Dubravko Lovrenović Bosanska sirat ćuprija

I.

TEOLOŠKA RASPRA

Blagoslovi, Bože, nas i ove Tvoje darove, koje ćemo po Tvojoj dobroti blagovati, po Kristu Gospodinu
našemu.

Amen.

Gvardijan blagoslovi jelo, fratri amenovaše.

Šutnja se uvukla u tijesnu fratarsku blagovaonicu i prati nedjeljni, nešto svečaniji i obilniji objed.
Svatko se zavukao u sebe, jedino još tamo je, izgleda, sigurno – riječ kliještima iščupati ne možeš.
Prevratnička su, ustanička vremena 1876, pravoslavni bunu digli, a i mnogi se katolik odmetnuo u
šumu, njivu i štalu zamijenio prangijom i kuburom, turcima ionako osjetljivim na krst, tersluk dodatno
udario u glavu pa viču: Umeti Muhamed! Pravoslavni ušćorluk odgovaraju: Za vjeru ‘rišćansku. Nitko i
nigdje nije siguran, ni dijete u majčinoj utrobi mirno ne spava, drumovi opustjeli, prije ćeš vidjeti psa
lutalicu nego čovjeka, ne pale se fenjeri uz akšam po kućama. Kako jedno zlo nikad ne ide samo,
ljetina izdala, cijene utrostručile i još rastu, svaku paru čovjek po nekoliko puta poput žeravice prevrne
u rukama dok je, tužna pogleda kakav samo u bosanskog seljaka može biti, s uzdahom ne preda
drugome. I poslije još dugo važe onu vreću s kukuruzom koju na leđima prti drumom niz Vrbas, i sve
mu se čini da je para teža bila i da je za nju bolji pazar mogao pogoditi. I što će od vreće kukuruza kad
je gladne čeljadi k’o čerge, može dotrajati u vrh glave još mjesec dana jer se sve istanjilo, a prvi
mrazevi samo što nisu pali. Od seljačke muke pod kapom nebeskom grđe muke nije i neće biti – tako
sâm sa sobom vodi razgovor dok od Lučine, stenjući, skreće uzbrdo na Divičane i dalje prema
Bešpelju. Iako prohladan, lijep je jesenji dan, ali on tu ljepotu ne vidi i ne osjeti jer se ne živi od ljepote
nego od korice kukuruze kojom djetetu glad zavara. A što ove zime ustima da mu prinese, kad je sve
sprženo i sve je svehlo, pa ti vidi odakle vedri. Nitko ne pamti da je ovako zasušilo, od onolikog Vrbasa
ostala samo tanka vijuga po sredini korita, a i ona svakim danom sve tanja i prijeti rijeka da presahne.
Hodže kišne dove uče, ali nebo gluho ostaje. Dok neizvjesnost raste, u stopu ga prati strah, stari ljudi
šute i vrte glavom dok zamotavaju škiju, mlađi se okrenuli gatkama i proricanju, govori se – kijametski
se dan približava, i jedino u tome, u tim zlokobnim slutnjama, ljudi su ujedinjeni; inače, sve ih ostalo
svakim danom sve više razdvaja, nitko nikomu ne vjeruje, brat brata više ne poznaje. Mnogi je tada
nagraisao, kao đavo na Veliki Petak. Najbolje je i ne izlaziti iz kuće, ali ni tu čovjek nije siguran od
bašibozukâ i haramija, razmilili se na sve strane poput mrava.

– Ču li ti, fra Lovro, šta bî u sridu, na pazaru? – zapodjenu priču inače šutljivi fra Augustin zvani Gušta.
Pade krv, štono se kaže, na pravdi Boga.

– Šta ču li, zehra je falila svojim rođenim očima da vidim kad onaj nekrst od Žvalje zbode našega Juru,
handžar mu do balčaka u drob zatjera.

– I šta im bî, ter mrtva glava morade pasti? Šta je toliko vrijedno, da se s ljudskom glavom može
mjeriti?

1
– Ni ja, vidiš, nisam znao, ali su mi kasnije ljudi kazivali.

Opet muk.

– Pa, šta bi, kazuj, kod tebe riječ dukat.

– E, taj uzrok meni od srijede i pazarnoga dana jednako iz glave ne izlazi i što više mislim i glavu
razbijam manje mogu dokučiti. Bio sam spreman zakleti se da poznajem ljudske ćudi, ali me izgleda i
ta pamet izdala.

– Deder kazuj, pa još i taj belaj na svu ovu našu muku i dever-dunjaluk.

– Ma, šta ću ti kazivat, jer mi svejedno vjerovat nećeš kao što ni drugi neće, kad ti velim da je uzrok
svemu “teološka” raspra bila. Dok su pazarivali i već pazarili, čak i ruku presjekli, dohvatiše se Žvaljo i
Jure teologije i – mrtva glava pade. Tako se kod nas i “teološke” raspre završavaju. Dok drugima nož
služi guščje pero da zašilje i po hartiji da pišu, kod nas handžar kao slime na kući i biber po pilavu na
prepirku dolazi. E, jesmo divlji, Bože ubrani i sačuvaj. Koliko ih je samo u Dobretićima svađu i kavgu
glavom platilo, i da zlo bude veće – sve to nakon svete mise i svetoga Evanđelja. Ne može se čovjek
kulturi i uljudnosti tek tako lako privesti. Nije iz obijesti španjolski jezuit Grazian zapisao: “Čovjek se
rađa k’o barbarin, i samo ga obrazovanje spašava od njegove bestijalnosti”. Tek u ovim godinama i s
ovom pameću, počinjem razumijevati heremite koji se u pustinju dadoše dušu da spasavaju. Može
čovjek i cijeli život kao svetac provesti, nu dovoljan je samo jedan tren, dan uoči smrti, dušu da izgubi.
Koliko god da je opreza i razbora, nikad ga dosta. A može i grešnik život u grijehu provesti, ali dekiku
jednu pred smrt pokajati se i raj zaslužiti.

Kao po zapovijedi – svima zastade zalogaj u ustima. Ljudi su to u poodmaklim godinama, svega su se i
naslušali i nagledali, upoznali ljudsku narav u tančine i pomirili se s tim da života bez grijeha i omraze
nema i da će borba između dobra i zla svijetom vladati do njegova zgorenja. Bačeni u egzistencijalni
ocean na rub jednoga carstva u raspadu, gdje sila i ordija glavnu riječ vode i gdje se zlu uvijek treba a
ne može ukloniti, a opet na rubu drugoga carstva u naponu snage, gladnog i žednog osvajanja i novih
podanika, nije im trebalo dva puta dokazivati da je ljudska narav pod falinku i malo je moglo biti toga
što bi ih istinski iznenadilo i nespremne dočekalo. Prije bi to bilo dobro, nego zlo. Živjeti u zlu i sa zlim
a sam se ne prozliti, to je njihova bosanska teologija koju sriču vjekovima i nikako da je sroče.

– De, vjere ti, kazuj šta je na stvari, hladan me znoj oblio, i ovaj mi nimet na nos trgnu.

– Eto takav je čovjek: čim je govor o zlu odmah svi uši načule, čak i sahan od sebe odgurnu u stranu,
kao da se ni do sada zla nisu i naslušali i nagledali. Kao da će čuti i vidjeti nešto što već nisu, a neće jer
zlo uvijek krvavim slovima piše, njemu će mastila i hartije uvijek doteći. Što je to u naravi ljudskoj
jedini Bog će znati. Ljudi, valjda, kad su na sigurnom i kada znaju da ih ruka zla ne može dokučiti, zlo
tako krote i jačima bivaju. I kad sve sabereš i oduzmeš, u ovom kratkom ljudskom vijeku daleko je više
priče o zlu nego o dobru i bit će da se ljudi tako od zla brane. A opet, ne dâ Bog zlo pobjedu da
odnese, đavo da nadvlada, i tako se Bog i sotona hrvu na nebesima a ljudi na zemlji. Tako je to
odvijeka. Na mostu dobiješ, na ćupriji zijaniš. Ali da kazujem, eto ste i s jelom prestali, tko će vas
kasnije gladne i ljute ko risove trpiti. Nisu stari ujaci zabadava govorili: Sit očenaš vragu oči vadi.

Ovako je bilo: Marko prakaratur mi kazivao. Ko biva, našli se Žvaljo i Jure na pazaru. Došo Jure tele da
pazaruje, pa kud će od tolikog pazara i tolikog puka nego baš na Žvalju. Našla krpa zakrpu. I udri i

2
potegni – te je tele vako, te je tele nako, te je neuhranjeno, te mu ni zubi nisu čemu, stalno nešto
nogama zabacuje, noge mu kad ga poizdalje pogledaš nekako ukraćale (veli Žvaljo: nemoj ga poizdalje
ni gledat, nego ga u svoju kuću vodi, uza se ga metni pa i u halu kad ideš, ti ga na konopu za sobom
povedi nek ti bardak prinese), još mu samo za krsni list i ime ćaće Jure nije pitao. Znate ga kakva je
prznica, čovjek od mehane i dangube, ukoljica da ga nema odavde do Stambola, dva bi oka u glavi
zavadio. Moj mu prethodnik, pokojni fra Stipan, i žvalje drvene u usta nasred crkve metnuo svi u njega
pod misom da gledaju i njegova se gadna grijeha opominju. Ali ne pomažu tu ni žvalje ni crkva ni
narod, tu samo kakva grabova soha preko leđa posla može svidit. Ne dođe poslije toga Jure više nikad
sa svijetom u crkvu, odmetnu se i postade još veća baraba i izrod. U kući ne dâ ni Faljen Isus nazvat,
čeljad kinji i zlostavlja i svaka je gadost o fratrima i crkvi na njegova usta izišla, Julijan Apostata na ruke
mu ne bi mogao politi.

A, vidiš, opet, što ti je hinsan i što je ljudska duša, dna joj nikad sagledat, nema tog durbina dotle da
dokuči. I u sinje more da zaviriš, dno bi nekako i nekad dotako, ali ne i ljudskoj duši. Ako ništa drugo,
znam to iz ispovjedaonice. I ne kaže se badava – ne vrijedi čovjeku duše gubit. Ne vrijedi, naime, olako
o drugima sudit, da sâm čovjek ne bude osuđen, to može samo Onaj koji ljudska srca ispituje. Mi se
tom sumnjivom rabotom najviše bavimo ne zato da bismo stvarno osudili nečiji grijeh, da nas
mimoiđe kad već drugoga nije, nego naše prijestupe u vlastitim očima da umanjimo. Takav je čovjek,
koje god vjere bio, svakodnevno se s Bogom pogađa i cjenka. Najveći dio svog životnog vijeka provedu
ljudi ogovarajući druge, grozeći se njihovih postupaka, bježeći od toga o vlastitim da razmišljaju, jer
tko bi još sebi samome sudija bio: svakodnevno bi smrtne presude padale. Tako izlazi da je ljudski
vijek jedna velika sudnica, u kojoj svatko svakome sudi i to bez svjedoka i dokaznoga materijala. Sreća
da na kraju svih krajeva postoji Božji sud, inače po ljudima nikom se dobro ne bi pisalo.

Taj je naš Jure – svak’ bi rekao baraba i antikrst – za svetu vjeru i glavu dao. Kad, naime, sve bi gotovo i
kad je pazar već pao te se stadoše razilazit, Jure će nako, više za sebe: Ejvala ti, Majko Božja, te i ovu
brigu smirih, sad ko čovjek da zalijem, pa put pod noge. Nitko i nikad saznati neće što ga natjera baš
tada pred Žvaljom Gospu da prizove, kad je ni u mislima a kamoli na jeziku nikad imao nije, a i
drugima je branio da njezino ime pred njim spominju. Tu tajnu sa sobom je u grob ponio.

Žvaljo ne bi bio Žvaljo da je to prečuo i da pusti čovjeka za svojim poslom da ide. Nego će od prve,
bajagi da i ne govori Juri, nego tamo nekom do sebe: Čuj gadna vlaha. To samo kod vlaha more biti
Alah mater da ima, kako može to da je mater Alaha rodila kad je Alah dželešanuhu sam od sebe
stvoren? Ovim vlasima nikad dokazat.

– Ma, kome ti to, kome Mater Božju preturaš, ko da je to zadnja bula iz Magarovaca a ne Mater
Isukrstova, ne zna balija šta je zdrava Marija, šta hazreti Mejrema – odvrati Jure, a vidi se po zlu je
pošlo i više nitko to ne zaustavi.

– A kome drugo do tebi, domuze od domuza, tebi vlašino ušljiva s Bešpelja, nije ovo tamo preko Save
gdje crkvena zvona po vas dan ko na marvi odjekuju i oka ne daju sklopit, turska je ovo zemlja, ezan
ovdje i din turski caruju. Još vakat došao nije, neuzubilah, o kojemu vi vlasi snivate, da kazujete: No
kad ezan na munari viknu, a munare popast’ paučina, neće imat ko ezan učiti. Pa kad je tako, što ti ne
bih kazao. Ko mi more zabranit? Da možda nećeš ti sa svojom pameću i silom, rakija ih odavno popila?
Nego, miči mi se s očiju, ove fidime u usta da ti ne zaćeram. Onda ti, kad te ja sa zemljom sastavim, ni
tvoja Mati Božja pomoći neće. Sikter!

3
Zasta Jure, kaže mi Marko u nevjerici, ko gromom ošinut, dohvati prvu motiku koja mu se nađe pri
ruci, te ravno na Žvalju. Al hrsuz ga uz bujrum ne dočeka, nego za kamen pa Juru pravo pod stomak –
u slabine. Pade Jure ko pokošen, vas u licu pocrvenio, a onaj mu katil priđe, handžar iza pasa trgnu i
ko s poslom u drob mu ga sunu. Do balčaka. Izdahnu Jure na mjestu. Sabra se sila svijeta, nasta graja i
komešanje i sva sreća te se zaptije ko naručeni pojaviše, grdna bi krv pala i svašta bi bilo još dugo da
se pripovijeda. I eno Žvalje u zindanu, a Jure – pokoj mu duši mučeničkoj – eno na Mašetu, nikad više
neće ni pazarivat ni ime Majke Božje zazvat. Milostiv budi mu Bože, bilo je u njemu barem zehre
čovjeka, s imenom Bogorodice na usnama na onaj svit ode.

Tišina opet osvaja, još i nelagoda. Pogledi govore.

II.

KRSTJANSTVO I ISLAMIJET

– Kukala im majka obojici, jedan dušu izgubi, drugi na bigajri-hak u zemlju – procijedi Knežević.

Krenu zadjevica.

– Kako oba mogu biti jadni i kukavni, ubojica i umorenî kako istu sudbinu mogu dijeliti?

– Mogu, mogu jer im je obojici krv na oči pala, strasti su im oboma glave došle, ter ih oplakujem jer su
okuđeni jednom te istom kugom koja ovom raspolućenom zemljom hara vjekovima. Ljudi su postali
potrčni na zlo, jedna vjera drugoj oči bi da iskopa, ljudi su otuđeni i zakrvljeni i otuda toliko pakosti i
laži, ne lažu ljudi jedino kad se tuđem zlu raduju, i zato je toliko toga naopakog veselja. Sve je to
đavolje maslo. Zato ih žalim jer nisu to oni, nego neki drugi, iz daljine gdje mi ni ne slutimo, oružje im
u ruke metnuli i naveli jedan na drugoga da udare.

– E, ako je i od tebe, previše je, posta mu ćaćinog, zar tebi Anto treba dokazivat koliko zla nam turci
naniješe, koliko crkava i manastira sa zemljom sravniše, koliko krštena svijeta ognjišće i verige moralo
je napustiti i plačući u nepoznato se zaputiti, barem ti bi morao znati da se i mjesto uz Vrbas, na kome
se gradnja novoga samostana planira, još koliko jučer Sječa zvalo po tome što tu, kada Bosna 1463.
pade, Fatih dade posjeći brojne bosanske odličnike. Barem bi ti morao znati da su i fratri, ovdje u
Jajcu, kad Husrev-beg 1527. grad od Ugara preote, manastir i crkve sutradan morali napustiti i u Lučini
novi, onaj pleterni, samostan podići. Tko je njih tada žalio, nad njima naricao i suze ronio? Zar tebi
treba tumačiti koliko se od tada pretrpilo za vjeru i krst životvorni – tebi koji o tome znaš više od sviju
nas zajedno jer su ti oči nad knjigama iskapale?

– Polako brate, polako, ne nagli, ne trči prid rudu. Nije to stvar za našu prepirku ovdje uz ručak. Sve ti
je u knjigama zapisano, treba samo pročitat. Sve će ti se tada razjasnit i više se nećeš izjedat, nego ćeš
na stvari drugim očima pogledat. Imaj na umu ono što je Krist govorio o tome kako nas naše vlastite
riječi mogu onečistiti: “Ono što izlazi iz čovjeka, to onečisti čovjeka, jer iz nutrine, iz ljudskog srca,
izlaze: zle misli, razne vrste bluda, krađe, umorstva, preljubi, lakomstva, opačine, lukavstvo,
razuzdanost, zavist; psovka, oholost, bezumlje. Sva ta zla izlaze iznutra i onečiste čovjeka.” To znači da
čovjek iz sebe prema svijetu, a ne obratno treba gledati i prema tome se upravljati.

4
– Daj, Isukrsta ti, istumači mi pa da sutra ne žalim umrijeti. Daj, ako za Boga i za vjeru znaš, a znam da
znaš jer imaš i duše i pameti premda ti pamet nije uvijek za ramazana. Drugom ćemo zgodom o tome,
sada ovo na čistac da istjeramo, da vidimo je li subota zbog čovjeka, ili je čovjek zbog subote stvoren.

– Pa, ovako ti je to, barem koliko ja svojom pameću mogu dokučit. Nama je naš Isukrst jedini zakon
ostavio: zakon ljubavi i milosrđa. Sve ostalo, i dobro i manje dobro, plod je ljudske pameti; teologija,
dogme, kanonsko pravo, umjetnost, glazba, litanije i... dalje da ne nabrajam. Ako si kršten i ako za
Boga znadeš, onda ćeš taj krst nâ se prihvatiti i bez gunđanja ga nositi. To znači poruka svetoga Pavla:
“Vjera, ufanje i ljubav, od kojih je ljubav najveća”. Ne vjera, moj si dilbere, ne vjera – nego ljubav: ona
je iznad vjere i nadređena joj je, kao što je u vidu najvažnije zapovijedi zapisano: “Ljubi Gospodina
Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom”. Druga je toj jednaka:
“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Srce, duša i pamet: to je Sveto Trojstvo u čovjeku! “Sve je
moguće onomu koji vjeruje! Imajte u sebi sol i tako ćete imati mir među sobom.”

Nisam to ja smislio, tako je Isukrst govorio, tako je živio i tako na križu izdahnuo, da ovakve poput tebe
i mene izbavi, muka paklenih da ne dopadnemo. Snagom te svoje ljubavi, a ne brahijalnom silom, i
najvećeg je od sviju careva – cara Konstantina – križu priveo. Nakon Kristova uskrsnuća, to je prva
najveća i prijelomna pobjeda krstjanstva – da onaj koji je sebe smatrao bogom na zemlji, koga su i svi
drugi time držali, božanskom osobom prizna nekoga koji nije posjedovao ni carstvo ni legije. To se u
ljudskoj povijesti ni prije ni kasnije desilo nije, i jedino je objašnjivo Božjom intervencijom. Ima ih koji
niječu Krista, da je uopće ikad živio, a da se ne upitaju: Kako su takve posljedice mogle ostati za nekim
tko nije postojao i još uvijek ne postoji? Po ovozemaljskim mjerilima da sudiš, cara bi ludim morao
proglasiti, i bilo bi to ravno tome da istu stvar sultan uradi sada. Da je to upravo tako, dovoljno je
samo zamisliti najmoćnijega među svim vladarima, koji, ni od koga prisiljen, uzmiče pred milošću;
bolje rečeno, on joj se sam izručuje. Zato u Rimu uvijek do Milvijske ćuprije odem, gdje se caru križ
ukaza, da se za njega pomolim. Ova je pobjeda crkve i svoje naličje imala, Damaklov mač time joj je
nad glavu stavljen, u simoniju da ne zaglibi, olako da prokocka ona tri vijeka žrtava i odricanja, haljine
Spasiteljeve na kocku da razdijeli, svi skupa lažnim svjedocima da postanemo. Kad su krstjani vidjeli da
se ponovni dolazak Kristov neće ostvariti kako su priželjkivali, bili su primorani organizirati se u skladu
sa zemaljskim okolnostima, ali time je i sami nauk došao u opasnost. Često, i prečesto, nauk se
nastojalo prilagoditi zemaljskim mjerilima, gubeći iz vida da je On “učinio ludom mudrost svijeta... da
posrami mudre... da posrami jake... jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom.”

I nije to bilo preko noći, svića dok izgori, tri stotine godina trpili su krstjani, sav svijet je na njih zamrzio
i mnogi su posrnuli u vjeri, lavovima ih bacalo i čerečilo, na muke stavljalo, ali križ najposlije pobjedu
izvojeva. Kad bi sve propalo i sve bilo zatrveno, sva katolička carstva i sve takve države ovoga svijeta,
Rim i Konstantinopol kad bi s lica zemlje bili zbrisani i s njima sve katoličke i pravoslavne crkve, kad bi
na dva kraja svijeta ostalo samo dvoje ljudi, poput Adama i Eve, Krista da ljube, kršćanstvo bi se opet
obnovilo i opet bi čovječanstvo svojom humanošću osvojilo, da se ispuni obećanje Kristovo: “Nebo i
zemlja proći će, ali riječi moje neće proći”. Ne polažem ja zato puno na to tko vlada ovim svijetom, bio
to vlah ili turčin, jer bilo tko da vlada, mojim srcem i mojim mislima zavladati ne može, kad ja u njih
pripušćam koga ja hoću. Tu sam ja, sam sebi, i car i kapidžija: mogu me i za glavu skratiti, ali mi ne
mogu zapovjediti ni sultan iz Stambola ni paša iz Sarajeva. Ako to stalno ne drži na umu čovjek se
prozlije, do podne mrzi sebe, poslije podne i sebe i sve oko sebe.

5
Tako je s nama krstjanima, kojima je ljubav prema dušmanima zakonom postala. “Čuli ste što je
rečeno: Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja. Ali ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i
molite za one koji vas progone kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskoga, koji čini da njegovo
sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednima i nepravednima. Ako ljubite one koji vas
ljube, kakvu ćete plaću imati? Zar i carinici ne čine to isto? Ako jedino svoju braću pozdravljate, što
izvanredno činite? Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.” Otuda zlatno pravilo:
“Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima. U tome je sav Zakon i svi Proroci.” Knjiga je naše
jedino oruđe i naš jedini oklop.

Kod muhamedanaca je pak drukčije. Njihovom je poslaniku Muhamedu alejhiselam sami Alah Kur’an
na uho kazivao, a on ga upamtio i drugima da zapišu prenio. Otuda i uzrečica: “Zaklinjem te postom
ramazanom, i sa tvojom knjigom al-koranom.” Turčin Boga razumije i vidi drukčije nego mi, drukčija
mu zato i duša, drukčiji sevap, Alah njemu nije dao samo knjigu nego i zakon kako da se vlada u kući i
u čaršiji, u društvu i u državi, kako obitelj da uzdržava, kako da proizvodi, kako da se ženi i ženidbu
razvrće, kako da pazaruje, koliko puta na dan da klanja. I, uza sve to, dao mu je doživotnu zadaću
svoju vjeru da širi i cijeli svijet muhamedanskim da učini. Dao mu je u zakon da nas, kaure, kao ehli-
kitab priznaje, ali mu je naredio i to on gazda da bude. Pa i sama riječ muslim znači Bogu pokoran biti i
njegovu volju bespogovorno vršiti. Jače je to od njega, sve i kad bi htio on drukčije ne umije i ne može
jer mu zakon brani. Vjera turska samu sebe shvaća prareligijom čovječanstva koja je još i prije
stvaranja zemlje čudesno obznanjivala Božju vladavinu, dok Judinu i našu vjeru smatra izokrenutim i
izdajom izvorne poruke Abrahamu upravljene. Turci zato misle i vjeruju da im je sami Alah u zadatak
dao svijetom da upravljaju i njime zapovjedaju. I u tome je sva mudrost, da se ti svoga, a on svoga
zakona držite, njegov zakon bratstvo muhamedanaca zagovara, tvoj o bratstvu svega čovječanstva
zbori, niti on može postati kao ti, niti možeš ti postati kao on, ne mogu svi biti muhamedanci niti
krstjani, a dalje ti ne znam jer nisam ni ja sveti Augustin, tvoj imenjak, s Bogom da mezim i seirim.
Moja pamet dotle seže i kad god sam se toga držao, nisam se ni privario, kad me ta pamet izdala tad
me je glava i zabolila. Najposlije: nije ovaj svijet samo od Božjih, i đavolji su se dugi prsti u njega
upetljali od kada Adam zgriješi, a zgriješi jer ga đavo svojom prijetvornošću na grijeh navede i iz raja
išćera. Otada sotona kolo vodi, ljudima noge sapliće i u bihuzurluk ih nagoni, žena u bolovima rađa.
Zato danas, pritisnuti vlastitim predrasudama, ruku svezanih poviješću zločina koji ne zastarijeva,
krstjani i muhamedanci odijeljeni jedni od drugih žive, dok bi krstjani kroz ljubav kao glavno načelo
svoje vjere, muhamedanci pak kroz vjeru samu, međusobno trebali da se posvećuju i time bliži jedni
drugima da bivaju.

Po tome, po ljubavi i vjeri, ja bih sutra serbez među turke mogao, bijelu ahmediju na glavu, džemat
ezanom saberem, abdest uzmemo pa klanjamo pet vakat namaza. Gledam ovaj naš islamijet iz
džamije sa džume kad izlazi – rekao bi, jedan čovjek ušao, drugi izišao, milost ga Alahova dotakla, sve
sadaku usput bogaljima dijeli. Grdne muke sam vidio pokušavajući im se pod kožu zavući i
muhamedancem se oćutjeti, bogda me od toga dijelila, ali ustuknuh najviše zbog toga što ne znam
kako bih onda s vlastitim grihom na kraj izišao. To, kod nas krstjana, i jeste najveće pokaranje jer mi,
katolici baška, kao da pametnijeg posla i nemamo, grihom se istočnim zabavili te i ne znamo dalje od
onoga pod misom: Moj grih, moj grih moj priveliki grih. To nas nagoni stalno u sebe da poniremo i
vlastitih se spominjemo griha, da preturamo po vlastitoj duši kao po kakvom tavanu gdje se uvijek
poneka harabatija nađe na koju smo već i zaboravili, koja samo prašinu skuplja i čovjeku ni za što ne
služi, uz to mu još i smeta. Skupljao ih i sabirao moj šukundid, onda pradid, zatim did, moj ćaća i mati i
sve to meni namriješe, tome i ja pridodao i, eto, proći ne možeš, vrag bi nogu slomio. I onda se pitam

6
što im bî te sav taj krš meni ostaviše, kao što bi se i moje dite, da ga imam, pitalo, zašto mu ja to
ostavih. Tako i grihe, kao i ono dobro, baštinimo po rođenju jer me nitko pitao nije tko će mi ćaća i
mater biti, svetac ili baraba, pa ja onda s time muku mučim i Bogu se utječem, preturam po svome
tavanu i žao mi odbaciti i ono što više ničemu ne služi i badava prostor zauzima. Ne znam je li to od
toga što milosrdnije duše na dunjaluku od katoličke nije, ali njime drugi vladaju: lutorani, hrišćani i
muhamedanci dok tamo, na dalekom Istoku, Kinezi caruju, Budu i Konfucija štujući. Posljednja
svjetska katolička sila, tako davno da se i zaboravilo, bijaše Španjolska Izabele i Ferdinanda. Da bi se
ovim svijetom ovladalo, duša sebi ne smije postavljati pitanja i tražiti mahane, i samo tako je moguće
razumjeti Isukrsta koji govoraše da kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta i da se pravda ne provodi
nasiljem.

Tako spazih da “po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, nego smatraju bogovima koji
svijetom vladaju i u mrtve se predmete ufaju”. Vidim da nije druge nego na kolina, prid Krista, jer je
On Istina razumom dokazana – osam stotina godina prije nego što će među ljude doći navijesti ga
prorok Izaija: “Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel” – u prijevodu: Bog s
nama. Njegovom svitlošću obasjana duša pjeva, tako da mi se ni život više ne muči, nego u pjesmu
udarim da se i fratri snebivaju kada, poput hude Mileve Malkočeve iz varoškoga sokaka, zapjevam:
“Moj beharu, ko li mi te bere…” Zato mi bez Krista život prebijene pare ne vrijedi, bih samome sebi
kidisao, jer među svim ugodnicima Božjim, toliko milosrdna srca da je i samim svojim krvnicima na
križ kad su ga raspeli oprostio i svoga Oca nebeskog za njih oproštenje molio, poput Isukrsta nema.
Muhamed hak resulul-lah – Muhammed je Božji poslanik – kako naši muhamedanci za njega govore,
jest velik i svaka mu čast i slava, među besmrtnike se upisa. Ja, međutim, sve da će mi kožu na mijeh
zguliti, bez Krista ne mogu. Bilo je proroka i poslanika i prije i poslije njega, ali takvog nikad, grijehe
cijeloga čovječanstva na sebe da preuzme, svih Božjih stvorenja, ikad od Adama i Eve rođenih, a mi ga
u srce božansko svakim danom, poput onog rimskog legionara, kopljem griha naših probadamo. On je
razagnao tminu i tjeskobu, mrak i stravu što ih, ne orući i ne plijeveći, sotona sije i svaki dan obilato
žanje, on je radost umnožio i uvećao veselje za sve ljude, crne i bijele, male i velike, zbratimio ljudski
rod, do tada nepoznati jezik praštanja i utjehe donio, i ono što me k Njemu najviše privlači to je
oprostivost svih mojih griha, njihova iskupljenost za koju krv njegova predragocjena pade. On ljude ne
privlači grožnjom i silom, da mu služimo iz straha, nego svojom božanskom i ljudskom dobrotom,
kadrom sve da razumije i sve da oprosti. Široka je njegova ruka, daje svima, a ništa osim čistote duše
zauzvrat ne traži. Zato je i postao čovjekom, jednim od nas, jer nas je jedino tako u cijelosti i mogao
razumjeti, zato je on u Bosni jedan od onih koji se skupa s nama zlopati i nada. Njegova otkupiteljska
moć na sve prelazi ljude i nikog ravnodušnim ne ostavlja bilo da je prigrli ili je odbaci njome, a ne
providnom računicom vođen, Hadži Džafer-beg Kulenović zemljište nam darova za samostan koji će
se, s Božjom pomoći, graditi i izgraditi. Dok crkvene vlasti godinama odbijaju izdati dozvolu,
muhamedanac nam zemljište darova.

Lani, prid Božić, kazujem djeci na vjeronauku da će im Mali Isus dar pod jelku donijeti, ali najprije
pismo da mu napišu. A naša će ti Mara Bojčetić iz Kozluka: Kojim jezikom Isusu pismo da napišem,
hoće li me razumjeti? Ja joj onda govorim da Isus sve jezike zna, i da mu pismo na bilo kome može
napisati. Njojzi drago, sve se smiješi: Ako i zna sve ostale, Isus sigurno naš jezik najviše voli. Pripoznalo
i osjetilo srce dječje Dobrotu i Milost, i hajde sada ti na to ni mukajet. Ali dijete dalje pita: Hoće li Isus i
mojoj komšinici Nejri dar donijeti? Ja se zbunio, kao prid koncilskim ocima u Niceji da stojim i nešto
im trebam tumačiti, petljam i vrdam, a ona me onim svojim golubijim očima netremice gleda i nema
tu, brajko moj, izmotancije. Hajde ti maksumu objasni hoće li Isus njezinoj koni od druge vire dar

7
donijeti! Ja se vadim iz zamke pa tumačim da će njoj Isus za Božić, a Nejri Muhamed alejhiselam za
Bajram dar darovati, ali ne pomaže to jer ona odgovara novim pitanjem: zašto ne bi i za Božić i za
Bajram objema darove donijeli? Vidim nema se kud, nije to za moju pamet, nego ću najposlije: to je
pitanje za Papinsku Kuriju i šejh-ul-islam, neka oni rastabire, pa ako i darove tako rasporede, ja ne bih
imao ništa protiv. Sreća moja te se i sat ubrzo završi, do zida me pritiralo, duša u nosu!

Ja sam, dakle, krstjanin ne samo po kolijevci koja me u Varcaru odnjiha nego, ako ne i više, po
vlastitome izboru, jer mi nije moguće sve ovo znati, a uz Krista ne pristajati. On za sebe reče da je
Istina i otuda tolika potreba ljudi s njim da se poistovjete, jer čovjek kada istinu govori Bogu je najbliži
i najsličniji, otuda brojni vlastitog života žalili nisu jer ih je nosila upravo ta Istina: tako je Savao postao
Pavao – od dušmanina njihova najvećim krstjaninom – te mu i glavu u Rimu mačem odrubiše za ono
što je nekada u bijesu progonio, dok Šimuna Petra naglavce na križ razapeše. Sve se s Kristom
priokrenu, vrijeme drugu dimenziju dobi i po njegovom se rođenju godine počeše brojati, promijeniše
se država i politika, glazba i umjetnost, filozofija i teologija, ljudska duša mekša i samilosnija postade i
nova se solidarnost rodi, progonitelj se u mučenika preobrazi, onaj koji ga je zanijekao, dragovoljno na
križ ode. Ne treba ići dalje od apostola, prvotno šaka ljudskog jada, ali tom Istinom nošeni svjetlo
Evanđelja na sve četiri strane svijeta razniješe, ni muka tjelesnih nisu kabulili.

Svi znamo odgovor, ali ponovno da se upitamo: Što se desilo sa dvanaest apostola nakon što Krist
uskrsnu a oni ostadoše s težim od sviju pitanja: Kako dalje živjeti? Nisu više mogli živjeti kao stari ljudi,
kao da se ništa nije dogodilo, nego su morali donijeti odluku o tome, ma kako da je bila teška. I nakon
što je otišao Krist išli su za njim, iako ih je sve oko njih upućivalo u suprotnome smjeru. Sve oko njih
da, ali ne i u njima, jer se u njima sve preobrazilo i preobratilo. Petra razapeše u Rimu godine 64. pod
Neronom nedaleko od današnje bazilike Sv. Petra. Razapet je s glavom dolje. Nije bio dostojan
umrijeti kao Krist. Andriju, brata Petrova, razapeše u Patrasu, u Grčkoj. Dva dana je visio na križu živ i
još je propovijedao. Jakova starijeg njegovi pogubiše u Jeruzalemu. Odsječena mu je glava. Dok su ga
vodili na stratište, rimski vojnik koji je išao za njim, nadahnut njegovom vjerom, krstjaninom i sam
postade. Zajedno su ubijeni. Ivan, brat Jakovljev, uspio je preživjeti rimske progone, te je osuđen na
rad u rudnicima na otoku Patmosu gdje je napisao Knjigu Otkrivenja. Filip je razapet oko godine 54. u
Heliopolisu, u Frigiji, blizu Efeza. Bartholomej, poznat kao Natanael, razapet je u Indiji. Propovijedao u
Mesopotamiji, Perziji i Indiji. Toma je ubijen kopljem u Indiji. Propovijedao je Evanđelje po Bliskom
Istoku. Matej ubijen je mačem oko godine 60. Propovijedao je u Etiopiji. Kada se nije odrekao Krista,
Jakova, sina Alfejeva, prvog biskupa Jeruzalema, Židovi kamenovaše i baciše s južnog dijela hrama.
Juda razapet je oko godine 72. u Edesi. Šimun Kananac razapet je u Britaniji oko godine 74. Pavao
mučen je i ubijen u Rimu pod Neronom oko godine 67. Budući da je bio dugo u zatvoru napisao je
većinu poslanica na kojima se temelji veliki dio Novog Zavjeta. Ja se pitam, pitam i vas: Kako bilo tko
može podnijeti takav život i takvo mučeništvo ako nije osobno susreo Krista i ako osobno nije vjerovao
u njega? Zar im je vrana mozak popila?

Tu zadaću nama namriješe, i na nama je da propovijedamo i o Kristu navještamo svaki dan neumorno.
Da sve skupa to ne vrijedi i da nema svoj zadnji smisao, i mi bi od ove naše harabatije zvane Bosna
odavno digli ruke. Na tankome smo ledu, na ovoj našoj visećoj sirat-ćupriji, ali opstajemo, jer milost
Božja nad nama bdije, ne da nam da propadnemo, svića da se utrne i mrak da osvoji. Spasit će se oni
koji izdrže do kraja, kojima će svića u ruci do Sudnjega dana izgarati, naša je već odavno okraćala i
vreo vosak na ruke nam kapa. Treba odbacivati zlo i birati dobro, jer On sva bića ljubi i ne mrzi ni

8
jedno koje je stvorio. Ja činim sve stvari novim da budu, to su Kristove riječi, obucimo se i mi u nova
odijela.

Kako su Isa Pejgamber i Muhamed svoje poslove na nebu uredili to ne znam, ali na zemlji među
ljudima ni prebijene pare ništa ne valja i ne vrijedi. Ne znam ima li itko u krstjanstvu muhamedanstvo
kao put spasenja da priznaje, jer je od same svoje pojave vjera Muhamedova herezom smatrana i
ognjenom nemani koja proždire krstjanske zemlje. Teološka se znanost ni jedne od strana ne bavi
onom drugom, nastojeći drugu razumjeti načinom kako ona razumijeva samu sebe, i možda se na
koncu treba osloniti na mudrost naših starih koji govorahu: Moli se Bogu po svom zakonu. I – mirna
Bosna.

Nama, fratrima, posebna je muka to što mnoge naše duše u muhamedanstvo odoše, i o toj temi
malo tko želi zboriti. Zašto odoše – pitanje je koje svi sebi postavljaju, a odgovori se razni daju, od
toga da su neki tako svoje povlastice nastojali zadržati, do toga da je nova vjera prihvaćana planski i
postupno, u svakoj porodici i obitelji tako da isprva vjerske razlike nisu dovodile ni do kakvog
podvajanja jer se očitovanje muhamedanske vjere uglavnom sastojalo u prihvaćanju novog imena.
Novu vjeru obično su prihvaćali mladi nastavljajući živjeti u zajednici s roditeljima i rodbinom, njihove
žene dugo su zadržale ranija imena, dok su kršćani i muhamedanci zajedno zakupljivali državne
prihode, jamčili jedni za druge pred sudovima, pomagali se međusobno u poslovima pri čemu ranije
krstjansko podrijetlo nikome nije smetalo. Još dugo nakon zasužnjenja Bosne 1463, odnosno 1527,
održao se domaći gazdinski katolički sloj i glasovite obitelji poput Brnjakovića sa jakim trgovačkim i
političkim vezama u Bosni i izvan nje, njegujući tradiciju starog poretka, grijući misao da on ponovno
može uskrsnuti. Tek je kasnije došlo do oštrijeg podvajanja čemu su presudno pridonijeli ratovi
krstjanskih država i Turskog carstva, koji su prouzročili otuđenost krstjana od muhamedanaca i
obratno, koji su osim toga pokrenuli i seobe krstjanskog pučanstva iz Bosne u Slavoniju, a
muhamedanskog iz Slavonije u Bosnu. Tada su se jedni naspram drugih našli krvni neprijatelji – ljudi
koji nisu zajedno rasli i odrasli – tada se je sve iz korijena promijenilo i zakrvilo da bi tako ostalo do
dana današnjega. Pri tome se nitko ne pita za prauzrok, za sami korijen toga.

Fratarske nam kronike, začudno, o tome puno ne ostaviše, isto tako ni apostolski vizitatori a turske
knjige ne umijem čitati, tako da je na nama sami da odgonetamo što se tada dešavalo u ljudskim
dušama, kada glas zvona zamijeniše ezanom. Nitko se ne pita: jesmo li, možda, mi zatajili, je li druga
vjera privlačnijom bila? Kakav god odgovor dali, ostaje pitanje: kuda se njihove duše djenuše – one
koje su bile krštene – bilo da su Bogu putovale iz vezirskih odaja, bilo iz kolibe zadnjeg balije iz zabitog
sela; kome na istinu odoše, s kakvim teretom i kakvim djelima? Ako Krist, kako kaže Evanđelje, prašta
sve osim uvrede Duha Svetoga, onda će onaj koji je i samim svojim krvnicima oprostio znati odgovor.
Možda će najbolje znati oni koji na samrtnoj postelji i fratra i hodžu još i danas zovu: izgleda da ni
sami nisu sigurni čija će popudbina bolja biti i, kao vele, da se mi osiguramo s obje strane, pa čija
upali, a Bog će svoje prepoznati. Nije mali broj onih koji su i u novoj vjeri razvili duhovnost i
osjetljivost za Boga i bližnjega, kao što nije mali broj onih koji se i danas, kako mi jedan od njih
nedavno na Petrićevcu reče, sjećaju svojih kršćanskih korijena. Ako je nekako drukčije, onda nije na
nama time glavu razbijati, nego svoja posla gledati i povjerene se zadaće držati koju smo prihvatili
svete zavjete polažući. Na koncu konca, budimo kao krstjani pravedni: od kad je svijeta i vijeka bilo je i
vjera i ljudi, ovaj svijet nije stvoren u jednini nego u množini, samo je Bog jedan i svi tako misle kada
njegovo ime izgovaraju iako odmah poslije toga nastaju razlike i svatko na svoju stranu vuče, jer misli

9
da je Bog na strani njegove vjere. Kao da Bog ima vjeru! Upravo to što ih je dao više a ne samo jednu
o tome najbolje kazuje.

Al’ opet, ja sve nešto mislim, da mi je strpljiv kao muhamedanac a milosrdan poput Krista biti – tek
tada bih pun čovjek bio. I da mi je umjeti kao muhamedanac biti samozatajan – njegova je šutnja od
svakoga govora rječitija! Znam po Džafer-begu, pripali ćibuk i dok oko njega oblaci dima kolutaju, on
šuti – tim dimom, a ne riječima, govori. Možda bi i meni sada bilo bolje da šutim, ali Riječ me nosi. Po
tome se mi krstjani od muhamedanaca razlikujemo, jer je kod nas Riječ Tijelom postala, dok je kod
njih put do Boga knjigom Kur’anom kaldrmisan; oni svojim, mi svojim drumom prema istom cilju
hodimo. Široka je to džada, mjesta za sva Božja stvorenja, čak i za apostate. Samo, koliko glasno Bog
treba govoriti da bi ga čuli? “Svuda zbrka: krv, ubojstvo, krađa, prijevara, pokvarenost, nevjernost,
buna, kriva prisega, uznemirivanje čestitih, zaboravljanje dobročinstva, oskvrnuće duša, zločini protiv
naravi, nered u braku, preljub, nećudorednost. Jer je krivoboštvo početak, uzrok i kraj svakog zla.”
Ponekad mi se učini da su sveta načela tu samo da bi se kršila.

I, brate si moj lipi, nema kod turaka pokaranja mi na duši kao istočni grih što ga nosimo, ne bave se
oni grihom jer im Alah sve halali, samo izusti želju, ne znaju oni šta je ispovid i pokora, i zato mi dođe
na ovu svoju glavu grisima bremenitu ahmediju barem jedan dan u godini da stavim, Alah dragi i meni
na želju da halali, kao rukom sve da je odneseno, a ne muku da mučim i glavu da razbijam, sebe
samog na pokoru da stavljam. Možda bi – čemu sve muka čovjeka neće naučiti, čemu se neće dovinuti
– možda bi jedan dan trebalo odrediti kada ćemo mi krstjani muhamedancima se učinit, a
muhamedanci krstjanima, možda bi onda svi nekako tobe došli i jedni drugima rezil ne činili, jer bi
spoznali kako se osjećamo u tuđoj koži. Na taj dan, mi bi se krstjani na Ajvatovicu Ajvaz-Dedi zaputili,
a muhamedanci u Podmilačje svetome Ivi. E, sad, kome bi bilo bolje, i bi li sutradan svako opet za
svojom glavom pošao, ili bi mi muhamedancima a oni krstjanima zanavijek ostali, to nitko znati ne
može, a i bolje je da ne zna, jer bi se odmah kavga zametnula, džabe ti onda i Ajvaz-Dedo i sveti Ivo i
svi njegovi egzorcizmi, bojat se da bi đavo na svoje došao. A kakav je đavo, i kakva je ovo zemlja, on bi
i toga dana, kad mjesta zamijenimo, boj zametnuo pa bi krstjani vičući ‘Udri vlaha!’ na turke nasrnuli,
a turci bi, sve alačući ‘Udri turčina!’, na krstjane navalili. Zato je bolje ništa i ne dirati, ali, eto, ne može
čovjek pustoj želji odoliti pa braći ne kazivati. Kada duša mehlem išće, svašta će joj na um pasti, i žutih
dunja iz Stambola, i vruća somuna iz Soluna, samo smiraja sebi da nađe.

Slični smo jedni drugima više nego što to možemo i zamisliti a kamoli prihvatiti, da ne idem dalje od
onoga potresnog prizora što ga svake nedjelje u crkvi vidimo, puk kad se sabere riječ Božju da čuje.
Dolazio skoro neki švabo, učevan čovjek, kaže pola svijeta je prošao, ali takve slike vidio nije. Po svojoj
unutrašnjosti, iako prostrana, naša bi crkva s malim brojem klupa i bez slikarija prije podsjećala na
džamiju. Na vjeru muhamedansku još više podsjećaju ljudi, kako svojim izgledom, tako i kretnjama za
vrijeme obreda. Pogledajte samo njihove čalme i turbane, obrijane glave, isto kao kod
muhamedanaca, bilesi perčine raščerupane ili u pletenicama što im niz leđa padaju. Većina ih, ako ne
i svi, na golome crkvenom podu čuče i kleče ili nogu a la turka podvijenih na tepihu, komadu odjeće ili
torbi sjede. Svi vi, kao i ja, gledate taj naš puk koji molitveni ćilim u crkvu nosi, klekne na njega,
opanke izuje i klanja čelom pod dotičući, upravo onako kako to rade muhamedanci. To se dešava kalež
kad ću na podizanje uzdignuti, kasnije ruke pružaju prema gore, da bi raširenih prstiju prešli iza ušiju –
kao što to rade oni koji u džamiju idu klanjati. Mi smo na to već toliko svikli da nam drugi kazivati
moraju o za njih čudnoj sličnosti katoličkih s muhamedanskim običajima, naime da i naši i
muhamedanci iste svece štuju poput svetog Ive Krstitelja u Podmilačju – jedine crkve iz srednjeg

10
vijeka koja feth preživi – te svetog Ilije i svetoga Jurja. Oni se ibrete, čudom se ne mogu načuditi, kada
muhamedanci po katoličkog svećenika šalju sa samrtne postelje, isto kao i po hodžu. Ne mogu, kažu,
zamisliti da bi neki njihov sunarodnik katoličkog i lutoranskog svećenika na smrtnome času pozvao,
radije bi, kažu, bez posljednje pomasti na onaj svijet otišao.

E, pa, sad vi meni recite, kojem će Bogu oni na istinu: ovi, naši, iz crkve koji na podizanje poput
muhamedanaca na pustekiji klanjaju, kao i oni drugi koji na rastanku od ovoga svijeta fratra i hodžu
zovu? Kojem ih Bogu fratar šalje kad ih ispovidi, kojem pak hodža kad ih po muhamedanski na onaj
svijet oprema? Ja odgovora drugoga nemam, osim da ih isti, jedan Bog, čeka s njima da rastabiri:
neće, valjda, pola duše jednome, pola drugome Bogu, neće se valjda i nebesa zbog duša ljudskih
zavadit, od jednog Boga dva da nastanu, nećemo zar opet natrag – u poganluk i u mnoštvo bogova.
Nema ovdje toga sve poput suze da je čisto i kristalno jasno, prelomila je povijest ovu zemlju poput
šćapa preko kolina, i ne jednom, te nema tog kalema to da zakalemi pa jedno s drugim pravo da
sraste, sve se izmiješalo i ispremještalo, jedno s drugim ukrivo sraslo; mi smo i ušće, ono mjesto gdje
Pliva se u Vrbas uliva – plava u zelenu vodu – pa se gubi i jedna i druga te voda nastaje kojoj se boja
odredit ne može. Takvi smo i mi – poput rijeka – jedni u druge uviremo, i hajde ti to sada razdvoji:
pomiješali se i stopili jedni s drugima, obje se boje izgubile, i što se više upinjemo naše razlike
naglasiti, tim više sličnost do izražaja dolazi. Još kada se zna istim jezikom da zborimo, a ne poput
katolika i lutorana koji se smrtno na različitim jezicima mrze, naša sudbina još jasnijom biva. Našoj
mržnji dragomani ne trebaju. Zlo nam je i u imena ušlo: Zloselo, Zlokuće, Zlomislić, Zlović, Zloković,
Zlopaša, Zlojutrić – na zlo kojim smo okruženi danonoćno da nas podsjeća. Od Kaina i Abela zemlja je
u razbojničku špilju pretvorena. Zlo je toliko moćno da je sami Bog – nakon što je isprobao sva druga
sredstva – i svoga Sina na križu morao žrtvovati Sotoni u kraj da stane. I možemo li uopće zamisliti
koliko to Bog ljubi čovjeka, koliko je morao patiti gledajući Njemu najdražeg stvora po Njegovoj volji
da umire, i kako je to Bog imao smilovanja za Abrahama i njegova sina i kako to da mu uzmahnutu
ruku s nožem zaustavi, a ne zaustavi svjetinu i krvnike? A mogao je.

I tko to, ovdje na zemlji, može kome suditi, tko je to od koga toliko vredniji sud da mu izriče i vječnu
pravdu kroji? Ja takvu ulogu na sebe preuzeti niti hoću niti mogu, zato mi pristaje to da sam manji
brat. Naš utemeljitelj – sveti Franjo Asiški – svijetom nas je rasijao kao poklisare mira, on je godine
1219. sultanu egipatskom al-Kâmilu na divan išao, ezanu se sa džamije divio. Prešao je u neprijateljski
tabor posijavši sjeme mira koje će proklijati jednoga dana – kojeg to samo Bog zna. I samoga je
sultana, bosonog i svet kakav je već zemljom hodio, zadivio, posebice jer je odbio skupocjene darove,
što bi u drugim okolnostima na sultanskom dvoru bilo smatrano uvredom. Zato mu Krist – jer mu
najsličniji bijaše – stigme svoje na njegove molitve darovaše. On je vuka bratom nazvao, mi ćemo
muhamedanca, i kamen ako treba. To zapravo znači dobrohotno promatranje drugoga koje prema
Evanđelju vodi ne samo k većoj jasnoći, nego i novoj kulturi ljudskih srdaca, novome jeziku
razumijevanja. Kada ćemo prestati slušati one koji nas navode da se mrzimo?

Ima među muhamedancima onih kojima mrak iz očiju bije, ima ih uostalom i među krštenim
svijetom, ima međutim i onih koji mi, poput našeg majstora Izeta, Božić čestitaju i po momku oku
oraha u samostan šalju. Piše mi Izo:

“Poštovani ujače, dragi ahbabu.

Nije to kao kad se nekomu učtivo i iz običaja čestita nekakav blagdan, nije ni kad se hinsan jedva
nakani napisati koji redak nekomu dragom u drugoj nahiji, ovo je napis srca koje samo kazuje da

11
treperi od radosti jer nekomu dragom piše drage retke, a povod za to je zasigurno manje važan. Za
ovu priliku to je Božić. Pa neka, neka Božića, Uskrsa, Bajrama, a Boga mi neka i nas, Dobrih Bošnjana,
čiji su preci bili jedno, ma šta ovo jedno značilo. Zato, iskreno, a kako bi srce drukčije kazivalo, da Bog
da još puno Božića i Novih Godina Vama – Dobrom čovjeku i vašoj braći ujacima.”

Vi znadete koliko mi je Sveto Pismo srcu priraslo i život da bih dao za tu svetu riječ nade, ali isto tako
vam kažem da su mi ove Izetove riječi na srcu kao i samo Sveto Pismo. To moj majstor slova neke nove
teologije sriče, koja će i njega i mene od zla poštedjeti i uvijek nas boljim ljudima činiti, ja njemu uz
Bajram kada mubarek dane čestitam, oni meni uz Božić i Uskrs ovakva pisma kada šalje. Eto jednoga
ploda koji proklija iz Franjina susreta sa sultanom al-Kâmilom.

Dani su nam pod svodom nebeskim izbrojani, od kako mi mater u snu preminu ja na počinak ne idem
bez pitanja hoću li se sutra probuditi. S početka bijaše to mučenje, prava mora, krevet mi se
mrtvačkim sandukom činio, kasnije lijek i mehlem, otada pazim na počinak s grihom na duši da ne
idem. Meni do tada nepoznatom računicom pođoh se baviti: koliko mi je živio did, koliko ćaća i mati,
te i sebi dane izračunah: u to vrijeme nekih sedam, u vrh glave osam tisuća dana. Danas je to već
upola manje, tako da sebi i sahate i dekike izračunat mogu. Strašna je to, ali blagotvorna računica, vidi
čovjek da je leptir, tek nešto više od ništa i da mu u prilog ide jedino to po Božjim se upravljat
zakonima, sâm sa sobom i s drugima, pa time i s Bogom u miru živjeti. Meni vrijeme izmiče i curi, taj
mi je sahat pred očima, te uvijek mislim kako na dobro to vrijeme iskoristiti.

Kako stvari s nama sada stoje, još je najbolje našoj Milevi – duša joj od bola presvisnu, jer rodi se bol
što ga duša ne može podnijeti pa klone, te po vas dan na pendžeru iza mušeme stoji i pjesme o
Sarajlijama pjeva, koje sama je od nevolje skladala. Bila, kažu, pod prsten, ali ju đuvegija ostavi, pa u
ludilu izlaz nađe. Iz crkve, Varošom uzbrdo kad krenem, kuću joj i ne vidim, a pjesma do mene stiže:
“Od kako je Saraj-Bosna postala…”. Toliko sam puta dohodio u Jajce, kao da sam se ovdi rodio, toliko
puta s njom popričao, ali joj lica nikad ne vidjeh, kao ni Bogu lica što ne vidimo a znamo da postoji.
Bio Bajram il’ Božić, njoj se isto piše, uvijek ista pjesma: Ja mu nazvah selam alejk i pomozi Bog, a on
meni alejk selam, dao mi te Bog. Nisam se jednom pitao, kome je bolje, njoj ili meni, tko je Bogu bliži
– ona ili ja, jer me punih usta pozdravi: Sabah hajrosum, Vejsil efendi, uranio, zoru privario, jesi l’ kišnu
dovu proučio? Uči, uči, bolan ne bio, neće li dragi Alah narodu kišu poslati. Alahversun! Ja veša ne
iznosim da se suši, sve se nadam – kiša će. Ja njoj ljubazno tumačim da ja nisam hodža, nego fratar,
nije neka razlika, ali eto, opet ona razliku ne vidi i selam ne mijenja, tako da i ja njojzi naposljetku
odgovaram: Alah razi olsun! A na to pitanje odgovora uistinu nemam, kao što ni našoj Mari ne znadoh
istumačiti. I, vidi, što je na stvari, sveti Toma Akvinski da se zamisli: jedino za dijete i luđaka u ovoj
zemlji je dovoljno širine, a na njihova pitanja odgovor izmiče. Hejbet je takvih pitanja, Solomon da
ponikne!

Kada netko, poput našega Zêmlje, sebi gnijezdo u tornju svetoga Luke svije, čaršija misli sve je tu
jasno, ali tako vide oni što od vlastitoga nosa dalje i ne vide. Tek nakon što čovjek pronikne ispod
površine, cijeli mu se svjetovi, cijela sazviježđa, otvaraju. Tako je i s ovom zemljom, Zêmljinom i
mojom domajom. Neki bi je zavoljeli ali drukčija da bude, njima po ćeifu, nas dvojica volimo je takvom
kakva jest, a trudimo se bolja da bude. Mi je volimo bezuvjetno, kao što i mati voli kćer koja je pod
mahanu, koju baš zbog toga, jer je obilježena, voli više nego ostalu djecu, jer takva više ljubavi traži.
Što bi narod rekao: Pokloni se mahnitu, kao i svetu.

12
 Zato smo mi, poput apostola Pavla, “pozvani da budemo sveti” jer nas jedino to može izbaviti, i
jedino tako, s Kristom u Riječi povezani, možemo biti otkupljeni i ostati “bogati u svakoj vrsti govora i
znanja” i jedino tada neće nas uništiti Zatirač. Naš jedini program ljubav je za sva živa stvorenja, kako
je to sveti Pavao, apostol Radosne vijesti, tumačio Korinćanima: “Kad bih ljudske i anđeoske jezike
govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i
znao sve tajne, i sve znanje, kad bih imao puninu vjere tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih
imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao
da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja
i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve
podnosi. Proroštva? Ona će iščeznuti! Jezici? Oni će umuknuti! Znanje? Ono će nestati! Jer,
nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je
nesavršeno. Kad sam bio dijete, mislio sam kao dijete, sudio kao dijete. Kada sam postao zreo čovjek,
odbacio sam što je djetinje. Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno
poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat. Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav – to
troje – ali je najveća među njima ljubav.”

Možda sam, navodeći svetoga Pavla, poneku riječ ispustio, jer je nesavršeno ljudsko pamćenje. Zato
se nemojte ibretiti, braćo, što sam zadnjeg siromaha i ubogara u ovoj čaršiji za svoga pobratima
primio, jer nam se bez našega znanja i htijenja pomiješaše sudbine i jedna nas istina zaodjenu. I bez
konopa svetih zavjeta, on mi pobratimom po sudbini postade i ako ćemo dalje kroz ovu pustinju
hoditi, hodit ćemo tako, rame uz rame, na pomoć i utjehu jedan drugome da budemo. Vjere naše što
se različitim imenima zovu tome nisu i ne mogu biti zaprekom jer ih ljubav nadrasta. Sve što činim –
činim da se ispune riječi obećanja, da postanemo dostojni obećanja Kristovih, i zato nemojte na mene
gledati kao na čudaka. Zašto su vam srca tako otvrdnula? “Tko nije protiv nas, taj je za nas.”

Moj pokojni ćaća Anto sve je firaune u Varcaru pozdravljao, mene za ruku ponedjeljkom na pazar
vodeći. Neće bega, ništa mu čovjek nažao ne učini, ali neće – nitko ga natjerat ne može. Ja sa svojom
djetinjom pameću osjetim nešto neobično, jer sav se ostali narod begu klanja i za zdravlje ga pita.
Jedne noći, dok mi san na oči nije htio jer mi krava u kupus uteče i mati me pokara, čujem ja njihov
razgovor.

– Ne branim ti ja i Nezira firauna da selamiš, šta smeta, i on je Božji stvor, djecu i ženu ima, kuća mu
trošna, sto muka svaki dan muči, jednu rupu krpi druga već zinula. Zašto ga ne bi pozdravio i selam mu
nazvao, ali nemoj glavu od bega zakretati, i sam znaš da ništa od tebe zaimao nije. Tako mati, blago
kako ona zna, grdi ćaću, a on – šuti.

Možda me je tada san prevario – više se ne sjećam – ali se živo sjećam onoga što je ćaća materi
rekao, tada sam bio budan:

– Ne bih, Agata, tebe i dicu u nevolju da guram – prije bih sebi kidisao. Čovjek mi nikad i ništa nažao
ne učini – tu si u pravu i ništa ti prigovorit ne mogu – kao što mi i Nezir ništa dobra ne učini. Ali ja
glavu od njega kad zakrećem, to ja nepravdu prezirem kojoj on je oličenje, kad već ne mogu riječima,
što najviše bih volio, onda barem šutnjom jer i šutnja nekad može od govora biti rječitija. Ma, da mi
nije tebe i ove dice, pušku bih ja u ruke i ja bih njemu pravdu odmjerio, da vidi šta to znači kad si gol i
bos, kada dica od gladi kmeče, a prebijene pare u kući nemaš, proju barem u usta da im ubaciš i

13
krumpir koji on pred kravu baca. Tako bih ja njemu, pa bi i on znao da je sirotinja Bogu najdraža i da u
sirotinju dirat se ne smije, a ne zakidat joj na svakom koraku.

Nezir, vidiš, ako je i firaun, neku sućut u meni budi i ja bih njega, da nije ovog našeg varcarskog
katolikluka, koji i na sebe i na sve drugo osim na Isukrsta zamrzi, pred kadijom za pobratima uzeo, ime
bih i prezime promijenio ako treba. Ne pitaj me zašto, jer ni ja sâm punog odgovora ne znam, ali znam
da je tako i sve mi u prilog tome govori. A beg na to da me nagoni, ime da mijenjam, na glogov kolac
da me nabije, glava da će letit, ne bih. Tako je to, promijenit se neće i ne može, zato je i nama bolje
sviću gasit neka nam i sutra uz akšam zasvitli, a mi da liježemo tilo i duh da otpočinu. Tko zna šta
sutrašnji dan nosi.

Nisu dica kriva, govorio je, to naši grisi na njih padaju. Ćaća ti je, bolan, poput starozavjetnog proroka
Izaije.

III.

ZÊMLJO I SVETI LUKA

Od kada sam prvi put došao u Jajce – a ima i godinâ – znam i za Zêmlju, kao što znam za slavne
povijesne ličnosti vezane za ovaj grad. Zêmljo nije slavan na taj način, svi da ga slave ili kude kako to
već kod nas biva jer za zlatnu sredinu nitko ne zna, on je slavan na svoj, iščašeni i nesretni način, slično
Milevi a opet različito od nje. Milevu je slomila i na rub gurnula teža od sviju bolesti – neuzvraćena
ljubav. Ljubav i jest, kako stoji u knjigama, bolest duše. Stvarnost koju nije mogla podnijeti ona je
prezrela tako što joj je tijelo ostalo ovdje, a duša odlepršala u nebesko plavetnilo. Zêmlju je pak
pogazila druga, ovdje dobro znana bolest, na čiji se sami spomen čovjeku koža naježi, koja je do sada
pozobala nebrojeno ljudskih života i kojoj pravoga lijeka još nitko nije našao – lepra. Kad lepra hara, a
hara svakih dvadeset do trideset godina, gube se sve uobičajene razlike među ljudima, jedino se tada
ne pita tko je koje vjere, nego se glavi salameta traži, bježi se u šumu na čist zrak, dalje od ustajalog i
gnjilog zraka čaršije. Sve je to da se čovjek upita: kako se u pogibelji ljudi mogu držati jedni uz druge, a
u rahatluku ti isti ljudi jedni drugima zlo smišljaju?

Koliko je vjerovati i koliko se to iz pričanja može razabrati, jer ljudske su priče nepouzdane i uvijek u
njima treba razdvajati žito od kukolja, sa Zêmljom je ovako bilo. Žao mi je da ta njegova povijest, u
kojoj se našao čak i tako slavan lik poput svetoga Luke evanđelista, mjesta neće naći ni u jednoj mojoj
knjizi, jer on nije ni kralj ni car o kojima obično knjige povjesničarske zbore. Ali jeste neka zraka na
njega pala, i po tome što je iz sviju tokova izbačen i odgurnut, od sviju ostavljen i prezren, Kristu je
sličan. Zato mu je, u ovoj našoj bosanskoj oluji, Krist i pružio pojas za spasavanje.

Nije on oduvijek bio ovo što je sada: na podsmijeh zadnjem munafiku iz mahale, za razbibrigu
sinovima begovskim koji od hasiluka i tersluka ne znaju kuda udaraju i koji misle da će begovska hazna
i džabaluk potrajati do konca svijeta. Što djeca i begovska sorta znaju biti bešćutni, to nema ni na kraj
dunjaluka, kao da im je kamen umjesto srca, maksum zato jer mu se pamet još nije razvila i nesvjestan

14
je svojih postupaka jer nagoni njime upravljaju, beg jer mu je sila u glavu udarila i prezir prema
nižemu kao neku endemsku biljku u sebi gaji i kao popudbinu nosi, bez toga on misli da i nije čovjek.
Dva su zanata bezi izučili: na tuđoj grbači jahat i Boga lagat. I jedni i drugi čovjeka udaraju tamo gdje
je najosjetljiviji i najtanji. Kad se pripit vraća svome domu u svetoga Luke tornju, djeca za Zêmljom
dovikuju: Zêmljo, poselamila te Nafa. Znaju hrsuzi, čuli od starijih, da mu je to ime žene koja preminu
za zadnje morije. I ne znaju, zapravo, ni zašto to čine, ali vide da čovjeka iz opanaka izbace i u tome
uživaju i vesele se. On se, siromah, sav izgubi od jeda, psuje i kune, hvata kamenje i baca na djecu, a
ona se posakrivaju iza avlijskih zidova i tako ih kamen ne može dokučiti. U dokolici koja čovjeka može
samo na zlo navesti, daleko od knjige, zanata i motike a blizu svakoj opačini, begovski se sinovi sa
Zêmljom sprdaju u mehani, naliju ga brljom, pa zapodjenu razgovor o vremenu kada ni Zêmljo nije bio
Zêmljo nego Muradif – ugledan čovjek s nemalim imetkom, kojemu se nije prelijevalo, ali čije se
mjesto u čaršiji znalo i kojemu se ustupalo mjesto. Spominju mu Nafu i četvoro djece koje morija
proguta, zemlju koju je u Krezluku posjedovao, ugled što ga je tada u jajačkoj čaršiji uživao i tako ga
dovode u duševno stanje, na kao konac tanku granicu između sna i jave, gdje se nesretniku na
trenutak stvarnim učini i ono što stvarno biti ne može, i nakon čega povratak na javu biva težim i
bolnijim nego kada zastalno, s punom sviješću, živi svoj stvarni život. Nakon što ostrvljeni svojoj žrtvi
oduzmu i zadnji dram dostojanstva, nakon što joj dušu orobe i na suze natjeraju, nakon što bol prijeđe
u razgoropađenost koja mu mrak na oči natjera i navede ga da golim rukama po čašama na stolu iz
sve snage udara, izmaknu se i izgube begovski punoglavci jer čak ni njihove uši, sviknute na saz i
harmoniku a otvrdle na ljudski jauk, ne mogu izdržati tu bujicu bola koja pokulja iz čovjeka poput
salaukovine i koja sve pred sobom i u sebi ruši.

Onda se, jer mu je to jedini krov nad glavom i jedino sklonište od prezira i poruge, teturajući kroz
sokake i mahale, Zêmljo uputi prema zvoniku svetoga Luke. Ranom zorom, dok sav ostali svijet još
uvijek grije dušek i jorgan, ukočen od zime i ruku otvrdlih od skorene krvi, probudi se i cijela vječnost
mu treba da shvati gdje se nalazi i šta se sinoć dešavalo. Praznina koju tada osjeti, sam samcat ispod
svoda nebeskog, kida mu nutrinu i magli vid. I tako, iz dana u dan, iz godine u godinu, iste se scene
ponavljaju, sve do jednom kada se njegov život ponovno priokrenu i dok ga ponovno život ne obilježi
među svim živim stvorom. Jer ostane inače čovjek ni tamo, ni ovamo, nigdje ne može reći da pripada,
a to je najopasnija pozicija, čovjek ostane da visi, ne samo u Bosni. Mora čovjek imati neko uporište,
bilo kakvo na koncu, mora negdje javno pripadati i negdje se svrstati, inače mu drugi određuju
pripadnost i drugi ga svrstavaju, a onda teško njemu.

