Beštija

Jednog ne baš toliko lijepog dana, ali dan je dan, bio lijep i prekrasan ili zloguko
oblačan, rodilo se dijete. Dijete je dijete, i što ono uopće zna da se rodilo i kojeg je
spola, a čim izađe na svjetlo dana cendra, cmizdri i kmeči kao kad prase predosjeća
što mu slijedi, ali – priče radi – izgledalo je kao muško. Imalo je, doduše, "onu
stvar", ali kao što cigla ne čini kuću, tako ni "stvar" ne čini muškarca, a ako ćemo
pravo, ni činjenica da je netko izašao iz one "druge stvari" ne čini čovjeka. To se
postaje ili ne postaje tek životom. Veseli roditelji u svojoj bezgraničnoj radosti
učiniše fundamentalnu grešku, koja je pratila život stvora (to mu je vrlo prikladni
opis, s obzirom da se cijeli život provlačio kao anonimac) sve do njegova povratka u
anonimne dubine, odakle takvi stvorovi i izranjanju: bez imena i prezimena, ispod
sipke za suhog, a kaljave žute zemlje za kišovitog vremena. Naime, zaboraviše
roditelji pozvati Suđaje ili Suđenice, tri sestre sposobnosti kojih omogućavaju ne
samo predvidjeti sudbinu djeteta, već je i usmjeriti u njegovoj najranijoj dobi. I tako,
one baciše prokletstvo na stvora, kob koju je on rad gluposti svoje (to ni Suđaje nisu
znale ili htjele promijeniti) neuomorno ispoljavao tijekom sadržajnog mu života.
Naime, svaki život ima neki sadržaj, ma bio i prazno ništavilo poput njegovog. Nije
shvaćao prirodu kletve kojom je obdaren kao rođendanskim darom, od sila viših no
što je zamisliti mogao, pa je cijelog svog bitisanja nalijetao na sile koje je predvidjeti
– a potom i izbjeći – mogao, da se makar zrno bistrine koprcalu u prostoru između
ušiju, no koje su mu se poradi rečenoga, stalno obijale o glavu. Radost poradi rođenja
glomaznog promašaja – kako bi roditelji to mogli znati? - bila je veličanstvena, pilo
se, lokalo, prežderavalo, nazdravljalo u stvorovu čast, čak je i pokoji metak ispaljen u
zrak da svima obznani: novi je život naselio prenaseljenu planetu, potencijalni
prostori raznolikog sadržaja su otvoreni pred njim, a radost ili tugu ostavite za
konačnu (pr)ocjenu njegova života, kad jasno bude na koji način se biće realiziralo.

Dijete je od ranih dana pokazivalo znatiželju graničeću s glupošću, koju su

roditelji ograničavali njegove sigurnosti radi, što baš i nije zaleglo s obzirom da se
više puta naglavačke strmoglavilo iz kinderbeta, nikakve pouke ne izvukavši iz
posljedica strmekajućih se pustolovina. Mudri bi rekli da mu ništa od doživljenoga
nije ušlo u glavu. Bilo je neko predratno vrijeme, nekog od bezbrojnih ratova što se
napopastiše tijekom povijesti na Balkan, i rastući, biće je počelo uviđati kako ljudi
kojima je okružen imaju svoja imena i prezimena, nacionalnosti, vjeroispovjesti,
svjetonazore, da su naprosto osobe koje poštuju različitosti jedni drugih, a on se
neprestano u tom društvu osjećao kao strano tijelo, kao kup govana na kiši, kao
anonimac s kojega ni blagonakloni pljuskovi tople kišice nisu uspijevali sprati govna
kojima su ga obdarile Suđaje. Kad je u osnovne, tadašnje pučke škole, podsmješljivo
uvredljivo razrednog druga nazvao židovskim smećem, dobio je šakom u glavu, pa je
nekoliko dana zbog slomljenog nosa morao kod kuće promišljati svoj čin. Rezultat
toga bio je, da nakon primljenog poučnog bubotka ništa nije ušlo u njegovu glavu, ali
niti – sem nešto krvi, crvene k'o u svih stvorenja – isteklo iz nje. Naprosto, nije imalo
što. Vakuum je dobro skrivao svoju prazninu.

