Gassan Kanafani Ljudi na suncu

NASLOV ORIGINALA: Riğāl taht al-šams

ABU KAJS
Abu Kajs je ležao potrbuške na vlažnom tlu. Zemlja pod njim počela je treperiti: otkucaji
umornog srca prostirali su se po zrnima pijeska i onda ulazili u njegove ćelije.... Kadgod bi prsa
prislonio na tlo osjetio bi to kucanje, kao da je srce Zemlje, otkako je legao tako prvi put pa sve do
sada, nemilosrdno probijalo sebi put prema svjetlu dolazeći iz krajnjih dubina Ognja. Kada je to jedne
prilike kazao svome komšiji sa kojim je popola obrađivao njivu, tamo u zemlji koju je napustio prije
deset godina, ovaj mu je ironično odgovorio:
- To je zvuk tvoga srca koji osjećaš kada prisloniš grudi na zemlju.
Kakva besmislica...! Onda je isto i sa mirisom? Onim što se, kada udahneš, ustalasa u čelu, a onda
jurne u vene? Svaki put kada bi udahnuo miris zemlje dok je ležao na njoj, učinilo bi mu se kao da
miriše kosu svoje supruge dok ona izlazi iz kupatila nakon što se okupala hladnom vodom... taj miris,
miris žene koja se okupala hladnom vodom i raširila svoju još uvijek vlažnu kosu po njegovom licu...
Otkucaji srca upravo su onakvi kao da nosiš vrapčića među nježnim dlanovima...
Vlažna zemlja - pomislio je - bez sumnje su to lokvice poslije jučerašnje kiše ... ne jučer nije padala
kiša!. U ovo vrijeme može biti samo žega i prašina! Zar si zaboravio gdje si? Zar si zaboravio?
Prevrnu se na leđa pridržavajući glavu dlanovima i stade gledati u nebo: bilo je vedro i usplamsalo.
Jedna crna ptica gore visoko besciljno je kružila. Nije znao zašto ga je odjedanput obuzeo osjećaj
usamljenosti. Na trenutak osjeti da će zaplakati... Ne, jučer nije padala kiša, sada je august... zar si
zaboravio? Čitav taj put koji se protezao kroz pustinju kao da je crna vječnost... zar si ga zaboravio?
Ona ptica još je usamljena kružila poput kakve crne tačke u tom dalekom, beskrajnom, usplamtjelom
prostoru iznad njega... sada smo u augustu! Otkud onda ova vlaga u zemlji? To je al-Šatt! Zar ne vidiš
kako se proteže tamo prijeko dokle seže pogled?

- Kada se sreću dvije velike rijeke: Tigris i Eufrat one formiraju jednu veliku rijeku koja se zove Šatt
al-Arab i koja se proteže od malo prije Basre do....
Profesor Salim, mršavi, sijedi starac, rekao je ovo deset puta visokim glasom jednom malom dječaku
koji je stajao pored crne table. U to vrijeme on je prolazio pored škole u svome selu, popeo se na jedan
kamen i priljubio se uz prozor. Profesor Salim stajao je ispred malog učenika i vikao iz sveg glasa
mašući pritom svojim tankim štapom:
- Kada se sreću dvije velike rijeke: Tigris i Eufrat....
Onaj mališan tresao se od straha, što je izazivalo smijeh kod ostale djece u razredu. On ispruži ruku i
kucnu jednog dječaka prstom u glavu, dječak podiže pogled i vidje ga kako krišom stoji uz prozor:
- ....Šta se desilo?
- Jarac - šapnu dječak smiješeći se.
Povrati se, siđe sa kamena i nastavi put a glas profesora Salima još je dopirao do njega. Ponavljao je:
Kada se sreću dvije velike rijeke....

Te noći vidio je profesora Salima kako sjedi u divanhani mjesnog muhtara i puši nargilu. Poslali su
ga u njihovo selo u Jaffi da uči djecu. Veliki dio života proveo je u podučavanju, tako da je riječ
“profesor” postala neodvojivim dijelom njegovog imena. Te noći u muhtarovoj divanhani neko ga je
upitao:
- Bit ćeš imam na džumi u petak, zar ne?
- Ne, ja sam profesor, a ne imam - odgovori jednostavno profesor.
- Kakva je razlika? I naš učitelj bio je imam - reče muhtar.
Profesor Salim ne odgovori već poče iza svojih naočala kružiti pogledom po licima kao da traži
pomoć od nekoga ko tu sjedi, ali svi su o ovoj stvari mislili čudno kao i muhtar...
Nakon poduge šutnje profesor Salim se nakašlja i kaza smirenim glasom:

1
 - Dobro, ja ne znam klanjati...
- Ne znaš - zarežaše svi, na šta profesor Salim ponovi:
- Ne znam!
- Svi prisutni se zgledaše sa čuđenjem, a onda se pogledaše u muhtara, koji je osjećao da treba nešto
kazati pa ne razmišljajući gruhnu:
- Šta znaš onda?
Profesor Salim kao da je upravo očekivao jedno ovakvo pitanje skoči i brzo odgovori:
- Mnogo toga, znam, recimo, dobro pucati.
Dođe do vrata i okrenu se, njegovo mršavo lice bilo je u grču:
- Ako vas napadnu, probudite me. Bio bih od koristi....

● ● ●

Ovo je, dakle, ta Šatt al-Arab o kojoj je profesor Salim govorio prije deset godina! To je ono na šta je
profesor Salim pokazivao miljama daleko od njegovog sela i škole. Neka ti se Bog smiluje profesore
Salime! Neka ti se Bog smiluje! Ti si bez sumnje pribran kod Boga čim je dao da umreš na noć prije
nego je jadno selo palo u jevrejske ruke... samo jednu noć prije.... o Bože! Ima li veće božanske
blagodati od ove...? Tačno je da su ljudi imali posla dok su te sahranili i posmrtnu počast ti iskazali...
Ali, ti si ionako ostao tamo! Sačuvao si se od poniženja i jada i svoju starost spasio si od sramote...
Neka ti se Bog smiluje profesore Salime.... Šta misliš da si živ, da te je zadesila sva bijeda koja je
zadesila mene.... Da li bi učinio ono što ja činim sada? Bi li pristao da nosiš svo svoje blago na leđima
i da preko pustinje bježiš u Kuvajt ne bi li našao zalogaj hljeba?
Pridiže se, osloni se laktovima na zemlju i ponovo se zagleda u veliku rijeku kao da je nije ni vidio
prije toga. Dakle to je ta Šatt al-Arab: “Jedna velika rijeka kojom plove lađe natovarene datuljama i
zelenim. Poput je ulice usred grada kojom idu automobili....” - ovako je glasno i nabrzinu odgovorio
njegov sin Kajs kada ga je one noći upitao:
- Šta je to Šatt al-Arab?
Htio je provjeriti ga, ali Kajs je odgovorio brzo i glasno dodajući pritom:
- Vidio sam te danas kako viriš kroz prozor.
Okrenu se prema supruzi koja se utom nasmija. On osjeti malu nelagodu i polahko kaza:
- Znam to odranije....
- Ne nisi to znao... saznao si danas dok si virio kroz prozor...
- U redu! Šta me briga da li to znam ili ne, hoće li se desiti Sudnji dan?
Supruga ga pogleda krajičkom oka pa reče:
- Kajs, idi igraj se u drugoj sobi.
Dok je zatvarao vrata za sobom, ona reče suprugu:
- Nemoj pred njim pričati tako. Djetetu je drago što to zna, zašto ga obeshrabruješ?
On ustade, priđe joj, stavi dlan na njen stomak i prošaputa:
- Kada?
- Za sedam mjeseci.
- Oh!
- Ovaj put želimo djevojčicu...
- Ne! Hoćemo dječaka! Dječaka!

● ● ●

Ali, rodila je djevojčicu, kojoj je on dao ime Hasna i koja je umrla dva mjeseca po rođenju. Ljekar je
mršteći se kazao:
- Bila je posve mršava!
To je bilo mjesec dana nakon što je napustio selo, u jednoj staroj kući u drugom selu koje je daleko
od borbene linije:
- Abu Kajs, osjećam da ću se poroditi!
- Dobro, dobro, smiri se.

2
 Volio bih kada bi žene rađale nakon stotinu dana trudnoće! Zar je ovo vrijeme za rađanje - reče
onako za sebe.
- Bože moj!
- Šta je?
- Porodit ću se.
- Da pozovem nekoga?
- Umm Umar.
- Gdje da je nađem sada?
- Dodaj mi taj jastuk...
- Bože moj.... podigni me malo, daj da se naslonim na zid...
- Nemoj se mnogo pomjerati, da ja zovnem Umm Umar....
- Požuri... požuri... O Gospodaru vasione!
Pojuri vani, i dok je za sobom zatvarao vrata začu glas novorođenčeta, vrati se i prisloni uho na
vrata.

Al-Šatt huči, mornari se nadvikuju, nebo plamti, a crna ptica besciljno lebdi.
Ustade, strese prašinu sa odjeće i stade buljiti u rijeku.
Osjeti više nego ikada prije da je izgubljen i malen, pređe dlanom preko svojih neuređenih brkova i
odagna iz glave sve misli koje su se bile nakupile poput mravljih vojski što pretiču jedna drugu.

Preko ovog al-Šatta, samo preko njega nalazi se sve čega je lišen.
Tamo je Kuvajt.... Ono što je u njegovim mislima živjelo tek kao san i imaginacija nalazi se tamo
preko... To mora biti nešto stvarno, od kamena, zemlje, vode i neba, a ne onakvo kakvo se javlja iz
drijemeža u njegovoj klonuloj glavi. Tamo moraju postojati sokaci, ulice, muškarci, žene i dječurlija
koja trče između stabala.... Ne... ne... tamo nema stabala.... Sa‘d, njegov prijatelj koji je odselio tamo,
radio kao vozač i vratio se sa kesama punim novca, pričao je kako tamo nema ni jednog stabla. Stabla
postoje u tvojoj glavi, Abu Kajse... U tvojoj staroj umornoj glavi, Abu Kajse, ima na desetine
čvornatih stabala koja su svakog proljeća rađala maslinama i dobrom... U Kuvajtu nema stabala, tako
je kazao Sa‘d. Moraš vjerovati Sa‘du, jer on zna više od tebe, uprkos tome što je mlađi od tebe... svi
znaju više od tebe... svi.
Deset proteklih godina nisi radio ništa osim što si iščekivao. Trebalo ti je deset dugih, gladnih godina
da povjeruješ kako si izgubio svoja stabla, svoju kuću, svoju mladost i svoje selo, sve to. Za ovih
dugih godina ljudi su sebi prokrčili puteve, a ti se poput onemoćalog psa svijaš u jednoj bijednoj kući.
Šta misliš, šta si očekivao? Da bogatstvo provali krov tvoje kuće... tvoje kuće? To nije tvoja kuća....
jedan plemeniti čovjek rekao ti je: “Stanuj ovdje!” - to je bilo sve, a godinu dana poslije reče ti: “Daj
mi pola sobe,” - pa si okačio zakrpljene suknene vreće između sebe i novih susjeda. Ostao si
nepomičan dok ti nije došao Sa‘d i počeo te tresti kao što se trese mlijeko da bi se pretvorilo u puter:
- Kada dođeš do al-Šatta možeš sa lahkoćom stići do Kuvajta, Basra je puna mladića koji će te preko
pustinje prokrijumčariti tamo... zašto ne ideš?
Njegova supruga čula je šta je Sa‘d rekao. Pogleda u lice jednog pa drugog i nastavi uspavljivati
dijete.
- To je neizvjesna pustolovina.
- Neizvjesna? Ha! Ha! Abu Kajs kaže neizvjesna... ha, ha!
Pogleda potom u nju i reče:
- Čuješ li ti šta govori tvoj muž? Neizvjesna! Kao da je živjeti isto što i piti mlijeko! Zašto ne radi
što i mi? Je li to on bolji od nas?
Nije podigla pogled prema njemu, želio je da to i ne učini.
- Sviđa li ti se život ovdje? Deset godina prođe, a ti živiš kao prosjak... ne može tako! Tvoj sin Kajs,
kada će se vratiti u školu? Sutra će porasti drugi... kako ćeš ga pogledati a da nisi...
- Dobro! Dosta!
- Ne! Nije dosta! Ne može tako! Ti si sada odgovoran za jednu veliku porodicu, zašto ne ideš tamo?
Šta misliš?
Supruga je i dalje šutila, a on je razmišljao: ....Sutra će porasti ovaj drugi... Ipak je kazao:

3
 - Put je dug, a ja sam star čovjek, ne mogu ići kao što ste vi išli... umro bih.
Niko u sobi ne progovori. Njegova supruga i dalje je uspavljivala dijete. Sa‘ad prestade navaljivati,
ali u njegovoj glavi zagrmi strašan glas:
- Umrijet ćeš? Heh! Ko kaže da to nije bolje od tvoga sadašnjeg života? Deset godina se nadaš da
ćeš se vratiti maslinovim stablima koja si nekada imao u svome selu... svome selu! Heh!
Ponovo pogleda u suprugu:
- Šta misliš, Umm Kajs?
Ona se zagleda u njega i tiho kaza:
- Kako god ti odlučiš...
- Mogli bismo školovati Kajsa...
- Da.
- Kupili bismo jedan-dva zasada masline...
- Naravno!
- Možda bismo sagradili kakvu hudžericu negdje...
- Svakako.
- Kada dođem.... kada dođem...

Zastade i pogleda u nju... znao je da će zaplakati, donja usna će joj zadrhtati, zatim će se pomoliti
jedna suza, polahko, polahko će rasti pa skliznuti niz njezin naborani, tamni obraz.... Pokuša nešto
kazati ali ne pođe mu za rukom. Gorčina koja tjera na suze trgala mu je grlo.... ista ona gorčina koju je
osjetio kada je došao u Basru i otišao u ured onog debelog čovjeka koji se bavi krijumčarenjem ljudi iz
Basre u Kuvajt i stao pred njega noseći svo poniženje i svu nadu što ih može ponijeti jedan jadni
čovjek... Bila je grobna tišina, ona što zvoni, kada je debeli čovjek, vlasnik ureda ponovio:

- To je mučan put, kažem ti, stajat će te petnaest dinara.

- Jamčiš li da ćemo stići bezbjedno?
- Naravno, stići ćeš bezbjedno, ali ćeš se malo namučiti. Ti znaš da smo u avgustu, vrućina je
nesnosna, a pustinja je mjesto bez hlada.... ali stići ćeš...
Gorčina mu je i dalje bila u grlu. Međutim, osjećao je, ostavi li za poslije ono što se sprema reći,
drugi put to neće moći izustiti:
- Putovao sam hiljadama milja da bih stigao do tebe, poslao me je Sa‘d, sjećaš li ga se? Ali, imam
samo petnaest dinara, šta misliš da uzmeš od toga deset, a ostalo da ostaviš meni?
Čovjek ga prekide:
- Nećemo se igrati.... zar ti tvoj prijatelj nije rekao da je cijena ovdje konačna? Mi rizikujemo život
vodiča zbog vas...
- I mi žrtvujemo svoje živote...
- Ja te ne prisiljavam na to.
- Deset dinara?
- Petnaest dinara... zar ne čuješ?
Više nije mogao, debeli čovjek koji je sav u znoju sjedio za svojim stolom buljio je u njega
razrogačenih očiju. Poželio je da prestane buljiti u njega, utom ju je oćutio, vrelu, napunila je kut oka,
samo što se nije otisla... Poželio je nešto kazati, ali nije mogao, osjećao je da mu je glava puna suza,
okrenuo se i izašao na ulicu, tamo je iza zastora od suza sve što postoji počelo bivati magličasto.
Dnevni horizont spojio se sa nebom, sve oko njega pretvorilo se u beskrajno blještavilo.

Ponovo se baci potrbuške na vlažnu zemlju koja pod njim opet poče treperiti... a njen miris mu se
poče uvlačiti u nos i poput poplave navaljivati u vene.

ASAD

4
 Asad je stao ispred debelog čovjeka, vlasnika ureda, koji se bavi krijumčarenjem ljudi od Basre do
Kuvajta, zatim je eksplodirao:
- Petnaest dinara ću ti platiti? ... Nije loše! Ali, nakon što stignem, a nikako prije toga!
Čovjek upilji u njega između debelih očnih kapaka i nehajno ga upita:
- Zašto?
- Zašto? Ha! Zato što će vodič kojeg će te poslati sa nama pobjeći prije nego što stignemo do pola
puta! Petnaest dinara, nije loše.... ali ne prije nego što stignemo.
Čovjek smota žute papire koji su stajali pred njim i reče zlobno:
- Ja te neću prisiljavati na bilo šta... ja te neću prisiljavati.
- Šta misliš reći time?
- Mislim to da ako ti se ne dopadaju naši uvjeti, onda se možeš okrenuti, napraviti tri koraka i naći
ćeš se na putu.
- Putu...! Zar još ima puteva na ovom svijetu?
Zar ih nije obrisao svojim čelom i saprao znojem tokom dana i dana?
Svi govore to: naći ćeš se na putu! Abu al-Abd koji ga je prevezao iz Jordana u Irak rekao mu je:
- Tvoje je samo da zaobiđeš kontrolni punkt, ne bi bilo loše da malo pješice pređeš unutra. Ti si još
uvijek mladić i možeš podnijeti malo žege. Zatim se vrati i naći ćeš me na mjestu na kome ću te
čekati.
Ali, to nije bilo spomenuto među uvjetima... Rekao si mi kad smo bili u Amanu da ćeš me odvesti do
Bagdada i platio sam ti cijelih dvadest dinara... Nisi mi rekao da ću obilaziti oko kontrolnog punkta...
Abu al-Abd udari rukom po svom prašnjavom autu tako da se njegovih pet prstiju oslika a ispod njih
se ukaza svijetlocrvena boja auta. Ogromni kamion stajao je pored kuće u blizini brda Aman dok je
pregovarao sa njim. Savršeno se sjeća svih uvjeta koji su kazani:
- To je jedan težak zadatak, da te uhvate sa mnom, odveli bi te u zatvor. Uprkos tome, učinit ću ti
najveću uslugu jer sam poznavao tvog oca, neka mu se Bog smiluje.... Mi smo se čak zajedno borili u
Ramali prije deset godina...
Abu al-Abd malo zašuti.... njegova plava košulja bila je nakvašena znojem, a oštro lice odavalo je
dojam da se nalazi pred jednim od onih ljudi koji vjeruju da je činiti čuda jedna od dužnosti glave
porodice.
- Uzet ću ti dvadeset dinara i naći ćeš se u Bagdadu.
- Dvadeset dinara?
- Da! A ti si mi također dužan pomagati tokom puta. Krenut ćemo prekosutra, moram natovariti
jedan mali auto za jednog bogatog čovjeka u Bagdadu koji je proveo dio ljeta u Ramali, a onda mu se
prohtjelo da se vrati u Bagdad avionom.
- Ali.... dvadeset dinara?
- Abu al-Abd zapilji u njega i zagalami:
- Spasit ću ti život za dvadeset dinara... zar misliš provesti život skrivajući se ovdje? Sutra će te
uhapsiti...
- Ali odakle.... odakle da ti donesem dvadeset dinara?
- Zaduži se.... zaduži se, bilo koji prijatelj koji ti može pozajmiti učinit će to kada sazna da ideš u
Kuvajt....
- Dvadeset dinara?
- Dvadeset.... dvadeset...
- Do Bagdada?
- Direktno!

