PODRŠKA PRAVOSUĐU U BiH

JAČANJE TUŽILAČKIH KAPACITETA U SISTEMU KRIVIČNOG

PRAVOSUĐA
-projekat VSTV-

MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ U KRIVIČNIM STVARIMA

EKSTRADICIJA ( IZRUČENJE ) I USTUPANJE KRIVIČNOG GONJENJA
- konferencija -

Neum, 28./29.05.2012. godine TUŽILAC

TUŽILAŠTVA BIH
Ismet Šuškić
 2

UVOD

Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći, kao i postupak za

izručenje osumnjičenih, odnosno optuženih i osuđenih osoba je bio
regulisan u Glavi XXX i Glavi XXXI Zakona o krivičnom postupku BiH sve do
donošenja Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima
koji je donesen 15.06.2009. godine ( Sl. glasnik BiH br. 53/09 ), i kada su
stupanjem na snagu ovog zakona prestale važiti odredbe ZKP BiH koje
regulišu ovu materiju. Odredbe Zakona o krivičnom postupku entiteta i BD
BiH, koje se odnose na postupak pružanja međunarodne pravne pomoći,
stupanjem na snagu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim
stvarima uskladit će se sa odredbama tog zakona u roku od šest mjeseci od
dana stupanja na snagu.
Ekstradicija ( izručenje ) predstavlja predaju stranca ili osobe bez
državljanstva stranoj državi radi krivičnog gonjenja, da bi im se u toj državi
sudilo za krivično djelo, ili da bi u toj državi izdržali krivičnopravnu sankciju
na koju su osuđeni.
Izručenje može biti aktivno i pasivno. Aktivno je kada država traži
izručenje, a pasivno kad se od države traži izručenje. Dalje izručenje može
biti privremeno ili konačno, s obzirom na to da li je izručenje uvjetovano
određenom svrhom ili takav uvjet ne postoji.
Dakle, procedura izručenja ne predstavlja proceduru krivičnog
postupka, s obzirom da se ne radi o procesnim radnjama, već je postupak
izručenja upravni postupak. Stoga su odredbe o izručenju uvrštene u zakon,
iz razloga što se izručenje traži i vrši isključivo zbog vođenja krivičnog
postupka, suđenja ili izvršenja kazne ili druge krivičnopravne sankcije
izrečene zbog učinjenja krivičnog djela. Isto tako, u postupku izručenja
poduzimaju se određene radnje koje su slične redovnim procesnim
radnjama kao što su istraga, lišenje slobode, pritvor te zasjedanje u
sudskom vijeću radi donošenja prethodne odluke o izručenju.
Konačnu odluku o izručenju donosi ministar pravde po principu
oportuniteta, bez obzira na pravosnažno rješenje suda.
Predsjedništvo BiH je ratifikovalo i objavilo u Sl. glasniku –
Međunarodni ugovori br. 4/06 od 14.04.2005. godine Evropsku konvenciju o
ekstradiciji sa dodatnim protokolima.
 3

Pitanje izručenja je uređeno brojnim međunarodnim bilateralnim i

multilateralnim sporazumima. Najznačajnija je Evropska konvencija o
ekstradiciji od 13.12.1957. godine sa pratećim protokolima ( Dopunski
protokol od 15.10.1975. godine i Drugi dopunski protokol od 17.03.1978.
godine ). BiH je potpisnica ove Konvencije od 30.04.2004. godine.
Evropska konvencija o ekstradiciji sačinjena je 13.12.1957. godine u
Parizu. Stupila je na snagu 18.04.1960. godine, i u dva navrata je
dopunjavana, prvi put je to učinjeno Dodatnim protokolom ( Strazbur,
15.10.1975. godine ) kada su se članice Vijeća Evrope dogovorile da se čl. III
i IX dopune radi jačanja zaštite čovječnosti i pojedinaca. Nabrojana su
krivična djela koja se neće smatrati političkim krivičnim djelima, a to su
prema čl. I Protokola:
a) zločini protiv čovječnosti koja predviđa Konvencija radi
sprečavanja i suzbijanja zločina genocida koju je 09.12.1948.
godine usvojila Generalna skupština UN-a;
b) krivična djela predviđena u čl. 50. Ženevske konvencije iz 1949.
godine o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika u oružanim
snagama u ratu, čl. 51. Ženevske konvencije iz 1949. godine o
poboljšanju položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih
snaga na moru, čl. 130. Ženevske konvencije iz 1949. godine o
postupanju prema ratnim zarobljenicima, čl. 137. Ženevske
konvencije iz 1949. godine o zaštiti civila u vrijeme rata;
c) Sva slična kršenja ratnih zakona koji su na snazi u vrijeme kada
počinje primjena ovog Protokola i ratnih običaja koji postoje u tom
trenutku, koji već nisu predviđeni gore navedenim Ženevskim
konvencijama.

