Fikreta Kenović- Salihović

Koraci u praskosorje
 Koraci u praskozorje

Opet mi je moj prijatelj pričao o svom djetinjstvu. Dugo mi je pričao o tome kako je putovao
u studena zimska jutra. Evo te priča...
Ujutro bi me budila nana čim bi počeli prolaziti barnjaši:
- Hajde, ustani. Eno prolaze barnjaši. Umi se, jedi pa pristigni za njima da ne ideš sam.
Nevoljko sam napuštao toplu posteljinu, u kojoj je ostajao moj mlađi brat. Kako sam mu
zavidio što može ostati pod toplim pokrivačem. Ne bi ni čuo kad sam ustajao. Utonuo u meke
prostore dječijeg sna on će spavati još dva, tri sata. Brzo bih se obukao, umio i sjeo uz
ognjište na kome je već gorjela vatra. Obično bi doručkovao komadić proje sa malo sira ili
mlijeka. Ponekad bi nana ispržila jaje koje bih na brzinu pojeo
- Pazi pametan budi - govorila bi ispraćajući me do kapije
- Ne brini - kažem tiho i žurim niz putić što vodi do potoka, koji je u hladna zimska jutra
zaleđen. Barnjaši nailaze u grupama i ja se prikljućujem prvoj koja pristigne. Još je mrak.
Njihovi glasovi me ohrabre. Mnoge od njih poznajem , a ima ih i iz daljih sela: Bikođža,
Tabaka, i drugih.
- Kud si ti poranio, mali? - upitao bi me neko od njih.
- Pa to je bolan, školče. Svako jutro ti on vako mali ide čak u Tuzlu u školu -
prije mene bi odgovorio neko od barnjaša.
- Ma nemoj! Čak u Tuzlu? Hajde... hajde... Da vidimo dokle ćeš doćerati.
Onda razgovor skrene na nešto drugo, i oni zaboravljalju mene, zaokupljeni svojim pričama,
svojim brigama. Tako u razgovoru prolaze dug put do svojih sela, do fabrike na Barama. Tu
gdje je fabrika, nekad su bile bare, žabe su kreketale, čulo se daleko noću uokolo. Sada sve
one koji rade u toj fabrici zovu barnjašima. Obučeni su šaroliko. Na glavama neke bezoblične
kape, u platnenim košuljama, preko toga gunj, ili tanak kaput. I šalvare su platnene, a na
nogama vunene čarape i opanci gumenjaci. Bio sam radostan kada bih ujutro čuo glas veselog
Alije iz susjedne Turije. Dok sam gledao u njegova široka pleća i siguran korak, činilo mi se
da brže stižem u Lukavac. Aljo se vedro osmjehivao na mene. Lice tamnoputo, zubi bijeli, a iz
očiju svjetluca neka toplina i privlači me k sebi. Čim bi me ugledao, uzviknuo bi
- Đe si ti? Vidi mog komšije, junačine! Oni moji mangupi spavaju, a on poranio. A šta ćeš ti
ono postati kada izučiš škole? - upitao bi pokozna koji put.
- Pa... bići učitelj - odgovarao sam.
- Učitelj! E, vala nek i mi imamo jednom svog učitelja! - uzviknuo bi neko od barnjaša.
- Čekaj, čekaj! Živi bili pa vidili. Dugo je do toga, moj dragi. More malom dojaditi vako rano
ići u varoš - dodavao bi drugi.
Ćutao sam i sam pomislivši da će zaista biti tako, da neću izdržati. Zima je jaka ja sam u
košuljici i tankom kaputiću. Torba puna knjiga i sveski preteška je. Ali, ipak, žurim za
barnjašima, srećan što su mi napravili prtinu i što ne idem sam kroz ovo studeno zimsko jutro.
Snijeg škripi pod nogoma, sve skočanjeno. Pucketa led dok prelazimo preko mosta na Spreči.
Ali, evo stižemo u Lukavac. Ulazak u taj lijepi gradić koji još spava, doživljavam kao ulazak
u toplu kuću. Oko nas veće i manje zgrade, samo ponegdje osvjetljen prizor. Zaštićeni smo od
vjetra koji nas je šibao dok smo išli kroz polja.
Najzad stižemo do raskršća. Barnjaši će desno, u svoju fabriku, a ja lijevo, prema željezničkoj
stanici.
- Hajde, mali, požuri, naš učo, da ne zakasniš na rani za Tuzlu! - dovikuje mi stari Osman
mahnuvši u znak pozdrava.