Ali, slagao mu je, iskoristio je njegovu naivnost i neupućenost, prevario ga je. Nakon što su putovali
jednog vrelog dana rekao mu je da izađe iz auta i da zaobiđe kontrolni punkt kako ne bi pao u ruke
graničarima, a potom da se nađu na putu!
- Ali, ja ne poznajem ovo područje.... Shvataš li ti šta znači da pređem sav taj put oko kontrolnog
punkta po najvećoj žezi?
Abu al-Abd ponovo udari po svom prašnjavom autu. Stajali su sami, milju prije kontrolnog punkta:

5
 - Šta si ti sebi uvrtio u glavu - povika - tvoje ime je ubilježeno na svim graničnim prijelazima, ako bi
te sada vidjeli sa mnom, nema pasoša, nema dozvole za prolaz... pored toga urotnik protiv države, šta
misliš šta bi se desilo? Dovoljno ti je jasno... Jak si poput bika, možeš hodati... Sačekat ću te iza
kontrolnog punkta na putu.
Svi govore o putu... kažu: naći ćeš se na putu! Oni o putu znaju samo da je crne boje i da ima
trotoare! Evo i ovaj debeli čovjek, basranski krijumčar, upravo ponavlja istu priču:
- Zar ne čuješ? Ja sam vrlo zauzet čovjek. Rekoh ti, pretnaest dinara i odvest ću te do Kuvajta,
naravno, morat ćeš malo pješačiti, ali ti si mladić na vrhuncu snage, to ti neće nauditi.
- Ali, zašto me ne poslušaš? Rekoh ti da ću ti platiti kada stignemo do Kuvajta.
- Stići ćeš! Stići ćeš!
- Kako?
- Zaklinjem ti se svojom čašću da ćeš stići do Kuvajta!
- Zaklinješ se svojom čašću?
- Zaklinjem ti se svojom čašću da ću te naći iza kontrolnog punkta! Tvoje je samo da zaobiđeš to
prokleto mjesto i naći ćeš me tamo gdje ću te čekati!

Napravio je veliki krug zaobilazeći kontrolni punkt. Sunce je izlijevalo jaru na njegovu glavu. Dok
se uspinjao pustom padinom, imao je osjećaj da je jedini čovjek na svijetu. Vukao je noge po pijesku
kao kada hoda po pijesku na obali nakon što je teglio veliki čamac usljed čega su mu klonule noge.
Prevalio je suha kamenita mjesta čije smeđkasto kamenje je sličilo na slomljene zube, zatim se
penjao na mekane dine zaravnjenih vrhova što ih je formirala fina žuta prašina poput brašna... Šta bi
bilo da me odvedu u pustinjski logor al-Džafra? Da li bi bilo podnošljivije nego što je sada?
Besmislica.... pustinja je posvuda. Abu al-Abd mu je dao kufiju 1 da njome umota glavu, no od nje nije
bilo koristi, nije odbijala vrućinu, ustvari, njemu se činilo da ju ona još više privlači i da će i sama
planuti... Horizont je izgledao kao skupina pravilnih narandžastih linija, međutim on je bio odlučan da
ide svom snagom čak i onda kada se zemlja pretvorila u blještave listove žutog papira nije usporio.
Iznenada, žuti papiri se razletješe i on se sage da ih sakupi:

- Hvala, hvala... Ovaj prokleti venilator rastjeruje mi papire, ali bez njega ne bih mogao dihati... Ha!
Šta si odlučio?
- Da li si siguran da vodič koga si poslao sa nama neće pobjeći?
- Kako bi pobjegao glupane? Bit će vas više od deseterice.... Neće vam moći pobjeći....
- Dokle će nas dovesti?
- Do puta za Džahru iza al-Mitla-a, a tada ćete biti u Kuvajtu.
- Hoćemo li mnogo pješačiti?
- Svega šest ili sedam sati.

Nakon četiri sata stiže do puta. Već je bio ostavio kontrolni punkt iza sebe. Sunce je zašlo za
smeđkaste dine, ali njegova glava još uvijek je plamtjela i činilo mu se kako mu čelo oblijeva krv...
Sjeo je na neki kamen i bacio pogled daleko na početak pravolinijskog crnog puta. U glavi mu je bila
zbrka, hiljade isprepletanih glasova su titrale u njoj tako da mu je i pojavljivanje velikog crvenog auta
tamo gdje put počinje izgledalo kao nešto nestvarno i nemoguće... Zastade, iznova poče buljiti u put,
više nije mogao ni vidjeti jasno. Zbog sumraka ili znoja? U glavi mu je brujalo kao u košnici, duboko
uzdahnuvši zajada:
- Abu al-Abd, proklet neka ti je otac, prokleto neka ti je sjeme.
- Šta si kazao?
- Ja? Ništa, ništa... kada se kreće na put?
- Čim vas bude deset... znaš, ne možemo slati vodiča sa svakim od vas, zbog toga čekamo da se broj
poveća dok se ne okupi deset osoba kako bi sa njima poslali jednog vodiča... hoćeš li mi sada dati
novac?
- On stegnu novac u džepu razmišljajući:

1
Tradicionalni arapski pokrivač za glavu (op. prev.).

6
 - Moći ću vratiti amidži novac za manje od mjesec dana... tamo u Kuvajtu čovjek može sakupiti para
dok trepneš okom...

- Nemoj se mnogo zanositi, prije tebe je otišlo na desetine njih i potom su se vratili ne donijevši ni
prebijene pare... Uprkos tome, dat ću ti tih pedeset dinara koje si tražio, a ti trebaš znati da mi je ona
sve u životu...
- Zašto mi onda daješ novac ako misliš da ti ga neću vratiti?
- Ti znaš zašto... nije zar da ne znaš? Želim da počneš pa makar i u paklu kako bi se mogao oženiti
Nedom... ne mogu zamisliti da moja sirota kći više čeka, razumiješ li me?
Osjeti kako mu poniženje razdire grlo i poželi da vrati amidži tih pedeset dinara, da mu ih baci u lice
svom silinom koju je imao u ruci i mržnjom koju je imao u duši. Oženit će ga Nedom! Ko je taj ko mu
je rekao da on želi uzeti Nedu za ženu? Samo zbog toga što je njegov otac proučio sa njim al-Fatihu 1
onda kada su se u istom danu rodili on i Neda? Njegov amidža smatra da je to suđeno, štaviše, on je
odbio stotinu prosaca koji su dolazili da se ožene njegovom kćeri govoreći im da je ona zaručena!
Kako je to prokleto! Ko je taj ko mu je rekao da se on njome želi oženiti? Ko mu je rekao da se uopće
želi oženiti? A on ga evo podsjeća još jednom! Želi ga kupiti za svoju kćerku kao vreću đubriva za
njivu... Nervozno je ustao kaneći da ode, ali kada je dotakao novac u džepu, onako topao i fin, osjeti
kao da drži ključeve budućnosti. Ako bi sada dopustio svome gnjevu da ga nadvlada i da vrati novac
amidži, onda mu se nikada više ne bi pružila prilika da na bilo koji način dođe do pedeset dinara...
Primirio je svoju srdžbu čvrsto stisnuvši usne i stegnuo novac koji je bio savijen u džepu njegovih
pantalona a onda je kazao:
- Ne, ne, dat ću ti novac čim sve bude spremno za put... Viđat ću te svakog dana jedan put... odsjeo
sam u jednom obližnjem hotelu...
Debeli čovjek se naceri, zatim razvuče usne a onda prasnu u smijeh i povika:
- Dobro bi bilo za tebe sinko moj da ne gubiš vrijeme. Svi koji se bave krijumčarenjem ljudi traže
istu cijenu. Mi smo se dogovorili, nemoj se zamarati.
U svakom slučaju zadrži svoj novac dok sve ne bude spremno za put, slobodan si... kako se zove
hotel u kome si odsjeo?
- “Hotel al-Šatt”
- Ah! Hotel štakora!

Jedan poljski štakor skoči preko puta. Očice mu zasjaše u svjetlu automobilskih farova. Mlada
palvokosa žena reče mužu koji se udubio u vožnju:
- Lisica! Jesi li je vidio?
- Uh, vi žene! Od štakora napravite lisicu! - smijući se kaza muž, stranac.
Njih dvoje naiđoše na njega malo po zalasku sunca. Mahao im je dok su se vozili svojim malim
automobilom. Kada je muž zaustavio auto, on se nadnese nad prozor... tresao se od zime. Žena se
uplaši od njega.... Sabra u glavi sve što je znao od engleskog jezika i kaza:
- Moj se prijatelj morao autom vratiti do kontrolnog punkta pa me je ostavio....
- Ne laži - prekide ga muškarac - ti bježiš odande, nema veze, uđi.... povest ću te do Bakube.
Zadnje sjedište bilo je udobno, djevojka mu dodade ćebe i on se umota. Nije mogao tačno razaznati,
da li se trese zbog pustinjske hladnoće ili zbog straha, ili pak zbog umora...
- Jesi li puno pješačio - upita muškarac.
- Ne znam... možda četiri sata...
- Vodič te ostavio... zar nije tako? To se stalno događa.
Djevojka se okrenu prema njemu i upita:
- Zašto bježite odande?
- To je duga priča - odgovori joj muž, a njega upita:
- Reci mi... voziš li dobro?
- Da....

1
Učenje al-Fatihe (recitiranje prvog poglavlja iz Kur’ana) u arapskom svijetu je ustvari običaj sklapanja zaruka,
kojom prilikom se recituje i spomenuto kur’ansko poglavlje (op. prev.).

7
 - Možeš me zamijeniti nakon što se malo odmoriš... mogu ti pomoći da pređeš iračku granicu... stići
ćemo tamo u dva poslije ponoći, glavni će tada spavati...

Nije bio u stanju držati glavu u jednom položaju niti je bio u stanju pronaći neko pitanje da započne
razgovor. Pokušao je zato da odspava makar pola sata...
- Odakle si...?
- Iz Palestine... iz Ramale.
- Uh... Ramala je vrlo daleko... prije dvije sedmice sam bio u Ziti... bio si u Ziti? Stajao sam ispred
bodljikave žice kada mi je prišao jedan dječak i kazao na engleskom kako je njegova kuća nekoliko
koraka iza žice...
- Jesi li službenik?
- Službenik? Ha! Ni sammom đavolu čestitost ne dopušta da bude službenik. Nipošto... prijatelju
moj... ja sam turist...
- Vidi... vidi, još jedna lisica... zar nisi vidio kako joj plamte oči?
- Draga, to je štakor... štakor... zašto uporno ponavljaš da je lisica? Jesi li čuo šta se nedavno desilo
tamo, nedaleko od Zite?
- Ne... šta se desilo?
- Ni vrag ne bi znao šta se desilo! Hoćeš li se skrasiti u Bagdadu?
- Ne...
- Uh! Ova pustinja je puna štakora, šta misliš čime li se hrane.
- Štakorima koji su sitniji od njih - odgovori on mirno.
Doista? To je grozno! Štakori su sami po sebi grozne i odvratne životinje - reče djevojka.

- Štakori su odvratne životinje, kako možeš spavati u tom hotelu - reče debeli čovjek, vlasnik ureda.
- Jeftin je...
Debeli čovjek, vlasnik ureda, ustade, približi mu se i stavi svoje teške ruke ne njegova ramena.
- Izgledaš umorno mladiću... šta se desilo? Jesi li bolestan?
- Ja? Ne!
- Ako si bolestan, kaži mi... mogao bih ti pomoći... imam mnogo prijatelja ljekara... ne brini, nećeš
ništa plaćati...
- Neka ti Bog da sve najbolje, ja sam samo pomalo umoran... to je sve... hoće li pripreme za put
kasniti?
- Ne, zahvalimo Bogu pa vas je puno... za dva dana bit ćeš na putu.
- Okrenuo se i pošao prema vratima. Prije nego je i izašao čuo je debelog čovjeka kako se hakače iza
njegovih leđa:
- ....Samo pazi da te štakori ne pojedu prije nego kreneš na put...

MERVAN

Mervan izađe iz dućana debelog čovjeka koji se bavi krijumčarenjem ljudi iz Basre u Kuvajt i nađe
se u natkrivenoj zakrčenoj ulici iz koje se širio miris datulja i velikih pletenih korpi.... Nije imao bilo
kakvu određenu ideju gdje da se zaputi. Tamo u onom dućanu pokidale su se posljednje niti nade koje
su dugo godina vezivale svaku stvar u njegovoj nutrini. Posljednje riječi koje je izgovorio debeli
čovjek bile su odrešite i odlučne. Štaviše, činilo mu se kao da su saljevene od olova:
- Petnaest dinara.... zar ne čuješ?

8
 - Ali....
- Molim te! Molim te! Ne počinji jadikovati! Svi dolazite ovdje i počinjete jadikovati kao kakve
hudovice!... Brate moj, dušo moja, niko te ne prisiljava da se zalijepiš ovdje, zašto ne ideš i ne upitaš
nekoga osim mene, Basra je puna onih koji se bave krijumčarenjem ljudi!

Svakako, otići će i pitati nekog drugog. Hasan koji je radio u Kuvajtu četiri godine kazao mu je kako
prebacivanje jedne osobe iz Basre u Kuvajt stoji svega pet dinara, ništa više, te da se pred onim ko
prebacuje ljude mora predstaviti kao neko ko je više od običnog čovjeka i neko ko je više nego hrabar,
jer će ga u protivnom ismijati, prevariti i iskoristiti to što je njemu šesnaest godina praveći od njega
igračku.
- Kažu da je cijena za jednu osobu pet dinara.
- Pet dinara? Ha, ha, ha! To je bilo prije nego je Hava postala Ademovom mladom.... sinko moj,
okreni se, napravi tri koraka i naći ćeš se na ulici, niko neće juriti za tobom!
Skupio je svu svoju odvažnost i usredsredio je u jezik. Sve što mu je ostalo u džepu nije prelazilo
sedam dinara. Trenutak prije smatrao je da je bogat ... a sada... vidiš li ga kako ga smatra nedoraslim?
- Uzet ćeš od mene pet dinara i bit ćeš zadovoljan....u protivnom...
- U protivnom šta?
- U protivnom ocinkarit ću te u policijskoj stanici!
- Debeli čovjek obiđe oko stola, stade ispred njega dahćući i preznojavajući se... zapilji u njega jedan
trenutak odmjeravajući ga od glave do pete, a onda podiže svoju tešku ruku...
- Želiš me prijaviti policiji, sine .........
Ta teška ruka pade na njegov obraz, a posljednja riječ se izgubi u vražijoj zvonjavi koja započe u
njegovim ušima... Nije mu pošlo za rukom da u tome trenu sačuva ravnotežu te napravi dva kratka
koraka unatrag. Utom ga ošinu hrapavi glas debelog čovjeka koji je bio pomiješan sa srdžbom:
- Idi i reci komandirima da sam te istukao.... prijavit ćeš me policiji?
Zastade umjestu nakratko, ali to bi dovoljno dugo da se pokaže zaludnost bilo kakvog pokušaja da
obnovi svoje dostojanstvo, štaviše, osjeti - čak i u svojim kostima - da je načinio neoprostivu grešku,
zato poče gutati vlastito poniženje dok su tragovi prstiju plamsali na njegovom desnom obrazu.
- Zašto čekaš ovdje?
Okrenu se na petama, izađe kroz vrata napolje, zapahnuše ga mirisi datula i velikih pletenih korpi...
Šta da čini sada? Nipošto nije želio postaviti sebi to pitanje... ali nije znao zašto je osjećao neku vrstu
olakšanja... Šta je uzrok tome? Želio je pozabaviti se traganjem za uzrokom... postojao je neki osjećaj
negdje u njegovoj glavi koji ga je nadahnjivao olakšanjem i srećom, međutim nije ga mogao izdvojiti
iz svih tužnih događaja koji su se nakupili u njegovim prsima u proteklih pola sata... Kada su svi
njegovi pokušaji završili neuspješno naslonio se na zid. Masa ljudi prolazila je pored njega ne osvrćući
se, možda mu se ovo dešava po prvi put u životu: da bude usamljen u ovolikoj masi ljudi... Ali želio je
znati odakle dolazi taj udaljeni osjećaj samodovoljnosti i olakšanja, osjećaj poput onoga koji se pojavi
nakon gledanja kakvog filma u kinu, kada čovjek osjeća kako je život golem, prostran i da će u
budućnosti biti jedan od onih koji svaki tren u životu provode u uzbudljivoj ispunjenosti i
raznovrsnosti... Ali šta je razlog pa sada ima ovakav osjećaj iako nije već duže vrijeme gledao ni jedan
film takve vrste, iako su se niti nade koje su u njegovim grudima tkale velike snove pokidale prije koji
trenutak u dućanu debelog čovjeka?

