Sveučilište J. J.

Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Preddiplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti

Marija Kristić

Matoš, Vidrić, Leskovar, Ivakić – interpretacijska

usporedba

Završni rad

Mentor: prof. dr. sc. Goran Rem

Osijek, 2016.
 SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA

FILOZOFSKI FAKULTET OSIJEK

ODSJEK ZA HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

PREDDIPLOMSKI STUDIJ: HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Marija Kristić

MATOŠ, VIDRIĆ, LESKOVAR, IVAKIĆ –

INTERPRETACIJSKA USPOREDBA
(završni rad)

Znanstveno područje: humanističke znanosti, polje: filologija, grana: kroatistika

MENTOR: prof. dr. sc. Goran Rem

Osijek, 2016.
Sadržaj
1. Uvod ................................................................................................................................................ 1
2. Razrada ............................................................................................................................................ 2
2.1. Rodovi, vrste, mediji ............................................................................................................... 2
2.2. Naslovi..................................................................................................................................... 2
2.3. Progresivnost i regresivnost početaka ..................................................................................... 4
2.4. Opozicije početaka i sredina te sredina i krajeva .................................................................... 5
2.5. Završetci .................................................................................................................................. 8
2.6. Stilski pluralizam moderne ...................................................................................................... 9
2.7. Iskazna lica ............................................................................................................................ 11
2.8. Motiv odlaska žene ................................................................................................................ 13
2.9. Statičnost i dinamičnost......................................................................................................... 14
3. Zaključak ....................................................................................................................................... 16
4. Literatura ....................................................................................................................................... 17
4.1. Popis izvora ........................................................................................................................... 17
4.2. Popis citirane literature .......................................................................................................... 17
4.3. Popis internetskih izvora ....................................................................................................... 18
Sažetak
Ovaj završni rad komparativnoga je tipa, uspoređivat će se četiri teksta četvorice predstavnika hrvatske moderne:
pjesma Mističan sonet Antuna Gustava Matoša, pjesma Vrh moga čela... Vladimira Vidrića, novela Kraljica
zemlje Janka Leskovara i drama Inoče Joze Ivakića te uz njih film Larsa von Triera Melancholia. Predlošci će se
uspoređivati ponajviše sadržajno prema odlikama moderne i stilova kojima tekstovi pripadaju unutar same
moderne. Uz to će se sadržajno usporediti formalni dijelovi, kao što su naslov, početak, središnji dio i kraj.

Ključne riječi: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Janko Leskovar, Joza Ivakić, moderna, Lars von Trier,
Melancholia
 1. Uvod
Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Janko Leskovar i Joza Ivakić četiri su
predstavnika hrvatske moderne čija ćemo četiri teksta uspoređivati ovim završnim radom uz
film Larsa von Triera Melancholia. Tekostovi koje ćemo analizirati su Matošev lirski tekst
Mističan sonet, Vidrićev, također lirski tekst, Vrh moga čela..., Leskovarova novela Kraljica
zemlje te Ivakićeva drama Inoče. Predloške ćemo prvo usporediti s obzirom na rodovsko-
vrsno-medijsku pripadnost, interpretirat će se njihovi naslovi, zatim početci tekstova s
obzirom na to jesu li progresivni ili regresivni. Nakon toga dovest ćemo u opoziciju početni i
središnji dio svakoga predloška te središnji i završni, zatim ćemo nešto reći o načinu na koji
svaki završava. Poslije toga ćemo prikazati poetiku moderne na primjeru svakoga teksta te
stilova kojima tekstovi pripadaju u okviru stilskoga pluralizma moderne i pokušati film
dovesti s njima u vezu na taj razini. Govorit ćemo o iskaznim licima svakog, ženskim
likovima i na kraju opoziciji statično – dinamično u svakome predlošku.

1
 2. Razrada

2.1. Rodovi, vrste, mediji

Prva i najuočljivija razlika između predložaka koje ćemo analizirati u ovome
završnome radu jest različitost rodova, vrsta i medija.

Kada je riječ o Matoševom Mističnu sonetu i Vidrićevu Vrh moga čela..., radi se o
lirskim tekstovima, Leskovarova Kraljica noći je novela, a Ivakićeve Inoče drama. Dakle,
radi se o opsegovno kraćim sastavcima, odnosno formama koje, kako Frangeš kaže, snažnije
izražavaju individualnost, što je bila zapravo glavna težnja mladih pisaca moderne (Frangeš,
1987., 235.) jer je individualnost temeljni izvor čovjekove slobode (Šicel, 2005.: 44.).

Kada je medij u pitanju, četiri spomenuta predloška pripadaju mediju književnosti,

dok se posljednji predložak, film Larsa von Triera Melancholia, udaljava od sva četiri zbog
pripadnosti drugome mediju – mediju filma.

2.2. Naslovi
Budući da je naslov neke umjetničke tvorevine ono prvo što pročitamo kada joj
pristupamo, usporedbu ovih četiriju tekstova i filma nastavljamo upravo razjašnjavajući
njihove naslove. Za početak govoreći strogo o tekstovima moguće je naslov ne smatrati
dijelom teksta, no Josip Užarević drži da naslov funkcionalno pripada tekstu kao njegovo ime
preko kojega dolazi do samopotvrđivanja samoga teksta u odnosu na izvantekstnu realnost
(Užarević, 1991.: 52.), ali sami naslovi su identifikacije tekstova, iako će ovdje to biti
primijenjeno i na film naravno, pomoću kojih ih međusobno možemo razlikovati. Nadalje,
lirski, prozni ili dramski tekst je razvoj samoga naslova koji može imati različite funkcije i
značenja (Kayser, 1973., navedeno prema: Užarević, 1991.: 33.).

Prema tome naslov prvoga predloška, Matoševa Mistična soneta, atributom mističan
upućuje na atmosfersko stanje koje će biti zastupljeno u pjesmi, a riječju sonet odmah se
obznanjuje o kojoj vrsti pjesme je riječ. Zoran Kravar govori da ako naslov u sebi sadržava
naziv lirske vrste, olakšava se klasifikacija i recepcija teksta, ali tada taj naziv ujedno ulazi i u
znakovni potencijal metajezičke funkcije (Kravar, 1998.: 400.).