Drugi put je to učinjeno Drugim dodatnim protokolom ( Strazbur,

17.03.1978. godine ) kada su se države članice Vijeća Evrope dogovorile da
se izvrše izmjene u oblasti fiskalnih krivičnih djela radi lakše primjene
konvencije.

Pored tih izmjena izvršene su dopune u pogledu suđenja u odsustvu i

da ekstradicija neće biti odobrena za krivično djelo za koje je izrečena
amnestija u zamoljenoj državi i ako je u nadležnosti te države da goni za to
krivično djelo prema vlastitom krivičnom zakonu. Saglasno čl. 28. st. 1. u
pogledu teritorija na koje se primjenjuje, ova Konvencija stavlja van snage
 4

one odredbe bilateralnih ugovora, konvencija ili sporazuma koje između

dvije strane ugovornice reguliraju oblasti ekstradicije, odnosno saglasno
stavu 2. strane ugovornice mogu između sebe da zaključuju bilateralne ili
multilateralne ugovore samo da bi dopunile odredbe ove Konvencije, ili
olakšale primjenu principa koje ona sadrži.

I – POSTUPAK IZRUČENJA IZ BiH U DRUGU DRŽAVU

Izručenje osumnjičenih, odnosno optuženih ili osuđenih stranih

državljana iz BiH u drugu državu vrši se prema odredbama Zakona o
međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ( Sl. glasnik BiH br.
53/09 ), ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.
Postupak predaje osumnjičenih, odnosno optuženih lica protiv kojih
se vodi krivični postupak pred međunarodnim krivičnim sudovima uređuje
se posebnim zakonom.
Izručenje stranaca drugoj državi dozvoljava se radi krivičnog gonjenja
ili izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora, a dozvoljava se samo za
krivična djela kažnjiva kako prema zakonima BiH, tako i prema zakonima
države moliteljice.
Izručenje radi krivičnog gonjenja dozvoljava se samo za krivična djela
za koja se i prema krivičnom zakonodavstvu BiH i prema zakonima države
moliteljice predviđena kazna zatvora od najmanje jedne godine.
Izručenje radi izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora
dozvoljava se ako trajanje izrečene kazne ili njen preostali dio koji se treba
izvršiti iznosi najmanje četiri mjeseca.

1. PREPOSTAVKE ZA IZRUČENJE

Pretpostavke za izručenje su da:

a) Lice čije se izručenje traži nije državljanin BiH - Zakonom je

propisano da državljanin BiH ne može biti izručen stranoj državi. Ovo se
odnosi i na državljane BiH sa dvojnim državljanstvom čak i ako bi ono
drugo državljanstvo bilo one države koja traži izručenje. Posjedovanje
državljanstva cijeni se u trenutku odlučivanja o zahtjevu za izručenje, iz
 5