Nema koristi... izgleda da mu nije polazilo za rukom da probije gustu koprenu beznađa koja se
ispriječila između njega i toga osjećaja koji je navaljivao na njega negdje u njegovoj glavi.... Odluči
poslije da nikada ne bude nepromišljen.... i da se preda tome kako da otputuje... Međutim, čim se
odmakao od zida i zakoračio u gužvu osjeti kako ga neka ruka potapša po ramenu...

- Nemoj toliko očajavati... Gdje ćeš sada?

Dugajlija počeo hodati pored njega prijazno. Pogleda ga i učini mu se da ga je negdje prije vidio, ali
uprkos tome udalji se od njega jedan korak i upitnim pogledom se zagleda u njega. Čovjek reče:
- On je poznat lopov... šta te je dovelo njemu?
- Svi dolaze njemu... - odgovori nakon kratka dvoumljenja.

9
 - Čovjek mu se približi i uze ga ispod ruke kao da ga odavno poznaje.
- Želiš ići u Kuvajt?
- Kako znaš?
- Stajao neg sam pored vrata onoga dućana, vidio sam te kako ulaziš, a onda sam te vidio kako
izlaziš.... kako se zoveš?
- Mervan... a ti?
- Zovu me ‘Abu Hajzuran’.1
- Primjeti tek sada da njegov izgled doista odaje dojam kao da se radi o trski, on je čovjek vrlo visoka
rasta, međutim njegov vrat i šake stvaraju utisak da je snažan i stamen. Zbog nekog razloga izgledalo
je kao da je u stanju saviti se i staviti glavu među noge, a da pritom ne prouzrokuje bilo kakav napor
za svoju kičmu ili kosti.
- Dobro, šta hoćeš od mene?
Abu Hajzuran se napravi kao da nije ni čuo pitanje i sam postavi pitanje:
- Zašto želiš ići u Kuvajt?
- Želim raditi... znaš kako onamo teku stvari... ima nekoliko mjeseci otkako sam...
Zašuti iznenada i stade.

Tek sada dozna odakle dolazi onaj osjećaj olakšanja i samodovoljnosti, što do maloprije nije mogao
otkriti... rastvorilo se to u svoj svojoj širini i jasnoći, ustvari srušilo je to na jedan divan način svu onu
potištenost koja se bila ispriječila između njega i toga saznanja... i evo sada ga nanovo obuhvata
silinom kakvoj do sada nije bilo slične. Prva stvar koju je učinio toga jutra bila je to da je napisao
jedno dugo pismo svojoj majci... sada osjeća dodatno olakšanje jer je napisao to pismo prije nego su se
urušile sve njegove nade u dućanu debelog čovjeka kada je izgubio sjaj one radosti što ju je pretočio u
to pismo... Bilo bi divno da je mogao provesti jedan tren sa svojom majkom.

Toga jutra digao se veoma rano... Sobar je bio iznio krevet na krov hotela, jer je bilo nemoguće
spavati u sobi u takvoj vrelini i vlazi... Kada je prosjalo sunce otvorio je oči... Vrijeme je bilo divno i
mirno, nebo je još uvijek izgledalo plavo, golubovi su kružili nisko tako da se mogao čuti prhut
njihovih krila kadgod bi se široko kružeći približili hotelu... Tišina je bila zaodjenuta nekom gustoćom,
a vazduh je mirisao na čistu jutarnju svježinu... Ispruži ruku, dohvati svoju malu torbu koja je stajala
ispod kreveta i izvadi bilježnicu i olovku te stade pisati pismo majci onako ležeći.
To je bilo najljepše što je uradio ovih mjeseci, nije to morao uraditi, ali je to želio svom snagom, bio
je sjajno raspoložen, a pismo je ličilo na sjaj neba iznad njega... Nije mu bilo jasno kako je dopustio
sebi da opiše svoga oca kao da je obični pas koji cvili, ali nakon što je to napisao nije pokušao da to
precrta, nije želio precrtati ni jednu riječ u cijelom pismu... ne samo zbog toga što bi njegova majka
osjetila nelagodu kada bi vidjela precrtane riječi, već i zbog toga što to ni on sam nije želio.
Međutim, u svakom slučaju, nije do te mjere mrzio svoga oca... tačno je da je njegov otac učinio
nešto odvratno, ali ko od nas ne učini takvo nešto s vremena na vrijeme? On može tačno shvatiti
okolnosti u kojima se našao njegov otac i može mu oprostiti, ali može li njegov otac oprostiti sam sebi
taj prijestup.
“Da ostavi četvero djece. Da se razvede od tebe bez ikakva razloga, i ode kod te raspusnice... to je
nešto što neće oprostiti sebi kada se probudi jednoga dana i otkrije šta je učinio.
Ne želim mrziti nikoga, ja to ne mogu učiniti čak kada bih i htio... ali, zašto je to učinio sa tobom?
Znam da ti ne želiš da iko od nas priča o njemu, znam... ali zašto vjeruješ da je on to učinio?
Sada je sve prošlo, i mi se ne nadamo da ćemo ga ponovo vratiti... ali zašto je to učinio? Pusti nas da
pitamo, zašto?
Reći ću ti zašto... Otkako su nam prestale dolaziti vijesti od moga brata Zekerije situacija se krajnje
izmijenila... Zekerija nam je iz Kuvajta svakog mjeseca slao oko dvjesto rupija... Taj iznos
obezbjeđivao je mome ocu neku vrstu sigurnosti o kojoj je sanjao... Međutim otkako su prestale stizati
vijesti od Zekerije - nadamo se da je dobro - šta misliš šta se motalo po njegovoj glavi?

1
Hajzuran - trska (prim. prev.).

10
 On je kazao sebi - ustvari, kazao je svima nama - da je život čudna stvar, te da čovjek želi u starosti
biti situiran, a ne da se nađe u situaciji u kojoj je prisiljen hraniti pola tuceta otvorenih usta... zar nije
to rekao. Zekerija je otišao... Nema vijesti o Zekeriji, ko će hraniti ta usta? Ko će doškolovati
Mervana, kupovati odjeću za Meju i donositi hljeb Rijadu, Selmi i Hasanu? Ko?
On je čovjek koji ne postoji, ti to znaš... Sve za čime je čeznuo bilo je da se preseli iz kuće
napravljene od gline u kojoj u logoru prebiva već deset godina i da se nastani pod kakvim betonskim
krovom, kako je govorio... Sada, Zekerija je otišao... Sva očeva nadanja su presahla, snovi su se urušili
a čežnje istopile. Šta misliš šta će učiniti?

Njegov stari prijatelj, Šefikin otac, predložio mu je da se oženi njome... Rekao mu je kako ona ima
trosobnu kuću u predgrađu koju je platila novcem što ga je za nju prikupila jedna humanitarna
organizacija... Šefikin otac želi samo jednu stvar: da skine sa sebe teret vlastite kćeri - koja je izgubila
desnu nogu za bomardovanja Jaffe - i prebaci taj teret na kakvog sredovječnog čovjeka! On je na
pragu groba i želi da se spusti u njega tako da ne brine za sudbinu svoje kćerke koju su svi odbili zbog
te njene, ponad koljena amputirane, noge... Moj otac je razmišljao o toj stvari: kada bi dvije sobe dao
pod kiriju, a sa svojom hromom ženom da živi u trećoj, proživio bi ostatak života mirno bez potrebe
da se bavi bilo čime... i što je još važnije od toga... pod betonskim krovom....”
- Želiš li stajati ovdje do vječnosti?
Zavrti glavom i pođe... Abu Hajzuran je galedao u njega krajičkom oka i činilo mu se da će se svakog
trena ironično nasmiješiti.
- Šta je sa tobom pa tako razmišljaš? Razmišljanje ti ne priliči Mervane, još uvijek si mlad... a život
je dug...
Zastade po drugi put i zabaci glavu malo unatrag:
- A sada... šta želiš od mene?
Abu Hajzuran nastavi ići, a on mu se opet pridruži:
- Mogu te prebaciti u Kuvajt.
- Kako?
- To je moja stvar. Želiš ići u Kuvajt, zar nije tako? Evo nekoga ko te može prebaciti tamo... šta želiš
više od toga?
- Koliko ćeš mi uzeti?
- To ustvari nije važno...
- Važno je.
- Abu Hajzuran razvuče osmijeh tako da se između njegovih usana ukazaše dva reda krupnih,
blistavobijelih zuba i kaza:
- Kazat ću ti o svemu tome otvoreno... Ja sam čovjek koji mora ići u Kuvajt, a onda rekoh sebi: Ne bi
bilo loše da zaradim tako što ću povesti sa sobom nekoga ko želi tamo ići... Koliko možeš platiti?
- Pet dinara...
- Samo?
- Nemam više.
- Dobro, prihvatit ću to...
Abu Hajzuran stavi ruke u džepove i nastavi ići dugačkim koracima tako da ga Mervan nije umalo
izgubio te je bio prisiljen požuriti da ga stigne, utom Abu Hajzuran iznenada stade ispred njega i zavrti
prstom ispred njegovih usta:
- ... Ali! Nemoj o ovome nikome govoriti... Znači kada od koga drugoga budem tražio deset dinara
nemoj kazati da sam od tebe uzeo samo pet...
- Ali, kako možeš od mene očekivati da ti vjerujem?
Abu Hajzuran je malo razmišljao, a onda se ponovo nasmiješio onim širokim osmijehom i kazao:
- Imaš pravo! Dat ćeš mi novac na trgu as-Safa u Kuvajtu... u prijestonici... u sred prijestonice, u
redu?
- Dogovoreno!
- Ali treba nam još putnika... moraš mi pomoći, to je uvjet.
- Znam jednog što je odsjeo sa mnom u hotelu, a želi putovati.

11
 - To je divno, ja znam još jednog... on je iz moga mjesta u Palestini, prije koji dan sreo sam ga
slučajno ovdje... ali, nisam te pitao... šta ćeš raditi u Kuvajtu... poznaješ li nekoga?
Zastade po drugi put, ali ga Abu Hajzuran uze ispod ruke i stade ići pored njega...
- Brat mi radi tamo.

Abu Hajzuran zatrese glavom idući ubrzano zatim podiže ramena tako da mu se vrat uvukao te je
izgledao niži nego do tada...
- Ako ti brat radi tamo, zašto i ti želiš raditi? Tvoji vršnjaci su još uvijek u školama!...
- Bio sam u školi do prije dva mjeseca, ali ja želim raditi kako bih izdržavao svoju porodicu...
Abu Hajzuran zastade, zatim izvadi ruke iz džepova, stavi ih na njegove kukove i stade škiljiti u
njega smijući se:
- Ha! Sada sam shvatio... tvoj brat vam više ne šalje novac, zar nije tako?
Mervan zatrese glavom i pođe, ali ga Abu Hajzuran uhvati za nadlakticu i zaustavi ga...
- Zašto? Da li se oženio?
Mervan zapilji u Abu Hajzurana smeteno i prošaputa:
- Kako znaš?
- Ha, to ne zahtijeva naročitu oštroumnost, svi prestaju slati novac svojim porodicama nakon što se
ožene ili zaljube...

Mervan osjeti kako mu malodušnost u grudima polahko raste, ne zbog toga što se iznenedio, već
zbog toga što je otkrio kako je ova stvar raširena i poznata, a on je mislio da mu grudi pritiska golema
tajna koju ne zna niko osim njega: skrivao ju je i od majke i od oca mjesecima i mjesecima ... a sada
evo po onome što kaza Abu Hajzuran ispade da je to poznato i posve jasno pravilo...
- Ali... zašto tako postupaju? Zašto se otuđuju od...
Zašuti iznenada, Abu Hajzuran se već bio počeo smijati:
- Raduje me što ćeš otići u Kuvajt, jer ćeš tamo naučiti mnoge stvari... Prije svega naučit ćeš da prvo
dolazi groš, a onda moral.

Kada ga je Abu Hajzuran ostavio govoreći kako se nada da će se vidjeti popodne već je bio izgubio
sve one divne osjećaje koji su prali njegovu unutrinu tokom jutra... Štaviše, čudio se kako mu je to
pismo koje je napisao svojoj majci dalo divan osjećaj koji je učini da njegovo beznađe izgleda manje
bitno nego što stvarno jeste... Jedno beznačajno pismo koje je napisao pod utiskom samoće i nade na
krovu jednog bijednog hotela bačenog na kraj svijeta... Šta je neobično u svemu tome? Zar misli da
njegova majka ne zna cijelu tu priču? Šta je želio kazati? Je li želio kazati kako je to što je muž ostavio
nju i njenu djecu nešto divno i prirodno? Dakle, čemu svo to brbljanje? On neobično i nepokolebljivo
voli svoga oca... ali to neće promijeniti ništa od zastrašujuće stvarnosti... Stvarnosti koja kaže da je
njegov otac pobjegao... pobjegao... pobjegao... upravo onako kao što je učinio Zekerija koji se oženio i
poslao mu jedno kratko pismo u kojem mu je kazao da je sada na njega red, te da mora napustiti tu
bijednu školu koja ne daje nikakvo znanje i baciti se u vatru zajedno sa onima koji su to već učinili...

Cijeli njegov život protekao je na jedan ili drugi način oprečno Zekerijinom... Njih dvojica su se
ustvari mrzili... Zekerija nije mogao razumjeti zašto je morao deset godina davati novac za izdržavanje
porodice, dok je Mervan odlazio u školu kao i ostala djeca... želio je postati ljekar... Govorio je majci
da Zekerija uopće ne razumije šta znači obrazovati se jer je napustio školu čim je napustio Palestinu i
bacio se u vatru kako je volio kazati.
Sada se, evo, oženio ne kazavši nikome, kao da ga je želio dovesti u situaciju da ostane sam sa
svojom savješću ... Ali, šta mu je ostavio kao izbor? Da napusti školu i radi, i da se baci u vatru od
sada pa zauvijek!

Nije loše! Nije loše... za koji dan će stići u Kuvajt... ako bi mu Zekerija pomogao to bi bilo bolje,
ako ga i zapostavi, znat će već kako da započne put kao i mnogi drugi... Svaki novčić koji zaradi slat
će majci, njoj i svojoj braći obezbijedit će blagostanje tako da će glinenu kolibu pretvoriti u rajski vrt...
Natjerat će svoga oca da grize prste dok se bude kajao!

12
 Uprkos tome, on ne mrzi svoga oca do te mjere, zbog jednog jednostavnog razloga, a to je što ih otac
još uvijek sve voli... uvjerio se u to kada je otišao da se oprosti od njega prije polaska. Nije kazao
majci da će ići u Šefikinu kuću jer bi ona poludila. Otac mu je tamo rekao:
- Ti znaš Mervane da ja nisam ni za šta odgovoran, tako nam je zapisano otkako smo stvoreni.
Šefika je kazala:
- Govorili smo tvojoj majci da dođeš i stanuješ kod nas, ali nije prihvatila... šta želi da uradimo više
od toga?
Sjedila je na prostirci od kozje kože a štaka je ležala pored nje. Šta misliš gdje završava njena
natkoljenica? - razmišljao je. Njezino lice bilo je lijepo, ali je imalo oštre crte poput lica svih onih
bolesnika koji boluju od kakve neizlječive bolesti. Donja usna joj je bila napučena kao da ja svakog
trena htjela zaplakati.
Njegov otac kaza:
- Uzmi, ovdje je deset dinara... neka ti biti od koristi... piši nam uvijek.
Kada je ustao, Šefika je podigla nadlakticu i pozvala ga da joj pomogne. Glas joj je bio skrhan, a
kada se okrenuo prema njoj, prije nego je izašao na vrata, ona je počela jecati plačući.
- Neka ti Bog pomogne Mervane, junačino - reče mu otac.
Pokuša se nasmijati, ali nije mogao pa ga poče tapšati po leđima svojim krupnim, ogrubjelim
dlanom. Šefika je utom dohvatila štaku i ustala brzo. Već je bila prestala plakati.
Zatvorio je vrata za sobom i krenuo. Još je čuo kako Šefikina štaka jednolično odzvanja po kamenim
pločama. Na krivini taj zvuk zamrije.