Vidrićeva pjesma naslovom Vrh moga čela... ne daje nikakve naznake o formi ili
sadržaju, ali istom sintagmom pjesma i počinje te se doima da je s jedne strane to jedina

2
poveznica između naslova i samoga teksta te podsjeća na lirske sastave iz starije hrvatske
književnosti koji nisu bili naslovljeni pri sastavljanju, ali im je s vremenom početak pjesme
dodijeljen kao naslov kako bi ipak imale nekakav naziv, kao na primjer pjesma danas poznata
pod nazivom Svit se konča. S druge pak strane, naslov ove Vidrićeve pjesme može se
promatrati kao sažeti oblik cijele pjesme jer nakon prvih triju riječi naslova slijedi trotočje
koje se može shvatiti na način da predstavlja ostatak pjesme. Tako gledajući, naslov obuhvaća
i zaokružuje cijelu pjesmu.

Treći predložak Leskovarova je novela Kraljica zemlje koja svojim naslovom ne

govori puno, mogu se tek naslutiti nekakve teme i motivi koji će biti razrađeni, ali tek nakon
čitanja predloška jasna je poveznica između naslova i ostatka novele, odnosno jasno je da se
naslov odnosi na ženu s kojom se pripovjedač novele susreće i koja se samoidentificira kao
kraljica zemlje.

U drami Inoče Joze Ivakića naslov teksta se kao i kod prethodnoga predloška odnosi
na ženski lik iz teksta, no ovdje se radi o dvama ženskim likovima. Ovim naslovom
djelomično se najavljuje oko koga će biti isprepletena dramska radnja – oko dvije inoče.1

Izvorni naslov filma, kako je već najavljeno, je Melancholia, u hrvatskome prijevodu

je Melankolija, ali slijedi objašnjenje zašto koristimo izvorni naziv. Izvorni naziv je važan jer
je melankolija kao opća imenica u hrvatskome jeziku termin koji nosi više značenja, dok u
engleskome jeziku svako od tih značenja ima svoj naziv, iako se u hrvatskome prevode
jednako – melankolija. Engleski naziv melancholy označava tužno raspoloženje ili osjećaj
tuge,2 a melancholia je naziv za duševno stanje manične depresije visokoga stupnja.3 Film je
naslovljen kao i potonja definicija melankolije, a glavna junakinja filma Justine boluje upravo
od takvog oblika depresije koji se naziva melankolijom.

1
Inoča je druga muževa žena koja ulazi u kuću pored prve ili ljubavnica oženjena čovjeka. Izvor: Hrvatski jezični
portal, URL: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search, posljednji put posjećeno 8. 2. 2016. U kontekstu ove
drame za inoču se uzima drugo objašnjenje.
2
Izvor: Merriam-Webster Dictionary and Thesarus, URL: http://www.merriam-
webster.com/dictionary/melancholy, posljednji put posjećeno 9. 9. 2016.
3
Izvor: Merriam-Webster: Dictionary and Thesarus, URL: http://www.merriam-
webster.com/dictionary/melancholia, posljednji put posjećeno 9. 9. 2016.

3
2.3. Progresivnost i regresivnost početaka
Užarević objašnjava da prvi stihovi pjesme, osim što uvode u samu pjesmu, oblikuju
njezinu semantičku narav te taj početak može biti progresivan upućujući na razvoj lirske
događajnosti ili regresivan upućujući na rezultat lirske događajnosti (Užarević, 1991.: 55.).

Uzmemo li prva četiri stiha Mistična soneta jer su oni sintaktički gledano jedna
rečenica, prvi opažaj navodi na to da su prvi stihovi progresivni. Oni najavljuju lirsku
događajnost o kojoj će lirski subjekt govoriti, ali istovremeno promatrajući te stihove u
odnosu na čitavu pjesmu, može se nazrijeti da se sva događajnost osjetilno i misaono dogodila
u trenutku dok je subjekt gledao u: „hihot zvijezda u šedrvana pjeni“ (Matoš, 1972.: 20.),
kako kaže u drugome stihu, a to bi značilo da nema ni progresivnosti ni regresivnosti, nego je
u pitanju jedan jedini trenutak u kojemu je lirski subjekt sve što navodi u pjesmi iskusio
simultano. Međutim, aorist snatrih u četvrtome stihu: „O zlatnoj sjeni snatrih, o dragoj ženi“
(Matoš, 1972.: 20.) suptilno upućuje na prošlost, nešto već proživljeno i u tom slučaju bi se
moglo raditi i o regresivnosti.

Vidrićevi su prvi stihovi jednoznačni po semantičkoj naravi, progresivni su i nakon

njih radnja tek slijedi, što vidimo pri nastavku čitanja. U njima lirski subjekt uvodi u radnju,
spominje poljubac odnosno cjelov: „Vrh moga čela cjelov zaplamti“ (Vidrić, 1969.: 67.),
nakon kojega se razvija radnja.

Primijenimo li spomenuto Užarevićevo načelo anticipacije semantičke naravi prema

početku teksta na Leskovarovu novelu, budući da je riječ o proznome tekstu teže ćemo doći
do kakvih zaključaka nego promatrajući pjesmu. Možemo uzeti prvi odlomak kao svojevrsni
početak; u njemu se opisuje psihička i fizička promjena lirskoga subjekta i zapravo je teško
točno pretpostaviti hoće li se radnja razvijati progresivno opisujući što se s pripovjedačem
događa nakon njegove promjene ili će se radnja prikazati retrospektivno opisujući što je
dovelo do pripovjedačeve promjene.

S druge strane, četvrti predložak na početku ukratko donosi podatke o tome gdje se
odvija radnja te kao uvod u dramski tekst, semantička narav mora biti progresivna.

Film u svojim početnim minutama koje prethode samoj radnji donosi vrlo usporene
kadrove. Neki od kadrova prikazuju Justine blijedoga i bolnoga izraza lica, planet
Melancholiju iza kojega nestaje crvena zvijezda Antares, Justineinu sestru Claire koja trčeći

4
nosi sina, Justine u vjenčanici i Melancholiju koja apsorbira Zemlju. Sve što je tim isječcima
prikazano dogodit će se i kasnije u filmu te je time početak filma progresivan.

Nadalje, postoji opravdan razlog zbog kojega se početak odvija toliko usporeno.
Prema jednom internetskom članku o vremenu i prostoru u Melancholiji vrijeme prolazi vrlo
sporo osobama koje su u depresiji te se usporenošću tih kadrova indirektno te vezano uz
naslov najavljuje priroda filma.4

2.4. Opozicije početaka i sredina te sredina i krajeva

Kravar smatra da se jedinice s početka pjesme razlikuju od središnjih po opoziciji
apstraktno – konkretno ili cjelina – dijelovi, dok se odnosi sredina – završetak oponiraju kao
staro – novo ili očekivano – neočekivano (Kravar, 1998.: 384. – 385.).