Toga dana, izbrijan i okupan, trijezan i čiste odjeće, osvanu Zêmljo u Esme-sultanije džamiji, i to još na
džumi. Kako ga i najstariji žitelji Jajca takvoga slabo pamte, trebalo im je vremena da se uvjere da je to
uistinu on. Svi se snebivaju, nitko ne zna šta se dešava, šta bî od one ruine, ispravio se, uozbiljio, u prvi
saf stao, klanja kao da u životu ništa drugo i nije radio. A on, sav dostojanstven, kao da je upravo sad s
carskoga divana sišao, daje i prima selam, ni u koga ne gleda nego digao pogled iznad ljudskih glava
kao da se nekud, poput vojskovođe, u daljinu zagledao. Izmijeni život, od tada mehanu u širokom luku
zaobilazi, ne osvrće se na dječje fitneluke tako da i djeca uskoro s tim prestadoše i mogao si mu i
selam nazvati i mater opsovati, on uvijek odmjeren i nekako zamišljen, neki tajanstven osmijeh na licu
mu lebdi. Od tada se bacio na posao, od jednih do drugih avlijskih vrata traži posla, treba li drva
iscijepati, vode u kuću donijeti, treba li bilo što uraditi svojim rukama i za to, makar i najskromniju,
plaću primiti. Kako se pokazao čestit i odan poslu, uskoro su ljudi iz mahalâ njega počeli tražiti i zvati,
posla preko glave: mogao je i birati. Nitko ga od tada ne vidje pijana, i zalud sva djeca i osioni begovski
sinovi, ni sav ga bašibozuk ovoga svijeta iz ravnoteže pomjeriti ne može. Sašaptava se svijet i stotinu

15
smišlja pitanja i odgovora, ali nitko prave istine ne zna, a on šuti i na sva se pitanja odsutno smiješi.
Prolazi ovim svijetom poput istočnjačkog mudraca.

Nikad pravo saznati neću, mogu samo slutiti, zašto baš mene ta milost zapade Zêmljinu priču da
čujem. Bijaše to negdje početkom prošle jeseni, u Jajce kad sam s Petrićevca na kratko došao, kada
sam izišao u šetnju.

Za razliku od moje uobičajene marš-rute koja vodi pored Milevine kuće, pa onda skreće u čaršiju,
toga sam dana okrenuo na drugu stranu; Vrbasu, pored Agića kuća, uz Varoš, Sužnjevića radnji do
gvožđare. Bijaše rano poslijepodne i još za to vrijeme godine neobično toplo, te se i ja, umjesto prema
vodopadu, zaputih u obližnju mehanu Pod lipom da predahnem, jer me u grudima počelo stezati i dah
sam počeo gubiti. Kod Fazilete nigdje žive duše, zatvorili se ljudi u halvate i bašče hlada tražeći, a i ona
drijema za stolom, jedva me prepozna, ali čim shvati da sam to ja ustade, pozdravi me, očisti stolnjak
za mojim stolom i upita me šta želim popiti. Kao i obično, daj nam jednu crnu, crna li nam majka od
postanka svijeta – udarih ja u šalu, jer je i ona uvijek spremna uzvratiti i čovjeka rahat učiniti.

– Hajde, ujače, što si se i ti uskukao ko ovaj naš čaršijski islamijet, nije valjda i tebi srce žalosno što
turski vakat izmiče i švabo nam se od Jezera ukazuje. Šta te briga. Neko vladati mora, turčin ili švabo,
nama se raji uvijek isto hvata – od jutra do sutra: riljaj, krpi i trpi. Znam ja to možda i najbolje, jer kod
mene u mehani pijan govori ono što trijezan kod kuće misli. Da sam, kojim slučajem, ilumli, poput
tebe, knjige bih o ljudskoj laži mogla napisati. Lažu ljudi čim usta otvore, lažu sebe i druge i svi znaju
da lažu, ali ih opet slušaju, milo ljudskim ušima čuti ono što im srce žudi. E, čega se sve za ovih svojih
pedeset godina nisam naslušala, kad bih to jajačkim hanumama i hanumicama kazivala mnogi bi
đuvegija otrovân osvanuo. Ali vidim ja kuda sve to vodi, vidim da je šutnja zlata vrijedna pa šutim ko
zalivena, a sve me jezik svrbi i rado bih kazivala. A imala bih šta i kazivati: na kojim se tajnim mjestima
i budžacima fìdimi kriju, ko kome iza akšama u musafire odlazi i na tuđi jastuk liježe, ko kome šta tajno
misli i o čemu snuje, ko koga na pazaru na kantaru privari u oči ga gledajući, ko kome crvljive šljive
pod zdrave proda, čije dijete sliči na komšiju, šta Almasa misli o Muniri kad se od nje s kahve svojoj
kući vrati, kojoj je domaćici ručak zagorio i zašto šljivu pod okom dva mjeseca nosi, ko sipa vodu u
rakiju, ko od čije avlije tajne ključe ima... i dalje da ne nabrajam, evo me jezik zabolio. Nigdje ja ne
moram ići, ni u čiju kuću i avliju zaviriti, pa opet sve znam, čak i više od onih koji noge polomiše sve da
vide i sve da čuju. Nemoj misliti da sam ja ovako inače pričljiva, mrak bi me odavno progutao, to ja
samo tebi kazivati mogu jer svi znaju da si duševan čovjek koji sve vjere i sve ljude poštuje. Zna se u
mahali sve, sve se nekako rastelali i ne vrijedi se čovjeku braniti i kazivati da nije tako, nego mu je
puno bolje uz tu priču i sâm pristati i u istu tikvu puhati, jer je to jedini način da se priča poput vatre
jednom ugasi i ljudi drugih naklapanja da se dohvate. Kad bi po našoj priči bilo, svaki bi drugi goljo i
dženabet u ovoj čaršiji Musa Kesedžija bio, bijesna ata bi sedlao, glave bi ljudske poput lubenica letile,
na svijetu ne bi bilo nepravde, svi bi carevi svijeta nama na noge došli i Bogu zahvaljivali što im živote
kukavne poštedismo, ma bilo bi svakako samo ne ovako kako jest a kako nam je mi znamo, zato i
lažemo sebe i druge. Eno, provri voda, samo kahvu da zaspem.

Navila se Fazileta, a ni meni nije mrska njezina priča, jer je izravna i otvorena, a godi mi to što u mene
ima povjerenja.

– Evo je, ujače, kajmakuša, tebi po ćeifu, peškeš, nek ti je halal jer si častan i pošten čovjek, Bog ti
dragi lijepog zdravlja dao, sve ti se na hair okrenulo. Ma zna, bolan, narod za tebe i za tvoje knjige, za
tvoje poštenje i tvoju duševnost. Znaju, pa meni u mehani kazuju. Nema, kažu, nego dva čovjeka u

16
vascijeloj čaršiji: fra Anto i Nezir-efendija iz Okića džamije, besplatno što ljudima zapise daje i duše
njihove od šejtana čisti. Zna se da su ti brojni muhamedanci zlato i dukate na čuvanje povjerili jer se
gadna spremaju vremena, kao što znaju da si to na skrovito mjesto pohranio i da ćeš kao vlastite oči u
glavi sačuvati i sve u dram pošteno vratiti, ništa za prste da ti se neće zalijepiti. Ko vjeruje u Boga, bio
vlah il’ turčin, drukčije ni ne radi. Neka nama našeg Vejsil-efendije, kazuju ovdje u piću, ako je i pasje
vire opet je čovjek na mjestu. Ne dam ja na tebe, evo dabogda se sad u toj tvojoj kahvi utopila ako
lažem, sikter bagro, gdje ćete katoličkog papaza Vejsil-efendijom zvati, nalet vas bilo, još to ispijte, ni
platiti ne morate, samo moje oči više da vas ne vide. Nasitila sam se, vala, dunjaluka ko smrdljiva sira,
da zašutim, do kraja života riječi jedne da ne izustim.

Onda opet govori, najviše o tome kako bi mogla zašutjeti i kako joj je mehanskih naklapanja zavrh
glave. Slušam je, u sebi se smijem i polako motam cigaru i sve mislim otkud u ljudima ta neotklonjiva
potreba da se sve kaže i na svjetlo dana iznese. Duša svoje traži, svejedno kakva je, i toj se potrebi
umaći ne može: jedni s Bogom divane, drugi po mehanama raspredaju vrijeme ubijajući. Ja šutim, na
koncu zašuti i ona, nakon što sve jajačke mahale uzduž i poprijeko oblaja i u svaku kuću zaviri, svaki
jorgan i serdžadu naopako okrenu, iz svakog ćilima i zadnju tajnu istrese. Zašuti, nakon što se
obračuna sa stvarnim ili izmišljenim protivnicima, srce joj na mjesto leže.

Kao da je njezin monolog slušao s nekog skrivenog mjesta, u mehanu bahnu Zêmljo. Nazva selam i
pita je li slobodno sjesti do mene. Uzvratih mu selam: bujrum, Muradife. Fazileta sebi ne može doći i
ne da joj se skriti zbunjenost, ko kad Zêmljo u mehanu nije zašao više od godinu dana. Priča nikako da
krene. Očito s jasnom namjerom i s određenim ciljem, razgovor zapodjenu Zêmljo.

– Deder, Fazileta, ne budi ti zapoviđeno, jednu mi mahsuziju pristavi, s rahat-lokumom da bude. I za

ujaka jednu, neće valjda od nekrsta odbit.

– Neću, Muradife, kako bih mogao, samo ako je od srca, ne dijelim ja ljude na krst i nekrst, već na
ljude i neljude, može čovjek svaki dan u crkvu i džamiju ulazit, Bogu se molit i klanjat, milodar prinosit
pa opet slab i nikakav čovjek da bude.

– Znam, ujače, kao što znam da ni šalu nećeš hatarit i da ćeš me pravo razumit. Znaju svi, i vrapci na
grani, da si ti za narod koje god vjere bio, i zato te svi poštuju pa čak i oni koji te ne vole. Nije ih velik
broj, ali ima i takvih, onih što do podne sebe, a poslije podne i sebe i sav ostali svijet mrze.

U tom trenutku, sav zadihan, u mehanu upade Faziletin sin Ahmo. Trebalo mu je nekoliko trenutaka
da dođe do daha i da ko bez duše izgovori:

– Mâmo, dolazi kući, pomagaj, Meho se na tavan popeo i čakijom stelju djelje. Ja mu kažem nemoj,
zvat ću mâmu, on meni, davno je prošao taj vakat kad sam se ja Fazilete bojao a babo je ionako pod
mezarom, zar on čakiju iz šaka da mi otme.

– E, sad će on vidjeti ko se koga boji i ne boji, čiji je vakat prošo i kome je danas kijametski dan
osvanuo, odavno je meni prikipilo s tim hrsuzom. Ama kud će mi na stelju udarit, to mi je jedina
zarada i jedini hair, bolje mu je očinji vid da izgubi. Ljudi, ne budi vam zahmetli, na mehanu mi
pogledajte, bolja dvojica od vas se i nisu mogla naći, eto mene, Mehu samo za zdravlje da upitam.

I ne čekajući odgovora ko furija izleti. Ostasmo Zêmljo i ja.

17
 – Ujače, ja bih tebi nešto imao kazivat, samo sam priliku čekao, sve mi se čini da sam je i dočekao,
sami sveti Luka mi je udesi.

Meni dah zastade. Otkud muhamedanac svetoga Luku da priziva, da nije došlo vrijeme o kom je
prorok Izaija govorio, da će vol i lav iz istih jasala jesti? Sveti Ivo da je, i nekako, jer ga i muhamedanci
časte, ali otkud sveti Luka i ovako u mehani da me presretne, da nije provokacija.

Kao da mi čita misli on nastavi:

– Ne beri brigu, nemoj ni pomislit da je nešto protiv tebe. Ne bih, dina mi i amana, ti si za nas
muhamedance evlija i to ćeš i ostati. Gdje bih ja na sveta čovjeka udario. Ne bih, odavde se ne
pomjerio. Meni je Alah, a ne znam šta mu bi i zašto je na me koptisao, sve osim ovo glave na
ramenima uzeo, ja onda naposljetku kažem: Alah dao, Alah uzeo, valja mi sve mirno primit i po
njegovim se zakonima u životu upravljat. Ali prije toga, prije nego što sam tobe došao, i sam znaš
kakav sam bio, na kakve sam grane spao, sebi hoću život oduzeti a ne smijem, dok opet ne mogu
živjeti kao sav ostali svijet, od žalosti za gubitkom hoću u zemlju, ali ni zemlja me neće, valja hinsanu
jorgan pojesti s dušom dok se ne rastavi. E, o tome ti hoću kazivati, o onome što je duša na svoje uši
čula i očima svojim što je gledala, jer i duša, kao i hinsan, uši i oči ima, i ona ogladni samo druge hrane
traži i ako je ne nađe nejma joj mira ni providna dana. Svi mi to znamo, i zadnji firaun sa Skele, ali opet
dok nas po glavi ne udari i dok ne prokunemo majčino mlijeko koje smo dojili mi tobe ne dođemo i na
pravi put ne okrenemo. Tako je i sa mnom nekako bilo. Dok duša ne vidi džehenemski prizor i dok se
ne osvjedoči da joj meleci na sirat-ćupriji od pomoći ne mogu biti, nego samo njezina dobra djela da
joj kao oslonac mogu poslužiti, neće se Alahu dragom okrenuti. Neće, jer i šejtan svoju nadnicu mora
zaradit. Ne znam ima li on ženu i djecu, ali znam da kopa i rukama i nogama i da nikad ne staje, ako ga
za taj posao neko plaća nikad mu dovoljno platiti ne može i uvijek mu dužan ostaje. Šejtan se na to ne
osvrće, jer ne kopa da bi takvu nagradu stekao, nego Bogu račun da mrsi i često i prečesto mu ga i
pomrsi.

Neću ti kazivati o tome šta je i kako je sa mnom bilo, sve da to i nisi htio moralo je do tebe doći, jer u
ovoj čaršiji svako o svakom sve zna i svako svakom neku stupicu plete. Na prste jedne ruke da ih brojiš,
i ti među njima, nisu takvi, i zato odlučih upravo tebi kazivati i tebi dušu raskriliti, jer ti si, za razliku od
drugih, mene uvijek Muradifom a ne Zêmljom zvao, i danas me tako zovnu. Misle ljudi ako sam se
spotako i ako mi se pasja čorba na glavu prolila, da ni imena nemam i da me mati nije rodila, na grudi
privijala i u kolijevci odnjihala. Ti si mi i tada čuvao zadnju mrvu dostojanstva za koju sam mislio
netragom da je izgubljena, i ulijevao mi nadu da će i meni neki novi dan osvanut, među ljude da ću se
opet upisati i zato sam ti do groba zahvalan. Mnogom si ti siromahu stomak i srce zgrijao, sevap si
učinio i Alah će te na ahiretu lijepo pogledati. Kažu da će se na drugome svijetu sve priokrenuti, da će
sirotinja na svoje doći i da nikad gladna i bosa nebom neće hoditi, a sinovi begovski hizmećari da će
joj biti. E, vidiš, ujače, to što se oni najponiženiji pravdi još uvijek nadaju i Alaha se nisu odrekli čuva
ovaj svijet šejtan da ga ne ponese, inače sve bi u helać odavno otišlo.

Kod vas katolika u zakonu je sve ujacima kazivati. Ja, istina, nisam katolik, barem nisam bio, ali više
nisam siguran i zato tebe hoću upitati, znam da ćeš me na pravi put usmjeriti. I sa mnom da ne bude
kao s onom Đulom Melić koja je šalvare i bensilah nosila, naoružana na drumu prolaznike dočekivala i
po okolici haračila, pa kad je u mezar spustiše zemlja ju je izbacivala sve dok sa njom mačku ne
ukopaše.

18
 Sada bih ja nadugo i naširoko, ali eto Fazilete i propade mi eglen. Poput vjetra koji se ne da sapeti,
ona čaršijom raznosi ne samo ono što čuje, nego i ono što nije čula ili joj se samo učinilo da su ljudi uz
rakiju kazivali. A ovo je samo za tvoje uši, nije za čaršiju, tri čovjeka u njoj naći ne možeš. Ovdje sam, u
mehani, sve namjerio da ti kažem, jer sam u mehani i svoj šuhret izgubio i ljudskome ološu dopustio
većom budalom da me napravi nego što jesam. Iako te sve od njih tjera, ne treba bježati od mjestâ
svoga srama, pogotovo kada dragi Alah čovjeka na pravi put ponovno okrene, naprotiv tim se
mjestima treba uvijek vraćati da čovjek osjeti i dubinu vlastitoga poniženja, ali i slast vlastite pobjede.
Zato te presretoh u mehani – mome najvećemu bojnom polju i mojoj sramoti – na njemu umalo ne
iskrvarih nakon što me pamet izdade.

Ima tome i godina, sveti Luka na san mi iziđe. Veli, Muradife, prođi se mehane i rakije, među ljude se
vrati, nemoj samom sebi kidisati jer mejta iz zemlje na noge još niko nije podigao, osim jedini Isa
Pejgamber Lazara. On sâm nakon tri dana je uskrsnuo i zemljom hodio, ali se nakon toga na nebo
svome Ocu nebeskom u krilo povrati. Znam da si pun tuge neprebolne i ja te dobro razumijem, zato
sam kao hećim od zanata do tebe i došao, od tebe samoga da te spasavam. Žao mi i ne mogu te
takvog više gledati, srce mi se moje cijepa, jer ima čovjeka u tebi, nikome zlo ne snuješ ni o glavi ne
radiš. A, ako ćeš po istini da ti kažem, tako živeći ni Alahu dragome pravo ne činiš, nije on tebe
hinsanom stvorio da se patiš i sebi da kidišeš, nego svoj zemni život po Kur’anu i šerijatu u zdravlju i
veselju da provedeš. Nemoj, jer ne treba sebi zlo činiti – dovoljno je zla i bez toga – za tu rabotu ni
Alah milosti i razumijevanja neće imati. Oni koji sebi kidišu među ljude se i ne kopaju, nego izvan
grobalja i mezarja, na opomenu drugima da budu. Jedino njihove duše izgubljene lutaju, jer neće Alah
natrag da ih primi – kaže: tko vam vlast dade ono što ste od mene primili da mi oduzimate?! To ni
Alah halaliti ne može i zato se u pamet dozovi, još ti nije kasno. Ima, osim toga, u čovjeku snaga kojih
on nije ni svjestan, koje provriju tek onda kad mu duša na vrh nosa dođe, a s tobom je upravo tako.

Zato, Muradif-aga, od sokola desno krilo, koliko još sutra na Plivi da te vidim, svoje haljine kako
otkuhavaš i pereš, u berbernicu otiđi i na veresiju se ošišaj i obrij, pa u petak, u čistim i na bosiok
mirisnim haljinama, dotjeran ko mlada za udaju, među ljude se vrati, uspravi čelo, u prvi saf za džumu
stani, bismilu Alahu dragome prouči, obraz više ne gubi i vlastiti šuhret pod noge ne bacaj, jer nisi ni ti
najgori na dunjaluku, a od lendohanluka još niko haira vidio nije. Ti si, Muradif efendija, odavno moja
briga i moja nesanica, i prije nego što ćeš glavu svoju položit baš na ono mjesto gdje su moje moći do
1463. u crkvi sv. Marije stajale. Tada ih sudbina bijelim svijetom raznese, od pomoći nisu bile ni Kati ni
Mari, posljednjim bosanskim kraljicama, obje u tuđini svenuše. Još tada ja sam se zavjetovao ljude
svih vjera od njih samih da ću spasavati, i mnoge sam do sada spasio, čak i one koji mi se nisu utjecali.
Samo, da bih ti pomogao, ti najprije moraš pomoći meni i u svoje me srce pripustiti.

Slušam ja, ujače, i u snu ibret uzimam, ne žulja me više kamen pod bubregom, slušam, četvore uši
otvorio, šta sveta usta zbore i šta iz njih izlazi, šta mi savjetuju, ni rahmetli majka Razija bolji savjet mi
ne bi dala. Ali mi ne bismo bili to što jesmo, ahmaci i domuzi, da ga ja za vjeru ne upitah – evo, i sada
me lijepo stid, ne znam kud pogledom da upravim. Ali, srećom, dobru mi je lekciju dao, do kraja života
da je pamtim, ni u snu da ne zaboravljam, sa svojom vjerom u srcu, drugu vjeru poštujući, uspravno
čaršijom da hodam. Upitah ga, naime, trebam li sad vjeru mijenjati kad mi je on iz kršćanluka na san
došao da me spasava, pa umjesto u džamiju u crkvu da okrenem. Ne bih da hatari, pa ako se mora,
nije ni meni druge nego boljeg od sebe poslušat. Upitah, a bolje bi bilo da nisam, onaj tko svome
jeziku može zapovidit i osedlati ga, to je kao najvilenijeg konja pod sobom da smiri. I to sam dobro
upamtio, pa sada više šutim nego što govorim i vidim da je tako bolje. A ljudi, ko ljudi, pitaju šta bî

19
Zêmlji, od onakva eglenđije u mutava se pretvori. Ne objašnjavam ja ništa, jer ljudi kad nešto pitaju
odgovor im drugi ne liježe osim onaj koji sami očekuju da im daš, a moj odgovor ne bi takav bio. Vidim
ja: naučio sam šutjeti!

– Ne razbijaj glavu oko vjere, moj si Muradif-aga – zbori dalje sveti Luka. Jeste da se i na nebu sve
podijelilo, sve osim dragoga Alaha, jer on je nedjeljiv, kao što ni vodu podijelit ne možeš, jer bila ona
more ili vrelo na Resniku, gutljaj kahve u Faziletinom findžanu ili ljudska suza, ona vodom zanavijek
ostaje, pa i onda kada se zaledi, jer će proljeće doći i opet će potoci zažuboriti što ih studen svojom
rukom okuje. To Bog svoje planove na zemlji provodi, na nebu čekajući ljudske duše da se pojave sve
ponovno u kući Božjoj da se sjedine, kako je od postanka svijeta i bilo. A što vjeru da mijenjaš kad je i
ona u kojoj si se rodio lijepa i za srce čovjeku prirasta, stotinu dobara za čovjeka u njoj je posijano
samo je na čovjeku da anlajiše, uz dobro da pristane i uvijek bogat prinos da požanje. Kao da ćeš priko
noći postati bolji, od fukare car, kreneš li u crkvu umjesto u džamiju. Zavrzlama je, osim toga, vjeru
mijenjati, eno ti katolika i lutorana, u paklu sve do vrata u krvi vlastitoj plivaju, jer su jedni druge u
svoje vjere mačem ugonili i stoljećima se međusobno satirali. Nije to kao fes umjesto šubare na glavu
metnut, pa jednu pamet drugom zamijeniti i ne bih da te vidim društvo da im praviš, dušu svoju da
gubiš. I ja sam kao mlad vjeru promijenio, od poganina postao krstjaninom, jer me Isukrst sebi
privuče, ali su me još do smrti stari bogovi poput sjene proganjali i svoje žrtve tražili – u jednome
trenutku da si me upitao kako se zovem znao ne bih. Da se grčevito Isukrsta nisam držao, ne znam što
bi sa mnom bilo, bi li preživio tu nepogodu a kamoli među evanđeliste i svece se upisao. Ja sam imao
sreću nauk po pisanoj predaji da spoznam, i to onako kako su nam događaje “predali oni koji su od
početka bili očevici i sluge Riječi” te se “učini i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od
početka” i pošto sam se vlastitim umom osvjedočio “o sigurnosti nauke” za svoju životnu istinu da je
primim. Ali teška je to duševna borba i muke Tantalove, u čovjeku se oluja podigne i mnogi je nisu
preživjeli, jer na čovjeku ostaje da rastabiri kojim će se putem prema Bogu zaputiti. Zato i tebi kažem:
zašto istu robu dva puta da plaćaš kad si i prvu za džabe dobio, ostani to što jesi, kakvim te Alah dragi
na svoju sliku i priliku načini, ali budi to onako kako se pristoji, u Kur’anu i šerijatu kako je za tebe
propisano, a ne po rakiji mozak da ti popije i po krmetini u islamijetu da se brukaš, obijesnoj
mahalskoj maksumčadi i sirovim begovskim glavama na podsmijeh da budeš. Ako baš želiš, ali ti to
sam u svom srcu moraš odlučiti, daruj štogoderce u crkvu jajačku, sevap ćeš duši činiti, jer
nezamislivih su muka fratri s turcima vidili, turska zloba što smislit i učinit može to ni svi đavli i šejtani
nisu u stanju. Ne velim ja da je to tvoj grijeh, svako za se prid Bogom račune polaže, ne pita Bog iz
kojeg si naroda i kojoj si vjeri pripadao, jer naroda i vjera na slavu je Božju sijaset, nego za tvoja djela.
Nisu, ruku na srce, ni svi turci isti, ima ih među njima koji u sveti manastir stoljećima darove donose i
na fratre paze. To je, drugim riječima, do tebe, i ja se u to petljati ne mislim, nego ti savjetujem da
poslušaš glas razuma, prijateljski je savjet od zlata vrijedniji. Eto, sokole moj i delijo, to sam ti imao
kazivati i nemoj da me ne obveseliš, jer ti onda ni ja neću biti od pomoći.

I ode svetac, izgubi se sveti lik, slava mu i hvala do vijeka, a ja se probudih na onoj goloj zemlji, svu
sam je svojim leđima utabao, cakli se poput leda. Dugo mi je trebalo do sebe da dođem i da spoznam
kakva me milost obajsa u ovoj mojoj tuzi kojoj utjehe nije. Vidim, Alah mi ga sami posla, vidim da mi
se ponovo lice sreće smiješi pa velim sebi, daj ni ti kod zdrave pameti lud ne budi, nego svoju priliku
objema rukama ščepaj i ne ispuštaj, nije svaki dan Bajram. Ranim jutrom zaputih se do Mustafe
Sarača, kuća mu uza sami toranj svetoga Luke, pare uzajmih – čovjek dade i ne pita – na Plivu se
spustih, haljine sa sebe skinuh, nađoh jedan lonac vodom ga napunih i na vatru stavih sve da se dobro

20
iskuha i plijesan da istjeram, do podne sam ih zatim među rukama gnječio i ispirao, bijele se ko u gori
zelenoj čadori Age Hasanage.

Ostalo već znaš – znaš da sam se uljudio, vjeri se i dobru okrenuo, bol je istina ostala, ali uminu i lakše
se podnosi kad vidiš da joj se kraj može sagledati i da vječna nagrada čovjeka na ahiretu čeka. I, vidim
ja, malo meni džamija, nego na svoju ruku odlučih, nakon što sam cijelu godinu sâm sa sobom
divanio, upravo onako kako me je i sveti Luka savjetovao za sebe i svoje postupke odgovoran da
budem, osim petkom u džamiju i nedjeljom u crkvu da krenem, osim Muhamedu alejhiselam i Isi
Pejgamberu da zahvalim, jer sveca mi velikog na san posla koji mi ne samo glavu spasi nego me od
grdne duševne muke kurtarisa. Nemoj se zato iznenaditi kada me sljedeće nedjelje u crkvi s narodom
vidiš i kad serdžadu nasred crkve prostrem. Ne zarivam ja, objasni to narodu, nego hvalu Bogu dajem.
A sad bih, ujače, da čujem šta ti o svemu ovome misliš, imaš li mi što savjetovati jer tvojoj se vjeruje i
poslušat ću te šta god da kažeš, lijepo mi u tvojoj blizini i svi mi meleci prid očima igraju.

Tu se završi Zêmljino kazivanje. Na tisuće sam ljudskih ispovijesti čuo, sin majci u postelju dolazio, ali
ovako nešto moje uši čule nisu niti vjerujem da će ikad više čuti. Ali, s druge strane, prepozna i moja
duša milost Božju, pa se i ja njemu otvorih i kazah ono što me dugo žulja i tišti a nikome do tada ne
rekoh. I spoznah da duša dušu sličnu sebi traži i kad je prepozna sva vrata na sebi raskrili.

– Muradife, sinko moj i ahbabu, s melekom si divanio, vidi se na tebi i ne da se sakriti, što od mene da
očekuješ, od grešnika koji pred Boga svaki dan svoje grijehe iznosi i njegovo oproštenje traži. Što ja da
ti kažem nakon onoga što ti je evanđelist kazivao, iz čijih sam knjiga i ja sam učio i istinu spoznavao,
zar moja zadnja da bude? Poslušaj ga, to je sve što ti mogu reći. Ja tebi samo svoj san mogu kazivati
jer si i ti meni svoj, što i koga snivam, dok sam još u Varcaru bio.

Ko, biva, plovim ja na lađi u Rim i sa mnom bukadar ljudi. Idem tamo od starješina dozvolu za gradnju
samostana jajačkoga tražiti, i nebo se protiv mene urotilo te se strašna oluja podiže, džinovski valovi
lađu zahvatiše i kao orahovu ljusku o greben je razmrskaše. Svi se u moru nađosmo, ja se prihvatio za
olupinu i tako plutam, sve dok me valovi morski na neki pusti otok ne donesoše. Gledam, gdje sam to
došao, ima svega i za pojest i za popit, ali nigdje žive duše. Odjednom, plač začuh, zaputih se u tom
smjeru – kad: dijete na morskome žalu sjedi. Ja mu priđoh, ne boj se rekoh, a ono mater i ćaću traži.
Doći će oni, tješim ga, morski će ih vali donijeti kao što je tebe i mene, tvoje će ih želje prema tebi
upravit.

I tako živimo mi na onome otoku, kad sve sabereš i oduzmeš nije nam, mogu ti reći, ni loše: nema
Gušte krv da mi pije, turci nas ne progone i misu nam ne kvare, iako je izgubljen u prostranstvima što
bi čovjek više i poželio, Bog da ga pokara. Da samo s biskupima okapanja nema, pa da je i na pustom
otoku, čovjeku da svane: jesam se i razhalvatio ona tri dana izvan njihove jurisdikcije, i sada svaku
treću noć onaj otok sanjam, čak sam jedne prilike al’ san mi se prekide, crkvu počeo zidati – biva:
oglasio ja narodu s oltara, došao narod u mobu i temelji se počeli kopati, ali na kraju moradoh
odustati jer gdje ću na dvije strane – i u Jajcu i na tom otoku – s biskupima i Rimom oko samostanâ i
crkava bortati. I svetac bi odustao.

Ja se i tamo svoga zakona držim, iako mi ga voda do pola izjela brevijar molim, misu govorim, jelo
svaki put blagoslovim, uvečer Zdravo Mariju i krunicu izmolim. Gledam dijete, ono ni mukajet, nekako
me zazorno gleda, pa ga pitam zašto se i ono ne krsti i Bogu ne moli, a ono će ti meni: Moj babo
drukčije se Bogu moli, on na serdžadu pet puta na dan pada. Reče Muradif da mu je ime i da neće u

21
pasju viru, prije bi u more skočio. Ja te sinko i ne silim – blago mu kazah – nego se ti po svome zakonu
Bogu moli pa u miru da živimo, nemoj nas dvojica na ovaj otok rat i kavgu da donesemo, vidiš da nam
je ovdje kao u dženetu: morski nas valovi uspavljuju, ptice nas jutrom bude. I čim to izustih, ode
Muradif do mora, abdest uze, lišće palmino sebi na morski žal prostre, okrenu se Kabi i tako klanja.
Kasnije mi kaže, kad vidje da ni ja nisam hrsuz, da se plašio kazivati koje je vjere jer je mislio nešto
nažao da mu ne učinim, još i gore da ću ga u svoju viru utjerivat. I da nisi naše gore list, ne bih to
spram mrtve glave radio, umirujem ja njega, jer tko sam to ja, pa drugim Božjim stvorenjima čak i
samoj djeci vjeru da određujem, iz jedne u drugu ih ugonim. Ti si se u islamijetu rodio, red je da se
toga i držiš, samo nemoj zbog toga na druge poprijeko da gledaš i na njih da zamrziš. Tumačim mu ja
onda sve svjetske vjerozakone za koje znam, tumačim da je svaki od njih Bog dragi ljudima dao, jer je
Bog darežljiv i da nije htio samo na jednom da ostane. Raskravi se dijete, više ne gleda s podozrenjem
na mene, čak mi i ministrira pod misom, a nisam to tražio. Da smo tako ostali, još bi i latinsku misu
ezberile naučio, tko jednom gregorijanski koral čuje, pod kožu mu se zavuče.

Ne prođe više od tri dana, more na isti otok mater mu i ćaću doplavi. Jà, tê radosti, kad se rod i porod
opet sjediniše, milina ih gledat. Poslije će im kazivati kako nam je bilo i da mu njegovu vjeru nisam
branio. Zahvaljuju mi ćaća i mati, meni sve nekako neprijatno, kao da sam neko junačko djelo izvršio, a
ne samo poslušao glas savjesti. Uskoro će i jedna lađa naići da se na nju ukrcamo, i s Božjom pomoći u
svoju luku prispijemo.

Tada se i ja probudih, a oko srca mi toplo, i mislim: to je jedini san koji sam ikad dosanjao, svaki bi se
drugi prekinuo. Vidim ja, Bog meni išaret daje, Muradifa mi na san posla.

I eto – vidiš i sam – to ti bijaše i Bog naš susret ugovori. Zato ni ja tebi, jabuko moja, nemam drugo
kazivati, osim to kakve snove na javi sanjam kada je u pitanju ova naša crkva-džamija i uz nju toranj
svetoga Luke koji tvojim domom postade. Nije ni to slučajno, kao što ništa slučajem ne biva, jer su u
sve Božji ili đavolji prsti upleteni.

Nije bilo jednom da sam pored crkve svete Marije i tornja svetoga Luke prolazio, sve priče znam koje
se za njih vežu: Stjepan Tomašević i Jelena-Mara kći srpskoga despota, kralj Tomaš i kraljevna Katarina,
papa Pio II. i njegovo izaslanstvo koje na dan svetoga Grgura Čudotvorca kralja Stjepana 1461. ovdje
okruni, sultan Fatih i ugarski kralj Matijaš, Krsto Frankapan i sultan Sulejman Veličanstveni, Omer-Paša
Latas i Ivan Franjo Jukić. Još kada znaš da je od 1528. crkvu na istome mjestu džamija do 1833.
zamijenila, sve ti pukne prid očima: ovo je mjesto pupak svijeta i pukne li on i svijet će u helać otići.
Stotinu sam puta užalio što se takva krasna crkva oskvrnu, sve u njojzi polupaše i u grobove baciše,
sav gotički ukras rukama jajačkih i dalmatinskih majstora isklesan, sve slikarije od kojih još samo trag
Strašnoga suda osta, ali tko to još za moju žalost mari, zakon sile svijetom među ljudima vlada.

Sada se Jajčani sašaptavaju o tome što će s ovom ruševinom biti kada Tursko Carstvo ode – katolici bi
opet u crkvu da je pretvore, islamijet se buni i kaže da to neće dozvoliti jer je ona na fethu zadobivena
i jer je Muhamed pečat prorocima. Kad bi po pravdi bilo, ruševina bi Crkvi katoličkoj trebala biti
vraćena, jer je njezina i vlasništva se svoga nad njom nikad nije odrekla nego joj je brahijalnom silom
oteta. Taj bi velikodušni čin muhamedanci trebali učiniti i jedan neznatni dio duga odužiti jer je Crkva
katoličanska tokom četiri i više stotina godina ovdje brojne rane zadobila. Da ne idemo dalje, ovdje su,
u Jajcu, sve katoličke crkve osim one svetoga Ive u Podmilačju netragom nestale, isto tako samostan
franjevački. Ne mislim da sada za osvetom treba posegnuti jer je osveta, ako će je biti, u Božjm
rukama, nego bih do neke pravde da se dođe jer nepravda uvijek u ljudskim srcima tinja i na osvetu

22
zove. Pa kao ljudi da živimo, jedni s drugima, ne s omrazom u srcima jedni pored drugih, a mrtvih što
se tiče, oni su, srećom, u Božjim rukama. I ubojica i ubijeni, i onaj koji je gradio i onaj koji je rušio, po
Božjoj će pravdi biti suđeni. Nije to na nama ljudima, mi stranjamo.

I o drugoj sam mogućnosti razmišljao i ona me sve više zaokuplja premda bih na sebe – ako bih to
negdje javno kazao – dvostruki gnjev navukao. Ja bih, kad bi se samo mene pitalo, Muradif-aga, ovdje
mjesto molitve i za krstjanstvo i za islamijet napravio, mjesto našega pomirenja, da se više ne gleda
tko je koje vjere, nego samo po ljudstvu da se brojimo i na vagi važemo. Dugo sam o tome tabirio i
prije nego je ova priča po čaršiji krenula, i što sam više o tome mislio ta me misao više grijala i na srce
legla. Znam ja da idem daleko ispred svoga vremena i da govorim jezikom koji će malo tko – ako itko –
razumjeti, ali hajde ti srcu želje ubrani, pa i ako ostanu puste negdje se ipak bilježe i siguran sam da ni
Bogu nisu mrske. Na nama je, na krstjanima, uvijek ruku pomirenja da pružamo, slični Kristu da
budemo.

Ali taj vakat u Bosni i u Jajcu dok ne dođe, da se ti i ja ovako dogovorimo: hoćeš li ti nedjeljom u crkvu
dolaziti, to ti ja ni odobrit ni zabraniti ne mogu, ti vlastito ispitaj srce i vidi što ti išće. Jedno sigurno
znam: tvoje je petkom na džumu, s ljudima, materi i ćaći na mezar uz Bajram otići, zakon
muhamedanski ispunjavati i na dobro svoje i drugoga raditi. Moje se isto tako zna: riječ Evanđelja
naviještati i za bolji se boriti svijet. Budemo li tako obojica radili, omanuti ne možemo. Ja tebi uz
Bajram, ti meni uz Božić i jedino tako Bosna mirna može biti. Svojim sam fratrima to već rekao, pa ću i
tebi: ja bih mogao i ahmediju na glavu, samo što onda ne znam kuda bih i što sa svojim grijesima, bi
me pojeli ko mačka džigeru i jednog dana živ osvanuo ne bih. Imaju neki zakoni i zakonitosti jači od
nas ljudi i ne možeš ih izmijeniti ni spram mrtve glave.

I što ti je ljudski život, moj Muradif-aga: u mladosti dokolica i kenjčiluk, sanak pusti, onda dok okom
trepneš godine na leđa padnu i čovjek se sjeti da je smrtan. Od te se bolesti, kojoj je samo jedan lijek i
to u Božjoj ruci, ljudi na različite načine liječe: neki udare po mehani i pjevačicama – zaborava u rakiji i
u pjesmi traže, kojeg nije i ne može se naći, neki blaga zemaljska zgrću i što ih više imaju više su
nesretni, neki u knjizi i u nauci istinu traže ali ih malo nađe, neki se na put dadnu – svijetom putuju da
se na koncu opet kući, na početak vrate, mnogi se prozliju – krv im na oči padne i zato stalno krv išću i
što je više krvi oko njih savjest ih njihova progoni te mirna sna na oči ne dâ, manje ih se dobru okrene
– svoju muku tiho muče i od Boga pomoći traže te je mnogi i dobiju, a najmanje je onih koji se s
Bogom razgovaraju, sebe propituju i kroz vatru kušnje prolaze. Jedino ti omudre, i onda malo govore,
samo kad moraju, a i onda ne previše. Zato sam ja prema ljudima samilostan, jer znam da i najteži
zločin poput rodoskvrnuća iz straha pred smrću dolazi, da i ubojica za Boga znade samo ga na krivi
način nastoji dokučiti i za ruku uhvatiti. Zato ih najviše meni u ispovjedaonicu dolazi, pročulo se u
narodu da najlakšu pokoru zadajem. Što će im pokora, mislim se, kad je pokora već to što su protiv
Boga učinili.

Ali sve to ne brani ni tebi ni meni da se jednog dana u mjesecu, u ovoj crkvi-džamiji bez krova
nađemo, ti abdest da uzmeš, ja križ u ruke, i Bogu da se – ti po svome, ja po svome zakonu – a opet
zajednički pomolimo. U Jeruzalemu postoji Zid plača, ali je to i zid nade gdje se Židovi mole i svoje
želje Jahvi ostavljaju, naš Bosanski zid plača ja vidim u ovoj crkvi-džamiji, tamo na onoj još jedva
vidljivoj kompoziciji Strašnoga suda, koji na koncu čeka i tebe i mene i svakog živog stvora. Tu bi ti i ja
naše molitve Bogu upravili, jedno novo čovječanstvo da nastane, koje se zbog razlike u vjeri neće

23
satirati. Neka nas ismijavaju, neka nas ogovaraju, što bi ova naša Fazileta rekla, nasitio sam se
dunjaluka ko smrdljiva sira i još se takav nije rodio da je svima ugodio. Šta ti misliš, sokole, kazuj!

– Ma svaka ti je zlatna, ujak-efendija, od tebe drugo nisam ni očekivao, svu si mi muku ko rukom
odnio, najviše ono što me tišti zbog vjere, jer nas muhamedance i krstjani i hristjani blate da smo
izdali vjeru naših pradjedova i da smo uz turke prionuli samo iz koristi i kao izdajnici vjere, inače da bi i
dalje u crkvu išli. Ja ne znam niti mogu znati šta je bilo vijekovima prije, ko je u šta vjerovao i ko je
koga i za čiji račun prevjeravao, ovakav sam se od oca Osmana i majke Razije rodio, čini mi se ni bolji
ni gori od onih koji to nisu, i ne vidim kakvu krivnju ja na sebi nosim zato što sam se kao Muradif, a ne
kao Ivo ili Jovo rodio. Sviju nas je mati rodila i svi ćemo jednog dana u zemlju iz koje smo i potekli: to
nam je zajednička sudbina, sve je ostalo različito, ali nekako i isto. Na ovaj svijet dolazimo na isti način,
na isti način s njega odlazimo – to je temelj naše sudbine i to stalno treba držati na umu, a kakva će
kuća na tom temelju sazidana biti to je već manje bitno, ako je ikako bitno. Kuća je čovjeku zaklon,
bila begovska ili sirotinjska.

Nego, evo nama i naše Fazilete, evo je poput gorske vile, jedva je dočekasmo u dobar čas; šta bî s
Mehom, kukala mu majka, zaplati li stelja il’ Meho, kazuj Fazileta, mi cijelo vrijeme ovdje ko na iglama
sjedimo, ni o ničemu drugom i ne raspravljamo; je li tako, ujače? Umalo se ne posvadismo, krv će još
pasti, a čaršija će reći posvadili se zbog vjere. Ja velim i opkladu mećem, Mehi je kijametski dan
osvanuo, ni svi meleci pomoći mu ne mogu, ujak kaže, ma neće njega Fazileta, ima u njoj
merhametluka, samo je onako na jeziku brza, povući će ga za uho, prekoriti i to ti je. I tebi, Muradife,
samo da je kavge i krvi.

Fazileta ih netremice gleda, žmirka kao i uvijek prije nego što će nešto kazati, a ne zna kako bi. Još u
njoj sve kuha, ali ne potraja to duže od jednoga trena, a onda će slavodobitno – pozu zauzela kao
kadija, ruke joj uz bokove, a po mehani očima šara:

– I Boga mi moga, on stelje što se najeo, najeo se. Ova mu je prisjela i pamtit će je životom dok živi,
čim stelju vidi ili omiriše on će jauknuti i za krsta se uhvatiti. I s moga mezara svojoj kući kad se vrati,
on stelju pogledati neće nego će je čaršijskoj fukari, sebi za sevap, darivati. Propustila sam ga kroz
šake kao šipak za pekmez: malo gore, malo dolje, malo stisni, malo popusti, kroz vodu sve više puta
protjeraj i na kraju sve na furunu – eto pekmeza sultana se postidila ne bih na peksimete da mu ga
namažem. Ono što ostane, iscijeđeno i skoreno, više nizašto nije, sav sam mu sok uzela. Tako sada i
Meho izgleda, iscijeđen i skoren, šljive mu oči zatvorile, kosti sam mu sve prebrojala, ali donijela sam
mu hajdučke trave i trave ive, rane da vida. I rakije sam mu pripeke uz krevet metnula, nek na uboje
privija, ako sam ne može eno mu nane, ona će mu od pomoći biti. Imat će vremena, jer nejma njemu
u mahalu barem za dvije hefte, o svemu dobro da razmisli pa će drugi put stelju u širokome luku
zaobilazit, jer je sad za sva vremena naučio da ga ta ista stelja hrani, ali ne tako da je on, nego drugi da
ju jede. Takav sam mu nauk dala da će mi do groba zahvalan biti što ga izubijah i što se u bašibozuk ne
odmetnu, nego s poštenim ljudima posluje i sebi imetak stječe. Misli hrsuz, babo mu pod mezarom,
da u meni ni drama snage nije, pa mu guzica zinula. Ne kazni maksuma jednom, batali posao, ispao ti
je iz šaka i samo će ti sramotu na sramotu slagati. Ne zna Meho da sam ja, ovdje u mehani, i s većim
hajducima od njega na kraj izlazila, nije jedan – kad se napije i neće da plati – preko druma u jarku
završio i kasnije kod staroga Ladana koščice namještao. Mnogi je tamo bolne pjesme pjevao pa tako i
meni pjesmu spjevaše, sve je mahale znaju: “S Faziletom šale nije, šale nije kad se pije, ko fìdima
nema, u jarak ga sprema”. Zato je kod mene uvijek mirno i zaptije kao u druge mehane ne dolaze

24
pijane glave da mire, jer neće ni jedan hrsuz ovamo doći računajući da ovdje ženska ruka gazduje,
đuvegija da mi je rahmetlija i računa da neće platiti. Narod samo sili vjeruje i sile se boji. Nisam ja ni
hodža ni fratar, škole da sam završila, ali jesam ovu u mehani, ni za jednu je drugu školu mijenjala ne
bih. To je životna škola i ko u toj školi propadne, ne pomaže mu ni hodžin zapis ni fratarska molitva.
Svako svoje zna – od danas će se ova mehana tako zvati, a ne Pod lipom. A kad se već ovako sastasmo,
kao da je teferič u Divičanima i kao da mečka igra, da zalijemo novo ime moje mehane, da trgnemo po
jednu. Ha?

Popismo, čak ni Zêmljo ne odbi, i tako se u dobrom ćeifu rastasmo. Na rastanku će mi u ruku kahve
zamotane – neka ti se, kaže, nađe, znam da si kahvedžija i duhandžija, mi bi bez svega mogli samo ne
bez tih otrova. I sami smo otrovani, pa se otrovom i liječimo, što kažu: klin se klinom izbija.

Zahvalih joj, a njoj drago, lice joj se ozarilo.

Sa Zêmljom kad se rastajah, niže kod gvožđare, on upita:

– Je li besa, ujače?

– Besa, nego što, tko da nam ubrani, ovakvim megdandžijama, što se to još nama otelo? Mi, samo
ako htjednemo i vodopad ćemo brdu okrenuti.

Tako je to bilo, braćo, a ja vam kazah iako nisam trebao, jer ove se stvari onih najdubljih i
najskrivenijih odaja ljudske duše tiču. Jezik mi pamet prileti, i sada vas moram moliti i zaklinjati da to
dalje odavde ne ide, neće mi služiti na čast. Nemojte nikome kazivati, zaboravite da sam i ja vama išta
rekao. Tako će najbolje biti.

A ako me pitate što od moga i Zêmljnog pazara bijaše, stvari stoje tako da se mi svakog prvog utorka
u mjesecu u tri sahata, kada je najmanje ljudi napolju, u našoj ruini svaki po svom zakonu jednom
Bogu pomolimo. Zato sam mjesečno i dolazio u Jajce, ali sada više neću morati jer mi je naša
bogomolja pred nosom. Sabirao se i gledao svijet, ibretio se neko vrijeme, čak su i zaptije dolazile, pa i
to čudo prođe. Svakog čuda i svakog gosta za tri dana dosta. Mi smo, braćo, sjeme novoga
čovječanstva, ja, manji brat franciskanski, i Zêmljo, moj Muradif-aga, kako ga od milja zovem, koji
svoje najmilije izgubi i sav imetak, ali se ipak u hajduke ne odmetnu i dušu svoju sačuva da ga sveti
Luka iz pakla zemaljskog izbavi, u džamiju i među ljude da ga upravi. Pobratih se s njim, kao što je i
sveti Franjo s cijelom prirodom, i duša mi puna. Protiv toga Bog ništa ne može imati. Zar Isukrst nije
rekao: “Blaženi mirotvorci, oni će se djecom Božjom zvati.” Ovo, kako se buna u zadnje vrijeme
podiže, prestadosmo sa svojom molitvom na našemu Bosanskom zidu plača, život je pojeftinio a ni
naše glave nisu baš toliko prazne da nas neki uhljup za njih skrati, ali čim ovaj kijamet prođe i red se
ponovo uspostavi, prvi utorak u mjesecu, u tri sahata, mi smo tamo i nigdje drugdje, s Božjom
pomoći.

Ali nije još kraj mome kazivanju: krenuo kamen sa srca, nitko živ ga više ne zaustavi, pa ako ćemo i
različitim putevima da se najprije proveselimo, da se pozdravimo i izljubimo. I kad je radost i kad je
žalost tako je oduvijek bilo, zato u Bosni i nakon sprovoda i nakon dženaze svi u pjesmu okrenu.
Jedino tada – nad mrtvacem i mejtom – postane ljudima jasno da im nije druge, nego se veselit i
radosna srca ovim svijetom hodit.

25
IV.

TAOCI LJUDSKOGA SJEMENA

Prolazim kao u snu ovom čaršijom, Bog i čovjek što je oblikovaše. Bog joj prelijep smještaj dade – za
sebe samoga dvore da je zidao, ljepše mjesto izabrao ne bi – dade joj kamena i vode, drvo – bijelo i
zimzeleno – trave ljekovite, zdrav zrak i brojna vrela, dugu poviše vodopada što se nakon kiše savije,
jorgovan na mjestu nedostupnu vodopad da krasi, ruci ljudskoj nedohvatljiv. Čovjek palače i kuće
podiže, sedefli bedemima opasa, udari po njoj kaldrme, crkve i džamije u njoj izgradi, kapije joj na dva
kraja kao dva krila u labuda postavi, mostove i ćuprije priko vodâ, mehane i pazare, s Rimom i
Stambolom da je poredi ne bi čovjek zastranio. Na ovom se mjestu knjiga čovječanstva u kamenu
piše: od drevnih Ilira koji tisućama godina prije Krista ovdje sebi mjesto života udesiše, preko Rimljana
koji tu upravo u Kristovo vrijeme zastadoše, a cijelim su tadašnjim poznatim svijetom vladali, ljepota
ih za ovo mjesto prikova, hramove svojim bogovima podigoše, ciglane i topionice željeza, groblja sa
sarkofazima našim mašetima sličnim u Divičanima ostadoše, Slaveni za njima dođoše – s njima i naši
pređi, slavni Bosni, Krista upoznaše i riječ Evanđelja po slavenskim apostolima, svetoj braći Ćirilu i
Metodu, te oni utvrde i crkve podigoše, naslijedi ih vojvoda i herceg Hrvoje – Jajce do neba izida da
njemu i kraljevima bosanskim na diku bude, Ugri onda grad priko šezdeset godina držaše s turcima
boj bijući, onda Jajce turskim postade i do danas ostade.

Tko bi – pitam ja vas braćo – tko bi sva ljudska imena nabrojao ovuda što su samo prošla, a kamo li
ona što ih ovdje sunce ogrija i zemlja ih primi? Tko? Tko bi opisao njihova vjerovanja i nadanja, način
života, to kako su gradili, kako se oblačili, kako su čitali i pisali, recite mi tko bi danas na zidinama
jajačkim mogao reći tko od njih koji kamen tu ugradi – ruka kojeg neimara, tko bi pjesme njihove
mogao ispjevati, koje rujno vino su pili i kako se veselili a kako žalostili, tko bi sva ta imena mogao
izgovoriti, tri života da ima malo bi mu bilo. Mogao bi jedini vodopad svjedokom svega koji je bio, i tu
bih vam priču ja umjesto vode kazivao, ali neću, jer vremena nema, evo se i mrak nad Kozlukom
hvata, ali znajte da sam i taj divan s tim čudom Božjim vodio i sve da mi je kazivalo. Voda je tajna,
tajna rođenja, pročišćenja i očišćenja, bez nje života nema i zato joj se kada god to mogu utječem,
nosi me njezina snaga, u mene ulazi, sva silina vodopada, sav taj obilni vodotok i buka s kojom se u
ponor obrušava.

Kada čovjek sagleda tu veličinu koju nam povijest svima baš ovdje u amanet ostavi, onda će svakog
ljudskog stvora pozdraviti ili selamiti, na isto mu dođe. Vidiš da si kap vode koja će se još koliko sutra,
nakon što te u grob polože, crvi te izjedu i u tu istu zemlju ponovo pretvore da neki novi život nanovo
nikne, iz kišnoga oblaka u Plivu sručit, i sa svom onom golemom vodenom masom niz vodopad k
Vrbasu u zagrljaj obrušiti. Kad to spoznaš, sve ti pukne pred očima, ruku pružaš cijelom ljudskom rodu
jer ti je dano sebe da vidiš na rodoslovnom stablu čovječanstva od Adama i Eve, svojih praroditelja.
Tako ljudska povijest poviješću jedne obitelji postaje, iako se sinovi razdijeliše, uz različite jezike i
običaje pristadoše – ako su i boju kože promijenili.

Tko to još u ovoj čaršiji ne zna za majstora Lilu – od njegovih po rakiji drugova, do trgovaca koji u Jajce
na pazarni dan srijedom dolaze. Zna ga dobro i Fazileta – jedini on, kaže, osim Zêmlje, i nitko drugi, ni

26
rahmetli babo iz mezara sad da ustane, u njezinoj mehani na veresiju može piti. Zašto, pitam Faziletu,
čime to Lile pored tolikih drugih zasluži koji su ne jednom, tvojom rukom pomilovani, jarak uz mehanu
izmjerili – e moj ujače, kaziva mi, zar ne znaš, tebi svake nedjelje na misu dolazi. Lilu je kao dijete,
kada se čuvajući ovce u šumi izgubio, cijelu noć u njoj proboravio i smrzao se, rakijom zalilo jer je to
tada bio jedini lijek za koji su ljudi znali. Zalij ga rakijom, pa il’ Bogu il’ na nogu. Preživi Lile, dragome
Bogu hvala što ga još sebi ne uze, meni dušu svojim šeretlucima da razgali i tmurne od mene odagna
misli, ma nema ga odavde do Travnika s njime megdan da podijeli. Hvale se Ključani, Varcarani,
Vakufljani, busaju se Uskopljaci i Banjolučani, Skendervakufljani, i do Bišćana došlo – ali Lili nijedan do
koljena nije, neće ni biti. I što ti je poštenjačina, kad se rastrijezni i pola bureta rasola smiri, eto ga
meni, uvijek mu neki dobrostiv smiješak na licu, a lice ko u maksuma, i pita: Fazileta, deder, vjere ti,
kazuj koliko duga napravih. Ja ga uvjeravam da duga nema i da je preda mnom čist kao i gorski potok,
ali nećeš ga majci, ne popušta, kaže, nemoj još i ta bruka na mene, nije dosta što ženu i djecu
sramotim. Nemoj, Alaha ti, račune da poravnamo, onda ćemo po jednu – od mene je, dobar sam
posao napravio, ide kao po loju, ljudima sjekirâ i alata vazdan treba, moja ruka još uvijek sigurna, oko
sokolovo, mijeh u kovačiji nikad ne prestaje, drvenog uglja ko blata i – eto fidima u džepu. Ja preko
volje kažem neki iznos, a on će, nemoj, duše ti, digni još malo pero na kantaru, ja onda povećam i tako
se na kraju nekako nagodimo, ali uvijek gledam da od mene nešto na peškeš bude.

I ja bih, braćo, dušu svoju ogriješio Fazileta da mi ne ispriča što se s našim Jozom-Lilom desi. Pitam ga
je li to istina, on iznenađen otkuda ja to znam, kao da je za nešto kriv – kaže: istina je, dugo me nakon
toga kao dite rakijom pojilo, osobito zimi, sav iz čista mira kad se počnem tresti. I tako od njega, osim
dobrog majstora, notorni pijanac posta, stotinu je zgoda s njim jer nije u rakiji nagle naravi, nego sa
svima nagodan i samo u šargiju prikucava, a šubaru na lijevo uho nakrivi.

Nalio se tako, ko majka što kažu – ali zašto ko majka, koja to majka ikad pijana bijaše viđena: nikad i
nijedna. Takva usporedba, izgleda, samo kod nas pali, težinu mjeriš aršinom, a opet, svi razumiju o
čemu se radi. Tom je zgodom, nakon svega što mu desilo – nakon što je noćivao pod šljivom i orahom,
nakon što je udarao na tuđa vrata misleći da je to njegova kuća, nakon što je jedne prilike u pasjoj
kućari s “gazdom” prespavao, nakon što su ga nalazili obamrlog u špilji pod vodopadom – i viru
promijenio i Abdulahom postao. To se još dugo po svim kućama raspredalo, tad su se i mrtvi nasmijali.

Tada su ga, kao i bezbroj puta ranije, donijeli kući i istresli ga njegovoj Rozi koja s njime šutke
decenijama devera; djece su šestoro izrodili, kuću solidnu podigli, imanje proširili, krug prijatelja stekli
– sve zahvaljujući njoj koje troje ruke ima i svaku paru koju mu iz džepa može izvući na stranu stavlja,
ruho kćerima sprema i sinovima da zaimaju kada se ožene. Tri dana je tada kod Fazilete dernečio – tri
dana, kad su ga kući donijeli, sa sećije nije na noge stao. Samo po tome što ravnomjerno diše i
ponekad u snu naruči pjesmu, znaju da je među živima. Bdijući nad njim, dok joj je pred očima
prolazio cijeli život ispunjen sramotom pred selom, smisli Roza svoju osvetu.

Zovnu sinove – sve ljepši od ljepšeg: Matu, Marka i Ivana – i objelodani im svoj plan: kad vam se ćaća
iz rakijskog sna probudi, kazat ćemo mu da je u piću viru promijenio, da se nije samo on poturčio nego
da je i sve svoje ukućane u novu vjeru upisao. Tako se on sada zove Abdulah, sinovi Sabahudin,
Šeherzudin i Izudin, a kćeri – umjesto Ivka, Anka i Zorka – Sabaheta, Mujesira i Umihana. I Roza sebi
novo ime odabra; zvat će se Hasiba po svojoj komšinici što u Livno odseli. Zovnu onda i prve komšije,
otkriju im svoj plan, i sve pripreme za trenutak kad će se Lile probuditi.

27
 Treći dan, pred akšam, uspravi se Lile na sećiji, gleda oko sebe i prvo što mu za oko zape bijaše to da u
kući nema križa. Zatim spazi da na mjestima gdje su još do jučer svete slike stajale, zidovi zjape prazni,
samo okvir od čađi pokazuje gdje su nekada bile. Nema ni svijeće koja uvijek uz kip svetog Ante stoji,
nema pšenice koja se prve nedjelje Adventa obavezno u drvene zdjele posije da ozeleni na Božić, ni
svete soli uza samu sećiju u maloj željeznoj kutiji koju sam skovaše.

– Rozo, sanjam li ja ovo, jesam li u tuđoj ili muhamedanskoj kući da ništa od naših svetinja nema
tamo gdje su odvajkada stajale, gdje ih je još moj ćaća stavio.

Roza nešto, kao, devera oko furune, a u sebi da pukne od smijeha. Suzdrža se i ozbiljna, gotovo
plačljiva lica, okrene se đuvegiji:

– Pijan si bio, tri dana sebi ne dolaziš i svakakve si budalaštine čak i u snu govorio, ali jedno pravo
kažeš: u muhamedansku si kuću došao. Brzo si virom okrenuo, eno si i tespih umjesto krunice stavio.

Lile gleda i samog sebe pita, varaju li ga to oči, ili zaista umjesto krunice, koju još njegova mati u
Peratovce donese Sinjskoj Gospi na zavjet kad je išla, tespih stoji.

– Rozo, ne igraj se glavom, iz vire me ne istjeruj, znam ja da sam lola i bećar i svi to znaju, ali u viru mi
ne diraj, ne izazivaj đavla, zla ne traži. Ne treba đavla dva puta zazivati i kad čovjek najbolje snuje
nekako ga dozove. Ja sam Jozo Jurić, zna se tko mi je ćaća bio, u crkvu smo svake nedjelje išli, pa i kad
je lepra harala Boga nikad zaboravili nismo, a nije ni on nas. Tuđe smo poštivali, svojim se dičili. Ne
igraj se, ženo, svašta mi možeš kazati, i zaslužio sam, zato ću sve istrpit i preko svega šutke prići, ali u
viru i krst mi ne diraj da đavo u mene ne uđe.

– Da si ti živ i zdrav, tvoja se žena, ako sam to još uvijek ja i ako po šerijatu još tri sebi u kuću nisi
doveo, od prije tri dana ne zove Rozalija, nego Hasiba, a i ti od tada više nisi Jozo nego Abdulah. Sve je
lijepo na hartiji kod kadije zapisano i muhurum teškim muhurlejisano. Donesoše ljudi, kada su i tebe
kući donijeli. Evo ti, pa čitaj. Ni djeca ti se više ne zovu onako kako ih krstismo, nego… ma ne mogu ni
priko usta privalit. Evo, ja da ti ne lažem, sad ćeš vidjeti, Marka ću zovnuti i da vidimo hoće li doći.
Njega si Sabahudinom nazvao.

Iziđe iz kuće i glasno poče dovikivati sina koji se tek oženio i u susjednoj kućici s mladom živi: Marko,
o Marko, dođi ćaća te zove! Hajde, žurba je, ne oteži.

Napolju tišina, čak ni Garo ne laje, kokoši se ne čuju, i guske se smirile koje se inače uvijek glasaju:
sklonili psa i živinu tišina veća da bude. Lile problijedi, čelo mu znoj orosi, sjedi na sećiji kao na
osuđeničkoj klupi. Marka nema i ne dolazi. Tišina.

– Vidiš, ne dolazi, a oboje znamo da je s mladom u kući, ne izlazi kao što ni mi nismo prvi mjesec
dana izlazili, jedino si tada mogao bez flaše. A počuj i pogledaj sada: Sabahudine, o Sabahudine, babo
te Abdulah zove, kaže jaciju treba klanjat, da zajedno naklanjate. Hajde, sinko, valja ti babu poslušati
čak i kad te u drugu viru upiše.

Ne prođe ni tren, Marko se ukaza na vratima, jedva ga prepoznaše: po turski odjeven, fes na glavi, i
tek tada Lile shvati da ni Roza nije odjevena kako se katoličke žene inače odijevaju, nego da su na njoj,
umjesto crnih kakve nose katoličke žene, šarene dimije kao u turskih žena. To su oni trenuci kada
čovjekova svijest radi na čudan način i kada se, kao i u rakiji, sve čini mogućim. Nije jednom u takvom

28
stanju vidio ono što nitko ne vidi i nisu mu se ljudi jednom u lice smijali kad ih je ozbiljan u to nastojao
uvjeriti. Tako i sada: zna da nije tako, ali mu stvarnost i njezine slike govore suprotno. Rukama trlja oči,
kao da bi da te slike iščeznu.

– Babo, Marko će, hoćemo li jaciju u tvojoj ili u mojoj kući klanjati. Ako ti nije zahmetli, ja bih da to
bude u mojoj, i hodža iz Bulića samo što nije na vrata, kaže kada si, ako i pod stare dane u prvu viru
ušao, neće hatarit ni pješke toliki put preći, samo zajedno abdest da uzmete. Neću da se sramotimo,
pa zajmih i bravetine kupih, moja nam Mukadesa lonac za večeru sprema. Svu sam rakiju što se u kući
našla u potok prolio, velim neka nosi sve što je nekad bilo, valja nam se sada po novoj viri upravljati.
Gdje bi hodžu s rakijom u kući dočekao, još čestito u din nismo ni ušli, a da nam zamjere. I mast sam
svinjsku kurtarisao i masla nabavio.

U tom trenutku, po dogovoru, pojavi se iza plota njihov rođak Ivelja zvani Parip i ravno na vrata:

– Ljudi, ja bih kao i uvijek najradije Faljen Isus nazvao, ali od prije tri dana u vašoj se kući selam
naziva, pa nije ni meni druge nego: Selam alejk. Kako si Abdulah-efendija, boli li te glava. Ako i boli,
zadnji je put i ako ičega dobra u tome ima virom što si krenuo to je da od sada tebi rakije više nema.
Ako je ičeg u islamijetu dobroga, onda je to, kao da je i ta vjera po tebi skrojena. Da si pametan bio
trebao si i ranije, briga te za selo, ustali ljudi na noge, kažu nećemo nekrsta u selu. Ja upravo sa seoske
skupštine dolazim, jednoglasna je odluka pala: imaš rok od tri dana selo u miru da napustiš, već se i
dobra mušterija za tvoju i Sabahudinovu kuću našla, ja da sam na tvome mjestu ne bih ljude izazivao.
Tebi je ionako put pod noge, a hoćeš li popaljenu kući iza sebe ostaviti i hoće li još i mrtva glava pasti,
to je jedino do tebe. Kad si već pio u glavu a ne u guzicu, barem sada ne izazivaj kavgu jer su ljudi ko
stršljenovi: samo što ne ujedaju.

Tada će Marko sav ozbiljan:

– Ja sam ti, Abdulahaga, najstariji sin, i dok si ti pijan ležao i trijeznio se mater sam, braću i sestre
sazvao i ovako smo odlučili za sebe. Nama života ovdje više nema i mi smo svoju kuću već pod kaparu
stavili, sutra ovo sirotinje što imamo na kola tovarimo i dok je još glava na ramenima mi u Buliće
odosmo. Našao nam hodža jednu kućicu uza samu džamiju, na prodaju je a ni cijena nije čemu, novi
život da započnemo, ako se i vira promijenila, opet nam valja s narodom, opet je i jesti i piti, dicu
podizati i s narodom svoju muku mučiti. Ne može se živjeti kao da si sam na ovom svitu, neki su
pokušali ali ih je đavo odnio.

Cijelo to vrijeme Lile se nije pomjerio sa sećije, samo su oči lutale od jednog do drugog sudionika ove
predstave koja u Peratovcima nije viđena otkad je svijeta i vijeka. Izraz lica mu se mijenjao od
plačljivog do goropadnog, čas je bio zbunjen, čas ispunjen nevjericom, a kada su mu pod nos puturili
neku bogzna odakle izvađenu tapiju s njegovim potpisom koji je otklonio zadnju dvojbu je li u piću
doista promijenio viru, on je prešao granicu očaja. Uz izraz lica koji prije nikad nisu vidjeli, pokretom
risa skočio je na noge i izbezumljeno uzviknuo:

– Handžar, handžar mi dajte sebi da presudim, ne treba meni kadija, samom ću sebi katilom biti,
proklet dan kada me rakijom zališe, kada sam u mehanu ušao!

Tu je cijela izvedba izgubila svoju šaljivu dimenziju zaprijetivši, kako to često biva, da komediju
pretvori u tragediju. Po običaju sabrana, uvijek dobro opažajući trenutni odnos snaga i raspored
ljudskih figura na šahovskoj ploči života, prva se osvijestila Roza:

29
– Pomagajte, pomagajte ako za Boga znadete, ovaj zulumćar hoće sebi da kidiše. Pomagajte, dico!

Za to vrijeme, snagom koju nikad ranije u njemu nije osjetila, odgurao je Lile Rozu u stranu, došao do
furune i zgrabio ogromni kuhinjski nož što ga je sam iskovao. Taman je zamahnuo sebi u stomak da ga
stjera, Marko hladnim zapovjedničkim tonom izusti:

– Ćaća Jozo, stani! Ne čini griha! Ne bacaj krvi nezajmite na dicu i na nerođenog unuka! Stani!

Da mu je glas bio izgubljen, da je vrisnuo, ruka bi nastavila svoju kobnu putanju i handžar bi završio u
Lilinom želucu sprženom od rakije, čiju je količinu u pijanim mehanskim hvalisanjima on mjerio s
količinom vode potrebne da pokreće mlinski kotač tri dana bez prestanka. Toliko je on izračunao da je
popio od onoga dana kada ga je kao dijete zalilo rakijom. Ovako, zapovjednički sinovljev ton zaustavio
je ruku u zraku. Kasnije, kada se sve smirilo i kada je sve ostalo da se pripovijeda kao šala, ispostavilo
se da je čarobna riječ “unuk” Lilu spasila od toga da ga pokopaju s druge strane grobljanske ograde.
Oduvijek je, naime, pričao o unuku kojeg će držati na kolinu i pripovijedati mu priče koje on je čuo od
svoga dida i ta ga je misao o produženju porodične loze grijala i onda kada bi u hladnim zimskim
noćima, u špilji ispod vodopada, pijan i mokar do gole kože cvokotao na tankoj granici između sna i
jave.