13
POGODBA

Mervan povede svoga prijatelja Asada na sastanak sa Abu Hajzuranom. Malo zakasniše i nađoše
Abu Hajzurana kako ih čeka sjedeći sa Abu Kajsom na velikoj betonskoj klupi na pločniku ulice koja
se pružala paralelno sa obalom.
- Sada se sastala sva družina, zar nije tako? - povika Abu Hajzuran smijući se i udarajući dlanom
Mervana po ramenu istovremeno pružajući drugu ruku kako bi se rukovao sa Asadom.
- Ovo je dakle tvoj prijatelj... kako se zove?
Mervan odgovori kratko:
- Asad.
- Dopustite mi onda da vas upoznam sa svojim starim prijateljem Abu Kajsom... Ovim je družina
potpuna... ne bi bilo loše kada bi bio još neko... ali je i ovo dovoljno.
- Čini mi se da si ti Palestinac... Hoćeš li nas ti prebaciti?
- Da, ja.
- Kako?
- To je moja stvar...
Asad se ironično nasmija a zatim kaza polahko, gnjevno, cijedeći riječi:
- Ne gospodine... naša je to stvar... moraš nam ispričati sve detalje, ne želimo teškoće odmah na
početku.
Abu Hajzuran reče odlučno:
- Ispričat ću vam detalje nakon što se dogovorimo, ne prije toga...
- Ne možemo se dogovoriti prije nego saznamo detalje - reče Asad i upita: - šta misli društvo?
Ni jedan ne odgovori pa Asad podvuče iznova:
- Šta misli čika Abu Kajs?
- Ja mislim što i vi...
- Šta ti misliš Mervane?
- I ja sam sa vama.
Asad će grubo:
- Onda, dajte da skratimo... Čini mi se da čika Abu Kajs nije upućen u ovu stvar, što se tiče Mervana
ovo je njegovo prvo životno iskustvo... Ja sam odavno u ovakvim poslovima, šta mislite da
pregovaram u vaše ime?
Abu Kajs podiže ruku u znak slaganja a Mervan klimnu glavom. Asad se onda okrenu Abu
Hajzuranu...
- Vidio si: društvo mi je prepustilo ovu stvar, onda mi dozvoli da ti kažem nešto: iz jedne smo
zemlje, mi želimo da zaradimo i ti želiš da zaradiš. To nije ništa loše, međutim to mora biti posve
pravedno... Opisat ćeš nam detaljno svaki korak, a poslije ćeš nam kazati koliko tačno želiš. Naravno,
novac ćemo ti dati nakon što stignemo, nikako prije toga...
Abu Kajs reče:
- Brat Asad pravo govori, moramo biti načisto, kao što ona poslovica kaže: Ono što počinje uvjetom
završava zadovoljstvom.
Abu Hajzuran izvadi ruke iz džepova i stavi ih na kukove, zatim polahko i hladno pređe pogledom
preko svih lica i zaustavi se na Asadovu:
- Prvo, svaki od vas će platiti po deset dinara... slažete se?
- Ja se slažem - kaza Abu Kajs.
Asad reče:
- Prepustio si mi stvar i pusti onda da ja pričam... deset dinara je golem iznos, neko ko se
profesionalno bavi prebacivanjem uzet će deset dinara... zatim...
Abu Hajzuran ga prekide:
- Razišli smo se dakle prije nego smo i počeli, to je ono čega sam se i plašio... deset dinara, ni pare
manje... es-selamu alejkum.

Okrenu se i napravi dva spora koraka prije nego ga Abu Kajs sustiže vičući:
- Zašto si se naljutio? Ova tema traži da se pita i odgovara, a dogovor je brat strpljenju...

14
 - Dobro, dat ćemo ti deset dinara... ali kako ćeš nas prevesti?
- Ha! Sada smo u ozbiljnu poslu... slušaj.
Abu Hajzuran sjede na betonsku klupu, a njih trojica stadoše oko njega. Poče objašnjavati pomažući
se svojim dugim rukama:
- Imam auto koje je pogodno za prelazak granica... Ha! Morate pažljivo slušati: to nije moj auto... ja
sam siromašniji od svih vas zajedno, i sve što imam sa tim autom jeste da sam njegov vozač! Njegov
vlasnik je jedan imućan i poznat čovjek, zbog toga auto ne stoji mnogo na granicama, niti biva
podvrgavano kontrolama. Vlasnik toga auta je poznat i cijenjen, i samo to auto je poznato i cijenjeno,
a shodno tome i sam vozač toga auta je poznat i cijenjen.

Abu Hajzuran je bio vješt vozač, služio je u britanskoj vojsci u Palestini prije 1948 više od pet
godina. Kada je napustio vojsku i pridružio se jednoj grupi pokreta otpora bilo je poznato kako je on
najbolji vozač kamiona koga je moguće naći. Zbog toga su ga borci iz al-Tire pozvali da upravlja
jednim starim oklopnjakom koga su mještani zarobili za vrijeme jednog jevrejskog napada... I mada
nije bio upućen u upravljanje oklopnjacima, ipak nije htio srušiti nade svih onih koji su stajali na obje
strane puta i gledali ga kako ulazi kroz vrata tog malog oklopnjaka i nestaje na nekoliko trenutaka.
Potom je pokrenuo motor uz golemu buku i oklopnjak je počeo klaparati uskim pješčanim putem. Ali
nije dugo potrajalo i oklopnjak se pokvario, a Abu Hajzuranova nastojanja da ga popravi nisu urodila
plodom... Ako je razočarenje svijeta bilo veliko, onda je njegovo razočarenje bilo veće, ali je Abu
Hajzuran - u svakom slučaju - svojim iskustvima iz svijeta motora dodao još jedno. Ko je taj koji
može kazati kako mu ovo iskustvo nije bilo od koristi onda kada se pridružio vozačima hadži Ridaa u
Kuvajtu?

Jednog dana pošlo mu je za rukom da upravlja golemom cisternom za vodu više od šest sati po
slanom blatnjavom putu, a da se ona pritom ne zaglibi i ne pokvari, što se desilo sa svim vozilima iz
konvoja... Hadži Rida je sa jednim brojem svojih ljudi bio izašao u pustinju kako bi proveo nekoliko
dana u lovu... Međutim, to proljeće bilo je varljivo. Kada su bili u povratku put je izgledao bijel i tvrd,
što je navelo vozače da jurnu njime bez opreza. Utom su kako velika tako i mala vozila počela upadati
u kaljužu jedno za drugim. Međutim, Abu Hajzuran koji je upravljao golemim vozilom iza svih
nastavi ići vješto bez i jedne sekunde zastoja... kada se primakao sivom autu hadži Ridaa koje je sa tri
četvrtine stražnjih točkova bilo zaglibilo u blato siđe, primače se hadži Ridau i reče:
- Šta misli uvaženi hadži Rida da se popne u moje vozilo? Da bi se izbavila ova vozila treba više od
četiri sahta, a za to vrijeme uvaženi hadži Rida će već stići kući.
- Tamam! - kaza hadži Rida - bolje je podnositi buku koju pravi motor tvoga kamiona nego stajati
ovdje četiri sata.

Abu Hajzuran šest je sati upravljao svojim golemim vozilom po toj varljivoj zemlji koja je izgledala
bijela i tvrda zbog tankog sloja soli što se stvrdnula po površini. Tokom puta pravio je blage pokrete
volanom desno-lijevo kako bi prednji točkovi mogli napraviti nešto više prostora nego im je
potrebno...

Hadži Rida se krajnje obradovao Abu Hajzuranovoj umješnosti o čemu je mjesecima pričao svim
svojim prijateljima... A još više se obradovao kada je do njega došlo da je Abu Hajzuran odbio brojne
ponude da radi za drugoga. Kada se ovo počulo, pozvao ga je, pohvalio ga i malo mu povećao platu...
Šta je moglo biti važnije od toga što je hadži Rida uvjetovao da Abu Hajzuran bude obavezno njegov
pratilac na svakom odlasku u lov ili dalekom putu.

Prije nekoliko sedmica hadži Rida je krenuo u koloni svojih vozila na jedno putovanje u lov koje je
priredio specijalno za goste što su bili odsjeli kod njega. Abu Hajzuran je bio zadužen da upravlja
golemom cisternom za vodu koja će pratiti konvoj tokom putovanja i obezbjeđivati ljudima dovoljno
vode tokom toga putovanja što će trajati više od dva dana... Kada se konvoj našao negdje daleko u
pustinji hadži Ridau se prohtjelo da se vrati drugim putem do al-Zubajra, a od al-Zubajra se može
glavnim putem vratiti do Kuvajta... Abu Hajzuran je sada mogao biti u Kuvajtu sa ostatkom konvoja

15
da se na njegovom golemom vozilu nije desio jedan mali kvar koji ga je primorao da ostane u Basri
još dva dana kako bi ga popravio i pridružio se onima koji su otišli prije.
- Ti hoćeš, dakle, da nas staviš u cisternu za vodu kad se budeš vraćao?
- Upravo tako! Rekoh sebi: Zašto ne iskoristiš priliku i ne zaradiš dvije čiste pare dok si ovdje i dok
tvoje vozilo ne podliježe kontroli?
Mervan pogleda u Abu Kajsa, zatim u Asada, a njih dvojica pogledaše upitno u njega:
- Sušaj Abu Hajzurane... ova mi se igra ne dopada...! Možeš li to zamisliti? Ko po ovakvoj vrućini
može sjediti u zatvorenoj cisterni za vodu?
- Nemoj praviti od ovoga tragediju, ovo nije prvi put... Znaš li kako će se odvijati? Ući ćete u
cisternu pedeset metara prije graničnog prijelaza u Safvanu, zaustavit ću se na granici manje od pet
minuta, pedeset metara iza granice izaći ćete van... U al-Matlau na kuvajtskoj granici predstava će se
ponoviti pet drugih minuta i onda, hop! Naći ćete se u Kuvajtu!
Asad klimnu glavom, zagleda se na trenutak u zemlju prebacivši donju usnu preko gornje, Mervan se
poče poigravati lomljenjem suhe grančice, a Abu Kajs nastavi zuriti u dugačkog vozača... Najednom
Mervan kaza:
- Hoće li biti vode u cisterni?
Abu Hajzuran prasnu u smijeh, a Asad se nasmiješi:
- Naravno da neće... šta ti misliš? Jesam li ja neko ko prebacuje ljude preko granice ili učitelj
plivanja?
Ova ideja kao da se dopala Abu Hajzuranu koji se stade hakatati udarajući dlanovima po
natkoljenicama i okrećući se oko sebe...
- Šta misliš? Jesam li ja učitelj plivanja? Hej, dijete: ta cisterna nije vidjela vode ima šest mjeseci!
- Mislio sam da si prije sedam dana za vrijeme putovanja u lov prevozio vodu? - kaza mirno Asad.
- Uh ... ti znaš, znaš šta sam namjeravao kazati.
- Ne, ne znam.
- Namjeravao sam kazati prije šest dana.... Čovjek ponekada pretjera... a sada, jesmo li se
dogovorili?... Hajde da završimo ovaj važni sastanak!
Abu Kajs ustade pripremajući se da kaže konačnu riječ, ali prije nego je išta izustio pogleda uokrug
po svima i na trenutak zaustavi pogled na Asadu kao da želi pomoć, a onda se primače Abu
Hajzuranu...
- Slušaj Abu Hajzurane... ja sam čovjek derviš, i ne razumijem sve te zavrzlame... ali ona priča o
putovanju radi lova me nije oduševila... Kažeš kako si za hadži Ridaa prevozio vodu, a onda kažeš
kako cisterna tvoga vozila nije osjetila miris vode već šest mjeseci. Reći ću ti istinu i molim te da se ne
ljutiš: sumnjam da ti i imaš vozilo...
Abu Kajs se okrenu ostalima i nastavi tugaljivim glasom:
- Više volim platiti petnaest dinara i ići sa nekim ko se bavi krijumčarenjem ljudi preko pustinje... ne
želim više problema.
Abu Hajzuran se nasmija i povika:
- Hajde i probaj... zar misliš da ja ne znam kakvi su ti koji se bave krijumčarenjem ljudi preko
granice? Ostavit će vas na pola puta i istopit će se poput grumena soli!. A vi ćete se istopiti u
avgustovskom ognju da niko neće ni znati za vas... hajde... hajde i probaj... prije tebe su probali
mnogi... hoćeš li da te uputim? Šta misliš, zašto vam uzimaju pare unaprijed?
- Ali ja znam za mnoge koji su stigli tamo posredstvom tih krijumčara.
- Deset posto u najveću ruku... otiđi poslije i upitaj ih pa će ti kazati kako su završili put i bez
krijumčara i bez vodiča, te da im je njihova sreća pomogla da se spasu.

Abu Kajs se ukoči na mjestu, u jednom trenutku činilo se kako će skoro pasti. Mervan primijeti kako
Abu Kajs sliči njegovom ocu u velikoj mjeri pa se okrenu od njega, nije se više mogao koncetrisati na
jednu temu... za to vrijeme Abu Hajzuran je vikao:
- Morate odlučiti brzo! Nemam više vremena za gubljenje, kunem vam se svojom čašću...
Prekidajući ga Asad mirno kaza:
- Ostavi priču o časti po strani... stvari se odvijaju bolje kada se čovjek ne zaklinje čašću...
Abu Hajzuran se okrenu prema njemu i reče:

16
 - A sada gospodine Asad, ti si pronicljiv i iskusan čovjek... kakvo je tvoje mišljenje?
- Moje mišljenje o čemu?
- O svemu:
Asad se nasmiješi opazivši kako Abu Kajs i Mervan gledaju u njega kako bi čuli njegovu odluku.
Pođe govoriti sporo i ironično:
- Prvo, poštedi nas priče o putovanju radi lova...! Meni se čini da se hadži Rida i tvoja ekselencija
bavite krijumčarenjem... molim te, samo malo, pusti da dovršim... Hadži Rida vjeruje da je
prebacivanje ljudi u povratku beznačajna stvar, zbog toga to prepušta tebi, zauzvrat ti njemu prepuštaš
krijumčarenje važnijih stvari... s obzirom na zaradu. Ili ti misliš kako on ne zna da krijumčariš ljude u
povratku?

Abu Hajzuran se nasmiješi široko razvukavši usne tako da se njegovi bijeli i čisti zubi nanovo
ukazaše. Činilo se da ne želi odgovriti Asadu... Iznenada Mervan reče:
- Priča o lovu?
- Uh! Priča o lovu je pripremljenja za graničare, a ne za nas ... ali Abu Hajzuran nije vidio ništa loše
u tome da je ispriča...
Abu Hajzuranov osmijeh se razvuče još više nego prije, a ljudi stadoše razmjenjivati poglede bez
riječi... na trenutak je izgledalo da je glup.
Abu Kajs reče:
- Nego, šta krijumčari hadži Rida? Ti reče da je on imućan čovjek!
Svi su gledali u Abu Hajzurana koji se iznenada prestade smiješiti i ponovo zaodjenu svoje lice
izrazom bezbrižnosti i dominacije, a zatim odlučno reče:
- A sada prestanite brbljati... ne smiješ gospodine Asade vjerovati da si pronicljiv do te mjere... Šta
ste odlučili?
Asad reče mirno:
- Mene lično ne zanima ni jedna tema osim kako da stignem do Kuvajta, sve osim toga me se ne
tiče... zbog toga ja ću putovati sa Abu Hajzuranom.
Mervan reče odlučno:
- Ja ću putovati sa vama dvojicom.
Abu Kajs reče:
- Smatrate li da sam u stanju pratiti vas, ja sam star čovjek...
Abu Hajzuran se jetko nasmija i uze Abu Kajsa ispod ruke:
- Eh! Eh! Abu Kajse... ko te je obmanuo da si star do te mjere? Možda tvoja supruga! Eh! Moraš
poći sa nama...
Njih dvojica napravili su zajedno nekoliko koraka naprijed ostavljajući Mervana i Asada koji su
stajali pored velike cementne klupe. Abu Huzajran se okrenu preko ramena i viknu:
- Abu Kajs će spavati sa mnom u vozilu... naći ćemo se sa vama sutra rano ujutro ispred hotela.

17
PUT

Sjediti na prikolici golemog kamiona nije bilo naročito naporno. Uprkos tome što je Sunce
nemilosrdno izljevalo svoj oganj na njihove glave, povjetarac što je puhao usljed brzine kojom je
kamion išao smanjivao je žestinu vrućine... Abu Kajs i Mervan su se popeli i sjeli jedan pored drugoga
na ivicu cisterne, a Asadu je bacanjem kocke zapalo da prvi dio puta sjedi pored vozača.
Govoreći sam sa sobom Asad reče:
- Doći će red i na starca da sjedi ovdje u hladu... ali nije loše, u svakom slučaju Sunce je sada
podnošljivo, a u podne će starac imati pravu sreću...
Abu Hajzuran najednom kaza glasno kako bi se moglo čuti kroz buku motora:
- Možeš li zamisliti...? Ovih stotinu i pedeset kilometara kada gledam svoju dušu i sebe samoga dođu
mi kao ćuprija koju će ljudi kako im je to obećao Allah prijeći prije nego budu razdijeljeni na one za
džennet i one za džehennem, onaj ko padne sa ćuprije otići će u vatru, a onaj ko je prijeđe dospjet će u
džennet... a meleki su u ovom slučaju graničari!
Prasnu u smijeh kao da nije on sam to kazao, zatim stade udarati volan objema rukama i tresti
glavom...
- Znaš? Bojim se da ne ugušim robu tamo... - pokaza glavom na mjesto gdje su sjedili starac i
Mervan na cisterni i nastavi se usiljeno smijati.
Asad mirno kaza:
- Reci mi Abu Hajzurane... zar se nisi nikada ženio?
- Ja? - upita čudeći se, a njegovo šaljivo lice zaodjenu se tugom kao da se nije smijao prije koji
trenutak... onda kaza polahko:
- Zašto pitaš?
- Nizbogčega određenog... rekoh sebi kako je tvoj život divan... niko te ne vezuje ni tamo ni ovamo,
letiš sam tamo gdje hoćeš, letiš... letiš... letiš...

Abu Hajzuran zavrti glavom i stisnu očne kapke kako bi preduhitrio sunčevu svjetlost koja iznenada
navali kroz prednje staklo... Svjetost je bila oštra tako da u početku nije mogao ništa vidjeti... Jedino
što je osjećao bio je žestoki bol koji je zavijao među njegovim nogama, potom je napokon uspio
razaznati da su mu noge vezane za dva stalka koja su ih podizala gore i da nekoliko ljudi hoda oko
njega... Na trenutak zatvori oči, zatim ih po drugi put širom otvori. Okrugla svjetlost iznad njegove
glave zakrivala mu je strop i zasljepljivala oči. Dok je bio tako u potpunosti i čudno vezan, nije se
mogao sjetiti doli jedne stvari koja mu se desila prije koji tren, ničega više.... Vozio se sa nekoliko
naoružanih ljudi kada je ispred njih eksplodirao pakao usljed čega se našao licem na zemlji... To je
sve, a sada, žestoki bol neprestano navaljuje među njegovim nogama, ogromna okrugla lampa okačena
je iznad njegovih očiju, a on stiščući očne kapke koliko može pokušava vidjeti ljude i stvari...
Iznenada sjeti se nečega crnoga i poče luđački vikati, ne sjeća se šta je tada rekao, ali je osjetio neku
ruku kako mu pritišče usta, bila je u rastezljivoj rukavici. Do njega je dopirao glas koji kao da je
dolazio kroz pamuk:
- Budi razuman... budi razuman... to je u svakom slučaju bolje nego da umreš...!
Ne zna da li su ga mogli čuti dok je vikao kroz zube i dok je ruka u rastezljivoj rukavici pritiskala
njegova usta a glas se gubio u njegovom grlu. U svakom slučaju on još uvijek sluša isti glas, kao da je
neki drugi čovjek vikao u njegovo uho:
- Ne... smrt je bolja.