- Zdravo! Do viđenja! - odgovaram i žurim prema stanici. Još jednom se osvrnem za svojim
barnjašima koji žurno odmiču, noseći na leđima svoje stare rusake, a u promrzlim rukama
kantice u kojima je njihov skromni ručak. Poneko od njih nosi i štap.
Ubrzavam korak. Snijeg škripi pod nogama. Najzad stižem u staničnu zgradicu. Tu su
uglavnom radnici i đaci - putnici. Svi su nekako pokunjeni, pocupkuju s noge na nogu jer je u
čekaonici hladno. A onda se iz sivila i tame hladnog zimskog jutra začuje dobro poznati
zvižduk lokomotive, i svi žurno izlazimo na peron. Kao da nas pozdravlja svojim velikim
žutim očima, lokomotiva hukčući stiže, i rani voz za Tuzlu je pred nama. Mi, đaci, brzo
ulazimo u svoj đački vagon. Tu su obične drvene klupe, ali poslije pješačenja i smrzavanja na
putu, taj osvijetljeni i topli vagon bio je za men kao najljepša soba.
Đaci već rasanjeni počinju svoje priče i šale. Poneko bi ponavljao lekcije za taj dan. Obično
bih sjeo uz prozor, ako to mjesto nije zauzeo neki stariji đak, te posmatrao lica oko sebe.
Mnogi su izgledali tako veseli i bezbrižni da sam im na tome zavidio. Dešavalo se da stariji
đaci izazivaju mlađe, da ih vrijeđaju, bacaju torbe iz jednog kraja vagona u drugi. Na kraju bi
se ipak našao neki ozbiljniji đak, koji je uspjevao uspostaviti red i zaštititi nas mlađe. Srećom
vožnja do Tuzle ne bi trajala dugo.
Moj prijatelj zaćuta, kao da se zaista vratio u te daleke dane, ija ga upitah:
- A poslije? Šta je bilo poslije?
- Kad sam završio školovanje u Tuzli, otišao sam u drugi veći grad, na dalje školovanje. Često
sam mislio na moje drage barnjaše sa kojima sam pješačio u hladna zimska jutra od Modraca
do Lukavca. Mnogi od njih su i dalje dočekivali zoru negdje na putu između svog sela i
fabrike na Barama.
Moje želje i maštanja su se ostvarili. Postao sam učitelj, službovao u raznim mjestima. Na
dugom putu od sela do tople učionice i kasnije maštao sam o svom pozivu. Bići učitelj. Uđem
u razred a oko mene se sjate moji đaci. Čavrljaju, žagore, a onda ja sjedam za katedru,
otvaram dnevnik... Svi sjedaju na svoja mjesta. Žagorenje prestaje. Ustajem i stanem pred
svoje učenike, a oni gledaju u mene. Osmjehujem se na njih, radost zablista u tim jasnim
dječijim očima, radost i ljubav. Nas ne veže samo čas, dnevnik, već mnogo više. Meke
nevidljive niti drugarstva, razumjevanja isprepletale su se iz časa u čas i mi se odlični
poznajemo i volimi.

Tako je i bilo. I vrijeme je teklo, stasali su i nekadašnji moji đaci, sada su odrasli ljudi.
Dugo nisam bio u svom zavičaju, pored moje Spreče. Kad dođoh, sjećanja potekoše zajedno
sa njenim talasima, sada mutnim. I vidim opet daleka i hladna zimska jutra, moje prijatelje
barnjaše kako idu ispred mene i svojim snažnim koracima prave mi prtinu, a drugi žure iza
mene i štite me od mraka i psa lutalica.
Godine... Godine... Koliko ih već prođe? ...
Sa novog mosta gledam u Spreču i osjećam nema ničega kao što je nekad bilo. Zelena polja
oko Spreče progutala nova naselja i fabrike, dobro poznati vrbaci nisu više zeleni kao
nekada... Prođem lagano obalom rijeke. Zastanem i dugo gledam u ono mjesto gdje je bila
naša stara vodenica. Nema je više... Samo ostaci samo uspomene... Nekoliko visokih
jablanova još je u životu. Koliko sam sunčanih ljetnjih dana proveo tu kupajući se i pomažući
ocu u vodenici. Koliko pta sam morao ostaviti svoje knjige i zadaće da bih donio ocu ručak u
vodenicu. Trkom preko brda, pa niz livadu, i evo me sa tepsijom tople pite i kiselim mlijekom
u zemljanom ćupiću.