Prva strofa Mistična soneta koju ćemo uzeti kao jedinicu s početka pjesme, u odnosu
na drugu i treću strofu te prvi stih četvrte strofe koje ćemo uzeti kao središnje jedinice, ne
ponašaju se u potpunosti prema tome modelu. Prva strofa čini se konkretnija i cjelovitija
opisujući lirskoga subjekta negdje u gradu, ismijavanog od strane nepoznatih sviju; on gleda
odsjaj zvijezda u vodi šedrvana i mašta o ženi. Dio koji smo uzeli kao središnji donosi opis
sjaja njezinih očiju; pjesmu njegove duše; nebeska tijela koja, može se pretpostaviti, vidi u
odrazu fontanske vode te priznanje da ženin lik vidi snagom svojega uma, svoje čežnje:
„Nađoh je ko Boga / U suzi materije sakritoga, / Kroz zagonetku moje čežnje svete.“ (Matoš,
1972.: 20.) Početak pjesme može se zamisliti kao jednu sliku ili fotografiju, dok središnji dio
se sastoji on nekoliko isječaka, iako povezanih, ali u odnosu na prvu strofu pjesme, ipak su
rascjepkaniji. Prema tome početak i sredina odnose se kao cjelina – dijelovi, ali ne i kao
apstraktno – konkretno jer upravo zbog početka prikazanog u jednoj slici, središnji dio čini se
apstraktniji zbog podijeljenosti na slike od kojih se sastoji.

Odnos sredine i završetka Matoševe pjesme može odgovarati Kravarovoj predodžbi

oponiranja. Naime, pripovjedač na kraju pjesme zaključuje: „Ljepota, ljubav, sreća, sni i
zanosi / Su Bog, misterij, što u ženi zanosi.“ (Matoš, 1972.: 20.) Imenice ljepota, ljubav,
sreća, sni, zanosi mogu se poistovjetiti s onime o čemu je lirski subjekt govorio u tekstu, te
riječi mogu se promatrati i kao sažetak pjesme, a zatim se ti pojmovi u posljednjemu stihu

4
Izvor: Cinematic Depression: How Lars von Trier Distorts Time & Space in 'Melancholia', URL:
http://nofilmschool.com/2016/04/cinematic-depression-lars-von-trier-melancholia, posljednji put posjećeno 9.
9. 2016.

5
uzdižu na višu razinu, može se reći diviniziraju se, apstrahiraju se još apstraktnijim nazivima
Boga i misterija.

Promatrajući Vidrićevu pjesmu, također ćemo uzeti prvu strofu kao početak pjesme, a
sljedeće dvije strofe, dakle drugu i treću, i prva dva stiha četvrte strofe određujemo kao
središnji dio, a ostatak pjesme kao završni dio koji kulminira u posljednjemu stihu, odnosno
strofi.

Za razliku od Matoševe, ova pjesma ima apstraktan, nejasan početak koji tek uvodi u
priču pjesme. Lirski subjekt osjeti poljubac na čelu, ne spominje se čiji je, a apstrakciji
doprinosi i drugi stih: „I mir me zaokupi sveti.“ (Vidrić, 1969.: 67.) U središnjemu dijelu
pjesme kao i kod Matoševe pjesme imamo više slika, ali one su jasnije, konkretnije,
slikovitije. Odnos središnjega dijela i završetka, kao i kod Mistična soneta, odgovara onome o
čemu je Kravar pisao. Završetak se u doživljajnom smislu mijenja, dakle ponaša se kao nešto
novo; lirski subjekt iz svojega staloženoga stanja, svetoga mira, odjednom prelazi u nagonsko;
iz nečega što je sugeriralo duhovnost, prelazi u nešto čime upravlja tjelesnost, a time se
ujedno ostvaruje i promjena iz očekivanoga u neočekivano.

Pokušavajući primijeniti te odnose suprotstavljanja na Kraljicu zemlje, iako nije riječ o

lirskome tekstu, za početak novele uzeli bismo dio u kojemu se opisuju pripovjedačeva
promjena te doživljaj i osjećanje prirode, središnji dio bio bi susret sa ženom i odlazak u grad
gdje se ponovno susreće i rastaje s njom, a posljednji odlomak koji opisuje jutro i prisjećanje
sna predstavljao bi završetak.

Početni dio zaista bi se mogao gledati cjelovito budući da se opisuje jedno stanje, dok
se u središnjem dijelu opisuje i više događaja i više je mjesta odvijanja radnje. Također,
ponajviše zbog opisa predviđanja dolaska nečega, početni dio može se promatrati apstraktnije
u odnosu na središnji gdje se događaju konkretniji događaji, iako su oni irealni, ipak su
konkretniji. Isto tako, središnji dio uz podlogu početnog dijela može se gledati kao nešto staro
i očekivano u odnosu na kraj koji je nov i neočekivan. To je možda najviše zbog toga što se
otkriva da su svi događaji bili dijelom sna: „On se sjeti prosnivene noći i uzdahne.“
(Leskovar, 2004.: 86.)

Kod dramskoga predloška početni dio može biti onaj u kojemu glavni lik Andro
razgovara sa sluškinjom i kanonikom jer ti dijelovi djeluju uvodno, dok se radnja dinamizira u
dijalozima Andre i žene Kaje, potom Andre i inoče Ljube te Andre, Kaje, Ljube i File te se taj

6
dio ponaša kao središnji. Kao kraj može se promatrati posljednji čin. I u ovome predlošku
početni dio je onaj koji uvodi u radnju i opskrbljuje čitatelja informacijama te kada se te
informacije kontekstno razrađuju u središnjem dijelu kroz nekoliko dijaloga vidljivo je da se
početak ponaša apstraktnije i cjelovitije od središnjega dijela. Također središnji dio obuhvaća
poznate odnose među likovima koji se mijenjaju na kraju: Andro i Ljuba prekidaju svoj
ljubavni odnos, Andro i Kaja se rastaju, a Ljuba se pristaje udati za Filu, čak i nakon što joj
Kaja govori da joj prepušta Andru. Iz takvoga razvoja okolnosti lako je uočljiva tranzicija iz
staroga u novo, odnosno iz očekivanoga u neočekivano.