čega proizilazi da se neće izručiti ni osoba koja je stekla državljanstvo BiH

nakon učinjenja krivičnog djela.
b) Lice čije se izručenje traži ne uživa pravo azila u BiH, odnosno da
nije u postupku traženja azila u BiH u vrijeme podnošenja molbe za
izručenje.
c) Djelo za koje se traži izručenje nije izvršeno na teritoriji BiH, protiv
nje ili njenog državljanina.
d) Djelo zbog kojeg se traži izručenje predstavlja krivično djelo i po
krivičnom zakonodavstvu BiH i po zakonu države u kojoj je izvršeno.
e) Djelo za koje se traži izručenje nije političko ili vojno krivično djelo.
f) Po domaćem zakonu, nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja
ili zastarjelost izvršenja kazne prije nego je stranac pritvoren ili kao
osumnjičeni, odnosno optuženi saslušan, da stranac čije se izručenje
traži nije zbog istog djela od domaćeg suda već osuđen ili da za isto djelo
nije od domaćeg suda pravosnažno oslobođen, osim ako se stiču uslovi
za ponavljanje krivičnog postupka, ili da protiv stranca nije u BiH zbog
istog djela pokrenut krivični postupak, a ako je pokrenut postupak zbog
djela učinjenom prema državljaninu BiH da je položeno osiguranje za
ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenog.
g) Da je utvrđen identitet lica čije se izručenje traži.
h) Ima dovoljno dokaza za sumnju da je stranac čije se izručenje traži
učinio određeno krivično djelo, ili da postoji pravosnažna osuđujuća
presuda.
i) Da se izručenje stranca ne traži radi: krivičnog gonjenja ili
kažnjavanja zbog njegove rase, spola, nacionalnog ili etničkog porijekla,
religijskog uvjerenja ili političkih stavova, kao i da se izručenje ne traži za
krivično djelo s propisanom smrtnom kaznom prema zakonu države koja
traži izručenje, osim ako država koja traži izručenje da garancije da neće
biti izrečena ili izvršena smrtna kazna.

2. MOLBA ZA IZRUČENJE

Molba za izručenje dostavlja se diplomatskim putem. Molba mora da

sadrži sljedeće priloge: sredstva za utvrđivanje identiteta osumnjičenog,
optuženog odnosno osuđenog ( tačan opis, fotografije, otisci prstiju i
sl. ); uvjerenje o državljanstvu stranca, ukoliko je riječ o državljaninu
države moliteljice, odnosno podaci o državljanstvu stranca ako je lice čije
 6

se izručenje traži državljanin neke druge države; izvod člana krivičnog

zakona države moliteljice za djelo za koje se traži izručenje i presudu u
originalu ili ovjerenom prijepisu ako je lice čije se izručenje traži
pravosnažno osuđeno, odnosno optužnicu, rješenje o pritvoru u
originalu ili ovjerenom prijepisu, ili drugi akt ravan navedenom, u kojem
su sadržani svi podaci koji se tiču počinjenog krivičnog djela i identiteta
počinioca, kao i dokazi za osnovanu sumnju.

Po zaprimanju molbe za izručenje Ministarstvo vanjskih poslova će

molbu proslijediti Ministarstvu pravde BiH koje će zatim molbu
proslijediti Tužilaštvu BiH. Država koja podnosi molbu za izručenje bira
jedan od službenih jezika u BiH.

Tužilaštvo BiH ispituje da li molba sadrži sve priloge, odnosno

pretpostavke za izručenje pa ako utvrdi da molba nije potpuna, zatražit
će od Ministarstva pravde BiH da nadležni organ države koja traži
izručenje otkloni nedostatke molbe. Ako Tužilaštvo BiH utvrdi da je
država moliteljica uz molbu dostavila i kompletnu ekstradicionu
dokumentaciju, ona se bez odgađanja prosljeđuje Sudu BiH na
rješavanje.

Lice čije se izručenje traži bit će lišeno slobode na osnovu

raspisane međunarodne potjernice ili na osnovu molbe države
moliteljice. Lice lišeno slobode se privodi sudiji za prethodni postupak, te
nakon provedenog postupka pred ovim sudijom ukoliko se utvrdi da je
molba za izručenje opravdana, određuje se pritvor protiv lica čije se
izručenje traži, rješenjem sudije za prethodni postupak na prijedlog
tužioca i to:

a) ako postoji opasnost da će izbjeći postupak izručenja ili

provođenja izručenja,

b) ako postoje okolnosti koje ukazuju na to da će osumnjičeni

uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti tragove krivičnog djela ili druge
dokaze,
 7

c) posebne okolnosti koje ukazuju na to da će lice čija se

ekstradicija traži ometati krivični postupak ili postupak izručenja
uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.