– Ma, did će njega, suzo didova, ako Bog da u pamuk zamotavat i teletinom s mlika odhranit, u svilu i
kadifu odijevat, pare sam mahsuz za hećime na stranu stavio ako bi se, Bog da sačuva, od kakve
bolesti razbolio. Neće njega rakijom kao što je mene zalivat, dukate je did spremio, mađarije, ruka
didova zdrave ih iskovala, na zdravlje mu bilo, sikiru kad otkivam ili ralo za plug, sve s pismom, ovo je
za moga sokola, didu će on svome ljagu s obraza sprati, nema tim parama u mehanu, jok, Bog i ja
jedini znamo gdje su. Pad kad mi odraste, poput bora u gori kad se uspravi i na noge svoje se osovi,
kad se bude ženio praunuka da mi izrodi, kolo će se u Peratovcima tri dana igrati, volove i janjad ćemo
na ražanj, gozba za svakoga, ni za Adila firauna i njegovu Ljubicu neće uzmanjkati. Za taj dan ja živim,
sve kad će se priokrenut, kad će i meni ko domaćinu ljudi na vrata ulazit i Faljen Isus nazivat, a moja
me Roza neće pod vodopadom i na smetljištu nalazit; e, rano moja, o nju se jedinu ogriših, u paklu ću
gorit, daj mi jednu natoči od muke da popijem, na duši da mi lakne. Da mi hoće nešto kazat, nagrdit
me, lako bih ja tada, šamar uz obraz i mandal na usta, ali ovako mi to muško oružje svojom krotkošću
iz ruku izbije. Ma daj da te zagrlim, prid svima da te poljubim, noge da ti kao ona bludnica Kristu
operem i svojom ih kosom obrišem, drugo i družice moja, tebi ću dužan i na ovome i na onome svitu
ostati.

Roza se brani i crveni pred ljudima, uzmiče od pijane glave, a on za njom, raširenih ruku, tetura i
spotiče se. Nije jednom bilo da su mu Roza i sinovi, kad ga rakija uhvati, tajnu nastojali iščupati, jer su
uvijek mogli očekivati da negdje svrata i tajnu sa sobom u grob ponese. Čak ni tada nije tajna priko
njegovih usta prešla. Na stotinu načina i duž stotinu puteva nastojali su mu pristupiti, ni jednom nisu
uspjeli: zanijemio i samo očima koluta.

Do dana kada se nošen svojom bolešću poput mjesečara ponovo zaputio u mehanu kod Fazilete,
prošla su dobra tri mjeseca. Proveo ih je uglavnom uz Rozu, na sećiji, dok je najstariji sin Marko
preuzeo kovačiju u Kozluku. Žena ga je njegovala poput djeteta, ispunjavala mu i najzahtjevnije želje,
bdjela uz njega na skemliji cijele noći u polusnu oslonjena na vlastitu ruku išaranu tatuažom. Dolazio

30
mu je u nekoliko navrata fratar, primio je čak i posljednje pomazanje i svi su već pomislili da ga je
njegova opaka bolešćura konačno ostavila na miru.

Kako je tijelo vraćalo prirodnu snagu a duh ravnotežu, rodila se i želja za rakijom. Jedne srijede, dok je
Roza skoknula u komšiluk, obukao je misno odijelo i iskrao se iz kuće.

Bio je pazarni dan, čaršija puna svijeta, prohladno ali sunčano, pluća su se napunjala zrakom, do
Travničke kapije dopirao je šum vodopada, ljudi su ga pozdravljali i pitali za zdravlje, prošao je
pazarom nekoliko puta, razgledao robu i pitao za cijenu, kušao sir i kajmak, kucao u kose i kao da
nišani mjerio im pravac, palcem desne ruke povlačio niz sječivo sjekire, čak je na kratko prikucao u
šargiju izloženu na prodaju.

Na povratku kući, na raskrižju kod gvožđare, umjesto da se zaputi prema Prudima i kući, same ga
noge odnesoše uzbrdo u Fazilete mehanu. Umjesto da se on nađe na sećiji pored Roze, njegova se
bolest nakon tri mjeseca vratila svojoj kući.

Fazileta ga dočeka srdačno i neusiljeno, kao da i nije bio odsutan toliko vremena. I ne pitajući iznese
mu kahvu s rahat-lokumom, prinese mu duhan i čakmak, sjede za njegov stol i zapodjenu razgovor o
svemu i svačemu – kako jedino i zna. I tri godine da nisi dolazio – kaže – ovdje ti ništa novo nema, ljudi
i dalje jedni druge oblajavaju, jedini drugima u halvat zaviruju, svako zna što mu je komšija danas
ručao, svako svakome zavidi i svako svakoga crni više nego što treba – elem: to smo mi. Jedina novost
je ta da moj Meho, i na sami spomen stelje, niko dok ga i ne nudi, kaže: Neću, ne mogu. Bit će, velim,
čovjeka od njega, jest mi ga žao i skriveno sam suzu pustila, ali bolje će za njega biti kad se jednog
dana među ljude zaputi, da ga moja ruka po leđima ošine nego da ga miluje, jer ga ni drugi neće
milovati. Ako ga netko i pomiluje, on će ibret uzimati kao što to u ovoj zemlji i drugi rade, jer su svikli
davati i primati batine i tako se jedan s drugim ophoditi. A na riječima – med i mlijeko – svako bi
svakoga na ranu privio, toliko lijepo o sebi kazujemo, oči mažemo i zamazujemo sebi i drugima, da
sakrijemo vuka i hajduka u sebi koji u zasjedi vrebaju i samo čekaju prvoga koji će naići da ga
presretnu, za vrat da mu skoče, kesu mu iz njedara izvade, i na onaj ga svijet otpreme. Malo ih je
takvih poput tebe, još nisam čula da si ijednu lijepu riječ o sebi kazao, ali zato o drugima lijepo zboriš i
vidi se da ne smišljaš zlo nego svoja posla da gledaš. Koga u ovoj zemlji tuđe zlo ne dotakne, a svojem
se zlu uspije oprijeti, taj će na onome svijetu među anđele i meleke. Gore od najgorega je to što ljudi,
i prvi rod tako radi, na dobro zlim uzvraćaju, zato se moja mehana svakim danom puni, a nije mi,
Bogom ti se kunem, nije mi drago. To tebi tvoja Fazileta kaže, iako to upravo tebi ne treba govoriti,
nego bi ti meni trebao kazivati.

Sve bi, možda, na tome i završilo, jer se već digao od stola i s Faziletom se opraštao, da jedan od
čaršijskih besposličara s drugog kraja mehane nije dobacio:

– Selam alejk, Abdulah-efendija, gdje fes zaturi, osta li pred džamijom abdest dok si uzimao? Kako je
u rodu, kako Hasiba-hanuma, jel Sabahudin ranom zorom sabah klanjao? Hajde, bolan ne bio, što si se
sneveselio, da slistimo po jednu, da je stotinu poslova? Ako mi nećemo u grijeh i bihuzurluk, fratri i
hodže bez posla će ostati, ko bi ih još takve trpio, fratri bi jariće krstili, hodže kišne dove na pljusku
učili, i ovako nam stalno rakiju na nos nabijaju, zločina, krvoprolića i krađe kao da i nema. Prijeti
hodža: u džehenemu će svako zbog rakije gorit, ja velim dobro i jest, požar ću džehenemski rakijom
gasiti. U džamiju Esminu ni primirisati mi ne da, evo sam se zadeverao, hoću presvisnut, i šta će jadan
hinsan: ako ne mogu Esmi, mogu Fazileti-sultaniji, dženetska joj hurija ravna nije. Mlad siromah,

31
zelen, pa nas misli riječima zastrašit i u suru utjerat, još on ne zna gdje je došao, nije stigo saznat, da
se mi samo jednog hodže na dunjaluku bojimo – Nezir-efendije koji narodu paru nikad uzeo nije, osim
što mu tko od srca halali. A, opet, neće Neziraga na nas, nego kori nas, ali blago, kaže: daj meni koju
paru hanumi i djeci ti da odnesem, sevap ti je, nemoj sve u mehani spiskati. I hajde ti ne poslušaj, ma
krvi bi mu dao tako kad zatraži. Moja Sevla i djeca što su nimeta pojeli, tako su i nikako drukčije, po
meni bi nad njima na mezaru trava odavno izniknula. Kuka Sevla i kune, kažem joj, što si se za mene i
udavala, kud si poletila, ko te tjero, belaj si sama tražila i našla, kao da nisi znala da sam džimrija.
Evliju, meleka nam Alah u liku Nezir-efendije posla, ali čini se i kod njega ih je svakim danom manje, u
zadnji vakat sve nake rogate nam šalje. Ali ne zna hodža i ovdje rogatih da ima, i da ih strpljenje neće
izdati hodžino dok se ne samelje. Polahko, naučit će, pa će znati da nije sva pamet ni u knjigama, da
života i izvan knjiga ima, i da nejma te knjige u koju bi moj inat mogao stati, na žulj kad mi se stane.
Prije će on meni, nego ja njemu selam nazvati. Eto, vidjet ćemo, ko živ, ko mrtav. On mene – mene – iz
džamije da istjeruje, kao da mu je to babovina! Znam ja da će mu neko koliko danas ovo dohaberit,
zato ovdje i kazujem, lakše mi i jeftinije ovako uz rakiju i mezu, ko bi ga još po mahali tražio, noge
svoje da potrošim. Bit će ezana i dina i nakon što mu u leđa pogledamo. Fazileta, jednu za Lilagu, e
jest mi bez njega i bilo prazno.

Pridruži mu se drugi glas, zatim treći i nasta rusvaj: kažu, kadija poselamio Lilu i poručio mu da svrati
na jednu, s nogu ako ništa drugo, bašibozuk posvuda da ga traži mjeru za tabut da mu uzme, bulićki
hodža nikom kuću ne prodaje jer ju je on begenisao, ali da neće još dugo moći odoliti ponudama – ko
prije jabuci, jabuka njegova, evo sad mu sin Izudin čaršijom prođe i pita za babu, fes za njim nosa, čuju
nevista mu trudna i sina nosi – hoće li mu se unuk po sultanu Sulejmanu zvati, berberin Pufi već britvu
za sunećenje oštri, dlaku bi na njoj uzduž presjekao, šta će švabo kad dođe – hoće li opet viru
mijenjati pa natrag među vlahe, ne bi mu, vala, u koži bili, mogao bi mu se račun pokvarit pa s fesom
na glavi u crkvi osvanut a onda teško njemu, ali i to je istina vuk dlaku da mijenja ali ćud nikada, i
stotinu sličnih pitanja i podmetanja. Traje to tako sve dok Fazileta, najgrlatijem od njih, kaplarskim
tonom ne kaže, pravo ga u oči gledajući – plati što si popio i sikter! – čovjek se pokunji, spusti novac
na tezgu i bez riječi se izgubi. Graja se stiša.

Snebivajući se, on najprije odbi, nemojte ljudi, molećivim će glasom, samo sam navratio Faziletu da
vidim i selam joj nazovem, ali kad mu ugursuz donese čokan za stol i kada osjeti miris koji mu je dražio
sva čula, povratka više nije bilo. Ostao je do kasno u noć, a onda se teturajući vratio kući gdje ga je bez
riječi dočekala Roza. Uvježbanim pokretima, kao da dvori teškog bolesnika, pomogla mu je da svuče
haljine usput uprljane blatom, i šapčući riječi molitve polegla ga na slamnjaču. Zaspao je snom
djeteta. Dugo je još ostala tako, nad njim moleći. Samo Marko u neka doba noći tiho na vrata pokuca,
sporazumješe se pogledom.

Vratio se koliko sutradan i Lile, ali ne kući nego svom starom životu mehane, rakije i šargije, svijetu
koji mu je rođenjem bio suđen, kojemu je pripadao kao rukavica ruci i dijete majci.

To vam je Lilina sudbina i to vam je njegova priča, koja ni u jednoj povijesnoj knjizi neće naći mjesta,
nego će se o ratovima i bunama, o krvoprolićima i zvjerstvima i nadalje pisati. Sada se vi u sebi
zgražate nad njim i još više nada mnom, jer kako ćeš o pijanici i bekriji ikako govoriti nego s prezirom i
prijekorom, i kakav je to fratar koji za njegovu opačinu ima razumijevanja, umjesto s oltara da ga
prokune i žvalje mu u usta stavi. I ja bih po svoj prilici tako mislio i govorio da nisam dokučio uzrok i

32
korijen njegove nesreće, kao i drugih jajačkih nesretnika koji sudbinu nisu birali, koji ništa u životu nisu
mogli birati, niti im je ikad išta bilo ponuđeno.

Jedan među njima, odrastao čovjek djetinjega lica, čaršijski je firaun Šećo: Milevi nikad lica ne vidjeh,
njemu nikad pravoga imena ne saznadoh. Nikad i nikakva stalnog zvanja i posla nije imao, godine mu
ni svi hećimi ovog svijeta ne bi mogli odrediti, ali uvijek raspoloženog možeš ga vidjeti u čaršiji, oca,
mater, brata i sestru mu znam iz viđenja, kuću ima ali on povazdan između dviju gradskih kapija
gluhari, izvodeći neki cirkus, smijući se sam sebi, bivajući nerazdvojnim dijelom tog intimno sročenog
čaršijskog prostora kojim nekad kraljevi su i sultani ceremonijalno prolazili. Ne vrijedi danas ni
prebijene pare mrtva im slava, kad “prijestoljem” jajačkim od vodopada Šećo “gospodari”, koji nit’ se
mijenja niti stari, slobodan ko ptica, kralj u kraljevskome gradu ni od koga priznat. Starim, ko tabija,
pozdravi me pitanjem: Imaš ba’ cigar? I po običaju, nasmije se od uha do uha. Taj njegov smijeh,
smijeh na koji smo mi i zaboravili da postoji i da nam ga je Bog dao, njegovo je jedino oružje – jedino
ali moćno, jer on njime razoruža i najtvrđe srce. Dani i godine prolaze, ljudska se lica mijenjaju i
brazdaju borama, samo on uvijek isti s osmijehom na licu koji mu vječnu mladost hrani. Taj ne ide ni u
crkvu ni u džamiju, zna za Bajram i to je sve, ali nikakva zla i nikome ne nanese. Gdje će njegova duša,
oci ujaci, nemojte samo reći da nema duše jer takav se stvor – čak ni onaj za koga se kaže da je
bezdušan – još nije rodio. On za dobro i zlo ne zna iz teoloških priručnika, on ih instinktivno razlikuje,
kao dan i noć što su različiti i nitko čovjeku ne treba kazivati kad mu je na počinak, a kada ustajati, i
varate se ako mislite da je bez pameti, jer nisam jednom s njime prodivanio.

Nedavno ga nađoh kod vodopada. Znadete i sami da se ja nad vodopad često naginjem, s litice,
odakle voda svoj posljednji Ikarov let izvodi, praveći prizor neviđen na drugim mjestima. Svi ćemo mi
niz vodopad, krst i nekrst, samo malo tko o tome razmišlja. Sjedi tako Šećo kod ribarskog stola, a vidi
se tuga mu na srcu. Pretvaram se da ništa ne vidim i usiljeno veselim glasom zapodijevam razgovor.
Slutim nekako od kuda njegova tuga dolazi i pitam ga: zašto, kao i ostali ljudi, ne ide u crkvu ili u
džamiju? Isprva je oklijevao, okretao na šalu, ali će naposljetku:

– Prolaze ljudi pored mene kao pored luđaka, misle da sam ja po vas dan veseo zato što ništa drugo i
ne znam nego lutati čaršijom i budalu od sebe praviti. Ako i ne znam ni čitati ni pisati, griješe oni koji
tako misle, a svi su takvi, samo imaju ljudi pametnija posla nego mene pitati zašto sam takav i zašto mi
osmijeh s lica ne silazi. Ti jedini i Nezir-efendija zastanete, za zdravlje me pitate, kako mi je u kući,
duhan vadite a da i ne tražim. Nezir-efendija, opet, ništa drugo ne pita i jedini ti kao da osjetiš da
ispod moga osmijeha i stava budale moja duša plače i nariče. Za džamiju me i za crkvu pitaš – vidiš da
u njima moja tuga počiva.

Jer, kako ću ja, neka mi neko kaže, kako ću u džamiju i kako u crkvu, kad mi je babo muhamedanac, a
mati iz krstjanstva? Kako? Mater mi kazivala, mlada kad bijaše s babom se dogovorila da je ukrade,
zajedno da žive i djecu da rađaju. Babi dva puta nije trebalo kazivati, jer je oduvijek radio ono što ih
malo radi i oduvijek je o nekom junačkom djelu snivao. I, tako, rodismo se ja, moja braća i sestra, ali
život nisu obećanja na mušepke što se šapću, nego je to okrutna borba u kojoj samo oni najjači
prežive. I babo i mati šutke preko svega prelaze, mati se zadevera kućom, babo svojim poslom, a mi
djeca izrastosmo i počesmo im pitanja postavljati, najprije o džamiji i crkvi, jer ovdje i car da se
nastani džamija i crkva opet bi glavne teme bile. Mati vuče na svoju stranu, babo samo o džamiji
govori, a mi u sredini – ni tamo, ni ovamo – nego se međusobno sašaptavamo šta nam je činiti.
Najstariji brat se oženi muhamedankom i time sve dileme riješi, mlađi brat isto tako, sestru uze katolik

33
iz Varoši i ona samo za Božić znade, tako da joj babo u kuću i ne ulazi. Jedino što meni za Bajram
krišom ponešto daruje, inače sve vaše krstjanske molitve ezberile znade. Ali, ako je i tako, ona barem
zna gdje je, zna kako joj se djeca zovu i kojem se Bogu svi zajedno mole. Jedino ja ostadoh ni tamo, ni
ovamo, kao šugavo pseto i crna ovca, pa se mati i babo za moju dušu otimaju a meni dođe s vodopada
sebi da kidišem, toliko mi se sve to ponekad smuči – i oni i njihov Bog i njihovi poslanici i pakao i
džehenem i raj i dženet. Malo me dijelilo od toga da s vodopada jednom i posljednji put poletim, i već
sam se tamo bio zaputio riješen da svemu kraj učinim, pa neka se onda oni misle hoće li me pod krst
ili pod mezar sahraniti, kojem Bogu sam na istinu otišao, a ja bih jedini znao kojem. Odustadoh ne
toliko zbog sebe – bio sam poravnio – nego braću i sestru da ne sramotim i zvono na njih i njihovu
djecu da ne stavljam. Na meni je zvono, samo ne zvoni, u meni kolo igra, ali glamočko: nijemo!

Kojem Bogu ja da se molim i kako da mu se utječem, na serdžadu da padam ili na kolina, bismilu da
učim ili da se krstim, Bajram ili Božić da slavim, rakiju ili šerbe da pijem, janjetinu ili krmetinu da
jedem, u bijelu ili zelenu čohu da se odijevam, Aliju ili Iliju da zazivam, Nezir-efendiju ili tebe da
poštujem i tajne mu svoje povjeravam, dovu da učim il’ da molim Vjerovanje, kako sutra svoju djecu
da nazovem – Mujo il’ Ivo – gdje njih da vodim: u crkvu ili u džamiju, na džamiji crkveni toranj da
dižem ili na crkvi munaru, jer ono što bi jedino za mene bilo – crkva svete Marije, kasnija džamija, to u
ruševinama stoji i kavga se oko nje zameće i spletke se prave. Kud ću ja za Bajram a kuda za Božić, kad
me i na jednoj i na drugoj strani poprijeko gledaju, i da mi se ne narugaju, jedino me moj osmijeh
budale spašava. Krenem li u džamiju, mater će mi zamjeriti, pođem li u crkvu babo će me iz kuće
izbaciti, i zato je čaršija moja džamija i moja crkva, tu sam jedino dobrodošao, tamo gdje ljudi samo
poslom izlaze i svojoj se kući umorni vraćaju. Zato sam ja povazdan u čaršiji, i zato svaki njezin i
najskriveniji kutak znadem, pa kad mi netko nešto i dadne ja kod Fazilete u mehanu odem, ali jedino
kada tamo ljudi nema, s nogu trgnem jednu a rakija mi na gladan stomak padne pa se onda činim
luđim nego što stvarno jesam. Onda se, kada mi se fizička i duhovna bol pomiješaju, najviše smijem,
crknut od smijeha!

Mater mi je o Isi Pejgamberu, milosrdnome Sinu Božjem kazivala, koji se na križ sam predao, sve
ljude, svih vira i svih boja kože, da spasi. Kažem onda sebi: I ja ću se Isi Pejgamberu za spas duše
moliti. Al’ babo kaže: Među svim poslanicima Božjim, i Isu Pejgambera uključujući, Muhamed
alejhiesalm bio je i ostao najveći – njemu sine sedždu da činiš, samo njemu, nijednome drugom.
Mene od toga samo glava zaboli, jer shvatim da ne mogu na obje strane u isto vrijeme biti a žao mi se
samo jedne strane držati, sve i da nije babe i matere. I otkud to: ako je Isa Pejgamber spasitelj sviju
ljudi, kako me mater podučava, zašto onda nakon njega Muhamed dođe, zašto islamijet nastade, koga
će on spašavati kad je to već prije njega Isa Pejgamber na salamet izveo? I ako je Muhamed najveći
poslanik, kako babo kaže, šta tu onda Isa Pejgamber radi, zašto mjesto ne ustupi Muhamedu i ne
prizna mu da je od njega veći? S tim mislima lutam ja čaršijom, dok mi glava puca i crijeva prazna krče,
slušam kako se ljudi najviše Bogom i sirotinjom kunu, ali moj drob zna sirotinju niko da ne voli i niko
joj se ne raduje. Jedini mi Nezir-efendija nešto u ruku dadne, ostali za Kurban Bajram pa se onda
ovčetine najedem i drob me moj opet danima boli: i to mi prisjedne samo da se pitam zašto Kurban
Bajram nije preko cijele godine, ljudi uvijek ono lijepo lice da pokazuju i u budale da me ne pribrajaju.
Iz Varoši si ti Nezir-efendiji uz rame, ostali me firaunom zovu, ni pogledom da me se udostoje. Sjete
me se jedino kada krepalo krme ili bijesno pašče u Vrbas treba baciti, isto je tako s mačićima i štenadi.
Ja lješine bacim u vodu, ali mačiće i štenad nikad, niti ću. Gdje će im duša, živa stvora u vodu bacati,
niste ih valjda vi tome u crkvi naučili.

34
 Ni prema Fazileti duše ne smijem griješiti. Odali me čaršilije babi da ponekad popijem, on mi hoće
kosti polomiti, te Faziletu pita je li istina. Zna ona da jeste, ali se kune da nije i da bi me na samim
vratima mehane napolje izbacila. Kasnije, kad krišom dođem do nje, daje mi savjet: Gledaj i ti malo
kada ćeš doći i čije te oči prate. Babo ti je na svoju ruku, još će i meni zbog tebe zube prebrojati. Njega
jedinog što se bojim, sve ostale jednom ću rukom iz mehane sikterisati.

Onda danima kružim oko mehane kao mačak oko vruće kaše, i četvere oči otvorim da me neko ne
vidi. Jer, sazna li on, meni je iz kuće, ni Isa Pejgamber ni Muhamed, da se i udruže, spasiti me ne
mogu. Onda i ja sebi kažem: Bože, kad drugi put svijet budeš stvarao, pazi šta radiš. Nemoj više od
jednoga proroka i poslanika ljudima slati, jer ljudi čim mogu birati odmah se zlo izleže. Ako je Bog
jedan, kako ti i Nezir-efendija tvrdite, zašto onda i poslanik nije samo jedan – jedan Bog, jedan
poslanik – pa svi ljudi ili samo u džamiju ili u crkvu da idu, jedni drugima zlo da ne čine i nevina krv
zbog vira različitih da ne pada. Tako bih ja da sam Bog, ali ja Bog nisam nego samo Šećo, čije ni pravo
ime ovdje niko ne zna nit me za njega pita.

Završi Šećo svoje kazivanje. Sjedi i u zemlju pogledom poniknuo, glasa od sebe ne pušta. Šuti on,
šutim i ja, samo vodopad grmi – čini mi se i jače nego obično, kao da se i voda razjarila. Da mu kakvu-
takvu utjehu dadnem, dušu da mu spašavam, prvi put ruku na Boga podigoh. I da znadete: nije mi
žao, nije me sram i briga me što ćete vi o tome misliti. Briga me, jer da ste i sveci s neba, niste dostojni
ovog Božjeg stvora i gureme koju mu taj isti Bog zadade. Ovako, u njegovu dušu zagledan, kao niz
vodopad s litice, i svoju dušu sebi samome otvorih, vidjeh da je spasiti mogu i vlastito zlo u sebi
ukrotiti, jedino ako Šećinu muku razumijem i ako mu ruku pružim.

– Ma, trebao si to meni i ranije kazivati, ja bih tebi rekao glava više da te ne boli. Jer ti si, a da i ne
znaš, od sviju nas koji se Bogu svaki dan molimo, Bogu draži i miliji, ti ćeš, i takvi poput tebe, otvoriti
knjigu sa sedam pečata. Ovako u knjizi piše: “Potom u desnici onoga koji je sjedio na prijestolju opazih
knjigu ispisanu iznutra i izvana i zapečačenu sa sedam pečata. I opazih silna anđela gdje jakim glasom
viče: ‘Tko je kadar da otvori knjigu i da razlomi pečate njezine?’ Ali nitko ni na nebu, ni na zemlji, ni
pod zemljom nije mogao otvoriti knjige, niti je čitati. I ja sam gorko plakao što se nitko ne nađe kadar
niti da otvori knjigu, niti da je čita. Tada mi jedan od Staraca reče: ‘Nemoj plakati, pobijedio je Lav iz
Judina plemena, Davidov Izdanak, tako da može otvoriti knjigu i njezinih sedam pečata’.”

Jednom je, vidiš, knjiga sa sedam pečata otvorena, ali je ponovo zapečaćena jer zažali Bog u svome
srcu na čovjeka kojemu i tuce proroka posla, ali on uvijek istim osta te okrutnost u srcu zadrža. Ne
može se čovjek tek tako promijeniti i svome Tvorcu bližim postati, zaboravio da je Bog i potop na
ljudski rod poslao, i da je Bog milostiv i da plače nad njim – ovaj je vodopad, nad kojim sada ti i ja
sjedimo, jedna od suza njegovih. Vidje Bog ni sve džamije i sve crkve ovoga svijeta da nisu dovoljne
zvijer u čovjeku da ukrote, pa odluči novi ljudski rod da stvori, koji neće ni u crkvu ni u džamiju ići, ni
dobrim se djelima svojim hvalisati, nego će tako kao ti živjeti i dobro činiti, a ne o njemu pričati. Zato
možeš biti sretan i presretan, jer si ti Božji izabranik i slava će ti na nebu pripasti, jer si iskupljen i prije
nego što si se rodio. Ti si svet a da toga i ne znaš, dok drugi koji sebe svetima proglašavaju jezikom
dvoličnim zbore. Nisam te ja svetim proglasio, to je sami Bog tvoju muku prije tebe vidio jer je
zapisano: “Ako koji brat ima ženu nevjernicu koja pristaje da živi s njim, neka je ne otpušta. A žena
koja ima muža nevjernika i koji pristaje da živi s njom, neka ne otpušta muža, jer muža nevjernika
posvećuje žena, a ženu nevjernicu posvećuje brat kršćanin. Inače bi vaša djeca bila nečista, a sad su
sveta.” Nisi carinikom postao, a sve te u to guralo. Drugi te razumjeti ne mogu, i ti bi im nerazumljivim

35
jezikom zborio, jer se oni nisu iskušali u patnji, ti kao što si. I ja sam sve ovo najprije po srcu, pa tek
onda po knjizi spoznao. Same po sebi, crkve i džamije malo znače, jednome se našemu glasovitom
svecu u snu slika pakla ukazala – pred tim je prizorom i on zanijemio kada vidje tko sve u paklu gori,
među ostalima i oni koje mi, ovdje na zemlji, kao svece častimo.

Ne trebaju zato tebi ni crkve ni džamije, tvoja bogomolja tvoja je patnja, ne osvrći se zato ni na koga i
ni na što, nego svojim životom, kao i do sada, slobodan s Bogom u srcu živi, raduj se i onda kada si
gladan i kada te svi prezru, ljepoti se divi poput moga fratarskog ahbaba koji mi skoro pismo posla –
duša mu plače, ali ipak se divi svemu što je stvoreno: “Jà, predjela naših dragih! Tamo pogled puca do
Magulice i Ivančeva, sela vijačke župe. Bilo je polukišovito, polusunčano, ali neizmjerno lijepo. Negdje
sam osobno bio sjetan. Što zbog posla, što zbog nekakvoga žala za Bosnom. Sve mi se više čini da sam
obolio nekom posebnom bosanskom bolešću, da bih mogao zaplakati. Tužan sam. Zbog čega? Zbog
svega. Tako je to nešto skromno, lijepo, predivno po tim brežuljcima. Ljudî malo, ali su svoje okućnice
tako lijepo ukrasili. I cvijeća ima. Na Pogaru... pucahu prostranstva.” Tko u Bosni zadrži osjećaj za
ljepotu i za patnju drugoga, čiste ruke i nevino srce, tome je Bog pored sebe mjesto pripravio. Pored
njega i tebi će svaki dan Kurban Bajram biti, pa te neće trbuh boliti i kada si gladan i kada si sit. U ovoj
zemlji Bog ljude na kušnju stavlja više nego u drugim zemljama, ovdje i Bog iskušava granice ljudskih
mogućnosti.

E, vidiš: na tome, kako moj prijatelj kaže, “žalu za Bosnom”, jedan će novi naraštaj ovdje niknuti, nova
mladica na posječenom stablu čovječanstva, jer sav je svijet na ovu zemlju, kao što je i na Krista,
pljunuo – i na nas skupa s njome. Mi ljudi Božje knjige odgonetamo i tumačimo, ali nam se Bog u lice
nasmija i reče – kako ja objašnjavam svojim fratrima – da će i proroštva, i jezike i znanje na kraju svih
krajeva jedina ljubav nadjačati, u svijetu koji će pripasti tebi i tebi sličnima. Tada će i Bog dušom
dahnuti jer će vidjeti da je čovjek dostojan njegove milosti i čovjek će se u Raj zemaljski povratiti kao
što se svatko od nas svojoj kući vraća. Tada će, prema Božjem obećanju, nestati ratova i gladi, nestat
će mržnje i pohlepe, brat na brata više neće zamrziti i djeca će svojem Stvoritelju u punini pravde
zahvalna biti. Kada Bog po drugi put svijet bude stvarao, tvoju će dušu Adamu udahnuti, poniknut će
sva gospoda, jer je prvi put čovjeku dao dušu koju prethodno nije iskušao u ognju patnje kroz koji
tvoja svaki dan prolazi i tako se pročišćava. Povjerova Bog čovjeku na riječ, ali ga čovjek prevari, svoju
izdaju i bahatost poljupcem Judinim zapečati, i zato od tada do danas sa čovjekom devera i ne zna što
bi s njim. Zato si ti tu ljudski rod da spašavaš, Bog je baš tebe izabrao da ga obraduješ jer zna da ga
nećeš izdati i povjerenje prokockati. I Bog se opametio. Tako će se obećanje ispuniti, krotki da će
baštiniti zemlju. Tebi se neće moći prigovoriti, kao u ona vremena kada se antika s dušom dijelila,
kada stari oci naricahu: Kod barbara nađosmo rimsku uljudnost, jer nas kod Rimljana dočeka
barbarska okrutnost. Tada će i u Bosni sve stvari s glave na svoje noge stati. U Bosni, naime, da bi
došao na glas, čovjek mora biti ili luđak ili silnik: luđake ismijavaju jer ne mogu na uvredu uzvratiti,
silnikâ se boje i o njima tiho zbore, a u oba slučaja ljudskim postupcima strah upravlja. Luđaci su tu taj
strah da se raspojasa, silnici da ljude na njega podsjete.

Teško mi se sjetiti da sam vidio ljudsko lice, a lice je knjiga na kojoj sve je ispisano, da ga je milost
Božja tako dotaknula i bijaše mi neizmjerno drago – čak ako sam i zastranio – da ga utješih i na ranu
mu mehlem prvih. To je i jest zadaća manjega brata, rane ljudskih duša vidati, a grijeh ako je – na
moju dušu, ja ću Bogu za njega odgovarati. Razumjet će Bog, tješim samoga sebe, ako sam ga i
uvrijedio, da su me na to primorala njegova pitanja dublja od njegove patnje. Misle ljudi Šećo budala i
mazlum, a pitanja postavlja kao da mu ih sami sveti Augustin u uho šapće. Dok luđaci po trgovima

36
zbore a svjetina orgija, dok u mehanama na račun proroka i poslanika budale grube šale tjeraju,
pametni poput budala čaršijom tumaraju, o Bogu razmišljaju i pitaju se zašto Bog upravo takav svijet
stvori. To je rječit dokaz da ovom zemljom upravljaju nastranost i predrasude, dva brata blizanca.
Njihovo čedo je mržnja koja zločin rađa.

Rastasmo se kao najbolji prijatelji, stisak njegove ruke rekao je više od svih riječi. I nadalje ga vidim da
luta čaršijom, ni džamiji ni crkvi ne ide, ali isto tako znam da sam mu nadu u srce ulio i da ta nada nije
laž nego obećanje koje će se ispuniti. Ne mogu reći da znam, jer je moje znanje malo i lomno, ali
osjećam, snažno osjećam.

Zêmljo i Šećo, zašto da vam tajim, moje su lijevo i desno krilo, tim krilima kad okrilatim nad
vodopadom poput sokola kružim, čitav svijet jednim pogledom obuhvatim, i tek kada njihovu muku
kao svoju prihvatim, ja čovjekom postajem dostojan pred Krista da stanem i da mu se pomolim. Džabe
svi teološki priručnici, svi molitvenici i sve litanije, Sijene i Firenze, ako njihovu muku ne razumiješ, ako
je zajedno s njima ne mučiš i ako tako čovjekom po toj spoznaji ne postaješ.

Oni su moj svijet, moje ogledalo, a najsnažnije mi pred očima to u Rimu pukne, gdje je vira
konstantinovskim privjeskom postala. Često se sjetim prispodobe o mladome fratru koji se pokolebao
u viri i koji htjede iz svetoga reda izići. Srećom te se nađe jedan stariji i mudriji fratar koji ga
posavjetova u Rim samo mjesec dana da ode i da će tamo sigurno spoznati ima li Boga ili nema. Kaže:
ako vidiš da Boga nema onda slobodno iz Reda iziđi, i ja ću s tobom iako sam u godinama. Ode mladić
u Rim i sav sretan vrati se nakon mjesec dana. I, što bî – pita ga njegov stariji subrat – ima li ili nema
Boga? Ima, ujače, i te kako ima, odvrati mladić, kad ga oni u Rimu nisu uništili, neće nitko drugi!

Rekoh: Rim. Čujete li kako odzvanja ime vječnoga grada? Povijest je tamo cijeloga ljudstva sabrana,
Romul i Rem, Julije Cezar i August Oktavijan, grob je samoga svetoga Petra tamo, Atila – Bič božji –
nad njim još uvijek uzmahuje, gregorijanski koral otamo nam dođe – pjesme na slavu Božju da se
pjevaju – Trajan, Dioklecijan i Konstantin, Karlo Veliki ondje se carem po milosti papinskoj učini, Grgur
VII. i Inocent III. otamo su svijetom upravljali, carevi da krune prime na noge im dolazili, sva umjetnost
svijeta ondje je sabrana – od Koloseuma do Sikstinske kapele svijetom prođeš – koncili su tamo
crkveni držani, osvajao ga i krst i antikrst, ali prijestolje ih Šimuna Petra nadjača. Bdije Bog, poput
noćnog stražara, nad djelom svojim.

Ali, recite vi meni, braćo, zašto ja usprkos svih ovih spoznaja tamo ne ostah nego, uvijek kad se tamo
nađem, srce me ovamo vuče, zašto mi je, usred svega toga sjaja i rahatluka, crkva svete Marije
Aracoeli najdraža i zašto tamo, a ne u druge crkve, idem Bogu za dušu svete kraljevne Katarine da se
pomolim, jer tu je ona još 1478. godine svoj smiraj pod ćirilskim slovima grobne ploče našla. Zato što
se ne rodih u Rimu, nego u Varcaru, zato što tamo spoznah da smo pepeo, ljudski pepeo ali ne bilo
koji i ne bilo kakav, nego onaj što ispod veriga u Varcaru od smrčeva drveta nastade, još uvijek topao,
pōle na njemu da ispečeš. Nema te vatre i nema tog mirisa tu vatru i taj miris za zamijene, što ih
čovjek djetetom dok je bio u sebe primi. Tu vatru i taj miris čovjek cijeli svoj život traži, na stotinu
udara vrata, putuje svijetom uzduž i poprijeko, u biskupskim se i kraljevskim odajama grije, ali na
koncu shvati da ta toplina i njezin miris ne mogu zamijeniti one što su ga u kolijevci grijali i što ih je
tada u sebe udahnuo. Shvati tada čovjek da je svaki odlazak iz roditeljskog doma poput izgona iz Raja.
Ne pomažu tu knjige, niti mudrost ovoga svijeta.

37
V.

U RIMU

Da ne spominjem druge povode koji me u Rim više puta odvedoše, u dva navrata tamo sam išao od
starješina i crkvenih poglavara dozvolu da išćem za gradnju samostana jajačkog. Drugi put otputovah
samovoljno, budući da mi provincijal ne htjede izdati odobrenje, ali ja sam njega činio odgovornim za
sve nevaljale posljedice koje će se iz toga izroditi. Zar i ti sine Brute, poručih mu, zar i ti pored onih
rimskih lindohana izgradnji kuće Božje da se protiviš. Još malo da pa će mi trebati dozvola u Boga da
vjerujem!

Od davne 1866. – kada fra Nikola Krilić ovu našu kapelu uz kozlučki most podiže – pišem ja pisma,
molbe i predstavke (i Vrbas bi, da je mastilo, do sada presušio), obijam pragove crkvenih rezidencija,
kucam na vrata provincijala i apostolskih vikara, biskupa i nadbiskupa, vodim rasprave i prepirem se sa
subraćom, molim i zaklinjem, ljutim se i očajavam, čekam – jer me puštaju da čekam i izjedam se – ali
ne prestajem tražiti jedno i uvijek isto: dozvolu da konačno usiječem japiju i s izgradnjom manastira
da krenem, koji se u vrijeme srednjovjekovnog Bosanskog Kraljevstva naslanjao na crkvu sv. Katarine
smještenu u srcu grada. Ni samome sebi priznati ne smijem – a umoran sam – najviše od upornog
odbijanja crkvenih vlasti da izdaju potrebnu dozvolu. Svijet se za to vrijeme stubokom promijenio –
prepoznali ga ne bi oni koji su u grob na Mašetu samo pred koju godinu legli – dok ja i dalje bijem
svoju bitku s vjetrenjačama. Sâm sam, malo tko pomaže, dolutala me misao obara s nogu.

I taj put ponovilo se već viđeno, negdje grubo negdje u rukavicama odbiše me, kao za sebe nešto da
tražim, tako da opet sama sebe vidim kao Sizifa čiji kamen je golem, a brdo strmo i visoko. Pusto mi je
sve i kaharno u raskošnome papinskome i carskome Rimu (a ne bi trebalo biti jer sam među svojima i
sa svojima) i zato odsutno slušam zvona s rimskih crkava koja te nedjelje vjetar raznosi niz Tibar,
pored kojeg nakon mise šećem s mislima u Jajcu. Prekopavajući po njima poput vjetra po suhu lišću,
travanjski mulj iz rijeke draži mi napeta čula i, htio-ne htio, misli odvodi prema Vrbasu. Jablani pupaju
i sve mi se čini da ćutim neki potmuli prasak izdanaka, koji iz zemlje kroz splet žila hitaju put danjega
svjetla. Tako sada i kod nas, u Jajcu, niz Vrbas do Podmilačja i dalje prema Crnoj Rici i Banjoj Luci
Jukićevoj, jablani romore i pupaju, kudelju predući. I zvona zvone – nakon tolikih vjekova tišine u kojoj
se najveći dar Božji – dar govora – izgubio, jer su riječi posrnule u značenju i brat brata više ne
poznaje. Čovjek je čovjeku vuk postao, uzroci i posljedice se pomiješali i zamaglili obzore.

E, Bože moj, lijepi i dobri Bože, koji si sve stvorio i sve uzdržavaš, sve si Ti zgodno udesio i čovjeku za
svaki rahatluk pripravio a opet – ne dâ mu đavo na oči da progleda i srce za dobro da otvori. Ne dâ, pa
to ti je. Evo je i Turskom Carstvu odzvonilo – čekali smo to ko ozebo sunce – sve će se promijeniti, a
sve će opet ostati po starom. Mislili smo: od turaka većeg zla nema i sve će nabolje poći krst kada
dođe i verige nam s nogu uz zveket spadnu. Ono jest, bit će lakše i lakše će se disati, jer više neće biti
onih krvopija i zulumćara od zanata te će čovjek slobodno i hodit i zborit, ali neće to biti ono o čemu
se snivalo i za čim se čeznulo, o čemu je Jukić – e, rano Iskurstova, tko još o njemu misli i tko za njega
mari – poput Evanđelja navještao, za što je plamtio i u svojoj dobroti, poput leptira na svijeći,
neiskvaren sagorio.

38
 Starješinama crkvenim zboriti o Jukiću to je kao gluhome poeziju čitati, slijepcu dugine boje iznad
Plivina vodopada opisivati. Samo im Jukića ne spominji, bolje vraga nego njega, jer oni još i danas
strepe da im je serasker Omer-paša u kućnoj avliji i da samo kao zapet čeka da ih potvori za šurovanje
s Jukićem i za glavu ih skrati. I, eto, kako se čini, doći će švabo skupa s Ugrom, našim od pamtivijeka
din-dušmaninom, prodisat će i uspraviti se čovjek, ali sve će to opet nekako i neslano i prijesno biti, i
pitat ću se što se zapravo istinski promijenilo kad ćemo u njih poput zadnjeg šarova iz Kozluka s lanca
ko u gazde gledati, i samo ispod oka motriti ne bi li nas pomilovali po tvrdoj bosanskoj glavi i kost nam
dobacili. Ništa, brate moj, ništa, i zaludu mi je vama tumačiti da će se jedno ropstvo drugim zamijeniti,
da će opet sužanj dušu gubiti i drugoga dvoriti, da nećemo svoji ljudi biti i drugi da će nam kapu krojiti
i pamet soliti.

Koliko ste puta na pravdi Boga sa mnom sprdnju tjerali – dok se sav kršten svijet raduje i Bogu hvalu
daje što ćemo turčinu u leđa najposlije pogledati, naš ti fra Anto vehne i veremi za njim ko mlada za
mladoženjom s duga puta ga iščekujući i kroz pendžer izvirujući, ne može on bez turaka ko ni grah bez
motke što uzgor ne može. Pa nije on iz šale pisao da fratri nikad ne mogahu bez begah, niti bezi brez
fratrah, sve išao jedan uz drugoga ko rudonja uz milonju. On bi za saz i sevdalinku i habit sâ se svuko,
sutra bi on put pod noge pa ako treba i tabanom sultanu Abdul Hamidu u Stambol, da ga moli i
preklinje turski vakat opet da se vrne i za vrat nam zajaši. Takvo je on mile, i ne vrijedi ga u pamet
dozivat da s nekrstom života nema i da će stotinu puta bolje biti i švapsko ropstvo – ako je ropstvo –
od turskoga zeman vakta i orgije. Ne dopire to do njega i samo veli da smo sužnji i ropske duše, i da
nam pomoći nema, da smo u ropstvu začeti i odhranjeni. On svoje, pa svoje. Eto, dok je i zadnji goljo
iz Meline dočekao i taj dan da sa svojom braćom preko Save jednim se imenom nazove, njega ni
vilama osedlat ne možeš Hrvatom jednostavno da se prizna. Zaintačio Knežević, neće ni da čuje. Sutra
bi on, turčin da se vrne, sa svojim ahbabom Džafer-begom i na džumu ako treba, opet bi on s
kuburom pod habitom s turcima ašikovao, pa kad se otrovan vrati ovdje nama tumačio da ni turci nisu
toliko zli koliko se govori, da je njih kao i nas jedan Bog na svoju sliku stvorio i da će jednom i oni, ili
barem potomci njihovi, za uljudbu i znanje prionut i za našu se pravicu borit. Opet bi on s Džafer-
begom na istu nargilu dim povlačio i opet bi bilo po nama fratrima ko i stotinu puta ranije: on pije, mi
račune plaćamo. On i drumom kad ide, ne ide ko sav kršten svijet, nego stalno u sebi prebira onu
staru pošalicu: Drumovi će poželjeti Turaka, al Turaka nigdje biti neće.

Tako mi vi fratri zajedljivo na muku pristajete, a ja – kuda god da se djenem – getsemanska samoća u
stopu me prati i izjeda. Nemam komu kazati, to mi najteže pada! Imam ja, istina, svoje knjige i svoje
papire, pa kad s njima uz svijeću krenem divaniti i kada prigušenim mislima koje mi poput kostiju u
grlu zapinju dam oduška, nema te miline ni slasnije duševne hrane. Ali, knjige su knjige i hartija je
hartija, meni treba živ hinsan da mu kažem i dokažem ono što izgleda samo ja u sebi nosim poput
neke velike tajne koja tajnom ne treba biti, još manje ostati. Hoću li naposljetku, sa svijećom u ruci,
početi tražiti čovjeka?

Tako me salijeću misli dok hodim rimskim popločanim putevima, gdje i mahovina latinski zbori. Nego,
kao da mi odnekud došapnu sami đavo, zašto se ti ne bi ovdje skrasio, tko ti brani, i razrahatio se pa –
mozak na pašu. Nema ni turaka ni fratara, ni biskupa ni provincijala, ni trošne izbe fratarske, ni devera
kojemu se kraja i smisla ne vidi, pa da lijepo dušom dahnem i svoja posla da gledam. Pa i toliki su prije
tebe – tko bih ih nabrojao – Bosni leđa okrenuli, nisu se ni osvrnuli a kamoli vratili, nisu se ni pokajali,
a nitko ih u Bosnu natrag nije zvao.

39
 Zastadoh, osvrnuh se, i brzo se prekrstih kao da stvarno đavla od sebe tjeram. Uistinu – što bih ja
tamo, u gradu papinskih tijara i carskih dijadema gdje i svakog drugog konjušara moraš osloviti s
Vostra eminenza, za koje bi se crkve i njihovo podizanje borio, za što bih uvečer dok u krevet liježem
Bogu zahvaljivao? Kojoj bih sirotinji u pomoć bio, koga od grijeha odvraćao i odriješivao, kome knjige
svoje pisao i koga upamet ugonio, kad su tamo svi od rođenja pametni i misle da su svu pamet svijeta
pozobali. Gorča mi je i teža njihova gospodska hladnoća nego i stotinu Džafer-bega (nalet ga ne bilo). S
njim barem znaš na čemu si, i bilo kako da je ima meraka u tome s njim na divan nogu podvijenih
sjesti, duhan zamotati, hrvati se i naduravati riječima kojima se kraja i ne sluti, dok se puši i dimi na
sve strane a suze od dima na oči udaraju.

Jesu oni svoji al’ su daleki, gospodska im ruka latinska koja žulja vidjela nije, ko u mrtvaca ledena, dok
se preko volje rukuju misleći koja im je to brkata bosanska i turska fratrina nezvana u goste bahnula,
još i bez dopuštenja starješine, i sve gledaju nekako da me zaobiđu jer im je moj eglen znan i u srce ih
ne dira. I oni misle, kao i nakon 1463. godine, nama pomoći ionako da nema, jedna crkva manje ili
više, isto nam se piše. Ono što je Bog iskrivio, zar mi ljudi da ispravljamo, sve su vaše crkve i katedrale
odavno porušene, i sami temelji u krov im zarasli, u onih nekoliko – na prste jedne ruke da ih brojiš –
turci na konjima iz obijesti ujahuju, zato im vrata pravite od pasa da vam nisu viša. I u crkvu kad
ulazite, vaše vam je ropstvo pred očima, saginjete se i u sebi stenjete: kad ćemo se jednom uspraviti.
Kako onda dozvole i dukate da vam dajemo za ono što će porušeno i oskvrnuto biti, vi sami sebe
trebate ispitati koji je vakat i kakve zahtjeve postavljate. Kad bi sva izvješća apostolskih vizitatora u
posljednja četiri stoljeća sastavili, učinilo bi se jedna ruka da ih je pisala i da se u toj vašoj Bosni uvijek
jedne te iste stvari dešavaju, nasilje ponajprije. Crkve ni jedne, kao ni samostana od kamena ne
napraviste za cijelo to vrijeme, čime ti možeš jamčiti da će biti drukčije. Srećom te ovdje imate crkvu
svetoga Petra – sveca čije ime je trebala ponijeti vaša prva katedrala – kažem trebala, jer ni njoj nije
bilo dosuđeno da opstane, nego je tadašnji biskup, dva stoljeća prije dolaska turaka, odustao od
njezine gradnje i kaptol u Đakovo prenio. Od tada kao da je i Bog od vas digao ruke, nikako na
njezinim temeljima novu katedralu da podignete.

To mi oholo govori jedan od rimskih nadrimudrijaša, misli u mišju ću se rupu pred njim zavući, jer
trijumfalan izraz mu na licu. Dirnu me tamo gdje nije smio: u osinjak. Da mi je i mater Agatu opsovao
šutke bih preko toga prešao, samo da ga ne izazivam i posao oko samostana da mi ne kvari, ali ovako
sve i da sam mogao – ne htjedoh. Padne li čovjek ispod granice vlastitoga dostojanstva, ni sve mu
crkve i samostani ovoga svijeta neće biti od pomoći. Tako i ja njemu održah slovo, pamtit će ga dok
životom živi.

Slušaj ti mene, popolo grosso, sad si to rekao i nikad više, da imaš imalo duše i obraza, drukčije bi
govorio. Ti misliš, u ovoj debeloj rimskoj hladovini, da se vjera i nevjera zlatom i mermerom,
katedralama i zvonima na njima mjere, misliš da Krist ovdje kod vas stanuje i to pod kiriju. Pa, kao,
velite, mi mu stan dajemo, hranimo ga i oblačimo, i on će igrati onako kako mi sviramo. To je vaš Krist,
i ne bih mu bio u koži. Ako ga nije klesao ili slikao Michelangelo ili Tizian vi mislite Boga da i nema,
vama je samo takav Bog pred očima: Bog savršenstva i sile koji latinski zbori i s mačem u ruci Adama i
Evu iz Zemaljskog raja izgoni. Naši su pređi nekad sličnog Boga imali, ali vremenom se, iz njihove
odanosti ćirilskim pismenima, u latinskim olujama u paramparčad raspade i samo fragmenti od njega
ostadoše koje mi u našim ubogim samostanima kao malo vode na dlanu čuvamo i stoljećima
sastavljamo, da znamo da nije od pamtivijeka ovako bilo i da nekad opet drukčije može biti. A i
sastavimo li ikad tu posvećenu srču, koju turci do jedva vidljivih čestica zdrobiše, to više nikad isti Bog

40
neće biti, nego ranjen i nagrđen, kao što smo i mi sami: ranjeni, obogaljeni i obespravljeni. Tako ćemo
jedni druge i bez latinskoga bolje razumjeti, jer će Bog znati da se nalazi među svojima, a mi ćemo
znati da smo mu bliski i po tom stvaralačkom činu slični, jer zna Bog koliko se namuči prvog čovjeka
dok ne načini, kao što i mi muku mučimo lice Božje od krhotina da sklopimo i u njegovu odrazu da
prepoznamo vlastiti lik. Naš Bog zato ne traži preko nas da bude dokazan, nego od nas traži kroz njega
sebe da dokazujemo, zato se vi bojite sebe i vlastite samoće, dok se mi stoljećima domišljamo kako
izbjeći neizbježno u samoći s kojom smo se srodili. Vi takvoga Boga ne poznate jer je kod vas sve
dovršeno i sve je u jednome komadu, kao saliveno, vi živite u dosadi i letargiji i jedino vam je
razbibriga na pameti: otuda toliki ljetnikovci, zato jedino sebi znadete ugoditi, jer ne žeđate svetoga
zaborava od ropstva i tlačenja, nego zaborava od slatkoga nerada. Niste imali tu sreću da vas rane,
zato i jeste takvi – oholi i hladni – jer niste upoznali ljekovitu opasnost samotnih bdjenja. Vi kasno
liježete i kasno ustajete, mi rano na počinak idemo, ako ikako idemo, jer nam je svijeća kratka i znamo
da je u mraku sigurnije nego pod svijećom. Kod vas je odavno svanulo, ali kod očiju ne vidite, nama
nikako da svane, ali sve u pravom svjetlu vidimo. Vi ne znate što je to nasilje i taj pojam postoji jedino
u vašim rječnicima, nasilje nad govorom i nad samom mišlju, ne znate što to znači Boga slaviti pred
križem na raskršću, koji još koliko sutra može biti srušen, jer su od crkava samo temelji ostali, ne znate
što znači gledati čovjeka začetog u nasilju koje njegovim jedinim jezikom postaje i prije nego je na ovaj
svijet došao i s kojim se on cijeli svoj životni vijek hrve kao s mitskom stoglavom aždajom. Kao što ste
vi oholosti, on je pun straha pradjedovskog koji ga čini sumanutim, nasilnim i nepravednim, a mi fratri
se borimo koliko možemo od toga da ga odvratimo i sami mu postajući slični. Zato je kod vas više
odgovora nego pitanja, mi pak ne znamo kud ćemo od pitanja koja nas svaki dan u rojevima salijeću,
dok je zemlja tvrda a nebo visoko. Kod vas vreva svijeta prazninom odzvanja, i u toj vrevi nitko nikog
ne čuje dok jedan drugoga nastojite nadglasati, mi u drevnoj tišini živimo u kojoj te i najmanji pokret
odaje, zato i hodamo na vršcima prstiju bezglasno se rađajući, bezglasno umirući pored naših svetaca
koji nikome osim nama ne trebaju i ništa ne znače, i koji nikad, osim na Sudnjemu danu, neće biti
kanonizirani, a i tada jer vi i naši biskupi neće biti članovima komisije za kanonizaciju. To su oni
fanatični zaljubljenici u znanje, koji iz Bosne u Veneciju idu vlastite knjige tiskati, vlastitom rukom
najprije ćirilična slova salijevajući, kasnije ih na konju u Bosnu vraćajući. Zato kod nas i zadnji pastir za
sveti nauk znade, jer tu knjižicu u svojoj torbi uz glavicu luka i koricu kukuruze nosi. Otuda naše knjige
i nose naslove Od uza me ili Čizmar jer ih ne možemo, kao vi, u bibliotekama čitati, sve pri sebi
moramo imati ako nas potjera, a o čizmi samo sanjati možemo jer su nam i opanci puni rupa. Vi se
gušite u smradu bjelosvjetskih spletki, mi na đubrištu povijesti miris cvijeća udišemo i njime – jer
tamjana nemamo – kadimo uspomenu na naše svece. Vi ste učeni i okruženi knjiškim znanjem, mi
prirodno nadareni i bistri iz prirode crpimo, vi ste bliži spletki i ispraznom govoru, mi izvornome
poimanju života, na riječima škrti. Takvi su nam i grijesi: vi vaše činite s punom sviješću o tome, mi
griješimo jer nam je grijeh jedini izlaz da osjetimo vlastitu ljudskost jer onda pritišće duša.

Dok je Apokalipsa za vas stilska figura, za nas je ona stvarnost koju živimo svaki dan. Naše jedino
pravo – a i to biste da nam uskratite – pravo je na smjelost, naš jedini putokaz – putokaz je prema
izvorištu, i izgubimo li to pravo i taj putokaz, ni nas više neće biti – nas: žarkih krivovjernika
pravovjerja koji sami sebe jedino kroz oksimoron mogu razumjeti, opasno nagnuti nad ogradom
vlastitoga zdenca. Naš čekrk odavno je pukao, tako da mi znanje iz naših bunara ne izvlačimo poput
vas, nego svaki put se u vlastitu dubinu niz opasnu liticu spuštamo. Prizor koji su tamo vidjeli neke je
nagnao više nikad na svjetlo dana da ne iziđu, na prste jedne ruke izbrojivi su oni koji nakon toga
omudre, ali i to na račun vlastite čovječnosti jer se kod nas za sve stostruka cijena plaća. Dok vi u

41
memli dvoraca obolijevate od kostobolje i skleroze, naši se fratri, slomljeni teretom koji se ne može
nositi, na drvo za Uskrs vješaju. Dok je za vas beskonačnost tek stanje blaženstva u koje ćete u pratnji
lakeja produžiti kroz široka vrata vaših odaja, iz jednog ljetnikovca u drugi, ona je nama jedina nada –
jedina luka spasa u olujnoj noći na otvorenome moru bez svjetionika. Dok se mi borimo za jednu
zaboravljenu istinu, vi sklanjate oči s prizora našega poniženja, grijete se na vatri na kojoj mi izgaramo.
Naše je stanje već odavno nesnosno, sve već toliko dugo traje da smo počeli zaboravljati na početke
našega traženja, logorujemo pored srušenih crkava, ali još uvijek nismo postali Vandalima koji
šatorska krila godine 455. razapeše na stupovima Kapitola. Vi ste toliko opijeni vašom moći i vašom
sigurnošću, da vam još jedino vandalizam može otvoriti oči krmeljivih pojmova. Zaboravili ste na
iskrenost kao na djetinju odliku i dvoličnim zborite jezikom farizeja i carinika, jer mislite da vas od
istine štite relikvije svetaca koje ovdje nagomilaste dok je u Četvrtoj križarskoj vojni Carigrad godine
1204. u krvi plivao, dok je u carski grad istočnoga kršćanstva svibnja 1453. Fatih na bijelu konju ulazio.
Prezreli ste iskrenost, kao maćeha pastorče, zato ste se i mogli cjenkati oko crkvene unije gledajući
kako turci proždiru Carigrad, radije i to ako vi niste glava cijelomu kršćanstvu, zato su i naša istočna
braća u crkvi svete Sofije u očaju i bijesu uzvikivali – bolje islam, nego papa – zato su radije dočekali
sultanski turban nego kardinalski šešir. Dok vi brojite Petrove novčiće, mi hodamo poderanih haljina,
proseći po svijetu, crkve i samostane da podižemo. Vaše sjećanje spava tvrdim snom, dok nama san
ne ide na oči, zato ne spavamo nego otvorenih očiju bolji svijet sanjarimo i nas bolje u njemu. Vi ne
znate što to znači nakon svih razočaranja donijeti odluku da živiš, jer vi živite kao da je život sam po
sebi razumljiv, kao da ste mu vi tvorci i vlasnici, pisari i arhivari. Zato smo mi za vas bili i ostali
bosignana pestilenza – lišaj na vašem debelom vratu – i zato se počešete za vratom jedino kada nas
vidite, a najsretniji ste kad nas ni ne vidite jer vas uvijek uznemirimo i podsjetimo na zatomljenu
savjest. Ako već nema vjetra, vi pušete, ne bi li jedra lađâ u Ostijskoj luci postala spremna za plovidbu
i u leđa da nam pogledate, da nas ne spalite na lomači vlastitih predrasuda. Vi ste postali najamnicima
konstantinovske crkve moći i sjaja, nemilosrdni vladari ovoga svijeta, mi smo ostali Nazarenci služeći
onome koji je propovijedao da Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Mi smo, zato, vaša posljednja
veza s Nebom. Da bi do vaših otvrdlih srdaca doprle riječi Evanđelja, ponovo će se Atila morati ukazati
na rimskim kapijama.

Zato kod nas Krist upravo u onim korovom obraslim temeljima naših porušenih crkava prebiva,
solidaran s patnjom svoje ljubljene djece jer zna – još odmalena kada je morao beskućnikom postati –
što je to kada ti dom i bogomolju na tvoje oči poruši ili kada ti tu bogomolju u džamiju na iste te tvoje
oči pretvori. Mi do ovoga časa gladujemo i žeđamo, golotinju i udarce primamo, on zna što to znači
jer su njega gologa na krstu raspeli i žedan je primao udarce. Vi ste istraživači i vlasnici ovoga svijeta i
o vjeri između dva masna objeda punih trbuha isprazno zborite, mi smo pozvani vjerom da živimo
svjesni da je ona naša posljednja odstupnica na granici svjetova, na granici razbora, gdje nas Bog i
povijesna sudbina smjestiše: Bog da ga svjedočimo, povijesna sudbina da nas kao relikt strancima
pokazuje. Evo nam i lutorani u goste dolaze, i oni samilost pokazuju pred prizorom strašnim, herojima
nas vjere nazivajući, za primjer cijeloj krstjanskoj Europi. I, što mislite, da li bi to postali u mudrost
svjetsku se ufajući a ne u mudrost Božju koja nas nikad, čak ni onda kada nam je voda priko usta
prilazila, napustila nije. Zato i naše crkvice – koliko god da su bijedne – sjaj bijede pokazuju, dok vaše
obratno – bijedu sjaja. I lutorani su, eto, primijetili, iako katolike smrtno mrze, našeg čovjeka koji kad
dođe u crkvu na jednu nogu na crkvenim vratima stane i tako prid Bogom poklekne, jer ne zna koja
mu je turska baraba za leđima. Lutorani vide – vi u Rimu ne vidite i zato me godinama za nos povlačite
i dušu mi moju vadite, mislite sebi neke račune sviđam. A, nije to, nego sam poslije Boga još jedino

42
narodu dužan, jer hoću da onaj moj vjernik kao i sav kršten svijet u crkvi se razrahati Bogu kad se
utječe, a ne na jednoj nozi da stoji, svima tijesno i nije jednom zbog toga pod misom svađa planula.
Vaše su crkve tolike da bi i cijela katolička Bosna, ono što nas za sjemena još preostade, u njih mogla
stati, ali vaše crkve kod tolikog naroda prazne zjape, a naše su pune i svakim će danom punije biti.
Ovdje kad bi došao, moj župljanin Mato pomislio bi da su mu se svetopisamska obećanja ispunila i u
Raj da je prispio, a vi nama da dođete pomislili biste da ste u deveti krug pakla dospjeli. I de ti meni
sada istumači, kad te takvog pametnog mati rodi i sve si nauke ovoga svijeta izučio. Zašto meni, ovdje
u Rimu, u Raju, vrijeme tako sporo prolazi, i zašto ja svaki čas na sahat pogledam i uvijek računam
koliko mi još do povratka u Jajce preostaje. U Bosni pak, u onome našem paklu, nisam još čestito ni
ustao, ni U ime Isusovo nisam izgovorio, a već pred tim istim krevetom stojim na počinak da idem, i
opet moram ime Isusovo prizvati, jer se pitam kako mi se dan iskrade i u što mi prođe. Badava je tebi
govoriti iz duše i sa znanjem, sit gladnomu ne vjeruje.

Dok ste vi ovdje stoljećima zasjeli, dok znadete i gdje ćete omrknuti i gdje osvanuti, mi smo na taj
privilegij odavno zaboravili, jer nas za to vrijeme sele i preseljavaju, premještaju i pomjeraju poput
truhlih dasaka koje uvijek smetaju, a čovjek ih čuva jer, kao, za nešto mogu zatrebati. I taman smo se
na jednom mjestu kako-tako svikli i obikli, buna i privrtanija korijenje nam čupa te moramo mjesto
obitavanja mijenjati, vremena nemamo ni kravu za ular da povedemo. Tako iz Bosne odoše naše
svetinje – čudotvorne slike Gospe Ramske i Gospe Olovske – tko bi druge svetinje i slike čudotvorne
nabrojao. Ali mi i dalje u čudo vjerujemo jer nas, za razliku od vas, još jedino čudo može spasiti. Kod
nas se stalno prazni, ali se na oskudicu ne tužimo, kod vas se prelijeva, ali vam malo. Uzalud je vama
pripovijedati jer ne znate što to znači bijesna turčina, iz Slavonije i Ungarije kad ga istjera, na kućnim
vratima dočekati jer on svoju pizmu na krst, koji ga otamo istjera, na nama iskaljuje. On vidi da su
mnoge naše kuće prazne ostale jer je naš narod, prevaren slatkorječivošću, za Eugenom Savojskim u
Slavoniju otišao, možda upravo na zemlju koja je njegova do jučer bila, i onda po nama udara jer u
Slavoniju natrag ne može. Dok mi gledamo taj naš svijet – i krst i nekrst – kako za tuđe račune i
interese jedan drugome oči kopa, vi o nama sastavljate izvještaje da biste popunili prazne dolafe u
vašim arhivama. Arhivirate našu muku stoljećima, dok mi s dušom u nosu u predaji arhiviramo
stoljeća muke.

Naše su pjesme pune očaja i ojkanja, drevnoga čemera koji nam leže na dušu, zato mi veselo pjevamo
jedino kada umiremo, kao što radosno pripjevamo nakon pogreba sretni što smo još uvijek živi, poput
onih ptičica nebeskih, kolibrima ih zovu, koje za razliku od drugih ptica jedino umirući pjevaju. Vama
za to vrijeme usta puna crkvenih arija, koncerte i kazališne predstave sebi držite, ali slaba vam pjesma
jer iz duše ne izlazi i muku vam ne posvećuje. Zato, kada me iz poslijepodnevnog sna trgne ilirsko
ojkanje naših žena, u bijeli lan narodnih nošnji odjevenih, čije šare cijelu našu povijest kazuju, koje
time slave pokupljeno sijeno u našemu sjenokosu, mene smrtna jeza prođe i dok one ojkaju ja nad
njima i nad sobom gorke suze ronim. Vi za tu pjesmu sluha nemate, zviždim ja zato i na vas i na vaše
dozvole, kući ja svojoj odoh, svojim u korov zaraslim temeljima, odoh svojim turcima jer su i oni od
vas bolji, baš sam ih nešto poželio.

Tu mi sami anđeo Gabrijel moga imenjaka iz Bojčetića posla, te ja okrenuh na šalu, ali kao i on:
smrtno ozbiljan. Vidim, jedini je to način nekom barem nešto da dokažeš. Spoznah tada: ne možemo
mi ovu zemlju svojim mislima i svome govoru prilagoditi, nego obratno, naše misli i naš govor njojzi,
jer je ona od nas starija i nadživjet će nas. Moramo zato mijenjati naš jezik i sredstva izražavanja, dati
se na strpljivo rađanje novih pojmova, nove osjećajnosti i nove mudrosti.

43
 U povjerenju, jer ipak smo iste vjere, ovo da ti kažem: turci silnu spremaju ordiju, na Rim da udare,
kažu još samo jednu želju imaju – crkvu svetoga Petra da sruše – taj posao još da završe pa i tursko
carstvo može propasti. Ja im se pridružiti ne mogu, ma koliko da me srce vuče, ali im mogu oružje
svitlo blagosloviti, jer vidim da su u pravu. Turci mi uz čibuk i uz kahvu kazuju, jer znaju da sam njihov i
svoje mi zlato i tajne povjeravaju, Fatihu samo jedna želja pustom da ostade, u Rim da dođe i crkvu
svetoga Petra u Fethiju da pretvori. Srce ga u Rim vuklo i za Rimom je čeznuo, ali smrt mu prikrati i
želja mu pustom osta. A kod nas, turaka, mejtu želju kad ne ispuniš, ni njegova duša smiraja naći ne
može, a kud ćeš samilosnije duše nego u Fatih-sultana što bijaše. Mi fratri i dandanas po vazdan za
njim uzdišemo, ja još i ponajviše, svaki mu dan tajno opijelo držimo, i sve se žalostimo što turci odlaze.
Pa i mi kažemo, kad je već tako i kad je takva sudbina, daj barem crkvu svetoga Petra sa zemljom da
sravnimo i sa svojim dobrotvorom, sultan-Fatihom, račun da izmirimo. Gdje da nas i na drugom
svijetu taksirat prati. Ako već ne date dozvolu za gradnju samostana, daj barem tamjana, turcima
oružje da pokadim.

On zinuo ko peš u Vrbasu, boje mijenja i nešto bi rekao, riječ mu u grlu zastala, ali zaprepašteni izraz
njegova lica sve kazuje. E, jesam mu i odmjerio, neka se od sada misli kad će mu zurna pod prozorom
zasvirati i janjičari alaknuti: svete vode i krštena svijeta ima, bit će ga i bez crkava. A ja odustati neću –
samo mu još to priko leđa dobacih kada sam izlazio – ali zovnut ćemo te na blagoslov temelja, vidim
njima da si se zadeverao.