U smislu podjele filma na tri dijela kao što smo podijelili tekstove dosad, početak je
kao u prethodnome poglavlju sve ono što je prikazano u slow motionu prvih nekoliko minuta.
Središnji dio započinje u dijelu u kojemu se pojavljuje limuzina, a kraj kada postaju svjesni da
će Melancholija udariti Zemlju.

Budući da su na početku filma prikazani samo nekakvi dijelovi koji će poslije biti
razjašnjeni kako radnja filma teče, odnos početka i sredine djelomično odgovara Kravarovoj
tezi. Odgovora onim dijelom da se početak i sredina odnose kao apstraktno i konkretno jer su
početni dijelovi izvađeni iz konteksta samoga filma te će se u središnjemu dijelu aktualizirati,
konkretizirati; a upravo zato što se radi o dijelovima koji su dijelom sredine kao jedne cjeline,
odgovaraju Kravarovoj opoziciji cjelina – dijelovi.

Što se tiče odnosa sredine i kraja za koje Kravar drži da se oponiraju kao staro – novo,
može se u filmu protumačiti na način da je cijeli središnji dio prikaz svijeta kakav on jest,
dakle poznat i time može značiti nešto staro, a novo ne bi bio cijeli kraj filma, nego uistinu
njegov konac u kojemu dolazi do sudara dviju planeta, znači kada prestaje sve što je bilo i za
što se znalo, a nastupa nešto što još nije doživljeno, nešto što će biti nakon tog sudara. Iako u
filmu ljudski život na Zemlji tada nestaje, iz pozicije gledatelja koji je prisutan i nakon sudara
planeta taj trenutak može gledati kao nešto novo kada novi svijet apsorbira stari svijet.
Opozicija sredine i kraja kao očekivanog i neočekivanog ovisi isključivo o gledatelju – je li
gledatelj očekivao sudar Zemlje s Melancholijom ili da će se samo mimoići.

Skraćeno, Kravarova predodžba o suprotstavljenom odnosu početka i središnjega

dijela pjesme kao apstraktnoga i konkretnoga odnosno cjeline i dijelova, a isto tako i
unakrsnoga odnosa središnjega dijela i kraja kao staroga prema novome odnosno očekivanoga
prema neočekivanome, može se primijeniti na sva četiri predloška iako svi predlošci nisu
lirski tekstovi ili tekstovi uopće, na kakvima je Kravar temeljio svoje mišljenje. Osim što je

7
moguće sve predloške podvrgnuti ovakvom suprotstavljenom odnosu sastavnica, moguće je
da se čak ta suprotnost najviše izrazila u nelirskome tekstu – u drami, barem kada je riječ o
odnosu sredine i završetka, a u filmu kada je riječ o početku i sredini i to isključivo zbog
prirode filma kao medija.

2.5. Završetci
Užarević prenosi da je najvažniji element pjesme njezin završetak te da sve misli i
osjećaji teže prema njemu (Holševnikov, 1985., navedeno prema: Užarević, 1991.: 36.). Kaže
Užarević da „kraj pjesme zatvara krug pjesme, korespondira s cjelinom pjesme – vraćajući se
naslovu odnosno početku pjesme“ (Užarević, 1991.: 11.).

Posljednji stihovi Matoševa Mistična soneta, kako smo već rekli, u pojmovnom je
smislu nadređen prethodnomu stihu koji zaokružuje sve već spomenuto u pjesmi i na taj način
posljednji stih obuhvaća, zaokružuje pjesmu.

Vidrićeva pjesma završava kratko: „Ja hoću strast!“ S Početka pjesme, pa i sredine
pjesme ne možemo pretpostaviti da će ona težiti takvom kraju kakav ima, no ipak ona
završava takvim pomalo neočekivanim usklikom, a Užarević navodi da je upravo usklik jedan
od oblika završetka pjesme (Holševnikov, 1985., navedeno prema: Užarević, 1991.: 36.). Taj
usklik je ponavljanje, on se prvi put spominje u četvrtoj strofi, a ponavljanje ima funkciju
vraćanja (Užarević, 1991.: 61.) te neki smatraju da je osnovno načelo lirike upravo
ponavljanje i da može biti formulirano kao: „Još, još jednom o istome!“ (Sil'man, 1977.,
navedeno prema: Užarević, 1991.: 60.)

Također kaže da se pjesma u svom završavanju može vratiti naslovu ili početku
pjesme (Užarević, 1991.: 11.), a razmišljajući o kraju, ne pjesme, nego Leskovarove novele,
upravo se to događa – novela završava riječima: „Kraljica zemlje...“ (Leskovar, 2004.: 86.)

U istome dijelu svoje knjige Užarević (1991.: 11.) govori da je kraj pjesme zapravo
razrješenje svih napetosti i sukoba što možemo primijeniti na kraj drame u kojoj se svi
dramski sukobi dokidaju na kraju te drama završava Andrinim rečenicama: „Ne treba više
suza! Sad ćemo započeti nov život. Gledat ćemo, da bude vedar i sretan!“ (Ivakić, 1994.:
126.)

8
 Razrješenje svih napetosti i sukoba vidljivi su i na kraju filma. Svi međuljudski odnosi
među likovima, koliko god bili napeti prije, na kraju jenjavaju. Napetost je prisutna samo u
svakom liku individualno. Uz to, glazba približavanjem meteora stvara napetost, ali to je zato
što je već očigledno da će doći do sudara te se glazbom gradira to iščekivanje.

2.6. Stilski pluralizam moderne

Prvo ukratko: kada je riječ o stilskome pluralizmu moderne Matošev Mističan sonet
pripada simbolizmu, dok Vidrićeva pjesma Vrh moga čela... isto kao i Leskovarova Kraljica
noći više podudaranja imaju sa secesijom, a Ivakićeva drama Inoče bi se okarakterizirala kao
veristička. Sve su to stilovi koje književna povijest uvrštava pod zajednički nazivnik zvan
modernom, iako Cvjetko Milanja napominje da se secesija nije toliko afirmirala kao
impresionizam i simbolizam (Milanja, 2010.: 29.).

Simbolizam nam književni povjesničari i kritičari opisuju na razne načine; kao

pokušaj da se stvarnost zamijeni idejom, ispreplitanje s impresionizmom jer i simbolizam i
impresionizam teže vizualnom i slušnom efektu, odnosno sinesteziji, pribjegavanje mistici,
transcendentalnosti, nečemu tamnome, noći, destrukciji racionalne slike svijeta, ali ujedno i
pokušaju uspostavljanja harmonije nakon te destrukcije (Milanja, 2010.: 47.; Žmegač, 1993.:
94.).