Za srednjoškolskog razdoblja (roditelji su ga preko svojih poznanstava utrpali u

građansku školu), hofirao je izvjesno vrijeme razrednoj drugarici paloj na lijepak
njegovog prividnog šarma, sve do prvog izlaska u kino, kad je radi nasilnog
ponašanja dobio dobru zaušnicu, a potom i par udaraca pesnicom u nos (pokazalo se

1
da mu organ njuha bolje podnosi nego izbjegava bubotke) od macana koji je stao u
njenu obranu, kad je nesuđenoj ljubavi želio uzvratiti istom mjerom. I nekoliko
idućih pokušaja uspostave kontakata s ljudskim osobama suprotnog spola, završilo je
na isti način: direktnim fizičkim utuvljivanjem u gornji dio njegove anatomije, da ih
druženje sa stvorovima nimalo ne zanima. Ne može se reći da baš ništa, iz
neposrednih doticaj svog nosa i tuđih udova - što ženskih, a što branitelja njihovih
časti - nije naučio, no nedostajala mu je sposobnost uopćavanja posljedica vlastitog
ponašanja na svekolike životne situacije.

Nekako je, u to već predratno vrijeme, uspio upisati faks (kojeg nikad nije
završio) posredstvom utjecajnih rođaka, a potom se poučen (eto, izvjesne su pouke
nekim čudom difundirale u njegovu razvodnjenu moždanu masu) od neuspjeha sa
ženama, bacio u politiku. Političko usmjerenje diktirano mu je spoznajom da je prvi
bubotak dobio od židovskog klinčića u svojoj djetinjoj dobi, a šamarčinu od djevojke
– kako je kasnije otkrio – srpskog porijekla. Dušu dalo da postane član stranke koja
je spomenutim etnijama nastojala bejzbol palicama (bar u prvoj fazi strančarenja)
vratiti dugove za koje su umislili da je nužno. Kad ga je nekom prilikom grupa
mladih komunista na koje se njegova stranka napopastila - pitanje dali shvaćajući što
njihov svjetonazor uopće predstavlja, ili vođena pretpostavkom da su svi Židovi
komunisti, ergo su svi komunisti Židovi – prepoznala kao dio batinaške grupe koja je
dan ranije opustošila njihove stranačke prostorije, dobro su mu izmasirali dio tijela u
kojem životno iskustvo nikako da nađe utočište. Rezultat ovaj put mnogo duljeg
bolovanja, zarad dubljeg utuvljivanja istine u teško je reći čemu služeći dio njegove
anatomije, bio je samo proširenje liste mržnje prema osobama koje ignoriraju
njegovu anonimnu beznačajnost (Romi su se na njoj već odavno nalazili, tek boje
kože radi koja mu se nije sviđala; bezbojni tipovi njegove vrste iskonski su prezirali
sve boje spektra ljudskih različitosti).

Kaplar s čaplinovskim brčićima zasjeo je na čelo tisućgodišnjeg Reicha, a sluga

njegov ponizni – Poglavnik spram svojih, Podložnik spram sponzora – ubrzo je
počeo utjerivati osobe koje se ni našem stvoru nisu sviđale, u koncentracione logore.
Biće je namah osjetilo gdje se kriju neslućene mogućnosti napredovanja, napose u
materijalnom smislu, te se iz studentskog kampusa prabacilo u kampus ograđen
bodljikavom žicom, gdje je – vremena su bila takva – stoka deportirala i klala ljude.
S mjesta logorskog čuvara osjećao je izuzetnu nadmoćnost nad ljudima koji mu ništa
nisu skrivili, sem što je negativno životno iskustvo projicirao na cijele ljudske
zajednice, okrivljujući ih za svoje patnje. U to vrijeme, kad još nije uspio vlastoručno
poslati pod zemlju dovoljno ljudi da mu se njihov broj zagubi u pamćenju (što će se
kasnije desiti), ojačao je pokret otpora protiv krvoločnih stvorova. Ljudi s imenom i
prezimenom, protiv anonimnih bića vražjim utjecajem došlih na svijet, u ljudskom
obličju ali ne i odličju. Prilikom jednog bezuspješnog pokušaja oslobađanja drugova
iz logora, neki zalutali metak okrznuo je glavu našeg stvora, zarad čega je više
tjedana lebdio između svijeta koji ga je bezuspješno pozivao i onog koji ga se
bezuspješno odricao. Činilo se, barem njemu, da su se sve sile svijeta napopastile na
njegovu glavu, no nikako mu nije išlo od ruke dešifrirati poruku koju mu šalju. Stoga
je, oporavivši se, prilježno prionuo koljačkom poslu, poput mesara u klaonici, samo
što su stoka i ljudi zamijenili svoje uloge. Dešavalo se, rijetko doduše, da tu i tamo
koji nesretnik uspije pobjeći iz klanice "maksovih mesara" u partizane, čiji otpor je
jačao širom domovine, ali bi potom preostali zatočenici višestruko osjetili bijes
logornika, do čega je prilježnim poslom uspio napredovati.