Džabe i vjera i krst, tuđa je to kost brate si moj minoritski, kako je Jukić govorio, pokoj mu duši. On se
otkupio, čime ćemo mi milost Božju steći? Ovako – praznu slamu mlateći? Je li tako, imenjače, deder
kazuj i ti nešto, da znam da si još živ.

Nije još ni završio misao, a fra Anto Bojčetić kao uboden skoči na noge:

– To, imenjače, goro zelena, to, tako s njima i treba, kao da si u mojim Bojčetićima rođen i kao da si
tamo odrastao i vučica te kao Romula i Rema podojila, ni Mijat Tomić ravan ti nije, narod će o tebi
pjesme uz gusle pjevati. Nema tu skolastika i svastika, u brk ti njemu skreši pa da ga onda vidiš, manji
od makova zrna, i hoće li ti ikad više na muku pristajati i na vjeru udarati. Ma da je i sami sveti
Mihovil, vojskovođa sve vojske nebeske, ne bih ja njemu halalio i moja bi zadnja bila, i s njim bih ja
megdan podijelio, ako ništa drugo: kamena s ramena, ja da ga oždijem. Tu smo mi lekciju u
Dobretićima za vijeke vjekova naučili, turci nas već odavno zaobilaze, a i apostolski vikari dobro
razmisle prije nego što će nama u goste: znaju kakvi smo, mala je tu razlika između čovjeka i međeda,
znaju da s nama na naš račun šalu još nitko nije tjerao. Na njihov račun može i na to smo uvijek
spremni, tako mi i s vucima, zato su tako i pitomi: u drugim planinama po jednog janjca u zubima
nose, kod nas im i po dva malo. To, imenjače, ma daj nalij mi, Gušta, što si se stiskao, a ti, gvardijane,
tajne nam podrumske kazuj, najbolje vino da ti orobimo. Kome ćeš ga drugome iznijeti, bolji gosti od
nas na vrata ti i neće pokucati. Daj, bolan, driši pojas, ja da ti ga ne odrišim i priko vrata i čađave grede
ne pribacim, ne navodi me na grih, ne treba meni puno, vidiš da me je uhvatilo.

I što će čovjek nego ustade i uskoro im iz podruma donese novu mješinu vina. Iskapiše staro i nališe
novo. Nazdraviše.

– Eeeeeeeee, gvardijane, gvardijane, apostolski ti vizitatori samostan zaobilazili – vrti fra Anto glavom
i šeretski se smiješi – gdje će ti bolan duša, zar je trebalo suza na oko da mi krene, najboljeg vina da
nam izneseš? Ha? Da nisi vodu u vino pretvorio, ha, eeeeee ovo je đakovačko, kad ono u Đakovu

44
cijelu godinu provedoh, napio sam ga se, može mi biti: sve mi na uši udara. Ako im išta vrijedi, onda je
to vino. Ruka ti se pozlatila, tri puta po tri godine gvardijanom bio i ovako nas pojio, turci ti samostan
ne pohodili. Misliš i nadaš se bolji će ti gosti od nas osvanuti, a ne znaš onu tursku: nije kome je
namijenjeno, nego kome je suđeno. Samo i to da ti kažem. Pitaju me ljudi zašto neću u samostan, ja
im lijepo tumačim: Zar gvardijan da mi kazuje kad sam gladan i žedan, kad sam pospan a kada jutrom
trebam ustajati? Kao da mi ovako nije bolje: protutnjim samostanom poput vjetra, podrume ti
pometem – tri mjeseca još da me se spominjete, tamam dok ti ponovo nenajavljen ne dođem –
đogata podâ se i pjevajući – u Dobretiće, slobodan kao ptica nebeska, tamo mi nitko ne treba kazivati
ni kad sam gladan, niti na počinak kada da liježem: trbuh i oči mi sami kažu. Moj župnik i ja u onoj
pustinji i divljini, vremena na bacanje, sami sebi regulu sročismo. Zašto i ne bi: i sami sveti Franjo
nekoliko ih je diktirao, dok nije došao do one zadnje. Svima dobro i nikoga glava ne boli, a da sam
ovdje s tobom, pravo da ti kažem, ne znam što bi bilo. Obajate ljudi pod istim krovom, plijesan se po
njima uhvati i stotinu se griha zaleže. Bolje je ovako i tebi i meni: ljubav na daljinu je najslađa.

A gore, opet, čovjeka dosada kad počne daviti i svakakve mu se misli počnu rojiti po glavi, na konja
uzjaši, od livade do livade, duša se rastapa, cvijeća i ptica, životinja i ljudi, hajvana i hinsana, voda i
drveća, sve se uzmirisalo i rosom umilo, ako ništa drugo barem ćeš na neku kavgu nabasati, pa još
možeš i degenek priko leđa fasovat. Nisam jednom: i fasovo i degenečio. Tako se mi kalimo, vidimo
turci nam više za starog svata ne dolaze, i što ćeš onda nego prvog do sebe po leđima, razloga je lako
naći. Nije ti ga mati rodila. A i što ćeš gore, na onolikim livadama, ne možeš po cijeli dan u ćurlik
ćurlikati. I ovcama dosadi, pa odoše u zijan, ali kad vide pastire da su zorli, mliko im jače. Ih, ja
rahatluka: ovnovi se pobodu, volove rika stala, krave muču, telad se obadaju, ovce bleje, paščadurija
laje, pastiri jedan drugoga gnjetu, ostali gledaju i zazubice im rastu – gdje to još ima: prizor iz Raja.

Svi se smiju, jer svaka njegova upadica je takva da joj čovjek ne može odoliti. On je svoj zanat – misli
Knežević – dobro ispekao: zlo vara tako što s nogu na glavu sve obrne. A ne znam ni šta bih mu rekao,
kad je i ova cijela zemlja takva.

Dok se smijeh još nije ni stišao, on nastavi svoju priču.

– Tako ja onom lezihljebu sve u lice spraših i mogu vam reći – lakše mi na srcu. Nego, Kneževiću,
kažem sebi, prođi se besposlice i dangube, znaš ti da je to izvor griha svakojaka, stvari pakuj pa pravac
Bosna i Jajce – tako sam pored Tibra te nedjelje sokolio samog sebe. I što bi hud hinsan ondje, u
Rimu? Masne zalogaje tuđim ustima da žvače, knjige za prašnjave police da piše, hodajući pored Tibra
Vrbas da zamišlja, tuđim jezikom tuđe misli da mísli i kao tuđe tuđinu da ih izgovara. Što bi on bez
svog imenjaka i njegovih grubih šala od kojih mu krv u glavu udari, što bez Vrbasa i vodopada, što bez
Džafer-bega, bez krivih kaldrma jajačkih čiji svaki kamen odavno napamet zna. A bila bi svaka milina i
divota, ali što ćeš kad se hinsan sviko – gdje nikô, tu i poniko. Sviko se pa kad bi tamo i ostao svi bi ga
gledali, ali ga nitko pravo vidio ne bi, i nitko mu ne bi – poput kozlučkih žena – punih usta Boga
nazvao: Faljen Isus, ujače, uranio, dobro se naspavo! Iako mu talijanski teče kao voda, nikad on više
ne bi razumio kad mu Božić čestitaju: Buon Natale, jer on jedan jedini način zna, kad mu se, nakon
polnoćke, na ciči zimi, uz stisak ruke, u oči ga gledajući, po naški čestita: Na dobro ti došlo Isusovo
porođenje, ujače. Jadan bi, il’ presvisnuo, il’ iz svetoga reda izišao – što Bože ukloni i sačuvaj, jer gdje
pod stare dane dušu da gubi i apostata od sebe da pravi.

Na put da se sprema. Kočijom do Pescare, pa morskom pučinom, i onda drumom preko Splita i
ljutoga Klisa (uvijek se pod Klisom sjetim: Teško Klisu jer je na kamenu, i kamenu jer je Klis na njemu),

45
pa na Hlijevno, Uskopljem na oba Vakufa, niz Vrbas – u Jajce. Pa kad, poput neke nebeske grmljavine,
oćutim tutanj vodopada i kada smotrim one krive, kao munare ušiljene krovove kozlučke sirotinje, kad
se Vrbasa nadišem i plivskom se sedrom namirišem, sve će mi laknuti, sav će ovaj čemer s mene
spasti kao rukom odnesen i sve ću s radošću podnositi jer će me, ako ništa drugo, nositi misao da su
nam dani pod nebom odbrojani, da svoju zadaću vršiti moramo i da svaki živi stvor svoju muku muči.
Dobri – jer su dobri, zli – jer su na zlu putu, sirotinja jer prazna stomaka i liježe i ustaje, bogati jer za
sirotinju ne mare i dušu su za šaku srebrenjaka đavolu prodali.

Čovjek je od zemlje, od rebra Adamova stvoren, i ne vrijedi mu taj pupčanik kidati jer je vijekom
vjekoma u zemlju sa žilama pradjedovskim urastao i iščupati ga se a da mu kosti ne popucaju ne
može, kao ni onaj kvrgavi, od tri stotine i pedeset godina hrast u Dobretićima, ispod kojeg studen-
voda izvire i nikad da presahne. Tada mi u pamet dođoše riječi što sam ih tko zna koliko puta, nad
mnogom bosanskom glavom pepelom ju posipajući, na Pepelnicu izgovorio: Sjeti se, čovječe, da si
prah, i da ćeš se u prah pretvoriti. Prah, prah zemaljski od kog jesmo, taj prah krije drevnu tajnu naše
veze sa zemljom, ali ne bilo kojom nego jedino onom na kojoj smo svjetlo dana ugledali i njome
prohodali, na kojoj nas je sunce prvi put ogrijalo. Zato se čovjeku bez goleme muke ne dâ od kuće i
svojte, zato smo kao nokat i meso vezani za žive i mrtve. I ne pita srce tko jest a tko nije kršten, tko te
voli il’ ne voli, ono ti kaže samo jedno: da je to tvoj svijet i tvoja domaja, da ti druge nigdje nije, a ti
dalje vidi.

Ma, kakav Rim, kakve trice i kučine, ne benavi, Anto, ne batali sebi života i ne išći hljeba preko
pogače, neka Rima za gospodu i eminencije, za njihovu pamet, njihove svjetske brige i spletke, oni za
drugo i ne znaju. Druga je to japija, drugi su ovdje adeti.

I već gledam sebe nadomak čaršije, tamo gdje se vodopad čuje, ali ne vidi, pa bi pusta želja da
okrilati. I mehanički, kao da bodri bosansko kljuse pod sobom, doviknem da se ljudi pored Tibra u
čudu zgledaju: Hija, sokole, hajde živ ti meni bio, neka nas samo kod kuće, pa ako ćemo i zgorenje
svijeta dočekati neka to bude ovdje, jer će nekako, ni sam ne znam kako, biti bolje i lakše će se
predeverati. I večernji mi ezan s Okića džamije Nezir-efendije dobrodošlicu navijesti.

Dok su rimska zvona sricala zadnje, jedva čujne tonove, ubrzah ja prema samostanu. Bit će jednom,
dat će Bog, jedan takav i u Jajcu. Tamo ću stare kosti odmoriti i svoje spise završiti. A ima ih, Bog dao,
odavno ne znam kud bih s njima, sve mislim negdje ću se konačno skrasiti pa ih vučem i povlačim sa
sobom od Fojnice do Rima i Sijene, od Varcara do Bugojna i Livna, od Dobretića do Đakova i Varcara
od Ivanjske do Petrićevca i Jajca. I uvijek se ponešto izgubi ili zaturi, jer se rasipaju i nestaju poput
perja na vjetru. Nisam jednom, konju u rep gledajuć, putom unatrag hodo i papire skupljao. Zgleda se
svijet – misli: ujak pobenavio. Gurema – pa eto ti.

Ma hajde, ne beri brige, i Džafer-beg će pripomoći, obećo je, inšalah – tako reče uz kahvu kad se ono
rastasmo. I nasmijah se, prigušeno sebi u njedra, na carskome putu vječnoga grada, kojim je nekad,
dok je Bog po zemlji hodao, kročio sveti Petar i car Konstantin.

Od tada do danas – još mi zaiskri misao na ulazu u samostan – grade se crkve i manastiri i tom poslu
na njivi Božjoj nikad kraja.

I, što ću, i kud ću, nego ovamo, vama, ažbahama, da me razvlačite i sprdnju sa mnom tjerate, pokoro
moja – tko je još kismetu izbjegao.

46
 Sad će Gušta na mene, a dugo sam i govorio. I predugo. Hajde Gušta, udri, nije ti ga mati rodila, što bi
moj imenjak rekao. Što on tu vama popuje i pamet soli, kao da je samo on na školama bio, a vi kao da
ste svi munafik i slijepi kod vlastitih očiju. Dok svi pristaju uz ono što jest i što može biti, on bi uz ono
što nije i nikako ne može. Mimo svijet je on – tvrda glava varcarska. Pravo veliš. Samo što bi bilo da
Krist nije bio mimo svijet u koji ga Otac njegov posla, da sve nije rastresao i priokrenuo, bismo li mi
danas ovdje sjedili i ovako raspredali? Tamam posla, još bi u Herodovom živjeli kraljevstvu. Rekli vi,
međutim, što vam drago, ja zauvijek ostajem mali stvor velikoga Tvorca, nije se Njemu moj život
omako kao Lili kad mahmuran umjesto po željezu sebi po palcu udari i nije plod greške, nego njegove
promisli, da se čudim i divim svemu što je ikad stvoreno i što je zemljom ikad hodilo i zborilo.

Taoci smo ljudskoga sjemena, u tom se taostvu na ovaj svijet u trudovima majčinim uz jauk rađamo,
krštenje nas od očinskih griha svetom vodom očisti, ali đavo nam onda te iste grihe na leđa natovari,
da spoznajom i razumom, od Boga darovanim, ponovo na granicu druge nevinosti stupimo. Svi smo
na toj granici, a hoćemo li je ikad prijeći to ponajprije od svakog ponaosob zavisi. Golema je to
planina, ta granica, snijegom i ledom je okovana, čovjek zato zaluta, duša mu se smrzne. Nas još
uvijek demoni ilirski progone, za gušu nas stežu, glasa pustit ne možemo te nijemo glamočko kolo
igramo, živimo u polju gatke i sitnoga pljuckanja, crna mačka preko druma kad nam pređe, grah kod
Halaćevke razbacujemo, o budućnosti gatke pitamo, zato vi od katolikluka dalje ne vidite, da je to tek
kap u moru ljudskoga roda, a i to pravo ne razumijete, jer da razumijete znali biste da je u samome
imenu vaše vire cijeli ljudski rod mjesta našao. Otkad je čovjek saznao da je zemlja okrugla, otkada
povijest poviješću svijeta postade, stara su pitanja, a s njima i odgovori, izgubili svoje značenje. Nova
pitanja i nove odgovore trebamo, zar ne osjećate?

Takvim ja sebe vidim, a kakvim me vaše oči vide i vaša srca razumiju, to sam već čuo, ono što nisam
sada ću čuti.

Gušta: bukara je na tebi.

VI.

JEDAN BOG – DVA ZAKONA(?)

Razgovor zape, bolje reči Kneževićev solilokvij. Bio je on čovjek i od pera i od eglena, i od samoće i od
društva, ali nitko nije pamtio da je ovako govorio, nadugo i naširoko. Svak’ po glavi prebire misli i vaga
riječi Kneževićeve. Znaju i vide, nema se tu šta ni dodati ni oduzeti, a opet nije pravo, nije po ljudsku,
narodu svome Bog tako da ostavi. Kako ćeš nepravdu trpit, jer je uz oholost nepravda izvor svega

47
grijeha, osvete ponajprije. Kako ćeš, osim toga, vlastite crkve koje ti turci porušiše i orobiše s
muhamedancima dijelit i tamo neke bosanske zidove plača od njih pravit? Nad samom tom mišlju,
kakva je bezbožna, trebalo bi suze roniti, a njezina tvorca crkvenom kaznom udariti. Da je sveta mati
crkva na stvari tako gledala, odavno ne bi bilo ni crkve ni vjere: na zakonima i disciplini crkva počiva.

– Ti si, fra Anto, ili ako ti je milije, Vejsil-efendija, zaglibio do vrata – najednom će fra Augustin – a glas
mu treperi. Mene će, bore mi, odavle i s nogama naprijed iznijeti, ali ja tebe razumjeti neću. Kao da
nekim drugim jezikom zboriš, kao da nisi kršteno čeljade. Ti drugim riječima hoćeš kazat da je i
krstjanima i turcima Bog jedan, samo što im je različite zakone dao. Znači li to da nam turci dovijeka
trebaju na grbači jahat – oni nas jašu, mi njih ljubimo? Gdje to još ima? Onda nam još jedino
preostaje da se poturčimo. Pa i sami je Isus u hramu na nepravdu šakom o sto lupio, i njemu – Sinu
Božjem – dozlogrdilo! Ti kao i do sada, kuburu pod habit, pa s turcima možeš akšamlučit i ašikovat
koliko te volja i istom se Bogu molit i klanjat, Bog za kojeg ja znam, kojemu se moj ćaća utjecao i
kojem ću jednog dana ja na istinu, s tim vašim ni u rodu rod, ni pomozi Bog. Ako se ta dva Boga kojim
slučajem i sretnu na putu, jedan od drugoga glave zakreću, i nije jednom bilo da krv padne i mnogi se
u crno zaviju. Taj, tvoj i njihov Bog, mome dobro ne misli, jer da je drukčije onda bi drukčije i bilo, a ne
ovako kako jest. Neki su prešli tu granicu, iz župe u džemat i moga Boga tvojim i njihovim zamijenili te
su na svoje srodnike i u dojučerašnje suvjernike poprijeko počeli gledati, neki su tu čizu prešli i po
nekoliko puta i do kraja života nisu znali kojem se Bogu mole umirući na ničijoj zemlji s Kur’anom i
Biblijom u ruci, pa ako i ne možemo znati kojem će Bogu oni na istinu međa se znala, kao i onda kada
se otmicom divojka kadiji privodila. Nikad to jedno s drugim, osim od nevolje, nije išlo. Što bi ti rekao:
Svakom svoje, pa smo onda braća. Ti svoje Bosanske zidove plača možeš podizati i zidati gdje ti je
volja, ali u našoj crkvi svete Marije, barem dok je mene i ovakvih poput mene živa, nećeš, nećeš pa da
te nisu rodili ćaća Anto i mati Agata, pokoj im duši, nego sama sultanija Rokselana, da nisi odrastao u
Varcaru, nego usred Semiramidinih vrtova. Zar da zaboravimo sav zulum i sve porušene crkve, da
klepimo ušima, da nam se mrtvi u grobu privrću i nas žive da kunu? Zar da nam ta ista zemlja, kad nas
sutra u nju spuste, kosti izbacuje, da nam mrtvi što ih turski zulum s ovoga svijeta otpremi na san
dolaze, stràvu poslije da nam salijevaju?

Grobna se tišina sklopi nad blagovaonicom. Ovaj put Gušta je iz rukavice istresao sve, ni zrno prašine
nije ostalo. Do tada bi uvijek ostavljao otškrinuta vrata za daljnje rasprave, čiji se kraj unaprijed znao
ali je odgađan u nedogled. Ni ići, ni ostati, kao da su se upleli u neku nevidljivu stupicu, poput pileta u
kučine, pa se ne znaju ispetljati i što se više trse, omča se oko vrata više steže. I Knežević vidi i osjeća
da više nema povratka.

– Znamo o čemu govorimo, s tim liježemo, s tim se budimo. Svi misle turčin nas zajašio i odatle sve
zlo i svaka nevolja. Ja sam zadnji koji će tome neku izliku naći, jer je nema i ne može biti. Tlače nas i
krv nam piju. Vjekovima – pa i zulum obajatio. O tome sam ja tabake i tabake hartije ispisao, drum od
Jajca do Travnika da kaldrmišem toliko je ima, tome se iz petnih žila odupiruć ne jednom vlastitu sam
glavu u torbi nosao. Od lojanica što sam ih noću sagorio, dok ste vi dubokim snom spavali, vodopad
bih u po noćâ osvijetliti mogao, do zore dogorilo ne bi. Ne velim ja da je ova moja varcarka na
ramenima nešto od vaših glava vrijednija, al’ moja je, druge nejmam i ne bih uludo da je gubim. Ne
bih, barem ispod cijene da ide, poput truhla bostana sridom na pazaru. Eto, nije Gušta na tebe nego
je na mene, na turčina kako me prozvaste, ona grozna prijetnja pala: glavu mi na čizmu dukatâ
ucijenilo jer sam o turskome pisao zulumu i sve na javu dao. Ni usnuti nisam mogao da mi glava toliko

48
vrijedi, i sultanska da je – previše je. I kako me onda turčinom možete potvoriti, gdje će vam duša, zar
ne vidite da to jedno s drugim ne pristaje?

Samo, ne prestaje tu ljudska misao ni potraga za punom istinom i smislom, i ne samo da ne prestaje
nego ona tek tu započinje. Saplete li se tu i omakne li mu se u taj hendek, čovjek se u vlastitog
dušmanina preobrazi i nema mu providna dana. Onda vidi da je ovako od postanja svijeta, život mu
omrzne i na dobro zaboravi ter počne na zlo zlim uzvraćati, a to je ono što sotona i hoće, tu on vodu
na svoj mlin navrće. Zarobi jadnoga stvora, uzme ga pod svoje, upravlja njegovim mislima i djelima i
tako kolo vodi. Ljudima sve postane jedno i život se pretvori u krvavo klupko zadavanja i primanja
udaraca: mržnja s kolina na kolino, ko voda s jedne na drugu lopaticu mlinskoga kotača prelazi i
prelijeva se, nigdi joj kraja. Kako tome doskočiti, kako prekinuti taj đavolji krug, kako zajaziti zlo – kako,
a da čovjek ostane čist i pred sobom i pred Bogom i pred ljudima – to ja sebe pitam otkako sam na
svijet postao. Kako od zla ne praviti gore, kako razumjeti – razumjeti i ništa više – jer ako ti to za rukom
pođe, bolje plaće i nagrade ti ne treba, jer onda si dušu svoju spasio i đavoljim šegrtom nisi postao:
svojima izdajnikom da ne postaneš, drugima da vide zlo da im ne želiš.

Ja sam u Rimu u knjigama nalazio kako su Španjuli konkvistadori, kad su Ameriku otkrili, na tisuće
ljudi pod mač obratili jer za krst nisu znali. Pa kako to može biti, da sada ja vas pitam? Kako ćeš
ljudskom stvoru život oduzeti, život Bogom darovan, pa ako i nije kršteno, čeljade je čeljade i samo
Bog zna njegove tajne i potrebe. Gdje to Isukrst ostavi da se vjera mačem širi i svijet mačem krsti? A
koliko je tek ratova među samim krstjanima bilo i koliko ih je sada dok mi ovdje kao na kapitulu
raspredamo, koliko su Teutoni, vitezovi germanski, na sjevernome moru Baltičkome, svijeta nekrštena
pobili; broja mu nema. Koliko je španjolska inkvizicija ljudi u smrt otpremila, koliko je žena na lomači
sažgano – nema tog teftera u koji sva ta imena mogu stati. Tko će njih na Strašnome sudu iskupiti, jer
ne pobiše ih turci da su već time iskupljeni? Koliko je krštena naroda germanskog tokom onoga
groznoga rata između katolika i lutorana u XVII. stoljeću mrak proguto – ni pokopani ljudski nisu, kosti
im vrane iskljuvale. Milijuni – a ne bî tamo nikakvih turaka ni moga Džafer-bega zbog kojeg mi džigere
izjedate. A znadete li, jeste li barem čuli, tko onog sveca bohemskoga, Ivana Husa, na lomaču u
Konstanzu godine 1415. predade – crkveni oci što se na sabor sjatiše! Uzalud neki među njima ruke
peru jer ih svetačkom krvlju neće kaljati, ostali ga u oganj otputiše. I turski sultan svoje izaslanstvo
tamo uputio, ibret da uzima, ali ne osudiše ga turci, niti vatru pod njim potpališe. Eto, jedna žrtva, a
nije od turske ruke glavom platila.

Zar vas trebam pitati i vas podsjećati na to tko moći svetoga Luke Evanđelista prigrabi, Bosna 1463.
kad propade, kralja kada pogubiše, kraljevne Kata i Mara u tuđinu kada odoše, a pola naroda u roblje
kada odvedoše? Bacili oko na njih i intrige oko njih pletu: Mlečani, Dubrovčani, kralj Matijaš ugarski,
tko sve ne. Dubrovčani Katu iz svoga grada u Rim otpraviše – samo leđa da joj vide, brda i doline Kati i
Mari svi obećavaju, dukate nude, povrh svega tvrde gradove, samo svetačkih da se dokopaju moći.
Briga koga što su osim glave na ramenu sve izgubile, Kati povrh svega turci djecu odveli, dan kada se
rodila da prokune. Misle strvinari: ionako ste sve izgubili i spasa vam nema, ni sedam svetih Luka
vama pomoći ne može, sva nebesa na noge da ustanu. Kata svoj dio moći u Rim odnese, zadnji put ih
spomenu u oporuci listopada 1478, i što kaže – u crkvu svete Katarine u Jajce da se vrate! Poslije
nestadoše, ko u zemlju da su propale, jedino prst kod fratara u Stonu u moćniku pohranjen ostade, u
čijem su džepu završile nitko ne zna: takve su sve naše oporuke, priko njih se palimpsesti pišu. Da je
glad ne bi stigla, Mara svoje moći Mlečanima prodade, ovi procesiju kad su ih dočekivali napraviše, ne
pamti se takva, ali se onda kavga s fratrima iz Padove zametnu koji autentičnost relikvija osporiše, ni

49
do danas tome nije suda. To smo mi, sitan novac za potkusurivanje, bio krst ili nekrst! Nije dakle samo
ovdje kod nas, u ovom zaboravljenom vilajetu, nevine krvi i nasilja, spletke i opačine, gdje god čovjek
da se okrene, na koju god stranu da se djene i pogled da upravi, čovjek čovjeka muči i kinji i ne pita pri
tome je li kršten ili nije. Čudi me da Bog već nije novi potop na ljudski rod poslao, sve se nada čovjek
će boljim osvanuti.

Kod nas je birzeman pizma u zemlju urasla i genius loci postala, dok se svijet za to vrijeme tri puta
naglavce okrenuo i sve se promijenilo. Novi se pojavili narodi, nove države i novi jezici, čuda neviđena,
knjige se pišu da je čovjek od majmuna postao, svi osim nas znaju da je Zemlja okrugla, a nas stjeralo
u ovaj đerdap, duman po njemu pao prst prid okom se ne vidi, pa mislimo da drugog života i nema i
sav svijet ovako da živi. I što je još gore, mi svijet po sebi mjerimo, ali nema više gvelfa i gibelina, u
zaborav su pali bratoubilački ratovi između katolika i lutorana otkako se u Westfaliji 1648. izmiriše. A
kod nas jednako vjerska omraza maha otima, strah ljudima obvladao, i nije to od jučer. U tome smo
sjedinjeni, poput galijota rimskih – nogu i ruku u lance okovanih – u babilonskom sužanjstvu veslamo
u taktu bubnja. I onda, kada galija tone, sviju na dno povlači. Često se sjetim i u pamet mi dođe slika,
koju već i svaki pastir prepričati znade. Kad ono u lito godine 1464. sultan Fatih od kralja Matijaša
Jajce htjede priotet, pa kad već turci na vrh se tvrđave popeše, njihov se janjičar, naš čovjek i naša krv,
s jednim od branitelja za gušu uhvatio. Hrvu se i vise, gore nad provalijom, i dugo ni jedan da
nadvlada, dok se obojica, za vratove se stišćući, u provaliju ne otisnuše. Kad to vidje sultan od Jajca
odstupi i sramno se u Stambol povrati. Eto, to vam je slika koja tumači cijelu našu povijest; carstva se i
kraljevstva ovdi zavadila pa priko naših leđa, a mi služinčad i jednima i drugima, međusobno se
koljemo i trijebimo te smo već i zaboravili za čiji se račun zavadismo, to je naš jedini zajednički
amanet. Živimo poput šišmiša u mraku, u džahilijetu, pa kad bi netko sviću upalio dugo bi trebalo oči
na svjetlo da nam se sviknu. A imali bi što i vidjeti – jedni drugima akindžije, sve sami altiparmak.

Najlakše je sve na turke svalit, time sa sebe svaku odgovornost sprati i zbogom pameti, sve ravno do
mora pa udri po prvom koji naiđe, ja bih na to prije svih vas imao pravo jer su meni najviše život
zagorčali i prikratili, do devetoga kolina da se spominje. Nije me otrovalo a moglo je okom dok
trepneš, svaki dan oko mene mrtve glave da padaju imalo bi poradi čega a računâ da ne poravnamo.
Udarala je i meni krv u glavu – oko za oko, zub za zub – ali se suzdržah i za osvetom ne posegnuh.
Nema za dušu većeg pokaranja nego se svetiti, a ono: Osvetio se, posvetio se – to je laž kojoj
lakovjerni nasjedaju, ali kao svakoj laži i njoj su noge kratke jer znam iz iskustva drugih, sve da u
Svetom Pismu i ne piše. Ali ja još uvijek odgovora tražim: kako će ovaj svijet izgledati sutra nakon što
turčina odavle išćeraju, hoće li neki novi dan osvanuti pa više neće između krštene braće mrtva glava
na međi padati? Neće biti potvaranja ni ogovaranja, i pakost će nestati, neće više biti: nek samo
komšijina krava crkne. Hoće li onda grijeha, ko rukom odnesena nestati, pa će one naše
ispovjedaonice opustjeti, koje kad bi dar govora imale svašta bi kazivale, od čedomorstva do izdaje,
hoćemo li onda mandal na njih staviti jer će turci u svojoj torbi sa sobom i sve grijehe ovoga svijeta
put Jedrena i Stambola odnijeti? Kazujte, braćo, ne krzmajte, i dokažete li da će tako biti i ja ovu glavu
za drugu da mijenjam. Nisam ni ja sveti Toma Akvinski, sve da anlajišem.

Nemojte cijeli život na hladno da pušem jer sam se, biva, opeko. Ozlijedi i ozlojedi čovjeka, pa
zlopamti i taj jed na svoju još nerođenu djecu poput lepre prenosi. Ja sam jednom, obnoć, umjesto
šećera soli zagrabio, s vodom pomiješao i otpio. Taj me gorak okus danima još pratio, ni sva turšija što
je ispih nije ga saprala. U Dobretićima, sve od vrela do vrela, studene se vode napij, žeđ da gasim, ali

50
zabadava. I sad noću kad se budim, uvijek pomislim slane ću se vode napiti, pa sviću palim da ne
omanem. Sada četvore oči otvaram, a sâm sebi sam kriv.

Tako i čovjek, u dušu kad ga rani, prigorit ne može nego drugima pa time i sebi ranu na ranu zadaje i
zato svi, čak i u razgovoru svagdanjem, misle da ga drugi hoće nasamarit i na tanak led navuć. Poput
zvijeri svi na jedno oko spavaju, svatko svakom zlo snuje i o glavi radi. Ja sam se od te pogibelji – a ne
bî lako i ne bih tom stazom opet hodio – izbavio i nemojte me natrag vraćati jer nema te sile ni toga
zakona u taj glib da zaglibim i u sablast da se pretvorim. Ako treba radije glava s ramena neka ide, i
bolje su od moje ko zrele kruške padale. Ne čekajte Bogu na istinu da odem pa onda o meni pogrebne
filipike da sričete i u zvizde me okivate. Takvi su ljudi. Za života jedan drugomu oči bi iskopali, a nad
grobom nariču i sve najbolje, sve mislim mrtvac će iz groba poput Lazara na noge ustati pa još jednom
ponovo leći, samo ljudsku riječ o sebi da čuje. Jer to da se desi, ovdje čovjeka najprije u ilovaču
moraju spušćat. Neće lîpa i bratska rič priko usta za života, prije će moj Džafer-beg k misi i na pričešće.
A i on Boga slavi, samo po svom zakonu, i srce mu ovoliko kad uz akšam meni kazuje: Kad mujezin sa
munare javlja, da jacija na mahale pada, aziz-Alah svako tiho šapće, majka sina na jaciju budi, ustaj
sine jacija ti prođe. Zar ne ćutite božansku ljepotu i milost u ovim stihovima, nisu to dvorski pjesnici
spjevali nego narod na svoj način Boga veliča. Turci svoju viru toliko ljube i toliko uznose da su
pojedini među njima Kur’an ezberile naučili, hafizima ih zovu, u tome bi se na njih mogli ugledati jer i
kod njih je iman, Sveto Pismo i mi ezberile da sričemo. Da je Bog drukčije htio, drukčije bi čovjeku u
amanet ostavio, svi bi jedne vire bili, crkve il’ džamije podizali, ali tko se može zakleti da i onda ne bi
bilo za vratove. I tada bi hamal do hamala bio, i tada jagma, a svi zajedno u kafezu.

Ja vas potpuno razumijem, sami sebi ste dovoljni, goropadni na različitost, vi mene i nećete i ne
možete dok ne premostite vjekove, dok vam prid očima u jednom trenu ne pukne cijeli put što ga
čovjek prođe od Adama i Eve nakon što ih grijeh iz Raja istjera, do trena kada štap Mojsijev narodu
izabranom put kroz more otvori, od Tornja Babilonskog do ovih naših jajačkih kapija, put posijan
stradanjem i nadama, herojskim djelima i izdajom, a to ne biva bez velike muke i unutarnjeg hrvanja
sa samim sobom, bez tragedije koja je ili otrov ili kvasac životu. Meni je kvascem postala od trena
kada sam vlastitim razumom spoznao istinu pohranjenu u Svetome pismu. Nad tom slikom ja sam u
mraku neznanja najprije očajavao i zdvajao dok mi najednom sve ne postade razvidno i razumljivo.
Dao Bog, izvor mira, tim jezikom i vi jednoga dana da progovorite, jezikom nove pravednosti, ako i
jesmo postali “kao smeće svijeta, kao izmet sviju sve do sada”. Teško je, ne prianja uz ovozemaljsko
iskustvo, to da nas vrijeđaju a mi da blagosivljamo, da nas progone a mi strpljivo da podnosimo. Malo
ih je koji su u duhu, a ne samo na riječima, iz Staroga u Novi Zavjet prešli – malo, jer je to najteža
zadaća čovjeku ikad zadana, jer boli kad te vrijeđaju, i za osvetom srce žudi kada te, kao nas
stoljećima, proganjaju. I, kad bih morao birati, radije bih izabrao da me proganjaju, nego što bih
progoniteljem postao.

Razgovor između Kneževića i subraće prelomio se i zašao u opasne vode. Tu su se uvijek razilazili, i nije
jednom planula svađa i teške se riječi potegnule. Oni bi Kneževića poturicom gorom od turčina zvali,
ni on njima ne bi ostajao dužan te bi govorio da im uludo sve škole i sva teologija kad svojom glavom
neće da mućnu. Poslije bi se mirili i sve popravljali, jer su se znali u dušu i jer su istu muku mučili.
Ništa ljude ne zbliži tako poput preživljenog brodoloma. Tu oni vide da su mali i neznatni spram neba i
njegovih vjekovnih zakona.

51
A razgovor ih ponio, već davno je bilo kada je kuharica Ana, čudno ih pogledajući, večeru donijela i
davno je bilo kada se večera pred njima ohladila, a oni jednako raspravljaju, još malo pa će i ponoć a
od stola se još nitko ne diže: kao da ih je prikovalo. Nakupilo im se tijekom godina u kojima jedan
drugome ni Faljen Isus da kažu nisu imali vremena, jer su uvijek najprije na druge morali misliti pa tek
onda na sebe. Tako su se i neizgovorene riječi nagomilale poput oblaka pred oluju i zato nije čudno da
varnice sijevaju, zato je razgovor tako silovit i pun susprezane energije koja je, sasvim nenadano, našla
svoj put. Došli na ručak, kao i toliko puta prije, a vidi dokle su došli.

U jednom se trenu, sav uspaničen, oglasi Gušta:

– Aman, ljudi moji, vidite li vi koja su doba. Ane nam i večeru donese, a mi ne vidimo i jelo se ohladilo.
Nego, na počinak, neka nešto i za sutra ostane, o čemu ćemo sutra divaniti i oko čega se prepirati. I
večernja mi molitva propade.

– Ti o ničemu drugome i ne znaš nego o molitvi i obavezama – spremno ga dočeka fra Anto Bojčetić.
Hajde, bolan, kud si navro, kao da će tvoja molitva priko noći sve promijenit i od ove zemlje Raj učinit.
Sjedi, sjedi robe Božji kako je za sebe govorio sv. Pavao, popij, zamezi, sebi oduška daj i drugima uza
se, nismo ovako zasjeli i prodivanili još malo ciganska će godina, a ti na sahat pogledaš. Pa i sami je
Isukrst, čudesa čineći, s ljudima znao sjesti, vina popit i zamezit. Osim ako i ti nisi neko čudo namjerio
učinit, na priliku Kneževića u Hrvate da upišeš. Ako je to u pitanju, onda ne velim, i nije nam druge
nego se dizati od stola. To bi stvarno čudo bilo, i Kongregacija bi posla imala i – opet belaj. Hajd’ onda
u Rim, toliki put, pa među one drvene biskupe i kanonike, daji izjave u procesu kanonizacije pred
ovom i pred onom komisijom, kako se čudo desi, je li Knežević ujutro prije mise mrzovoljan bio, je li
volio popit, kako se s turcima gledao, je li istina da je pod habitom kuburu nosio kad bi turcima na
akšamluk odlazio, kažu da se s muhamedancima, čak i s kamenom, htio bratimit, priča kruži da je s
pobratimom Zêmljom Bosanski zid plača u crkvi svete Marije napravio, kako to da se ne bori za crkvu
nego još i turke u nju pripušća i s njima se bratimi, zašto je Šeći obećao da će novi Adam postati (je li u
pitanju neka nova teologija, jer fratre ionako bije glas da su lutorani) i na kraju bi se ti priko naših leđa,
mojih ponajprije, u svece upisao jer bi riješio i ono što svi u Proviniciji smatraju nerješivim. A bi i bio
merak, brate si moj rođeni, jednog sveca iz Bosne Srebreničke na nebu imati, jer mi o koncu visimo i
stotine na nebu da nas zagovaraju nije previše, toliki ujaci i toliki njihov znoj kroz vjekove, a tebe ta
sreća da zapadne među svete da stupiš. Ne bi me, doduše, ni čudilo – kakva zemlja, takvi joj i sveci – i
ne mogu sebe zamisliti pred tvojim kipom da kleknem, bi u smijeh udario, svetom bi me Ivi u
Podmilačje vodili i svim egzorcistima, smijeh da me prođe. Samo ti bi i kao svetac stalno na vrijeme
mislio, na molitvu i na rad, pa kad bi ostali sveti vidjeli tko među njih dođe, i na nebu bi buna nastala.
Zato je bolje ostani ti ovdje s nama, lijepo s ljudima popij da i dalje ovu muku deveramo i da vidimo
hoće li na kraju i za vratove biti. Knežević je, čujem, Sabita zaptiju već pripremio, ako zagusti njega ima
tko braniti, što ćemo mi, hoće li nam crni danak osvanuti, s bojnog polja kao mrtve junake da nas nosi,
a Kosovka divojka preživjelim rane da vida i rujno vino im toči. Nove bi se samostanske kronike pisale,
nisu ih turci, nego se fratri izmeđuse poklali. E, neću, neću, ako ništa drugo zbog Kneževića, on i ovako
ne zna kud bi s knjigama i papirima, zato novi samostan i podiže, knjige svoje da ima gdje raširit, ovaj
mu sirotinjski malen, pa još i o fratarskom kreševu da piše. Zato se nemojte čuditi, sutra novi
samostan kad osvane a njega gvardijanom imenuje, letićemo mi fratri iz samostana da bi on svoje
knjige po kući svetoj porazmišćo, on knjige voli više nego mati dite. Ne zavaravajte se, zato, braćo,
odosmo mi na studen i na kišu, a samostan se pored nas do neba uzdiže, kao da je Monte Cassino.

52
Vidim ja kuda sve to vodi: nova će se Regula svetoga reda pisati, knjige će mjesto ljudi zauzeti. Vi još
uvijek ne anlajišete, ali polako, zacvokotat ćete vi na zimi, sve furune ovoga svijeta neće vas otkraviti.

VII.

GOSPODIN S VAMA

Srećom te se ovaj put među njima nađe fra Anto, vikar iz Dobretića, sviju da ih spasava novoga
pokaranja. Dopratio Kneževića u Jajce iz samostana na Petrićevcu, pa se zatekao na ručku. On je imao
tu vrlinu da nepomirljive pozicije približi i naoko nepomirljive protivnike, dovodeći ih pred apsurd,
izmiri.

– Ljudi moji, stanite, stanite malo, ako će Gušta i svetac postati nije na nama ni postalo niti će prestati,
evo još malo pa će i ponoć, pilići pod nama da se izlegu koliko sjedimo, da barem Zdravo Mariju
izmolismo, imaju pravo crkvene starješine za nas govoreći da smo bezbožnici, vidi samo Kneževića,
raspojasao se i udara po vinu ko da je voda s bunara iz Kozluka, briga njega i za Guštu i za Kongregaciju
i za kanonizaciju, prođimo se ćorava posla jedan drugoga u pamet da ugonimo, nego hajmo mi brigu
na veselje udarit. Da mi u Dobretićima tako nismo radili, bi nas vuci već odavno raznijeli, ali mi ih
nasmijavamo, još malo i šest stotina godina će, tako nam glave na ramenima ostadoše. Tko to u Bosni
ne zna i taj zanat nije izučio njemu ovdje života nije i bolje mu je odmah bisage spremati – dobaci on s
kraja sofre, a svi znaju da je alčak i uvijek potrčan na šalu i šegačenje. Mnogom je on subratu sahan
izvrnuo i suze od smijeha na oči natjero.

– Nego, znadete li vi šta bî kada ono našega fra Nikolu Krilića zvanog Beg iz Fojnice u Posavinu, u Tolisu
premjestilo? Opraštao se s fratrima i do tri dana, gozba kao da je mlada misa, magaza umalo glavom
nije zaplatila i dugo je još te rane vidala, kadli uskoro njemu fratri iz Fojnice pišu đogata iz Pečuha da
im nabavi. Ko, biva, neka on samo nađe, a oni će aspre već poslati. Ali, ne lezi vraže, đogat da bude
vilê kao da će na njemu jahati, ne stariji od dvije godine a ni cijena da nije golema, griva da mu se kao
sunce sjaji, noge kao u putalja, zubi poput bisera da se bijele, repom sve drum da mete, da nije preveć
nemiran i stari fratri da ga jahati mogu elem – spisak želja i samoga Pegaza da naručuju toliki ne bi
bio, još jedino nisu tražili mađarski da priča i na teferiču da im pjeva i igra. Primio fra Nikola sitnu
knjigu, zadeverao se, ali se ne da ozlosrdit, nego će svojim ujacima ovakvu knjigu sročiti: Draga braćo i
ujaci, primio sam vašu knjigu i odmah se u potragu dao jer je vaša želja za mene zapovijed, put pod
noge pa u Pečuh, ko kad drugog posla ni nemam nego konjima u zube i pod rep da zagledam, tome su
me i na studiju teologije u Firenzi najprije naučili. Kad nakon tri dana tamo ne najdoh što vam srce
išće, ja dalje, svu sam Ungariju privrnuo, do Pešte sam haman došao, na svaki sam salaš svratio i u
svako firaunsko selo, ali ata takvog vi što ga tražite nigdje ni za lijeka, prije bi alu našao. Ima približno,
ali nije to to, neću da se sramotim. Onda velim: kakve gazde, takav da je i konj, kupih prvu kobilu na
koju naiđoh i nju vam badava šaljem, pa vi sebi đogata sami pravite kakav vam odgovara.

Tako se naš fra Nikola iz stupice izvuče, na šalu okrenu, a i kako bi drukčije, ne ko ja na njegovu mjestu
da sam se zatekao, bih se odmah vàs u brigu dao. Jest, tamam posla, s fratrima se naduravat! Otada i

53
fojnički fratri upamet, prije nego će kome pismo napisat dobro razmisle, i nasta uzrečica kad netko s
pismom oteže: K’o da fra Nikoli pismo hoće pisati!

Nije Beg ni mlađima dužan ostao. Jedne prilike nađe se s jednim junošom pred rijekom; voda nadošla,
nigdje ćuprije, a valja im na drugu stranu. Te kocku baciše – tko će koga priko rijeke nositi. Pade kocka
tako da je Beg svoga mlađeg druga na drugu obalu morao prinijeti. Zasuka Beg nogavice, zabaci habit
na leđa i – svoga druga na sebe. Kad će nasred rijeke, zbaci ga s leđa, umalo se čovjek ne utopi.
Nekako pređoše na drugu stranu, i mladić ga pita: Šta ti bijaše, zašto me u vodu baci?! Jest – odvrati
fra Nikola – poslije da pričaš Bega da si jašio.

Tako i fra Anto krâvi atmosferu, jer vidi da bi između braće po zlu moglo poći. A duševan je inače, i
glas ga nadaleko prati da dar suza posjeduje, kad propovijeda uz misu sve suza suzu goni. Tada je
crkva dupke puna ni igla da nema gdje stati, pa se narod zanese i rasplače, kuknjava i naricanje
crkvom odzvanja, ovce se oko crkve uplašene rastrče te pastiri kasnije teške muke vide dok ih sve u
tor ne stjeraju. Kad bi petkom preko Korizme Put Križa on predvodio, i najstariji domaćin iz Korićana
sabajle bi na noge ustajo, opanke nazuvo, njivu i blago ostavljao, pa put Dobretića, fra Antu da sluša
kako pod križem grca i Pilatu kroz stisnute zube drobi što Isukrsta na križ na pravdi Boga krvnicima
predade, i kako će pridobri Sin Božji njemu i sličnima oprostit i u slavu ih nebesku privest, jer je na
spas svega ljudstva, od Marije Divice porođen, na ovaj svijet došao. Tako bi za nekoga, kad bi uranio
prije pijetlova, govorili: Nadigo se ko da će fra Anti na Put Križa. Volio ga je narod slušati i lijepio se za
njega ko janje za mater, jer mu je živom držao vjekovnu iluziju da pravde barem negdje i barem u neko
doba za sviju ipak ima. To je bila tajna fra Antina uspjeha, tajna koju on nije smišljeno podgrijavao
nego je u sebi poput nekog urođenog znaka na tijelu nesvjesno nosio, koju tajnu je narod uzljubio, o
čemu je nadugo i naširoko pripovijedao i njome se krijepio. Onoga čega nema a za čim se s kolina na
kolino žudi, pravde ponajprije, puna usta.

Kad bi na red došao onaj dio litanije gdje se Majka Božja oplakuje – Od žalosti Majko sveta, rane Sina
tvog propeta, nek nam budu u srcu – ko pokošen bi padao na tlo i dugo tako nepomičan ostajao ležati
da bi pomislili da ga je kap udarila, jer se prije toga stalno za srce hvatao. Nije bilo jednom da su ga na
noge podizali i hladnom vodom polijevali, uvijek je puno vjedro spremno čekalo. I sve tako, do
sljedeće postaje. O mukloj tišini koja bi tada zavladala crkvom dugo se još raspredalo po seoskim
prelima i mnogom se njegovom župljaninu učinilo – zakleo bi se da je plač Majke Božje čuo nad
propetim Sinom. Te bi se vrele suze zatim u prijetnju pretvarale, prijetio je i žestio se i nije štedio riječi
zlikovce i palikuće zazvati da se obrate dok je još za vremena, da se Bogu a ne idolima klanjaju u duhu
i istini jer ih inače oganj pakleni sljeduje skupa s onim razbojnikom što na krstu odbi pokajanje. Tako
se odvijala ova kalvarija u Dobretićima i svi među fratrima na jednu, fra Anto kod naroda na drugu
stranu. Ne bi se pravo moglo reći jesu li ga se više bojali ili im je više omilio, i uvijek su mu ruku tražili
na cjelivanje, a on se ko mlada unezgodi – oni k ruci, on ruku sebi.

– Kud si pošo, odbij, ne benavi, gdje ćeš mene u ruku ljubit, nisam ti ja kanonik. Ako ti je baš do toga,
eno ti Zagreba i Đakova, široko ti polje, kanonikâ ko pljeve, ja sam ih se nagledo, pa sve od vrata do
vrata njihovih odaja – ljubi ih i cjelivaj do mile volje. Oni čaršijom ispružene ruke hodaju, svikli da ih se
cjeliva. Odbij, kad ti kažem, kud si navro ko ovan na solilo.

Znali su se i na mrtvo ime zavaditi, a kasnije udri na šalu: tko se voli, kazuju, taj se i svadi. Zadnji put se
zavadili oko pogreba. Jedan domaćin priminuo pa ga hoće najprije u crkvu nosit i po običaju opremit,
al’ fra Anto zapovijeda mrtca odmah na groblje da nose. I bî po njegovom, ali se prakaraturi

54
provincijalu žalili i prijetili da će drugog paroka sebi u selo dovesti. Došlo to i do fra Ante, ko kad je
svijet malen, svatko svakog pozna, svatko svakog ogovara i potvara. Ništa ne govori do nedjeljne mise
ali na kraju, kad se župne obavijesti čitaju, ovako će: Čuo sam da ste se mojim poglavarima na mene
tužili i bijedili me da ovdje nove običaje uvodim. Badava vam ta rabota, dragi vjernici, jer u crkvi
katoličanskoj ne radi tko šta hoće, nego onako kako mu se zapovidi. Da tako nije crkvu bi odavno đavo
nadvladao, a ni ja ne bih među vama u ovoj pustopoljini bio, nego bih se poput drugih u Đakovu
baškario i sve prst u uho pa pjevaj, suha mesa i kulena na tanko izreži i vinom zalij, a ne s turcima
deveraj i nikad providna dana. Nemate se vi na što žaliti i mene opanjkavat, nego će dok sam ja ovdi
biti onako kako ja kažem i nikako drukčije, ovdi sam ja i apostolski vikar i padišah, a vi se možete žaliti i
na Portu ako vam je baš volja i ako nemate pametnija posla, eno priplakali, hoće se baildisati, suza
suzu goni, iščekâju kad će vaša dava stići. Kao da sam ja iz obijesti naredio mrtca odmah na groblje da
se nosi, kao da ne znate koliko malo treba kuga i morija da se zalegu, a onda se ne pita na groblje il’ u
crkvu, nego za prvu motiku pa pokapaj gdje stigneš. Zna se što je moje, što vaše, isto kao i pod misom:
ja vama Gospodin s vama, vi meni I s duhom tvojim i – Bog te veselio. To bi isto bilo kao kad biste vi na
Gospodin s vama odgovorili: Ma nemoj! Šta ma nemoj, kome ma nemoj, ćaći i materi, nikome ovu
crkvu nije ćaća u prćiju ostavio da može raditi što mu se ćefne.

Grmi fra Anto poput svetoga Ilije, crkva odzvanja, narod se poklopio, čak i oni koji se ni pod misom
nisu libili glasne komentare davati šute ko zaliveni. Kasnije, iza mise, prilaze mu domaćini s kapom u
ruci (a seljak bez kape na glavi isto je što i cura za udaju, ne zna kud bi s pogledom): Tako i treba,
ujače, s nama i ne more drukčije nego oštro. Da nije čvrste ruke, narod bi se raspušćo i u anarkiju
zapao, niko ga više u suru ne utjera. Znaš ti narod – i selo neka propadne, samo neka običaja.

Svjestan je da mu ove grubosti ne pristaju, ali gdje će od srama dopustit u ruku da ga ljube i po
njihovom na samome početku njegove službe da bude, pa da mu se stado ko pred gladnim kurjacima
razbježi. Ispusti prvih dana dizgin iz ruku, piši propalo i traži sebi drugu župu. Jest divljina i nedođija,
snijeg kad zapadne preko pâsa živ stvor pola godine im ne dolazi pa se među sobom kinje i glože, al’
lijepo mu opet u Dobretićima s narodom, jest oskudan život al’ ima svoje ljepote koje samo treba
otkriti i nije se jednom s fratrima porječkao braneći svoje župljane, u oko mu dirni samo u narod
nemoj. Prošle godine, snijeg zapao, a Božić, poslije polnoćke svijet se svojim kućama razišo; on sam u
sobi osta – studen ga i po leđima i po duši hvata. Al’ ne da on srcu jada, pa sebi samom nazdravlja:
Sretno ti Isusovo porođenje bilo, hajd’, živio ujače! A soba prazna, pa odzvanja: Živio budžače! Samo
je Kneževiću tu zgodu kazivao dok ga je od Petrićevca do Jajca pratio, suze ga obliju!

Znaju fratri da je slab na Dobretićane, pa ga podbadaju i maslo mu vade. Ne zna on – kao, dijele mu
savjete – gdje je i među kakav svijet došao, pa ne bude li snažan poput fra Stipana Sladojevića,
dovitljiv i odlučan kao fra Stipo Nevistić, a neustrašiv kao što je fra Franjo zvani “džin-baša”, bolje mu
je odmah sa župe, dok mu je još živa glava na ramenima, jer su Dobretićani na ujake čak i na oltaru
nožem nasrtali. Divlje mjesto divlji narod uzgoji, narod čudnovat, nezahvalan, smutljiv, grižljiv, na sve
zavidan. Ne vrijedi njegovu zloću ispisivat, vrijeme zaludu gubit i pero tupit, i onaj tko u Dobretićima
misnik hoće biti, mora postati gluh, slijep i nijem, u svemu im udovoljavat, ne trebaju mu knjige za
propovijedi, samo dobra kesa, pića da im može nabavit, pojit ih i častit, misu nekako reći i gori od njih
postat. Još i danas Pejaga Aščić, Nikola Saratlić, Ilija Nerast, a i mnogi drugi, na sva usta se hvale da su
iz Dobretića nabrzili misnike koji im nisu po volji bili. U Dobretiće ni sami turci bez goleme nevolje ne
idu, i kad god mogu u širokom ih luku zaobilaze. Spomeni im Dobretiće, oni samo othukuju i
ponavljaju: Sve sami edepsuz, neuzubilah!

55
Fratri listom pripovidaju ono što svojedobno fra Mato Delivić, vikar apostolski, zapisa kada je krizmao
u Dobretićima, gdje je službovao otac Augustin iz Fojnice, redovnik izvanredne strpljivosti, koji
ponajviše u špiljama prinuđen je bio živjeti, da ga ne stigne zloba turaka Jajca, Kotora i Banje Luke koji
narodu blago odgone. Krizmajući tri dana pred župnikovom kućicom, ostavi fra Mato svjedočanstvo
da se našao na strašnome i pustome mjestu. U narodu je predaja ostala kako je Stipo Đuka prije
stotinu i više godina živote oduzeo nekim franjevačkim bogoslovima koji su došli pred mladu misu
neke župe da “oprose”, sebi oružje i konja da bi mogli nabavit. Ali ne nađe ubojica kod njih ništa osim
korice kukuruze i pola nepojedene glavice crkvena luka, te kasnije savješću moren, samome sebi život
prikrati bacivši se u provaliju s Korićanskih stina. Koliko ih je pod crkvenom kaznom jer su se prid
kadijom, ne mareći za crkvene zakone, vjenčali i tako na sablazan svima žive. Zna li on, jadan ne bio,
kako godine 1773. prilikom svog prvog biskupskog pohoda umalo glavom ne plati fra Marko Dobretić,
kada ga pred bisnim turcima u škrip među stine spustiše, gdje je vas bogovetni dan proveo i umalo se
od straha i studeni s dušom nije rastavio. Do danas je živim ostalo sjećanje kako je tada gorko
oplakivao jadno stanje svoje bijedne domovine. I sami biskupi u Dobretićima plaču i nariču.

Zato, ako mu je s takvim narodom biti, snagom se mora opasati poput spomenutog fra Stipana
Sladojevića koji je još kao dijak u Ungariji dva čovjeka nosio, jednog u jednoj, drugog u drugoj ruci,
turaka se bojao nije nego im je puške iz ruku otimao i po glavi udarao. Osim snage, potrebna mu je
dovitljivost i srčanost jednoga fra Stipe Nevistića koji je narodu u uspomeni ostao kao agresivan, u
crkvi i fizičkom silom red držeći, a na dvosmisleno pitanje Dobretićana kako mu je đogat, ciljajući na
njih, odgovorio dva smrtna griha da ima: lijenost i proždrljivost. Neustrašivost mu fra Franjina treba
koji se ni samoga livanjskog bega u po bijela dana – kad je narod natjerao raditi nedjeljom – balijom
nije ustručavao nazvati i kao glasovit egzorcist mu zaprijetiti u zakon krstjanski da ne dira, džini da ga
ne pronosaju po himljanskim stinama, tako da je i beg morao odustati od svoje opake namjere i narod
k misi pripustiti. Ne bi mu konačno na odmet bilo pri sebi držati ni umijeće fra Pave Milićevića,
pobožna i umiljata misnika, koji je sijaset pjesama napamet uz gusle znao i narodu ih svakom zgodom
pjevao, da se sokoli i hrabrih se spominje djela, za kojeg je ostalo zapisano da je vrstan lovac bio i gdje
bi ciljao tu da bi i pogodio, a i moći narodnoga sveca Joze Furundžije mogle bi mu ustrebat, koji je tu
snagu imao vraga iz opsjednutih kao neprijatelja ljudske duše izgonit, dok je inače u mladosti bojovan
bio i grdno je psovao. On je čak i duše po mirisu razlikovati znao, za muške je govorio da ljiljanom i
karanfilom mirišu, ženske pak ljubicom i ružicom, čak je pojedince poput glasovitog Jure Kaštriote u
paklu vidio da gore. Pitao ga odakle on u paklu kad je turke cili svoj život gonio i sjekao i za svetu se
viru borio, a ovaj mu odgovorio da je to zato što je sirotinju trao i da će u paklu sve do Suda općenoga
ostati. Uza sve to zgoreg mu ne bi bilo na Dugog Antu da se baci, dva metra je bio visok, pa turcima
Čagljima iz Meline, kad saznaše da ga je kuga umorila, srpovi pri žetvi od straha iz ruku ispali, te je
nakon dva dana cila obitelj od 25 članova umetena bila. Neka promotri koliko je po Dobretićima i
okolnim selima kužnih i gladnih grobalja, koliko je onih što ih smrt na njivi zavrnu, koliko atentata na
kulturna dobra sami fratri počiniše, koliko je boliglave od bojovnih nedjela narodnih koja se ni
pobrojati a kamoli opisati ne dadu, koliko sujevjerja i rodoskvrnuća, koliko je smutnji i hvatanja za
oždrlje, koliko su puta barabe i fratrima ošindiju zadavale i zasjedu im na putu napravile, posebno kad
rakija rodi i kad se malo tko trijezni, koliko je nasilnih smrti i teških bolesti, kod njih je još uvijek živ
običaj štenad i jazavčevo salo da jedu liječeći venerične bolesti, neka oslušne priče o vukovima i
medvjedima, i razumjet će zašto je nastala izreka: Čuvaj se turčina Divičanca, Vlaha Himljanca i Šokca
Korićanca. Dok je između 1650.i 1800. iz Dobretića bilo ne manje nego 25 ujaka, od godine 1800. ne
bî ni jednoga jer su se od Boga odmetnuli, kud ćeš dalje od toga, to mu sve kazuje kakav narod ga je

56
zapao. Tu djeci i u kolijevci kletvu na uho šapću: Hej, sine, dabogda ti ne bilo napretka do devetog
kolina. Brojit njihove grihe isto je kao brojat stjenice kojih su inače puni, zna to najbolje fra Mijo Guić
kojeg osim hajduka četiri puta i turci orobiše. Mala je razlika, ako ikakva uopće i postoji, između
turaka i Dobretićana.

Nema kod njih crkve kao kod ostalog svijeta, nego župnik u brdu kućicu ima i u njoj boravi, gdje se
osim neba i vrletnog planinskog vrhunca ništa drugo i ne vidi. Sila ih turska na to nagnala, od druma
da se uklone na teško pristupačna mjesta, ali ni tu sigurni nisu nego pod misom stražu čuvaju jer nije
jednom bilo da ih turci zaskoče i krv da padne. Kod Dobretićana ni nadimci nisu sa svijetom, nego
dorat, nerast, kezmo, srbin, rahljo, šugi, pinker, žicar, piksa i bog će znati kakva sve još.

Sluša ih fra Anto bez riječi, pa kad oni završiše, ležerno probaci:

– Razumijem ja vašu brigu, braćo, i hvala vam na tome, vidim od srca da je pa se i moje srce rastopilo,
sve uzdišem, ali ne brinite jer, eto, nisam se ja nego ste se vi u Dobretićima rodili, vaši su Bojčetići a ne
moji, vi ste a ne ja, ovce tamo čuvali i svaki kamen i svaku stazu znadete. Ali ne sekirajte se, ne
zadajite sebi pokoru bez potrebe, i ja sâm ću među njima priko noći takav postati, jer je mnogo lakše
od kulturna čovjeka divljaka i poganina napravit, nego li od barbarina i nekrsta uljudna i kulturna
hinsana. Već vam sada mogu nahaberit u Dobretiće ni po koju cijenu da mi ne dolazite, jer ću, uza sva
ova zla koja vi spominjete, ja još i taj običaj uvesti fratre kuhane i pečene da jedemo. Istina nećemo
starije, meso im žilavo, i dok ih u turšiji otkiselimo i volja će nas na jelom proći pa vi i ne morate toliko
brinuti, ali za mlađe garanciju ne dajem. Ni za vas, ako se zimi u Dobretićima zateknete, pa vas skupa s
nama snijeg zamete, ne mogu u cijelosti jamčiti jer je to vrijeme kada mi s vukodlacima svaku večer
sijelimo i nepodopštine smišljamo, te vam je bolje kao što to i turci čine Dobretiće zaobilazit. Nije s
ovim šalu tjerati, kažu da neka divlja plemena ljude jedu, pa što onda nama u Dobretićima fali
njihovim se zaputiti stopama i na glas izići, nismo ni mi batrljak od naroda. Jest da bi gadna slava bila,
ali slava je slava pa kakva god da je, u knjige i mi da dospijemo. Dugo ja neke od vas krišom zagledam i
mjerim, i tahtarevan vam tijesan, i sve Boga molim da nam uz Božić navratite a snijeg da zamete, bilo
bi čvaraka i slanine tamam do Jurjeva, janjadima Dobretići dok ne obijele.

A onda se najednom uozbilji i napusti malopređašnji stav, usne mu se skupiše i neka mu sjena preko
lica prijeđe:

– Ne dirajte mi u narod, koliko puta vam trebam kazivati, bolje vam je mečku s mečetom u brlogu
uzbuniti i u zmijsko leglo ruku zavući nego u Dobretiće dirnuti. Vi na površini i u plićaku plivate, zato i
govorite, i ne bez zlobe, o zaostalosti, neznanju, plijesni, grubosti govora, o sirovosti i bešćutnosti, o
životnoj bijedi, o zlu glasu koji taj narod bije otkad je svijeta i vijeka. Ali upravo to, ta nekultura i to
divljaštvo, jedino su ga i mogli spasiti i na golome održati životu, samo to i ništa drugo, neće valjda De
civitate Dei svetoga Augustina. Ali, i on je najprije baraba bio, tek nakon što mu se vlastita nedjela
zgadiše Bogu se okrenu. Tako ćemo i mi, nakon što sva zla iskušamo, i Bog da se pokoleba što je svijet
stvarao, dan uoči Posljednjeg suda od divljaka u svece se prometnut. Do tada, taj vakat dok ne
osvane, nije nam druge nego ovakvima i nadalje biti. Priča se da je oko jednog Božića neki svetac iz
Đakova u Dobretiće došao kao, na priliku, narod da izučava i u knjige da zapisuje. Dalo mu za polnoćku
propovidat, a on, mali Isus i štalica, mali Isus i posteljica, dok mu jedan od Saratlića u pola propovijedi
ne dobaci: Batali eglen, ujače, naš se Isus s kuburom i s handžarom za pasom rađa, da je takav kakvim
ga ti opisuješ, odavno bi on odavde odmaglio, ostade štalica prazna. Čovjek se snebiva, ostade bez

57
riječi, ubrzo ode natrag u Đakovo, prazne mu knjige ostadoše. Nisam čuo da se ponovo zaputio u
Dobretiće, bit će da nije razumio izražajna sredstva jednog poganskog kršćanstva.

Nije narod mogao birati, kao vi i ja, na koje će škole, u Italiju ili Ungariju, pa tamo bogoslovne nauke
izučit i kulturi se dozvat. On liježe na golu zemlju bez postelje i pokrivke, stjenice i turke za vratom
broji kao što drugi broje knjige i dukate, devera sa sobom i s drugima, izoliran i napušten od sviju,
izvan svih tokova vremena i ako hoćeš vidjeti kako je svijet prije Krista izgledao samo u Dobretiće dođi,
dalje ne moraš ići. Najveće zlo ovdje je dolazilo od manjka uredbi i zakona jer za njih nitko mario nije, i
zato je ovdje pravo jačega carevalo i još uvijek caruje i otuda jarost naroda, a ne od njegove urođene
zloće. Vide ljudi nigdje nije pravde, pa pravdu u svoje ruke uzeli, najjači je kroje i dijele, a kako, to svi
znamo: nožem i kocem. Tlačitelj nam je postao uzorom, i dok je ovako kako je sada, drukčije neće biti.
Sav njegov svijet i sve njegovo dobro počinjalo je i završavalo u rodu i porodu, unutar prezimena, tu su
bile sabrane sve njegove želje i ufanja, zato su se i ubojstva dešavala upravo na toj relaciji: između
obitelji i prezimena. Unutar tog uskoga kruga su se i vjenčavali, otuda mudrost starih ujaka: Kad se
radi o zemlji i o ženidbi, nikad ne možeš narodu vjerovati.

To znaju reći naši nadrifilozofi, u manastiru se s jednog na drugi guz primišćajući, njima sva priroda iz
saksija sa cvijećem raste pa ne vide stvoriteljsku dimenziju stoljetnog hrasta, jednostavnost i divljenja
vrijednu hrabrost dobretićkog domaćina, niti skromnost i prilježnost dobretićke majke-domaćice, one
što i po petnaestoro djece izrodi, od jutra do mraka na njivi radi a opet osmijeh na licu cijeli život
zadrža, služi i dvori, i u tom obliku služenja nalazi svoj životni smisao. U tome se sva njezina
ženstvenost iscrpljivala, na taj skroman ali dostojanstven način, dušom i tijelom zavjetujući svetome
Anti i svetoj Ani. Nađe se i među fratrima jedan dobretićke majke herojima postojanja da nazove. Nije
slučajno trima ženama pripala čast Isusov grob da nađu praznim i upravo one prve da čuju vijest koja
je promijenila ljudsku povijest: Uskrsnuo je! Tu istinu mi najprije od naših majki naučimo, i zato je za
nas mati životni i uskrsni simbol, krajevima njezine marame obriše ona skrivenih suza koliko čaršijske
fitmije izgovore praznih riječi ogovarajući jedna drugu.

