DRVENA ZDJELICA (Narodna)

Slabašan starac je otišao živjeti sa svojim sinom, snahom i četverogodišnjim unukom. Starčeve su
ruke drhtale, vid mu je bio zamućen, a korak mu je posrtao. Obitelj je ručala zajedno za stolom. No,
djedove drhtave ruke i slab vid bi obrok učinile vrlo teškim... Zrna graška su padala s vilice na pod.
Kad je uzeo čašu, mlijeko se prolilo po stolnjaku. Nered je ljutio sina i snahu.

"Moramo nešto učiniti s djedom" - rekao je sin jednoga dana. Dosta mi je prolivenog mlijeka, glasnog
jedenja i hrane na podu. Stoga su muž i žena postavili mali stol u kutu. Tu je djed jeo sam dok je
ostatak obitelji uživao u jelu.

Nakon što je djed u međuvremenu razbio tanjur ili dva, hrana mu je posluživana u drvenoj zdjeli. Kad
bi obitelj pogledala u smjeru djeda, ponekad bi vidjeli tugu u njegovim očima dok je sjedio sam.
Usprkos tome, jedine riječi koje je mladi par imao za njega su bile riječi prijekora ako bi mu pao tanjur
ili je prosuo hranu.

Sve je to četverogodišnji unuk promatrao u tišini.

Jednom prije večere, otac je primijetio da se njegov sin igra s komadićima drveta na podu. Blago ga je
upitao: "Što to radiš sine?" Dječak je odgovorio: "Oh, izrađujem zdjelice za tebe i mamu iz kojih ćete
jesti kada ja odrastem."
Četverogodišnjak se nasmiješio i nastavio sa svojim poslom.

Ove riječi su poput munje pogodile roditelje. Iako nisu prozborili niti riječ, znali su što moraju učiniti.
Te su večeri uzeli djeda za ruku i nježno ga doveli za svoj stol. Do kraja svog života, starac je jeo
zajedno s obitelji. Činilo se da ni muž ni žena više nisu brinuli kada je grašak pao na pod, kada se
mlijeko prolilo, ili se stolnjak zaprljao.

POSTOJANI KOSITRENI VOJNIK (Hans Christian

Andersen)
Neki dječak dobije za rođendan dvadeset i pet kositrenih vojnika. Svi su bili slični kao jaje jajetu, tek je
jedan bio malo drugačiji: imao je samo jednu nogu. Kad su ih lijevali od neke stare žice, bješe
posljednji, pa za nj nije doteklo kositra. No, stajao je čvrsto i ponosno kao i ostali. Poslušajte što je
jadnik doživio i kakva ga je zadesila kob. Na stolu gdje poređaše vojnike bilo je mnoštvo svakakvih
igračaka. Najviše se tu isticao prekrasan dvorac od šarenog kartona. U njemu i oko njega sve je bilo
divno, no od sveg najdivnija balerina na vratima. Načinjena od papira, u haljini od tanahne svile,
nosila je preko ramena modru vrpcu s blistavom zvijezdom. Ljupko je pružala ručice jer je bila
plesačica, a jednu nogu bijaše tako iza sebe, da je kositreni vojnik nije mogao ni vidjeti. "To bi bila
žena za mene!", pomisli vojnik očaran. "Moram se sa njom upoznati". I odmah se sakrije i stade je
krišom promatrati. Čim se spusti mrak i ukućani odu na počinak, igračke se stanu obijesno zabavljati,
pa nastane vika i komešanje. Vojnik i plesačica ostadoše jedini nepomični i tihi. Iza ponoći sve se
umiri. Kad djeca ujutro ustanu, postave vojnika na otvoren prozor. Vjetar uznenada zalupi oknom i
vojnik se, jao...strmoglavi s trećeg kata i zabuši bajonetom među kamenje pločnika. Mališani odmah
pohitaju na ulicu, ali nikako da ga nađu. Uto udari pljusak. Kad kiša presta naiđu dva derana.

"Gle kositrenog vojnika!" kliknu jedan. " Neka se malo provoza čamcem!"
Začas načine čamac od novina, posade u nj vojnika i puste ga veselo, neka plovi niz jarak kraj
pločnika, a pritom su ga oni pozorno pratili svojim pogledom. Voda bijaše jako nabujala, pa
je čamac skakutao na valovima. Vojnik protrne, ali ostade uspravan, ni okom da bi trepnuo.
Čamac otplovi u tamu pod neku dasku, a struja ga nosila sve brže i sve pomamnije. Kad je
isplivao ispod mosta, zatutnji strahotan šum: voda se tu izlijevala u veliki kanal. Groza obuze
vojnika, ali je ostao postojan, ponosan i uspravan, ni okom da bi trepnuo. Čamac se punio
vodom, srljao u propast i za tren se survao u vrtlog, gdje i potone. Raskvašeni se papir podere,
a vojnik propadne i odmah ga proguta neka riba. Kako je bilo mračno i tijesno u njenoj utrobi!
No, nakon nekog vremena opet oko njega sine svjetlost dana i netko iznenađeno viknu:
" Kositreni vojnik!"
Naime ribu koja ga je progutala su uhvatili i na trgu prodali, pa je dospjela u kuhinju trećeg
kata iste one kuće. Tu su je rasporili i u njoj našli vojnika. Koje li čudnovate sudbine!
Kositrenog vojnika stave na stol među one iste igračke. Ganut, on opet ugleda svoju dragu
balerinu. Uto ga jedan od objesnih mališa, bez ikakva razloga baci u naloženu peć. Gledao je
u izabranicu svog srca, a ona mu je milo uzvraćala pogled. Vojnik osjeti užasnu vrućinu, no
nije znao je li to od plamena ili od ljubavi. I već se počeo taliti, ali je ostao postojan, uspravan,
s puškom na ramenu. Ni okom da bi trepnuo. Najednom se otvore vrata, nahrupi propuh i
podigne malu plesačicu, a ona poleti poput vile ravno u peć, gdje za tren oka nestade. Kad je
sutradan djevojka čistila peć, našla je ostatke vojnika, malu grudicu - kositreno srce. Od
plesačice ostala je njezina zvijezda, koja je stajala uz kositreno srce.