Prepoznajemo takve simbolističke motive u svakom stihu Mistična soneta. Štoviše,

već sam naslov kazuje da je nešto mistično. Lirski nas subjekt odmah na početku uvodi u
noćnu, može se naslutiti i mističnu atmosferu: „O ponoći, kad crne ruže snijevahu / Uz hihot
zvijezda u šedrvana pjeni“ (Matoš, 1972.: 20.). Upravo zbog motiva šedrvana5 može se
povući paralela sa secesijom koja prema Žmegaču „želi biti prisutna u svim očitovanjima
kulture, a osobito u njezinim vizualnim manifestacijama“ (Žmegač, 1993.: 101.). Dakle javna
potvrda ovakve fontane koja se može promatrati kao umjetničko djelo, slično statui možda,
pretežito simbolističku pjesmu stavlja u dodir sa secesijom. Nadalje, Matošev subjekt
spominje zlatnu sjenu, snatrenje, odnosno snivanje, maštanje; zatim tajnu noći, dušu, suzu
materije, svetu čežnju. Sve su to motivi koji se mogu okarakterizirati mističnima. Kada je riječ
o sinesteziji, lirski subjekt govori o vizualno perceptibilnim crnim ružama uz hihot zvijezda,
zatim čuje zvuke harfe koji mu pjevaju dušom.

5
Šedrvan ili šadrvan je vodoskok, česma, fontana, često u uz građevine ili parkove orijentalnog tipa. Izvor:
Hrvatski jezični portal, URL: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search, posljednji put posjećeno 9. 9. 2016.

9
 Prelazimo na Vidrićevu pjesmu Vrh moga čela... u kojoj se isprepliću secesijska
obilježja s nekim simbolističkima. U ovoj pjesmi lirski subjekt doživljava osjet dodira: „Vrh
moga čela cjelov zaplamti“ (Vidrić, 1969.: 67.). Taj dodir polagano dočarava osjećaj mira, ali
skriveno dovodi do implozije unutar samoga čovjeka, odnosno pripovjedača, koji se, kako se
pjesma bliži kraju, počinje ponašati mahnito, ispunjen strašću. Prepoznaje se secesijska
potreba za umjetnošću, javnim potvrđivanjem umjetnosti u liku statue: „I bi mi kao da sam
posljednjom snagom / Polako podignuo velo / S predivna kipa“ (Vidrić, 1969.: 67.). Koristi se
metaforom demona koji upućuje na nešto irealno, ali pripovjedač njime imenuje nekakvu
unutarnju tjeskobu, nagon, ono nešto što ga je iz svetog mira nagnalo za strašću, nekakva
čežnja.

Pripovjedač Kraljice noći na početku sam mistično predviđa nešto, a kaže Šicel da je
upravo nešto česta i omiljena Leskovarova riječ (Šicel, 2005.: 85.). Dakle, pripovjedač
predosjeća: „Nešto će doći. Dolazi, samo od sebe dolazi. (...) Nema još nikoga, ali doći će.
Tišina je, sve je nejasno.“ (Leskovar, 2004.: 83.) Prema Šicelu, najbolji dio Leskovarova
opusa sadržan je u onim djelima gdje on, slično kao i Gjalski, uvodi elemente mističnosti, zle
slutnje; a junaci život ne žive, nego ga isključivo osjećaju (Šicel, 2005.: 89.). Kasnije se ta
mistika, iracionalnost i transcendentalnost povećava u prikazu žene: „I maglica, satkana od
sanjive pređe, zatalasa se pred njegovim očima, odajući jedno žensko biće, što je iza nje. On
ispruži ruke, ali sanjiva maglica otplovi u daljinu (...).“ (Leskovar, 2004.: 83.) Taj događaj
ujedno i pridonosi destrukciji iracionalnoga svijeta, ali unatoč tome, pripovjedač ne doživljava
to kao nešto irealno, naprotiv, on nastavlja tragati za tom ženom. Osim u mnogim nerealnim
motivima, mistika se očituje i u realnijim motivima, u atmosferi noći: „Sada otpoče čarobna
noć. Nejasno je, duboki mrak. Davno već ugasnu večernje rumenilo na oblacima; svi se
zaodjenuše u tamu, samo jedan oblačić zadrža nešto svijetla.“ (Leskovar, 2004.: 84. – 85.)
Naznake secesijske umjetnosti i dekorativnosti kao odlike secesije (Milanja, 2010.: 37.),
pronalazimo u Leskovarovoj noveli u dijelu kada pripovjedač odlazi u grad u potrazi za
misterioznom ženom, ali u istom dijelu iščitavamo snažnu sinesteziju: „Perivojem kruže staze.
S drveća kapaju mirisi, padaju cvijetci. Iza busena velikih crvenih ruža čuju se lagani koraci.“
(Leskovar, 2004.: 84.) Upravo ta potraga za misterioznom ženom oslikava dio secesije u
kojemu se sintetizirano traga za ženom kao adoriranim efektom i stvarnim fenomenom
(Milanja, 2010.: 39.).

Govoreći o drami Inoče Joze Ivakića, već smo napomenuli da se radi o verističkomu
dramskom tekstu. Već sam naziv termina verizam upućuje na njegovu težnju za

10
prikazivanjem stvari što istinitije.6 Ivo Bogner uviđa da Ivakić ulazi u psihu šokačkoga života
jer su u drami prikazane različite životne situacije (Bogner, 1987.: 17.). Naime, u drami su
isprepleteni motivi zajedništva sela, osjećaj samoće pojedinca i otuđenje, bračna nevjera,
mogućnost oprosta. Zajedništvo, sloga i mogućnost dogovora suseljana dobro se ističu u
sljedećem navodu: „Gabra: Došo sam da te pitam, bi li oni mogli sutra kod mene raditi. Ili ako
ne sutra, a ono preksutra. / Andro: O sutra nema ni divana, a ono preksutra – možda.“ (Ivakić,
1994.: 67.) Kada je riječ o osjećaju samoće, taj osjećaj zahvaća Andru: „Eto, ne ću. Ili ako
budem htio, sam ću večerati, kao što sam i u životu sam.“ (Ivakić, 1994.: 70.), ali on je isti lik
koji osjeća i otuđenje: „Niko više ne može kazati, da ti nisi bila žena još jednoga čovjeka
pored mene. I vidiš, to je ono, što mene otudjuje od tebe.“ (Ivakić, 1994.: 74.) Bračna nevjera
dogodila se zbog spleta okolnosti: Kaji je javljeno da je Andro poginuo u ratu te se udala za
drugog čovjeka, a kad se Andro vratio kući, iz osvete i inata počeo je ljubovati s Ljubom.
Mogućnost oprosta vidljiv je na kraju drame kada se svi likovi izmire. Osim što veristički
prikazuje životne situacije i događaje, Ivakić i govorno likove karakterizira veristički. O tome
govori Goran Rem: „Joza Ivakić je dopuštao da njegovi likovi govore onako kako govore živi
ljudi iz njegove varoši, njegova sokaka, okolnih sela, i možda mu ponajviše zbog toga pripada
epitet najšokačkijeg pisca.“ (Rem, 2006.: 349.) Ovom dramom Ivakić je ostvario upravo ono
što Vjeran Zuppa smatra da dramski tekst mora prenijeti, a to je „portret stvarnosti“ (Zuppa,
1995.: 78.) jer je dramska situacija „egzistencijalna činjenica“ (Zuppa, 1995.: 77.), sama
drama je vrsta u kojoj se izražava zbilja (Batušić, Kravar i Žmegač, 2001.: 34.).