Ima li ikog pod kapom nebeskom o tom svijetu i tom herojstvu barem jednu lijepu riječ osim njega i
mene da kaže, da opjeva naše momke i divojke, taj jedri ljudski soj koji usprkos zimi i nerodici
stoljećima pupa i cvjeta, momkuje i divuje, ašikuje i ženi se, iskazujući prirodnu sposobnost ostaviti za
sobom trajan spomen u slavu života. Ja prvi skroman stih kao milodar prilažem, meni što ga moj ujak
ostavi: Ženi treba zahvaliti za vatru života, a mužu za drva na vatri. Zato su oni tako fanatično odani
porodici i obitelji, i zato su svaki izlazak i lutanje izvan zajednice ne samo grešnim smatrali nego i brzo
kažnjavali svjesni da jedino brza kazna od griha brani i noge mu siječe. U tome drevnome sustavu tako
bliskome prirodnim zakonomjernostima svatko je od pamtivijeka svoje mjesto i svoju ulogu znao,
svaka vrijednost tu je imala svoju cijenu koju je poglavar zajednice određivao i oko koje cjenkanja i
pogađanja nije moglo biti. Na tom je tlu izniknula njihova tradicija kojoj su poslije Boga najvjerniji
ostali, memorirajući dobro i zlo, rodne i nerodne godine, pamteći vrijeme po neobičnim događajima i
katastrofama izazvanim rukom prirode ili ljudskom rukom, bivajući mudrijim i otpornijim na te pošasti
koje su dolazile nenajavljene kao zao gost, a poslije kojih je na grobljima uvijek više mašeta bivalo.
Tom pamćenju nisu davali da izvjetri i zato svaki od nas zna reći: Kazivao mi moj did – jer ono što did
kazuje to je poput samoga svetoga Evanđelja, tome se vjeruje i ne pita se je li ili nije tako bilo. Zato su
nama naši didovi prvi evanđelisti, i zato je nešto bilo čim je did kazivao, to se podrazumijeva, kao što
svi znamo da će snijega za Božić biti priko glave i da nijedne godine nije omanuo. Tako je sačuvana
predaja o velikoj crkvi u Kričićima kod Meline, tako se duh prilagođavao duši, a duša tijelu, tako su

58
stasavale generacije vezane za Dobretiće poput Prometeja za hrid, te su se istine ne jednom životom
plaćale da bi taj isti život preživio. Svatko onaj tko to pokuša razumijevati svojim, a ne njihovim
mjerilima, na krivom je tragu i od samoga sebe, ma kako učen bio, samo budalu pravi, i nije mu
moguće razumjeti ni one najjednostavnije pojmove: domaćin, otac, mati, sin, kći, ujak, stric, komšija,
kum, prijatelj, majstor.

Svaki od vas barem neki časak ima duh da njeguje i da mu udovolji Brevijar i Sveto Pismo čitajući, oni
još ni za slova čestito ne znaju, a za Sveto Pismo od nas su čuli i Bogu se utječu onako kako im ga mi
pod misom čitamo i kako ih na vjeronauku naučimo. Nemojte, zato, mrak na oči da mi padne, jer neću
bježati ni od toga da se poturčim, pa onda i o meni kazujte kao o onom sutješkom gvardijanu koji zbog
muhamedanke sveti napusti red i đogata sa sobom bilesi povede. Prežališe fratri njega priko noći, ali
im srce za đogatom uzdiše, eto takvi smo, nismo poput mojih Dobretićana, oni bi najprije za ujaka
pitali, a tek onda za konja. I takvi kakvi su, da se vi nad njima zgražate i mene na grih da navodite, oni
najprije za čovjeka mare.

Nemojte, braćo, svatko svoju ahilovu tetivu ima, moja je u Dobretićima, ne tajim, to svatko zna i
svakom ću oči iskopat i noge polomit tko po narodu udara, sve ću vam halalit, samo to ne mogu i
neću. Meni su i u samo ime obiteljsko boj i četa upisani, jedino ime Bojčetića s table nije izbrisano u
cijelim Dobretićima, sve ostale ili pastiri iz obijesti odvale jer u nešto se udarati mora, ili ih vjetar
vremenom raznese, pa vi onda vidite boj s kim ćete bojovati i četom protiv koga četovati, samo
pripazite da ne prođete kao i onaj turčin koji lanjske godine k nama dođe, janje kad mu usfali. Beg da
ga je poslao, kaže. Ja pitam kako ćeš među tolikim janjcima svoga prepoznati, da ti selam neće
nazvati? – on misli habit je na meni pa da ću mu poslanicu svetoga Pavla Korinćanima (umalo ne
rekoh: Korićancima), čitati i o ljubavi mu zborit. On ni mukajet, nego od janjeta do janjeta i kud će i što
će, sami ga đavo navede, iz moga brata stada jedno da begeniše: ko, biva, to je i nema druge nego s
njim priko leđa pa niz Ugar – prema Skenderu. E, čekaj malo, prije nego što ćeš na put valja nam
putnika zairom opremit, dug je put, može čovjeka nevrijeme sustići, pa kad mu za vrat skočih i kad ga
se nagnjetoh, da vidiš, trka ga stala, zadnje mu noge prve pristižu, do Skendera stao nije, ne pita gdje
mu janje Bojčetića Boje osta. Diže se graja, naša se paščad u potjeru za njim dadoše, jezici im do
zemlje, ali ga sustići ne mogu. Meni moju sirotinju iz očiju da otima, jest i našao gdje će doći i Bogu se
moliti. Kasnije on po pastirima ošindiju mi zadaje, u Skenderu na pazaru ko biva da me čeka, mìru da
mi uzme, a zna ja na pazar u Jajce da idem i da uz vjetar neku stvar radi. Ja mu istim putem odgovor
šaljem: ove godine kod nas se i ovnovi ojanjili, ne znamo kud ćemo s tolikom janjadi, sve tužno bleje i
njegovo ime zazivaju, bit će da im je on ćaća, krv im proradila, ko kad je rod u pitanju, neka vodi svoje
potomstvo, nama je i naše kopiladi zavrh glave. Ni unuk njegova unuka, neće više u Dobretiće šale
svratiti, Bogu hvala ne bi bio jedini, takvog je i krsta i nekrsta. Vide i oni da kod nas još uvijek prelazak
iz Staroga u Novi Zavjet traje, te da smo nekako skloniji onoj starozavjetnoj – oko za oko, zub za zub –
nego poruci iz Isusova govora s Maslinske Gore, Bože mi oprosti jer me fratri u grih natiraše.

Vi biste, naprotiv, kao mirotvorci, onom baliji najprije tajnu Duha Svetoga istumačili, a imate vala i
pravo, jer on i janje tuđe kad zaprti najprije Duha Svetoga prizove – vidi se katolička mu teologija na
srcu. Nakon što bi spoznao najveću od sviju tajni, vi biste ga blago, da ga ne uvrijedite, podsjetili na
jednu od Deset zapovijedi Božjih, naime, da se ne smije krasti jer će ga Bog pokarati, a on bi na to
janje odmah iz šaka ispustio i tri dana kamenom se u grudi za pokoru udarao. Kad biste ga nekako iz
vlastitih šaka izbavili, vi biste njemu o mučenicima za vjeru pripovijedali, a on, kakav je duševan,
odmah bi ime svetoga Stjepana Prvomučenika uzeo. Vidi da ste uvjerljivi, svetim ga argumentima uza

59
zid pritjerali. Poslije toga, sve bi išlo lakše: prve nedjelje eto ga na ispovijed i pričest, i sve vam oko
kuće obigrava: dočekat ne može vikara apostolskog da ga krizma i među Božje vojnike upiše, sve hoće
da vas bije, misli nešto mu iza leđa radite. Kad vidi da biskupa nema, izda ga strpljenje, kuću vam
zapali, ono isto janje za vrat pa – put Skendera. Onda biste i vi – ali kasno Marko na Kosovo stiže –
shvatili da je najbolje s njim onako kako sam ga ja pameti dozvao, misli hajduk habit je na meni i samo
krunicu da znam molit, a ne zna da sam ja prije krunice, još u didovu krilu, kazivanja o hajducima
slušao i većim hajdukom od njih samih postao.

Zato nemojte – jer mome je Dobretićanu svaka druga godina nerodna, ni sveti Anto ni sveti Panto
pomoći da mu ne mogu. Volio bih vas vidjeti kad vam prid Božić bukadar čeljadi u kući gladnih crijeva
cvili i zapomaže, a ništa u rukama osim zraka nemaš, i nemaš odakle nabaviti, barem da pozajmiš,
Isusovo porođenje ko sav normalan svijet uz punu sofru da dočekaš, nego kuneš i proklinješ i nebo i
dan kad si na svijet postao. Jedan jedini put ćaću sam na Božić vidio da plače, ni dijete kad je u grob
spustio nije, a to je isto Abraham odluku Božju da oplakuje, umjesto nož u šake da uzme i sina na
žrtvenik povede. Tada bih ja vas volio vidjeti jer znadete što su još stari Latini govorili: Najprije živjeti,
onda filozofirati. Filozofi moji, muko moja! Vi mislite da se ovdje život može udestiti prema koncilima i
konkordatima! Tko se hoće samo prema tim uredbama ravnati, eno mu Italije, ni Ungarija nije priko
svita. U Dobretićima je samo nikakva vijest dobra vijest.

Kad me već za jezik povukoste iako vas nitko nije tjerao, mislite li da je fratrima maslo za ramazana,
nije ih nego trojica-četvorica, koji se u Dobretićima više od godine zgrijaše. Hoće da ih se služi i dvori,
pa kad vide da narod ni mukajet, odmah nešto ko hanumice pobole i drugu župu sebi traže. Jedan je
od njih kazivao da bi imao mnogo toga o ujacima reći, ali da neće jer se crkvene kazne boji. Otuda
njegova tvrdnja da su Pougarje i Korićani nezakonita djeca svete matere Crkve – nakopile! A tko je to
kopilad ikad pazio, daju im, a i to preko srca, ono što pretekne, što drugima ni za što ne služi. Onaj s
kim se divlje postupa, tako i odgovara, i jedino u tome svoju dušu nalazi, kada na silu silom uzvrati. Jer
ginuo je il’ bogaljom ostajao i od turske i hajdučke ruke, od groma i suše, od vuka i medvjeda, u kolibi i
na njivi, na drumu i u šumi – nikad i nigdje siguran kao čovjek nije bio. I, što biste vi onda, stihove kao
Dante i Petrarca da vam sriču, da vas glade i miluju, s vama na latinski i grčki da okrenu. Jah – vidi!

Knjige stare kazuju da je to nekad velika gospoštija bila, koljenovići bogati zemljom i slugama, dijake
svoje i kancelarije su imali s kraljevima, carevima i papama samim da se dopisuju. Povelja bosanskog
kralja Stipana Dabiše od 18. lipnja 1391. spominje plemenitog Jurja Dobrinovića Dobretića i njegove
nećake Stipana i Andriju. Kao dijaci i visoko obrazovani pripadnici srednjega plemstva koji se služe
ćirilicom i latinicom te stranim jezicima poput grčkog, talijanskog i latinskog, nalaze se Dobrinovići
Dobretići početkom XV. stoljeća na dvoru kralja Stipana Ostoje. Naobraženi i ugledni plemići bili su oni
dobrodošli i u drugim sredinama, tako da se neki od njih zaputiše u Solun gdje se nazvaše Dobrinović
Calotti, drugi odoše u Dalmaciju, treći na hrvatsku granicu u području Bihaća. Emanuelu Calottiju
povjeriše Mlečani dužnost zapovjednika skradinske utvrde, obnašao je dužnost jednog od trojice
sudaca splitske komune, a 1454. postao je član splitskoga gradskog vijeća. Neki od njegovih potomaka
sele na Brač u Postire i na Hvar u Starigrad, ponijevši prezime Vranjicanin ili Vranjican.

Stipan Dobreta, jedan od najjačih plemića na prostoru između Raške, Bosne i Zete, oženjen je bio
Dobroslavom Branković iz Jajca a imao je sedam sinova: Jurja, Pavla, Boju, Vlatka, Radivoja, Ostoju i
Nikolu te dvije kćeri Ljiljanu i Doroteju. Kada Turci 1463. osvojiše Bosnu smjestio se Stipan Dobreta u
pećini na mjestu današnjeg sela Zapeća. Među turskim robljem našla se i njegova kći Ljiljana, koju

60
sultan Fatih uze u svoj harem u Stambolu. Ona je od padišaha uspjela izmoliti ferman kojim su
Zapadne Vrhovine dodijeljene u trajno vlasništvo njezinu ocu. Nakon Dobretine smrti njegovi sinovi
razdijeliše imanje tako da Juri pripadoše Dobretići, Pavi Pavlovići, Boji Bojčetići, Vlatku Vlatkovići,
Radoji Radojčići u Korićanima i ženinstvom Baltići. Neki od Radojčića kasnije su odselili u Jajce
postavši Pranjke, Lovrinovići, Stipići i Bungići. Baltići su vodili podrijetlo od glasovitog bosanskog
tepčije Batala Šantića, koji na prijelazu iz XIV. u XV. stoljeće držaše Toričan u Lašvi i župu Sanu. Njegovi
se potomci pod naletom Turaka skloniše u Zecpolje u Korićanima i prozvaše Baltićima. Ponosni na
svoje plemićko podrijetlo Baltići i Dobrete međusobno su se ženili i udavali.

Ali drugi nasta vakat, pupčanik sa svijetom prekinu im se i ovdje ih samima ostavi na vjetrometini.
Osjećaj svog plemićkog ponosa ni tada nisu izgubili, jer su za pravdu, poput Martina-Balte Dobrete, i u
Carigrad išli. Pritisnut turskim zulumom, noseći u rukama Ljiljanin ferman, zaputio se Martin s fra
Stipanom Margitićem Markovcem – Jajčaninom u Stambol, gdje je od sultana Ahmeda primio ferman
kojim je priznato njegovo didovsko pravo na Vrhovine. Znajući za tursku nasilnost zatražio je Martin
od sultana da mu se ferman na leđima istetovira, čemu je ovaj udovoljio, nakon čega se Martin vratio
u Dobretiće. Na temelju sultanskog fermana, presudom donesenom 12. listopada 1704. godine,
priznao je jajački kadija Martinu vlasništvo nad spomenutim zemljištem.

Odatle još i danas glavna karakterna crta Dobretićana: osjećaj plemićkog dostojanstva i
nepokorenosti, koji i ja upravo sada pred vama očitujem, iako sam goljo i na posnom sam mlijeku
odrastao, jer se kajmak čuvao za pazar i za pretile stomake. Kao malo gdje, ovdje je sačuvan spomen
na nesritno bosansko kraljevstvo, o kojemu se i danas uz verige i ognjišće kao vlastitoj razorenoj kući
kazuje. Nepravdom vremena koja ne štedi ni svece, svoj su imetak izgubili srozavši se na položaj
običnih ljudi i teške sirotinje. Krista u srcu zadržaše, samo grdnu cijenu platiše, potonuše u divljaštvo i
nekulturu. Ali i tada se neki od njih kao nadbiskupi, biskupi, svećenici i redovnici pokazaše dostojnim
svojih pređa, i umjesto bogatstvom istaknuše se plemenitošću duše i srdaca svojih, radom na
prosvjetnom, vjerskom, dušobrižničkom i narodnom polju. Ako i nisu stekli oreolu anđela mira, u toj
surovoj borbi na život i smrt ipak su zadržali svoje životno i životvorno vjerovanje, oslanjajući se na
svetinje koje izdati bilo je gorče od smrti, jer bi to značilo izdati svoju prošlost, a time i svaku smislenu
budućnost. U ime Božje sve se radilo, rađalo i umiralo i sve se ne stenjući podnosilo, uz svijest da bez
patnje kao spasonosnog stanja haira nema, i zato je kod njih Kristova muka na najvišoj cijeni i Put
križa malo tko da propusti. Ne razumiju oni latinski niti teološke finese, ali razumiju rječnik liturgije
zasnovan na metaforama bliskim prirodi. Zato je za njih Jaganjac Božji koji oduzima grihe svita oličenje
nevinosti, i zato su Kristu odani jer su im jaganjci stoljećima pred očima i jer nema nevinijeg stvora na
zemlji.

To je urodilo jedinstvom duha i života, od rođenja i krštenja do posljednje pomasti i smrti koja se kao i
sve ostalo – sakramenti i slavlja, molitve i hodočašća, sjetve i žetve, odlazak divojci na zagled i pazarni
dan – doživljavala u ritmu prirodnih zakonitosti i zato na njihovim pogrebima nećeš čuti lelek i
naricanje, kao što nikad osim iz usta probisvijeta i badavadžije nisi mogao čuti samohvalu koja se
držala i sramotnom i neumjesnom. Njihova kultura izražavanja, poput rukotvorine izniknula iz samoga
korijena života, neposredna je i jednostavna, bez teatralnosti i ceremonija, kao skovana za njih,
sposobna riječju ili na neki drugi način izvorno izraziti svako duševno raspoloženje i svaku prigodu, bila
je i ostala dostatna njima samima u vjekovnoj izolaciji. Osim njih samih kao živih relikata vremena,
osim njihova pamćenja koje se pročišćava na sijelima i prelima kada did unuku stare zgode kazuje, od
te kulture u drvetu izdjeljane u materijalnom pogledu nije mnogo ostalo, samo groblja s mašetima jer

61
jedino se mrtvom od kamena trajan spomen podizao, i zato oni u sve i svakoga sumnjaju, zato i ljeti nâ
se gunj oblače i vunene čarape nazuvaju, lako se s drugim ne prijatelje i ne bratime, te lakše
materijalnu korist uviđaju nego što se iznutra stvarno mijenjaju, jer gdje ćeš promijeniti ono što su
vjekovi namrli i okoštali. Nisu toga svjesni, ali slute: promijene li se nestat će s lica zemlje kao da ih
nikad i nije bilo, kao što su toliki prije njih, počevši od Egipćana do Grka nestali. Formirani u ovim
okolnostima, njihov duh i osjećajnost takvi su da se instinktivno klonu svega onog što nije njihovo,
nema kod njih krupnih riječi i gesta, njihova vjera uz koju su kao saliveni pristajali i njihova kultura
samo njima samima razumljiva, vjerom hranjena a životom i njegovim zakonitostima održavana,
spasili su ih od fizičke i duhovne propasti, a što to netko ne vidi i neće da vidi – briga njih kao što je
briga i mene, jer mi znamo da takav snijeg koji ne bi okopnio još zapao nije. Zato sam njihov ujak, iz
naroda potekao narodu da služim, pa kad mi dušu na ispovijedi otvori ja bih zajedno s njim grcao i
plakao kao pod Križem što su nad Isukrstom plakali. Oni su, međutim, uskrsnuće za tri dana dočekali i
srca su im se radošću ispunila, oni i ja s njima naše uskrsnuće stoljećima čekamo – čekamo i borimo se
s prirodom i ljudima. Svatko, i mi ujaci, ovdje dođi i prođi, ali oni zanavijek ostaše i vatri ispod veriga
da se utrne ne daju. Zato su mi draži i srcu miliji nego sva gospoda i svi kanonici ovoga svijeta, koji zlo i
pakost u rukavicama, sve smijući se i u oči ti gledajući snuju i čine, dok oni svoje zlo vidljivim drže i
znaš što te i kada može zadesiti. Uglavnom ne daju nâ se, i bolje je s njima kavgu ne zapodijevat jer
jedino kratkih rukava i razbijene glave iz toga možeš izići. Lijepim još i nekako, silom baš nikako, i sami
su turci tu lekciju naučili, ne mogu im ni dovikati.

I sve ovo što vam rekoh iz glave je onoga ujaka koji kao ni ja po Dobretićima ne dâ, hvala mu dovijeka
te svoju dušu oblakšah. Hvala mu što me pouči osim ovih u glavi, i unutarnje oči da otvorim, sve u
pravom svjetlu da vidim, a ne poput vas da stranjam i da ne vidim da je njihov grih samo izraz
nemoćne osvete prema povijesti, koja ih nije gladila i koja ih je ne jednom bezočno privarila i ruglu
izložila. Tako je na stvari, braćo i ujaci, a vi mislite i govorite što vas je volja, lako je jeziku laprdat kad
je na mokrome.

A da je sve ovo istina i ništa drugo, i da su stvari s Dobretićima iz korijena i drukčije mogle biti,
najbolje ćete pojmiti iz primjera slavnoga fra Jurja Dragišića Dobretića, biskupa nazarenskoga,
najmlađega sina plemenitog Nikole Dobrete. Kad mu je otac pred Turcima bježao on na mudroj nauci
kod svoga djeda biskupa Radigosta na Glasincu osta, a kad Bosna 1463. propade s drugima se preko
Dubrovnika prema Italiji zaputi. Tu franjevcem postade i obiteljsko ime Dobretić u Benignus promijeni.
Kao nadarenog mladića uputiše ga starješine na nauke u Englesku gdje je na Oxfordu studirao, zatim u
Pariz, odakle se u Italiju da škole završi povrati. Učeni ga kardinal Besarion uze k sebi, a on kad
preminu vojvoda urbinski Federigo za uzgojitelja sinova svojih Guida i Ubalda, za nagradu ga
proglasivši urbinskim građaninom i plemićem s nazivom “de Felicis”.

Daljnji njegov životni put samim je uspjesima popločan: bio je redovnik franjevačkog samostana sv.
Križa u Firenzi, zatim je 1485. postao sveučilišnim profesorom, ravnateljem gimnazije svoga reda i
štićenikom plemićke porodice Salviati, godine 1490. u provincijala toskanske provincije promaknut
bijaše, a u Pisi javnim učiteljem metafizike i bogoslovije postade. Poslije toga, zbog zauzimanja za
Savonarolu, budući da kao svi Dobretićani nepravdu ni u Crkvi katoličkoj nije mogao ni htio trpiti,
morao je otići u Dubrovnik gdje je postavljen za javnoga učitelja Republike. Godine 1500. sudjelovao
je na Generalnom kapitulu reda u Iteramnu, zatim se nastanio u Rimu u samostanu dvanaestorice
apostola, da bi 1507. bio imenovan kalijskim biskupom u pokrajini Urbino. Godine 1512. imenova ga

62
papa Julije II. nazarenskim nadbiskupom u gradu Barletti u Napuljskome kraljevstvu gdje je i umro
1520.

Napisao je fra Juraj 12 raznih knjiga, među kojima i knjigu Pitanja o naravi anđela. Budući da je bio
uzgojiteljem glasovite obitelji Medici, posvetio je neka djela svome bivšemu učeniku papi Leonu X.

O ostalim učenim glavama dobretićkim poput glasovitih grofova Vranicani-Dobrinović u Senju, Rijeci i
Karlovcu da vam pripovijedam neću, pa ni o fra Marku Dobretiću apostolskom vikaru koji se prije
stotinu godina s dušom rastavi, jer trebalo bi još sedam ovakovih ručaka i sedam kapitula samo
imenom da ih spomenem, sve one koji su carevima i nadvojvodama pa i samim papama uz bok stajali,
pola svijeta što je za njih znao, i svoga se rodnog kraja nikad postidili nisu. Spomenuh zato samo
jednog – najslavnijeg među njima – ali ni ostalima mane nije te bi se njima dičio i carski i papinski Rim.
Rim bi – samo smo mi tu, mane da im nađemo. I Rim nas, uostalom, zaboravio, mi se trudimo koliko
možemo, ali ni jedan od nas do sveca da dobaci. I što ćemo drugo, nego sebi narodnoga sveca Jozu
Furundžiju sami proglasiti, jer dok naša muka ne umekša srca prelata od nas će samo mašeti ostati, a
njih bi vremenom za gradnju kuća raznijelo. Ako nemaju svoga stražara i čuvara, ovdje i nadgrobni
spomenici netragom nestaju. Na kraju bi nam se zatrlo i sime i ime.

E, vidite braćo moja, da nije bilo kako je bilo i da zla kob nije pala na ovu zemlju, a s njom i na
Dobretiće, sada bi se ovdje o naravi anđela raspredalo, a ne o tome piju li vukodlaci krv svoje žrtve, i
zabadava ti sve propovijedi i sve pokore – to pitanje narod uvijek postavlja. Isto tako pitaju: kako
demoni misec žderu kad je misec na nebu i kako im Bog već jednom ne ubrani? Na ta vi meni pitanja
odgovore dajte, samo ni sva teologija što je u Italiji izučiste neće vam od pomoći biti. Prirodno bistrom
i dovitljivom narodu dobretićkom ne bi puno trebalo uljudbi i kulturi da se privede, ali nije ga zapalo
kao fra Jurja Srećkovića, u Italiju na škole da ode, ili da mu neka sretna ruka sudbine u Dobretiće Italiju
donese. I zato se uvijek, prije nego ćete se vašim niskim strastima za omalovažavanjem predati, sjetite
ove prispodobe i dobro razmislite i riječi vaše važite. Nastojte proniknuti ispod površine, jer ćete u
tom slučaju vlastite duše obveselit, nagradu za vječni život ćete steći, a ni u njihovim očima nećete
izgledati kao bezumnici.

Poklopiše se fratri, vide da su pretjerali i više mu to ne spominju, jasno im je da mu doskočiti ni lijepim

ni ružnim ne mogu jer na sve odgovor imade, ko kad je đidija i svi su šejtani pri njemu, a i načitan je
jer mu knjiga nikad mrska nije bila. Takvome se ništa još otelo nije i bolje ga je zaobići.

Pa nije se on za sveca rodio, misli fra Anto u sebi, nego za bosanskog ujaka, treba znat ljudima i lijepu
riječ uputiti i kandžijom po leđima kad ne slušaju riječi razbora: više je to neuk, nego zloban narod.
Minulo je to vrijeme i na prste jedne ruke mogao bi prebrojat takvih ujaka u ruku da ih treba ljubit. On
sam najprije bi svoga imenjaka, zato mu i drago zadirkivati ga i peckati. Samo da ne prećera, svetoga ti
Ilije, zaštitnika Provincije naše, saletiše ga misli prije nego će započeti svoju dugo pripremanu
predstavu. Ako me sveti Ilija pokara, ako prećeram, nebesku će munju na mene upravit. Ali nek bude i
to, nek bude što hoće, tamam mu se do groba ispričavo i lepe mu činio, dugo sam ja ovo smišljao i
urotu kovao, samo sam na pogodan časak čekao. E, beli sam ga i dočekao, drž’ se imenjače, sad će po
tebi. Ovaj put umaknuti mi nećeš, pa kom opanci, kom obojci. I najednom mu sinu misao: nije to
njemu dok je u Bosni bio na um palo, nego one godine kad ga u Đakovo na škole uputiše. Ucrvao se za
tu godinu dana, na tihoj se vatri peče, došlo mu avazile da zapomaže. Pukla ona ravnica – zrak buđav,
nigdi hladne vode, na hranu nikako da se svikne, jaka je ali drukčija i našoj primirisat ne može, što ti je

63
hinsan proklet, nikad mu ugodit, da je svoga pa tamam i tlačitelja. A čim u Bosnu, opet sve na turke,
krivi su što i Vrbas strmu teče.

Sada mu, nakon što je subraći nimalo nježno sve u lice istresao, valja ponovo sve na šalu okrenuti,
inače ni ovaj ručak dobro neće završiti. Ma, koji ručak, normalan svijet danom ručava, oni su već
zaboravili kad su ručali, večera stoji na stolu o njoj nitko i ne misli, ponoć prevalila, još malo pa će i
prvi pijetlovi. Kad će nama svanuti, svetoga ti Ilije Gromovnika!

Mrak je odavno osvojio Kozluk, i samo je negdje od Pruda svjetlo kandilja sa džamije, poput
svjetionika, davalo znak života i, kao neka orijentacijska točka, usmjeravalo ljudske korake u pomrčini.
Dok se pun mjesec nad Kikom ogledao u Vrbasu, a sjenke vrbî u vodi bivale sve duže, dok se sova
glasala u pravilnim razmacima, na drugom je kraju grada svijetlila svijeća iz fratarske kućice. Ta dva
svjetla, prostorno i vremenski tako blizu, svijetlila su ljudima istoga jezika i sličnih običaja, ali
istovremeno međusobno udaljenih upravo za razdaljinu između Rima i Kabe. Daleko od Rima, daleko
od Kabe, na pola rastojanja, ni tamo ni ovamo, dovoljno blizu da osjete njihovu moć, dovoljno daleko
da znaju i za moć onih drugih, gledajući jedni druge kako se utječu na stranu protivnika, ti su ljudi kao
dvostruki taoci u sebi sabrali sve njihove opreke i sve njihove suprotstavljene želje.

Ponovo je red došao na fra Antu Bojčetića, ovaj put ne da brani Dobretiće i Bojčetiće, nego Kneževića
za naciju da pita i da mu objašnjava što ga i tko ga pred vratima raja čeka. Tom prilikom otkri on svoje
drugo, po njegovom priznanju pravo lice jer ga je, kako je govorio, mati upravo zato i rodila: ljude da
uveseljava i sve na šalu da okreće. I ponovo bi posegnuo za Dobretićima kazujući da bi i on sada
negdje glumac bio i narod uveseljavao da nije bilo kako je bilo i da duše svojim Dobretićanima ne
mora spašavati. Neka, kazuje, na drugom će svijetu sve na svoje doći, on i njegovi srodnici putujući će
teatar osnovati, iz jedne u drugu mahalu kao što se to radi u Italiji putovati, narodu predstave davati i
sav onaj smijeh koji su, sobom zabavljeni, u Bosni propustili, na nebesima će nadoknaditi.

Hajd’ sada s bismìlom, nek se širi vira Isusova.

VIII.

KUD SVI TURCI, TUD I MALI MUJO

– Nego, braćo i ujaci, mi našeg Kneževića da priupitamo zašto on u Hrvate neće, što mu to ne da i tko
mu ubrani da s našom se bratijom u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji i imenom, kad smo već i virom
vjekovima, najposlije pobratimo i na jednu da živimo. Mi znamo, kao što i on zna, te zemlje našeg
svijeta iz Bosne da su pune, i da se ne bi s tuđinom bratio nego sa svojim rodom i porodom. Kako
može sa Zêmljom, a sa svojima neće? Carstvo se tursko poput gnjila krumpira raspada, nakon stoljeća
nas će, miljenike povijesti, zapasti u istoj državi s braćom da živimo. Eto, što bi ti falilo, imenjače, ne
udri ni ti više ukrivo. Kud svi turci, tud i mali Mujo. Najposlije, da ti nije Senja, Splita, Zagreba i
Dubrovnika, gdje bi ti tolike svoje knjige tiskao, gdje bi po uljudbu išao i nama je ovdje donosio. Pa ti si
sa Strossmayerom ko šipka uz bubanj, ti najbolje znaš da on bratstvo, a ne razdor zagovara i tome sav

64
da se predao. Njemu si i one naše dragocjenosti iz Kreševa, Fojnice i Sutjeske na čuvanje i skrb
povjerio, čuvale ih ko malo vode na dlanu i s ruke na ruku poput oporuke i zavjeta jedan drugom
predavali naraštaji, znam da ni ćaći rođenom, sad iz groba da ustane, ne bi. Hajde, hajde pa da se
razilazimo u miru Božjem, a ne svak na svoju stranu ko dušmani neki, ko da smo jedan drugom
ošindiju zadali. Moram ti priznati i nemoj hatariti, i nemoj pomisliti da sam neki beter jer sam i ja
samo čovjek od krvi i od mesa i bez obzira na to koliko si mi drag, kad me naljutiš, meni dođe turcima
da prišapnem ko im Krvavu knjigu napisa, pa onu čizmu dukata da uzimam i novu crkvu da podižemo.
Doteklo bi do pod krov pa i baziliku svetog Petra ovdje da gradimo, i orgulje bi iz Pešte dotjerali
pjesmom Bogu hvalu da dajemo, toliko bi zlata bilo, sve da se prelijeva. Znam ja tebe, ne bi hatario
kakvog te Bog stvorio kad su crkva i narod u pitanju, samo što bi tada crkvu ali ne i tebe imali, jer bi te
havs turski proguto ter bi svakim danom za te opijelo i crnu misu držali i opet bi nam sve na isto, i još
na grđe došlo, dušek-hastu od sebe da načinim. Prežalit te nikad ne bi mogli, toliko si nam za srca
prirasto, plač i jecaji do neba, kao Put Križa kada ja u Dobretićima predvodim, toj Korizmi kraja bilo ne
bi.

I kakvo bi nam onda, grdna rano, pusto bilo bitisanje, džabe od mahagonija i mermera oltari,
zabadava od zlata barokni anđeli, svehnulo bi sve ko bosiok u saksiji na pendžeru abuzemzem vodica
kad ga ne mije i ženska ruka ne miluje, s kim bih ja šalu tjero, s kim se magarčio i mehlem na fratarsku
bolnu dušu privio, lipoto si moja i Varcaranine – boljeg nije u sedam devletah, statuo brončana iz
mermer-avlije, oči su ti ko murećef a obrve čakmakli, što si tako čehru prominio i pogledom poniknuo,
diko uznosita i poslidnja nado drevne Bosne Srebreničke, zumbul cvijeće iz bašče šarene, senabijo iz
šefteli sokaka, bajramska đul-baklavo i ružice, gurabijo na suncu pečena, hašlamo u medu kuhana,
cigar-ćage u svetačkoj ruci, reverendissime ac illustrissime, eminencijo i pašo od Stambola, ma kakav
pašo i valijo kad ni Devlet sultan s tobom na ravnoj nozi nije, ne bih te ja ni za butum dunjaluk mijenjo
pa tamam crkve nikad i ne bilo, jer da tebe nije mi ni slutili ne bi koliko nas turci ljube i za nama
uzdišu, ko da dave nikad ne činismo, a dertom se zabavili nismo. Kakve čizme i dukati, kakve hazne
carske i teške mađarije, sve da se pozlati, u džanfezli tkaninu i kadifu da se odjene, više nama jedna
tvoja riječ vrijedi nego svi dukati i sva blaga ovoga svijeta, ter bih onda i ja tužnu pjesmu pjevao:
“Bolesna me prevrtala majka, od Đurđeva do Kasuma danka”. Ne bi više kod nas alaj-top šale opalio.
Ne bî crkava i katedrala ni tri stotine godina poslije Krista, pa opet vjera i krst preživiše u srcima ljudi.
Bit će crkava i zvonika i na njima alamanskih zvona, i taj san će netko dosanjati, daj Bože ljudi jer na
njima sve počiva, a hoće li ljudi s crkvama biti bolji nego što su sada to je već pitanje na koje će
odgovor znati oni koji će za ovim hastalom nakon nas sjedit i svoje brige brinut.

Saberu se ljudi pod bukvu, na Debelom Brdu, kod Nove Vode i na Svetome Kamenu, to su naši oltari
kao što bijahu i prvim krstjanima, i eto ti mise, milina jedna, a prijenosnih oltara i konjskih pleća Bog
dao, umjesto crkvenih zvona, zvono na dikulji odjekuje, s turcima drukčije nikad i ne bijaše, misu u
trku govoriš, uzbrdo propovijedaš, nizbrdo pričešćuješ, u potoku prakaraturi s dušom u nosu pare od
lemojzine broje – sve te trka stala, a đelep bijesnih turaka na konjima u kasu za vrat ti puše. A i nema
ništa ljevše nego na meraji, gore u Dobretićima, misu govoriti, pa kad iza glasa viknem – Gospodin s
vama – a narod ko iz puške – I s duhom tvojim – brda ječe, a mene sve neka jeza niz leđa podilazi i
suze mi na oči navru. A vidite li vi mene, ljudi moji, na šta ovo iziđe i na šta me imenjak od sve muke
natjera, u filozofa i govornika se preobrazih, Demosten mi ravan nije, ko da sam se divan-kabanicom
ogrnuo. Ja se navio ko prazan mlin, a sijede glave šute ko zalivene. Dajte ljudi progovarajte, i vi nešto
kazivajte, nije valjda samo na mene spalo ovu zavrzlamu da rasplićem.

65
– Jest vala, pravo kažeš, Augustin nastavi, daj ne krivaj više ni ti Kneževiću, ne buni i ne zbunjuj
naroda, nije mi jedan dolazio i sa strahom u očima pitao: što ćemo sad, na koju stranu, svi ispotiha
kazuju da je turskom vaktu svića dogorila i da će nova sila ovdje zavladat, na priliku švabo koji se na
čelo jeuropskih sila metnuo. Gdje švabo rupu vrti nema te sile da ne provrti, valja nam se uskoro a la
franga oblačit, švapski bajrak na tvrđavu mećat. Al’ svi fratri jedno, samo Knežević ni da čuje, ostat će
kaže Bošnjo jer neće pod stare dane ime da mijenja i Jukića – Bošnjaka Slavoljuba – na cjedilu da
ostavlja. Kud ćemo mi, ubogari, kad brez fratrah nit smo išli niti ćemo igdje ići. Pomagaj ujače, kazuj,
nismo mi od knjiga i ćitaba, kratka je naša pamet za svjetske politike.

Ovaj put, začudo, Knežević ne planu, samo problijedi. Zaigra mu ispod oka, maši se za španjoletu,
ukresa čakmak i pripali. Plavičast dim brzo osvoji tijesan prostor, počeše kašljat.

– Ti to nas, imenjače, dimom hoćeš ugušit i na onaj svijet upopriko otpravit, odgovor hoćeš zaobić –
ne posustaje mladić, a sve se očima smije i koluta po blagovaonici. Možemo mi i tako, ako se baš
mora, pa neka onda priča kruži da si braću na pravdi Boga dimom utušio. Nastaviš li tako s tom tvojom
španjoletom, biće stelje za Božić ko sirovih drva, badava suša i nerodica.

– Neću, imenjače, kud bih ja na subraću. Ako ste i takvi, opet ste moji i ja vas ni za bolje ne bih
mijenjao. Nego, da kazujem, pa i toj temi jednom u kraj da stanemo, nije to carski hatihumajun da će
svi ko jedan na noge: jedni da ga brane, drugi da ga kude. Ono što tom prilikom, kada sultan Abdul-
Medžid 18. veljače 1856. izda garanciju hrišćanima i krstjanima da im je pravda sigurna, napisa naš fra
Jako Baltić najbolje govori o našim vučjim naravima: Ovi carski veliki Hath-Umajun službeno proglasi
se po Bosni. Kod krstjana, ristjana čifuta učini neobičnu ćutljivost, veselje i radost neopisanu. Ali kod
turaka bi kano kost koja zapne u grlu. Oni su govorili “da je car usilovan bijo ovo učiniti kako isti stil
Hatha pokazuje…”. Ovo su veliki turci govorili. Manja sorta turaka govorila je: “Car je pobudalijo, vlasi
ga privarili! Uz Hath-Umajun carski išle su privatne informacie turcim kako se imaju vladati u ovim
okolostanjim, s kojim turci su u svakom okružju oružani hodali i svoje demostracie činili, da primaju
jednakosti nikako po Hath-Umajunu carskom, krstjanim obećanoj.”

To je, dakle, kod nas na snazi: jednima dok ne smrkne, drugima svanut ne može. Naše historičko
mnijenje jedva da prelazi ovu zadjevicu uz ručak, naša je povijest rekla-kazala i što god ljudima u glavu
nastojali uliti, milije su im gusle i kazivanja uz ognjišće. Ne velim da ni to ne treba, ta trošna iluzija da
je u prošlosti bilo bolje nego je to stvarno bilo, ali bi već jednom zajedničku povijest trebali imat, oko
koje ćemo se svi složit, a ne svak’ na svoju stranu da vuče. Ne zbog povijesti same, mrtve na noge
podići ne možemo i neka u miru Božjem na Mašetu počivaju, nego u budućnost razroki da ne
gledamo, da i dalje ne slovimo boranijom i niskim raslinjem u krvavom koloseumu povijesnom, gdje
se preko naših tankih pleća nagađaju i raskusuravaju.

Pogledaj bosanskog čovjeka koje god vjere bio, i samo će ti se kazati kako je povijest ovdje od ljudi
duhovne irgate učinila, učinila ih je ljudima dvostrukog i trostrukog dna, nešto poput torbe u kojoj se
lažni novac prenosi, pa više ne znaš koja je prava a koja lažna moneta, što istinski ljudi misle kad nešto
kazuju jer oni pravu misao kao zmija noge sami od sebe kriju, nastojeći drugome podvaliti i raku pod
njim iskopati. Draže ljudima tuđe zlo, nego svoje vlastito dobro, i otuda ta potreba bosanskog čovjeka
da se nad slomljenim stvorom i bogaljem oholi i time sebe uzdiže. Batal ljudi pa svi u behutu, jedno se
među svojima između četri zida kazuje, drugo na danjemu svjetlu, i svi se naši razgovori završavaju
onom opakom: Ne faleć mu vire. I što smo jedni za druge smislili upravo kad je vira u pitanju, u koju se
svi zaklinju a njezine zapovijedi svakodnevno krše: Pasja vira. Kao da je svaki od nas upravo sad kahvu

66
s Bogom srknuo i rahat-lokum pojeo, te mu Bog za drugog kazivo da je pasje vire. Dođe čovjeku od
neka doba da napusti viru, jer je vira ovdje postala najjeftinija roba koju svi ispod cijene kao na vašaru
krčme i prodaju, a pri tome puna im usta vire. Pa upravo povijest svjedoči da je čovjek neusporedivo
stariji od vire, i da je Bog ne viru nego čovjeka najprije stvorio, te da je čovjek pretežni dio svoje
povijesti proveo, bez ovih naših vira zbog kojih mi jedni drugima oči kopamo i međusobno se
satiremo. Time je Bog čovjeku do znanja dao da je u njegovim vlastitim očima čovjek dobio prednost
u odnosu na viru, dakle da je i Bogu čovjek draži i važniji od vire. Bože mi oprosti i grijeh na moju
dušu, ali kad bih imao tu moć ja čovjeku do dvadesete godine ne bih dao nikakvu viru, nego bih ga
poučio u svima i onda mu pružio priliku sâm prema vlastitom nazoru da izabere onu koju begeniše. U
svima – kažem – a ispravnije bi bilo reći u onima koje ja poznajem, jer ne poznajem sve, ali znam da ih
je više nego što mi mislimo da ih ima. Možda bi tada nestalo ove omraze i možda se tada vira ne bi
koristila kao pokriće za ljudsku glupost i seosko lukavstvo uma, da se čovjeku smuči i vira i dan kad je
na svit postao. Možda, jer kakvi smo ahmaci mi bi i tome nekako dohakali i opet od naših života pakao
napravili.

Ponekad pomislim da je u pitanju oblik ludila kojega ljudi nisu ni svjesni, koje zbog toga još je
opasnije, gdje ćeš luđaku dokazati, jer se granica između normalnog i abnormalnog odavno izgubila i
ne vrijedi ti više u pamet dozivat jer će onda tebe ludim proglasiti. Znam, život me naučio, što ti je
ljudska sudbina, prilomi se jednog dana poput ledenice s krova kad padne, čovjek postane ovo ili ono,
dobar ili zao, uspije ili propadne, i onda cijeli život samo snosi posljedice tog jednog trena, kad mu je
Božji prst ili đavolja kandža srce dodirnula. To ljudima na smrtnome času, kad se s dušom dijele, prid
očima pukne, i mnogi bi onda natrag, ali natrag se ne može, nego samo naprid pred Božje lice, i zato
je Bog prema ljudima milostiv, čak i čedomorstvo i rodoskvrnuće najtežim kaznama ne udara.

I nije to obični narod koji zlo sjemenje sije, najviše to rade upravo oni takozvani učevni ljudi, ljudi od
knjige, ponajprije oni koji povijestnicu istražuju, oni se najtežim otrovom otruju i onda ga na druge
prenose. Upravo oni, i upravo takvi kakvi jesu, rječit su dokaz kakav težak jaram u ovoj zemlji ljudska
duša nosi. Onaj među povijesnicima koji povijest ljudske duše istraži i ispiše, od onoga dana kada je
čovjek čovjekom postao, iz Raja zemaljskog kad se na svoju nesreću u ovu svoju odiseju uputi, put u
taj isti Raj da traži, taj će ispisati jedinu istinitu povijest. “Prvooblikovani otac svijeta, koji je stvoren
sâm..., jakost [ima] da vlada svemirom”, Bog i čovjek – među tim se pojmovima kriju tajne sviju
kretnji, plima i oseka, slave i poraza. Inače, sve ovo što se sada piše, mene ne izostavljajući, malo
vrijedi: prije podne piši, poslije podne na đubreluk baci. Zato su oni koji glazbu skladaju puno bliže
ovome cilju nego mi povijesnici, uz rame im pjesnici, zatim kipari i slikari. Stoga ja znam u Sikstinsku
kapelu kako uđem, ali ne znam kako sam izišao, nikad se nagledati i dovoljno nadiviti Michelangelu i
njegovu djelu. To je Bog njegovom rukom boje miješao i poteze povlačio, čovjek “da spozna kako je
bogobojaznost od svega jača.”

A gori od najgorih među njima su oni koji iz Bosne utekoše, stražnjice svoje izvukoše, pa iz Italije i
Hrvatske nama pamet sole i kazuju, ko kćerka materi kako su teški porođajni trudovi. I neka odoše,
odlazili su i prije njih svatko iz svojih razloga za koje pristojan čovjek neće pitati, ali odakle ta mračna
potreba da se katolicima većim od pape izdaju i po rođenoj zemlji drvljem i kamenjem nabacuju. Bit
će, izgleda, da time nečistu savjest nastoje zavarati. Ako su i zenđil, meni se na njih tako sažali da bi im
svaki dan sadaku udijelio. Kako i neće, kad ovdje i djecu u kolijevci uspavljuju: Udri turčina, zamrzi
kaure. Bogu hvala da ni oni nisu svi isti, ima ih koji u tuđini za rodnom grudom vereme i za njom
neutješno boluju. Nedavno sam s jednim takvim u Rimu bio, možete zamisliti što pita: ima li, kaže, na

67
Bililu, u Vrbasu, još onih rakova od kojih se čorba pravi, ovi talijanski ni za što nisu. Pita i za golubove u
golubarniku što mu ostaše pa guču za njim, raspituje se i za žive i za mrtve, pita i za one na koje sam ja
skoro zaboravio. Zaželio se svojte i svega svoga, tuđina mu poput olova na dušu pala.

A pravo govoreći, imenjače, neka si i pitao. Ovako se sve po budžacima ljudi sašaptavaju i
domunđavaju, od muhe slona začas naprave i čovjeku zvono oko vrata objese. Ti znaš ko i ostali što
znaju koliko ja volim i štujem našu bratiju hrvatsku. I krvi bih im dao, a pitao ne bih, što pak za njih kad
smo mi u pitanju i nisam siguran. Ali takva je ljubav – slijepa – ne pita za cijenu. Stari su Rimljani svoga
boga ljubavi i bogom sljepila zvali. Ali nisam toliko kod očiju slijep da ne bih vidio da nas uza svu našu
ljubav mnoga naša bratija hrvatska otvoreno prezire i uvijek za nas krstjane bosanske, kao da smo
okuženi, kaže: Oni iz Bosne, kruha se došli najesti. Ne vide pri tome cijela Slavonija da je puna našega
svijeta koji stoljećima, ovdje ostajući bez kuće i kućišta, njihova sela pune sobom i u svojim dušama
donoseći svježinu bosanskih šuma i bistrinu naših potoka – snagu vjere i uvjerenja o kojima oni samo
sanjati mogu. Crkva katolička svoj opstanak tamo upravo tom našem narodu ponajprije duguje, jer on
će za crkvu dati i posljednju paru i posljednjeg pijetla – onoga što je ovdje na zoru zaboravio jer smo
mu oči svezali prerano da ne kukurikne. Mi samo dajemo, ali ni to nije dovoljno, i zbog toga smo pred
njima okrivljeni.

Ima među njima duševna i razumna svijeta koji s našom mukom i patnjom srčano osjeća, ali to su
pretežno oni kojih se ni za što ne pita i čija se riječ tamo gdje se odlučuje ne uvažava, koji svoje
mnijenje javno i ne smiju izustiti. Oni drugi pak, bilo da je o crkvi ili politici riječ, sebi umislili da smo
mi divljaci i neznalice, i da samo čekamo dan da osvane oni da dođu da nam hrvatuju i uljudbi nas
privedu. Nisam im jednom tumačio da su zabludili, da mi svoju slavnu historičku prošlost imamo,
svoje kraljeve i svoju krunu, svoje tvrde gradove i svoje pergamene, da smo stoljećima bili uvažavani
diljem krstjanske Europe, ali udes težak da nas zadesi državu i kralja 1463. kada izgubismo i na tanke
grane kad padosmo. Dokazujem nadalje da i među nama još uvijek koljenovića i gospode ima, učenih
ljudi koji su vidjeli svijeta i koji znaju za nauk i napredak, ali zidovima da govorim prije bih dokazao. To
neke među nama tjera pod rep da im se uvlače, i time im samo za pravo daju i u veću nas guraju
nevolju. Ne znam kako ćete vi sutra, ali za sebe sigurno znam da neću tako jer ne vidim ni jednoga
valjanog razloga, koli vjerske toli povjestničke naravi i čemu da varam i Boga i povijest. Istina je
doduše i to: još nikoga nisam vidio da je nakon pročitane povjesničke knjige boljim čovjekom postao i
svojih se predrasuda oslobodio. Naprotiv, vidio sam mnoge čije su predrasude nakon toga dobile nova
krila, iako su činjenice drukčije govorile i u drugom ih pravcu vodile. A Jukić – netko će reći? Njegovoj
dobroti i njegovu znanju povjesničke knjige nisu ni trebale, on je samu povijest boljom i humanijom
činio.

Iako vi razloge historičke naizust znadete jer ih nisam jednom pred vama ponavljao, podsjetit ću vas
što o tome povijestnička znanost kaže, taj odlomak o Bosnima slavnim ja znam u pola dana i u pola
noći:

“Zato nepristrani povjesničar Filip Kluverio izričito piše u uvodu u opći zemljopis. Kraljevstvo je
Bosansko među rijekama Unom, Savom i Drinom i među Planinom Prologom... Glavno je mjesto
kraljevsko Jajce... Ovdale se vidi kako basaju neki Hrvati i neki bosanski nadrihrvati, kad kažu, da je
Jajce grad hrvatski, u Hrvatskoj. Kako je moguće da glavni i prvi grad kraljevine bosanske, prijestolnica
vladara bosanskih da bude hrvatski i u Hrvatskoj? Nami je dobro poznato, da su neki vladari bosanski
imali i neke dijele i prijeko Save i prijeko Prologa, te su se i pisali da su kralji osim bosanski i Srbski i još

68
Hrvatski, al’ nikako, da je prijestolnica bosanska u Hrvatskoj. Još nam je poznato da su Bošnjaci sav
prostor do Une, Save i Prologa još u petom i pol vijeku posjeli, a Hrvati tek u sedmom došli na ovu
stranu; nek nam dakle dokažu kad su oni osvojili Bosnu do Vrbasa, Bošnjake protjerali i oni se
nastanili.”

Ja štujem Hrvate kao milu braću, kao veliki ogranak slavnoga stabla slavjanskoga, al’ mnogo više
Bošnjake, koji kako veli Gradić, in vita Palmotić, kako uzoriti stasom, toliko slatkim govorom druge
grane slavenstva nadmašuju.

Svakom svoje pa smo onda prava braća. Privariti brata i otimati mu najvažnije i najsvetije stvari, ne
znači bratstvo nego krvno neprijateljstvo.

Kome bi pravo, kome ne bi, povijestnica tako govori i ne vrijedi joj proturječit ako smo ozbiljni ljudi i
Božiji poslenici. Kome ne mirišu poput đulbešećera nek ih u Vrbas splavi, otplavio je Vrbas sve što je
ikad u njega palo, od truhla panja do one hudnice što s vodopada sebi život prikrati. A i bijaše lipota
da se pripovida, jedinica u majke, srce materi za tri dana pripuknu. Alah im rahmetile!

Nego, ja vas najprije da priupitam: ima li ijedan među vama, ijedan na dunjaluku po duši da mi kaže,
da ne stranjâ, hoćemo li u nebesku slavu ili u pakao kao Hrvati, ili ponajprve kao ljudi i kršćani po
djelima svojim, to vi meni kazujte, pa ću ja vama onda kazivat sve što mi je na srcu, a sabralo se. Mene
je na školama o besmrtnosti duše učilo, da je valja od griha sačuvat i Bogu natrag čistu predat, o
besmrtnosti nacije, moram priznati, nitko mi poduku nije davao. Učilo me, po proroku Ezekijelu, da
Gospodin sabrat će nas “iz svih naroda, i iskupit iz svih zemalja” i dovest nas u zemlju našu da budemo
njegov narod kao i Bog što je jedan. Ako vama jeste, a tako se ponekad čini, kazujte da i ja te škole
izučim, pa onda opet da se vidimo i za zdravlje upitamo. Istinabog, ja bih da smo ovdje u Bosni svi
jednoga imena – bošnjačkoga – jer bi tako svi zajedno snažniji bili i sebi sretniju budućnost harnije
izgradili. Pa i naš se otac serafski, Ivan Franjo Jukić, bošnjačkim imenom dičio. Eno vam Talijana, nakon
vijekova raspolućenosti na gradove i pokrajine, na sjever i jug, na lombarde i calabrese, nakon ratova i
stoljeća omraze, ujedinjenje kao jedan narod su dočekali. Jesmo li mi toliko od njih gori, pa da to isto
ne polučimo? Stvarnost, istina, drugim jezikom zbori; muhamedanci i dalje put Stambola gledaju i
gledat će dok je svijeta i vijeka jer otamo za njih sunce izlazi i tamo zalazi, pravoslavni od Srbije i Rusije
sve i kad bi mogli dalje neće i sretni su ako za njih ginu, dok puk katolički u nas fratre gleda i bit će ono
što mu mi reknemo da bude. Ja pak u sve nas zajedno gledam i htio bih da budemo svoji, a ne sadaku
i bakšiš da nam dijele, otpatke i mrve ispod stola da skupljamo u ovoj našoj čikmi. Malo je meni samo
Hrvatom se zvati i tijesan habit nâ se odijevat, meni treba širine i prostranstva koji zraka ostavljaju
svima, a ne samo jednima. Ja bih sve u jedan ambar, oko jedne stožine, da se jedno kolo a ne svak zâ
se igra. Što je u tome loše – znam reći ćete: nismo jedne vjere, zakrvljeni i otuđeni – istina je, ali
kažem: jedna nam domovina mati, isti krov nad glavom, ako jednom kisne i drugome prokišnjava.
Pitanje je samo: čemu prednost dati, od pitanja će i odgovor zavisiti, hoćemo l’ ćeifli il’ kaharli biti.

Godinama ja tumačim od Đakova do Novoga Sada, od Zagreba do Beograda da svi su Bošnjaci bratja
po Bogu, Adamu, otadžbini i jeziku i svi se, kao i vi sada, čude i snebivaju. A što objašnjavam i što
tumačim? Ono što sam 1865. u Danici ilirskoj spjevao u poemi Suze Bošnjaka nad grobnicom kralja
svoga u Jajcu, na što Topal Osman Paša i Safet Paša po čizmu dukata ponudiše tko pisca im prokaže,
tumačim to ocu Strossmayeru kad mu vrijednost naših samostanskih dragocjenosti nastojim opisati,
kamenčić sa zemlje podigavši: Vidite ovaj kamenčić, preuzvišeni, on u sebi upravo nikakvu vrijednost
nejma. Nu da ga je Vaš prašukundjed dao Vašem šukundjedu da ga čuva; taj Vašem pradjedu itd., te

69
do Vas došao, i Vama pokazivao ne samo Vaš rod, nego njegove zgode i nezgode, zar ga ne bi i Vi bolje
čuvali, i procjenjivali od svakog alem kamena dragoga? Preuzvišeni! Vi me dobro razumijete! Kroz pet
vjekovah blizu naše su crkve rušene, naši samostani paljeni, naša bratja svakovrsne muke trpila, a
opet su one starine kao najdragocjenije blago učuvali, i nama pridali. One su starine naša najviša i
najistinitija povijest; one nam jasno pokazuju i dobra i zla naših starih... pa sad da ih izgubimo?!

Istu pjesmu po istim notama ja i u Novom Sadu pjevam doktoru Svetozaru Miletiću kada objašnjavam
da mi, kako on misli, ne čekamo Dušanovo carstvo nego slobodu i da nam umjesto turskoga ne treba
drugo ropstvo pa bio gospodar i rođeni brat. U Zemunu istu misao odvjetniku Mati Iviću kazujem,
grofu Jankoviću i učitelju Mijatu Tomiću.

Ni u Beogradu drugo ne zborim pred mitropolitom Mihajlom, kapetanom Oreškovićem, nekim ruskim
profesorom iz Petrograda, časnikom Kolinićem, knezom Medom Pucićem te ministrima Ristićem i
Blaznavcem. Ristić, jedan od namjesnika maloljetnog kneza Mihajla, osobito me ozlojedio. I sada kao
da vodim taj razgovor.

Ristić me uvjerava, čim se dignemo na Turke da izdamo proglas: ol’ nek se odmah krste, ol’ odmah
nek sele kuda znadu, ako ne misle biti sasječeni.

Ja mu odgovaram: Gospodine, to je grozno! Oni ako su i Turci, opet su naša bratja! S vremenom oni će
se prosvietliti i zažaliti da su onako sa svojom bratjom postupali.

Ristić onda još i žešće: Ne, nemojte! Turci su pasja vira. Dok gođ budu u toj pasjoj viri vi nigda mira
imati nećete! Mi smo sve moguće činili da naši Turci s nama u ljubavi i na bratinsku žive; slobodu višu
su uživali od istih srbskih Kristjanah, al’ sve brez koristi! Što mi njima bolji, oni sve gori! Najposle
vidjevši da od pasje vire ne može biti ništa i da nam kvare druge naše građane, morali smo jih
zatjerati!

Ja na turke ne dam, ne dam ni naše duše: Oprostite, gospodine, što se s vama u toj stvari složiti ne
mogu! Zar da mi počmemo činiti ono što u njima odsuđujemo?! Sve da bi nam to zakon dopustio, kao
što nikako ne dopušća; sve da oni nisu naša jednokrvna bratja, kao što jesu, opet bi se to protivilo
našem izobraženju i našoj uljudnosti… Ovako će brez sumnje u Bosni biti; te će, može biti, oni isti koji
su sad najgrozniji naši protivnici, ol’ brez sumnje njihovi potomci, biti najhrabriji branitelji naše
narodne slobode i promicatelji narodnog napritka!

Drugim jezikom, osim jezikom Evanđelja, ja kazivati ne umijem, a oni mi ne vjeruju, misle špijun i
provokator da sam i neke velike tajne u sebi da krijem. Ja samo državnu zajednicu bosanskih i
hercegovačkih naroda snujem i to je sve – tako im nastojim dokazati žalošću jednoga Jeremije. Prid
očima mi slika našega bijednoga puka koju jadno je gledati, sve golo i boso, haljina prtenih koje
izgledaju kao u prosjaka, a i oni kojima su haljine čitave po tri mjeseca ih ne peru – sve kao alvanaška
toska! Tako crna kruha kao u našega puka moje oči još nisu vidjele: takvo mu je i općenito stanje.

Zato, ako ćemo po djelima svojim a ne po naciji dušu spasavati, na isto mi dođe bio Bošnjak il’ Hrvat,
firaun il’ Arnaut? Znadete što je sveti Pavao Galaćanima govorio: “Dakako, svi ste po vjeri sinovi Božji
u Kristu Isusu, jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka, nema
više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu. A
ako vi pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.” Za tu nas je slobodu
Isukrst oslobodio, tako je mene učilo i za drugi nauk ja ne znadem. Ne može čovjek dalje od sebe, sve i

70
da bi htio. Ne imadosmo ni redovita biskupa ni nacije od kako Ponsa latinski kaptol iz Vrhbosne u
Đakovo prenese, šest je stotina i kusur godina, pa evo nas opet jednom se Bogu po svom zakonu
molimo, a vodopad još presušio nije. Da je bilo po Ponsi i po biskupskoj pameti, nas ovdje odavno ne
bi ni bilo, niti bi se znalo da smo ikad postojali. Mi vadimo kestenje iz vatre, Ponsa što ih je bacio. Naša
je jedina politika ovdje – biti krstjanin – kakve nacije i cara Murata učkur! Za nas je razglabanje o
pravdi i nepravdi, o Bogu i đavolu, za nas male narode okom jedva vidljive na golemoj mapi svijeta,
veliki po svome ćeifu žive i s nama, kao mačka s mišom, u dokolici se poigravaju. Puste nas do same
rupe da dođemo, a onda nas šapom za rep uhvate. Pa Jovo nanovo.

Osim ako, ne lezi vraže, gore na nebesima, nije neki ‘rvatski beglerbegluk vaspostavljen da se u nj s
‘rvatskom teskerom u život vječni pripušća, pa da će me umjesto svih svetih i blaženih Tomislav,
Frankapan i Jelačić s harfom i himnom dočekati? Ako je tako, ako je takav adet nasto, neću ni ja mimo
ljude, nego od preuzvišenoga ‘rvatsku teskeru da tražim. More on teskeru nabaviti kakvu ti duša išće,
koje god nacije, pô svijeta za njega znade, svi sveci, carevi, sultani i voždovi. Zaćorio preuzvišeni u
naciju, grijeh na moju dušu: ko u zlatno tele. Misli on eto nam spasa i sunce će ovaj naš baksuzluk i
fukaraluk napokon ogrijati, on će nam ga u kočiji s četri konja vrana na biskupskome pladnju zlatnom
iz Agrama ko muštulukdžija donijeti, ko da će švabo ovdje za vijeke vjekova ostat, u brašno nam solit i
u tekne vodu polivat. I biskupi kolač kad mu mijese, ovdje čovjeku zubi trnu za stotinu idućih godina i
uvijek se mora spominjat: Ničija nije do zore gorila. Doći će, konačno, nakon Ponse, nakon čitave
jedne vječnosti, njegovim stopama kroz prtinu, samo u obrnutu smjeru, novi natpastir, katedrala će se
izidati i na njoj zazvoniti zvona đavla od krštene duše da gone, samo daj Bože da ne bude kao i s onom
što se birvaktile u Vrhbosni gradila: temelje udarilo, zvona se dopremila ali preuzvišeni u Đakovo ode,
a nama ostade s Rimom i Budimom stoljećima da bortamo, da dokazujemo istom Bogu, samo drugim
jezikom da se molimo. Možda je sve to rađeno, možda će se i raditi, čak sam u to sklon povjerovati, s
najboljim pobožnim željama, ali džabe ti dobre namjere kad posljedice s njima bitku vode, kad ljude
iste vjere i iste sudbine zavađaju. Daj Bože svakog salameta, ne bih da baksuziram i nek izdobri, ali
meni neka druga skazanja na san dolaze, kudret-sahat meni otkucava. Kad su Beč i Budim s Rimom
šurovali i nama puru miješali, to za nas na dobro nikad izišlo nije. Povijestnica je nepotkupljiva, ne
vrijede tu Konstantinove darovnice niti palimpsesti.

Ne učeći ništa iz ranijih vlastitih grešaka, biskupi će, kao da gledam, od ove crkve konstantinovsku
crkvu moći i sjaja opet nastojati podići, na snijegu u prosincu žetvu ubirati, u srpnju jelku za Božić
kititi. Ne znam, otkud oni da ne znaju, da ovdje samo kao Nazarenci mi možemo opstati – kao
Pracrkva koja Kristov dolazak pod zemljom i s dušom u nosu iščekuje. Naš Grgurov Dikat Pape naši su
nekrologiji za koje malo tko da mari, naši koncili i vormski konkordati naša su mašeta, pod kojima
didovi naši leže, tilâ slavnoga uskrsnutija dan iščekujući. Mi smo baštinici izvornoga krstjanstva, samo
njemu možemo služiti da bi nam hrana i duši i tilu bilo. Sve drugo znači vlastitu propast i zabadava
onima koji će me pjesnikom i budalom proglasiti, to oni sebe takvima nazivaju. Nakon svih podjela
koje đavo, ljude da zavadi, između njih posija, bezbožni jakobinci na svetu Crkvu katoličku udariše i
sjeme razdora među ljude u vidu nacija baciše, s njome i novu zabunu, jer nacija vjeru zamijeni, da
svetim postane ono što nikad bilo nije. Toga se ja i ovdje pribojavam i nisu mi u strahu oči velike,
dovoljno je samo promotriti sadašnju Europu – nacije se brojne zavadile, time i krstjanstvo svoju
predkonstantinovsku dimenziju gubi, ono krstjanstvo što Kristu je samome najbliže bilo. Propast će,
bojim se, i zadnja iluzija da smo drukčiji i bolji od ostalih, naša će žrtva biti obezvrijeđena i
desakralizirana, mrtvi će se u grobu okretati.

71
Zato, ponajprije, a ne zbog turaka i turskoga zuluma, crkva katoličanska u Bosni vehne jer je vjeru
nacijom zamijenila i vehnut će sve dotle dok neki duševan i mudar natpastir na njezino čelo ne dođe
sve opreke da izmiri koje nam drugi namriješe – ni za kosti im se već odavno ne zna, ali pizma što su je
posijali rađa li, rađa – pa umjesto onim iz arzi-odaje svojim se svetiteljima ne okrene, brkajlijama i
delijama s megdana što ne utekoše, drvo križa za zlato ne zamijeniše, jatacima ne postadoše. Šta to
znači nek ti kaže primjer pravoslavnih, koji Savu Nemanjića svetiteljem proglasiše i pod njegovim
okriljem nakon vjekova ropstva slobodno prodisaše. Oni na zemlji borbu vode, sveti Savo s nebesa
pripomaže, i moralo je to na hair izići. Mi, pak, svoje Nemanjiće zaboravu predali i lažnom se odali
sjaju, te i nadalje u groznom ropstvu čamimo i stenjemo, druge bijedimo zbog vlastitih grijeha misleći
Boga privariti. Sve dok traje ova pohvala ludosti drukčije neće ni biti, snage će se trošiti na pakost i na
jalove nutarnje raspre: drvo je drveno, voda je vodena, kamen je kamen, a svi zajedno – helać!

Džabe ti onda sve katedrale ovoga svijeta, jer se ni Krist u njoj nije rodio, nego kravi i konju uz nogu, u
štalici u Betlehemu, skoro pod vedrim nebom: u surgunu. Po tome smo mi Kristu najbliži, po tome
smo krstjani, prognaničku deveramo sudbinu i nećemo joj izmaći ni onda kada se katedrale podignu.
To je samo izvanjski sjaj i za oči, dok u srcima ljudskim vira prebiva i zato je meni ljepši Božić u našoj
Melini, u onoj ubogoj kapeli Bogu za leđima, nego u Bergamu pod svodovima katedrale: hladan
mermer, hladno zlato, hladno drvo od kojeg sveci na oltarima su načinjeni, hladna srca ljudska, toplija
i mirisnija naša slama i U sve vrime godišća. Nije zaludu kletva: Dabogda se sobom zabavio. A vrijeme
protječe i generacija na generaciju obnevidjela nasrće, prvo što ih na školama uče to je: Oni drugi su
krivi. Eto, neka se barem za nešto na turke kamenom ne možemo baciti, to je samo do nas.

Kao da dolazi u pustinju, a ne u zemlju s dubokim krstjanskim korijenima, novi će nadpastir ovdje
započeti kao da se prije njega ništa nije ni desilo. Umjesto da integrira cijelu našu krstjansku povijest,
od apostola koji riječ Božju Ilirikom su širili, od solinskih sabora i bestoenskoga biskupa Andrije i
popova glagoljaša, preko slavenskih biskupa koji na posvetu u Dubrovnik su išli, dominikanaca latinaša
koji sjedište biskupije u Đakovo izmjestiše, čak i manihejske Crkve bosanske i njezinih didova-episkopa
koji su se isto tako Kristu utjecali do nas fratara koji od fra Anđela Zvizdovića ovdje s turcima
deveramo i Bogu dževap dajemo, on će svoju povijest propisati uvjeren da s njime sve započinje.
Slutim, i ta me slutnja nikako ne napušta, novo sjeme razdora da će biti posijano i nema te nacije koja
tome može lijekom biti. Mogu se svi krstjani jednim imenom nazvati, ali srca će njihova i misli ostati
razjedinjeni i zavađeni.

To bih, kad bih mogao i kad bi mi dalo priliku, rekao našim crkvenim ocima i biskupima, ali tu mi
priliku dati neće i moje će riječi uprazno otići. Bude li ovako, odlazak turaka malo će u crkvi
promijeniti, a mi ćemo fratri mjesto naših slavenskih biskupa i didova Crkve bosanske od prije osam
stoljeća zauzeti i hereticima biti optuženi. Od tih objeda da se obranimo, ništa nam drugo neće
preostati nego hereticima inicijative da postanemo. Ciceron, čini mi se, reče: Historia est magistra
vitae. Možda u Rimu i jeste, ali do nas to još nije doprlo.