A sada... Prošlo je deset godina od tog groznog prizora... Prošlo je deset godina od dana kada su mu
istrgnuli muškost, proživljavao je to poniženje iz dana u dan, iz sata u sat. S ponosom je gutao taj
problem, osjećao je taj nedostatak u svakom trenu tokom ovih deset godina, ali ga nikada nije uspio
prevladati niti prihvatiti... deset dugih godina pokušavao je prihvatiti stvari, ali koje stvari? Da
jednostavno prizna kako je izgubio muškost u ime domovine? Koja korist? Njegova je muškost
izgubljena, izgubljena je i domovina, neka ide u propast sve u ovom prokletom svijetu...
Nikako, nakon deset godina on nije prihvatio da zaboravi svoju tragediju i da se privikne na nju.
Štaviše, nije to prihvatio ni onda kada su ga pod skalpelom pokušavali ubijediti da je izgubiti muškost

18
bezbolnije nego izgubiti život. Kako je to prokleto, oni to uopće ne znaju, ne znaju ništa, a onda se
utrkuju da podučavaju ljude svemu... Misliš li da nije prihvatio ili nije mogao prihvatiti? Od prvih
momenata odlučio je ne prihvatiti. Da, to je tačno. No, nije mogao pojmiti tu stvar nikako, tako da je
na kraju u besvjesnom stanju pobjegao iz bolnice... Kao da je njegov bijeg mogao ponovo stvari
učiniti onakvim kakve su bile. Trebalo mu je dugo vremena da se privikne na sami život... ali, misliš li
da se navikao? Nije još... kadgod ga neko onako usput upita: “Zašto se ne oženiš” - ponovo mu se javi
onaj grozni osjećaj snažnog bola koji prodire među njegove noge, kao da je još uvijek položen pod
onu okruglu blještavu svjetlost dok su mu noge podignute uvis.

Svjetlost je bila tako jaka i blještava da su mu oči suzile zbog nje. Asad pruži ruku i spusti
pravougaoni zaštitnik za Sunce kako bi sjena pala na Abu Hajzuranovo lice:
- Da, to je bolje... hvala... Znaš? Abu Kajs je sretan čovjek!
Asad osjeti da Abu Hajzuran želi promijeniti temu o ženidbi koju je on pokrenuo svojim pitanjem
zato jednostavno upita:
- Zašto?
- Da mu je i bilo suđeno da pođe sa krijumčarima i stigne do Kuvajta to bi bilo pravo čudo, ni manje
ni više.
Abu Hajzuran prekrsti ruke na volanu i nasloni se prsima na njega.
- Ti ne znaš kako ovdje teku stvari... niko od vas ne zna... pitaj mene, ja znam barem deset priča!
- Debeli čovjek djeluje kao dobričina... osjetio sam naklonost prema njemu.
Abu Hajzuran spusti glavu i obrisa znoj sa čela o rukav koji je pao po volanu i kaza:
- Heh! Debeli čovjek ne ide s tobom preko granice i ne zna šta se događa...
- A šta se događa?
- Imam amidžića koji se zove Hasenejn. Jednom je sa krijumčarima išao preko granice. Nakon što su
išli više od deset sati, pao je mrak... tada je krijumčar pokazao na skupinu svjetala u daljini i rekao: -
To je Kuvajt, stići ćete do njega za pola sata... Znaš li šta se desilo? To nije bio Kuvajt ... bilo je to
neko usamljeno iračko selo! Mogu ti ispričati na hiljade sličnih priča. Priča u kojima su se ljudi
prometnuli u pse koji traže jednu kap vode kako bi pokvasili svoje ispucale jezike... Šta misliš šta se
desilo kada su ugledali beduinske šatore? Kupili su gutljaj vode za sve pare, vjenčano prstenje i satove
koje su imali... Kažu da je Hatim1 bio beduin, ali ja mislim da je to puka laž... To vrijeme je prohujalo
Abu Sa‘de... prohujalo... ali vi to ne shvatate... mislite kako je onaj debeli čovjek u stanju uraditi sve...
Poznajem jednog čovjeka koji je sam u pustinji preživio četiri dana, kada je na njega naišlo neko
vozilo bio je na granici da izdahne... znaš li šta je učinio? Od sveg života želio je smo jednu stvar...
Želio je vratiti se u Basru čim mu se povrati zdravlje, želio je vratiti se i preko pustinje ako ustreba...
Znaš li zašto? Rekao mi je kako se želi vratiti tamo da ščepa debelog čovjeka za vrat i zadavi ga, a
onda neka nastupi Sudnji dan... Krenuo je na put sa dvojicom svojih prijatelja iz mladosti, krenuo je iz
Gaze preko Izraela, Jordana, Iraka... Zatim ih je vodič ostavio u pustinji, a još nisu bili prešli granicu
sa Kuvajtom. Sahranio je te svoje prijatelje u nekom nepoznatom kraju i ponio sa sobom njihove
dokumente nadajući se da će stići do Kuvajta i poslati to njihovim porodicama. Nije želio da ga iko
savjetuje... govorio je da ne želi zaboraviti niti da želi oprostiti... Nakon što je prošlo manje od mjesec
dana vratio se u Irak, ali je bio uhapšen i sad provodi drugu godinu u jednom odvratnom zatvoru... Šta
misliš? Dolazite nam iz škola poput djece i mislite da je život lahak. Misliš li da se Abu Kajs nije
kockao sa svojim životom... na poslijetku gubitnik bi bio on! Siguran sam u to kao što sam siguran u
ovo prokleto Sunce! Sutra kada stigneš u Kuvajt, spominjat ćeš me po dobru i govorit ćeš: Abu
Hajzuran je govorio pravo, zatim ćeš zahvaljivati svome Gospodaru po hiljadu puta za to što sam te
izbavio iz kandži debelog čovjeka... Jesi li ikada u životu vidio kakav veliki kostur koji je bačen na
pijesak?
- Šta si kazao?
- Pitao sam te: Jesi li u životu vidio kakav veliki kostur bačen na pijesak?
- Ne...

1
Legendarni darežljivac (op. prev.)

19
 Abu Hajzuran snažno okrenu volan kako bi izbjegao veliku rupu u pijesku a vozilo zatim stade
poskakivati i drndati po putu koji je ličio na položene stepenice. Asad je osjećao kako će mu crijeva
svakoga trena ispasti kroz stisnute zube.
- Vidio bi ih mnogo da si pošao sa krijumčarima... u svakom slučaju, to neće značiti ništa...
- Zašto?
- Jer ćeš ti biti zauzet da bi mogao razmišljati o tome... ili, kako je kazao Hasenejn, jer nećeš htjeti
razmišljati o tome...
Asad se nehajno nasmiješi, naprosto zbog toga što nije znao šta da učini, zatim upita Abu Hajzurana
gurnuvši ga pritom šakom postrance:
- Zašto se onda baviš krijumčarenjem ljudi?
- Ja? Ja se ne bavim krijumčarenjem ljudi...
Asad se nasmija i udari ga po koljenu...
- Kako onda zoveš ovo?
- Kazat ću ti istinu. Želim više novca... više novca... otkrio sam da je teško skupiti bogatstvo na
uljudan način... Vidiš li ovo jadno stvorenje kakvo sam ja? Imam nešto imetka ... Za dvije godine kanit
ću se svega i primiriti se... želim se odmoriti... ispružiti se... ležati u hladu i razmišljati ili ne
razmišljati... apsolutno se ne želim kretati... Previše sam se umorio u životu! Tako mi Boga, previše...

Abu Hajzuran brzo ugasi motor, otvori vrata, skoči na zemlju i stade vikati:
- Postalo je ozbiljno... hajde... otvorit ću vam otvor na cisterni... ha, ha, temperatura tamo unutra će
biti kao u džehennemu.
Sa lahkoćom se ispe malim metalnim stepenicama i uze otvarati okrugli otvor na cisterni. Za to
vrijeme Mervan je polahko razmišljao: Ruke su mu snažne.... Svi su se znojili, Abu Hajzuranova
košulja bila je u potpunosti mokra, a lice mu je izgledalo kao da je namazano blatom.
Otvor se otvori uz zveket, Abu Hajzuran podiže željezni poklopac i uspravi se iznad njega.
Unutrašnjost poklopca je zbog prevelike hrđe izgledala crvena... Abu Hajzuran sjede pored otvora
opkoračivši ga svojim čangalastim nogama i stade brisati znoj crvenom maramicom koju je zgužvao
za vratom ispod plave košulje.
- Savjetujem vam - dahtao je - da skinete košulje... vrućina je ovdje zagušujuća i zastrašujuća, znojit
ćete se kao da ste u loncu... ali... pet ili deset minuta, vozit ću što brže mogu... Unutra postoje metalne
pregrade... u svakom uglu postoji pregrada... Mislim da je najbolje da se dobro držite za njih, inače će
te se kotrljati kao lopte... naravno izut ćete obuću...
Svi su nepomično stajali na zemlji. Abu Hajzuran ustade i skoči dolje pokušavajući se nasmijati:
- Kada bi temperetura bila nešto blaža, čovjek bi mogao spavati unutra...
Abu Kajs pogleda u Mervana, zatim obojica pogledaše u Asada koji potaknut tim pogledima napravi
dva mala koraka naprijed, zatim se vrati i nanovo zastade. Abu Hajzuran ga je pratio.
- Savjetujem vam da malo požurite... Još uvijek smo na početku dana i za kratko vrijeme u cisterni
će biti kao u peći... Možete uzeti sa sobom ventilator, ali ga nemojte koristiti onda kada osjetite da
vozilo stoji...
Mervan se odluči i priđe brzo metalnim stepenicama, ali ga Asad preteče, ispe se na točak, nadnese
se nad otvor i na časak uvuče glavu unutar cisterne, zatim se povrati:
- Ovo je pravi pakao! Plamti!
Raširivši svoje dugačke ruke Abu Hajzuran kaza:
- Rekao sam vam to već...
Mervan priđe posljednji i uvuče glavu u otvor zatim je izvuče a na njegovom licu ukazaše se znakovi
gnušanja i prestrašenosti... Abu Kajs im priđe stenjući:
- Znate li šta ćete ako kojega od vas spopadne kihavica? - dobaci im Abu Hajzuran odozdo.
Abu Asad se zbunjeno nasmiješi, Mervan je gledao dolje, a Abu Kajs je izgledao kao neko ko ne
razumije pitanje.
- Neka stavi ruku na usta... ovako... - pokaza Abu Hajzuran, a lice mu je bilo nasmijano. Koračajući
naprijed Asad kaza:
- Ne vjerujem da će iko od nas kihnuti u ovoj peći... što se tiče toga nemoj se brinuti...

20
 Asad stavi ruke na bokove i stade pokraj otvora naginjući glavu kao da je želio vidjeti šta se nalazi u
unutrašnjosti... za to vrijeme Abu Kajs je skinuo svoju košulju i pažljivo je savio stavivši je pod
pazuho. Njegova prsa bila su dlakava i znojava, a plećke su mu štrčale... Sjeo je na rub otvora
ispruživši noge unutra. Prvo je bacio košulju a zatim je počeo polahko kliziti držeći se usprav i
oslanjajući se nadlakticama na otvor. Kada mu stopala dodirnuše dno cisterne, ohlabavi ruke i pusti da
mu tijelo polahko spuže, uvuče prvo glavu a zatim ruke.
Asad se sage i viknu:
- Kako ti se čini?
Duboki glas odjekivao je iznutra kao da dolazi iz kakvog bezdana:
- Ovo je prokleti bunar... dođi.
Asad pogleda u Mervana koji je skinuo košulju i stajao oklijevajući, a Abu Hajzuran se poče ponovo
penjati gvozdenim stepenicama.
- Na koga je sada red?
- Na mene.
Mervan krenu prema otvoru, okrenu se leđima, prvo spusti noge oslonivši se na trbuh a onda tijelo
skliznu spretno, ruke za trenutak ostadoše držati za okvir otvora, zatim se izgubiše.
Asad se pridruži svojim prijateljima ne skinuvši košulju. Kada je zamaknuo u cisterni Abu Hajzuran
se nadvi nad otvor, pokušavajući da vidi kakva je situacija unutra, ali nije vidio ništa. Svaki put kada
bi se nadnio, njegovo tijelo bi zaklanjalo svjetlost koja se prokradala kroz otvor, što mu je
onemogućavalo da vidi bilo šta. Naposlijetku doviknu:
- Ha?
Jedan otegnuti glas mu odvrati:
- Šta čakaš? Požuri, samo što se nismo ugušili!
Abu Hajzuran brzo zatvori poklopac, njegova koščata ruka zavrnu ga dva puta, a zatim skoči na
svoje sjedište, prije nego je i zatvorio vrata auto pođe gutati put.
Za tih nekoliko minuta samo se jedna misao motala po Abu Hajzuranovoj glavi.
Izrovani put koji nalikuje položenim stepenicama nemilosrdno i bez prestanka trese i drmesa
vozilo... Ovo tresenje u stanju je od jaja napraviti kajganu prije nego bi to bio u stanju učiniti električni
mikser... To za Mervana ne predstavlja problem jer on je mladić, ni za Asada to ne predstavlja problem
jer je snažne građe.... ali šta je sa Abu Kajsom? Bez sumnje mu zubi cvokoću kao u čovjeka koji je na
granici da umre od žestokog mraza, stim da je razlika u tome što u cisterni nema mraza.
Abu Hajzuran bi mogao unekoliko ublažiti ovo drmusanje ako bi povećao brzinu... kada bi ovu
paklenu mrljinu natjerao da ide stotinu i dvadeset umjesto devedeset koliko sada pokazuje kazaljka...
ali, ako bi uradio tako ko bi mu garantovao da se vozilo neće prevrnuti na ovom prokletom putu? Nije
problem ako se prevrne vozilo, nije njegovo, ali, šta ako ostane prevrnuto? Zatim, ko kaže da bi motor
mogao izdržati tu brzinu po ovakvom terenu? Na brojčanik se uvijek stavljaju visoke cifre koje nije u
stanju dostići ni vješt vozač.
Nije smanjio brzinu sve dok nije došao do Safvana, čak i kada je u zoni graničnog prijelaza okrenuo
nalijevo prema mjestu gdje se nalazi granični prijelaz nije ni za dlaku dizao nogu sa papuče za gas već
je napravio veliki luk ostavljajući tako golemi krug prašine... Nogu je podigao tek kada je snažno
pritisnuo kočnicu ispred vrata granične kontrole i poput strijele utrčao unutra.

Carinska zona je jedna široka pješčana površina u Safvanu nasred koje se nalazi jedno usamljeno
veliko stablo okićeno duguljastim lišćem što pravi veliki hlad... Po krajevima su postavljeni sobičci sa
drvenim vratima koji su skrivali pretrpane stolove i vječito zauzete ljude... Kada je onako visok
bahnuo na carinište Abu Hajzuran je primijetio samo nekoliko žena koje su umotane u ogrtače sjedile
u hladu pod stablom... Bilo je tu jedno ili dvoje djece koja su stajala pored slavine za vodu, a službenik
je drijemao u prastaroj pletenoj stolici.
- Abu Hajzuran danas žuri!
- Da... Hadži Rida čeka... ako zakasnim otpustit će me.
- Hadži Rida te neće otpustiti, nemoj se plašiti... ne može naći momka poput tebe.
- Heh! Momaka je puna zemlja, ima ih kao gljiva puhara... da pokaže rukom, narojili bi se poput
muha.

21
 - Šta nosiš sa sobom?
- Oružje! Tenkove! Oklopnjake! Pet aviona i dva topa...
Čovjek se grohotom nasmija, a Abu Hajzuran lagahno izvuče papire ispod njegovih ruku i izađe
vani... Ulazeći u drugu sobu reče sam sebi: Najteže je prošlo. Za minut je izašao i iz te druge sobe... Za
manje od treptaja oka upalio je motor i proparao tišinu koja je pritiskala Safvan i ponovo izašao na
put.

Dok je vozilo kretalo poput strijele ostavljajući za sobom trag u vidu oblaka prašine, Abu Hajzurana
je oblijevao znoj koji se granao u curke i sastajao se kod njegovih brkova... Sunce je sjalo i plamtjelo,
a vazduh je bio vreo i prepun prašine sitne poput brašna: “U životu nisam vidio ovako prokletu
vrućinu...” Raskopča dugmad na svojoj košulji i prsti mu dodirnuše guste i vlažne malje... Put je bio
ravan i vozilo se više nije treslo kao maloprije te poveća brzinu, kazaljka na brzinomjeru jurnu
naprijed poput bijelog psa koji je vezan za kočić.
Zurio je naprijed a znoj mu je navirao u oči dok se naposlijetku ne ukaza jedno uzvišenje... Iza tog
brežuljka Safvan se gubio iz vida, tamo je mogao stati.
Pritisnu papučicu za gas jače kako bi se vozilo ispelo na brežuljak bez usporavanja, osjećao je kako
mu je mišić zgrčen toliko da se skoro rasprsnuo. Zemlja je iščezavala, vozilo se razdiralo, staklo je
plamtjelo, znoj mu je pekao oči, a vrh uzvišenja još se činio dalek poput vječnosti... O moj Bože silni,
uzvišeni i svemogući, kako vrh jednog uzvišenja može predstavljati sva ta osjećanja koja su se
ustalasala u njegovim venama i koja svoju jaru izgone na njegovu uprljanu kožu u vidu slanog znoja?
Bože moj uzvišeni, koji nikada nisi bio sa mnom, koji me nikada nisi gledao, u koga nikada neću
vjerovati, možeš li ovaj put biti ovdje? Samo ovaj put?
Brzo zatrepta očima kako bi stresao znoj sa očnih kapaka. Kada je posljednji put otvorio oči vrh
uzvišenja bio je pred njim...
Ispe se na vrh, ugasi motor i pusti vozilo da malo klizi, zatim ga zakoči i u skoku se ispe na cisternu.