Pritvor može trajati najduže do izvršenja odluke o izručenju, ali ne

duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.

Pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje

očigledno da nema mjesta izručenju. Kada propisana molba ne bude
podnesena u određenom roku, sudija za prethodni postupak će
rješenjem ukinuti pritvor.

Ako Ured za saradnju s Interpolom po raspisanoj međunarodnoj

potjernici strane države uvidom u postojeću bazu podataka državljana ili
na drugi način utvrdi da je to lice državljanin BiH, obavijestit će Interpol
države moliteljice koja je raspisala međunarodnu potjernicu i sjedište
Interpola o nemogućnosti izručenja vlastitih državljana i nemogućnosti
raspisivanja potjernice na teritoriji BiH za državljaninom BiH radi
njegovog izručenja drugoj državi.

Dakle, Ured za saradnju s Interpolom obavijestit će stranu državu

da nadležni pravosudni organi te države mogu ustupiti krivično gonjenje
nadležnim pravosudnim organima BiH. Isto tako će ovaj Ured o
raspisanoj međunarodnoj potjernici strane države za državljaninom BiH i
preduzetim mjerama obavijestiti Ministarstvo pravde BiH. Ako Ured za
saradnju sa Interpolom nije mogao utvrditi da li je lice koje traži strana
država državljanin BiH, a Sud BiH naknadno utvrdi da je lice kojem je
određen pritvor radi izručenja drugoj državi državljanin BiH, takvo lice će
odmah biti pušteno iz pritvora, ako ne postoje uslovi za preuzimanje
krivičnog gonjenja od nadležnih organa BiH ili drugi uslovi koji
opravdavaju predaju tog lica drugom nadležnom organu radi vođenja
krivičnog postupka za koji su nadležni organi u BiH.

U hitnim slučajevima, kad postoji opasnost da će stranac čije se

izručenje traži pobjeći ili se sakriti, a po molbi nadležnog organa države
moliteljice, bez obzira kako je ona upućena, nadležni policijski organi BiH
će tog stranca lišiti slobode i privesti ga sudiji za prethodni postupak
 8

Suda BiH s ciljem odlučivanja o privremenom pritvoru. Nakon privođenja

lica čije se izručenje traži i nakon saslušanja istog, ukoliko se udovolji
molbi države moliteljice za određivanje pritvora licu čije se izručenje
traži, o tome će putem Ministarstva pravde BiH biti obaviještena država
moliteljica. Privremeni pritvor može trajati 18 dana, a može se produžiti
na zahtjev države moliteljice, ali ne može biti duži od 40 dana ni u kom
slučaju. Ukoliko zamoljena država u roku ne dostavi ekstradicionu molbu
i dokumentaciju, Sud BiH će donijeti rješenje o ukidanju pritvora licu čije
se izručenje traži.

Po saslušanju tužioca i branioca, sudija za prethodni postupak će

po potrebi provesti i druge izviđajne radnje radi utvrđivanja postoje li
pretpostavke za izručenje stranca, odnosno za predaju predmeta na
kojima je ili pomoću kojih je izvršeno krivično djelo, ako su ti predmeti
oduzeti od stranca. Po provedenim izviđajnim radnjama sudija za
prethodni postupak će spise izviđaja sa svojim mišljenjem dostaviti vijeću
Suda BiH. U esktradicionom postupku Sud BiH, rješavajući po molbi
strane države za izručenje, odlučuje da li su ispunjene ili ne zakonske
pretpostavke za izručenje, a u slučaju da dvije ili više država podnesu
molbu za izručenje određenog lica, Sud BiH će po svakoj molbi odlučiti o
ispunjenosti pretpostavki za izručenje toj državi, ako ministar pravde BiH
po ranijoj odluci Suda BiH nije donio rješenje o izručenju.