Zato sam ja kao onaj naš Pile pod misom: kad će podizanje svi na velka kolina, samo Pile na noge. Ja s
njim i lijepim i ružnim, ali ne more ti ruke dat, naposljetku mu velim: Daj se barem ukraj ukloni, na
sablazan ne budi. Al’ on jednako svoje tjera, nasred crkve i stoji, kao stup na rimskome Kapitolu. Ni na
ispovijedi neće kazat, sve do jednom: Neću, ujače, nema te sile, neću ko turci da klanjam, ni ko naši –
u crkvu svaki pustekiju ponio. Neću, osim ako turci ne okrenu pa počnu stajat, ja ću na kolina, ustajat
neću. Vidim nema tu lijeka pa i ja jezik za zube. I nasta uzrečica: Stao k’o Pile na podizanju. Al’ briga

72
ikog što mu turci sestru ukrali i krišom prid kadijom privjenčali, ne pitaju za Pilinu muku. Misle to Pile
od hasiluka. Tako sam nekako i ja zavro, pa tamam i batal, nek se i među fratrima jedan takav Pile
nađe, svijetu da ga pokazujete i mlađima kazujete kakav ne treba biti. Jer ovakvih da nema, što su
zabasali, ni vi ne biste znali da ste na ispravnu putu, te fajde ne biste imali. Znate vi za onu narodnu:
Brani se dok te ljudi ne objašu, a pošto te objašu nije fajde braniti se.

Pa kad već sve istresoh, Gušti da kažem što uistinu bi za Zêmljom i svetim Lukom. Nije njega
evanđelist džamiji, nego crkvi upravio, što bi od evanđelista drugo i mogli očekivati, nego ga ja
odvratih i džamiji vratih. On navro, hoće u crkvu, ali mu rekoh, ne budali, zar hoćeš poput našeg Gušte
biti, on je svaki dan za oltarom i u crkvi, ali šta mu vrijedi, neotesan i grub ostao, poput balvana. Nego,
drži se ti džamije, tamo je prava vira i ja ću, još malo, za tobom, već mjeru za ahmediju uzimam.
Golema mi glava pa materijala usfalilo, drumovi zatvoreni pa ne mogu iz Bajne Luke da naručim. Ali
otvorit će švabo drumove, i nećeš ni do tri izbrojiti, eto Vejsil-efendije umjesto Kneževića.

Skrenu na šalu, prvi put u životu, i bî mu lakše. Zažali što nije češće.

Fratri vidno zbunjeni, meškolje se.

Guštu u damar dirnulo, sav se nahorozio.

– Preko te šale ću preći, znam šta je na stvari, lijepu si ti nama čorbu, al’ od jeftina mesa udrobio, viri
katoličanskoj, u neznanju da je srknemo, pa ono što rišćani i turci ni pogledat neće mi da progutamo.
Oni uz svoju viru, a mi da privjerimo. Nego, braćo, ovo nimeta u ustima da sažvačem pa da se
razilazimo, dok još i noževi u kući svetoj nisu počeli sijevati. Ne kaže se uludo: Pametniji popušća. Ja
sam tebi, Kneževiću, i više od sedamdeset i sedam puta do sada oprostio, više nego što je Spasitelj
propisao, nemam više kud, iz prazne ne puca. Misli i radi kako i što hoćeš, samo mene zaobiđi, kasno
mi je ovu pamet za drugu mijenjat.

IX.

PRED VRATIMA RAJA

Ali ni fra Anto mlađi ne da pridâ se – mladosti pusta, misli Knežević, more do kolina – došao na svoje
pa se raspilavio, tko mu je ravan.

– E, kad je tako, živ ti i zdrav meni bio, imenjače, ponosu naš i diko naša, kad ‘rvatsku teskeru nećeš,
mi ti na ovom našem izvanrednom „kapitulu“, koji iz dana u noć pređe, „interdikt“ na raj mećemo.
Nije mi milo i teška sam srca prigorio, ali vidim da druge nije i ovako će ti biti, sveti Petar na san mi
dođe. Dugo sam tajnu u sebi skrivo, Bogu dušu, Bog je neće, hoću čatlajisat, ni ispovjedit se usudio
nisam da me na tešku ne stavi pokoru, jer će kazati i s kapidžibašom dženetskim sprdnju da tjeram. Svi
bi rekli: iz Dobretića, nitko to u suru ne utjera. Al’ vidim nema se kud, dogorilo do nokata, valja sve
braći povjerit, pa vi onda po vlastitom razboru prosudite što mi je djelati. Čudio se ne bih na kruh i
vodu da me udarite i po vas dan na velikim kolinima oko oltara da obilazim. Nego, ‘vako je bilo i ne

73
vrijedi dušu griješit pa drukčije kazivat. Za istinu i krst časni, od sad šale više nema, jer se s tim
stvarima šaliti nije! Nemojte da vas vidim da se smijete, grdno ćete mi se zamjeriti.

Naš će ti Gušta, Bogu na istinu kad ode, na vrata odaja svetog Petra halkom pokucat i njemu kazivat:
Ja sam dolje na zemlji vascijeli svoj životni vijek sve svoje zavjete tvrdo opsluživo pa sam, ko velju,
zaslužio da te barem jedan dan kao ključar vrata rajskih odmijenim. A i tebi će uhar biti malo dušom
da dahneš jer silna je navala na rajska vrata, nitko prema paklu ne ide, svi misle raj je upravo za njih
stvoren. Eno i sada red puko, kraja mu ne vidiš, skupili se ljudi sa svih strana bijela svijeta, sebi mjesta
u raju da traže. I koga tu sve nema, od svetaca do bratoubojica, od sjecikesa do licemjera i rospija. I
valja tebi sa svakim popričat i za zdravlje ga upitat, grijehe mu na vagi nebeskoj izmjerit pa: il’ u raj, il’
u pakao. Nije bilo malo dana kad od silna posla ništa u usta ubacio nisi, koricu kruha da barem
prigrizeš. Ali ti si dobre duše, te ti se ni u grijehu ogrezle u pakao ne dâ slati, zato i u raju već stiska
nastala. Vele i pritužbe na tebe od neka doba stižu, kažu da si omekšo, a narod i dalje navalio, ko da se
besplatno proja dijeli. Ne možeš ti narodu zabraniti na raj da pogledâ, svak se nada Bog da je na
grijehe njegove zaboravio ili da barem poneki ti nisi upisao. Svak se uzda u tebe i u tvoju duševnost,
samo ne ide to tako, još se nije rodio tko je narodu ugodio. Ovdje je: ni po babu, ni po stričevima, pa
nek svak zâ se Bogu račun polaže, a tko je po zlu putu hodio, dobru nek se ne nada. Bog je ljudima
dao zakone, a njihovo je da ih opslužuju. Tko ne zna čitat, ujaci mu povazdan kazuju, glas ih već izdaje.
Onaj dan kada će se – znaš ti njega dobro – ovamo fra Anto Knežević mojim stopama zaputit, tada bih
ja da te zamijenim, učini mi to želja da me mine, a poslije nek bude što hoće. Ne bih žalio ni vječnost u
raju kao hizmećar provesti, samo fra Anti izraz lica da vidim kad se ovdje pojavi i mene umjesto tebe
nađe.

Uviđavan i milosrdan kakav već jest, Šimun Petar želju će mu uslišit, pa će umjesto njega na rajskim
dverima Kneževića raširenih ruku Gušta dočekat i našem fra Bošnji ovakav postavit uvjet: Sada vidiš i
raj i pakao i čistilište. Ta milost još nikog zapala nije, ništa ti ne moram tumačiti, sve ti je jasno kao u
pô bijela dana. Ti si se za svoga života na zemlji za svako dobro trsio, najviše za svetu nam provinciju,
mučeničku Bosnu Srebreničku, i da je samo po tome ja bih te u raj odmah pripustio. Ne vrijedi dušu
griješit, nema ti se što prigovoriti i dlaku u jajetu tražiti, i svićom da ga tražiš boljega od tebe naći se
ne može. Ali, ne mogu brate moj, razumi me, imaj smilovanja, nije to do mene, tko još mene ovdje za
suhu šljivu benda, i ovdje se adeti odskora promijenili, tamam kad ću ja prispjeti – ni raj nije što je
nekad bio. Novi ferman stigo, s fermanom novi običaji, telal svoje rastelalio, na nama je da se
pokorimo i poslušni budemo: Bogu Božje, caru carevo i mirna Bosna.

Neki su zle sreće bili pa nisu znali i grdnih su nevolja dopali. Eno, vidiš li tamo onu dvojicu biskupa,
sjede i predâ se kaharli gledaju, da muka bude veća naši ljudi, nisu o tome na vrijeme računa poveli
pa sve mene za rukav potežu i kukumavče – aman-zaman, u pomoć priskači Gušta ako za Boga i za viru
znaš, nemoj iz neznanja u paklu da gorimo, da smo znali do ovoga nikad došlo ne bi. A biskupske su to
glave, koje često misle da u ime pokojnoga Boga zbore i pravdu da tvore. Ovaj put, ne znam kako, bit
će da im je iz računice nekako ispalo to da se zavakta pravim imenom nacije nazovu. Računali ima u
Boga dana, da vidimo na šta će sve to izići, nećemo mi prednjačit pa onda o našu glavu ako se sve
iznenada na zlo okrene. Ali ne pita smrt tko je biskup, a tko nije, čas Azrailov ugovoren je još u trenu
začeća našega. Tebi je opet to na ruku, jer mirne duše možeš reći: kad se ovakve, ilumli glave,
privariše i kad zabrazdiše, kako ne bih ja. Ko da je mene sultanija rodila, u ham-pamuk zamotavala, u
bašči carskoj ko da su me dvorili. Sreća tvoja pa ovdje mene imaš, a koji će Gušta njima od pomoći biti
i na salamet ih izvesti, sveca pitaj. Nisu se svi, poput tebe, pod sritnom rodili zvizdom!

74
A oni svoje, pa svoje, ne može ih se čovjek šale kurtarisati, otegli ko teraviju. Eto, ako ikako mogu, na
neka sporedna vrata pred lice svetog Petra da ih privedem, ne bi li mu oni sami sve razjasnili i srce mu
umekšali. Jedan od njih će mi krišom zlatan križ u džep tutnut, kao da sam ja neki saraf i kao da je ovo
banka Duha Svetoga, interes gdje se ubire. Kao da sam ja svemoguć i kao da nebom njegovim zlatnim
križom mogu zavladat, pa sve kako se kome ćefne, i kao da ključarom nebeskim ne postadoh od
nevolje i samo zbog tebe, od ognja paklenog da te spasavam, sunac ti ćaćin u što se uvalih, da sam
samo znao, ne bih pa da si mi iz oka kanuo, hm!? Takvu sam riječ svetom Petru zadao, ja im tumačim,
ali ne možeš ti njima dokazati, oni misle da se i ovdje na nebesima sve spletkama i s dva lica postiže.
Jedno misli, drugo zbori, treće radi: Bogu se pompozno pomoli, biskupskim šćapom po leđima tko ne
sluša, kolajnu carsku nâ se, svi da je vide i svi po bjelosvjetskim salonima da ti plješću, da te po
ramenima tapšu i da ti se dive i – eto te u raju. Jest: na vrbi svirala! Izgleda da samo velike glave kavgu
među narodom zameću, neće ni Alija ni Ilija, gledaju što će danas ustima djeci i sebi prinijeti, njima
lonac malo kada zagori – nema od čega. A ti naši biskupi, kad već i njih spomenuh, na zemlji do njih
dok dođeš osijediš, a ovdje oni mene za rukav potežu. Ko bi gori, sad je doli.

Saletio me i onaj fra Rafo Barišić, din-dušmanin Bosne Srebreničke – daj me, rekoh, popusti, još i ti na
svu muku da mi pristaješ, jesi l’ kršteno čeljade – zla nam nanese, s turcima se može mjerit. Carstva je
taj na noge digo samo da nam napakosti, ni paša Dželalija ravan mu nije, ultramontanac i
srebroljubac, ali se i on u računu privari: i njega pamet zemaljska izdade. U njegovo se vrijeme za
naciju nije pitalo, pa ovdje stalno niječe da je ikojoj za života pripadao: neće kazat i na muke da ga
staviš. Izjasnio bi se on, nije u tome problem, ali nije siguran koja je prava, sumnja da se ujdurma kuje,
da se ne sefi, te šuti kao zaliven. Ja ga nastojim pameti dozvat, ali ne vjeruje on bosanskom ujaku
misleći da mu zlo želim nanijeti: ko kad se po sebi ravna. Nastavi li ovako i ne kaže li se ispravnim
imenom, nitko ga od pakla ne izbavi. A nema jadnijeg prizora nego svjetske silnike vidjet kad na ove
grane spadnu. Ni meni onda ne preostaje drugo nego im Sveto Pismo čitat “da kraljevstvo je nebesko
slično velikoj mreži koja se baci u more i zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, ribari je izvuku na
obalu te sjednu i pokupe dobre ribe u posude, a rđave izbace. Tako će biti i na svršetku svijeta. Izići će
anđeli, odijelit će zle od pravednika te će ih baciti u ognjenu peć gdje će biti plač i škrgut zuba.” Nije,
drugim riječima, to u mojoj vlasti, nego će ribari duša ljudskih prave i zdrave od poklonikâ grijeha
odvojit. Ali zaludu se ja iz petnih žila upeo i tabirim, oni šuhveli, a kako će i vjerovat kad su i na zemlji
viru u diktat pretvorili. Kao za njih da su pisane, čitam im riječi proroka Izaije: “Zar vam je malo
dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate!” Ali nema tu fajde, Boga se ne boje, ljudi ne stide,
njima samo vlastiti interes pred očima, misle Bog će im na noge doći. Na kraju, i ja digo ruke, eto vas
tamo pa vidite, tko će sve krive Drine ispravit, zajedno kara-haber čekajte. Ne dođu li tobe, čudio se
ne bih taksirât da ih stigne. Nisam zlurad, ali u sebi kazujem: neka sam i to dočekao, biskupa s
dvojbom na vratu da vidim, pa zar je trebalo i do vrata rajskih doći to da se desi? Da je Krist na zemlji,
poput njih, ljude kaznama udarao, nitko preživio ne bi, zemlju bi u groblje pretvorio, živi mrtvima da
zavide.

Nisu istina ni oni svi isti, eno našega fra Marijana Šunjića, s desne Bogu Ocu sjedi, čovjeka sveta,
učena i duševna, s carevima je on divanio, pôbro, jedanaest jezika taj je u glavi držao, ali opet s
narodom njegovu muku muči, mogao je on i u Beču ostat jer se svi za njega otimaju i svugdje je taj bio
dobrodošao, zato se pola Bosne, svijeta krštena i nekrštena njemu na pogreb sjatilo poštu i hvalu da
mu daje. Nije on jedini, za biskupa Marka Vuičića, onoga što u fratre ode jer ga voljena divojka privari,
i danas se pripovida kako su turci u Duvnu, kad je tamo krizmu obavljao, katolike nagovarali da se
mole biskup tu da umre, jer će pošteđeni biti tuče ako kod sebe imadnu smrtne ostatke takvoga

75
sveca. Takve mi natpastire trebamo, i turci svetima što ih drže, takva je Bosna, ne možeš samo
jednima ugodit mir u kući da bude, i tko to ne zna biskupskog prstena na ruku neka i ne meće, bolje
mu je ruku odsjeći. Da ne bude po onoj biblijskoj: “Jer oni koji prije obećavahu kako će istjerati strah i
tjeskobu iz bolne duše, sami se razbolješe od straha smiješnoga... okovani jednim lancem tame.”

Oni su živjeli s narodom, i za narod, a ne kao ona dvojica – sila im u glavu udarila. Tko je ko oni. Misle
u Dalmaciji su, na sigurnom kod Mlečića, pa kad im kakav fratar iz Bosne na vrata bahne, oni odmah
talijanski zapodjenu kao da smo mi zadnji tokmaci i kao da ne znamo što su kultura i uljudba, što
latinski i talijanski; o tempora, o mores! Ali dođe đavo po svoje, eno ih se skrušili ko zadnji bosanski
grešnik koji ne griši iz hasiluka, nego jer ga nevolja tjera kojoj mehlema i hećima ne vidi. Zbog takvih
smo mi u Bosni, a ne zbog oholih biskupskih glava, zbog takvih da ih tješimo i nadu im ulijevamo da se
ne poživinče, da se zna razabrati hinsan od hajvana. To je naša misija i ne vrijedi joj uteći, jer većeg
haira od rada na njivi Božjoj nije i neće ga biti.

Da kratim, jer vrijeme neumitno curi i ključar rajski samo što se nije ukazao svoju svetu dužnost da
preuzme, sada se za ulazak u raj gleda i to tko je koje nacije, proći ne možeš pa i kruna da ti je na glavi
ako nisi od one koju biskupi kao Božju zapovijed kazuju, pakao ti inače ne gine, ni sveti Petar ti pomoći
ne može – ne može koliko god da bi htio. U najboljem slučaju može te zapasti čistilište, a kad ćeš
otamo k anđelima i arkanđelima, to nitko ne zna, a i da zna kazivat ti ne smije, i što će ti taj belaj
bespotrebe, još pod stare dane kad u raj možeš odmah. Ako ništa drugo spomeni se Jukića, znaš kako
je završio, al’ crkveni mu oci ime zabranili, zaboravili ko da ga ni Bog nije dao. Da je žario i palio, crkve
da je rušio i puk u roblje odvodio bolje bi prošao. Među nama govoreći (tada se obazre oko sebe i
utiša glas), svet je to čovjek bio i svaki živi stvor to zna, ali Slavoljub Bošnjak u zao čas, i zabadava sav
njegov prijegor i žrtve, zaludu i glavu za svetu viru dade kad pogrešnim imenom se nazva, ni za grob
mu se u Beču ne zna. Da je, bogdo, Slavoljub Hrvat bio, eeeeee… druga bi se pjesma onda pjevala, u
zvizde bi ga ti isti okivali, od njegova bi groba mjesto hadžiluka učinili, medaljone zlatne s likom
njegovim iskovali. Mogao je on mirne duše u Dubrovniku među gosparima ostati i s njima, učevan
kakav je bio, pametne vodit razgovore, ali mu ljubav prema Bosni ne dade, hoće u Bosnu škole i
tiskare podizat, narod prosvićivat, misao slobodnu kazivat, sretnovladajućem sultanu Abdul-Medžidu
arzuhal slati. Da je sreće i pameti kao što nije, jur bi ga crkveni oci svetim proglasili i slikama njegovim
oltare i crkve uresili, puk da gleda u svetitelja, na velika da pada kolina, sviće da mu žeže i da mu se
utječe. Al’ taj dan dok ne osvane – ne lipši magarče do zelene trave.

Tebi se još i crnje piše jer te Bošnjakom Opakim prozvaše i ni vîlama se osedlati nisi dao jednostavno
Hrvatom nazvati. Jukić za hrvatstvo nije ni znao i ilirstvo je zagovaro, pa kako je prošo, što li tebe čeka?
Tebe spasavajuć i ja sam dušu đavolu prodo, nemoj barem meni za hatar, jer ni meni se uz tebe tada
dobro ne piše. Zato sam ja na jedvite jade svetog Petra nekako i umolio da te umjesto njega ja
dočekam, da ne zabludiš, jer kod njega je posla i brige priko glave, nema on vremena za naklapanje te
svakome ponaosob tumačiti i u sitnice zalazit, još ga i tetošit. Kod njega je ‘vako – ravno pa u čelo: Ti
njemu Faljen Isus nazoveš, ali on ne odgovara i pogleda ne diže nego te odmah pita od koje si nacije,
ime u knjigama da ti traži, a knjiga pred njim pukla šira od jajačkog Velikog Đola i sve u nju nešto
bilježi i mrgodan dopisuje. Ja sam, eto grijeh na moju dušu, samo ovlaš u nju privirio i – što ću vidjeti,
skamenio se: sve na jednu stranu, sva naša dobra djela što ih za života na zemlji učinismo, sve naše
žrtve, znoj, krv i muka mačku o rep, jer se ni izdaleka s nacijom ne mogu mjeriti, tko tu maši, mati mu
za života crnu kudelju prede. I ne vrijedi ti se kasnije žalit i dáve ko na Visoku Portu pisati i po
teklićima slati, jer nema toga padišaha i toga Stambola u raj da te vrnu. Kad ti ovdje pravdu odmjere,

76
nijedan ti kadija – i stotinu kesa groša pod džamadan da mu staviš – pomoći ne može. Knjiga ti je
svetog Petra od kamena – i samô je ime njegovo takvo – presude se u nju dlijetom klešu, čuješ li
dlijeta sve ko djetlići u rukama klesarskim klikću, pa kad se jednom uklešu takvima do zgorenja svijeta
ostaju. Nema tu ni brisanja ni dopisivanja, nisu to sidžili kadije jajačkog, more ‘vako, more ‘nako,
okruglo, pa na ćoše, a groši u kadijinom džepu zveckaju. Jok, brate, nema ovdi toga, nije ovdi turska
pravda ko herav kantar na jajačkom pazaru – do podne jedna, poslipodne druga mira.

I kad smo već kod suda Božjeg, sud Božji nije od jedne mjere i jednoga aršina – ko satarom po panju
pa kakav ilam koga zapadne. I ja sam tako mislio dok ovamo nisam došao, ali nije sud zemaljski isto
što i sud nebeski, kao štilo i sjekira, jedno u drugo u nokat da uliježu. Ovdje su druge mjere i drugi su
aršini, i ne sudi svima isti kadija niti u istoj mehćemi. U jednoj se pravda velikim glavama dijeli –
silnicima od onoga svijeta – carevima i njihovoj sviti, papinskim tijarama i biskupskim skiptrima:
prijestoljima i gospodstvima. Ali, avaj, ne pomažu tu ni carske krune ni papinske tijare, i mnoga je
zakukala majka i u crno se zavila jer joj sina krivim nađoše. Oni kojima je vlast na zemlji dana, pred
Bogom za svaku nepravdu stostruki polažu račun i badava im sva njihova ordija i dvorske intrige. Ne
vrijedi s Bogom na silu, a ne možeš ga ni privarit, sâm si pred njim ko od majke rođen, sva pozlata
onog svijeta spala, sve se u pravom svjetlu raspoznaje, a ne kao kod nas duman niz Vrbas kad padne,
prst prid okom kad ne vidiš.

U drugoj mehćemi pravdu malim ljudima kroje – hinsanu male pameti, što bi se u Bosni reklo. Tu su i
aršini drukčiji, te se čovjek još i nekako može opravdati. Ako se još iz dna duše, koliko je i ovo crno pod
noktom, pokaje – raj mu ne gine. Ali ne treba misliti ni da je ovdje s Bogom kao s mačkom, jer i
odavde su mnogi s lancem oko nogu izišli, osobito otkad se nacija u vrline ljudske pođe pribrajat.
Ispravni su to i pošteni ljudi, misle ko na nebu još za naciju mari kad se tamo ni džizija ne plaća, ali u
zao čas su na tu misao došli i prisjelo im je dovijeka. E, ne bih da vidim kako tebe na lancu vode, još i
to da dočekam, bi mi srce pripuklo. Pa ja u raj, ti u pakao, a ja tebi ni primirisat. Pa gdje je tu pravda,
bi me savjest pekla, iz misli da mi ne izlaziš, i što će mi onda takav raj, isto ko u Bosni, gluho i daleko
bilo!

Nego, dok je još zavakta, i dok svaki čas na kapije rajske sveti Petar opet nije zasjeo, daj se pameti
dozovi, deder barem sada kazuj se ‘rvatom da muka vječnih ne dopadneš i tapiju na svoj dulum u raju
da stekneš, posao da kaparišemo. Još ti i ovo kao starom ahbabu u četiri oka mogu kazat: ni u raju
više mjesta nije napretek, otanjilo i ovdje, nije to ko u stara vremena, uzmanjkalo otkako se i na naciju
počelo gledat pa one ziratne parcele sve uz jaranluk otišle na bubanj, ne bih uludo u mukama
paklenim da goriš jer ti znaš da je tamo plač i škrgut zubi. Budi jednom mudar barem upola koliko si
pametan. Šta te košta naposljetku, na zemlju ionako nećeš više nikad. A i šta bi u Bosni, otkad turci
odoše i za tebe sve opusti, nije tebi tamo života, i onaj tvoj hairlija Džafer-beg kod svojih je u dženetu,
ti tamo ne možeš premda bi htio i raširenih ruku bi te primili, jer te listom svi turčinom drže.

Birvaktile su raj i dženet u istom carstvu bili, jedan car pravdu svim dušama dijelio, na istu su kapiju
sve vire ulazile, za sve isti kapidžibaša na kapiji stajao, prije podne Ilijom, poslije podne Alijom ga zvali,
Faljen Isus jednima, a Selam drugima nazivao. Pa bi sljedeći dan obrnuo, kavga da se ne zameće: prvo
Alija i Selam, onda Ilija i Faljen Isus. Jednom se i on sefi, umalo mrtva glava ne pade, jedva se svetac
nekako opravda. Znaš ti naše ljude: na sve se gleda, malo treba zadjevica da se zaleže, vidi i
kapidžibaša u raj tko mu dolazi i s kim posla ima, pa kaže: Bolje krmka niz dlaku, nek je samo mir u
kući. Od tada anđeo mu posebne knjige o pozdravu i selamu vodi, naraste administracija na nebu kao

77
što je i turska u Bosni, više ćata nego naroda, ali i to je bolje nego krv na nebu da pada i duše
anđeoske u paklu da završe. Ljudi koji su silom prilika na zemlji podijeljeni bili i Bogu se na različite
načine utjecali, ovdje se rame uz rame našli i sve su stare pizme zaboravili u Božjoj se slavi zbratimili,
pjesma s’ ori, raspoznati ne možeš ilahije i kaside od Zdravo tilo Isusovo i Radujte se narodi. Malo se
razlikovao Božić od Bajrama, sve se đuturile slavilo, a kad bi jedna vira za drugu se ženila i udavala nije
bilo otmica niti su mrtve padale glave i samo kadija da hairuje, već rahatluku nigdje kraja nejma.

Al’ i ovdje neljudski nasta zeman, farizeji, licemjeri i jakobinci zlo sjemenje posijaše, sve se priko noći
okrenu, nacije se i vjere rastaksimiše, čak i svece i anđele zavadiše, svako sebi nove rajske dvore u
zasebnoj nahiji zida, neimari od posla nemaju kad oči da otvore, anđeli se i meleci razdvojiše, s njima i
duše ljudske jedna od druge. Kažu ljudi, i danas pričaju, tužniji prizor od postanja svijeta viđen nije
nego kad se rastajaše, od suza njihovih sinja mora na zemlji su nastala, tako i vodopad plivski nastade,
svi ljudi i sve vire da mu se dive, jer još ništa pod kapom nebeskom bez krvi i suza nastalo nije: sve što
je lijepo i što je svakoj duši milo iz neke je nevolje nastalo i ta je tajna običnom čovjeku nedokučiva,
ma koliko ljudi sebi umislili Božje planove da mogu odgonetati. Elem, odvojiše sejmeni muža od žene,
majku od sina, brata od brata, sestru od sestre, momka od djevojke, komšiju od komšije, ahbaba od
ahbaba, ni djecu u utrobi majčinoj ne poštediše jer su ih majke još kao nerođene jakobinskim
muhurom nacije morale muhurlejisati, pa svako na svoju stranu, džinovski zid plača ko Džèbel al Tarik
do neba između raja i dženeta podigoše, nitko ni privirit s jedne na drugu stranu ne može, dvije
mahale, dvojica su mahalbaša, Adam i Eva više nikad na kahvu Ademu i Havi ne dođoše. Findžani do
pola ispijeni za njima ostaše, i sad još takvima stoje svi da se spominju, đavo i šejtan svoj papak u
teljvu utisnuše više nikad i nitko nikome sudbinu da ne proriče jer je tada i sudbini njezina sudba
došla, i na nebu Kijametski dan osvanu. Prekide se tada sijelo Abrahamu i Ibrahimu, ocima našim, i
oni se na dvije zaputiše strane, kao što Noa i Nuh alejhiselam u dvije lađe sada jedre. Sve što se
podijeliti moglo – ali baš sve – podijeli se, čak od jednoga sunca dva sunca nastadoše, kao što sada i
dva mjeseca na dva neba kroz svoje prolaze mijene.

Svi se na koncu s time i nekako pomirili, jedino sevdalije nikako ne htjedoše, srce im prigorit ne može.
Bilo tako ovdje neko momče iz Bosne, katolik, al’ se u turkinju zagledao, i tamam su mladu isprosili i
kićeni se spremali svati, kadli ferman stiže: raj i dženet obaška da budu. Odvedoše mu dilber-ljubu na
đogatu bijesnu, ne odjekuje pjesma svatovska, ne tambura momče uz tamburu, đerdek mu opustio,
pauci po njemu paučinu pletu, al’ on ne da ni opepelit, već od sabah-zore do akšama kasna kao slavuj
pjesme pjeva, đuzel dragoj srce da se slama: “Pogledaj me Anadolko, Muhammeda ti, ja ću tebi
sevdalinke pjesme pjevati.” Pjeva tako, sav se zanio, jednu pjesmu na drugu veže: “Čuješ mene, draga,
iz dženet jabane, ja na tebi ni najmanje ne nalazim mahane.” A ona, Umihana, dženetska hurija,
milozvučno njemu odgovara: “Sevdi Ivo, tvoje sevdisanje, ubilo te moje uzdisanje.” Ni ona na jednoj
pjesmi ne ostaje, nego odmah sitno drugu pjesmu veze: “Hasta sam ti kad te vidim, a budalim kad ne
vidim.”

Jednoga dana ne nađoše ga više u raju, i glas se odmah pronio svoju ljubu da je otišao tražit, a i njoj
se tada trag iz dženeta gubi. Gdje su sada, vile znaju, ali ljudi pričaju da je novi raj nastao upravo za
ašik-sevdalije, vire na zemlji što ih dijele. Hajd’ znaj, ljudi svašta kazuju, ima možda u tome neko zrno
istine, jer se svako malo poneko momče i djevojče iz raja i dženeta ukrade i više ih nitko živ ne vidi.
Kažu da samo zaljubljena srca put jedno do drugoga kroz bespuća između raja i pakla nalaze, i da ih
pri tome sami Božji prst kozjim stazama i bogazama vodi. Velik je Bog u djelima svojim; što se još Bogu
otelo? A rajem i danas jednako pjesma odzvanja: “Mi ostasmo, ne poženismo se, naske hora,

78
gerzovanje prođe.” Ni dženet dužan ne ostaje, polifonija odzvanja: “Što je bilo, više biti neće, više
Marko gerzovati neće.” I mene ta pjesma ponijela, umalo ne zadocnih tebe da dočekam, sve usput
tiho pjevušim. Eh, što ti je mladost, ne gleda tko je koje vire kao mi stari, srca što nam se iskvariše,
nego čista srca ljudska jedno drugom teže.

Ali ti i Džafer-beg niste ašiklije i nije vam do gerzovanja, te vam zato nije druge nego da se u vašemu
dosluku kao kapi-komšije dopisujete i tim putem jedan s drugim da zborite, jer ovdje na isti minder ko
u Jajcu uz Plivu sjedati nećete, što je bilo, bilo je: halali Huso materi. Još jedino mjesto na kom bi se
mogli sresti i za zdravlje upitati, to je na sirat-ćupriji koja preko pakla vodi i preko koje proći se mora u
raj da bi došao. Al’ sirat-ćuprijom svi su samo u jednom smjeru prošli, u raj kad su hodili, i nitko ne zna
što bi bilo drugim smjerom da krenu, bi li šejtan čovjeka za nogu uhvatio i u džehenem povukao. Zato
je bolje šejtana ne iskušavati jer on, za razliku od anđela koji ponekad i prilegnu, nikad ne spava nego
četvore oči otvori i uvijek nešto muti i zlo snuje. Šta ćeš, sila Boga ne moli, može šta može, pa ti njemu
sitnu knjigu iz našega raja pišeš, on tebi još sitnijom iz njihova dženeta odgovara. Pa se siti tako do
mile volje izeglenišete, jer vi koliko god da ste dolje na zemlji prodivanili, još više jedan drugome ovdje
kazivati dugujete i sve vas tišti što ne rekoste, riječ na vrh jezika ostala. A neizgovorena riječ, još kad je
nijet vruć, tišti i peče hinsana ko tijesan opanak nogu. Premda jedan drugoga nećete moći posjećivat,
musafirima se i đela-mašalah – ište đeldum nazivat, jer je sada ovdje takav red i valja ti ga se držati,
nije malo ni to što ćete jedan drugome pisat i što ćete se starog dobrog turskog vakta povazdan moći
spominjati, a možete i zapjevati koliko vas grlo nosi i sebi oduška dati – ti iz raja predvodiš, on merakli
tercom iz dženeta uzvraća: “Kraj dženeta žuta dunja rasla, na džehenem grane naslonila.” Ni nargilu
vam nitko neće braniti, jedino što ćeš ti iz raja, a on iz dženeta iz nje potezati. Ma ni menzildžije
švapske, svi koliko ih je da se udruže, neće te vaše knjige stići raznijeti i sve će proklinjati dan torbu
menzildžijsku na leđa kad im svalilo, i tko ih navede rajska i dženetska pisma i knjige da raznose,
umjesto ko svi ostali da uživaju i gospodski se zabave. Ali, opet, velim, tebe i Džafer-bega kad vide,
dvije okorjele eglendžije, sve će i kod njih na svoje mjesto doći. Pa nisu ni oni srca kamena, znaju i oni
da je eglen duši mehlem. Hajde, bolan, ne beri brigu, bit će po onoj narodnoj: Tatar begu turski selam
viknu, selam dade, a poleti ruci. Pa na minderu, kao dvije minderpuze, ti ovamo, on tamo, a la turka
po cijeli bogovetni dan, ja rahatluka, Alahu dragi! Pa tko bi odolio, ne bi ni onî vodu u rešeto što livaju
i smiju se ko lud na brašno!

Budi i ti jednom s ostalim svijetom, a ne tuhaf i budibogsnama, da i tu brigu smirim i oposlim. Nije
život vječni alajbegova slama, znaš ti bolje od mene, cijeli si svoj vijek dušu, ko u tabernakulu hostiju
čuvo i sačuvo, zašto da je sada na vratima rajskim zbog neke tamo nacije gubiš. Ključ od vrata rajskih u
mojim rukama, sveti Petar prilego, na tebi samo ko na pričesti da kažeš: Amen. I ode Knežević ašićare
u raj, serbez pjevajući. Mislio sam ja, sve zbog tebe koliko si mi srcu prirastao, čak i neki kalauz
napraviti, pa ako već ovako ne ide, krišom rajska vrata da otvorim i u raj da te pripustim. Ali zaludu, ni
sami šejtan kalauza napraviti ne može, čak i njegova moć tu posustaje, ključ je od rajskih vrata tako
skovan i tako ga okalilo da mu kalauza nije, ko i kosi varcarki kojoj tajnu jedino njezini majstori znaju i
nikom je ni za živu glavu neće kazati. Zato i ovdje na nebu jedino oni što varcarke kose sa sobom
ponesoše travu i drač u avliji bez po muke pokositi mogu, inače muka i dever. Dok se raj i dženet ne
rastaksimiše ljudi su jedni drugima i kose posuđivali, te je i trava uvijek uredno potkresana bila, ali
kako do podjele dođe muhamedanci sve osim jedne kose sa sobom odnesoše, tako da u raju strka i
navala na tu jednu jedinu kosu nastade. Majstori druge kose otkovati ne mogu dok im tajnu ne kažu,
al’ znaš ti Varcarane. Što ste tako uvrnut milet i na svoju ruku, vi bi se i turčili samo iz inata.

79
 Konačno, nije ni to jednom za svagda, adeti se mijenjaju, sutra može novi ferman stići, a s njim i vakat
da kakav biskup drugu s oltara propiše naciju. Nije s biskupima šale, i samo ako poput ovce u stadu
blejiš i njihovim se pokoravaš ćudima oni za tebe mare, inače ti surgun i potucanje po bijelu svijetu od
nemila do nedraga ne ginu. Ono jest da neko može prigovorit da si po jaranluku, a ne po zaslugama u
raj stigo (ko, biva, tvoj te jaran propustio), ali znaš ti svijet kakav je prevrtljiv i mućak, okreni mu uz
potok ražanj, brljom ga zalij i u šargiju prikucaj, sve će sutra leći i u zaborav pasti kao da ništa ni bilo
nije, a ti se u raju ko beg raširio, nitko ti ravan i nitko te istjerat ne može. Hrastove parmake oko svoje
mermer-avlije udario i gazda na svome, grane se pod voćem savijaju i lome, magaza vrhom puna,
ambari se prolamaju, na tavanu se stelja suši, štala puna blaga, bestilj se na tihoj vatri krčka, rakijski se
kazan sprema, kupus samo što se pokiselio nije, samostan jajački nakon dvadeset godina teškoga
devera uzgor i crkva pored njega dupke puna svijeta, ti – Mojsije samostana jajačkoga kako te u
narodu prozvaše – gvardijan i definitor Provincije, čast vikara apostolskog smiješi ti se, i još samo
prsten biskupski na ruku da staviš, pa što bi drugo u takvom rahatluku nego u pjesmu: “Oj, jablane,
širi grane, pravi veći hlad, neka mi se nahlađuje, moj đidija mlad.”

Daj, mućni malo tom svojom varcarli glavom, jest da je sveti Petar, jest da su nebeski dvori, ali i služba
je služba, valja i njemu nekome račune polagati. Ne mogu ni ja njemu povazdan dževap davati,
bihuzur mu činiti i na muku pristajat da ga mijenjam i bukove bosanske glave razumu da privodim, kao
da je ovo Pufijeva berbernica u jajačkoj Hadadan mahali, gdje svatko sa svakim usta ispira i zna da mu
je hanuma za ručak sogan-dolmu spremila. Ovo se sad zgoda ukazala i Bog te pito kad će opet, i hajd’
znaj hoće li više ikad. I njegova služba može doći u pitanje, eeeeeej garibe, i ne bih da ni on poradi
tebe i mene svoje časno mjesto ključara nebeskog zijani, pa i to kasnije da se pripovida, i tome Bosna
sevep da bude, na nebu sve tumbe da se priokrene, nije malo to što se pola dunjaluka na zemlji oko
nje zavadilo, više ne znaš tko s kim a protiv koga šuruje, pa i ovdje rusvaj da nastane. A i ta Bosna, kad
malo bolje razmisliš, što je to u njoj toliko vrijedno da se carstva oko nje zavade i ljudske da padaju
glave: sve u svemu jedna velika karnagasija. Nema tu ništa što i drugdje nije, razlika je u tome što su
carstva baš Bosnu za svoj karađoz odredila, kao pozornicu za sve one grube šale što ih inače u svojim
zemljama ne izvode. Nas u svemu tome zapalo tek obojene figure da budemo, dok drugi konce
povlače i umjesto nas govore, sprdnju s nama tjeraju, a mi smrtno ozbiljni, umislili nekome nešto da
značimo. Do sada su konce povlačili turci, sutra će švabo, poslije švabe hajde znaj tko, i tako do
Sudnjega dana, mi figure zanavijek ostajemo. E, upravo zato, jer smo mi unaprijed izgubljeni i za sitne
pare prodani, nemoj da me kleta sramota stigne, u zemlju da propadnem, da sam baš ja svetome
Petru na nebu prijestolje izmakao.

Šta materi i ćaći da kažem? Ljudi će mi na obraz udariti i od mene glavu počet okretati, a kod nas je to
gorče od smrti – ne kaže se zaludu: sve s ljudima. Otuda i sve zlo, jer čim se čovjek iz stada izdvoji i
prestane blejat te svojom glavom počne mislit, hazom budalom ga proglase. Takvom više pomoći
nema, i najbolje mu je drugi vilajet potražiti. Daj pusti i ti avaz, što si zanimio, ko da se o tvojoj koži ne
radi, ko da nije bit ili ne bit. Hajde kazuj, pa jal đa, jal bu. Eto, ako je baš toliki zôr, i ahmediju na glavu
stavi, na oba ću oka zažmiriti i pogled s kapija rajskih skrenuti kada ti kroz njih budeš prolazio, nemoj
sav ovoliki moj trud – mast upropast. Sramota je džilitnuti se, ne pogodit cilja. Vela havle, ako već
nećeš ko Anto, onda barem ko Vejsil u raj pristupi, imenom se samo prave nacije kazuj! Pa nemoj ni ti
više azgin biti! Zašto da se baš na tebe, i to ovdje, pred vratima rajskim, pasja čorba prolije?

Tu se nekako i ja, kad će mi se s ahmedijom na glavi Knežević kao Vejsil-efendija ukazati, vas u goloj
vodi iza sna prenuh, odrvenio i bunovan pogledom drugoga čovjeka prebirem po sobi, bauljam i

80
nikako ovarisati u onomu mraku, tražeći svetu sol za nešto zapeh i umalo vrat ne slomih, ne znam
jesam li u Dobretićima ili na onome svijetu, laje li to naš šarov ili svi katranli đavli ko jedan iz pakla
bijesno zavijaju i reže, hoće li me na jutarnju misu doći budit naš brat laik Franco, ili će Gušta svoj
monolog nastavit vodit. Drhtavom rukom uzeh svete soli i jedva nekako sebi dođoh, i užalih, halaliti
ne mogu, što se baš tada probudih, kad je trebalo saznati što će Knežević kazivat – hoće li s onim
biskupima, od nevolje jaranima, u predvorju raja ostati, katil-ferman čekati, ili će s tapijom pod
pazuhom i s hrvatskom nacijom na habitu, pa ako treba i s ahmedijom na glavi, Tanzimati hajrije
dočekat i svoj dulum u raju oparmačit. Odoh svetu misu govorit, Bogu se dragom preporučit i, eto, sve
do dana današnjega, ja to u sebi ko trn u peti nosim, ni samome sebi priznati ne smijem, sebe samog
izbjegavam. Hvala vam, braćo, hvala gdje čuli, gdje ne čuli, što me saslušaste, dušu od pokaranja da
spašavam.

Tako će Gušta Kneževića dočekat i tako ga brižan sjetovat, a što će i kako će dalje biti to još nitko ne
znade i znati ne može, jer su oba još uvijek ovdje i živa i zdrava i uz brdo brza, nek im je halal i ovaj
fratarski nimet i vino đakovačko što ga ispismo, ni ocu Strossmayeru na stol da ga iznesemo postidili
se ne bi. Hajd’ afijetola braćo, Bog vas dragi poživio!

I otpi, naiskap, iz bukare, za troja žedna grla u nju je nalio. Težak mu se uzdah ote, prije nego što će
nadlanicom dva puta prijeći preko krajeva usta.

X.

OBEĆANJE SVETOGA PETRA BOSANSKIM FRATRIMA

Dok je mladić zaneseno pripovijedao, njegov je glas poput kišnice niz oluk romorio blagovaonicom.
Nikome san na oči ne ide, a već i prvi pijetlovi s onu stranu Vrbasa, iz Kozluka, novi dan najavljuju. A
on se sav preobrazio, neviđenu pozu zauzeo, nešto između cara i lakrdijaša, čas ozbiljan kao smrt, čas
nehajan poput seoskog bekrije, u sto se likova utvorio i mijenja ih ko cigo konje. Fratri načulili uši i
širom otvorili usta kao pred nekim ukazanjem, skoro pa zaboravili i disati. Zaokupljeni svojom brigom,
nemaju oni puno ovakvih prilika od škrtoga života da zakinu i zabavu da naprave. A ne naprave li je
sami sebi, drugi sigurno neće. Zabava im je uostalom svaki dan, grijeha i pokaranja zavrh glave, nove
molitve da smišljaju i Bogu da se utječu. Kako se priča odvijala i kako je poprimala sve fantastičnije
obrise, kako su Nebo i zemlja bivali sve bliži i bliži (fra Anto kasnije kaže da je samoga sebe iznenadio i
da prežaliti ne može što sve nije zapisao), u ljudima je poput plime nezadrživo rastao smijeh kojem
nije bilo oduška, jer bi poremetio priču koja im je zaokupila sva čula. Trepereći na toj tananoj niti
poput pehlivana, kao nad provalijom, sami su se primirili i suzdržana daha pratili mladićevo kazivanje,
koje ih je ponijelo dalje nego su to mogli zamisliti i u najsmjelijim snovima. Tako je raskorak između
sna i jave postao jedva vidljiv, i tako je taj suspregnuti smijeh – poput neke unutarnje temperature –
rastao do usijanja, da bi s fra Antinom zdravicom eruptivno provalio.

I prolomi se, kao grom iz vedra neba, neobuzdan smijeh fratarskim refektorijem, trošni zidovi se
tresu, hoće se srušiti. Guštu uhvatio grč u stomaku, dah gubi ali se smijati ne prestaje, i nitko od

81
fratara se ne sjeća da ga je ikad ovakvog vidio, jer slovi kao strog i prema sebi i prema drugima. Prije
bi vodu iz suhe drenovine iscijedili, nego njega na smijeh naveli. Uvijek je govorio: Nije meni do
smijeha i do šejtanluka.

– Ha, ha, ha, ho, ho, ho, ho… Gušta namjesnika Božjeg svetog Petra zamijenio, a ja ovog našeg hairlije
šta nam smasla za malo vremena i s koliko riječi, pas s maslom pojeo ne bi. Znao sam ja i bez ovoga da
svaki vrag i šejtan u njemu čuči, iz mire dva šejtana vire, ali da je kadar i ovo smisliti, e to nisam
vjerovao da ću dočekati za živa hadžije. Kadar je on stići i uteći i na strašnome mjestu postajati.
Ačkosum! Ha, ha, ha, ho, ho, ho, ho…, sada više ni u crkvi misu ne smijem ko svaki drugi ujak govorit,
jer čim sliku svetog Petra ugledam odmah će me smijeh spopasti, mislit će narod ujak s pameti
skrenuo. Nema meni druge nego u prakarature, nema meni od sada šale pred njega, ja ću umirati i od
same pomisli na smrt, jer kad me ključar nebeski na vratima raja prepozna za uho će me potegnuti i
prekoriti: Znao sam ja da od vas, bosanskih fratara, svašta može i poteći i doteći, ali da još i sa mnom
sprdnju tjerate, tome se ni u snu nisam nadao. Sad si dolijao gdje treba, sad ću ti kaznu vječnu
odmjerit, pa ćeš imati kad da razmišljaš na čiji si račun sprdnju tjerao. Ja poput krpe ublijedio, noge se
poda mnom oduzele, ni glasa od sebe da pustim, sve mislim da sanjam. A on se, od apostola prvi do
Krista, sve smiješi kroz onu svetu bradu i brkove i milo mu što me rezili. Dobričina je to, srce mu ko
Orugla u čijoj sjeni Knežević odraste i Jukićevim se duhom nadahnu, zna za slabosti ljudske, i on im je
podlegao pa opet – dokle dogura svečeve ti kobile. Krista je triput zatajio, al’ Sin Božji hazreti
kapidžibašom kerubina i serafina učini ga. Eto, što od ribara posta, milost Božja pute kad mu pripravi.

– Ne boj se, kukavče, Bog dragi tebe je dženetlijom i kismetlijom, a ne dženabetom stvorio, jer u raju
– i to moraš znati pa nekako gledaj na san onomu Kneževiću prišapnuti koji po vas dan sa sobom i s
drugima borta – jedino farizeji i licemjeri mjesta neće naći, njih će stići ono što je zapisano: “Nemoćna
bijahu njihova umijeća čarobnjačka, i njihovo hvastanje razborom bijaše izvrgnuto ruglu.” Sav ostali
narod hoće jer je mjesta i meraje za svaku dušu, nema te mjere dulume rajske da premjeri, preko njih
konop da se zategne, Bog jedini mjeru stvarima poznaje. Grijesi ljudski jesu golemi i svi anđeli na nebu
po vas dan da ih broje prebrojati ih ne mogu. Ali to od ljudske nesavršenosti potječe, od onoga zla
dijela čovječjeg pa tu čak ni Bog ništa ne može, nije to od Boga. Drugo je, međutim, kad farizeji
spletke smišljaju i ljude zavađaju. Nalet je to mìle, njih će srdžba Božja stići i zaslužena kazna po
djelima njihovim. Ima ih tamam koliki je i pakao, premda svakim danom sve više i više, pa nam i
furundžijâ ustrebalo furune da prave, licemjeri u neugasivom da izgaraju ognju. Zato je Isus
upozoravao: “Pazite i čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca.” Drugim riječima: “Čuvajte se lažnih
proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci.”

A onom vašem fra Anti mlađem iz Dobretića – aferim i ejvala, on čim ime Isukrstovo izusti njemu suze
na oči navru – i ja sam se od srca nasmijao, ne pamtim kada me je nešto tako ozarilo među ovim
mojim sivim knjigama od kamena do vrha punim ljudskih grijeha i peksinluka. Buljuk kamenorezaca
od jutra do sutra u kamenolomu da radi, kamen da odvaljuje, da ga teše i knjige mi pripravlja doteći
ne može za ove moje libros peccatorum. Svi misle ja se ovdje usrećio, kašika mi u med upala, ali nitko
moje muke ne vidi i nitko je pravo razumjeti ne može do vas, fratara bosanskih. Zato meni ponekad
dođe, kad me obladaju tjeskoba i čemer, dolje među vas da siđem, čašu vina đakovačkog s vama
naiskap da popijem i da zamezim kako je u Knjizi Sirahovoj zapisano: “Kakav je život bez vina, kad je
stvoreno za veselje ljudima! Ne prepuštaj se žalosti i ne kinji se mračnim mislima. Veselje srca život je
čovjeku, i radost mu produljuje dane životne. Prevari svoje brige i utješi srce svoje, otjeraj od sebe
žalost: jer je žalost pogubila mnoge, i od nje nema koristi nikomu.” Od srca bih se s vama nasmijao i

82
džematile bi zapjevali: “Uzeh đugum i maštrafu, pođoh na vodu.” Pjesma bi se iz samostana jajačkoga
razlijegala, da se čuje sve do Dobretića. Stoga i ja vas nečemu da poučim, i vama netko utjehu da
dadne, ovo još nikom kazivao nisam niti ću ikad kazivati: dok ste tamo – dolje u Bosni – ne prestajte se
smijati i šalu sa sobom i s drugima tjerati, ni nas svece ne štedite jer i mi smo ljudi. Zato se i ja u tom
vašem karađozu ukazah s prvim pijetlovima, sviju i samoga sebe da podsjetim kako sam prije nego što
je pijetao dva puta zapjevao, kako je on predskazao, Krista tri puta zatajio. Za razliku od vas, ja sam
Spasitelja svojim rukama dodirivao, s njime živio i divanio, svjedokom muke Njegove bio i Njegova
uskrsnuća, pa ipak: tijelo me smrtno izdade. Ali Krist ne bi bio to što jest – ljubav i praštanje – da me i
takvog na kapije rajske ne postavi, kapidžibašom svojim da me ne učini. Neizmjerna je milost njegova,
jedino se svemir s njome mjeriti može, a svemiru još nitko, ni sami đavo, kraja ne nađe.

Imajte to na umu jer je šala dar Božji darovan samo onima koji se najviše zlopate i u znoju lica svoga
za Božju izgaraju stvar. Zapisano je: “Udarit ću na pastira, i stado će se razbjeći”, ali vi ni tada ne
uzmakoste, ostaste i onda kad vas se na prste jedne ruke moglo izbrojit, ne lutaste kao što “lutaju
duše nepoučljive” nitko kad vas nije imao tješiti, kasnije i pastiri dođoše ovce u stadu što ste ih vi
krvlju stekli da broje i vas zbog nevjernosti da potvaraju. Da vam pričam kako je ovdje, kod nas na
nebu, to neću, i sami ćete vidjeti – ovdje ćete zapjevati “svete pjesme otaca.” Neka ste mi živi i zdravi,
za vas će se, ko i za svu raju, u ovom mom džumhurijetu mjesta vazdan naći, nitko teskeru sa sobom
da ne nosi, ni nahaberit ne trebate, jer vas u glavu poznam i odavno ste mi omilili, nikom đumruk
uzimati neću, a peškeš mi ne nosite. Nisu slučajno u vašemu jeziku riječi raj i raja gotovo pa iste, sve
nepravde što ih raja na zemlji trpi ovdje će stostruko biti iskupljene. A nije da niste zaslužili, ali vas
brige oprhvale pa ni sami ne vidite koliko dobra svim ljudima učiniste i činite, pouzdajući se u
providnost Božju, vašeg jedinog saveznika. Badava ste primili, badava i dajete – pod tim se geslom na
ovoj vašoj vjekovnoj vigiliji ispunjava riječ Evanđelja i vrši najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i
vjernost. Samo nemojte ovaj eglen u glavu da vam udari, da se pohasite, fursata da uzmete, jer će i
kod mene na nebu pomutnja i strka nastati i više nikad kraja s krajem sastavit, niti reda valjana
uspostavit neću. Bit će, na priliku, dar-mar kao kod vas u Bosni, zemlji koja neuređena luta i lutat će
tako do Sudnjega danka ako ljudi svih vjera zajedno za dobro ne prionu. Vama ni Bog pomoći ne
može, ne pomognete li najprije sami sebi, te se zato u toj zemlji riječ Evanđelja obistinjuje: “To je tek
početak strašnih bolova.” Izvana borbe, iznutra strah – vašoj bi agoniji najbolje odgovarale ove riječi iz
poslanice svetoga Pavla.

I zato nemoje više ni na Kneževića, jer on pod geslom Psalma živi: “Bože, diko moja, nemoj šutjeti!
Usta bezbožna i prijevarna nâ me se otvaraju, govore mi jezikom lažljivim, rječima me mržnje
okružuju, bezrazložno me napadaju. Za moju me ljubav oni optužuju, a ja se samo molim. Uzvraćaju
mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju.” Al’ ne izustiše usta njegova kletve jer ga vodi “duh znanja i
straha Gospodnjeg”, svojeglav je on, al’ to od njegova golema znanja dolazi što ga drugima nastoji
prenijeti i svijet boljim učiniti, nije on prznica i licemjer, on se knjige latio jer mu je osim Boga još
jedino ona ostala, njome poput vječnog svjetla na oltaru sebi i drugima da svijetli u tamnom vilajetu
turskom, s one strane uma, gdje i Bog još uvijek nije rekao laku noć upravo zbog takvih poput njega.
Njegov novicijat, vrijeme kušnje, još i danas traje, i potrajat će sve do onoga dana kada će na groblju u
Čepku Bogu dušu predati. A duša je njegova ko u djeteta, kakvu je od Boga po rođenju primio takvu će
na vječnom sudištu u Božje predati ruke, stotinu zala preko nje da pređe, promijenit se ne može i
neće. Takvi poput njega, na prste jedne ruke da ih brojiš, prispjeli nisu ni u crkvu ni u džamiju,
dagmalaisao ga i krst i nekrst i on će svoju muku mučit dok životom živi jer nikad i nikom prav biti
neće i jer će ni sto koračaja od rodnoga doma zanavijek izgnanik i beskućnik ostati jer domovinu

83
cijelom ljudstvu on bi da pripravi. On u srcu čuva i ponavlja riječ Sirahovu – “Do smrti se bori za istinu,
i Gospod će se boriti zâ te” – i zato su sve njegove ikone, od žalosne svete kraljevne Katarine, koja
najveću duševnu bol pretrpi djecu kad joj oteše, do Jukića koji u tuđini kao i Katarina kosti ostavi,
ikone tragičara po kojima je prašina zaborava pala, koje svjetina ne zarezuje jer joj krv ne pale i u glavu
ne udaraju, nego pjesme o hajducima pjeva, ali to je po vašim zemaljskim mjerama skrojeno, dok se
ovdje kod mene drugim slovima i drugim mastilom piše, i zato vama neće svanuti dok svi zajedno te
ikone za svoje ne prihvatite. Svaka zemlja i svaka crkva, priča za sebe, svaka svoje svetitelje ima, ona
koja svoje odbaci i koja ih ne štuje ni blagoslova imati neće. “Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i
odabranici u peći poniženja”, ali malo je samo Knežević, jedan od odabranih, koji svoje stigme s
pjesmom na usnama nosi i nebeskim aršinima služi, jedan od onih koje tijelo smrtno kao mene ne
privari i dušu đavlu ne prodade. Srce je njegovo golemo da bi svi ljudi svijeta, svi koliko ih je Bog kao
kišnih kapi dao, u njeg mogli stati i smiraja naći. On danas, četiri stotine godina kasnije, fra Anđelu
Zvizdoviću ruku pruža, dva se svetitelja na bojnom polju pobratila narod krstjanski od zuluma da
brane, na njima se prilomile epohe. Prvi svetac, zvizda na nebu, anđeosko krilo, pred Fatiha na
Milodražu svibnja 1463. izišao pravdu tražiti, drugom zbog iste stvari na čizmu dukata ucijenilo glavu,
a on i glavu daje samo narodu jednom da svane. Ne rađaju se, bolan ne bio, takvi u Bosni ni u stotinu
godina i nema ih na pasja preskakala, zato ga barem vi fratri malo pripazite i mehka mu perja u dušek
stavite, sevap ćete duši učiniti, kabulosum Bogu da dajete. Njega kada vidite uvijek se spomenite
onoga što su vaši didovi govorili: Stare se rađaju duše. Ne traži on puno, ni hljeba preko pogače ni
žutih dunja iz Stambola, samo iskrene ljudske riječi i možeš po njemu skakat i kolo vodit. Ono, ako baš
morate, jer i vama kadikad s turcima bortajući prikipi, jer se i kod vas svako malo neki alčak nađe, ne
zaobilazite ga u šalama svojim, ali opet s mjerom jer grehota je na onakva sveta čojeka udarati i život
mu kratiti. I nije on svet neki drugi kao što su, jer se postom trape i s Bogom divane, on je svet jer ga
zlo nije obvladalo, a moglo je i čudo je da nije, i mi na nebu ibret uzimamo. Kad jednog dana i on Bogu
dušu pusti, tek onda ćete pravo spoznati koga ste imali i koga izgubili, jer tu prazninu zadugo među
vama nitko popuniti neće. Iako će drugome na grobu epitaf stajati, a ne njemu, lucerna lucens, vi ćete
fratri spomen na njega dovijeka njegovati i vaše ćete mlade na njegovu primjeru svijetlom odgajati,
jer lik i djelo njegovo s njime umrijeti neće. Bit će u crkvi i onih, pogotovo među biskupima i
poglavarima, kojima to neće biti pravo, pa će po njemu zlo i naopako jer će im zemaljske remetit
planove, i najradije bi da ga Bog nikad i nije na svijet dao, ili barem zaboravu da ga predaju. Svi će se i
na drugim stranama na Kneževića pozivat bilo da ga kude il’ u zvijezde okivaju, ali neka ljudi sami po
vlastitom razboru prosude, zato ih je Bog i obdario razumom, istina ne sviju jednakim. Bilo kako da
bude, Kneževića, sve i da hoće, zaobići nitko neće moći, jednima će biti baklja u tami među izgubljene
duše da ne propadnu, drugima kost u grlu i psovka na usnama. Takva je sudbina svih velikana koji se
snagom duha izdigoše, pogotovo u Bosni gdje za svoje svece ne mare, nego druge svece izmišljaju
ljude da obenđijaju i Bogu da podvale. Nije on prvi poslani prorok kojeg kamenovaše i grob mu
izgradiše. Krist je nama apostolima govorio: “Prorok je bez časti jedino u svom zavičaju, kod svoje
rodbine i u svojoj kući.”

Još jedna stvar na srcu mi leži, i upravo ćete me vi razumjeti jer ste na svojoj koži osjetili što znači biti
progonjen i proglašen heretikom, što znači podnositi nepravdu i nasilje. To se ne tiče samo vas,
bosanskih fratara, nego cijele Katoličke crkve, ali vas ponajprije jer su vaši predšasnici bili svjedocima
svemu. Knežević je nešto o tome govorio onoj voštanoj figuri u Rimu, koja nad mojim grobom Petrove
novčiće broji kao da se moja glava novcem može platiti, i zato vidim da je Knežević srcem i razumom
dokučio jezgru problema. U XIII. stoljeću nakon Krista bosansku slavensku biskupiju zapljusnuše valovi

84
latinske univerzalne crkve, u osnovi suprotni kristovskim načelima, i pretvoriše je u otok u moru
katolicizma, tamo gdje se dvije morske struje, istočna i zapadna, dodiruju i miješaju, tako i ta mala, ali
Kristu odana, zajednica izgubi stoljetnu vezu s Rimom. Nakon što latinski biskup napusti Bosnu,
bosanski krstjani pristadoše uz šizmu, od obezglavljene autokefalna crkva nastade, tako i svoj
nestanak pod kraljem Tomašom 1459. godine dočeka, kada posljednji njezin djed-episkop Radigost
hercegu Stjepanu iz Bosne u Hum ode odbivši prihvatiti latinsko kršćanstvo. On je tada Katoličku crkvu
u Bosni prokleo – Naša te sudbina stigla, do Sudnjeg te dana progonilo, san ti na oči ne došao svoj
grih dok ne okaješ – s tom kletvom na usnama i u grob je legao. Ta nepravda i danas u nebo vapije, a
ni fratri tu nisu sasvim čista obraza jer su latinsko kršćanstvo na račun slavenskoga na kraljevskom
dvoru podupirali. Ako tadašnji fratri i nisu pristali uz silu, ako su bosanskim krstjanima poput Vlatka
Tumarlića godine 1415. u Sutjesci pružili zaklon u smrtnoj opasnosti, ipak ta sjenka i taj grijeh na vama
ostaje, na vama je da ga u ime drugih i okajete. Nemojte zato dva puta istu grešku činiti, nego
nepravedno optuženim didovima-episkopima i gostima, starcima i krstjanima, zadovoljštinu dajte.
Svake godine, na dan svetoga Grgura Čudotvorca, jednoga od otaca istočnoga kršćanstva i sljedbenika
istočnoga monaštva svetoga Bazilija, zaštitnika Crkve bosanske i Bosanskog Kraljevstva, misu na
Grgurevu u Kraljevoj Sutjesci održite za pokoj duša njihovih. Na tom je mjestu nekad dvorska kapela
Kotromanića stajala svetome Grguru posvećena, u njoj su bile pohranjene i njegove moći, koje su
vladari bosanski čuvali i štovali. Sada od te kapele nema vidljivih tragova jer su pod zemlju stjerani,
kao što je mnogo toga u Bosni, obeščašćeno i oskvrnuto, zemlja progutala. Ali, ako su i pod zemljom,
oni od svoje svetosti time ništa nisu izgubili nego su, naprotiv, novom svetošću zaodjeveni. Okupite se,
zato, na Grgurevu na taj dan, svi fratri iz Bosne Srebrene, svijeće užežite, Requiem kao jedan zapojte,
svetom se Grguru pomolite, i oproštenje od didova bosanskih u ime vaših drugova zatražite jer, kako
vam rekoh, i sami znate što je progon i nepravda. Oni će oprostiti, kao što je i Krist oprostio, znajući i
najskrivenije kutke ljudskih srdaca, tako ćete jednoj nepravdi zadovoljštinu dati, a sami ćete biti
iskupljeni. Time ćete i korak pomirenja prema istočnoj braći napraviti jer su bosanski krstjani uz
istočno kršćanstvo i istočni obred pristajali.

Nego, i ja se s tobom ovdje kao kakva kozlučka baba raskokodako, a svijet silan me čeka pravdu da mu
krojim i vratima rajskim pripušćam i kroz njih upušćam. Dok si ti Kneževića nastojao obrlatiti, i dok si
mu hrvatovao, i ja svoju mehćemu zamandalio, malo prilegao, ni sâm ne znam kad sam zadnji put, ni
svetom je nedjeljom do ručka ne mandalim, ali me san privari a puka se nakupilo, sad mi valja rukave
zasukat i manjak nadoknaditi. Eno, čuješ li pjesme, za svoga vakta nisam upamtio da je netko pred
vratima rajskim glasa pustio a kamoli zapjevao, ali čim se jednom na kratko odmaknuh vi iz Bosne u
pjesmu udarili: Na kapiji vrata od čelika, priko vrata mandal od mazije. Gdje god vi iz Bosne tu metež i
pomutnja, eto se ni nebo vašim marifetlucima otelo nije, kao kakav sugreb da ste! Hele nejse, hajd’
sada ejdovale, u pamet, i braću mahsuz poselami.

Ja ne izustih ni ejsahadile, onaj, što bi naš fra Anto od suza kazao, hazreti kapidžibaša dženetski, na
bijelu oblaku odjezdi, a meni dveri rajske širom raskrilio ko na stambolskome Tòpkàpy Saraju. Kad, što
ću vidjeti, svojim rođenim očima da ne vjerujem, nagledati se ne mogu: u Bašči Božjoj svaka milina i
zijafet, bukadar ljudi na onoj meraji, sve evlija do evlije, pa teferiče i šenluče, posvuda zlatne levhe i
citati iz Svetoga Pisma na dobro da ih podsjećaju, mubareć ko da se nekom sin prvijenac rodio, bonluk
jela i pila pred njima, sedam dana da se ne iznosi a turci ih ne gone – “sav svijet blistao od sjajne
svjetlosti, i prepuštao se nesmetano svojim djelima”. Ja levhe čitati ne umijem, te mi za oko zape ono
što je prorok Izaija zapisao: “On će biti sudac narodima, mnogim će sudit plemenima, koji će mačeve

85
prekovati u plugove, a koplja u srpove. Neće više narod dizat mača protiv naroda nit se više učit
ratovanju.”

I, eto, od onolikog slavlja, ko da je gozba u Kaani Galilejskoj, dok se svi ostali časte i mrse, jedini
Knežević ustranu za knjige zalego, pun dolaf ćitaba svakovrsnih pred njim, sav se prolama, jedan ćitab
piše, drugi dopisuje, trećem naslov daje, mjesto divita Vrbas pored njega sav od mastila protiče,
mjesto kalema pero od krila anđeoskog u ruci mu sjaji, a hartije pred njim sve indžile ovog svijeta u
čisto da ispišeš pa opet da pretekne, drum od Travnika do Jajca bi zastro, sav da obijeli ko snijeg po
beharu kad polegne. Ja ga dozivam, išaret mu dajem, ali on samo rukom na pozdrav mahnu – stani
kaže, dina ti, još nešto u Varicu da dopišem pa na muhabet da okrenemo, dugo te ne vidjeh i silno si
mi nedostajao, ne pamtim kada sam se s nekim porječkao jer ovdje svi samo povlađuju, i baš me
zanima što sad o turcima misliš. Bi li i ovdje bilo za vratove? Daj, zahmetli ti ne budi, vodu nam u
džezvi na furuni pristavi i usitno kahvu u havanu istucaj, nemoj za zube da mi zapinje, znaš da mi je to
bihuzur. Sad ću ja časkom, eto mene, ni voda provriti neće. Voda provrila, ja kahvu zasuo, tri cigar-
duhana ispušio, osandiso se ko Bajro u matere, ali njega svejednako nejma, prije bi smrt dočekao. On
kad je među knjigama, ko maksum na hašlami! A nešto mislim – i bolje je ovako – inače bi mi našu
staru prepirku i u raju nastavili: ja po turcima, on ih brani.

Ova Guština sasvim neočekivana upadica koja je tako skladno odgovarala mladićevoj izvedbi, poput
kovačkoga mijeha dodatno rasplamsa smijeh i pretvori ga u požar. Pri tome je i on, a da nije ni
svjestan, napustio svoj kruti stav, raspojasao se i razmahao na sve strane, sve pršti oko njega. Samo
tada i nikad više vidješe ga fratri u ovom izdanju, i svi su kasnije pričali kako su tada spoznali da u
svakom čovjeku barem još po jedan prebiva i samo od okolnosti da zavisi hoće li do riječi doći. U
nekima je to jedan dobar i jedan zao, koji dan-noć jedan drugoga nastoje nadvladat, u drugima je
drukčije raspoređeno pa bi rekao jedan dobar i pola od zla, u nekima je opet pola dobra i čitav zao, a
ima i onih u kojima su po dva dobra i po dva zla mjesta našla. Čovjek je knjiga nepročitana i nikada
dočitana, i samo svecima i evlijama za rukom pođe vlastitu knjigu da pročitaju, jer su oni sveti po
tome što dan vlastite smrti već po rođenju znaju i o njoj svaki dan i svaki tren računa vode, te se ne
daju zavesti i opčarati lažnim sjajem i taština ih ne uznosi. Ko vlastitu taštinu hrani, taj čovjeka u sebi
davi i na kraju ga udavi. Ostane samo ljuštura kao od školjke na morskome žalu.