2
 Kako ničija ne gori dovijeka, a napose ne zločinačka, približilo se vrijeme kad je
stvorenje shvatilo da je vjetar promijenio smjer. Riječ shvatilo, možda i nije
adekvatna, jer svako živo biće (a takva su, nažalost, i stvorenja) instiktivno osjeća
kad treba spašavati svoju kožu. Nakon bijega logoraša, koji je tek šačica preživjela,
prije konačnog pokolja i uništavanja tragova zločina, pokrenuše se zlotvori spram
zapada, bježeći pred pripadnicima pokreta otpora. Konačno su stvari nekako došle na
svoje mjesto: ljudi su sad gonili bezglavo bježeću stoku, koja se godinama iživljava
nad njima. U tom kaosu gonitelja i progonjenih, kad su potonji spašavajući
nevrijedne guzice (ili glavu, sasvim svejedno!) i nadalje duž svojeg puta pirovali
ostavljajući zločinačke tragove, desio se i kraj rata u ovom dijelu svijeta.
Čaplinovska parodija prosvirala si je metak kroz glavu, Podložnik - Poglavnik uspio
je uhvatiti maglu, izbavljen sudbine svojih koljača zauzetošću popova koji su cijelo
vrijeme blagosiljali njegovu rabotu, a odsvud skupljena gomila (ne)kvalificiranih
mesara ljudi, predana je od Saveznika očevima, sinovima, braći i majkama žrtava u
ruke.

Desilo se tako da je i naš stvor bio u koloni koja se sporo pomicala od zapada,
natrag spram istoka, prema poprištima svojih masovnih zločina nad nevinim ljudima.
Dali ih je pamet susrela na tom putu, ili se to tek strah za svoje živote ušančio u
njihove glave, nije ni bitno. Upitate li se ikada o strahu svinjčeta koje mora završiti
tamo gdje ga je sudbina namijenila? Kroz mrzli, kišni majski dan, kolona ustaša koje
dio bijaše i stvor, gacala je - praćena partizanskim stražarima - kroz domovinsko
blato. I stoku moraš pustiti da se odmori kao bi bila sposobna nastaviti put, pa je tako
gomila zastala na par sati, posjedajući po tlu, okružena naoružanim stražarima na
oprezu. Odjednom, stvor osjeti prisustvo neke osobe, partizana s crvenom zvijezdom
na kapi, zagrnutog kabanicom niz koju se slijevaše krupne kišne kapi, kako ga
netremice promatra. Prišavši bliže stvorenju, neko ga je vrijeme proučavao, a potom
zapita:

- "Poznaješ li ti mene?"

Bezimeno biće, koje se cijelog života prema ljudskim osobama odnosilo kao prema
sebi ravnim anonimusima, dakako da ga nije prepoznalo.

- "Vidiš", reče partizan, "ja tebe znam". "Ti si bio logorski stražar koji je preda mnom
zaklao mog brata, kojeg niti si poznavao, nikad sreo, i koji ti ništa nažao nije učinio.
On ni ime svog ubojice nije saznao, tek bijaše svijestan tik prije no je izdahnuo, da
ga kolje neka zvijer u ljudskom obličju. Ja tebi to neću priuštiti. Zovem se Mirko
Mirković", posegnuvši za svojim pojasom reče, nastavljajući:

- „Ti ćeš ponijeti sa sobom spoznaju o tome tko te poslao odaklem si došao!".