Ako vijeće Suda BiH nađe da su ispunjene zakonske pretpostavke

za izručenje stranca, donijet će rješenje o tome, a u suprotnom ukoliko
nađe da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje donijet će
rješenje kojim se molba za izručenje odbija. Takvo rješenje se dostavlja
vijeću Apelacionog odjeljenje Suda BiH koje će po saslušanju tužioca
Tužilaštva BiH, potvrditi, ukinuti ili preinačiti rješenje.

Ako je vijeće Suda BiH pravosnažnim rješenjem utvrdilo da su

ispunjene pretpostavke za izručenje stranca, ministar pravde BiH nakon
uvida u cjelokupni ekstradicioni spis donosi rješenje kojim se dopušta ili
ne dopušta izručenje stranca. Protiv rješenja kojim se dopušta izručenje
se ne može izjaviti žalba niti voditi upravni spor. Ako ministar pravde BiH
odbije izručenje lica za koje je Sud BiH pravosnažnim rješenjem utvrdio
da su ispunjene pretpostavke za izručenje, Tužilaštvo BiH može pokrenuti
 9

upravni spor. Ministar pravde BiH može odbiti izručenje ako su u pitanju
krivična djela za koja je domaćim zakonom predviđena kazna zatvora do
tri godine, ili ako je strani sud izrekao kaznu zatvora do jedne godine.

Država kojoj je izručeno lice čije se izručenje traži može to lice

izručiti trećoj državi samo uz saglasnost nadležnih organa BiH, a davanje
saglasnosti podrazumijeva dostavljanje molbe i popratne dokumentacije
od strane države kojoj je lice predato, uz provođenje postupka
predviđenog za izručenje stranca iz BiH, i rješenje kojim se daje
saglasnost državi moliteljici da izruči predato lice trećoj državi donosi
ministar pravde BiH. To rješenje o izručenju stranca dostavlja se Uredu za
saradnju sa Interpolom i Graničnoj policiji BiH. Ured za saradnju sa
Interpolom dogovara tehničke detalje realizacije ekstradicije sa
Interpolom države moliteljice, a realizaciju ekstradicije, tj. transport i
predaju lica ovlaštenim licima države moliteljice vrši Granična policija BiH
uz asistenciju ureda za saradnju sa Interpolom. Predaja lica čije je
izručenje odobreno mora se izvršiti najkasnije u roku od 30 dana od dana
donošenja rješenja ministra pravde BiH o izručenju, te ukoliko država
moliteljica bez opravdanog razloga ne preuzme lice čije je izručenje
dopušteno u roku od 5 dana od dana dogovorenog za predaju, to lice bit
će pušteno na slobodu.

Lice čije se izručenje traži može dati saglasnost za predaju državi

moliteljici na pojednostavljeni način bez provođenja ekstradicionog
postupka, kao i odreći se prava na principe specijaliteta koji su propisani
od strane ministra pravde BiH.

Ako lice koje je izručeno državi moliteljici na bilo koji način

izbjegne krivično gonjenje ili izvršenje kazne u državi moliteljici, a
ponovno se nađe na teritoriji BiH, moći će biti izručeno na ponovljeni
zahtjev.

Ako se od momenta pravosnažnosti rješenja Suda BiH do

donošenja rješenja ministra pravde BiH o izručenju promijene okolnosti
u pogledu nekih od pretpostavki za izručenje, ministar pravde BiH će
Sudu BiH dostaviti cjelokupnu dokumentaciju i zatražiti da ponovi
ekstradicioni postupak radi utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uvjeta za
 10

izručenje, te na osnovu rješenja Suda BiH u ponovljenom postupku

ministar pravde BiH donosi rješenje o izručenju.

Sud BiH može na osnovu zamolnice države moliteljice u toku

cijelog ekstradicionog postupka donijeti naredbu za pretres lica lišenog
slobode čije se izručenje traži, pretres prostorija i privremeno
oduzimanje predmeta. Predmeti koji se nađu kod lica lišenog slobode
čije se izručenje traži bit će predati državi moliteljici na njen zahtjev i to:

a) predmeti koji posluže kao dokazni materijali,

b) predmeti koji su u vezi sa krivičnim djelom, a koji se u

momentu lišavanja slobode nađu kod lica čije se izručenje traži ili budu
naknadno otkriveni.

