio je o
slici Španjolaca u vrijeme građanskoga rata, osvrnuvši se u svojim promišljanjima na književnost, lm i
fotogra ju. Dovoljno je spomenuti samo naslove poput Casablance i imena poput Ernesta Hemingwaya i
Federica García Lorce da se dobije predodžba o intermedijalnom potencijalu imagoloških istraživanja.
Brazilska imagologinja Celeste Ribeiro de Sousa sistematizirala je imagološka istraživanja u Brazilu, a Paulo
Astor Soethe analizirao je predodžbu o Brazilcima u njemačkoj literaturi. Joshua S. Walker promatra
imagologiju kao socijalnu kritiku na primjeru „njemačkoga slučaja” u ruskoj literaturi i društvu, u kojima se
pojmom Nijemac označava ne samo jedna od najvećih etničkih manjina Ruskog Carstva (Nijemci u užem,
etničkom smislu) nego i Zapad, tj. zapadna kultura uopće. Njegov dablinski kolega Clemens Ruthner odlazi
nešto istočnije baveći se postkolonijalnom problematikom u izlaganju naslovljenu Od Achena do Indije: Homi
Bhabha i imagologija. Gina Weinkau heurističke je mogućnosti imagološke analize pokazala na primjeru
dječje literature, dok se Heinke Fabritius pozabavila portretima Kara Mustafe (oko 1700) koji, iako je riječ o
njemu „neprijateljskom” europskome prostoru, iznenađuju ambivalentnošću (dotični se na nekim portretima
prikazuje više kao europski vladar ili plemić nego kao pobijeđeni neprijatelj). Goran Krnić promatrao je
imagologiju i istraživanje stereotipa u kontekstu kolektivnoga pamćenja, baveći se ponajprije problemom
uloge stereotipa u kulturnome pamćenju. Novosadski književni kritičar Slobodan Vladušić izlaganjem
naslovljenim Imagologija i grad nastojao je pojasniti kako se oblikuje slika grada u literaturi, osvrnuvši se na
nekoliko srpskih putopisaca između dva rata čiji su tekstovi poslužili kao poticaj spomenutome promišljanju.
Zagrebački imagolozi, Davor Dukić i Zrinka Blažević, izložili su neke od temeljnih problema/dilema imagologije
– Davor Dukić izlaganjem o slabim točkama imagologije te o tematologiji kao njezinoj sveobuhvatnijoj
istraživačko-metodološkoj alternativi, a Zrinka Blažević izlaganjem o perspektivama i mogućnostima
historijske imagologije kao transdisciplinarne i translacijske epistemologije.

Zagrebački međunarodni znanstveni skup završen je referatom Joepa Leerssena, koji istražuje interakciju
kulture (literature) i politike na primjeru Belgije 19. stoljeća.

Promišljanja tog eminentnog imagologa (na tragu njegova učitelja Huga Dyserincka), kao i ona motivirana
francuskom imagološkom orijentacijom (na čelu s Danielom-Henriem Pageauxom) te neizostavno i
promišljanja svih sudionika ovoga znanstvenoga skupa, pridonijela su vrlo dinamičnoj završnoj raspravi, koja
ostaje kao poticaj daljim istraživačima gorućih pitanja imagologije. U tome smislu važno je istaknuti zalaganje
Huga Dyserincka za integraciju imagologije u europske studije, kao i prijedloge Wolfganga Müllera-Funka da
imagologija pokuša probiti uske disciplinarne okvire komparativne književnosti i pokuša se konstituirati na
široko zasnovanim epistemološkim temeljima znanosti o kulturi (Kulturwissenschaft).

Goranka Šutalo

http://www.matica.hr/vijenac/406/kako-vidimo-druge-3023/ 3/3