Godine... Godine... Koliko li ih prođe... Nema onih koje sam toliko volio... Ali u mom srcu
sve je sačuvano. Kao draga mala sunca, koja znaju zasjati starim sjajem i u mrkloj noći, ako
ih probudim, ako ih dozovem, tu su kao u nekoj skrivenoj riznici davnila dani, draga lica,
radosti, riječi, osmjesi...
 U vodenici na Spreči

Bio sam tog ljetnog dana s ocem u vodenici. Pomogao sam mu radeći što bi on naredio. Dok
se melo žito, ja sam drvenom lopaticom grabio brašno iz naćava u vreću, zakačenu s vanjske
strane.
- Hajde, donesi taze vode da se napijem, - rekao bi otac. I ja brzo uzmem bardak, i trčim da
zgrabim vode iz bistre Spreče. Ponekad u vrelim danima, odlazio sam cestom nizvodno, malo
dalje od vodenice i donosio vodu natočenu na izvoru «Majdan» ispod brda, a ta voda je bila
uvijek hladna i pravo osvježenje.
Ali jedan dan i prvi dio noći nakon toga dana u vodenici nikad neću zaboraviti.
Ljeto je... Naše malo i lijepo selo utonulo u raskošje zelenih krošanja, zlate se u poljima
dozrela žita, a voće rodilo kao malo kada. Otac mi reče da odem kući po ručak. Istrčao sam iz
vodenice, odjurio niz Dovište i prešao cestu što vodi od Lukavca prema Vijencu. Brzo sam
stigao navrh brda, zastao na čas i pogledao na Spreču koja se vijugala kroz zelena polja i
vrbake presijavajući se pod julskim suncem u svoj svojoj ljepoti. Nebo nada mnom svijetlo -
plavo, sunce ugrijalo, ali kupanje u Spreči doći će na red tek kada odnesem ocu ručak. Mati je
očekivala moj dolazak i pita u velikoj tepsiji je već bila pečena.
- Evo mog sinčine! Jesili se umorio? - govori mati gledajući me sa puno nježnosti svojim
blagim, plavim očima. – Poslo me babo po ručak! - kažem ja brišući znoj sa čela. Na meni su
crne šalvarice od atlasa, bijela košuljica od domaće tkanine, na glavi bijela pletena kapa
kakvu su nosila muslimanska djeca u slima ovog kraja, anoge su bose.
- Hajde, blago meni, nosi dok je pita još vruća, - govori mati dajući mi posudu s mlijekom.
Vraćam se istim putem, ne osjećam umor, ali želim da se što prije okupam u Spreči.
Naiđe poneko od seljana i kaže:
- O, to ti nosiš babi ručak? ... Neka... Neka...
Na povratku zastajem nas brdu Kamenac da pogledam cijelu dolinu, ljepoticu Spreču, što se
ljeska u ovaj julski dan. Srce mi obuzima čudna milina i radost dok pogledom prelijećem
preko blistavih talasa, preko zelenih i zlatastih polja, niz ćutljive vrbake i crvene krovove, što
se pomaljaju kroz zelene krošnje.
Oh sve, sve što vidim kao da grle neke moje nevidljive ruke, moja duša. Brzo trčim niz
strminu i začas sam pred vodenicom,
- Babo, evo mati je poslala sirnicu i kiselo mlijeko!
- Eh... baš dobro. Hajde prostri nam bošču pod našom vrbom pa da ručamo.
Sjedamo ja i babo pošto smo oprali ruke u Spreči i jedemo još toplu pitu zalijevajući kiselim
mlijekom. Pored nas protiče Spreča, pjevuše zelenkasti talasi, grgolje čudene pjesme vode,
zagonetne pjesme proticanja kome nema kraja. A vodenički točak se okreće, i on pjeva svoju
pjesmu života.
- Brzo si došo, - kaže otac.
- Sve sam trčo da se pita ne ohladi.
Moj otac je još mlad čovjek. Njegova crna kosa presijava se na suncu, oči crnr i sjajne, zubi
bijeli, a ruke snažne. Nije baš mnogo razgovorljiv, ali se ponekad našali sa mnom i vragolasto
mi se nasmije. I sad kao da vidim onaj osmjeh, koji je čini mi se, htio reći: Znaš li ti, mangupe
jedan, date babo puno voli.
- A sad hajde da se okupaš...
Znao sam da plivam jer sam kao dječarac to naučio pomoću tikava, koje su služile kao
današnji gumeni pojasi. Poslije kupanja opet sam pomagao ocu u vodenici. Dolazili su neki
ljudi i donosili žito u vrećama. Dan je polahko odmicao... A predveče otac reče:
- Ja moram u Lukavac. Brzo ću se vratiti pa ćemo kući. Ti pripazi na meljavu i nemoj izlaziti
iz vodenice. I on ode. Još je bilo vidno, ja sam grabio brašno iz naćava u vreću.