Ako se film uopće može uspoređivati s tekstovima na ovoj razini, može se učiniti
bliskim svim tekstovima: u njemu prevladava nešto mistično, tajnovito, neizvjesno. Ako bi se
dramski verizam primijenio na film, bio bi prepoznatljiv u prikazu osobe koja pati od teškoga
oblika depresije te obiteljska disfunkcionalnost prouzrokovana time.

2.7. Iskazna lica

Kada je riječ o lirskome subjektu odnosno pripovjedaču, kod tih osoba vidimo
različite unutrašnje borbe, a njih je moderna upravo htjela istaknuti. Žmegač zato kaže da je
„književnost na pragu 20. stoljeća nastojala intenzivnije nego ikad prije proniknuti u
individualna i duševna zbivanja, u predjele mašte, intuicije, osjećajnosti i osjetilnosti“
(Batušić, Kravar i Žmegač, 2001.: 31.).

6
Lat. vero - istinito

11
 Matošev je lirski subjekt u sukobu idealnoga i svakodnevnoga. U svojoj svakodnevici,
u gradu, uz šedrvan, on snatri o idealnome – o ženi, sjaju njezinih očiju, pronalazi ju svugdje
oko sebe „ko Boga / U suzi materije sakritoga“ (Matoš, 1972.: 20.).

Preko Vidrićeva lirskoga subjekta sukobljavaju se unutrašnje i vanjsko, ali još više
duhovno i tjelesno ili samo čežnja za tjelesnim. Na početku pjesme subjekt doživljava
izvanjski svijet, ali zatim se doživljavanje i osjećanje prenosi u njega samoga. Time dolazi do
sukoba duhovnoga i tjelesnoga, početni mir se rasplamsava u nemir, nešto što izvire iz
njegove nutrine ispoljava na površinu, „bukti strast“ (Vidrić, 1969.: 67.), on osjeća nemir koji
dolazi do vrhunca u posljednjemu stihu, rečenici, uskliku: „Ja hoću strast!“ (Vidrić, 1969.:
67.)

Dolazimo do Leskovarova pripovjedača. Frangeš sve Leskovarove junake naziva

leskovarcima zbog njihove duševne srodnosti (Frangeš, 1987.: 228.). Leskovar, kao i Gjalski i
Matoš, progovara o čovjeku kao egzistencijalnom biću koje se zanima za općeljudske
probleme (Šicel, 2005.: 89.). Leskovar uvodi novu opservaciju književnoga junaka –
unutrašnje psihičko-emocionalne sukobe u likovima, pokušava prodrijeti u dubinu čovjeka, u
njegovu podsvijest (Šicel, 2005.: 85.), a to možemo vidjeti u sljedećemu navodu: „A on se
baca na koljena pred njom i diže k njoj ruke. – Tko si, tko si ti, za kim ja izgaram, umirem od
čežnje, da budeš moja, (...) Tko si? Tko si? Utješi srce moje!“ (Leskovar, 2004.: 85.)

Na ovoj razini promatranja, Andru iz Ivakićevih Inoča možemo uzeti kao predstavnika
u kojemu se odvijaju unutrašnji sukobi i problemi: žena mu se udala za drugoga smatrajući ga
mrtvim i to je glavni izvor njegove alijenacije i usamljenosti o kojima je već bilo pisano.
Nakon toga on se želi osvetiti te njoj u inat uzima inoču. Na kraju drame Andro je doživio
najsretniji kraj u usporedbi s Matoševim i Vidrićevim lirskim subjektima te Leskovarovim
pripovjedačem. Jest da je ostao sam, ali okrenut je budućnosti za koju osjeća da će biti dobra i
sretna.

U filmu nema pripovjedača, Justine bi se mogla promatrati kao centralna osoba u kojoj
se očituju unutrašnje borbe te je vidljiva kompleksnost njezina duševnoga stanja, ali budući da
nije imala ulogu pripovjedača nećemo se zadržavati na tome.

12
2.8. Motiv odlaska žene
Ako pogledamo ženske likove ovih predložaka, uočit ćemo jednu zajedničku stvar
koja povezuje tekstove, a to je svojevrsni odlazak žene od subjekta, pripovjedača ili lika, ali
sagledan iz različitih perspektiva.

U Mističnu sonetu i Kraljici noći žena odlazi sa snom. Žena iz Mistična soneta ne
odlazi izričito, ali budući da lirski subjekt o njoj snatri: „O zlatnoj sjeni snatrih, o dragoj ženi“
(Matoš, 1972.: 20.), ona je dio sna, dio njegova maštanja te kada lirski subjekt prestane sanjati
odnosno sanjariti, žena će nestati, otići.

Misteriozna kraljica zemlje također odlazi sa snom, s buđenjem iz sna: „Odjednom

osjeti, kako mu nestaje ispod ruku. Otvara oči i vidi, ona se ne utapa, ne tone, ona se uzdiže,
izmiče mu, rastapa se i raspršta u milijun pjenušavih iskrica i pretvara se u srebrnu pjenu. Kad
se ukaza sunce na istoku (...) On se sjeti prosnivene noći i uzdahne. U duši mu toplo. Na
usnama mu se smiješi poljubac minule noći, a u srcu bruji velika, neugasiva čežnja.“
(Leskovar, 2004.: 86.) Spominjući san uz Leskovara može se dodati Šicelova kritika u kojoj
kaže da je najbolji Leskovar „u onim novelama u kojima u hrvatsku književnost unosi neke
nove tehnike stvaralačkog čina: motiv sna, ili (slično kao i Gjalski u isto vrijeme) elemente
mističnosti“ (Šicel, 1990.: 86.).