Prvo izađe Mervan: podiže ruke, Abu Hajzuran ga s mukom izvuče i ostavi ga ispruženog na
cisterni... Abu Kajs promoli glavu i pokuša se izvući ali mu to ne pođe za rukom, vrati se, ispruži ruke
i pusti Abu Hajzrana da mu pomogne... Asad smože snage da se ispne kroz otvor. Bio je bez košulje.
Abu Hajzuran sjede na usijani krov cisterne. Bio je zadihan i činilo se da je ostario u odnosu na ono
kako je maloprije izgledao... Za to vrijeme Abu Kajs spuza polahko na točkove pa leže potrbuške u
hladu koji je pravilo vozilo. Asad zastade trenutak udišući punim plućima. Činilo se da je želio
govoriti, ali nije mogao. . Naposlijetku kaza stenjući:
- Uuh! Ovdje je krajnje hladno!
Lice mu je bilo crveno i vlažno, pantalone su mu bile mokre od znoja, a na prsima su mu se
razaznavali tragovi hrđe te je izgledalo kao da su ukrvavljena... Mervan ustade i s mukom siđe niz
gvozdene stepenice... Oči su mu bile crvene, a prsa su mu bila obojena hrđom. Kada se spustio na
zemlju, stavi glavu u krilo Abu Kajsu i ispruži se polahko pored točka... Malo za njim siđe Asad,
potom Abu Hajzuran, sjedoše i spustiše glave na povijena koljena... Kratko poslije Abu Hajzuran kaza:
- Je li bilo strašno?
Niko mu ne odgovori... Pređe pogledom po njihovim licima. Izgledala su mu blijeda i mumificirana.
Da se Mervanove grudi nisu podizale i spuštale i da Abu Kajs nije disao činilo bi mu se da su mrtvi...

- Rekao sam vam sedam minuta... povrh toga nije trajalo više od šest minuta.
Asad ga hladno pogleda, Mervan je zurio ne gledajući ni u šta određeno, a Abu Kajs se okrenuo u
drugu stranu.
- Kunem ti se svojom čašću. Šest minuta! Pogledaj u sat, Asade. Tačno šest minuta! Pogledaj! Zašto
nećeš da pogledaš? Rekao sam vam to, rekao sam vam na početku a vi sada mislite kako vam lažem...
Evo sata... pogledaj... pogledaj.
Mervan podiže glavu oslonivši se na laktove i stade gledati zabacivši malo glavu nazad u pravcu
Abu Hajzurana... Nije izgledalo da ga jasno vidi...
- Jesi li probao sjediti tamo šest minuta?
- Rekoh vam...

22
 - A onda, nije bilo šest minuta.
- Zašto ne pogledaš u svoj sat... zašto? Eto ti ga na ruci, hajde pogledaj... pogledaj... i prestani buljiti
u mene kao ludak...
Abu Kajs kaza:
- Doista je bilo šest minuta... cijelo vrijeme sam brojao... od jedan do šezdeset: minuta, tako sam
uzeo... brojao sam šest puta... posljednji put sam brojao vrlo sporo...
Govorio je tiho i polahko... Na ovo Asad reče:
- Šta je sa tobom Abu Kajs, je si li ti bolestan?
- Ja? Ja? Uh, ne uopšte... samo udišem svoj dio vazduha.
Abu Hajzuran ustade otresajući pijesak sa svojih pantalona, zatim se podboči i stade naizmjenice
gledati trojicu ljudi:
- Hajdemo... ne smijemo više gubiti vrijeme... na malo ispred vas je jedan turski hamam.
Abu Kajs ustade i uputi se prema kabini, a Asad se uspe uz željezne stepenice, Mervan ostade sjediti
u hladu.
- Zar nećeš ustati? - reće mu Abu Hajzuran.
- Zašto se ne bismo malo odmorili?
- Odmorit ćemo se mnogo kada stignemo, ali ne prije toga... hajdemo...
Abu Hajzuran se glasno nasmija... zatim, tapšući Mervana po ramenu, kaza:
- Dođi i sjedi pored Abu Kajsa, ti si mršav i nećeš nas mnogo stijesniti. Usto, kako se čini ti si veoma
umoran.
Mervan se ispe i sjede pored Abu Kajsa, a Abu Hajzuran povika prije nego je zatvorio vrata:
- Asade, obuci košulju, inače će te sunce ispeći...
Mervan kaza Abu Hajzuranu slabašnim glasom: Reci mu da vrata pećnice ostavi otvorenim ne bi li
se ohladila.
- Ostavi otvor na cisterni otvorenim - povika pomalo razdragano Abu Hajzuran...
Motor zabruji i golemo vozilo poče ostavljati trag od prašine koja se dizala, a zatim nesatajala u
vrelom vazduhu...

23
SUNCE I HLAD

Mali bijedni svijet probijao je sebi put kroz pustinju poput teške kapi ulja na vreloj kalajisanoj tavi...
Sunce je bilo visoko iznad njihovih glava, okruglo, užareno, zasljepljujuće. Niko od njih više nije
mario za brisanje znoja... Asad je košuljom prekrio glavu i podvio noge pustivši bez ikakva
zaklanjanja da ga sunce peče... Mervan se, opet, naslonio Abu Kajsu na rame i zatvorio oči... Abu Kajs
je čvrsto sapeo usne pod svojim pepeljastim, gustim brkovima.

Niko od njih četverice više nije želio govoriti... Ne samo zbog toga što ih je skrhao umor već i zbog
toga što je svaki od njih duboko, duboko uronio u vlastite misli... Golemo vozilo je probijalo put, sa
njihovim snovima, porodicama, čežnjama, nadama, jadom, tugom, snagom, slabošću, prošlošću i
budućnošću... Kao da je zahvaljujući nekoj nepoznatoj snazi navaljivalo da probije neka ogromna
vrata. Sve oči bile su uprte u ta vrata kao da su bile prišivene za njih nekim nevidljivim koncima.

Naposlijetku ćemo moći dati Kajsa u školu i kupiti jedan-dva zasada masline, možda ćemo sagraditi
sebi i kakav sobičak u koji ćemo se nastaniti i koji će biti naš, star sam čovjek, možda stignem, a
možda i ne... Ili misliš da ti je život ovdje mnogo bolji od smrti? Zašto ne pokušaš kao i mi? Zašto se
ne podigneš sa toga jastuka i ne zaputiš po Božijoj zemlji tražeći hljeba? Hoćeš li cijeli cijeli život
provesti jedući brašno iz humanitarne pomoći, za kilu kojega žrtvuješ svo svoje dostojanstvo na
pragovima službenika?
Vozilo ide po usplamtjeloj zemlji dok mu motor nemilosrdno bruji...
Šefika je čestita žena... Bila je djevojčuljak kada joj je mina raznijela nogu pa su je ljekari odsjekli
iznad koljena... Njegova majka ne voli da iko priča o njegovom ocu. Zekerija je otišao... Tamo u
Kuvajtu naučit ćeš sve. Saznat ćeš sve ... Ti si još uvijek dječak, razumiješ život samo onoliko koliko
dojenče poznaje vlastitu kuću! Škola ne nauči ništa... Ne nauči čovjeka ničemu osim ljenosti, zato je
ostavi i zagnjuri se u uzavreli lonac kao što čine i ostali ljudi.
Vozilo ide po usplamtjeloj zemlji a motor mu vražije bruji...

Možda je mina bila zakopana u zemlji po kojoj je išao ili ju je ispred njega bacio neko ko je bio
skriven u obližnjem rovu. Sve to sada je nebitno. Noge su mu podignute, a leđa su mu i sada na
bijelom udobnom krevetu dok mu strašan bol zavija u preponama... Bila je tu neka žena koja je
pomagala ljekarima. Kadgod se toga sjeti, lice mu prekrije stid... Kakva ti je onda korist od
patriotizma? Potrošio si život srljajući u opasnost, a evo te sada više ne možeš ni spavati pored žene!
Šta si dobio? Neka sve ode u propast. Sada jedino želim više novca... više novca.
Vozilo ide po usplamtjeloj zemlji... a motor nemilosrdno bruji.

Policajac ga gurnu pred oficira kazavši mu: misliš da si junak dok te mazgovi nose na ramenima i
dok demonstrirate ulicom! Pljunu ga u lice, ali on se ne pomjeri. Pljuvačka poče da polahko klizi niz
čelo, rastegljiva i odvratna skupljala se na vrhu nosa... Izvedoše ga. Kada je bio na hodniku policajac
koji ga je snažno držao za nadlakticu čuo je kako govori prigušenim glasom: “Proklet neka joj je otac
zbog odijela...” Zatim ga je pustio i on je otrčao. Njegov amidža želi da ga oženi svojom kćerkom i
zato želi da počne... Da nije tako, on nikada u životu ne bi imao pedeset dinara.
Vozilo ide po usplamtjeloj zemlji dok mu motor bruji poput kakva gorostasa koji proždire put...

Sunce na sredini neba iscrtava iznad pustinje široki šator od bijelog ognja, a plamteće trake prašine
koje idu u suprotnom smijeru skoro da zasljepljuju oči... Znali su govoriti im kako se taj i taj nije
vratio iz Kuvajta jer je umro, ubio ga je sunčani udar. Udario je krampom u zemlju i onda pao po
krampi i zemlji. Sunčani udar ga je ubio, želite ga sahraniti ovdje ili tamo? To je sve, sunčani udar!
Tačno. Ko je to nazvao sunčanim udarom? Zar nije bio genij? Ova pustara je poput kakvog skrivenog
diva koji ih bičuje po glavi bičem od vatre i ključale smole. Ali, zar je sunce moglo ubiti njih i svu
energiju koja se nalazila u njihovim grudima? Kao da su se misli prelijevale iz jedne u drugu glavu i

24
slijevale u jedinstvenu predodžbu. Pogledi se iznenada susretoše: Abu Hajzuran pogleda u Mervana,
zatim u Abu Kajsa i primijeti da ovaj gleda u njega, pokuša se nasmiješiti ali mu ne pođe za rukom.
Obrisa znoj sa čela rukavom i tiho kaza:
- Ovo je pakao o kojem sam slušao.
- Božiji pakao.
- Da.
Abu Hajzuran pruži ruku i ugasi motor, zatim se polahko spusti na zemlju. Isto učiniše i Mervan i
Abu Kajs, dok Asad ostade gore.
Abu Hajzuran sjede u hlad pored vozila, zapali cigaretu i kaza tihim glasom:
- Da se malo odmorimo prije nego ponovo počne predstava? - upita Abu Kajs.
- Zašto nas nisi povezao sinoć, tada bi nas noćna svježina poštedila svih ovih teškoća?
Ne podižući pogled sa zemlje Abu Hjazuran kaza:
- Put između Safvana i al-Mitlaa noću je prepun patrola... Danju se ni jedna patrola ne usuđuje
patrolirati po ovakvoj vrelini...
- Ako je tvoje vozilo izuzeto od kontrole... zašto ne bismo ostali izvan toga strašnog zatvora - upita
Mervan.
- Ne budi blesav... Zar se toliko bojiš ostati pet ili šest minuta unutra? Prešli smo više od pola puta,
ostalo je samo najlakše, kaza Abu Hajzuran odrešito. Ustade i ode do čuturice sa vodom koja je bila
okačena na vratima i otvori je.
- Priredit ću vam divan svečani ručak kad stignemo... zaklat ću dvije kokoši...
Podiže ćuturicu i nage je, voda poče da se prelijeva na obje strane, cureći niz brkove i mokru
košulju. Kada je utolio žeđ sasu ostatak vode iz ćuturice na glavu puštajući da mu teče niz vrat, prsa i
čelo, tako da je izgledao čudno. Ponovo okači ćuturicu na vrata i, raširivši svoje velike šake, povika:
- Hajdemo... znate dobro šta treba uraditi... koliko je sada sati? Pola dvanaest... računajte... za najviše
deset minuta otvorit ću vam vrata... zapamtite to dobro... pola dvanaest...
Mervan pogleda u svoj sat i zatrese glavom, pokušao je nešto kazati, ali nije mogao, napravi
nekoliko koraka do željeznih stepenica i poče se penjati.
Asad smota svoju košulju i spusti se kroz otvor... Mervan malo zastade pa krenu za njim oslanjajući
se stomakom o ivicu pa vješto i snažno skliznu u unutrašnjost. Abu Kajs zavrti glavom prozborivši:
- Sedam minuta?
Abu Hajuzran ga potapša po ramenu i zagleda se ravno u njegove oči. Stajali su tu zajedno znojeći
se, ali nisu mogli govoriti.
Abu Kajs se odlučno pope uz stepenice, spusti noge kroz otvor, a mladići mu pomogoše da siđe.
Abu Hajzuran spusti poklopac i okrenu dva puta polugu za zatvaranje, potom hitro skoči na tlo i
jurnu na sjedište.

Poslije svega minut i po Abu Hajzuran prođe sa svojim vozilom kroz golemu otvorenu kapiju koja se
nalazila u bodljikavoj žici što je opasavala centar al-Mitlaa. Zaustavi vozilo ispred širokih stepenica
koje su vodile u omalterisanu jednokatnicu unutar koje su se sa obje strane protezale male odaje sa
nevelikim i zaklopljenim prozorima. Nasuprot nje stajalo je nekoliko prikolica u kojima se prodavala
hrana. Zvuk ventilatora ispunjavao je prostor.
U kraju dvorišta predviđenom za čekanje bilo je tek jedno-dvoje vozila. Potpuna tišina prekrivala je
sve, jedino ju je remetilo brujanje ventilatora koji su bili pričvršćeni na prozore što su gledali na
dvorište. Nigdje nikoga, samo jedan vojnik stoji u drvenoj kućici pored širokih stepenica.
Abu Hajzuran se brzo ispe stepenicama i uputi se u treću odaju sdesna. Čim otvori vrata i uđe, po
uprtim pogledima službenika osjeti da će se nešto desiti, ali ne uspori već gurnu svoje papire pred
debelog službenika koji sjedi na sredini sobe.
- Ha! Abu Hajzuran!- reče službenik i odgurnu papire koji su stajali ispred njega nastojeći da izgleda
nehajno i osloni se laktovima na metalni sto.
- Gdje si bio svo ovo vrijeme?
Abu Hajzuran hvatajući dah ogovori:
- U Basri.
- Hadži Rida pitao je za tebe više od šest puta.

25
 - Vozilo je bilo u kvaru.
Sva trojica službenika koji su radili u toj sobi nasmijaše se grohotom. Abu Hajzuran se zbunjeno
okrenu oko sebe, a zatim zaustavi pogled na onom debelom čovjeku:
- Šta vam je smiješno jutros?
Službenici se zgledaše i ponovo prasnuše u smijeh... Premještajući se s noge na nogu Abu Hajzuran
kaza napeto:
- A sada Abu Bakir... nemam vremena za šalu... molim te. Ispruži ruku i primaknu mu papire, ali ih
Abu Bakir odgurnu na kraj stola, ponovo se osloni laktovima na sto cereći se:
- Hadži Rida je pitao za tebe šest puta...
- Rekoh ti, vozilo je bilo u kvaru... naposlijetku, ja i hadži Rida se možemo sporazumjeti kada se
sretnemo... potpiši papire, molim, zaista žurim...
Ponovo mu primače papire, ali ih Abu Bakir po drugi put odgurnu.
- Vozilo ti je bilo u kvaru?
- Da... Molim te, žurim.
Trojica službenika se zgledaše i stadoše se ceriti, ali nekako prigušeno. Sto jednog od njih bio je,
izuzev male staklene čaše za čaj, potpuno prazan. Drugi je prestao raditi i pratio je šta se dešava.
Debeli čovjek, onaj što se zove Abu Bakir, podrigujući kaza:
- A sada... Abu Hajzuran, budi pametan... zašto ti se žuri da putuješ po ovom paklenom vremenu?
Soba je ovdje hladna, zatražit ćemo da ti zgotove čaj i uživaj u ljepoti!
Abu Hajzuran prinese papire, uze olovku ispred Abu Bakira, prođe iza stola tako da se nađe pored
Abu Bakira, sage se i prikuči mu olovku dodirujući laktom njegovo rame:
- U povratku ću sjediti kod tebe sat vremena, a sada pusti me da idem, zaklinjem te Bakirom i
Bakirovom majkom... uzmi.
Ali, Abu Bakir ne ispruži ruku i nastavi tupo zuriti u njega jedva se suzdržavajući da ne prasne u
smijeh.
- Ah, prokletniče, Abu Hajzurane! Zašto se ne sjetiš da požuriš kada si u Basri? Ha!
- Rekao sam ti da je vozilo bilo u radionici.
Po drugi put mu prikuči olovku, ali se Abu Bakir ne pomače:
- Ne laži Abu Hajzurane... ne laži... hadži Rida nam je ispričao priču iz hiljadu i jedne noći...
- Koju priču?
Svi se zgledaše, Abu Hajzuranovo suhonjavo lice poblijedi usljed prevelikog straha, a olovka poče
da podrhtava u njegovoj ruci.
- Priču o onoj plesačici... kako se ono zove Ali?
- Keukeb - odgovori Ali iza praznog stola.
Abu Bakir udari rukom po stolu i razvuče osmijeh:
- Keukeb! Keukeb! Abu Hajzurane, prokletniče... zašto nam ne ispričaš svoje priče iz Basre?
Prikazuješ se pred nama kao uljudan čovjek, a onda odlaziš u Basru i svakojake nepodopštine radiš sa
tom plesačicom... Keukeb... ah... Keukeb, to je pravo ime.
Pokušavajući da izbjegne šalu Abu Hajzuran povika:
- Koja Keukeb i koje trice! Pusti me da idem prije nego mi hadži Rida da otkaz...
- Ne može! Pričaj nam o toj plesačici... Hadži Rida zna cijelu tvoju priču, i ispričao nam ju je...
hajde.
- Ako vam je on ispričao priču... zašto želite da vam je pričam ponovo.
Abu Bakir ustade i riknu poput bika:
- Dakle... to je istinita priča!... Istinita priča!
Obiđe oko stola dok ne dođe do sredine sobe... ta razvratna priča ga je podgrijala.
Bio je zaokupljen njome i dan i noć, plovio je na njoj preko svih besramnih maštarija koje mu je
stvorilo dugo i mučno sustezanje, čak i pomisao da je neki njegov prijatelj spavao sa kakvom
bludnicom bivala je uzbuđujuća i zasluživala je sve te snove:
- Odeš u Basru i tvrdiš da se vozilo pokvarilo... zatim provedeš sa Keukeb najsretnije noći u životu!
Kakva divota, Abu Hajzurane... kakva divota, prokletniče... ali kaži nam kako te je zavoljela? Hadži
Rida kaže da je zbog velike ljubavi prema tebi trošila na tebe pare i davala ti čekove... aah, Abu
Hajzurane, prokletniče!