Kada sam to završio izašao sam pred vodenicu i posmatrao Spreču, osluškivao njen govor.
Vrijeme je sporo prolazilo, činilo mi se da je otac odavno otišao. Već se i suton spuštao na
okolna brda, lagano silazio prema Dovištu i vodenici. Žrvanj se ravnomjerno okretao
stvarajući neku čudesnu muziku i u isto vrijeme mi se činilo da neko ponavlja:
- Tu si tu! Tu si tu... Sam si, sam si! Stani, stani…
Već je pala noć i mjesec je obasjao cio predio. Sve je bilo drugačije nego u proteklom
sunčanom danu. Pogledao sam pod vodenički točak. Ispod mlina ugledah male crne prilike,
patuljke sa bijelim glavama kako skakuću, polijeću i opet se vraćaju. Skamenih se od straha...
Onda se sjetih i onih strašnih priča o prikazama u vodenici i čudovištima koja se pokazuju
noću.Činilo mi se da malih čudovišta ima bezbroj i da će me sad povući s obale pod vodenički
točak, u Spreču. Srce mi je udaralo kao da će iskočiti. Utrčah u vodenicu. U vodenici je mrak.
Ima lampa negdje na zidu, ali ja ne smijem ni da se pomaknem. Osluškujem uz vrata da li se
čuju kakvi koraci, da li će neka strašna ruka zgrabiti kvaku na vratima i mene odnijeti Bog
zna kuda. Koliko je vremena prošlo, ne znam, a onda čuh očev glas:
- Evo mene!... Otvori!
Kad sam se uvjerio da je to babo, otvorih nekeo vrata i čim on uđe ja zajecah… Ispričao sam
mu sve šta se događalo. Kad me smješeći se saslušao, reče:
- Vidim da me nisi poslušao. Na polasku sam ti lijepo rekao da ne izlaziš iz vodenice, a ti si
izašaoi, eto šta si vidio i doživio.
Obrisao mi je suze s lica i pomilovao po kosi, a zatm je govorio da to što sam vidio i prepao
se, nije ništa drugo nego štakori koji se noću okupljaju pod vodenicom i hrane zrnima
prosutog žita. Ima ih mnogo, nasrću jedni na druge pa otud prava jurnjava, piska, krkljanje... a
za onog ko to prvi put vidi sve liči na začaran prostor.
Povjerovao sam da je sve tako kako otac kaže. I obuze me nekakav stid što sam se bojao i
plakao.
Vrijeme je da se pođe kući pa otac izađe i spusti veliki, od dasaka skovani, kapak na Spreču.
Vodenički točak se zaustavi. Sve, baš sve kao da pođe s nama dvojicom na jedva dočekani
počinak, samo mjesec nastavlja da svojom svjetlošću obasipa ljepoticu Spreču…
 Sa pradjedom na sabah-namaz

Danima su moje tetke i mati prale prozore, ribale podove, istresale ćilime, serdžade, pa
je kuća blistala od čistoće. Treperila je radost u čardacima i halvatima, u prostranom šljiviku
oko kuće, svuda gdje sam se kretao lepršalo je nešto čudesno, kao da 6to nisu bili oni isti
prostori u kojima smo živjeli svaki dan.
A onda su spremale pite, sevdidžan-baklave i mnoga druga bajramska jela. Pod
ogromnim stablom krošnjate kruške pasla su tri ovna za namjenjena za kurbane. Uoči
Bajrama pradjed Sulejman reče mojoj materi:
- Ujutru mi, snaho, lijepo obuci mog praunuka Imšira. Povešću ga na bajram namaz u
Puračić.
- Da neće biti podaleko za dijete, tiho će mati.
Ali pradjed samo mahnu rukom i još jednom naredi:
- Lijepo mi ga obuci, a onda se okrenu prema Kibli i zanijeti akšam na svojoj postekiji.
- Hajd sad da te okupam pa večeraj i ranije lezi, čuo si šta ti je pradjed rekao.
Izašli smo polahko iz čardaka, a onda ja istrčah niz basamake, u halvat gdje je bio
hamamdžik. Sjećam se i danas tog sabaha, tog puta sa pradjedom do Puračića. Početak je juna
pa je sve ozelenjelo, u zelenim krošnjama pjevaju ptice. Rano je, svjež zrak mi godi, pomaže
da se rasanim. Na travi i na cvijeću rosa. Sunce još nije granulo. Moj pradjed je u crnim
šarvalama, opasan šarenim pojasom, na glavi mu fes oko kojeg je omotana šarena čalma, na
nogama gumeni opanci.