Uspoređujući ove dvije žene, Matoševa je možda u stvarnosti stvarnija, lirski subjekt
kao da se prisjećao nje, ali njezina predodžba je teže perceptibilna, dok je Leskovarova žena
produkt sna, vizije ili priviđenja, dakle stvarnosno manje stvarna, ali njezina predodžba u
noveli je stvarnija, perceptibilnija.

Žena iz Vidrićeve pjesme nije nigdje direktno imenovana, ali njezino postojanje nazire
se u poljupcu s početka pjesme, a ponajviše kasnije uz proboj strasti lirskoga subjekta, može
se naslutiti da je želja za strašću proizašla iz čežnje za ženom, odnosno njezinim izostankom.

Drama Inoče donosi najkonkretniji, najopipljiviji prikaz odlaska žene jer žena, Ljuba,
zaista odlazi od Andre, prepušta ga Kaji, a s druge strane i Kaja odlazi od njega jer se njih
dvoje rastaju.

Film donosi suprotnost od tekstova – muškarac, John, odlazi – bježi od života.

Preplašen činjenicom da će se Melancholija sudariti sa Zemljom, oduzima si život te ostaju
ženski likovi i mali Leo.

13
2.9. Statičnost i dinamičnost
Posljednja stvar po kojoj ćemo usporediti ova četiri teksta jest statičnost i dinamičnost
u samim tekstovima kada je riječ o likovima, njihovim unutrašnjim proživljavanjima i
njihovoj korespondenciji s drugim likovima.

Kroz sinesteziju boja i zvukova te za Matoša karakterističnih tamnih motiva, kao što
su noć i crne ruže, u pjesmi Mističan sonet izražava se nekakva dinamičnost koja kroz daljnje
stihove slabi te na kraju lirski subjekt nabrajanjem apstraktnih imenica postiže statičnije stanje
nego na početku pjesme.

U Vidrićevoj pjesmi je obrnuto. Pjesma započinje cjelovom, svetim mirom koji

ukazuju na staloženost i statičnost, ali kao i kod Matoša, kako stihovi odmiču stanje se
mijenja – postaje napetije, dinamičnije, a to se prvi put očituje stihom: „Ah, u grudi se mojih
pokrenu demon“ (Vidrić, 1969.: 67.). Nakon toga slijedi već ponavljana rečenica: „Ja hoću
strast!“ (Vidrić, 1969.: 67.) Sljedeći stihovi su malo smireniji sve do posljednjega stiha u
kojemu osjećaji kulminiraju, dolazi do implozije u samom lirskom subjektu koja se zbog
svoje siline očituje kao eksplozija, eksplozija lirskoga subjekta i verbalna eksplozija: „Ja hoću
strast!“ (Vidrić, 1969.: 67.) Spominjući statičnost, kao mirnoću, može se napraviti mala
digresija s obzirom na to kako su Vidrićevu liriku opisali neki književni kritičari i
povjesničari. Milan Marjanović i Cvjetko Milanja pišu da su obilježja Vidrićeve poezije
mirnoća i nenapetost, vedrina, nepisanje u 1. licu, često korištenje motiva iz antike te drugih
kultura i religija (Marjanović, 1962.: 94; Milanja, 2010.: 110., 116.). Sve ono kako opisuju
Vidrića, u ovoj pjesmi on to nije, odnosno ova pjesma je sve samo ne takva kakve su ostale iz
njegova relativno mala opusa. Ova pjesma ne odgovara gotovo nijednoj odlici Vidrićeva
lirskoga stvaralaštva te se ona može opisati upravo na način da se prikaže što ona sve nije u
usporedbi s ostalim njegovim pjesmama te se ponaša kao nešto što se u jeziku naziva
negativnom vrijednošću jezičnoga znaka, dakle opisuje se ne na način da se govori kakva je,
već kakva nije u odnosu na druge pjesme.

Kraljica zemlje tekst je koji se među ova četiri izdvaja kao pretežno statičan. Uz sve
emocije, događaje, stanja, slutnje, unutrašnja razmišljanja, čak i odlazak misteriozne kraljice
zemlje, prevladava statičnost koja se nakratko i u manjoj mjeri dinamizira kada pripovjedač
zahtjeva od žene da mu kaže tko je ona: „A on se baca na koljena pred njom i diže k njoj ruke.
– Tko si, tko si ti, za kim ja izgaram, umirem od čežnje, da budeš moja, (...) Tko si? Tko si?
Utješi srce moje!“ (Leskovar, 2004.: 85.)

14
 Kako je drama sama po sebi dinamičan tekst, za razliku od Kraljice zemlje, Inoče su
pretežno dinamične, uz dakako statičnije dijelove. Statičnost se najviše očituje u razgovorima
Andre i sluškinje Teze koja kao starija žena može biti predstavnica mudrijih, kao što se u
antici često najstarije uzimalo za najmudrije, pa ona svojim iskazima donosi mirnoću u
dijalozima. S druge strane, najdinamičniji dijelovi drame su dijalozi između Andre i Kaje te
prepirka između Andre, Kaje, Ljube i File.

Posljednji predložak ima izmijene statičnih i dinamičnih dijelova. Već je spomenuto

da započinje vrlo usporenim slijedom slika, što je statično; vjenčanje je zbir dinamičnih
zbivanja zbog prepirki, predbacivanja i neuobičajenih postupaka; nakon toga vrijeme kada
Justine bude izrazito depresivna je opet statičnije prirode i tako se ti dijelovi izmjenjuju. Kraj
se može shvatiti ujedno i statično i dinamično – statično jer Justine, Claire i Leo mirno sjede
na travi i iščekuju sudar, a dinamično s druge strane zbog samoga sudara, to jest trenutaka
neposredno prije sudara kada se počinje dizati vjetar, atmosfere dviju planeta se sudaraju pri
čemu dolazi do požara i u konačnici – Melancholija i Zemlja se sudaraju.