A u blagovaonici svatko svakom nešto govori, nitko nikog ne čuje i ne sluša, svak’ bi nešto da doda i
dometne. Gušta fra Antu čvrsto zgrabio za habit, nešto bi da mu kaže ali ne uspijeva od smijeha, pa ga
još čvršće steže kao da bi ovaj negdje utekao, dok smijeh obara. Smije se i Knežević, usta razvukao od
uha do uha, utrnutu španjoletu među prstima prebire i sve sebi ne može vjerovati da mu je imenjak
ovako smjestio – eto, što su ti Dobretići: čist zrak, zdrava voda, ukorijenjenost u porodicu i obitelj,
molitva i rad, fizička izoliranost, ali i domišljatost kojoj se u kraj ne može stati. Uza sve to blagoslov
dara suza koji mu dušu svaki dan sedam puta pročisti, čineći ga kadrim i za ovakve marifetluke, Nebo
na zemlju da spušta a zemlju k Nebu da podiže. Sve se pomiješalo i ispreturalo, ništa ni s čim: Gušta i
sveti Petar, turci i Hrvati, kršćani, hrišćani i muhamedanci, ahiret i Bosna, raj i dženet, pakao i
džehenem, vjera i nacija, smijeh i suze. Smijeh kvasa jer je u trenu sve ono što inače nije i ne može biti
odjednom postalo moguće i zbiljno, i svi bi da taj tren potraje što duže jer je tako ljudski sve blisko i
bez ikakve protivštine razumljivo i u sebi izmireno, i ne dâ se obuzdati upravo zato što mu se pravog
razloga dokučiti i ne može.

86
XI.

POSMRTNI GOVOR NESUĐENOGA PROVINCIJALA

BOSNE SREBRENE FRA ANTI KNEŽEVIĆU

Nisu svjesni ni da se razdanilo ni da se bliži vrijeme rane jutarnje mise, jer da su bili, njihova kuharica
Ane koja se zaputila na misu sigurno ne bi čula toliku galamu iz njihove kućice – kao da je dernek. Još
kad fra Anto mlađi povede pjesmu: “Put putuje Latifaga sa jaranom Sulejmanom” i kad svi uglas
prihvatiše, sirota žena pomisli da su turci orobili samostan i da pjesmom slave svoje nedjelo. Teška su,
nemirna i krvava vremena, i lošoj misli ne treba puno da dođe na svoje. Prekrsti se brzim pokretom,
okrenu, i zaputi prema Kuzmana kući. Domaćin je već bio budan i ona mu zbrda-zdola ispriča kako su
turci upali u fratarsku kuću, svezali fratre, neke među njima pogubili i u Vrbas bacili. Gazda Kuzman
znao je da su u strahu velike oči, ali nije mogao provjeravati ženine tvrdnje, nije ni morao jer su i do
njegove kuće smještene uza sami most na Vrbasu dopirali zvuci pjesme, nego se odmah zaputi do
zaptije Sabita – siromašnog, ali čestitog čovjeka kojeg je poznavao godinama. Tamam su se on i Ana
počeli uspinjati Varošom prema čaršiji, kad pred njih, kao da je rukom proviđenja donesen, izbi Sabit s
još trojicom svojih pratioca: završili noćnu smjenu pa se vraćaju kućama sretni što su živi i što su još
jednu neizvjesnu noć za sobom ostavili. Gazda im ukratko objasni o čemu se radi, a Sabit, dok ovaj još
ni zadnju misao nije izgovorio, skide s ramena pušku, nabi na nju bajonet, i odsječno reče:

– Budu li hrsuzi nešto fratrima učinili, drob će svoj svojim ustima žvakati, a za fra Antu na kolac ću ih
nabijati. Natenane!

Još dok su trčali prema kućici iz koje je i dalje odzvanjala pjesma – upravo onaj njezin sjetni dio o
Banjoj Luci, o banjolučkim teferičima i kraj Vrbasa akšamlucima – rasporedio je Sabit ljude, a sâm se
zaputio prema ulazu. Upravo u tom trenutku iziđe Knežević i zaputi se prema crkvici na jutarnju misu.

– Stoj, ni makac, nevjero, ni makac, na nišanu te držim! Oružje u stranu! Uvjeren da se radi o jednom
od provalnika, Sabit je odrješito izdavao zapovijedi.

Knežević se na mjestu ukopa. Kroz glavu mu prođe misao da su svojom pjesmom privukli bašibozuk,
ali zašto bi čekali da se razdani, zašto noću nisu udarili jer je cijelo vrijeme u blagovaonici bila upaljena
svijeća. Makinalno se okrenu u pravcu odakle je dolazio glas i razrogači oči kad mu se pogled susrete
sa Sabitovim.

– Zar ti, Sabite, zar ti, reci mi da sanjam prije nego što me za glavu ne skratiš, sve bih vjerovao, ali ovo
da mi je neko pripovjedao da će se desiti rekao bih mu da laže. Zar ti? Kako ćeš, ako ništa drugo, babi
Hasanu u oči pogledati? Evo, pucaj, Sabite, ako je dotle došlo – pucaj.

Budući da je očekivao svakog drugog samo ne Kneževića, Sabit mu u šoku nastoji objasniti da se radi
o zabuni, da on nikad ne bi na njega, da bi i vlastitu glavu za njega založio i pravi još veću konfuziju:

87
– Nije, fra Anto, dina mi, gazda Kuzman napao na fratre, Ane ga vidjela, kaže orobilo i pobilo fratre, ja
krenuo kući niz Varoš, kad bašibozuk na mene, kažem ako na Kneževića udare na kolac ću ih nabijati.
Ovako je bilo, fra Anto – djece mi, očinjeg mi vida!

Nije im dugo trebalo sve da razjasne, a kad i Knežević spozna što je na stvari samo se nasmija, obgrli
Sabita i pozva sve zajedno k fratrima. A u blagovaonici cirkus: fra Anto mlađi zauzeo pozu kao u šargiju
da udara i sve kroz nos, poput Lile, pjevuši, Gušta i dalje mlatara rukama oko sebe i spominje svetoga
Petra, fra Lovro se sam za sebe smije, ostali se raspojasali i još uvijek raspredaju o tome kako je fra
Anto sve ovo lukavo smislio i da za svoga vijeka nogom u Dobretiće neće kročit da ih ovaj ne izgnjete
kao onog nesretnog turčina ili, još i gore, u kazanu da ne završe ili na tavanu kao suho meso. U tom
trenutku, s Kneževićem i Sabitom na čelu, nova se lica pojaviše u blagovaonici. Ponovno nastupi fra
Antinih pet minuta.

– Sabah hajrosum, Sabitaga, zdrav ti meni osvanuo, šta vam ja ljudi kazah, samo što mi nitko ne
vjeruje, dogovorio Knežević sa Sabitom u teške lance da nas okuje i u havs da nas meće, jesam li ja
govorio da će nama crni svanuti danak. Evo, Sabite, mene, ja sam svemu kriv i vodi me, braću mi ne
diraj, njima ionako stravu treba salivat Dobretiće kad im spomeneš. Od sada tamo kad idu, buljuk
zaptija malo će im biti da ih prati.

Sabit ništa ne razumije, neprijatno mu i usiljeno se smiješi, ali fra Anto i dalje kolo vodi – daj, kaže,
ljudima nek popiju i u grlo nešto neka ubace, valjalo je njima cijelu noć nad nama bdjeti. E, jesmo se i
sastali, ni Halaćevka nam ovako sastanak ne bi urekla.

Nije prošlo dugo, najviše pola sata, iz blagovaonice ponovno poteče pjesma: fra Anto Bojčetić
predvodi, stari Kuzman, pjevač na glasu, tenorom ga podržava, i Ane nešto pokušava pridonijeti, fratri
ionako u ćeifu, a prilažu i zaptije na čelu sa Sabitom. Onaj tko bi u tom trenu otvorio vrata
blagovaonice vidio bi neviđen prizor: šaroliko društvo koje se ni po kakvim pravilima za istim stolom
ne bi moglo naći, ali našlo se i veseli se kao da je župski patron, a ne godina bune i nemira.

Ljudi koji su došli na jutarnju misu i našli se pred zaključanim vratima crkvice sebi ne mogu doći i već
je krenula priča da bi se fratri mogli poturčiti, ako već i nisu jer su zaptije s njima, a oružje im na
gotovs. Još kad i Ane nesigurnim korakom iziđe iz fratarske kuće ponavljajući refren pjesme koju su
upravo završili: “S one strane Jajca, gajtan trava raste”, slutnje su dobile sasvim konkretne obrise. Sve
dodatno poraste kad se iz blagovaonice prolomi novi smijeh – to fra Anto, kao, posmrtni govor
Kneževiću drži i tumači kako su Hrvati u Bosni nastali, sviju smijeh uhvatio, ljudi se s dušom rastavljaju.
Ne razumiju vjernici ništa od svega, a razumjeli bi i sami se smijali da su mogli čuti fra Antin govor.

Uzelo ga i sve je predodžbe o mjestu i vremenu izgubio, okrilatio, jer svaka njegova upadica biva
popraćena novim salvama smijeha. Sjeti se, odnekud, što im je Knežević kazivao o našim naravima i o
tome da bi mrtvac na vlastitome pogrebu poput Lazara ustao, samo lijepu riječ o sebi još jednom da
čuje. Započe nova predstava.

– Ljudi moji, ovako će vam biti: istina nije mi sveti Petar kazivao, nego, kao da gledam. Kad za nekih
deset-petnaest godina Knežević Bogu na istinu ode jer je on sebi tako dane izbrojao, ja ću tada
provincijalom Bosne Srebreničke biti. Šta je, već drhtite, prpa ha, sad ćete mi se početi ulizivati? Neću
ja tada, kao sada, s vama se kenjčijat, nego na distancu, u ruku da me ljubite, pogledom ću vas mrkim
odmjeravati, sa župe na župu poput vreća krumpira vas premještati, po tri dana ćete, na kruhu i vodi,

88
pred masivnim vratima mojih odaja na jednoj nozi stajati dok se ne smilujem da vas primim, kao car
Henrik IV. pred Grgurom VII. u Canossi, od vaših ću žalbi interni nekrologij napraviti, jer ćete strpljenje
sveca sa mnom trebati imati, ali opet će po mome biti, Barišić mi ni do kolina. Za vas će svaki dolazak
u Guču Goru Canossa biti. Zato ćete, jer svakom provincijalu fratri nadimak prilijepe – a lijepih li
nadimaka, samo neću sada pred zaptijama – mene odmah Grgurom VII. nazvati. Ja ću, opet, imenjaka
da ne sramotim, Diktat fra Ante Bojčetića izdati. Ma, bit ćete vi meni ko cure, pamtit će se moj
pontifikat, ovaj, hoću reći, moje provincijalstvo. Do tada još i možete ovako, ali sve ja bilježim, od boje
očiju do broja opanaka, sve vaše litanije i sve genealogije – i ono što ste sami o sebi zaboravili ja
pamtim. To da znadete što vas čeka, pa tko je o sebi i pri sebi taj će se na vakat i pripremiti. Tko nije –
pomoći mu ionako nema. On, metlu u ruke, Vrbas brdu nek vraća, možda ga i vrati.

Kadli, jednog dana, upravo dok smo ručavali, kara-haber u Guču Goru, u rezidenciju mi stiže, Knežević
na ahiret, i to upravo pod misom na čepačkome groblju, da je preselio. Odgurnuh sa stola jelo i
vlastite razderah haljine, suzu ko plivski vodopad pustih, jeknuh ko damjanov zelenko da sam svu dicu
u Gučoj Gori priplašio, misec dana k misi nisu dolazila, u svoje se zatvorih odaje i svima rekoh na oči
nitko da mi ne izlazi, pogrebni govor dok mu sričem.

Raspisao se ja, mastilo mi svakih pola sahata u divit dolivaju, nitko usta svoja ne smije ni otvoriti a
kamoli nešto da izusti, ko kad sam starješina i o svima sve znam, pišem a suza suzu goni, svaka suza
točka na rečenici. Hvalim Kneževića, već mi i riječî ponestaje pa u rječnike zavirujem, u zvizde ga
okivam, ni rođena ga mati prepoznala ne bi, sveci da mu pozavide: te si bio ovo, te si bio ono, te si bio
vakav, te si bio nakav, ovamo si kišom hodio, onamo snigom prohodio, knjige brojne si pisao, crkve i
samostane nebu si dizao, narod si tješio, konja si jašio, turke si volio, iz ljubavi obolio, čizmu dukata za
tobom umjesto vode prosuše, da Bog dâ ti se i noge osuše, sa Džafer-begom na minderu divanio, al’ s
fratrima ti si zijanio, duž pola svijeta morem si brodio, ali Jajcu i vodopadu uvijek dohodio, evanđelje
Kristovo u Dobretićima zborio, na Petrićevcu vjerom si gorio, u Gori Gučoj misu gukao, u Podmilačju
vraga si tukao, s Milevom sevdalinke pjesme si pjevao, sa Zêmljom pred svetim Lukom si zijevao, Šeću
novim Adamom proglasi, fratre budalama dunjalukom razglasi, vodopadu si stihove sricao, Fazileti u
pohode uz Varoš jedva si micao, sve te vire hvale, i svi ti halale, prosto nek ti bude, al’ ni na ovom ni
na onom svijetu mi ti halaliti nećemo – i staro i mlado: svi neka te kude. U Hrvate što se ne upisa,
dušom svojom što ne prodisa, tu novu viru u se što ne usisa, Tomislava za kralja što ne uze, dopale te
naše pelin gorke suze, Frankapana što zaboravi, s druge strane u lice ti pogledao bravi, Jelačića s uma
što smetnu, iz roda svoga što se izmetnu, sam i na onom svijetu zauvijek bio, rujno vino ni s kim ne
popio.

Što Bošnjakom u krstjanstvu ti jedini osta, crno nam se piše, i u grobu turcima krvave knjige piso – ti
ih piso, Belajić-beg ih briso. Zar Belajić-bezi naske da karaju, i na obraz nam povazdan udaraju, ni od
korova Hrvata, sve do jučer da nikad bilo nije, eno Kneževića: i iz groba vam se smije. Nema više meni
ni u crkvu ni u džamiju, crnu meni terzije skrojili šamiju, kod terzija i našijeh sarača, nema nama više
ni opanka ni gaća. Ova naša kletva neka tebe snađe, što Bošnjakom osta, što Hrvatom barem za dram,
bar za crno ispod nokta, priko noći ti ne posta. Daboga ti Belajić-bezi istinu o tebi i na drugome svijetu
kazivali, mlađi da prepisuje što mu babo švrlja, stariji o revoluciji francuskoj i svijem svjetskim čudima,
mlađi o svojim daidžinicama i babovim junačkim grudima. Dabogda ti stariji kapi-komšijom postao, a
mlađi tajnikom neka ti bude, stariji ti vodu žednim ustima prinosio, mlađi i stariji pravdu neka ti sude.
Stariji te za mise spremao, mlađem i u vječnosti listao škrabotine, za taj vakat stariji ti u krevetu
drijemao, dok mlađi ti čita svoje brljotine. Što nas njihovom izruči neznanju, glava ti osvanula na

89
truhlome panju, i ta podlost što za tobom osta, tri stotine godina prid nama teškoga je posta.
Neslanović Adil-aga, slavno potomstvo drevnijeh Ilira, telal-bašom i na onom svijetu neka ti bude, on i
Belajić-bezi pred kadijom jajačkim neka ti sude. Oni ti pravdu krojili, divičanci turci ovce ti brojili, kod
Fazilete bez para došao, u jarku te gvardijan sutradan našao. I vikarom apostolskim ti postao tamo, da
vidiš kako je fratrima ‘vamo, na ruci ti prsten osvanuo, svojom dušom nikad ne dahnuo. Međ’ Belajić-
bezima vascijelu vječnost proveo, tvoga gadnog svi da se spominju griha, Neslanović Adil-agu sa
sobom Belajić-beg ti doveo, ni tebi takvom da nije do smiha. Nek ti je tamo vîkom, Bosanski zid plača,
tako neka je svakom, u biskupske posle neovlašten tko se laća.

XII.

KNJIGA POSTANKA BOSANSKIH HRVATA PREMA

PREDSKAZANJU NARODNOGA SVECA JOZE FURUNDŽIJE,

A MILOŠĆU MEHMED-BEGA BELAJIĆA

I, kao što vidiš imenjače, zelen si bostan obro, kako se meni čini tebi će još najbolje biti, dok ova
frtutma ne prođe i duhovi se ne smire, svoje knjige u Vrbas – voda neka ih otplavi i sve neka se
zaboravi, jer druge su knjige na vidjelo izišle. Meni je budućnost Jozo Furundžija predskazao, to da od
tvoga bošnjakluka nema ništa i da neće ni biti, budući da je tvoja zavjera razotkrivena. Bit će ih,
možda, dvojica-trojica, pa eto nek su i četvorica, ali više sigurno neće, koji će za tu ideju mariti, ostali
će svi kuda koji mili moji: svaka ptica svome jatu leti. To je koliko on može vidjeti unaprijed, nekih
stotinu godina, a što će poslije toga biti i hoće li se itko tvoga bošnjakluka sjetiti čak ni on ne zna.
Istina, vidi on, ali nejasno, u dumanu, neki ogromni odžak žute boje sred Šeher-Sarajeva s
nerazumljivim natpisom Holiday Inn, bukadar se ljudi skupio, neke im čudne kubure za pasom, u
gradu sve razlupano, okolo grada pravoslavci s ogromnim prangijama i njima biju po čaršiji, jedino što
jasno vidi čovjeka sa šeširom, ali s leđa, lica mu ne vidi, kako sabranom narodu tumači i žustro
ponavlja: Mi smo braćo Bošnjaci – nismo Hrvati, njima moj pradjed identitet darova. Pita se
Furundžija što je to, taj, taj, kako se zvaše, identitet, pogotovo kaže što zna da u Bosni nitko nikom
ništa ne daje i ne poklanja osim iz računa, nego ti iz očiju krade i otima. Trudi se, napreže oči u snu, ne
bi li Kneževića prepoznao, ne bi li mu sliku vidio, hoće li ga netko barem spomenuti, ali ništa od svega
toga. To je sve što za sada iz daleke budućnosti može raspoznati: sve mutno i nerazgovjetno – siluete i
dileme.

Našega katolikluka što se tiče Furundžiji na san bosanski seoski filozofi izlaze koji svetu vjeru katoličku
zamijenili su nacijom, a koji će ti romantizam i manjak nacionalne svijesti mrtvi-hladni spočitnuti,
gubeći u vlastitoj opčinjenosti ovim kumirom iz vida herojsku i prosvjetiteljsku dimenziju tvoje osobe.
Kod nas se ionako sve tumači kako se kome navije, istinom postaju naša ogovaranja uz kahvu i rakiju,
tako da tvoje odbijanje nacionalnog hrvatstva koje u sebi primarno ne sadrži navodno idealiziranje
Bosne i bošnjaštva – ako ikome tebi je to na nos udarilo – nego europski princip državotvornosti
nacija neće naići na odziv kao u nekoj drugoj, normalnoj zemlji. Pored brojnih drugih imaš ti pred

90
očima živ primjer Italije koja, kao zemlja stoljećima razdrobljena na brojne pokrajine i gradove, svoje
nacionalno ujedinjenje pod stijegom jedne nacije okruni. Tvoj jedini “grijeh” ogleda se u tome što si
išao ispred svoga vremena, a takve se u Bosni uvijek nastojalo skratiti za glavu, ili im barem život
zagorčati. Žao mi je, imenjače, ali na našoj će ti strani tako biti, Furundžija rijetko omane, boji ga se
zato i krst i nekrst više nego mi provincijala. A kako i ne bi, mi znamo koliko puta provincijal u krivo
ode. Furundžija međutim kad omane, narod se još više plaši; onda misli da ni on s đavlom na kraj ne
može izići.

U tim svojim proročkim vizijama, dok vuci po ciči zimi prostranstvima dobretićkim zavijaju i krv se
čovjeku u žilama ledi, jedne noći nakon što je tvoju knjižicu Bogoljubstvo mladića bosanskoga pročitao
i u san utonuo, ukaza mu se kako će bosanski katolici Hrvatima biti kršteni. Nećete ljudi vjerovati tko
nas od katolika Hrvatima učini, tu i ja shvatih pod jednim imenom da sam se rodio, pod drugim da mi
je mrijeti. Zato sam Furundžiju pitao ponovno svoj san da mi kazuje, sve ne mogu vjerovati vlastitim
ušima. Nadam se čovjek pogriješio, ali i drugi put priča mu u dlaku ista.

Kad, što će ti biti, jedne srijede, pripovijeda Furundžija, dotjeraše zaptije na jajački pazar grupu ljudi,
soja do tada neviđena, vučjim i medvjeđim kožama pokrivena, kose do zemlje, kasnije će se
ispostaviti: petoro braće i dvije sestre. Buna i jeste, svatko sumnjiv, ovi još i zbog toga što ni riječi na
našem lipom bosanskom jeziku ne znaju izgovoriti. Nešto mumlaju, išarete, i od svega se nekako dâ
razabrati jedino ono što stalno ponavljaju: Chrobatos, Chrobatos. Tko zna što bi se iz svega toga
izrodilo, jer se već počelo spominjati ime čaršijskoga katila Muharema. Srećom te se na pazaru nađe
Mehmed-beg Belajić, u narodu na zlu glasu po svojoj bešćutnosti, ali sklon proračunatim izljevima
merhametluka, osim toga i upotrebi stranih riječi čije značenje ni sam nije znao, koji se isprsi i reče: Ja
ove bijednike u zaštitu uzimam i niko ih neće eksterminirati i eradicirati, ako i nemaju imena, ako ne
znaju govoriti i selam nazvati, ako i ne znaju šta su i odakle su, ako im i nije dato da spoznaju nego
samo to da budu spoznati, ja sam tu i taj problem da riješim. Ako sam dokučio zašto zvijezda tjera
mjeseca, ako otkrih zašto za goru ga zatjera, riješit ću i ovaj slučaj. I, kao Bog, kad je zemlju stvarao,
uspravi se, nakašlja i reče: Od ovog pazarnog dana koji će se pamtiti do sljedećeg Velikog potopa, vi
ćete se Hrvatima zvati, jer vidim da ste to, još je bizantski car Konstantin Porfirogenet u stoljeću
desetome kazivao Hrvati da su Avarima slični, iz očiju vaših avarska me samilosna zjenica gleda, samo
što na hrvatskom jeziku ne znate kazati.

Moji preci u Bosnu su prije Velikog potopa došli, Ademu i Havi drugo koljeno i kapi-komšije u dženetu
bijahu, zato se međusobno nisu mogli ženiti i udavati, inače bi Belajić-bezi po svojim sposobnostima i
dženetom zavladali, dok bi koristeći se svojim marifetima i šejtanu dohakali te izgon iz dženeta
spriječili. Ali šta ćeš: desi se šta se desi – ode dunjaluk bez nas u helać, i sad je na meni greške
Postanka ispravljati. Amidžić moje daidžinice djed sultan Fatiha bijaše koji, nakon što u Bosnu dođe i
uz pomoć bogumila Radaka zemlju i gradove osvoji, nama Belajićima u Glamoč iziđe da se pokloni, jer
je znao da mu bez nas Bosnom nije vladati. Primiše moji preci Osvajača otvorenih srdaca,
nasavjetovaše ga kao svog najrođenijeg, posebno to da narodu zulum ne čini i time im na obraz ne
udara. Ali prije nego što će Fatih vjekovima žuđenu slobodu svim vjerama u Bosnu na sablji donijeti,
svi da mu zahvaljuju i slave ga dovijeka, živjeli su uoči Velikoga potopa, moji preci u ovoj zemlji koja se
tada nije zvala Bosna nego: Složena, kozmopolitska, jedinstvena – Cjelovita, građanska i multikulturna
– skraćeno: SKJ-CGM. Šest naroda u njoj tada prebivaše, za svaki narod po jedno se ime u njezinu
nazivu nađe. To sve i bijaše, lijepa kao sultan Ahmedova džamija u Stambolu, kao cura pristala za
udaju, ali joj imena jednog kao uz inat ne mogahu nadjenuti te njezinu cjelovitost i imenom zajamčiti,

91
premda prijedlozi sve jedan od drugoga ljepši, ali nikako se dogovoriti, tako da i ona huda skraćenica
ostade – a nije čemu: ni jedna zemlja na dunjaluku dužeg imena nema, počeli nas ljudi zaobilaziti.
Kažu: ime zemlje dok izgovorimo, ko teravija, a valja nam poslove sviđati. Bilo je, rekoh, umjesnih
prijedloga, ali neki šejtan u ljude ušao i dogovora nema. A moglo se, brate moj, izabrati, imalo se, evo,
šta bi falilo Đul-baščom da se nazvala, moja pradaleka rođaka Đul-hanuma što je predlagala, ili
kozmopolitski beglerbegluk šukundjed moga šukundjeda čemu je naginjao. Svi su oni atributi pod
jednom se starom bosanskom riječju mogli sabrati i tu našu zemlju Džamahirijom nazvati, što je
dosljedno, ali u manjini osta, zastupao moja pradavna svojta Hilmo. Četiri naroda prihvatiše, ali Sebri i
Hrvaćani, sjeme im se zatrlo, ne dadoše.

Bijaše tada u SKJ-CGM i tih poluhinsana, Sebrima i Hrvaćanima što se zvaše – i oni se, pored nas
gospode i bega, usudiše svoje prijedloge davati. Sebri navalili, ime joj hoće nadjenut Sebristan, dok
Hrvaćani svoje tjeraju – koptisali Croatistan da se nazove, a ne bi, kažu, imali ništa protiv i onu
skraćenicu SKJ-CGM uz to ime dodati. To – njezina cjelovitost da se naglasi. Kako dogovora ne bijaše,
od dženeta odani vrijednostima bratstva i ljudstva, moji preci narodni zbor zakazaše, glasanjem to
pitanje da se riješi i dolično ime zemlji konačno da se nadjene. Dijete se rodilo, treba ga ljuljati.
Ljuljamo mi, ali dijete nikako da zaspi, imena mu u uspavanci nema. Pokušavali smo s onom kraticom
– SKJ-CGM – ali ne ide, ne može se rimovati, te ni djetetu san na oči ne ide, još više se rasplače. I
povuci, potegni, samo još veća nesreća: buna se zametnu, Sebri i Hrvaćani od svojih se gospodara i
gospodarske ruke što ih je hranila u šumu odmetnuše, oružanu pobunu podigoše. Trajalo je to
krvoproliće vjekovima, cijela je zemlja razorena, kamen na kamenu ostao nije, ali svađa oko njezina
imena traje, sve dok sami Bog to ne dokrajči, na ljudski rod potop sručivši. Eto, sve zbog imena, zbog
jedne jedine riječi!

Tako će i Veliki potop progutati sve, sve jedino ne i dileme, te i ova zemlja bez imena ostade, bolje
rečeno pod onom hudom skraćenicom: SKJ-CGM. Nadaleko poznat kao pravedan i častan čovjek
šukundjed moga šukun-šukundjeda na istoj je lađi s Nuhom alejhiselam mjesta našao, tu se zadesi i
neki Hrvaćan imenom Muhlo sa svojom čeljadi i cijelo vrijeme te oluje moj rod s njim se pazio i
hrvatskim jezikom zborio. Kad nepogoda minu, negdje oko današnjeg Stambola na zemlju iziđoše,
lijepo se rastadoše i svako svojim se zaputi pravcem. Pri tome jednu pločicu s natpisom na bosanskom
jeziku prelomiše: biva, ako se ikad oni ili potomci im sretnu, te dijelove kao znak raspoznavanja da
sastave i tako opet bratski, svatko pod svojim imenom i po svome zakonu, da živi. A na samoj pločici
pisala je riječ: CHROBATOS. Hrvaćanima pripade CHRO, a mojim precima BATOS. Od tog je imena
stoljećima kasnije nastalo ime ilirskog vojskovođe: Baton. Po njemu, nakon što rijeku nazvaše Batan,
zemlja dobi ime Bosna, koje na san dođe mojoj pra-pradaidžinici Šuhreti, koja je sve dileme ovoga
svijeta od prve znala riješiti. Po svojoj sam se pameti i po svojim umijećima ja na nju umetnuo. Tako i
jezik bosanski preživi kojim je Nuh alejhiselam, koji sve jezike svijeta poznavaše, najradije zborio.
Olakotna okolnost bijaše ta što moji preci sami u Bosnu dođoše, Sebri i Hrvaćani puta do nje naći ne
znadoše, jer je rodu mome šćap Muse alejhiselam pute pokazao. Opet godine i stoljeća minuše, da bi
taj isti šćap did Crkve bosanske u jednoj čikmi poviše Hodidida samome sultan Fatihu u znak
dobrodošlice uručio. Gdje je sada niko pouzdano ne zna, ali se zna da on biće Bosne u sebi krije, i
samo Bosni posvećeni pojedinci da ga mogu vidjeti. Tako, dva hinsana pred šćap kad stanu, jedan ga
vidi, drugi ga ne vidi te i mi znamo šta kome, o Bosni kad se radi, na srcu leži, jer samo onome kome je
Bosna na srcu i šćap se ukaže. Sve ovo vam kazujem da se osvjedočite dokle moje pamćenje seže, jer
rod moj još jedino svjedokom stvaranja prvog čovjeka nije bio. Omaknu se Bogu te Adema prvog
stvori, a mene kao prvog čovjeka da načini druga bi se pjesma danas pjevala. Širila bi se Bosna, skupa

92
s Glamočem, od Misira do Kalajnih otoka. To, mislim, u prvoj fazi, a nakon što bi cijeli svijet tajnu
Bosne spoznao, dunjalukom bi se Bosna kao ćilim sterala, po njezinom bogumilskim šarama svete bi
noge hodile.

Nakon što se kao prijatelji rastadoše Hrvaćani u Perziju odoše, sebi gradove podigoše i vrtove plodne.
Moji preci, slijedeći svoj iskonski gazdinski i građanski zov, ponovo se u Bosnu nakon stoljetnih lutanja
i kušnji povratiše, ali uspomenu na Hrvaćane zadržaše, s njom i na jezik hrvatski, tako da su na cijelom
dunjaluku samo bezi Belajići osim bosanskog i hrvatski znali zboriti, te sam i ja kao dijete, jedinô
među muhamedanskom maksumčadi, taj jezik naučio. Vi ste njihovo sjeme što tu nesreću preživi,
sigurno ste, daleko od naših očiju, do sada u špiljama prebivali, nakon što vaša kultura propade pod
udarom jednog divljeg plemena. Sve ja to u glavi držim i čim hinsana ugledam po boji očiju mu znam
od kojeg je roda i iz kojega plemena, još i vašu polovicu pločice s natpisom CHR kada pokazaste zadnja
dilema se rasprši. Znam, nedostaje još slovo O, ali i ono će uskoro na danje svjetlo izići, pa će biti O i
ohohoooooooo. Zato, jer ja znam vašu muku potrage za majkom Bosnom, kazujem: Budite Hrvati.

I – postadoše u ovom velikom tvoračkom činu.

Otuda izreka: Dabogda ti Belajić-bezi istinu o tebi kazivali jer oni znaju sve što je bilo, a znanje ih
toliko zanosi da znaju i ono što bilo nije, otelo im se nije znati ni ono što će tek biti. Merhametli,
kakvim ga dragi Alah dade, odvede Belajić-beg one divljake sebi u Glamoč, okupa ih i nahrani, odjenu i
hrvatski ih jezik nauči zboriti jer oni u divljini dar govora haman pa izgubiše. Onda ih, prethodno im
prenijevši i svoja golema povijesna znanja, pred Kneževića dovede.

– Tebe su, kazuje on, ocem bošnjaštva nazvali i svi bi tu udicu među muhamedancima progutali mene
da ne bi, pametan i pronicljiv kakav sam se rodio, to da prozrem i tome lijeka da ne nađem. Ti bi nas,
muhamedance, u Bošnjake preveo, Tursko carstvo i umet da zaboravimo, s vama katolicima da se
srodimo i tako vremenom i sami katolicima postanemo. Okani se ćorava posla, jer mi muhamedanci
Bošnjacima se zvati nećemo dok je Turskoga carstva u Bosni, a ja sam, na svoj vlastiti trošak i zijan,
ove ljude kulturi priveo, materinski hrvatski jezik ponovo ih naučio, jer sam jedini u njima prepoznao
Hrvaćane i to iz srca Perzije. I nije to sve, jer i oni su jednu staru pergamenu na perzijskom jeziku
sačuvali iz koje se vidi da ste vi, bosanski katolici, od njihova roda samo što ste, nakon Velikog potopa,
kad se od njih razdvojiste i kad vas iz Perzije životne oluje na Baltik odbaciše, vlastitu povijest i vlastito
ime tijekom ledenog doba zaboravili: sve se u vama i na vama smrzlo, smrzlo vam se i pamćenje. Od
tada nesvjesni i od sebe samih zaboravljeni svijetom tumarate, kruha se najesti ne znate, ali srećom
po vas da ja i stari perzijski jezik divanim. Zato bi bez mene vi i dalje u tmini sebeneznanja lutali.

Dosta je, zato, Kneževiću, tvoga licemjerja i zato onaj komadić pločice sa slovom O na sunce da vadiš.
Misliš dobro si ga i na sigurno u njedrima vlastitim sakrio, ali se po nesreći svojoj sam odade, onomad
na pazaru u Jajcu fidime iz kese vadeći kada i taj dokaz na zemlju ispade. Ljudi to vidješe, kao što
vidješe kojom si brzinom to ponovo u njedra strpao. Sumnjivo ljudima: ako su čista posla, prepričavaju
kasnije po mahali, zašto si onako brzo za njom posegnuo. Krunski dokaz o tome da su bosanski katolici
zapravo Hrvati kod sebe skrivaš, a javno bošnjaštvo zagovaraš. Zato ti uvjet postavljam: svi katolici u
Bosni, kao i ovi ljudi, Hrvatima da se nazovu ili put pod noge pa kuda vas odnesu. Oni vam drevnu
kulturu Perzije donose, naučit će vas i onome što niko drugi ne zna, lučonoše uljudbe da postanete jer
sam se u njihovu kulturu i sam u Glamoču osvjedočio. Zgrabite ovu priliku koju vam velikodušno
nudim, iz Bosne da vas ne tjeram, jer vi Bosnu volite više od vašega imena. Stojite pred izborom: ili
ostati u Bosni s novim imenom, ili sa starim imenom iz Bosne ići. Imena samog što se tiče, osjećajem

93
pravednosti rukovođen a znanjem potkovan, odlučio sam Hrvatima, a ne Hrvaćanima da se zovete.
Protekli su toliki mileniji, vi se od Hrvaćana, i oni od vas otuđiste, i zato ću vaše novo znanje o samima
sebi i novim imenom muhurlejisati. Ni vama koji ste Bošnjaci, ni njima, nego ‘nako, po pravdi da bude.
Zato na pazaru i rekoh: Budite Hrvati. Vidim vi me blijedo gledate, ali sada vam je jasno da ja drukčije
nego po pravdi, sve i kad bi htio, mogao ne bi. Dodajte, ako baš želite, i da ste katolici, Hrvatima
katolicima da se zovete. Vjerska snošljivost jedna je od mojih jačih strana, a sve su moje strane i inače
jedna jača od druge.

Tu i Knežević, videći da mu ne vrijedi vječne istine nijekati, iz njedara izvadi komadić pločice sa
slovom O. Izvadiše hrvatska braća i sestre svoj dio pločice s natpisom CHR, za njima Belajić-beg svoj
komadić s dijelom natpisa BATOS i tako se lijepo sklopi originalni natpis: CHROBATOS. Tada Knežević
priđe onim lijepim djevojkama i upita ih: Koja od vas je Tuga, koja je Buga. Javi se plavokosa, a
Knežević joj tugaljivo reče: Tugo moja, dovijeka mi tužno bilo. Tu postade jasno Mehmed-beg čistu
istinu da je zborio, jer da nije, otkud bi Knežević one djevojke imenom zvao, tu na vidjelo iziđe da je i
on za tajnu postanka znao, ali ipak da je bošnjaštvo među katolicima zagovarao. Srećom te Bog
Belajić-bega stvori, prazne ruke taj među Hrvate u musafire ne ide!

Završi Furundžija svoje kazivanje, meni imenjaka u duši žao, ali valja nam svima istini u oči pogledati:
ako koza laže, rog ne laže. Eto, da ne duljim, tako u Bosni Hrvati nastadoše, i sam se Knežević, Belajić-
begovim argumentima uza zid pritjeran, među njih upisa. Ono što Gušti za rukom nije pošlo pred
vratima rajskim, autoritetom samog svetoga Petra oboružan, za rukom pođe Mehmed-begu Belajiću. I
što će ti biti? Od tada se na muhamedanskoj strani ovim događajem maše kao dokazom da je
hrvatsko ime u Bosni posuđeno ime – narodski: Belajić-bega kopilad – odnosno da su Hrvati, kako to
već sada tumači Mehmed-beg, u Bosni jedne srijede na pazaru u Jajcu osvanuli i samo njegovom
milošću svoje ime dobili.

I, koliko vidim i čujem, već su se iz toga neželjene posljedice izlegle, jer Furundžijin san na javu pređe.
Tako jedino begu Belajiću zahvaljujući i njegovoj slijepoj odanosti prema istini, bosanski se katolici
Hrvatima nazvaše, jer je kod njega istine kao halve, na rasprodaju, magaze mu se istinom prolamaju
pa je ispod cijene prodaje, samo što ne dijeli, a pijačnu tezgu Neslanović Adil-aga mu ustupio, čaršijski
telal od milja prozvan Ilir iz Kifina Sela. A inače je čovjek duševan, glavu za istinu zalaže, zato Jevrema
Dukljanina, pjesnika istine, stotinu puta od sebe boljeg, tužaka i odštetu za ilirske duševne boli u
sarajevskoj mehćemi traži, namjerio Jevrema u havs smjestiti. Uvrtio sebi odnekle Adil-aga u glavu da
je Ilir, rastelelalio po vascijeloj sarajevskoj čaršiji Bosnom da treba vladati onaj narod starinom koji je
prvi, narod opet ništa ne anlajiše jer ne zna ni šta je sinoć večerao a kamo li odakle Iliri i ostala
dumagija. Još kad mu neki nadrihistoričar, inače samozvani ćato za Ilire i Kulina bana, reče da Kifino
Selo, odakle je inače Adil-aga rodom, na ilirskom jeziku znači kontinuitet, Adil-aga glavu zabaci,
uozbilji se, telali čaršijom od sabaha do akšama – ne možeš čovjeka pripoznati. Nitko na dunjaluku
međutim ni jednu jedinu riječ iz ilirskog jezika pronašao nije, jer je taj jezik, čak i ilumli glavama,
nepoznatim ostao. A Jevrem mu, opet, kriv jer je tu njegovu, ničim dokazivu genealogiju kod Fazilete
ruglu izvrgao, kazujući lupanje u bubanj da mu je u glavu udarilo te od buke koju proizvodi više nikog
ne čuje, i sada svi u mahali misle Kifino Selo na nepostojećem ilirskom jeziku kontinuitet da znači. Ne
znaju čaršilije pravo značenje te riječi koju onaj ćato za Ilire i Kulina bana u jednom starom latinskom
rječniku pronađe, te pomisli da to znači Hrvati Bosnom da će ovladati i među ljudima nerazumljive i
strašne raspreda priče. Nerazumljivo je samo po sebi strašno, a mi drugog lijeka osim trlababalan
nemamo, jer su nam sve knjige i sve istine u njima pohranjene dalje nego Glamoč od Stambola. Riječi

94
Adil-age ponavljajući, Jevrem u Kulin banu Ilira, i Kulin-agu prepozna, iako još uvijek nije utvrđeno je li
Kulin-aga znao da Kifino Selo na nepoznatom ilirskom jeziku znači kontinuitet. Vremenom se otkri
puna istina: kad na svoj užas shvati koliko su stari hrvatska braća i sestre, Belajić-beg mu, naime,
kazivao i Veliki potop da pamte, Adil-aga dosjeti se jadu i sebe Ilirom proglasi misleći da su Iliri stariji
od Hrvata i da će tako muhamedanci vlast u Bosni i dalje zadržati. I nema više živa stvora u suprotno
da ga uvjeri, a Belajić-beg koji jedini pravu istinu znade neće da kazuje Hrvati od Ilira da su stariji, nego
upravo suprotno; Ilirima davninu pripisuje. On je i inače uvijek najmanje na dvije karte igrao, pa tako i
sada. Vidi da je privrtanija, Turskom carstvu da je odzvonilo i novi zeman da nastaje, i još se uvijek ne
da raspoznati tko će vlast prigrabiti. Njegova je računica: ako sreća zapadne Hrvate, svi će znati da je
on uz njih, ako vjera Muhamedova nadjača svi će reći da je Adil-agi baš on u uho prišapnuo Iliri da su
muhamedanski preci. Tako mi kazuje Jozo Furundžija, i njemu onakvom, koji đavla malim prstom od
sebe i iz drugih goni, nije prijatno pred ovim paklenim planom kad se nađe. Zato mi i dođe na
ispovijed i sve mi povjeri. Nikad ga još nisam vidio u takvom behutu, možda jedan jedini put Jure
Kaštriota na san kad mu iziđe.

Reče mi, a vidi se nije mu lako, prežaliti da ne može to što se Knežević prije Mehmed begova otkrića
pred kapijama rajskim ne nađe, jer ga tada ni Gušta za hrvatstvo ne bi pitao i s pjesmom bi u Raju kao
Bošnjak i katolik završio. Da je to jedino tako i da drukčije ne bi bilo, kazuje Furundžija, dokaz je i to
što mu se prizor nove katedrale u Vrhbosni, u Sarajevu, u snu ukaza, bijeli se kaže i do neba uzdiže, a
na jednom od njezinih pendžera piše: Darovali Bošnjaci grada Sarajeva. Eto, što ti je sudbina: njih za
hrvatstvo pred kapijama rajskim nitko pitao nije, a došli prije Kneževića najviše jednu heftu, možda ni
toliko.

A kakvo zlo Jevrem Adil-agi nanese? Veliko, ogromno zlo koje u nebo vapije, muhamedance od ilirskih
uroka braneći, sebe i sve svoje za njih založivši, umalo ga srce ne izdade. Ali, neka, tako mu i treba kad
sa svojih pedeset i kusur godina nije naučio, i iz stražnjice u glavu mu nije došlo, fidimi svaku duševnu
bol najbolje da liječe: kad fidime uz srce privije, Adil-agu Ilira milost ispuni – ode čovjek u evlije, nitko
ga ne zaustavi! Nema ni Jevremu druge, nego prilikom sljedećega popisa vjera u deftere među Ilire se
upisati, neće li se i on među dobre pribrojiti. U protivnome i njemu prijeti slično da se desi što i u ovoj
priči Kneževiću: Adil-aga, Ilir od Kifina Sela, na vratima dženeta, raskoračio se i kroz njih samo Ilire
propušća. Ne zovi Jevreme onda u pomoć, ni beg Belajić od pomoći ti neće biti sa svom svojom
mađijom i svim svojim perzijskim znanjima. U pamet se Jevreme, jer još sultan Fatih zemljom hodi i
bezi, uz njih Neslanović Adil-aga, sultanske mu pridržavaju skute.

Te i ja, sve da ovjekovječim i za povijest da ostane, pjesmu o Jevremu Dukljaninu spjevah, jer kad je
povijest u pitanju, mi samo deseteračkoj istini vjerujemo, zato su nam Marko Kraljević, Musa
Kesedžija i Mijat Tomić povazdan na jeziku:

Sad je takvo osvanulo vrijeme, zeman vakat bez najave došo, takve poput tebe s nepravde da bijede,
džabe tu su lažne im diplome, još i manje pomažu im sijede. Što kolijevka odnjiše, to lopata pokopa,
ni tog hodže nejma sve da im halali, toliko Bogu i ljudima su dužni, u srcima prazni, u dušama ružni.
Zato, Jevreme, ti lupeže prezri, koje vjere bio tebe narod voli, ko se krsti, u džamiji ko klanja, on ti
stranu drži: Boga za te moli. U srca si ljudska ti ime upiso, i staro i mlado tobom se ponosi, od rodbine
njima ti ponešto spomeni, taj pogani jezik tamo nek ih nosi. Obraza svijetla ovim svijetom hodi, u
poštenu kuću svaku dobrodošo, huda pamet i ne znaju: da li dođe, ili tek je pošo. Uzalud je roda
plemenita biti, zaludu im i ta prazna slava, jer ne zbore iz njih istine-principi, to im prazna odjekuje

95
glava. I stotinu puta snijeg na zemlju da padne, i stotinu puta zazeleni trava, uzalud im poze i košulje
bijele, lažu dripci jer je zabadava. Ne plaćaju zato nikakve račune, bijede, lažu na od sebe bolje, od
života jadnog to je što im osta, kad za drugo znanja nemaju i volje. Tako odvijeka u Bosni bijaše,
hinsan sa hinsanom koje da je vjere, isto danas, ništa novo nije, dok baraba s lupežom lopovluke snije.

Tako ja Jevremu pjesmu spjevah, a on, na pazaru kad se trefismo, sa mnom u mehanu kod Fazilete i –
eglen do zore. Ima u Jevremu nešto fratarsko, voli fratre, a i oni njega, kao što fratre vole i svi
muhamedanci imalo duše ako imaju, poput majstora Izeta koji dirljivu božićnu čestitku uputi
Kneževiću.

A sada: za vrh glave mi je i vas i Gušte, i svetoga Petra i Kneževića, i Belajić-bega i Neslanović Adil-age,
i Hrvaćana i Sebra, i Hrvata i Ilira, i katolika i muhamedanaca, i zdravica i deseterca, umalo ne rekoh i
Joze Furundžije, ali gdje još i njega protiv sebe da okrenem, zašto baš mene zapade i nebeske i
zemaljske da razotkrivam tajne. Što mi bijaše te u trapiste ne odoh, zavjet šutnje da me brani od
takvih iskušenja!

XIII.

U SLAVU ANONIMNIH

Ovime je dara prevršila mjeru. Sabit i zaptije sve i ne razumiju, ali ih fra Anto svojim izrazima lica
izvodi iz ravnoteže i navodi u smijeh. Fratrima, ionako u behutu, ovo je bila samo kap na prepunu
čašu. Tutanj i gungula. Vjernici se pred crkvom snebivaju, jedni se hvataju za oružje i sašaptavaju se
što da rade, drugi se samo zgledaju i nikome ništa nije jasno.

Negdje pred ručak iziđoše zaptije iz fratarske kućice.

– Faljen Isus, narode, sabah hajrola – dobaci Sabit a vidi se da je potegao – šta je, ne igra mečka,
malo se proveselili pa vam odmah sumnjivo, za oružje se hvatate. Šta si ti blenuo, ha grmalju, misliš
da ne znam kome si prošli mjesec štalu orobio i blago otjero, misliš do kraja ćeš života tuđe vime
musti i tuđom mukom brke mastiti. I tebe će tvoja reda doći, to ti ja kažem, samo dok se ovo malo
smiri i ljudi se ponovo sjete da ima zakona i reda, i da je tu Sabit na to da ih podsjeti. A ja kako
podsjećam – zna se: ne pamtim ni jednog da se nije sjetio, kroz šake ja kad ga propustim, sjeti se on i
vremena što ga u majčinoj utrobi provede. Vi mislite da je stanje redovno samo ako se krst i nekrst za
handžare hvataju, kao da se krst i nekrst, i to usred svetoga manastira, zajedno ne mogu proveselit.
Barem veselje nema zakona, ni Boga ni Alaha, ono je za svaku dušu. Ako će sutra i kijametski dan, šta
fali, i to je za ljude. Da imate zrno pameti i vi biste: fratarska rakija – uzet da je pije i na noge da
ustane.

Nitko ništa ne reče, a on ode dalje, sve korakom zapliće i pjevuši: “U Stambolu na Bosforu, bolan paša
leži.” Svom snagom udari po ramenu čovjeka do sebe, čovjek se zanese, zamalo da padne.

96
 – Šta je, i ti, Kasime, cijelo vrijeme briga te izjeda kako ćeš pojesti jezike ona tvoja fitmija u Zastinju
što ti ih sprema. Da sam ja na tvom mjestu, šamar bih joj preko žvalja svezao, do jacije bi joj u glavi
bubnjalo, pa me ne bi pitala s kim sam i gdje sam bio. Zna se ženino: u kući uz djecu, oklagija u
rukama i čovjeka čekati. Ni najvećeg se hajduka i haramije ne bojiš i sa svakim bi megdan podijelio i
poda se ga svalio, a ona tebe oko malog prsta mota i odmotava. Kako to mogu razumjeti? Toliki
čovjek, ko od brda da si odvaljen! Daj se pameti dozovi!

Dugo se još po jajačkim kućama i po okolnim selima prepričavao neobičan događaj iz manastira: to
kako je fra Augustin na vratima rajskim zamijenio svetoga Petra, kako Knežević u raj neće biti
pripušten prije nego se prizna Hrvatom, kako mu je fra Anto Bojčetić čak posmrtni govor pripremio i
kako je prokleo bege Belajiće koji, da ih džini himljanskim stinama ne pronosaju, bosanske katolike
Hrvatima proglasiše neke stare tapije pokazavši, da je čak i samoga Kneževića privolilo tako da se
izjasni. Pri tome je narod dodavao i kitio svoje, mijenjajući stvarni događaj, koji je vremenom
poprimio onakav oblik i onakav sadržaj kakav najbolje liježe u narodno pamćenje, koji se zatim kazuje
drugim naraštajima: muhamedanci na jedan, krstjani na drugi način, onako kako su se pamtili i kako
su se prepričavali veliki događaji poput onih iz 1463. i 1527. godine kada je Jajce dva puta padalo: prvi
put u ruke Ugara, drugi put u ruke turaka. Oba puta, prema narodnoj predaji, presudila je izdaja, i oba
je puta pravda bila na strani gubitnika: prvi put na strani muhamedanaca, drugi put na strani kršćana.
Tako je to jedino i moglo biti tamo gdje je pravda davno rekla laku noć. Tako narod samome sebi –
poput alatke i odijela – kuje i kroji povijest i malo tu vrijede svi povjesničari i sve njihove knjige. A i
sami povjesničari, potekli iz tog istog naroda, zadojeni istim epskim mlijekom, u sebi zarobljeni i
skučeni ma koliko knjiga da su pročitali i ma koliko svijeta da su vidjeli, ostaju bliži tom narodu iz kog
su potekli, nego što su odani samoj znanosti i njezinim zakonitostima koje ne znaju ni za vjeru ni za
naciju, koje zanima jedino istina, a ne to tko kojoj pravdi služi i tko koga tlači.

Dan je svima protekao u nekom neznanju i magnovenju, ni molitva nije išla kao obično. Svi mahmurni
i neispavani, mole Oče naš a oči im se same sklapaju, ko kad nisu navikli na terevenke, a vrijeme rada,
molitve i jela se znalo: svijet je mogao propasti, ali fratarski red nikako. Taj red stoljećima ih i održava
na životu, čiji sastavni dio čine i prepirke.

Tko zna na što bi te njihove prepirke iziše, i u što se izrodile, da im sami Bog nije poslao fra Antu
Bojčetića, ruglu i humoru sve da izvrgne, u smijeh da pretvori i najgorči ojećaj, u blagost i oproštenje
osvetu i pizmu. Zato je svima toliko omilio i zato je u svaki samostan uvijek dobrodošao, svi se za njega
otimaju, ali on ostaje vjeran Dobretićima i svojim Bojčetićima, narodu i kolijevci, jer on dobro zna
koliko golema je cijena života tamo gdje se rodio i zato bi svako drugo rješenje smatrao izdajom. Ali i
njemu prigusti među vucima i medvjedima, tada uzjaše na konja, spusti se u Jajce, skokne do Guče
Gore, Kraljeve Sutjeske i Fojnice, a fratrima, kad ga vide, svane, najboljim ga vinom poje i najbolju mu
mezu iznose, što za biskupe i poglavare čuvaju. Otuda njegova česta šala da će provincijalom postati:

– Iako bi vi mene sutra kao provincijala i apostolskog vikara rado vidjeli, što će meni još i taj krst,
braćo? Što mi to treba kad me i ovako kao starješinu dočekujete, te je već i do poglavara haber stigao
vino i mezu da im slistim pa oni za mnom od samostana do samostana, ali puno im ne ostavljam – tek
toliko da se okrijepe i da ne zaborave tko je stvarna eminencija. Neće proteći ni godina, oni će mene
samoga moliti iz Dobretića nikud da ne mrdam, jer će to biti jedini način i njih kakav masan zalogaj da
zapadne i đakovačkim da nazdrave vinom. Mnogi bi mene i u drugu provinciju premjestili, jer kažu
fratre i stado da im kvarim, a ja, čim takav haber dočujem, u Dobretiće – i tri mjeseca nikud ne silazim.

97
Šalju oni pisma i naredbe, donose ih meni moji župljani, sridom u Jajce na pazar kad siđu, ali i oni vide
koliko je sahata i kažu: Jel’ de, ujače, mi ti ovu knjigu i ne donesosmo, vuci nas prisretoše,
zapomaganja i strka, jedva živu glavu iznijesmo, ma gdje mi se samo hartije zaturiše, kao da sam tada,
glavu spasavajući, još i na njih mogao misliti. Onda, sljedeće sride, ni oni u Jajce ne silaze, nego
rodbinu pošalju, u samostanu pitaju što je sa mnom, a oni se nevješti prave i samo kazuju o vucima i
zapomaganju. Tako – iz sride u sridu – meni knjige stižu, ja ne odgovaram jer kako ću i kome
odgovoriti kad knjiga i ne vidjeh, utom će i neka buna, sve legne i sve se zaboravi, a ja: car u
Dobretićima. Na koncu, neću biskupskoga prstena na ruku, da me ne stigne ono što je jednoga među
njima stiglo. Imenovalo ga eminencijom pa došao materi, i ona u biskupski prsten da ga poljubi, ali
mati nešto i nije previše u radosti, uglavnom šuti i uzdiše: Ja, sine, mislila tebe gvardijanom u Gučoj
Gori imenovalo. Ali, nek si ti meni živ i zdrav, utorke ću na tu nakanu svetom Anti postiti. Muka je to,
braćo; nešto tako čuti, a gdje ćeš crkvenom kaznom na mater. Eto, možda jedino tu, pred rođenom
materom, i crkvena kazna je nemoćna. Kud ćeš na mater, ruka s biskupskim prstenom da ti se osuši!

Izmakoh joj i ja, doduše za dlaku, one godine kad u Fojnici za opkladu uznemirih sve čaršijske
pijetlove i zora svanu onda kada nikad svanjivala nije. Zasjelo se, ovako kao i sada, jer ja gdje dođem
tu i najtvrdokorniji gvardijan srce i podrumska vrata širom otvara, ljudi željni eglena i šale ni osjetili
nisu dva iza pola noći kad dođe. Nitko nije popio toliko da ne bi znao što radi, ali opet popilo se
tamam toliko da ni najsmjelija misao ne nailazi na zapreku. I – haha i huha, i haha i huha – pade
opklada između mene i fra Mijata. Ja kazujem svojim kukurijekanjem sve pijetlove prije zore da ću
razbuditi, fra Mijat ni da čuje, taj šejtanluk ni meni za rukom da neće poći. Da se kladimo – da se
kladimo. U što ćemo: biva, ako uspijem on će mene na groblje do Križa na vrh brda na leđima iznijeti,
ako ne, na meni je njega da nosim. Kažem mu: Nećeš se ti više fra Mijat, nego fra Đogat zvati.

Ne budi mi lijeno, ja napolje i fratri za mnom, noć, prst prid okom se ne vidi: na mene je reda. Otpih
još jedan gutljaj vina, grlo da pročistim, sklopih ruke oko usta i: kukurijeknuh! Jednom, dva puta, tri
puta – ništa. Kad to ponovih još jednom, najprije se javi naš samostanski pijetao, vidi nije mi do toga
da se sramotim i fra Mijata na brdo da nosim, za njim, jedan po jedan, svi čaršijski horozovi. Jà, ljudi
moji, da ste to mogli čuti i vidjeti: hem je mrkla noć, hem je nedoba, hem je tišina i najmanji šušanj
stostruko odzvanja, kad za pijetlovima još i paščad zalajaše, kad krave pođoše mukati i guske gakati,
rekao bi čovjek u pakao da je došao. Pođoše se paliti svijeće po kućama, negdje čak i pucanj odjeknu,
stade lupa avlijskih vrata, ljudi iziđoše ispred kuća: sve vrije ko u rakijskom kazanu. Ja – mrtav hladan,
a znoj me oblio – kažem subraći za stol da se vratimo i naš eglen da nastavimo, a sutra poslije jutarnje
mise da ne idu odmah na doručak nego da vide šta mi to naš fra Mijat ima kazivati. On se poklopio – i
u mraku mu se vidi crvenilo na licu: hoće puknuti. Nastavismo mi našu priču, ali ne ide to kao do tada,
sve misle braća zaptije će na vrata samostana zalupati. Ja im kazujem u strahu da su im velike oči,
pamet da beru, jer nema tog zaptije koji bi u onomu mraku mogao raspoznati koji horoz prvi
kukuriknu pa za glavu da ga skrati. Nekako umirih braću i tako ćemo i na počinak.

Sutradan ujutro, svi na misi, samo fra Mijata nema. Meni sumnjivo. Poslije mise pitam gdje se djenu,
kažu haber zorom stigao mati da mu je bolesna, pa se odmah na put dao. E, tu smo, velim, s bojnog
mi polja pobiže, ali dočekat ću ja tebe neviro, dočekat, osedlat i uzbrdo potjerat. Ne prođe puno,
najviše mjesec-dva u Dobretiće javiše: umro fra Mijat. Neki kažu da je nagrajisao, drugi da se vruć
hladne vode napio pa ga za tri dana presjeklo, treći opet spominju njegovu staru bolest o kojoj usta
nikad nije otvorio. Uglavnom: nema čovjeka.

98
 I ja, što ću, nego konja sedlaj pa u Fojnicu. I eto što bi. Umjesto on mene živa, ja sam njega mrtva u
sanduku na Križ iznio i u grob spustio. Gledam u onaj sanduk, slušam kako ilovača bubnji po njemu
dok ljudi zatrpavaju grob i mislim: što ti je ljudski život. Čovjek se čestito ni ne nakašlje, ni cigar
duhana ne ispuši, a eto ga u grobu. Mjesecima me još pratio taj zvuk, ta posljednja glazba koja će
svakom od nas odsvirati, imali mi sluha ili ne imali, bili fratri ili pastiri, biskupi ili narodni sveci, carevi
ili paše. Pokopasmo fra Mijata i po fratarski mu halalismo, svijet se raziđe a ja sam ostah uz njegov
grob u tišini i s vlastitim mislima, cijeli mi moj život u trenu puknu pred očima. Misao na smrt
blagotvorna je, jer čovjeku vraća puninu njegove ljudskosti.

Ode fra Mijat, dugo sam još za njim žalio, rekoh, da nije zbog naše opklade, sve me nešto savjest
peče. Jednom ćemo tako ja i moj fra Juro u Melinu i tamam ćemo uz brdo kapeli, ja ću: Sjaši župniče,
dug jedan da odužim pa mirno u krevet da liježem. Šta je, kaže, a ja rekoh: Ne pitaj nego na mene
uzjahuj, na brdo da te uznesem. Čovjek samo što se ne krsti i lijevom i desnom, ali vidi moj izraz lica
pa ništa i ne pita, nego na mene, a i ima me, Bog dao. Iznesoh čovjeka do kapele, narod se sabrao i
gleda u njega, pa u mene, a ja se u golu vodu stvorio pa se izderah na ljude: Što ste blenuli, eto takva
naredba od provincijala došla, župnici umjesto konja vikare da jašu. Znate starješine, kô besposleni,
kapitul održan, promjene prošle, moraju nekako auktoritet održavati. Nije ni njima lako. Znaju ljudi
kakve sam prijeke naravi kad nešto hoću istjerati te više i ne pitaju. Tako fra Mijat u zemlju ode, a ja
fra Đogatom postadoh. Čovjek snuje, Bog određuje, rekla bi moja mati. Od tada i meni nekako laknu, i
uvijek kad ću na konja uzjahati sebi kažem; to đogat na đogata uzjahuje, samo ljudi ne znaju.

Ali nije to ni pô jada. Stigao nekako haber do starješina da sam u horozove prešao, pa me apostolski
vikar zove s njim kahvu da popijem. Šta ću, vidim ovaj put mi ni Jozo Furundžija pomoći ne može,
nego u Guču Goru. Braća se za ručkom smijulje, podvaljuju i prave aluzije na moje umijeće, a
gvardijan, sav ozbiljan, kazuje mi da su u velikoj žalosti, naime sve pijevce da su morali poklati jer neki
hrsuz po selima hoda i u nevakat pijetle uzbunjuje tako da prije zore kukuriču i ljude na noge dižu.
Hajd’ nas krstjane, još i nekako, ali turcima sve vakte pokvarilo, ne znaju ni kada ustaju ni kada liježu,
ni kad je sabah ni kad je jacija, glavu hoće skinuti tom hairliji. Misle meni dohakati, ja međutim mudro
šutim i mislim: Tko se zadnji smije, najslađe se smije.

Ne prođe dugo, eto biskupova tajnika, preuzvišeni da me čeka. Kažem sebi: Ma ako će i glava s
ramena letiti, neka je fra Marijan Šunjić skine, ne bih hatario, toliko je kod naroda na glasu kao svet i
pravedan čovjek, zauzet za narodno dobro. Ja kod njega, Faljen Isus mu nazvah – on ni mukajet. Sjedi,
nešto piše i ne diže glavu. Vidim ja teško će to na dobro izići. Može biti da je tako prošlo i dobrih pola
sahata, ja se primišćam s noge na nogu, on će meni: Tako, ovo sam završio, zato sam te i zvao. Čujem
da ti je dar govora zatajio, da si među živinu prešao i u Fojnici u dva po pô noći da kukuričeš, pa rekoh,
kad je već tako, da te maknem iz Bosne i u Italiju na tri godine pošaljem, bojati se da bi i drugi fratri
tvoj primjer mogli slijediti. Ti znaš da u Bosni ne valja rano kukuriknut, nije jednog zbog toga za glavu
skratilo. Ja te neću koriti, gdje odraslom čovjeku da tumačim razliku između hinsana i horoza, nego to
sam da shvatiš, a tri će ti godine, vjerujem, biti dovoljne. Šaljem te u sjedište sijenske biskupije, neće li
te sveti Bernardin Sijenski na pravi put okrenuti, biskupu da si na oku, znam da su ti biskupi na srcu,
toliko za tebe mogu učiniti, ali više ne traži.

Okrenu se ona soba oko mene sa svim svetim slikama, noge mi se moje podsikoše, zanijemih. Da mi
je zapovidio da kukuričem i lajem, da mjaučem i kokodačem, da ričem i mučem sve bih, u miša bih se i
u kišnu glistu utvorio, samo gdje ćeš me u Italiju, u onaj bajati rahatluk gdje čovjek ne zna ni kud bi ni

99
što bi, ni sa sobom ni s drugima: svaki dan godina, na život svoj zamrzi. Da je barem turaka, pa hajd’ i
nekako, da se čovjek zadevera, da ih je barem negdje u komšiluku janje da mi dođu oteti, znao bih
čime dan ispuniti. Gdje ćeš me u Italiju, mislim, među one voštane figure i dolcefarnientiste, s njima
još da kuburim, da se barem kao ljudi znaju našaliti, da mi netko kao čovjeku spusti, a ja sahan da mu
privrnem, nego lica im – i mrtvac kod nas vedrije izgleda, samo eminenca i omnipotenca, brevijar i
duhovne vježbe. Nas ovdje jest unesrećilo i svi su grisi pri nama, a opet, kad čovjek vidi do čega
rahatluk dovede i u što se hinsan pretvori, za turcima zažali. Vidim ja i meni je crni petak osvanuo, već
se u mislima pakujem i sa svojim Dobretićanima opraštam, ni pašče ispred kuće ne laje nego cvili, kad
li našeg biskupa, pokoj mu duši jest i bio gospodin, rodio se za gospodina, smijeh uhvati, smije se ne
prestaje, hoće mi nešto reći, ali mu ne polazi za rukom, samo prstom pokazuje na mene i na moje lice.
U ta doba i ja spoznah koliko je sahata, da se jedan našao i mene da namagarči, te i ja u smijeh udarih.
Ismijasmo se, braćo, da nas je netko vidio mislio bi đavo u nas da je ušao.

Jedva se nekako sabrasmo, ponudi me vinom, a ne kao naš gvardijan, konopom da mu prijetim i
čađavom gredom, promuhabetismo kao dva najbolja ahbaba. Kori me da sam neoprezan, sâm glavu
na panj da mećem, pita me znam li ja gdje sam i s kim živim, kakva su vremena, sav se svijet
priokreće, a ja – udario u kukurikanje i to kada: u dva sahata iza pola noći. Pa opet u smijeh. Onda me
očinski savjetuje i kazuje da će i moj vakat doći, kad ćemo i kukirikati onako kako nam se i kada navije,
ali da vrijeme još nije od toga, da pazim na sebe i na samostan jer zna koliko sam privržen svetim
zavjetima i dušu svoju za fratarluk da bih dao. Ispismo, ne manje od litre, vino – mrtva bi ga usta pila,
zagrli me na kraju, a neki mu sjetan pogled u očima: Hajde, kaže, sada prespavaj, odmori se i okrijepi,
pa sutra zorom u Dobretiće, a da si đidija i da ti, osim mene, ravna nije – jesi. To je, braćo, eminencija,
to je Božji pastir i Mojsije koji svoj narod vodi i kojem narod vjeruje, pred kojim se sva mora otvaraju,
iz ruke da mu jedeš, zna da mi je voda do grla, glas od sebe negdje da moram pustiti, razumije ljudsku
muku, a ne kao neki: mrki poput dna od kace i samo te paragrafima udaraju i misle tako će te u suru
utjerat. Jest, hoće; samo zlu krv prave, jer čovjek će poslušati, to mu je i zavjet, ali gorak ukus u ustima
ostaje i nitko to u sebi ne oprosti ma koliko krunica i Očenaša izmolio. Što ne poživi još koju godinu,
rano Isukrstova? A jest mi čovjek i dohakao. Eto, nek se nađe jedan biskup pred kojim i fra Anto
Bojčetić položi oružje, kamo sreće još da ih je takvih, proširila bi se opet Bosna Srebrenička do Crnoga
Mora, i to malo da nam bude. Nije mi žao jer u sveca sam gledao i sa svetim čovjekom nazdravio, taj
vlada tako da ti je drago da mu služiš i glavu bi za njega položio, viši je od tebe i stasom i pameću, a
opet ti se čini da ste kao ljudi isti, tuce jezika govori, ali ti kazuje tako kao da samo tvoj poznaje,
nadvisuje te svojim držanjem, ali nešto narodno i jednostavno iz njega izbija, svjetuje a ti vidiš da je u
pravu i ni pera mu odbit ne možeš, kori te tako da te je stid, ali bi odmah njegovim stopama krenuo.
Njemu bih ja svaki dan cipele čistio i to s pjesmom, na rukama bih ga nosio, molio bih ga, a ne kao fra
Juru na leđima, za pokoru i za miran san.

Šta je, uživili se u moju priču, milo vam i toplo na srcu, sebi lijevate, moju muku kaparišete, a meni
čaša prazna. Nalij, Gušta, dina ti, ja te s kapidžijom nebeskim sjaranih, a ti tako. Lijevaj, zato, ovo je
prilika, neću ja prije Jurjeva opet u Jajce. Lijevaj! Za dušu fra Marijanu, uz desnu je on Boga Oca.
Živjeli, braćo! Novi fra Marijan za redovitog biskupa da nam dođe, a ne neki bečki generalissimus,
kaznama crkvenim da nas udara i krv našu poput turaka na slamku da nam pije. Ma briga me i za to, u
Dobretiće ja odoh, sve mi je tamo i dobro i dobrodošlo, takav neka mi se samo na oči pojavi, sve ću
mu stupice postaviti, ni oci koncilski od pomoći da mu ne budu. Jà, naše muke i devera, hoće li nam
ikad, ikad svanuti? Eto – briga me i za to.