26
 Primakao mu se, lice mu je bilo crveno, očito je bilo da je proveo prijatne trenutke razmišljajući o
priči onako kako mu ju je ispričao hadži Rida putem telefona... Nageo mu se na uho i prošaputao
promuklim glasom:
- Jesi li joj pokazao svoju muževnost? Ili manjak muškosti?
Abu Hajzuran se histerično nasmija, tutnu papire Abu Bakiru u prsa, a on nesvjesno dohvati olovku i
poče ih potpisivati tresući se od prigušenog smijeha. Ali kada je Abu Hajzuran ispružio ruku da ih
dohvati, Abu Bakir ih sakri iza leđa i postavi podlakticu druge ruke između sebe i Abu Hajzurana.
- Slijedeći put ići ću sa tobom u Basru... dogovoreno? Upoznat ćeš me sa tom Keukeb... Hadži Rida
kaže da je prelijepa.
Abu Hajzuran ispruži ruku u pokušaju da dođe do papira i tresući se izusti:
- Dogovoreno...
- Časti ti?
- Časti mi...
Abu Bakir se ponovo grohotom zasmija i stade tresti svojom okruglom glavom vraćajući se u
kancelariju, a Abu Hajzuran sa svojim papiriama jurnu vani. Pratio ga je Abu Bakirov glas:
- O prokletniče, o Abu Hajzurane! Varao si nas više od dvije godine, a sada je to izašlo na vidjelo....
aah, o prokletniče, o Abu Hajzurane.

Abu Hajzuran ujuri u drugu sobu zureći u svoj sat. Bilo je petnaest do dvanaest... Potpisivanje drugih
papira nije potrajalo više od jedne minute... Kada je za sobom zalupio vrata, ponovo ga ošinu vrelina,
ali on ne mareći za to sjuri niz široke stepenice preskačući po dva stepenika i nađe se ispred vozila. Za
trenutak pogleda u cisternu i učini mu se da metal samo što se nije počeo topiti pod tim strašnim
suncem. Motor odgovori na prvi pritisak ručice, projuri kroz kapiju ne osvrčući se na stražara... Put je
sada otvoren u potpunosti, pred njim je minut ili minut i po do prvog zavoja koji će ga zakloniti od
graničnog prijelaza. Morao je malo usporiti kada je sreo jedan veliki kamion, a onda je ponovo pojurio
koliko god je vozilo moglo. Kada je stigao do zavoja točkovi zaškripaše kao da jauču, umalo da
dodirnuše pješčanu bankinu dok su se vražiji okretali. U njegovoj glavi nije bilo ništa osim užasa.
Činilo mu se da će svakog trena onesviješten pasti preko volana... Volan je bio vreo, osjećao je kako
prži njegove grube dlanove, ali nije ga popuštao.... Kožno sjedište plamtjelo je pod njim, a prednje
staklo bilo je prašnjavo, gorilo je pod sunčevom vrelinom.

Točkovi su otegnuto škripali kao da gule asfalt pod sobom. Zar si morao filozofirati Abu Bakire?!
Zar si morao ispovraćati svu svoju prljavštinu preda mnom i pred njima? Prokleo te Bog, uzvišeni i
svemoćni, gdjegod da si, neka si proklet, Abu Bakire! A i ti, hadži Rida, lažovčino! Plesačica?
Keukeb? Prokleo vas Bog sve...

Grubo zaustavi vozilo i ispe se preko točka na cisternu... Kada je dodirnuo željeznu površinu, osjeti
kako mu dlanovi gore, tako da ih nije mogao više zadržati u tom položaju pa ih je trgnuo i oslonio se
na laktove koji su bili zaštićeni rukavima, zatim je otpuzio do poluge za zatvaranje, dohvatio ju je
krajem svoje plave košulje, okrenuo, i otvorio uz škripanje. Uspravio je zahrđani gvozdeni disk i on je
stajao okomito.
Nakon što je pustio disk pogleda kazaljke na ručnom satu: pokazivale su petnaest do dvanaest.
Okruglo satklo bilo je ispucalo na sitne komadiće.

Otvor je treperio prazninom jedan trenutak. Abu Hajzuranovo lice bilo je pripijeno uz njega u grču, a
donja usna mu je podrhtavala od zadihanosti i straha. Jedna kapljica znoja kanula je sa njegovog čela
na dno željezne cisterne i skoro istog trena se osušila... Oslonio se rukama o koljena povivši svoja
oznojena leđa tako da mu je lice bilo iznad tamnog otvora i povikao je suhim glasom:
- Asad!
Eho njegovog glasa zaori se unutar cisterne skoro mu probijajući uši u povratku. I prije nego je zvuk
koji je stvorilo njegovo prvo dozivanje zamro povikao je po drugi put:
- Ehej....

27
 Stavi svoje čvrste šake na rub otvora, zatim se osloni na snažne nadlaktice i skliznu u unutrašnjost
cisterne... Bilo je veoma tamno tako da u početku nije moga vidjeti ništa. Kada se odmaknuo od otvora
krug žute svjetlosti pade na dno i osvijetli prsa prekrivena gustim pepeljastim dlakama koje su se
presijavale kao da su bile preljevene kalajem... Abu Hajzuran se sage i prisloni uho na te vlažne,
pepeljaste malje. Tijelo je bilo hladno i beživotno. Ispruži ruku pipajući put prema uglu cisterne.
Drugo tijelo još uvijek se držalo za metalnu prečku. Pokuša doći do glave, ali mu samo pođe za rukom
da napipa vlažna ramena, a onda mu postade jasno da je glava klonula na prsa. Kada je njegov dlan
dodirnuo lice upao je u širom otvorena usta.

Abu Hajzuran osjeti kako mu malo nedostaje da se uguši. Tijelo mu je na zastrašujući način počeo
oblijevati znoj tako da mu je kosa postala kao da je nauljena gustim uljem. Nije znao da li se trese
zbog toga što se to ulje počelo slijevati na njegove grudi i leđa, ili zbog straha.
Pipajući u pogetom položaju tražio je put do otvora. Kada je promolio glavu vani, nije znao zašto mu
se u mislima pojavila slika Mervanovog lica, koja se nije gubila. Osjećao je kako mu se njegovo lice
pojavljuje iznutra poput kakve slike koja igra na zidu pa poče snažno tresti glavom izvlačeći se iz
otvora. Utom mu sunce poče nemilosrdno peći glavu... Zastade na trenutak udišući vazduh, nije
mogao misliti ni o čemu, Mervanovo lice bunilo se u njegovoj glavi poput kakvog izvora koji je
šikljao iz zemlje i skakao strašno visoko... Kada je stigao do sjedišta sjetio se Abu Kajsa, njegova
košulja bila je još uvijek pored njega na sjedištu. Uze je prstima i baci je daleko... Upali motor i on
zatutnja ponovo, vozilo se stade spuštati nizbrdo, sporo i snažno.

Osvrnu se iza sebe kroz mali, mrežom zaštićeni, prozor i ugleda uspravljeni, okrugli, gvozdeni
polopac čiju je untrašnjost nagrizla hrđa... Taj gvozdeni poklopac iznenada nestade iza kapi slane vode
koje ispuniše njegove oči. Mučila ga je glavobolja i osjećao je vrtoglavicu kakvu nije znao... Jesu li te
slane kapi bile suze ili znoj koji je dolazio sa njegovog usplamtjelog čela?

28
GROB

Dok je padala noć, Abu Hajzuran je vozio svoj golemi kamion u pravcu koji je išao izvan usnulog
grada... Slaba svjetla treperila su cijelim putem, znao je da će ti stubovi koji su se protezali ispred
prozora njegovog vozila uskoro prestati kada odmakne od grada... Zavladat će tama... Noć je bez
mjesečine, a pustinja će ćutati poput smrti.

Skrenu vozilo sa afaltnog puta i zaputi se pješćanim putem u unutrašnjost pustinje. Još poslije podne
odlučio je da ih sahrani, jednog po jednog, u tri groba... A sada je osjećao kako ga obuzima umor, kao
da mu je u ruke ubrizgana injekcija sa opijumom... nema snage da uradi bilo šta. Neće biti u stanju da
satima drži lopatu kako bi iskopao tri groba...

Prije nego je pošao prema vozilu i izvezao ga iz garaže hadži Ridaa rekao je samom sebi da ih neće
sahraniti, nego će baciti tijela negdje u pustinji i vratiti se kući... A sada mu se nije dopala ta ideja, ne
bi se mogao pomiriti s time da tijela truhnu u pustinji i da postanu plijen grabljivica i zvijeri... te da
nakon nekoliko dana od njih ostanu samo bijeli kosturi razbacani na pijesku.

Vozilo se brekćući kretalo po pješčanom putu, a on je i dalje razmišljao... Nije razmišljao u pravom
smislu te riječi, isprekidana traka sa prizorima prolazila je njegovom glavom bez zaustavljanja,
nepovezano i bez objašnjenja... osjećao je kako mu gorka nelagoda mili u kostima poput pravilnih
redova mrava.
Puhnu povjetarac i donese do njega vonj...
- Ovdje općina odlaže smeće - kaza u sebi, a onda stade razmišljati: Ako bih ovdje bacio tijela,
ujutro bi ih otkrili i bila bi sahranjena o državnom trošku. Okrenu volan i krenu tragom koji su
mnogobrojni točkovi ostavili praveći prije njega put u pijesku. Ugasi velike farove i krenu polahko
pod svjetlom malih farova. Kada se ukazaše gomile smeća, crne i goleme, ugasi svjetla... Vonj se širio
posvuda, ali on skoro da se navikao... Zaustavi vozilo i iskoči.

Abu Hajzuran zastade nekoliko trenutaka pored vozila kako bi se uvjerio da ga niko ne gleda, a
zatim se pope na krov cisterne. Bio je hladan i vlažan. Okrenu polugu polahko i podiže gvozdeni
poklopac, koji isprekidano zaškripa... Osloni se na nadlaktice i s lahkoćom skliznu u unutrašnjost...
Prvo tijelo bilo je hladno i ukrućeno. Podiže ga na rame, a onda prvo isturi njegovu glavu i izbaci ga.
Začu kako tijelo klizi niz cisternu i zatim tupo pada u pijesak. Puno se namučio dok je ruke drugog
leša odvojio od željezne prečke, zatim ga je vukući ga za noge dovukao do otvora i bacio sa ramena,
onako uspravno i ukočeno, i čuo kako pada na zemlju... Treće tijelo bilo je lakše od druga dva...

Iskočio je van i polahko zatvorio otvor, zatim spusti merdevine do zemlje. Vladala je gusta, potpuna
tama. Osjeti olakšanje jer će ga to poštedjeti od toga da vidi lica. Dovukao je tijela jedno po jedno,
vozeći ih za noge i stavio ih nasred puta, tamo gdje se općinska vozila obično zaustavljaju radi
istovaranja smeća, da bi ih lakše ugledao prvi vozač koji će doći rano ujutro.
Pope se na sjedište, upali motor i poče se polahko vraćati pokušavajući koliko može da pomiješa
tragove točkova svoga vozila sa drugim tragovima. Bio je odlučio da vozi tako natraške do glavnog
puta kako bi potpuno zameo trag, ali čim je malo odmakao naumpade mu nešto i ponovo ugasi motor.
Vrati se do mjesta gdje je ostavio tijela i povadi novac iz džepova. Svuče Mervanov sat i vrati se u
vozilo hodajući na petama…

Kada je došao do vrata kamiona i zakoračio kako bi se popeo, u glavi mu iznenada bljesnu jedna
misao... Stajao je ukočen u mjestu pokušavajući da nešto učini ili kaže. Pomislio je da vrisne, ali je
istog trena osjetio kako je to blesava ideja. Pokuša da se popne u vozilo, ali osjeti kako nema dovoljno
snage da to učini... Osjećao je kao da će mu glava eksplodirati, sav umor koji je do tada osjećao pope
se u glavu. Poče mu zujati u glavi, uhvati se rukama za glavu i stade vući kosu ne bi li odagnao onu
misao... Ali ona je još bila tu... Golema, glasna, ogromna, nepomična i neuništiva. Okrenu se tamo
gdje je ostavio leševe, ali ne vidje ništa. Taj pogled ne opazi ništa, jedino je ona misao zapalila plamen

29
koji je počeo plamtjeti u njegovoj glavi... Odjednom više nije bio u stanju da ga zadrži u glavi. Spusti
ruke i širom otvorenih očiju stade zuriti u tminu.

Misao iskliznu iz glave i zavalja se niz jezik:

- Zašto nisu zalupali u lim cisterne?
Okrenu se oko sebe jedanput, ali se poboja da ne padne pa se pope na sjedište i nasloni glavu na
volan:
- Zašto niste zalupali u lim cisterne? Zašto niste vikali? Zašto... Iznenada sva pustinja poče
odjekivati:
- Zašto niste zalupali u lim cisterne? Zašto niste pokucali u lim cisterne? Zašto? Zašto? Zašto?

30
PREDGOVOR
Gassan Kanafani rođen je 1936. godine u Jaffi (Palestina). Nakon uspostavljanja Izraela 1948.
godine bio je prisiljen napustiti rodno mjesto pa je prešao u Liban a potom u Damask, pa u Kuvajt.
Radio je kao kao učitelj, novinar i urednik različitih listova. Ubijen je 1972. godine.
Uz pjesnika Mahmuda Derviša jedan je od najznačajnijih autora koji pripadaju palestinskoj
književnosti otpora.
Napisao je više djela: kratke priče: Mawt sarīr raqm 12 (“Smrt kreveta broj 12”), ’Ard al-burtuqāl
al-hazīn (“Zemlja tužnih naranči”), ‘Ālam laysa lanā (“Svijet koji ne pripada nama”), ‘An al-riğāl
wa al-banādiq (“O ljudima i puškama”); romani: Riğāl fī al-šams (“Ljudi na suncu”), Mā tabaqqā
lakum (“Šta vam je preostalo”), ’Umm Sa‘d (“Sa‘dova majka”), ‘Ā’id ’ilā Hayfa (“Povratnik u
Haifu”), drame: al-Bāb (“Vrata”) al-Qubba‘a wa al-nabiyy (“Crvenkapica i vjerovjesnik”), Ğisr ’ilā
al-’abad (“Most do vječnosti”); studije: ’Adab al-muqāwama fī al-Filistīn al-muhtalla
(“Književnost otpora u okupiranoj Palestini”), Fī al-’adab al-sahyūnī (“O cionističkoj
književnosti”), al-’Adab al-Filistīnī al-muqāwim taht al-’ihtilāl (“Palestinska književnost otpora
pod okupacijom”); napisao je još neka politička djela, kao i nekoliko nedovršenih i neobjavljenih
književnih, kritičkih i političkih djela.
Roman Ljudi na suncu preveden je na engleski, francuski, holandski, njemački, mađarski, norveški,
švedski i češki.
Po romanu Ljudi na suncu egipatski režiser Tawfiq Salih snimio je film pod naslovom al-Mahdū‘ūn
(“Prevareni”). Film je dobio slijedeće nagrade: Nagrada Festivala Qartağ u Tunisu, Nagrada Festivala
katoličkog filma u Parizu i Filmsku nagradu za ljudska prava u Strazburu. Jedno vrijeme film je bio
zabranjen u nekim arapskim zemljama zbog toga što je predstavljao svojevrsnu kritiku režima koji su
vladali u arapskim zemljama. Roman je, također, emitiran kao radio-drama u Švedskoj i Danskoj.
Uvriježena konstatacija kako roman nije tradicionalna arapska forma književnog izražavanja,
vemenom počinje da gubi na svojoj činjeničnoj snazi. Od pojave Haykalovog romana Zaynab
(objavljen 1914) prošlo je dosta vremena i u tome periodu roman se udomaćio i u arapskoj književnoj
tradiciji, a arapska romaneskna proza već odavno počela je odisati samopouzdanjem.
Među autorima koji su imali značajnu ulogu u stasavanju arapskog romana jeste i Gassan Kanafani.
Ovaj palestinski autor smatra se danas klasikom arapske književnosti, a po ocjeni kritičara zaslužio je
to ponajprije zbog svoga prvijenca Ljudi na suncu. Dakako, ne treba zaboraviti da se roman u arapskoj
književnosti u najvećoj mjeri oslanja na evropsku romanesknu tradiciju. Govoreći o stasanju proze u
savremenoj arapskoj književnosti, Esad Duraković potcrtava kako “valja imati u vidu da roman kao
književna vrsta u Arapa doživljava punu afirmaciju tek u 20. stoljeću. On nije imao, dakle, svoje
‘zlatno’ 18. i 19. stoljeće, kao evropski roman, i još uvijek se u izvjesnoj mjeri oslanjana iskustvo
tradicije pod čijim okriljem je rođen”.1
Ljudi na suncu je nevelik, ali značajan roman i kako navodi T. Paić-Vukić “smatra se jednim od
najvrednijih ostvarenja moderne arapske umjetničke proze, prvim uspjelim romanom koji literarizira
palestinsko iskustvo. Njime, kao i sljedećim svojim djelima, Kanafani - uz Džabru Ibrahima Džabru i
Imila Habibija - postaje jedan od trojice “međaša” palestinskog romana”. 2
Fabula, opredjelimo li se da ona može biti linearna i simultana 3, jeste simultana. Naime, Kanafani se
nije opredjelio za uvođenje lika-pripovjedača, već faulknerovski isprepliće događajne nizove, odnosno
više paralelnih fabula koje su na neki način isprepletene, a svaka od njih može stajati zasebno.
Nalazimo tako tri zasebne priče o Abu Kajsu, Asadu i Mervanu koje nisu uslovljene jedna drugom;
one se tek posredno isprepliču. Priče o njima čine tri manje-više zasebna poglavlja koja bi mogla

1
Esad Duraković, Prolegomena za historiju književnosti orijentalno-islamskoga kruga, Connectum, Sarajevo,
2005, str. 440-441.
2
Tatjana Paić-Vukić, “‘Ljudi na suncu’ Gassana Kanafanija”, Prilozi za orijentalnu filologiju, Sarajevo, god
1996. Vol. 46, str. 87-88. Opširnije o Gassanu Kanafaniju i njegovom djelu vidjeti u navedenom radu.
O Džebri Ibrahimu Džebri vidi u: Duraković Esad, Op. cit. str. 440-445. Napominjemo da je Esad Duraković
objavio prijevod Džebrinog romana U potrazi za Velidom Mesudom, u izdanju izdavačke kuće ZID iz Sarajeva,
1995 godine.
3
Vidi: Gajo Peleš, Tumačenje romana, ArTresor, Zagreb, 1999, str. 82-98.