15
 3. Zaključak
Analizom ovih dviju pjesama, novele, drame i filma utvrdili smo da Vidrićeva pjesma
po naslovu najviše odudara jer, za razliku od ostalih tekstova, ne daje naznake o sadržaju
teksta koji slijedi. Promatrajući početke ovih umjetničkih tvorevina uviđamo da su oni kod
Vidrića, Ivakića i von Triera progresivni, kod Matoša je početak ujedno i progresivan i
regresivan, a kod Leskovara ni jedno ni drugo. Promatrajući početne i središnje dijelove
svakoga teksta prema Kravarovom načelu prema kojemu početak treba biti apstraktniji, samo
Mističan sonet odudara od takve postavke, dok u opoziciji središnjeg i završnog dijela kao
očekivano – neočekivano, sva četiri teksta odgovaraju tom modelu, Inoče više od drugih
tekstova iako je to dramski tekst, a Kravarov model odnosi se primarno na lirske sastavke,
dok kod filma to ovisi o gledatelju individualno. Govoreći o načinima na koji tekstovi
završavaju, prva tri imaju zaokružen kraj u odnosu na cijeli tekst, dakako svaki tekst na sebi
svojstven način, ali Inoče nemaju tako zaokruženu kompoziciju, no njihov kraj donosi
rasterećenje dramske situacije, kao i Melancholia. Kada tekstove napokon dovedemo u
kontekst moderne, zaključujemo da Mističan sonet i Kraljica zemlje pripadaju simbolizmu,
Vrh moga čela... secesiji, a Inoče verističkoj drami, ali ipak svaki tekst u sebi sadrži i
elemente ostalih stilova moderne te se svi elementi mogu u nekoj mjeri prepoznati i u filmu.
Pripovjedača u filmu nema, ali uspoređujući iskazne subjekte svakoga teksta vidimo da svaki
od njih u sebi nosi nekakve sukobe te da njima i svojim osjećajima prenose individualna i
duševna zbivanja, a upravo to je moderna željela prikazati. Ženski likovi se u sva četiri teksta
ponašaju slično, u svakome od tekstova prepoznaje se svojevrstan odlazak žene, ali on je
najistaknutiji u drami Inoče jer se radi o stvarnim ženama koje napuštaju muškarca, dok se u
ostalim tekstovima taj odlazak odvija preko sna ili kao kod Vidrića, žena ne odlazi, nego
jednostavno izostaje. Melancholia opet odudara jer u filmu odlazi muškarac. Konačno,
posljednja usporedba tekstova vrši se po kriteriju statičnosti – dinamičnosti te zaključujemo
da svi predlošci imaju svoje statične i dinamične elemente, ali najstatičnija bi bila
Leskovarova Kraljica zemlje, a najdinamičnije Ivakićeve Inoče.

16
 4. Literatura

4.1. Popis izvora

1. Ivakić, Joza. 1994. Inoče. Pripovijesti – Inoče [ur. Vladimir Rem]. Vinkovci: SN
„Privlačica“ Vinkovci, str. 47. – 127.
2. Leskovar, Janko. 2004. Kraljica zemlje. Tijelo tvoje duše: antologija proze hrvatske
secesije [ur. Branimir Donat]. Zagreb: Dora Krupićeva, str. 83. – 86.
3. Matoš, Antun Gustav. 1972. Mističan sonet. Poezija i proza. Zagreb: Mladost, str. 20.
4. von Trier, Lars. 2011. Melancholia
5. Vidrić, Vladimir. 1969. Vrh moga čela.... Sabrane pjesme [ur. Dragutin Tadijanović].
Zagreb: Tiskara izdavačkog zavoda JAZU, str. 67.

4.2. Popis citirane literature

1. Batušić, Nikola. Kravar, Zoran. Žmegač, Viktor. 2001. Književni protusvjetovi:
poglavlja iz hrvatske moderne [ur. Jelena Hekman]. Zagreb: Matica hrvatska
2. Bogner, Ivo. 1987. „Selo i varoš“ Joze Ivakića. Književni prikazi [ur. Danica Pajić].
Osijek: „Zagreb“ radna organizacija za grafičku djelatnost, Samobor; Sveučilište u
Osijeku – Pedagoški fakultet, str. 17. – 20.
3. Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb – Ljubljana: Nakladni
zavod Matice hrvatske, Cankarjeva založba
4. Kravar, Zoran. 1998. Lirska pjesma. Uvod u književnost [ur. Zdenko Škreb, Ante
Stamač], Zagreb: Globus
5. Marjanović, Milan. 1962. Vladimir Vidrić. Hrvatska književna kritika [ur. Petar
Lasta], Zagreb: Matica hrvatska, str. 93. – 94.
6. Milanja, Cvjetko. 2010. Hrvatsko pjesništvo 1900. – 1950.: pjesništvo hrvatske
moderne. Zagreb: Altagama
7. Rem, Goran. 2006. Zašto je Joza Ivakić najšokačkiji pisac? Šokačka čitanka [ur.
Goran Rem]. Osijek: Matica hrvatska ogranak Osijek, Šokačka grana Osijek, str. 347.
– 349.
8. Šicel, Miroslav. 1990. Sjaj i bijeda Janka Leskovara. Ogledi iz hrvatske književnosti
[ur. Ljubomir Stefanović]. Rijeka: Izdavački centar Rijeka, str. 81. – 88.
9. Šicel, Miroslav. 2005. Povijest hrvatske književnosti XIX. stoljeća: knjiga III.:
moderna. Zagreb: Naklada Ljevak

17
10. Užarević, Josip. 1991. Kompozicija lirske pjesme. Zagreb: Zavod za znanost o
književnosti Filozofskog fakulteta Seučilišta u Zagrebu
11. Zuppa, Vjeran. 1995. Uvod u dramatologiju. Zagreb: Antibarbarus
12. Žmegač, Viktor. 1993. Duh impresionizma i secesije: studije o književnosti hrvatske
moderne. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu

4.3. Popis internetskih izvora

1. Hrvatski jezični portal
 Inoča, URL: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search, posljednji put
posjećeno 8. 2. 2016.
 Šedrvan, URL: http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search, posljednji put
posjećeno 9. 9. 2016.
2. Merriam-Webster: Dictionary and Thesarus
 Melancholy, URL: http://www.merriam-webster.com/dictionary/melancholy,
posljednji put posjećeno 9. 9. 2016.
 Melancholia, URL: http://www.merriam-webster.com/dictionary/melancholia,
poljednji put posjećeno 9. 9. 2016.
3. No Film School
 Cinematic Depression: How Lars von Trier Distorts Time & Space in
'Melancholia', URL: http://nofilmschool.com/2016/04/cinematic-depression-
lars-von-trier-melancholia, posljednji put posjećeno 9. 9. 2016.

18