U ruci mu je štap na koji se ponekad oslanja, jer je star, ali krepko korača. Obrazi su
mu svježi, kao da se podmladio…
- Jesi li se ti meni umorio? pita i gleda u mene.
- Nisam, nisam!
- Aferim! znam ja da si ti momčina.
Onda mi pokazuje štapom na sela i zaseoke govoreći kako se zovu; objašnjava mi na koja
sela nailazimo na putu od Modraca prema Puračiću.
- Ovo su ti Tabaci… a onda ćemo kroz Bektiće, pa Ćosićkiće i eto nas u varoši.
Sustižu nas komšije iz Modraca, pridružujemo se ljudima i dječacima iz sela kroz koja
prolazimo.
- Selam alejkum, govore mom pradjedu
- Alejkumu selam, odgovara on.
Poneko upita:
 - A čije je to momče s tobom!
- Ovo mi je praunuk, Beširov sin.
- Eee… Vidi se vala i da ne kažeš.
- Eto isti je babo… crna kosa, crne oči naočito momče! Vidi ti vidi. Pa sa pradjedom on,
biva, kreno čak u Puračić, na bajram-namaz. Neka, neka! Aferim!…
A mati je mene lijepo obukla: šalvarice od crnog atlasa, bijela košulja od domaće tkanine,
nov crveni fesić, pa novi gumeni opančići. Prijatno se osjećam u toj bajramskoj odjeći, jedva
čekam da stignemo u Puračić, pred džamiju.
I evo nas konačno na ulazu u kasabicu, utonulu u zelenilo, raskošnih krošanja, vide se crveni
krovovi lijepih kuća a eno i munare, koja se kao najljepši ukras izdiže povrh krovova i visokih
krošnjatih stabala.
- Jesi li se umorio Imšire? opet pita pradjed.
- Eto, stigo smo. Taman na vakat!
Pred nama bljesnu, bijelo okrečena, sva kao umivena tog jutra, puračićka džamija. Lijepi,
neobičnog oblika prozori blistaju pod prvim sunčevim zracima. Munara se ponosito diže k
nebu, a veliki zeleni barjak vihori se na jutarnjem lahoru. Neka čudna milina ispunjava moje
djetinje srce i dušu, sve razgledam,sve mi je tog jutra neobično,čudesno;i te slike mi neće
nikada izblijediti iz sjećanja,u godinama što će teći jedna za drugom.
I drveće u đžamijskom haremu izgledalo mi je raskošnije nego ostalo koje sam vidio, a
pjesma ptica u krošnjama nije bila obična pjesma.
Onda pradjed i ja ulazimo u đamiju, koja je već skoro puna. Ulaze i ostali u manjim i većim
grupama. Sjećam se tog časa kad sam prvi put kročio u đžamiju, zastrtu lijepim bosanskim
ćilimima… Gledao sam, gledao pa zaostao zaostao za pradjedom, a onda se provukoh između
ljudi koji su već posjedali, te sjedoh pored njega.
Uskoro se začu glas mujezina: «Allahu ekber, Allahu ekber…»
Svi ustadosmo. Sjetih se pradjedovih riječi - gledaj u mene Imšiire i kako ja tako i ti čini. Već
sam znao nekoliko sureta koje me je naučila moja mama. Najviše mi se svidjelo učenje
tekbira, koji su se ponavljali više puta.
«ALLAHU EKBER, ALLAHU EKBER» treperila je u mom srcu svaka riječ. Vjerujem da su
baš ti tekbiri, njihova melodičnost i snaga ostavili najsnažniji utisak na mene, zbog čega taj
Bajram nikada nisam zaboravio.
 Fikreta Kenović- Salihović Koraci u praskosorje
Sadržaj:
I dio
1. Koraci u praskozorje
2. Koraci u praskozorje
3. Očeva uspomena
4. Balkon
5. Cicko
6. Rođendan
7. Fifi i Padobranac
8. Gnijezdo
9. Alma
10. Domaća zadaća
11. More našeg djetinjstva
12. Prva noć u kampu
13. Nanino malo i veliko
14. Staro ognjište
15. U vodenici na Spreči
16. Sa pradjedom na sabah-namaz

Drugi dio

17. Tinikina lutka

18. Bajka
19. Jun
20. Dvorac na dnu mora
21. Pronađeni put
22. Vjetar čarobnjak
I dio
II dio