II – POSTUPAK PO MOLBI BiH ZA IZRUČENJE IZ DRUGE DRŽAVE

Ako se protiv lica koje se nalazi u drugoj državi vodi u BiH krivični
postupak, ili ako je licu koje se nalazi u stranoj državi domaći sud izrekao
kaznu zatvora, ministar pravde BiH može podnijeti molbu za izručenje tog
lica, na obrazložen prijedlog organa koji vodi postupak, odnosno organa
nadležnog za izvršenje. Molba se podnosi nadležnom ministarstvu za
poslove pravosuđa zamoljene države diplomatskim putem, odnosno
direktno, ako je to predviđeno međunarodnom ugovorom.

U hitnim slučajevima, kad postoji opasnost da će lice čije se izručenje

traži pobjeći ili se sakriti, ministar pravde BiH može i prije podnošenja
ekstradicione molbe zatražiti od zamoljene države da se to lice privremeno
pritvori. Uz molbu za privremeno pritvaranje prilažu se dokazi za
utvrđivanje identiteta lica čije se izručenje traži, rješenje o pritvoru, ili drugi
akt istog pravnog djelovanja, odnosno pravosnažna presuda ako je stvar
presuđena, naziv krivičnog djela zbog kojeg se traži privremeno pritvaranje,
kao i izjava da će biti tražena ekstradicija tog lica.
 11

Ako lice čije se izručenje traži bude izručeno u BiH, moći će se krivično
goniti, odnosno prema njemu će se moći izvršiti kazna samo za krivično
djelo za koje je izručenje dopušteno, osim ako se lice odreklo tog prava, ili
država koja ga je izručila nije postavila takav uslov.

Ako je izručenje lica čije se izručenje traži u BiH odobreno pod

određenim uslovima u pogledu vrste ili visine kazne koja se može izreći,
odnosno izvršiti i pod tim uslovima bude prihvaćen od strane organa koji je
tražio njegovu ekstradiciju, nadležni sud u BiH je prilikom izricanja kazne
vezan tim uslovima, ako se radi o izvršenju već izrečene kazne, sud koji je
sudio u posljednjem stepenu preinačit će presudu i uskladit će izrečenu
kaznu sa uslovima izručenja.

Ako je izručenje lica čije se izručenje traži u BiH odobreno pod

određenim uslovima u pogledu tipa ustanove u kojoj treba izdržavati kaznu,
i pod tim uslovima bude prihvaćeno od strane organa koji je tražio njegovu
ekstradiciju, nadležni organ koji je uputio osuđenog na izdržavanje kazne
zatvora dužan je voditi računa o uslovima pod kojim je lice izručeno u
pogledu tipa ustanove u kojoj to lice treba izdržavati zatvorsku kaznu.

Isto tako, ako je izručeno lice bilo pritvoreno u stranoj državi zbog
krivičnog djela u vezi s kojim je izručeno, vrijeme koje je to lice provelo u
pritvoru uračunat će se u kaznu.

Troškovi vezani za dovođenje lica čije je izručenje odobreno u BiH

padaju na teret budžeta iz kojeg se finansira organ koji je zatražio izručenje,
a njih planira i uplaćuje ministarstvo pravde koje se finansira iz tog budžeta,
a na nivou BD BiH Pravosudna komisija BD BiH.

Ako izručenje traži strana država od druge strane države, a lice čije se
izručenje traži bi se imalo sprovesti preko teritorije BiH, sprovođenje može
na molbu zainteresirane države dopustiti ministar pravde BiH, pod uslovom
da se ne radi o državljaninu BiH i da se izručenje ne vrši za političko ili vojno
krivično djelo. Molba za sprovođenje lica preko teritorije BiH mora
sadržavati sve podatke koji su predviđeni zakonom i pod uslovom
uzajamnosti troškovi sprovođenja lica preko teritorije BiH padaju na teret
 12

sredstava budžeta BiH, ako je riječ o sprovođenju koje se obavlja kopnenim

putem.