100
 Nitko ne zna, i ne može znati, zašto je on takav, kao što se ljudi i inače ne pitaju – osim u rakiji – zašto
su sami postali takvima kakvi jesu, a ni za druge ljude oko sebe. A da su ga pitali, rekao bi im da je kao
dijete u Dobretićima ne jednom vidio do čega jedna jedina riječ, izrečena u zlo vrijeme i na pogrešnu
mjestu, može dovesti, da je ne jednom gledao kako brat brata zbog pedlja zemlje zbode, ili kako
najbliži rođaci godinama jedni od drugih glave okreću. Tada je sebi obećao da će kao fratar ljude miriti
i zlo na šalu okretati. Samo jednom to mu nije pošlo za rukom, s bratom kad se bez riječi rastade, one
godine u Đakovo na škole kad ga dadoše. Nešto se porječkali, ni jedan neće popustiti, i ode on u
Đakovo s bratom da se i ne pozdravi. Kasnije ga to žulja, za Svi svete cijeli se dan u sobu zatvorio i ne
izlazi. Tada se sebi zareče da će, puste li ga starješine kući za Božić, sve popraviti i prvi od brata
oproštenje tražiti. Dođe Božić, on starješini u sobu, ali na tvrdo srce naiđe – kaže: Misliš li ti mi para na
bacanje da imamo, tebi put tamo i ovamo da plaćamo. Krunicu u ruke, sinko, i strpljenjem se Božjim
naoružaj, trebat će ti, tek si na svijet postao. Tada je drugu odluku donio: nikad starješinom da neće
postati jer starješina, sve i da neće, tvrdo srce mora imati, inače ne bi bio to što jest. Tada mu postade
jasno: zašto se među fratrima o nekim starim ujacima, koje poznaje kao blage i bogobojazne ljude,
pripovijeda da su kao starješine tvrda srca bili. Shvati da drukčije ne može, da to nije do čovjeka, nego
starješinstvo samo po sebi da je takvo i da s ljudima, želiš li red održati i svete ispunit zavjete, drukčije
i ne ide. I odluči dalje od vikara sâm da neće – ni za živu glavu.

A kad se na svetoga Antu sljedeće godine u Dobretiće povrati – srce mu kao planina. Od Đakova do
Banje Luke još i nekako, od Banje Luke, Vrbasom, zatim preko Skendera i Karaule najradije bi sjahao i
potrčao prema kući postanka – prema Dobretićima. Pucaju pred njim prostranstva dok se strmim
izlokanim putem spušta u dolinu, pored puta stari križ, nakrivljen, napukao, ispran kišama i snijegom,
izblijedio od sunca i vjetra, krakova povezanih jelovim daskama koje formiraju oblik kućnoga krova:
križ i kuća. Puče mu pred očima da je kuća križ, ali i križ da je kuća, da su ta dva pojma tijesno
povezana i jedan bez drugoga da ne idu. Takva su i naša mašeta, u obliku kuće, vičnom kućom ih zovu.
Tek tu, pod zemljom, svoju vičnu kuću nađemo, nitko i nikamo da nas ne seli i ne preseljava.

Sve mu poznato, sve mu blisko i razumljivo, mirisi mu se kroz nosnice uvlače i bude zapretene
uspomene, svaki potok i svako vrelo poznaje, svaku kolibu i svakoga pastira. Zastaje i sa svakim se pita:
tko se rodio i tko umro, bî li ove godine janjadi, kolju li ih vuci, koliko krumpira su posijali, ima li čudo
divljih svinja, sad će koševina pa ćemo vidjeti tko kosi a tko vodu nosi, kako je baba Mande jer na
postelji je ostavi kad je odlazio, krava je nogom pri muži udari. Ide – a pjesma mu sama na usta izlazi.
Pred vratima jedne kuće prosci na čelu s prosjačkim starješinom – prastari običaj prošnje lipe sokolice
za lipa sokola; pletenica razdijeljenih “ne petero i na devetero”, niz leđa pušćanih, diva bosanska kao
gorska vila stupi pred prosjačkog starješinu koji joj kaže udvor, ali je po svojski opomene dobro da
gleda i kasnije nikog da ne proklinje: Sama pala, sama se ubila, a sad, ako hoćeš, uzmi jabuku, od
mene ti blagoslov. Diva poljubi starješinu u ruku, zatim sve ostale po redu, jabuku sa ceduljicom zgrabi
pa bjež’ u kuću među ženskadiju. Odjeknu puška jednog od prosaca: Eno, isprošena! Otpoče veselje.
Od ranije išla je pjesma ukućana pred proscima: “Kad pijemo, zašto ne pjevamo? O! O! O! Najstarije
ime Isusovo! Nebi li nas i Bog veselio? A za njime Jezus i Marija O! O! O!” Nakon što je mlada
isprošena, opet ide pjesma: “Fala Bogu i današnjem godu, po ovomu kućnom domaćinu O! O! O!”

Tako i do bratova stada dođe. Prikrade mu se s leđa i skoči na njega: Deder, Bojčetiću Bojo, da vidimo
jesi l’ od megdana. Bojo misli turčin ga zaskočio, za nož se maši, ali kad brata prepozna odbaci ga, te
se dohvatiše: oko njih se začas prašina podiže, pastiri pritrčaše svoju jedinu zabavu da gledaju.

101
– Kud si nareno, neviro, u Đakovu te naučili ljudima s leđa da udaraš, ha?

– Nije, brate si moj slatki, to ja od vas Dobretićana vidio, tako turke zaskačete.

– Koga vas, zar i ti nisi jedan od nas? Šta je, pogospodio se, rod svoj i ime svoje u pamuku i među
knjigama zaboravio. Sad ću te ja podsjetiti, prid ćaćom i prid materom da se ne brukaš.

– Hoćeš, evo, nikad mi ni dovikat nisi mogao. Nosiš i udaraš, samo malo je to mene podâ se da svališ.
Još je tebi mlika i kukuruze û se stjerati.

– Čvaraka se i đakovačke slanine najeo, ha, misliš mi ovdi postimo od kad ti pobiže i turcima nas
pripusti. Hoćeš u ruku da te ljubim?

– U ruku ćeš me ljubiti kad te svalim, ali slanina im našoj ni primirisat. Nema našeg žira krmad da
tove, osim ako ga vi niste izili mene dok nije bilo.

– Žir smo za tebe čuvali, da ti iznesemo kad se vratiš, pa nam i krmad utanjila. Ali kako si onda tako
bakovit, čime te naraniše?

– Jezicima, njima najviše, zato mi ništa i ne možeš, pa da ćemo ovako i do svetoga Mihovila. Bolje ti je
popušćaj, ko brata da te zagrlim i suzu da pustim, iako nije misa i ne čita se sveto Evanđelje.

Zagrliše se, grubo i nevješto kako jedino i znaju, gledaju jedan u drugoga – nagledati se ne mogu.
Tako i kući dođoše, ćaća i mater na noge skočiše od radosti, pogotovo kada ih zagrljene vidješe. Te se
noći u njihovoj kući do zore slavilo, ćaća tele zaklao, janjac se na ražnju okrenuo, svijeta se sabralo,
pjesma i priča se pomiješali.

Takav je bio fra Anto Bojčetić, redovnik i radnik svetoga Franje, takvog su ga svi voljeli i raširenih ruku
dočekivali. Njegov nepokolebljivi osjećaj za pravdu i pravo slabijega priskrbio mu je u narodu ono što
su mnogi drugi priželjkivali: dobar glas koji je išao ispred njega i o njemu stvarao legendu, koju je on
na svakom koraku izvrgivao ruglu.

Dok su svi znali za njegovo lice lakrdijaša i uživali u njegovim vragolijama, on je znao, i samoća kojoj
se predavao, drugu stranu vlastitoga života posvećenog molitvi i kontemplaciji. Da su ga tada mogli
vidjeti, vidjeli bi ozbiljna čovjeka nagnutog nad Sveto Pismo, duboko zamišljenog nad svakom
rečenicom Radosne Vijesti koja je promijenila svijet i odnose u njemu, vidjeli bi bosanskog ujaka kako
se priprema za nedjeljnu misu i propovijed, koju je uvijek proživljavao kao izlazak iz Pustinje i prolazak
kroz mitsko more na čelu s Mojsijem i dolazak u Obećanu zemlju. Bio je gladan i žedan Riječi, a ona ga
je hranila i pojila, uvodila ga u svijet posvećene tajne koja iz korijena mijenja ljudsko biće i čini ga –
odlučnim da je brani i po cijenu života – krotkim poput janjeta.

Iz toga stanja tihog sanjarenja izlazio bi u svijet jači i duhom bogatiji, siguran da je na pravom putu, na
pravome mjestu, među svojima.

Njegove su šale bile smrtno ozbiljne pogađajući u samu srž života i osjetljivih pitanja koja su ostali ili
izbjegavali ili komentirali u krugu istomišljenika, o njima su mnogi tek kasnije razmišljali spoznavši ne
samo njihovu oštroumnost nego i dubinu, jer je i njih život poučio onome što je, polušaljivo-
poluozbiljno, on često kazivao:

102
 – Ljude promijenit ne možeš, ali sebe možeš, pred svinje bisere ne vrijedi bacati jer svinje bisere
pojedu s mekinjama i onda se okrenu protiv tebe. Kad bi Ugar i Jordanom postao, svaki dan u njemu
da te krste i nad tobom da mole, ljudskoj pakosti i zavisti pobjeći ne možeš. Pobjeći ne možeš, ali se
možeš obraniti, a kako, to je ponajprije i jedino do tebe. Ja sam tome našao lijeka i moje me
nasmijano lice i zajedljiva misao čuvaju od zla, ubadam riječima poput ose, a tko hoće megdana,
bujrum, još nikome nisam utekao. Mora, osim toga, hinsan nekoga imati kome će tajne svoga srca
povjeriti, i koga ja odabrah nego Kneževića. Ali, ja ne bih bio ja i tog svog imenjaka kroz sito i rešeto, i
kao zeca kroz grablje da ne tjeram, jer znam da će mi oprostiti i malu pokoru, ako ikakvu, na ispovijedi
zadati. Otuda pred njegovom ispovjedaonicom red pukao, dok ostaloj subraći malo tko u te pohode
ide. Zato bih za njega, i ne pitajući, i u vatru i u vodu, jer ja najbolje znam kakva sam mu pokora, a
opet, voli me baš ovakvog, jer taj zamrzio nije ni na svoje progonitelje. Kupio me je za sva vremena
tijekom onih osam mjeseci svoga župnikovanja u Dobretićima i jedino se svetim zavjetima
pokoravajući, ali nerado, napusti nas i u Đakovo ode, mladež našu da odgaja i Jukićevim duhom je
napaja. Zato se s njim i nismo tek tako mogli oprostiti, nego smo ga na konjima sve do Divičana pratili i
ondje se s njime kod mašetâ pozdravili. Samo naši mrtvi, oni i nebo, znali su s koliko tuge u srcu u leđa
mu pogledasmo. Vratismo se kući kao s pogreba.

Tek se rastajući s nekim i od nečega, najbolje vidiš što ti taj čovjek ili to nešto znači – znači li ti išta.

Fra Anto Bojčetić pripadao je tipu anonimnog fratra, na svoj način gorostasa Bosne Srebrene,
dragocjenom ljudskom soju kojemu je malo mjesta pripalo u fratarskim kronikama usmjerenim daleko
više na zbivanja koja su se doticala sudbine Provincije nego same subraće, ali ljudi koji su našli trajno
mjesto u fratarskoj memoriji kojih se, ne samo za župske patrone i velika crkvena slavlja, nego i u
običnoj svakodnevnici koja je tražila više vedrine nego učenosti, češće spominjalo od careva, svetaca i
provincijala, jer su svojim duhom u ljude unosili optimizam nužan kao i kruh svagdanji, bez kojega
života nije bilo jer je učenost uzmicala pred nerješivošću problema, jer su na neposredan način znali
izreči i najdelikatnije istine, kako o sebi, tako i o drugima, onaj način koji je pred vratima života
učenost ostavljao da čeka. Otuda su humor i spremnost na šalu kod bosanskih ujaka na visokoj cijeni
jer znače sami život, i sa životom su srasli, kao što se mladica uz voćku kalemi. A poznato je da je voće
s tog drveta najslađe voće. Zato je u Bosni Srebrenoj šala tako obljubljena, jer šala, osim molitve,
najučinkovitije liječi od najteže bosanske bolesti – od zlopamćenja koje je mnogom Bosancu mozak
zamračilo, izopačilo mu osjećaje i pretvorilo ih u brlog pamćenja. Zato bi o fratarskom humoru knjigu
trebalo napisati, kao što se tiskaju knjige pod naslovom Narodno zdravlje, svim vjerama pamćenje da
čisti, a to bi u stanju bio ponajprije neki od njihovih alčaka, koji se među njima javljaju neminovnošću
smjene godišnjih doba. Zadeverani sobom i životom koji im svakoga dana i tri zagonetke postavi,
nemaju fratri vremena još i o sebi knjige pisati, ali bit će jednom, kao u priči što postoji, priči kojoj
nitko zabranit ne može da sriče i ono što je zabranjeno, čak i ono što nikad nije bilo niti će ikad biti, u
kojoj postoji i ona fra Antina misa u kojoj na njegovo: Gospodin s vama, puk odgovara: Ma nemoj! Ali i
to je misa, i to je liturgija, koje samo u Bosni postoje, kojima se fratar dovinuo da bi svome puku, koji
stenje kroz stoljeća, pred zamračenošću perspektiva objasnio da ga mora slušati kao što i on mora u
njihovu selu Bogu za leđima biti, da znaju da je tu, i svijet na glavu da se privrne, i jednom kad mu na
pogreb dođu suzu za njim da puste i da kažu: Pokoj mu duši, dobar čovjek bijaše, za narod se borio,
nije za svoj groš. I onda, kroz naraštaje, te mise i njega da se spominju, kad godina izda i svi drugi ih
napuste, osim ujaka koji će s njihovim unucima u istom selu prebivati i istu im misu govoriti, jer će i
tada u Bosni sve isto biti i ljudima će ostati muku na šalu da okreću.

103
EPILOG:

PROPOVJEDNIK STARE BOSANSKE SLOBODE

Stiješnjeni u svojim trošnim crkvama i samostanima, bolje rečeno u onima koji su uz visoku cijenu
preživjeli rušilačku snagu stihije, bezbroj puta popravljanim i krpljenim, koji prije sliče nekoj boljoj
pojati nego građevinama slične namjene, čuvaju fratri tragove svoje prisutnosti u ovoj zemlji kao
očinji vid – svoje pergamene i matice krštenih, svoje ugovore s majstorima umjetničkih djela i
priznanice koje im izdadoše, svoje kronike i martirologije, fermane i bujurntije – čuvaju pamćenje jer
im njega jedino ne mogu oteti ni porušiti, jer znaju da bi bez njega izgubili i onaj škrti pedalj tla
sudbina što im ga je dodijelila, na koji su stali svom svojom težinom poput najmonumentalnijeg
spomenika u Rimu. Te njihove nastambe, blijeda sjena nekadašnjega sjaja izidanog u kamenu, čuvale
su još od srednjeg vijeka unikate i dragocjenosti – slike i kaleže, monstrance i pluvijale, kazule i
pektorale, zavjetne križeve i izrađevine od bjelokosti, inkunabule i evanđelistare i stotinu nesreća
preko njih da je prešlo one su uvijek iznova svjetlo dana ugledale, krijepeći dušu i dajući oduška
pogledu. To je u obespravljenim ljudima rađalo neizreciv osjećaj ponosa na davna, slavna vremena
Bosanskog Kraljevstva, na mitsku slobodu koja postoji jedino u knjigama starostavnim i u narodnoj
pjesmi, rađalo je vjerom da kralj i kraljevstvo mogu uskrsnuti, jer su se u tim relikvijama ogledali kao u
nekom velikom povijesnom ogledalu.

Prolaze godine i stoljeća, smjenjuju se vojske i ordije, bašibozuk i haramije, vojne i bune, haraju
nerodice i suše, poplave i mrazovi, kuge i sušice, ali oni uvijek na istom mjestu ostaju, toliko su se
ustalili i toliko duboko korijenje pustili da čak ni njihovi zakleti dušmani na mjestima njihovih
samostana i crkava i ne mogu zamisliti ništa drugo. Znali su oni svoje bogomolje i nastambe napustiti,
onda kada ni najveća žrtva više nije imala smisla, ali su i tada ta mjesta žbunjem i grmljem ograđivali
pokazujući barem na taj način da su tu negdje, možda već u susjednome selu prebivajući među
narodom pod imenom ujaka. Narod ih voli i poštuje, jer zna da mu je fratar i otac i mati, i svećenik i
politički vođa, i ljekar i savjetnik, i utjeha i putokaz – znaju da mu boja habita jamči da za njega ovdje
još uvijek ima života i da sve – ma koliko izgledalo takvim – još uvijek nije izgubljeno i da sve ipak ima
svoj teško dokučivi smisao: i patnja i žrtva, i nepravda i jaram, i neimaština i bolest.

U toj stoljetnom karađozu, s ulogama raspoređenim onako kako se to nebu svidjelo, stopili su se fratri
sa svojom okolicom, kao što se ta ista okolica stopila s njima. Ne samo katolici, i ne samo krstjani,
nego i mnogi muhamedanci s poštovanjem ih gledaju jer od njih traže i lijeka i savjeta, čak i poputbinu
na onaj svijet, pridonoseći u samostan prema svojim mogućnostima i materijalnome stanju, ali uvijek
u njima prepoznajući Božje kuće, a u fratrima Božje ljude. Pojedini se još uvijek živo sjećaju svojih
krstjanskih korijena, iako odijeljeni vjerom i običajima gaje veze sa svojom rodbinom koja je zadržala
staru vjeru. Fratarske kronike bilježe takve slučajeve, a ne treba sumnjati da ih je bilo daleko više,
samo što je spomen na njih nestao u ognju koji je, nezvan i nenajavljen, gutao fratarske nastambe i
sve u njima. Ostajalo je ipak pamćenje pohranjeno u ljudima, s koljena na koljeno predajući se
sljedećemu naraštaju, kazujući mu da razlika u vjeri jest velika i da je teško premostiva, ali ne toliko i
da nije takva da bi u cijelosti zamračila razliku između čovjeka i nečovjeka. Tako se formirala narav
bosanskog čovjeka, osjetljiva na vjeru kao što zvijer štiti mladunče, ali isto tako čuvajući u svojim

104
najskrivenijim kutcima misao da ni vjera nije toliko golema planina koja se ne bi mogla prijeći. Tako se
rađala ljubav – najplemenitije među ljudskim osjećajima – kao što su u proljeće iz zemlje na istim
mjestima nicali kukurijek, ljubičica i visibaba, tako su mladi mogli slijediti glas srca, zato su se dešavale
otmice i nastajale tragedije koje rađa nesretna ljubav kojoj vjera ne pomaže nego joj samo smrt lijeka
donosi.

Takve, više nego složene, životne okolnosti, ispunjene opasnostima i izazovima, tražile su i adekvatan
odgovor, bolje rečeno odgovore, jer na pitanja što ih je život svakim danom postavljao samo jedan
odgovor nije bio dostatan. Tako su se formirali različiti tipovi bosanskih ujaka, od fra Anđela Zvizdovića
koji je 1463. od sultana Fatiha, osvajača Bosne, tražio prava za franjevce i katolički puk, preko fra
Matije Divkovića koji se na knjige dao, prosvjetu u narodu da širi, fra Filipa Lastrića – jednoga od
najučenijih ljudi Bosne Srebrene XVIII. stoljeća, čije zabilješke glasoviti je Daniele Farlati u svoje
voluminozno djelo Iliricum Sacrum preuzeo – Lastrića koji je za poviješću posegnuo prava Provincije
da brani, preko drugih fratarskih kroničara poput Lašvanina, Benića, Bogdanovića i Baltića koji su
povijesne događaje, ali i događaje svoga vremena zabilježili, da se upamte i mlađima za nauk da budu,
do Jukića koji se sav predao za narodno dobro, koji je knjige i budnice pisao, sultanu Abdul-Medžidu
vjerske slobode i opća prava tražeći promemoriju uputio, kojeg serasker Omer Paša Latas u Aziju, u
surgun posla, Jukića koji je kasnije tajno u Bosnu dolazio samo među svojima da bude, koji u Beču, u
tuđini preminu, do Kneževića koji njegovim stopama nastavi, koji sve svoje energije narodu posveti,
koji je zbog svoga bošnjaštva i svojima i onima drugima sumnjiv i nerazumljiv bio i ostao. Ako
bošnjaštvo, dugo ni od koga prihvaćeno, na kraju na tanke grane spade, ono svakom bosanskom
domoljubu trajnim orijentirom ostaje, čekajući bolja vremena, kada će ljudi postati dostojnima
Kneževićeve oporuke. Sada je još uvijek tako da Kneževićevu veličinu najprije sveci prepoznaju, da i
među samim fratrima mnogi se nađu od njega glavu da zakreću. Ni oni ne vide da je Kneževićevo
bošnjaštvo samo “prijevod” Svetoga Pisma na politički jezik razumljiv svima, jezik pravednosti i
pravde, uostalom jezik kojim pravednici na svim meridijanima i paralelama zbore.

Takvi su ljudi: na jednoj strani žeđaju Evanđelje, na drugoj strani u sebe se zavuku i skupe kad subrata
vide po riječi Evanđelja da živi. Čovjek je još uvijek mlado i nejako stvorenje, i koliko god da živi, u
odnosu na Boga takvim će ostati. Otuda i Božje milosrđe, kao ljudsko prema djeci što je.

U takvom se svijetu rodio Knežević, znajući da “Gospodin poznaje misli mudraca [i da] zna da su
isprazne”, baštineći njegova stoljetna iskustva, unoseći u njega svoju srčanost i svoje znanje, svoju
vjeru i svoje čovjekoljublje, toliko široko da mu je tijesan bio samostan i da mu je bilo malo samo
njegovo stado. Otuda su nastajali njegovi nesporazumi s fratrima koje život je podučio da je
najsigurnije, ili barem najmanje štetno, zidove samostana, ma kako trošni bili, pretvoriti u zidine
utvrde koja ih razdvaja od grijeha i svega onoga što grijeh sa sobom nosi. Voljeli su se jednostavnom
ljubavlju bez velikih riječi ili izljeva osjećaja, ali se i prepirali, ne iz loših namjera i iz zadnjih misli nego
iz želje da jedni druge sačuvaju od zla i jedni drugima ukažu na bolji put prema potpunijoj čovječnosti
koji je u Bosni za kratko vrijeme obrastao travom i korovom.

Rođen 9. I. 1834. u Varcaru od oca Antuna koji je u Varcar doselio iz Gornjeg Skoplja, i majke Agate,
rođene Stipić-Iveković, kršten je dva dana kasnije ponijevši krsno ime Petar. Sve do odlaska u fojnički
samostan boravio je u rodnome mjestu, a samog sebe u svojim je spisima opisao kao živog i
nestašnog dječaka, koji je od pobožnih roditelja odgojen u kršćanskome duhu. U pismu Franji Račkom
kasnije će spomenuti da su mu umrla petorica braće. Čuvajući ovce po padinama oko Varcara kao

105
dijete se oduševio starim grobljima, crkvištima i spomenicima koji su na njemu ostavili neizbrisiv
pečat i usmjerili ga na istraživanje bosanske povijesti. Mati mu je za uspavanke pjevala “Fra Stipanke”
fra Stipana Margitića, kasnije su ga podučavali fratri i to u školi smještenoj u njegovoj rodnoj kući. U tu
školu, kako sam piše, “brez razlike vjere, i Krstjani, i Hristjani, išli su te kako su se onda skladovati
naučili, tako i danas među sobom skladaju.” U toj školi jedno je vrijeme podučavao i Jukić, koji je
snažno djelovao na dječakovo formiranje i dozrijevanje, jer sam Knežević pripovijeda da je “po čudu
fratar postao.” Već tu, na rodnom ognjišću, na plodnim zasadima kršćanstva, nadahnuo se Knežević
humanizmom, postajući na koncu, kako to kaže jedan bosanski fratar “propovjednikom stare
bosanske slobode, Jukićev nasljednik u književnom i političkom radu... uz Jukića i Martića, najplodniji
bosanski franjevac, pisac 19. vijeka”, bosanski Jeremija pod turskom vlašću, kako ga je nazvao jedan
njegov suvremenik.

Splet okolnosti, prilike vremena obilježene dalekosežnim političkim promjenama i nacionalnim

vrenjem koje su korjenito mijenjale nasljeđene odnose, usmjerile su ga prema fojničkom samostanu
gdje je 26. IV. 1851. habit primio iz ruku fra Marijana Šunjića. U Fojnici je, studirajući filozofiju, ostao
do 1853. da bi studij nastavio u Rimu i Sijeni, gdje je za svećenika zaređen 20. IX. 1856.

Početkom 1857. vratio se u Bosnu primivši dužnost varcarskog kapelana i učitelja. Jedan od njegovih
učenika, fra Anto Ćorić, bilježi da je Knežević “od svog meštra pok. Jukića još u početku škola usisao
ljubav prema svojoj potlačenoj domovini sužnjici, kako je svim žarom plemenitog srdca zauzeo se za
prosvjetu svog naroda.” Sredinom 1858. premješten je u Bugojno, sredinom 1860. ponovno postaje
varcarskim kapelanom, da bi između 1861. i sredine 1864. obavljao dužnost odgojitelja mladeži Bosne
Srebrene u livanjskom samostanu. Sredinom 1864. postavljen je u Gučoj Gori za magistra teologije,
gdje ga je fra Marijan Marković učio turskom jeziku. Koncem 1868. premješten je za župnika u
Dobretiće, da bi nakon osam mjeseci prihvatio dužnost duhovnika redovničke mladeži u Đakovu. Iz
slavonske ravnice vratio se Knežević na polazište svih svojih putovanja i putešestvija – u Varcar –
odakle je srpnja 1873. premješten u Ivanjsku kod Banje Luke, gdje je ostao do 1875. kada je imenovan
župnikom u novosagrađenom samostanu na Petrićevcu. Da bi ga spasilo “nasilja Balija banjalučkih”
starješinstvo ga 1876. premješta u Jajce, gdje je proboravio do 1879. godine. Tu je prvih dana
kolovoza 1878. dočekao ulazak trupa Austro-Ugarske u grad, tu je, koristeći se primarnim povijesnim
vrelima prikupljenim u Rimu i Sijeni, u ambijentu kao skrojenom za povjesničara, nošen svojim
erosom prema starini, ispisao stotine stranica svojih historičkih djela posvećenih bosanskoj prošlosti iz
koje je crpio svoje vizije budućnosti, nalazeći u njima mjesta za sve bosanske ljude.

Pozivom svećenik i duhovnik, opredjeljenjem učitelj, povjesničar i pjesnik, silom prilika politički i javni
djelatnik, Knežević je ušao u sve pore svoga vremena, navještajući Evanđelje, pišući povijesne
rasprave, zanesen idejom narodnog ustanka uspostavljajući veze sa srpskim i drugim političarima,
osoba iz najužeg Strossmayerova kruga, evanđelist vjerske tolerancije i adamovskog bratstva,
prosvjetni i kulturni radnik, ljubitelj narodnoga blaga, osebujan, energičan i hrabar, usamljeni
rodonačelnik modernoga bošnjaštva iz posve drugih razloga od onih koji su rukovodili Kállaya i bege
Belajiće, apologet biblijske pravde, još za svoga vremena optuživan i potvaran da kvari narod i u njega
unosi razdor.

Uza sve ostale zgode i nezgode koje su poput sjene pratile njegov život ispunjen predanim radom,
putovanjima i susretima s brojnim ljudima od vjere, pera i politike, opisani događaj odigrao se dan
nakon njegova dolaska s Petrićevca u Jajce, 26. listopada 1876. godine.

106
***

Uvečer, narednoga dana, dok su neraspakirane stvari još uvijek čekale da nađu svoja mjesta u sobi, s
kojih će ih ponovno morati pokupiti upravo onda kada se na njih kako-tako svikne, kad ga premjeste
na drugu župu, dok je lagano tonuo u san a smijeh mu još poigravao u grlu, slutio je da će stvarni život
u Jajcu u temelju biti različit od predstave koju im je priredio njegov imenjak, koja je dobila sasvim
neočekivan epilog. U pravu je onaj alčak: sve je ovo jedan veliki karađoz. San mu najprije poremeti
dalek prasak prangije.

– To se hrišćani uludo nadaju da se za sebe bore, a ne znaju da drugome put utiru. Čuj ti njega, što
smisli onaj đidija, svi su marifeti pri njemu: Gušta i sveti Petar, a ja pred vratima Raja. I dobro je da se
sve na šalu okrenu, i vuk sit i ovce na broju.

Ovaj se dan predeverao, što li sutrašnji nosi Mati Isukrstova? Dok ova neizvjesnost ubija poput tupa
noža, mi se oko prošlosti ko gladna paščad oko kosti gložimo i sporazumjeti se ne možemo, za to
vrijeme život nam poput vode kroz prste klizi, a budućnost nam se ukazuje crnjom od prošlosti. Ima li
igdje ikakva drugoga izlaza i smiraja, osim u maskaraluku i kenjčiluku?

Ima i mora ga biti, samo je na čovjeku da ga traži i da ne posustaje. I tko ga, naposljetku, pod kapom
nebeskom ikad i za sva vremena nađe? Cijeli je ljudski vijek potraga za boljim, samo da čovjek pri
tome sebe ne izgubi. A neka i šale, mehlem na dušu hinsanu da je miluje i hrani. Bì, od neka doba,
čovjek s pameti sišao.

Hajd’, barem sada spavaj, Vejsil-efendija, neće li i tebi sveti Petar na san izići. Ako ništa drugo, Mileva,
slavuj dženetski, pjesmu sarajku na uho da ti otpjeva. E, gore će meni Mileva, doduše iz dženeta a ja u
raju, pjesme pjevati, selam jutrom nazivati: “Uranio moj Sarajlija, mirisom zamiriso!” Tamo ćemo sve
po istilahu, ne bi li se raj i dženet opet sjedinili. Tako i treba, ni u raju predaha da ne bude, za bolje
čovjek da se bori.

Lipo mi dođe sutra da umrem, i tamo na posao da se bacim, ali ne mogu, na mene red pučku misu
držati, ni za rajske lipote propustio je ne bih. I, vidi vraga, na što me imenjak od sve muke navede: da
mi je znati bi li me narod žalio, kakav bi mi pogrebni govor onaj alčak sročio. Pa ne bi, valjda, ‘nako.

Eto: i san mi razbi. Nema nama ovdje sna na oči, bila nesreća ili maskaraluk. Ustade, užeže svijeću, i
otvori Bibliju. I tom prigodom držao se svoga nepisanog pravila: otvori nasumično i čita ono mjesto
koje ruka sama nađe. Ovaj put – prorok Izaija:

“Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel.”

Izaija je živio osam stotina godina prije Krista, a vidio je obećanje. Zar mi, danas, tisuću i osam stotina
godina nakon što je Krist hodio ovom dolinom suza, da nemamo nade i utjehe. Tajnu nas samih sebi
istumačiti moramo – u nama su pohranjena pamćenja otaca. Što od tog pamćenja nas obvezuje, što
treba zaboraviti, novim naraštajima pamćenje i zaborav predati. O tome ću sutra narodu, pod pučkom
misom.

Sklopivši palac i kažiprst oko fitilja svijeće, vrati se u krevet. Još ga samo miris dima utrnute svijeće
podsjeti na mater, na Varcar i djetinjstvo.

107
U Chicagu, na Silvestrovo, 2007.

TURCIZMI:

àbdest – pranje (ritualno umivanje) lica, ruku do laktova i nogu do članaka, ispiranje usta i nosa i
potiranje mokrom rukom po vratu, ušima i tjemenu glave, što je kod muslimana obvezno prije molitve
– namaza

âbu-zèmzem – voda iz vrela Zemzem koje se nalazi u blizini Kábe

àčkōsum! – bravo! živio!

ádet – običaj, navika, tradicija

afèrim – odlično! bravo! tako je! živ bio!

afijetōlā – nazdravlje

àhbāb – prijatelj

ahíret – onaj svijet, zagrobni život

àhmak – glupan, budala

ahmèdija – čalma, saruk, tanko platno omotano oko fesa ili koje druge kape, koja ima oblik fesa.
Bijelu ahmediju nose hodže i hafizi i ona je hodžinska oznaka, nose je i hadžije, a i drugi stari ljudi s
bradom

ajlèk sèlām – otpozdrav, odgovor na pozdrav sèlām ajlèk, tebi neka je sèlām, i ja tebi upućujem
pozdrav

akìndžija – navalni konjanik, član turske jurišne konjice koja je vršila upade u neprijateljsku zemlju

àkšam – prvi mrak, zalaz sunca, prvi dio večeri neposredno nakon zalaza sunca

àla – mitološko čudovište srodno aždaji i zmaju koje ima jaču duhovnu silu od aždaje, a leti kao zmaj i
vila. Vjeruje se da vodi oblake i navodi gràd na ljetinu

a la frànga – na europski način, po europski

àlāj-top – top koji se ispaljuje u čast kakvog službenog praznika ili prigodom kakva slavlja i svečanosti

a la tùrka – na turski način, po turski

108
àlčak – mangup, prefriganac, vragolan

Āliđun – Ilindan, 20. srpnja po starom kalendaru (2. kolovoza)

Allah dželešanuhu – Bog

Allah ràhmetile – Bože smiluj mu se!

Allah rázi òlsun – neka ti Bog dadne

Allahvèrsun – dao Bog! dabogda!

alákati – vikati Allah, Allah, pri jurišu u boju, ili kao uzvike čuđenja i snebivanja, vikati, derati se,
galamiti

alejhisèlām – epitet koji se kod muslimana izgovara i piše iza imena svakog proroka (pejgambera)

altipàrmak – čovjek sa šest prstiju na ruci

amánet – preporuka, povjerenje, čuvanje, zavjet, svetinja

àmān-zàmān – pobogu! zaboga! pomoć! milost!

anlàisati – razumjeti, shvatiti

Arnàut – Albanac, Arbanas

àršīn – stara mjera za dužinu

àrzi-òdaja – salon u carskom dvoru

arzùhāl – molba, predstavka, memorandum

àspra – sitan srebrni novac u Osmanskom carstvu

ašićáre – otvoreno, jasno, očevidno, javno

àšik – strasna ljubav, ljubavni zanos, čežnja, strast

ašiklija – ljubavnik, miljenik, ljubavnica, dragana

àt – konj plemenite pasmine, alat, đogat

àvāz – glas

àvāzīle – glasno, na sav glas

ávet – prikaza, utvara, strašilo

àvlija – kućno dvorište ograđeno zidom

àzgin – pomaman, obijestan

aziz-Allah – Allah je moćan!, što se izgovara kada se čuju prve riječi

109
mujezina s minareta

Azràīl – anđeo smrti, odvaja dušu od tijela

bábo – otac

badàva – besplatno, vrlo jeftino

bàhnuti – iznenada se pojaviti

baìldisati – onesvijestiti se, zanijeti se, pasti u zanos

bajàgi – tobože, kao da

bàjrak – zastava

Bàjram – muslimanski vjerski praznik

bàksuzirati – donositi drugome nesreću

baksùzluk – nesreća, nevolja, nezgoda

bàkšiš – napojnica, dar, nagrada za učinjenu uslugu

bàlčak – držak od sablje ili mača

bàlija – muslimanski seljak, primitivac, prost čovjek

bàrdāk – drvena ili glinena posuda za posluživanje vode i sl.

bášča – vrt, voćnjak

bašibòzuk – naoružane skupine sastavljene od demobiliziranih vojnika koje su se odmetale u pljačku

bàška – odvojeno, napose, rastavljeno, svatko za se

bàtāl – pokvaren, neuredan, neupotrebljiv, poremećen, zapušten

bèg – muslimanska plemićka titula za Osmanskog carstva

begènisati – svidjeti se, dopasti se, biti simpatičan; izabrati, odobriti

beglerbègluk – oblast, pokrajina u Osmanskom Carstvu kojom je upravljao beglerbeg

bèhār – cvijet voćke, latice takvoga cvijeta

bèhūt – nesvijest, omamljenost, opijenost

bèkrija – onaj koji rado pije, pijanica, lola

bèlāj – nesreća, zlo, jad, neprilika, patnja, muka, napast

benáviti – pričati gluposti, praviti se ludim, budaliti

110
bèndati – priznavati, pridavati važnost, uzimati ozbiljno

bènsilāh – širok kožni pojas koji sprijeda ima više pregradaka za papire, novac, duhankesu, noževe,
oružje itd.

bèrbērnica – brijačnica

bésa – časna riječ koja se mora održati inače slijedi krvna osveta

bèstīlj – gusto ukuhani pekmez od šljiva

bèter – koji je nevaljastiji, ružniji, gori

bigàjri-hàk – na pravdi Boga, bez opravdana razloga, nepravično

bihùzúr – uznemiren, ometan od drugoga ili od nečega, koji nema mira

bihuzúrluk – uznemirenost, nemanje mira, nespokojstvo

bilèsi – čak, štoviše

birvàktile – nekad, u staro vrijeme

bìrzèmān – nekad u staro vrijeme, ranijih vremena

bismìlla(h) – u ime Boga! Bože pomozi!

bìtisanje – prolaznost, nestajanje, svršetak

bògaz – klanac, uski prolaz; usko grlo

bògda – zrnce, mrvica, nešto sasvim male veličine

bònluk – izobilje, opskrbljenost s više nego što je potrebno

borànija – grah, mahune; nešto sitno, sitniš, nevažno, neiskusno

bòrtati – istrajavati

bòsiok – bosiljak, jednogodišnja zeljasta biljka ugodna mirisa

bùdžāk – skroviti kut, mjesto u kući gdje može svega biti

bùđa – plijesan, nepoželjna paučinasta prevlaka koja nastaje na hrani uslijed dugog stajanja ili ako se
drži na vlažnu i toplu mjestu

bùjrum – izvoli! izvolite! poslužite se

bujrùntija – pismena zapovijed (paše ili valije), potvrda, dokument, ukaz

bùkadār – mnogo, puno, mnoštvo

búla – islamska (muslimanska) vjeroučiteljica ili vjerska službenica

111
bùljuk – odred osmanske vojske, četa; množina čega, gomila, čopor

bùtum – sav, od kraja do kraja, u cjelini

cigārćāge – cigaretni papir

čàdor – šator

čàkmak – kresivo, komad čelika kojim se udaranjem o kremen izbijaju iskre

čàkmàkli (obrve) – sjajne obrve, crne i pravilno raspoređene

čâlma – povez oko fesa, dio muške odjeće kod muslimana

čàršija – trgovačka četvrt grada, tržište, trg

čatlàjisati – crknuti, puknuti

čèhra – lice, izgled lica, fizionomija

čèmēr – stanje gorčine, tuga, jad

čèrečiti – nezgrapno dijeliti, komadati, trgati

čìbuk – kamiš, cigaršpic

Čìfut – Židov

čìkma – ulica koja nema izlaza na drugu stranu, slijepa ulica, ćor-sokak

číza – crta, granična crta, granica, mjera

čìzma – obuća koja doseže do koljena ili preko koljena

čòkān – staklena trbušasta bočica iz koje se pije rakija

čórba – gusto jušno jelo s komadima mesa

ćáto – pisar, onaj koji radi jednostavan administrativni posao

ćèf(nuti) – po slobodnoj volji, proizvoljno, prohtjeti se

ćèifli – dobro raspoložen, dobre volje; pod utjecajem alkohola

ćìtāb – knjiga, zakon, knjiga koja sadrži vjerska učenja i propise

ćòrav – koji je ćorav na jedno oko; koji loše vidi

ćùprija – most orijentalne gradnje; brvno

dagmalàisati – udariti dagmu, žigosati

dâr-mâr – nesređeno, ispreturano; metež, pomutnja

112
dáva – bacanje krivice na koga; tužba, optužba

dèdēr – hajde, kreni, samo daj

dekíka – minuta

dèlija – junak, junačina; kršan, jedar, silovit čovjek

dèrt – jad, briga, muka; ljubavna bol

dèver(dunjáluk) – borba kroz život, probijanje kroz život pod slabim okolnostima, kuburenje,
životarenje

dèvlet – carevina, carstvo, država

dìlber – dragan, miljenik, ljepotan (dragana, miljenica, ljepotica)

din (turski) – vjera, vjerozakon

divániti – govoriti, razgovarati, pričati

divān-kabànica – duga crvena kabanica od jakog debelog sukna

dìvit – pribor za pisanje, stalak s tintarnicom

dìzgin – uzde kojima se upravlja konjem

djènuti (se) – staviti, umetnuti; zametnuti se, zaturiti

dòhakati – stati na kraj, doći kome glave, upropastiti

dòlāf – nepomični ormar s policama, pričvršćen uza zid ili uzidan u zidu

dòmuz – svinja, krmak, prasac

dòsluk – tajni dogovor, tajno prijateljstvo

dóva – molitva Bogu; blagoslov

dragòman – službeni tumač, prevodilac pri stranim diplomatskim predstavništvima u Osmanskom

Carstvu i drugim zemljama na istoku

dràm – turska mjera za težinu (3,207 grama)

dùlum – mjera za površinu zemljišta; 10 ari

dúmān – dim, magla, prašina

dunjáluk – ovaj svijet, ljudstvo na zemlji, na ovome svijetu

dùrbīn – ručni dalekozor za jedno oko

dùšek – vunena postelja (madrac)

113
dùšek-hàsta – bolesnik koji je prikovan za postelju, veliki bolesnik

džàbē – badava, besplatno, uzalud

džáda – cesta, put, drum

džahilìjet – neznanje, neprosvijećenost

džamàdan – ukrašeni prsluk kao dio muške nošnje orijentalnog tipa

džámija – muslimanska bogomolja s jednim ili više minareta; koja nema minareta zove se mesdžid

džànfez(li) – od džanfeza (skrojeno); tkanina koja se prelijeva (obično u dvije boje)

Džebeli Tarik – Tarikovo brdo, Gibraltar

džehènnem – pakao po islamskom učenju

džèmāt – skupina, društvo, zajednica, skup ljudi koji zajedno obavljaju molitvu, muslimanska vjerska
općina, područje jedne džamije

džèmātilē – skupno, zajedno, u društvu

dženábet – poganac, nevaljalac, neodgovorna osoba

dženáza – muslimanski sprovod

džènnet – raj, vrt blaženih u islamu

dženètlija – onaj koji će u raj, koji je zaslužio raj

džennètska hurija – rajska ljepotica

dževápiti – polagati račune za učinjena (ne)djela, odgovarati

džèzva – posuda posebnog oblika za kuhanje crne kave

džilítnuti se – skakati svom snagom lijevo-desno, bacati se tijelom

džìmrija – škrtac, tvrdica, propalica, prostak

džìzija – harač, glavarina, porez

džùma – molitva u džamiji petkom u podne

džumhurìjet – republika

đèla-mâšallāh – dobro mi došao, izraz radosti pri dočeku gosta

đèlep – stado, krdo stoke

Đèrdāp – dunavska klisura u oblasti Južnih Karpata između Golupca i Kladova

đèrdek – soba u kojoj mladenci provode prvu bračnu noć, ložnica

114
đìdija – obješenjak, živahan mladić koji izaziva divljenje, ali i prijekor

đògat – konj bijelac

đōl – jezero; kaljuža, lokva

đùgum – mjedeni ili bakreni vrč za vodu sa širokim grlićem

đùl-baklàva – baklava koja je izrezana tako da u sredini ima zaseban krug (kao ružin cvijet) s
polumjesecom

đùl-bášča – bašča zasađena ružama, ružičnjak

đulbešèćer – slatko od ružičinog cvjetnog lista

đùmruk – carina, trošarina, taksa za prolaz

đùturilē – sve u cjelini, ujedno, ukupno

đuvègija – mladoženja

đùzell – lijep, krasan, ljepotica, dragana

edèpsuz – onaj koji nije odgojen ni pristojan; neotesanac, sirovina

efèndija – gospodin, gospodar

èglen – razgovor

eglèndžija – govorljiv čovjek, koji zabavlja u nekom društvu

èhli-kìtāb – narodi kojima je objavljeno sveto pismo, tj. kršćanski i židovski narod

ejdovále – zbogom! s Božjim blagoslovom! (pozdrav pri rastanku koji izgovara onaj što odlazi)

ejsahàdīle – u dobar čas pošao! budi mi zdrav! (pozdrav pri rastanku koji izgovara onaj koji ispraća)

èjvalā – hvala, baš ti hvala, tako je! svaka čast!

elhamdulìllāh – hvala Bogu!

èvlija – sveti čovjek, pravednik

èzān – poziv na molitvu; upućuje ga mujezin na arapskom jeziku s džamijskog minareta pet puta
dnevno

èzberile – na pamet

fàjda – korist, dobit

Fatih – Osvajač, počasni nadimak sultana Mehmeda II., koji je ovaj nadimak dobio poslije osvajanja
Carigrada 1453. godine

fèrmān – sultanov ukaz, sultanova zapovijed

115
fèth – uspjeh, osvajanje, pobjeda

fìd’ja (fidimi) – otkupljenje; novac koji muslimani dijele siromasima za dušu umrloga kao otkupljenje
njegovih neizvršenih vjerskih obveza za života

fìndžān (fìldžān) – šalica bez uške, orijentalno ukrašena, za crnu kavu

firàun – Ciganin, Ciganka; bezobraznik, osoba lošeg ponašanja

fìtmija – spletkar, smutljivac, intrigant, vragolan

fitnèluk – smutnja, spletka, intriga

fukaràluk – bijeda, krajnja oskudica, siromaštvo, neimaština

fùrsāt – povoljan trenutak, prigoda da se nešto neometano učini; samovolja

fùruna – limena peć; zemljana pekara

furùndžijâ – pećar, onaj koji izrađuje furune; koji peče u furuni, pekar

gàjtan – pamučna ili svilena upredena ili pletena vrpca koja služi za porubljivanje i ukrašavanje
odjeće; sredstvo tajnoga pogubljenja

gàrīb – nepoznat čovjek, stranac, tuđinac; onaj koji je bez bližnjega svoga

gèrzovanje – momkovanje

gurábija – orijentalni kolač koji se pravi od brašna, jaja, šećera i masla

gurema – briga

Hadadan mahala – kovačka mahala u Jajcu

hâdž – hodočašće u Mekku, obavlja ga vjernik osobno ili preko zamjenika

hàdžija – onaj koji je pohodio sveta mjesta islama

háfiz – onaj koji zna Kur’an napamet

hàīr – sreća, dobro, korist

hàirovati – imati koristi, imati sreće

hàirlija – poslušan, čestit, sretan čovjek

hàjvān – životinja, stoka

hála – zahod od dasaka, poljski zahod

halál(iti) – blagoslov(iti), oprost(iti)

hâlka – alka, karika, omča od drveta, žice, željeza ili čega drugog

116
hām-pàmuk – fini pamuk

hàmāl – nosač

hàman – gotovo, skoro

hàndžār – dug zakrivljen dvosjekli nož

hanùma – gospođa, supruga

harabàtija – trošna i zapuštena kuća, razvalina

harámija – razbojnik, bandit, hajduk

hàrtija – papir

hasìluk – drskost, bahatost, oholost

(h)àstāl – stol

hašlàma – plemenita (kalemljena) trešnja, vrsta trešnje

hátar – misao, pamet, pamćenje, sjećanje, ljubav, volja, želja

hátariti – zažaliti na koga, zamjeriti nekome nešto

hatihumàjūn – sultanova svečana povelja

hàvan – posuda od mjedi (kuhinjski pribor) u kojoj se tucalom tucaju razni prehrambeni artikli i začini
koje treba izdrobiti, isitniti

hàvs – zatvor, tamnica

hàzna – blagajna, riznica, gotovina

hazrèti – sveti, uzvišeni

hàzreti Mejrèma – Majka Božja

hèćim – liječnik

hèfta – tjedan, nedjelja dana

hèjbet – krupnoća, veličina, množina, mnoštvo

hèlāć – propast, nestanak, stradanje, katastrofa

hele(m) – tako, na koncu, dakle

hèndek – opkop, rov iskopan oko zidina utvrđenoga grada

hèrav – kriv, iskrivljen, nagnut na jednu stranu

(h)ìnsān – čovjek, osoba

117
hizmèćār – sluga, poslužitelj, služiteljica

hòdža – muslimanski vjeroučitelj

holijander – oleandar, sredozemni vazdazeleni vrlo otrovni grm

hòra – podesno vrijeme, pravi čas

hòrōz(ov)i – pijetao, kokot; pijetlovi

hŕsuz – lupež, kradljivac

húdnica – jadnica, nesretnica

hūrija – rajska (dženetska) ljepotica

hvàstati se – uzdizati se hvalom, pretjerano se hvaliti

ìbret – pouka, primjer za pouku; čudo

ìbretiti se – čuditi se, biti iznenađen

iláhija – pobožna i poučna pjesma kojom se očituje Božje Jedinstvo

ìlām –sudska odluka koju izdaje kadija, presuda

ilùmli – učen, obrazovan

ìmān – vjerovanje u jednoga boga; Islam

ìndžīl – islamski naziv za evanđelje

ìrgat – nadničar, radnik

Isā Pejgamber – Isus Krist

islamíjet – muslimanstvo

istìllāh – polagan razgovjetan govor, polagan rad

išáret – izražavanje grimasama i gestama, gestikulacija

ìšte-đèldum – eto dođoh! eto stigoh! (odgovor gosta na dobrodošlicu domaćina)

jabàna – stranac, tuđin, nesrodnik; druga zemlja; pustara

jàcija – vrijeme oko 2 sata poslije zalaska sunca, kada se klanja istoimena muslimanska molitva,
posljednja odnosno peta u danu

jāgma – grabež, otimanje oko čega, pljačka

jànjičāri – rod turske vojske koji je osnovao sultan Orhan 1328., čiji su pripadnici regrutirani od
islamiziranih kršćana

118
jàpija – građevno drvo, drvna građa za konstrukciju stambenih objekata

jàrān – prijatelj, drug

jarànluk – prijateljstvo, drugarstvo

jàtak – postelja, ležaj; onaj koji skriva odmetnika i daje mu utočište

Jehúdija – Židov

jòk – ne, nije, nisam, nema

jòrgan – deblji pokrivač punjen vunom i prošiven

Kába – islamska sveta zgrada, hram u gradu Mekki u Saudi Arabiji

kabúliti – pristajati na što, prihvaćati, usvajati

kabûlōsum – kod Boga ti bilo primljeno (ovo tvoje dobročinstvo)

kádar – sposoban, koji može nešto učiniti, koji je sposoban za što

kadífa – baršun, samt, velur, pliš

kàdija – šerijatski sudac

kàfez – krletka

kahàrli – koji je obuzet brigama, žalostan, neveseo

kàlauz – poseban ključ kojim se može otvoriti svaka obična brava

kaldrmisati – postavljati kaldrmu (kamenom popločan put)

kàlem – olovka, pero od trstike

kàndžija – bič

kàntār – starinska sprava za mjerenje težine – vaga

kàparisati – dati kaparu (dio novca) prilikom zaključenja kupoprodaje

kapìdžija – vratar, portir

kapìdžibaša – glavni vratar

kàpija – velika ulazna vrata (u dvorište ili grad)

kàpi-kòmšija – prvi susjed (čija su “vrata uz vrata”)

kàra-hàber – crni glas, tužna vijest, vijest o smrtnom slučaju

karađōz – oblik kazališta sjenâ, predstava; komičar, mađioničar

119
karnagàsija – razne bezvrijedne stvari; skup svega i svačega bezvrijednog

kasída – poduža arapska, turska ili perzijska pohvalna pjesma, rimovana na jednu rimu

Kàsum – dan koji dijeli ljeto i zimu (8. studenoga); Mitrovdan

kátil – ubica, krvnik, onaj koji izvršava smrtnu kaznu

kàtil-fèrmān – zapovijed da se nekoga pogubi

katrànli – premazan katranom

kàur(in) – nevjernik (kršćanin) koji nije podanik Osmanskog Carstva

kàvga – oštar sukob, svađa, prepirka

kenjčiluk – magareština, neslana šala

kìdisati – učiniti nasilje nad kime ili nad sobom; žrtvovati, upropastiti

kijámetski dan – sudnji dan, smak svijeta

kínjiti – mučiti, patiti, terorizirati

kísmètlija – sretnik, suđenik

kišna dòva – islamska molitva za kišu

kloàka – leglo prljavštine, nemoralnost nekog društva ili sredine

kòmšija – susjed

kóna – komšijka, susjeda

kòptisati – iznenada se pojaviti, iskrsnuti, postati

kùbura – starinsko vatreno oružje, mala puška ili pištolj koji se puni barutom i ispaljuje jednom

kùdret-sàhat – tajanstveni sat čije se kucanje čuje, ali ne vidi

Kur’an (alkoran) – sveta knjiga islama

kùrjāk – vuk

ku(r)tàrisati (se) – spasiti se, osloboditi se nečega ili nekoga

kùsūr – ostatak u sitnu novcu koji se vraća od onoga koliko je plaćeno

lakrdìjāš – šaljivdžija

lendohànluk – lijenost

lèpra – kronična zarazna bolest, guba

120
lèvha – arapskim pismom napisani i uramljeni citati iz Kur’ana ili mudre istočnjačke izreke koje kao
ukras vise po muslimanskim kućama

lojànica – svijeća izrađena od loja

lutòrān – luteran, protestant, sljedbenik Martina Luthera

mađarija – mađarski zlatnik koji se i danas kao dukat nalazi u prometu, a upotrebljava se kao ženski
nakit

magàza – magazin, trgovina građena od kamena, podrum

màhala – gradska četvrt, zaselak, ulica, sokak

màhalbaša – starješina jedne mahale, seoski starješina

màhana – mana, nedostatak, pogreška, zamjerka

màhnit – lud, bijesan, pomaman

màhsūz – naročit, osobit, koji se čime izdvaja

mahsuzíja – osobit poklon, birani dar

màksum – dijete, nejako dijete

màndal – zasun, zatvor, drvena greda ili željezna šipka

marìfet – znanje, umijeće, vještina, majstorija

marifètluk – dobro snalaženje, dovitljivost

màskara – šala, sprdnja

maskaràluk – šala, izvođenje šala, neozbiljnost

màšet – srednjovjekovni nadgrobni kamen, stećak, kamen općenito

màštrafa – posebno ukrašena staklena čaša iz koje se pije šerbe

màzija – čelik

mèđa – (državna) granica, granica između dvaju imanja

mègdān – dvoboj; bojno polje

mehàna – gostionica, ugostiteljsko mjesto vrlo skromne ponude

mehćèma – sud, sudska zgrada

mèhlem – melem, mast koja se privija kao lijek na rane

mèj(i)t – mrtvo tijelo, mrtvac

121
mèlek – anđeo

menzìldžija – tatar-poštar

merája – ledina, pašnjak, livada

meràkli – strastven, željan naslade i uživanja

merhàmetluk – samilost, milost, milosrđe

mèrmer-àvlija – avlija popločana mramorom

mèzār – grob, raka

mèziti – polako uzimati jelo uz rakiju ili vino izvan redovitih obroka

mìle – čovječje stvorenje, stvor

mìnder – jastuk-strunjača punjen vunom

mōrija – kuga, pomor, zlo

mubáreć – veselje, slavlje; sretan, blagoslovljen; dobar čovjek

muhàbet – ljubav, prijateljstvo, prijateljski razgovor

Muhàmmed – osnivač islama, poslanik; slavljen, proslavljen

mujèzin – vjerski službenik koji s minareta objavljuje vrijeme molitve i poziva na nju

mukàjet – ni da bi rekao riječ, niti da se oglasi

munáfik – licemjer, smutljivac, spletkar, onaj koji se prikazuje vjernikom a zapravo nije vjernik

munára – minaret, toranj džamije s kog mujezin poziva muslimane na molitvu

murèćef – crnilo, tinta

musáfir – putnik, namjernik, gost

mùslim – musliman, predan Bogu

mušèma – s gornje strane plastificiran stolnjak koji se briše bez pranja

mùšepke – drvene rešetke na prozorima ženskih odaja u muslimanskim kućama

muštulùkčija – onaj koji prvi javi radosnu vijest i koji za to zasluži nagradu

nafàka – hrana, jelo i piće, ono što je čovjeku suđeno za života pojesti i popiti

nagràisati – loše proći, nastradati

nàhaberiti – javiti, dojaviti

122
náhija – župa, manja upravna jedinica u Osmanskom Carstvu

nahoroziti (se) – nakostriješiti se, postajati razdražljiv, konfliktan

nálet (ga bilo) – prokletnik, neka je proklet

nàmāz – muslimanska molitva koja se obavlja pet puta na dan

nàrgila – istočnjačka naprava (staklena posuda) za pušenje posebne vrste duhana

nêjse – kako god bilo, kako mu drago, makar

nèuzubìllāh – bože sačuvaj

nìjet – čestita i dobra namjera, nakana, naum

nímet – Božji dar, kruh

obàjatiti – izgubiti svježinu, okorjeti, otvrdnuti

obenđijati – opčiniti, opčarati, omamiti

òdžak – kuća, dom, porodica, koljeno; dimnjak, ognjište

òluk – limeni žlijeb za odvođenje kišnice a krova

òrdija – horda; vojska u Osmanskom Carstvu

osàndisati (se) – dosaditi (se), ugnjaviti (se)

ošìndija – nakana da se osveti, kivnja za osvetom

ovàrisati – pogoditi, nabasati

padìšah – naslov vladara u orijentalnim zemljama, car, vladar

pàpaz – pop, svećenik

pàrmak – grubo otesana daska ili izrezana letva koja služi za ogradu

pàša – naslov visokih vojnih i civilnih dostojanstvenika u Osmanskom Carstvu

pàzār – kupoprodaja, trgovanje, promet robe

pehlìvān – akrobat, plesač na žici ili na užetu

peksìnluk – stanje prljavštine, nečistoća

pèndžer – prozor

pèrčīn – pletenica (kose), kika

pèškeš – predmet ili vrijednost što se kome daruje; dar, poklon

123
pìlāv – gusto kuhana riža s pilećim ili ovčjim mesom

pìzma – omraza, mržnja, neprijateljstvo, pakost, zloba

pôbro – pobratim (od milja)

pohásiti se – postati nasilan, nesnošljiv, bezobziran, osiliti se

poselámiti – pozdraviti, prenijeti komu čiji pozdrav

pràngija – mali top, mužar, naprava za pucanje domaće izrade

prćija – miraz, ostavština, pokretna i nepokretna imovina

pustèkija – učinjena koža janjeta s koje nije ostrižena vuna

rahàtluk – zadovoljstvo, ugoda, bezbrižnost

ràhat-lòkum – orijentalna poslastica od ukuhanog škroba i šećera s mirisom ružina ulja (reže se na
kocke, poslužuje uz vodu i kavu)

rahmètlija – pokojnik, umrli

rája – podanici u Osmanskom Carstvu, koji nisu muslimani i koji plaćaju danak; ima i značenje
kolektivne imenice, svjetina, skupina, družina

ramàzān – deveti mjesec muslimanskoga vjerskog kalendara, mjesec velikog posta

rastaksímiti – razdijeliti

rasteláliti – razvikati, razglasiti

razhàlvatiti se – raširiti se

rèzīl – osramoćen, blamiran, ponižen, koji je izvrgnut ruglu, javnoj osudi

rezíliti – ružiti, nanositi kome sramotu, blamirati, brukati

ròspija – prostitutka

rùsvāj – veliki metež, nered, kaos

sàbāh – zora, rano jutro

sàbah hàjrōsum – sretno ti jutro, dobro jutro

sàbājle – zorom, u zoru, rano ujutro

sadàka – milostinja, milodar

sàhan – plića bakrena zdjela u kojoj se priređuju jela

sàksija – posuda od nepečene gline za uzgoj cvijeća

124
salámet – spas, izbavljenje iz nevolje, povoljno stanje

sàrāč – obrtnik koji izrađuje kožne predmete; sedlar, remenar

sàrāf – onaj koji razmjenjuje novac, zlatar koji se bavi kupoprodajom valute i novca

Saràjlija – stanovnik grada Sarajeva

sàtara – mesarska sjekira s kratkom drškom za sječenje mesa udarcem na panju

sàz – vrsta tambure sa 6-16 žica, duga vrata, raširena u BiH i na Kosovu

sèćija – uzdignuto sjedište napravljeno od drvenih dasaka u starim muslimanskim kućama

sedèfli – koji je optočen, ukrašen sedefom

sēfiti – pogriješiti, zabuniti se, smetnuti s uma

sèiriti – gledati, razgledati, naslađivati se u promatranju nečeg lijepog

sèjmen – pripadnik jednog roda janjičarskog pješaštva; stražar

sèlām (àlējk) – muslimanski pozdrav

senábija – vrsta slatke jesenske jabuke crvene boje

sèrbez – na slobodan način, bez zabrane, bez ograničenja, neustrašivo

serdžáda – prostirač, molitveni ćilim na kome muslimani klanjaju namaz

sèvāp – dobro djelo koje po islamskom učenju zaslužuje Božju nagradu

sevdàlija – zaljubljenik, onaj koji je odan ljubavi, koji je zaljubljen

sèvep – uzrok, razlog, povod

sìdžil – sudski protokol, sudski zapisnik za turske uprave

sijáset – mnoštvo, velika množina čega

sìkter – tjerati koga od sebe na grub način

sìrāt-ćùprija – opasni most, opasni put koji, po islamskom vjerovanju, vodi preko pakla i preko koga se
mora prijeći da bi se došlo u raj

skèmlija – mala, niska drvena sjedalica u muslimanskim kućama; šamrlica

sòfra – okrugli stol za kojim se jede sjedeći na jastucima, trpeza

sògan-dolma – crveni luk nadjeven sjeckanim mesom, začinima i rižom

sòkāk – manja, uža ulica ili prolaz

sòmūn – vrsta manjeg, tanjeg kruha od pšeničnog brašna s kvascem; lepinja

125
sultánija – sultanova žena ili kći

sùra – red, linija

sùrgun – progonstvo, izgnanstvo

šámija – tanki raznobojni rubac kojim žene povezuju glavu; povezača

šefteli-sòkāk – ulica s drvoredom bresaka

šega(čenje) – šala, smijurija, komedija

šèjk-ul-islam – najstariji islamski dostojanstvenik u Osmanskom Carstvu

šéjtān – zao duh, vrag, džin; prepredenjak, vragolan

šejtànluk – dovitljivost, snalažljivost; vragolija, obješenjaštvo

šènlučiti – veseliti se na pučki način, uz neku posebnu proslavu

šèrbe – istočnjačko osvježavajuće piće od vode, šećera ili meda; medovina

šerìjat – muslimanski vjerozakon, islamski propis

škíja – sitno rezani krijumčareni duhan koji je zaobišao obradu i pristojbe

španjòleta – cigareta (tal. spagnolleta > španjolski, jer su prve cigarete došle u Italiju iz Španjolske)

šùhret – popularnost, glasovitost

šuhvèli – sumnjiv

tàbak – duhan; arak papira

tabíriti – tumačiti, osobito tumačiti snove

tahtarevān – nosiljka u obliku zatvorenih kočija bez kotača, koju nose konji ili četvorica ljudi

taksìrāt – grijeh koji izaziva Božji gnjev i nesreću kao posljedicu njegove kazne; zla kob

tàmām – upravo, baš, točno koliko treba

Tanzimáti hajrìje – dobre, blagotvorne uredbe (zakoni), izdane na osnovi Hati-šerifa iz 1839. u
Osmanskom Carstvu, kojima su provedene reforme

tápija – ovjerena isprava o vlasničkom pravu na nekretnine (u nekim krajevima prije uvođenja
zemljišnih knjiga)

Tàtar-poštar – konjanik u Osmanskom Carstvu koji je na brzim konjima prenosio službenu poštu iz
Carigrada u razne dijelove Carstva

tefèrič – zabava i gozba u prirodi, izlet u prirodu sa čašćenjem

tèfter – bilježnica, registar, protokol, računska knjiga, trgovačka knjiga dugovanja i potraživanja

126
tèkne – drveno korito

tèlāl – javni objavljivač, dobošar, izvikivač na javnim licitacijama

tèlāliti – objavljivati, razglašavati na javnome mjestu

tèljva – talog od kave, toz

terávija – molitva u ramazanskim noćima, klanja se poslije jacije

tèrsluk – naopaka, ružna narav, nabusitost

tèrzija – onaj koji kroji i šije; krojač

tēskera – pismo, pisamce, isprava, potvrda, poziv

tóbē – proći se grijeha, popraviti, pokajati se

tòkmak – starinsko hladno oružje za udaranje, palica s jednim debljim krajem i usađenim šiljcima na
njemu; mali buzdovan

Tòpkàpy Sàraj – dvorac osmanskog sultana u Istanbulu

tùhaf(li) – čudnovat, nastran, neobičan; neobično, mutno

tùrbān – pokrivalo za glavu od lake tkanine u obliku poveza

tùršija – ukiseljeno voće ili povrće sačuvano za zimu u vodi ili octu

ùčkur – svitnjak

ùhār – korist, dobit od čega, ono što je korisno čemu

uhljup – ništarija, neuredna osoba, koji ne drži do sebe niti bilo čega

ujdùrma – smicalica, spletka, podvala

ùmmeti Muhàmmed – narod Muhamedov, muslimani vjernici

ušćòrluk – usprkos, uz inat

vàkat – vrijeme, doba

vàlā – doista, zaista, bogme, baš, e baš

vàlija – sultanov namjesnik, guverner vilajeta u Osmanskom Carstvu

Varcar Vakuf – Mrkonjić Grad

vèlā hâvle – pobožna izreka kojom se izražava čuđenje, snebivanje i sl.

vèremiti – venuti, kopniti od velike čežnje ili žalosti za nečim, tjelesno slabiti

vèriga – lanac nad ognjištem na kom visi kotao

127
vilájet – najveća administrativna jedinica u Osmanskom Carstvu, pokrajina, provincija

Vlàh – pravoslavac (za katolike i muslimane); seljak, seljačina

zabàsati – izgubiti put, zalutati

zaćóriti – zaslijepiti, kao ćorav trčati za nečim

zahmètli – mučno, tegobno

zaptíja – redar, pandur, čuvar zatvora

zavrzlàma – zamršena, zapetljana stvar, zbrka, zabuna

zèhra – sićušni dio, trunčica, mrvica

zèmān – epoha, vrijeme u velikom odsjeku sa svojim obilježjem

zènđil – koji ima mnogo novaca i druge imovine, bogat

zìjáfet – gozba, ručak ili večera s više raznih jela i za više gostiju

zijān – šteta, kvar, gubitak

zindān – tamnica

zírāt – obradiva zemlja

zôr – sila, snaga; muka, tegoba, žestina, nasilje

zùlum – nepravda, nasilje, bezakonje, tiranija

zùmbul – cvijet, hijacint

zûrna – puhaći instrument jakog piskavog zvuka, vrsta frule, svirale kod

istočnih naroda (Iranaca i Turaka)

SADRŽAJ

I.

TEOLOŠKA RASPRA ...................................................................... 3

128
II.

KRSTJANSTVO I ISLAMIJET ...................................................... 10

III.

ZÊMLJO I SVETI LUKA ............................................................... 31

IV.

TAOCI LJUDSKOGA SJEMENA ................................................. 55

V.

U RIMU .......................................................................................... 80

VI.

JEDAN BOG – DVA ZAKONA(?) ............................................. 100

VII.

GOSPODIN S VAMA .................................................................. 112

VIII.

KUD SVI TURCI, TUD I MALI MUJO ..................................... 137

IX.

PRED VRATIMA RAJA ............................................................... 156

X.

OBEĆANJE SVETOGA PETRA BOSANSKIM FRATRIMA .... 173

XI.

129
POSMRTNI GOVOR NESUĐENOGA PROVINCIJALA

BOSNE SREBRENE FRA ANTI KNEŽEVIĆU ......................... 185

XII.

KNJIGA POSTANKA BOSANSKIH HRVATA PREMA

PREDSKAZANJU NARODNOGA SVECA JOZE FURUNDŽIJE, A MILOŠĆU MEHMED-BEGA

BELAJIĆA ......................... 192

XIII.

U SLAVU ANONIMNIH ................................................................. 205

EPILOG:

PROPOVJEDNIK STARE BOSANSKE SLOBODE ...................... 221

TURCIZMI .......................................................................................... 229

130