I dok se krv, nakon pucnja iz revolvera slijevala niz stvorovu glavu, trenutak prije no
je ispustio dah, kao da mu je spoznaja, dotad lutajuća u labirintima ispraznog mozga,
prodrla do svijesti. Shvatio je, odlazeći anonimno – kao što je i došao na ovaj svijet -
potomstvu ostavljajući anonimne kosti na anonimnoj ledini, koja se za koji čas
ispraznila jer je kolona zarobljenika produžila put, da mu je svaka životna istina, pa i
ona da je ubijao još danima nakon svršetka svjetskog pokolja, trebala biti direktno
ukucana u glavu. I ona poslijednja.

3
 Metak, dio prokletstva Suđenica, koji bi nakon par stotina metara zujanja
prostorom pao na tlo, da nije bio začaran – jer nije letio prostorom već se kretao kroz
vrijeme – našao je svoju metu. Kao i uvijek, tri su vile pogodile dan smrti negdašnjeg
djeteta, izraslog u neljudskog stvora. Ljudi, s pravom indiferentni spram sudbina
neljudi, desecima godina nakon tih zbivanja, lakonski su komentirali da je vrag
konačno došao po svoje. Nažalost, rađanjem novih ljudi, kote se i nove zvijeri, i
povijest pokazuje znakove ponavljanja. Na vlasti se ušančuje smjesa potencijalnih
krvoloka, koji bi pijetet prema žrtvama svojih predaka mijenjale u korist štovanja
njihovih krvnika. Prvo primjete da imaju kandže, pa ih počinju oštriti na
najslabijima, da ispitaju svoje zvijerske mogućnosti, a ako ih se na vrijeme ne otkrije
i ne podrežu im se – što, nažalost skoro da i ne biva – razulare se, i njihovo režanje
ubrzo prerasta u krvoledeće urlikanje, a potom se zažele i sleđene krvi. Iako neki
tvrde da majmuni nemaju anatomskih zapreka naučiti govoriti, ni jednom od njih to
još nije uspjelo. Kao što ni jedan stvor nije shvatio pouke prošlosti. Prostorom
protkanim predviđanjima ali i prokletstvima Suđaja, lutaju virtualni meci tražeći
predodređene ciljeve na kojima će realizirati svoj smisao. Pitanje je samo, što će
potencijalnim metama prije ući u glavu; pamet ili sudbinski plumbum! Tako je bilo
širom evropskih prostora duž kojih su ordinirali koljači, to intenzivnije što su im
zločini bili veći. Negdje malo viška šljivovice u slavljenju konačnog mira, drugdje
nešto više bum, buma u lovljenju zvjeradi. Ako nije bilo suđenja, ne znači da nije
bilo pravde. Koliko se zvijeri uspijevaju maskirati u ljude, toliko se i pravda može
maskirati u osvetu; koliko zločinci uspijevaju poprimiti prividni ljudski lik, toliko su
i ljudi sposobni preuzeti privid zločinaca. Samo ljudsko srce, um i duša sposobni su
se snaći u tom fašničkom, naizgled nerazlučivom kolopletu maskirnog kaosa. Kao
što ljudi prepoznaju druge ljude - kao ljude, zvijeri prepoznaju tek sebi slične, pa
onda u čoporu krenu tražiti ljudske žrtve. Anonimci protiv osoba, međutim, u
konačnom raspletu nemaju šansi. U velikoj, bivšoj „maksovoj klaonici“ postoji
spomenik s imenima već blizu devedesetak hiljada identificiranih mučenika; ljudi su
si dali truda doznati ih, odajući tako počast koju njihova braća i sestre zaslužuju. U
jamama kraških područja bezimeno leže pomiješane kosti anonimnih zvijeri, sa –
nažalost - onima nevinih žrtava. A što čovjek da kaže, sem da ništa na ovom svijetu
nije savršeno. Jesu li insani ili beštije tome krivi, ostaje svakome presuditi po
savjesti.