III – USTUPANJE KRIVIČNOG GONJENJA STRANOJ DRŽAVI

Ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi predstavlja poseban

zakonski institut izvan okvira predviđenih za ekstradiciju, pri čemu nije
potrebno da budu ispunjeni uvjeti za izručenje. Ustupanje krivičnog
gonjenja i suđenja moguće je ukoliko su ispunjeni sljedeći uvjeti: prvo,
izvršilac mora biti stranac, i drugo, taj stranac mora imati prebivalište u
stranoj državi. Oba ova uvjeta moraju biti ispunjena kumulativno. Kod
stranaca koji imaju prebivalište na području BiH ne mogu se ustupiti krivični
spisi stranoj državi radi krivičnog gonjenja i suđenja. Međutim, ne postoji
prepreka za ustupanje krivičnog gonjenja i suđenja stranca stranoj državi čiji
taj stranac nije državljanin, ukoliko taj stranac ima prijavljeno prebivalište u
toj stranoj državi.

Također, krivično gonjenje se neće ustupiti ukoliko to krivično djelo

nije predviđeno kao krivično djelo i po zakonu strane države kojoj se ustupa
krivično gonjenje. Pored ovih uvjeta za izručenje krivičnog gonjenja i
suđenja stranoj državi, potrebno je da se ta strana država ne protivi
ustupanju gonjenja. Ukoliko postoji protivljenje strane države, po bilo kojem
osnovu, neće biti moguće ustupiti krivično gonjenje i suđenje. Dakle,
ustupanje nije obaveza, već samo mogućnost, s obzirom da i pored
postojanja svih formalnih uvjeta ustupanje ne mora da se izvrši. Dakle, pri
ocjeni da li će se ustupanje omogućiti ili ne ocjenjuje se u svakom
konkretnom slučaju, kojom prilikom dolazi do izražaja pitanje oportuniteta.

Pošto zakon izričito ne navodi ko inicira postupak ustupanja krivičnog

gonjenja, inicijativa za ustupanje može poteći i od Tužitelja i od strane
države kojoj bi se ustupilo krivično gonjenje.

Ukoliko se donese odluka o ustupanju krivičnog gonjenja i ukoliko to

prihvati strana država, svi do tada prikupljeni krivični spisi će se dostaviti
diplomatskim putem stranoj državi. Jednom ustupljeno krivično gonjenje
 13

stranoj državi nije moguće ponovo tražiti nazad, a isto tako odluka kojom se
povlači odluka o ustupanju nema nikakav pravni značaj.

Ustupanje se neće dopustiti ako bi se njime stranac izložio

nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju i
kažnjavanu, što je smisao u zaštiti osnovnih ljudskih prava i građanskih
sloboda stranca, u smislu ostvarenja prava na pravično suđenje, a u skladu
sa EKLJP. Iz toga proizilazi da će tužitelj, odnosno sud prije donošenja odluke
o ustupanju krivičnog gonjenja ustanoviti da li su zakonski propisi o
krivičnom postupku strane države usklađeni sa međunarodnim
konvencijama o zaštiti ljudskih prava i sloboda, te da li ispunjavaju u
najmanju ruku standarde propisane domaćim zakonodavstvom.

Do podizanja optužnice odluku o ustupanju donosi tužitelj. Od

potvrđivanja optužnice pa do ustupanja predmeta sudiji, odnosno vijeću,
takvu odluku donosi sudija za prethodno saslušanje, na prijedlog tužioca.
Obzirom da nije regulisano ko donosi odluku o ustupanju suđenja, logično je
da takvu odluku donosi sudija, odnosno vijeće pred kojim se održava
suđenje, i u takvim situacijama nije potrebno da postoji prijedlog tužioca.