31
funkcionirati i kao samostalne priče. Po njima se i zovu prva tri poglavlja, u kojima nam autor
predstavlja svakoga od njih.
Abu Kajs, Asad i Mervan su trojica palestinskih izbjeglica iz različitih generacija koji dolaze do
Basre i nastoje domoći se Kuvajta. Kuvajt je za njih obećana zemlja u kojoj će ostvariti svoju sreću i
snove. Međutim, ključni problem jeste kako preći put od Basre do Kuvajta. Cijena koju im je ponudio
jedan od ljudi koji su se bavili krijumčarenjem u Basri bila je previsoka. Poniženi i razočarani
upoznaju se sa Abu Hajzuranom koji je također Palestinac i koji tvrdi da vozi cisternu za jednog
trgovca. Abu Hajzuran im nudi mogućnost da ih preveze do Kuvajta, s tim da na graničnim prijelazima
uđu u cisternu. Na drugom graničnom prijelazu službenici zadržavaju Abu Hajzurana ispitujući ga o
ljubavnici koju je, kako su tvrdili imao u Basri. Za to vrijeme trojica putnika u cisterni umiru od
vrućine, a Abu Hajzuran se poslije pita: “Zašto niste zalupali u lim cisterne? Zašto niste povikali?
Zašto...”
Hronotop u romanu Ljudi na suncu najbolje bi se mogao opisati kao hronološki haos; naime, cijelo
vrijeme narator tvori fabularnu sintaksu na način da niže karike u pripovjednom nizu zanemarujući
logiku kauzalnosti. Kako smo naprijed kazali, na osnovu ovog Kanafanijevog djela snimljen je film.
Onima koji su se bavili režiranjem toga filma vjerovatno je posao unekoliko bio olakšan, usljed, za
filmski sinopsis, pogodujućeg načina pisanja. Roman se sastoji od sedam poglavlja: Abu Kajs, Asad,
Mervan, Pogodba, Put, Sunce i hlad i Grob, unutar svakog od poglavlja autor nas, kao po pravilu,
uvodi u određenu situaciju, ili, bolje, sekvencu - poslužimo se Barthesovim terminom kojim on
imenuje “ugroženu logičku jedinicu”. 4 A sekvenca je “ugrožena logička jedinica” upravo zbog stalno
prisutne mogućnosti drukčijeg slijeda događaja. Kanafani rado koristi tu mogućnost, i upravo kada se
skoncentrišemo na određenu sekvencu, on nas tehnikom flash-backa iznenada vraća u prošlost, i tjera
da iznova pronalazimo pripovjednu nit. Ti prijelazi sa jedne sekvence na drugu su, bez izuzetka,
iznenadni i neočekivani, ali, autor istovremeno čitaocu nudi svojevrsne asocijacije po sličnosti i
bliskosti koje su na tim prijelazima od presudne važnosti za razumijevanje jer posve posredno
predstavljaju neku vrstu vezivnog tkiva unutar teksta. Tako, na primjer, u poglavlju Asad autor na
mjestu gdje opisuje Asadovo pješačenje kroz vrelinu pustinje poredi zemlju sa blještavim listovima
žutog papira, a onda odmah zatim, ne ostavljajući čitaocu prostora da se snađe, spominje kako su se
žuti papiri razletjeli sa stola u kancelariji debelog čovjeka koji se bavio krijumčarenjem ljudi preko
granice:
Horizont je izgledao kao skupina pravilnih narandžastih linija, međutim on je bio odlučan da ide
svom snagom čak i onda kada se zemlja pretvorila u blještave listove žutog papira nije usporio.
Iznenada, žuti papiri se razletješe i on se sage da ih sakupi:
- Hvala, hvala... Ovaj prokleti venilator rastjeruje mi papire, ali bez njega ne bih mogao dihati...
Ha! Šta si odlučio?…
Do anahronije, tj. odstupanja od vremena, uglavnom dolazi po principu retroverzije, odnosno
kazivanja unazad u odnosu na polaznu tačku. Međutim, uzmemo li u razmatranje buduće, zamišljene,
događaje koji su dati u romanu u formi unutarnjeg monologa ili slobodnog neupravnog govora, onda,
barem uslovno, možemo govoriti i o anticipaciji, odnosno ukazivanju unaprijed. Uglavnom je riječ o
lažnoj, odnosno subjektivnoj anahroniji, koja je karakteristična za tehniku “toka svijesti”. 5 Upotreba
subjektivne anahronije u formi anticipacije uglavnom se javlja zahvaljujući motivima nade i straha
koji se prepliću u romanu.
Tako, na primjer, Mervan, najmlađi od trojice izbjeglica razmišlja:
Nije loše! Nije loše... za koji dan će stići u Kuvajt... ako bi mu Zekerija pomogao to bi bilo bolje, ako
ga i zapostavi, znat će već kako da započne put kao i mnogi drugi... Svaki novčić koji zaradi slat će
majci, njoj i svojoj braći obezbijedit će blagostanje tako da će glinenu kolibu pretvoriti u rajski vrt...
Natjerat će svoga oca da grize prste dok se bude kajao!
Edward Said pojasnio je da je arapski roman u periodu poslije 1948. počeo koristiti strukturu kao
izazov historiografiji kakva je bila inherentna u devetnaestom stoljeću evropskom romanu zrelog
realizma. Said je iznio slijedeću opservaciju: “Ako je kompozicijska jedinica [unutar arapskog

4
Vidi: Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997, str. 354.
5
Vidi: Mike Bal, Naratologija, Narodna knjiga Alfa, Beograd, 2000, str. 61-80.

32
romana] scena, a ne period (prolog, središnji dio i završni dio, u aristotelijanskom smislu), onda je
veza između scena tanka. Postoji ustvari tendencija ka epizodizmu, kao i prema tome da ritmički slijed
scena postane zamjena za kvazi-organsko jedinstvo”. 6
Kanafani se u ovom romanu služio tehnikom unutarnjeg monologa i slobodnog neupravnog govora,
kao dvjema vrlo bitnim tehnikama modernog romana. Ovim se tehnikama izražava sadržaj svijesti
lika, osjećanja, slutnje, strah, nada, nedoumice i sl. Naime, autor na pojedinim mjestima u potpunosti
zanemaruje auktorijalni vid pripovjedanja i umjesto kazivanja o likovima prepušta njima da se sami
iskažu: tako Asad govori samome sebi:
Svi govore o putu... kažu: naći ćeš se na putu! Oni o putu znaju samo da je crne boje i da ima
trotoare!....
Međutim, kako zaključuje Tatjana Paić-Vukić, sadržaj svijesti lika mnogo je češće predočen
slobodnim neupravnim govorom,7 u okviru kojega se pripovjedač, a u ovom slučaju je to fiktivni
pripovjedač, ne isključuje u potpunosti. Autor koristi određena stilska sredstava, koja ukazuju na
sumnju, izraze bliskosti, kletve, subjektivne sudove, nedovršene rečenice, karakterističnu punktuaciju i
na taj način ono što je ispripovijedano u pripovjednoj prošlosti čini bliskim. Uzmimo za primjer
situaciju kada Mervan razmišlja o tome zašto je njegov otac napustio porodicu:
On je kazao sebi - ustvari, kazao je svima nama - da je život čudna stvar, te da čovjek želi u
starosti biti situiran, a ne da se nađe u situaciji u kojoj je prisiljen hraniti pola tuceta otvorenih usta...
zar nije to rekao. Zekerija je otišao... Nema vijesti o Zekerijau, ko će hraniti ta usta? Ko će
doškolovati Mervana, kupovati odjeću za Meju i donositi hljeb Rijadu, Selmi i Hasanu? Ko?
Autor se ponekad koristi i mogućnošću da unutarnje, psičko stanje lika, opiše i iz vanjske
perspektive. Tako opisuje Mervanovo psihičko stanje kada se našao na ulici nakon što ga je debeli
čovjek, krijumčar, udario:
Masa ljudi prolazila je pored njega ne osvrćući se, možda mu se ovo dešava po prvi put u životu: da
bude usamljen u ovolikoj masi ljudi... Ali želio je znati odakle dolazi taj udaljeni osjećaj
samodovoljnosti i olakšanja, osjećaj poput onoga koji se pojavi nakon gledanja kakvog filma u kinu,
kada čovjek osjeća kako je život golem, prostran i da će u budućnosti biti jedan od onih koji svaki tren
u životu provode u uzbudljivoj ispunjenosti i raznovrsnosti...
Mada, po ocjeni kritičara, do značajnijeg Faulknerovog utjecaja na Kanafanija dolazi u
romanu Mā tabaqqā lakum (“Šta vam je preostalo”) 8, koji je nastao poslije romana Ljudi na suncu,
Faulknerov utjecaj nije zanemariv ni u ovom posljednjem 9. Određene pripovjedne tehnike, koje su
korištene u romanu Ljudi na suncu (unutarnji monolog, slobodni neupravni govor, odsustvo
hijerarhijske organizacije vremena i prostora itd.) jasno ukazuju na to.
Gassan Kanafani je rodonačelnik književnosti otpora, a Ljudi pod suncem jedno je od najznačajnijih
djela palestinske književnosti otpora. Otuda je bilo prisutno i čitanje ovog djela kao političke alegorije:
trojica izbjeglica različite životne dobi predstavljali su tri generacije Palestinaca, pustinja put do
slobode i sl. Takvo čitanje nije ni u novije vrijeme gurnuto u stranu. Tako Hosam Aboul-Ela,
pozivajući se na Rogera Allena, tumači - doduše više u duhu postkolonijalne kritike – da pustinja u
romanu Ljudi na suncu predstavlja barijeru, njoj se daje politička uloga i putem nje se dramatizira
odvojenost Palestinaca od ostalog dijela arapskog svijeta. Time autor “priziva kolonijalnu okupaciju
kao sastavni dio politike romanesknog prostora”. 10

6
Hosam Aboul-Ela, “Writer, Text and Context: The Geohistorical Location of the post-48 Arabic Novel”,
Edebiyat, 2003, Vol. 14, No. 1&2, str. 10.
7
Tatjana Paić-Vukić, Op. cit., str. 94.
8
Vidi: Aida Azouka, “Ghassan Kanafani and William Faulkner: Kanafani’s Achievement in All That’s Left to
You”, Journal of Arabic Literature, 2000, Vol, 31., Issue 2, str. 148-168.
9
Faulkner je bez sumnje spada u vrh zapadnih autora koji su utjecali na arapsku književnost. Njegova
popularnost u arapskom svijetu porasla je naročito nakon 1950. kada je ovaj američki pisc dobio Nobelovu
nagradu za književnost. Preveden je veliki broj njegovih djela, a prvi prijeved - radilo se o romanu Buka i bijes
-je uradio Jabra Ibrahim Jabra, 1961.godine. O recepciji Faulknerova stvaralaštva u arapskoj književnosti vidi u:
Yousef Tawfiq, “The Reception of William Faulkner in the Arab World”, American Studies International, Vol.
33., Issue 2., str. 41-49.
10
Hosam Aboul-Ela, Op. cit., str. 15-16.

33
Recenzija:
Gassan Kanafani Ljudi na suncu

Opće je poznata književna pojava da muslimanske literature, a unutar njih i arapska, nemaju
dugu tradiciju romana. Roman, danas dominantna književna vrsta u dominantnoj
zapadnoevropskoj civilizaciji, ima dugi hod i izrastao je iz epa a sam je od Hegela ponio
odrednicu „građanski ep“.
Posljednja dva stoljeća donijela su opća svjetska preplitanja tako da se danas da govoriti o
jednoj literaturi u svijetu gdje, manje-više, roman u svim nacionalnim književnostima ima
posebno mjesto. U literaturama koja to područje osvajaju pristan je utjecaj književnosti sa
dužom tradicijom.
Kada je u pitanju Gassan Kanafani i njegov roman „Ljudi na suncu“ prisutvo američkog
romanopisca Viljema Foknera je najočiglednije. No, kada je u pitanju tehnika pripovijedanja,
detaljnija analiza bi pokazala da nije malo sličnosti i sa ostalim predstavnicima ove vrste
romana. Mislimo tu prije svih na Virdžiniju Vulf i Džemsa Džojsa. Isto tako ni tehnike
pripovijedanja koje je kroz svoja djela demonstrirao Henri Džejms (prije svih kratki roman
„Okretaj zavrtnja“) nisu daleko od palestinkog pisca Gassana Kanafanija.
Roman „Ljudi na suncu“ na način karakterističan za roman toka svijesti prati sudbinu trojice
Palestinaca koji poslije okupacije Palestine od strane Židova pokušavaju domoći se Kuvajta
kako bi izuzetno teške životne situacije učinili podnošljivijim. Abu Kajs, Asad i Mervan
pripadaju trima generacijama Palestinaca (što omogućava čitanje romana i kao svojevrsne
alegorije o ukupnoj sudnini svih Palestinaca) i svaki od njih imaju svoje razloge za put ka
Kuvajtu ma koliko taj put bio opasan po život.
U jednoj uobičajenoj priči, tako dugo prisutnoj u životu i literaturi, koja govori o traganju za
boljim svijetom, Kanafani nam u, iako obimom skromnom romanu, daje lepezu likova ali isto

34
tako, iako indirektno, približava krajnje neljudski polažaj u koji je židovska agresija dovela
Palestince.
Pomenuti junaci romana od kojih je jedan gotovo dječak, poslije bjesomučnog naduravanja sa
krijumčarima ljudima, pristaće na ponudu Abu Hajzurana da ih preveze do Kuvajta uz uvijet
da se na granci odnosno kontrolnim punktovima smjeste u spremište cisterne koju vozi za
bogataša hadži Rida. Put je moguće preći u toku dana dok su avgustovske vrućine nesnosne
jer su noću kontrole na putu tako česte da bi svaki pokušaj putovanja bio spriječen. U takvim
okolnostima, u spremištu cisterne, moguće je provesti desetak inuta iza čega nastupa sigurna
smrt. Na drugoj, i ujedno posljednjoj, kontroli Abu Hajzurana dokona administracija
zadržava banalnom pričom o plesačici dok se „slijepi“ putnici prže u utrobi cisterne. Kada
prođe punkt Abu Kajs, Asad i Mervan su već mrtvi. Vozaču cisterne ostaje da ih mrtve
oplačka i ostavi na deponiji smeća kako bi ih komunalci ujutru pronašli i sahranili.
Iako Kanafani govori o svemu indirektno neki oblici simboličkog kazivanja daju se precizno
iščitati. Junaci su pripadnici tri različite generacije čime predstavljaju sudbinu palestinskog
naroda. Radi dokone i banalne priče smrtno stradaju. Završavaju na deponiji smeća. Pustinja
je nepremostivi jaz između Palestine i ostatka arapskog svijeta. Vrela utroba cisterne mjesto je
gdje, u takvom svijetu, skončavaju Palestinci.
Iako je odabrao nimalo dramatičan način kazivanja, pisac čitaocima približava nepodnošljivu
poziciju Palestine i njenog naroda čime ga, uprkos demonstriranom stilskom postupku,
definiramo kao angažiranog pisca.
I danas četrdeset godina poslije pojave romana ništa se nije promjenilo. Ovaj muhadžirski
narod bori se u nemućim uslovima kako bi popravio svoju poziciju.
No, to su druga, ne mislimo manje bitna, ali sasvim sigurno izvanknjiževna pitanja. Nama
ostaje da izrazimo radost što smo u mogućnosti da upoznamo literuturu svijeta koji nam je sa
tog aspekta dobrano nepoznat. U Gassanu Kanafaniju imamo svjedočenje da je riječ o novom

35
i pristojnom izražaju nepoznatom muslimanskoj literaturi kroz duži niz stoljća. Roman se tako
širi i na tlo gdje je bio odsutan.
Narod koji ima svoju književnost ima više izgleda na opstanak. U tom smislu kroz ovo djelu
išitavamo i nadu za Palestinu.

36
37