Posebno ograničenje kod donošenja odluke o ustupanju krivičnog

gonjenja je i visina zaprijećene kazne po domaćem zakonu. Naime,
ustupanje je moguće samo za djela iz nadležnosti suda sa propisanom
kaznom zatvora do 10 godina. Dakle, ustupanje nije ograničeno vrstom
krivičnog djela, već je samo limitirano propisanom sankcijom, a isto se može
izvršiti samo ako je takva radnja predviđena kao krivično djelo u stranoj
državi, kada postoji istovrsnost zakonskih propisa. Ako isti ne bi postojao,
stranac bi u stranoj državi ostao nekažnjen, što nije svrha ustupanja.

Ako je oštećeni državljanin BiH, do ustupanja gonjenja neće doći

ukoliko se on tome protivi. Ustupanje gonjenja moguće je i kod protivljenja
oštećenog, ukoliko je dato osiguranje za ostvarivanje njegovog
imovinskopravnog zahtjeva.

Zahtjev za preuzimanje krivičnog gonjenja stranoj državi podnosi se u

formi zamolnice, a zamolnica mora uz ostalo sadržavati i lične podatke o
osumnjičenom, odnosno optuženom licu, njegovom državljanstvu, mjestu
 14

prebivališta, opis i kvalifikaciju krivičnog djela, kao i obrazloženi razlog zbog

kojeg se krivični postupak ustupa zamoljenoj državi. Zamolnica i njeni prilozi
treba da budu prevedeni na jezik zamoljene države, ako međunarodnim
ugovorom nije drukčije određeno.

Zamolnica domaćeg pravosudnog organa za preuzimanje krivičnog

gonjenja od strane države sa svim spisima krivičnog predmeta dostavlja se
ministarstvu pravde BiH. Ako je predmet koji se ustupa iz nadležnosti
pravosudnog organa entiteta, odnosno pravosudnih organa BD BiH,
zamolnica sa svim prilozima podnosi se Ministarstvu pravde BiH, putem
entitetskog Ministarstva pravde, odnosno Pravosudne komisije BD BiH. Tako
primljenu zamolnicu za preuzimanje krivičnog gonjenja Ministarstvo pravde
BiH će sa svim spisima krivičnog predmeta proslijediti nadležnom organu
zamoljene države, te zamoliti da povratnu informaciju o odluci nadležnog
stranog pravosudnog organa zamoljene države dostavi Ministarstvu pravde
BiH.

Ministarstvo pravde BiH će kad zaprimi zahtjev strane države za

poduzimanje krivičnog gonjenja državljanina BiH ili osobe koja ima
prebivalište u BiH za krivično djelo iz nadležnosti suda izvršeno van teritorije
BiH, dostaviti sa spisima tužitelju. Odlučujući o zahtjevu strane države,
tužitelj može da prihvati ili odbije zahtjev. Prihvatit će zahtjev ukoliko nađe
da u dostavljenim spisima ima dovoljno elemenata za osnove sumnje o
učinjenom krivičnom djelu, i tada će donijeti naredbu o sprovođenju istrage
ili podnijeti optužnicu sa prijedlogom za izdavanje kaznenog naloga. Ukoliko
donese negativnu odluku, tj. nađe da nema mjesta prihvatanju gonjenja iz
bilo kojih razloga, o tome obavještava stranu državu koja je uputila zahtjev i
obavještavanje se vrši diplomatskim putem. Dakle, ovdje je riječ o
ustupanju spisa od organa strane države našoj zemlji radi vođenja krivičnog
postupka protiv našeg državljanina. U pogledu vrste krivičnih djela, odnosno
propisanih kazni, ne postoji nikakvo ograničenje, gonjenje se može poduzeti
bez obzira na to koje krivično djelo je u pitanju, i koja je propisana kazna, a
istovrsnost zakonskih propisa je neophodna, a to znači da radnja mora biti
kod nas predviđena kao krivično djelo. Dokazi dostavljeni u spisu sa
zahtjevom mogu se koristiti na glavnom pretresu. Tj., dokazi moraju
odgovarati zakonima zemlje u kojoj su pribavljeni, i u tom slučaju ne moraju
odgovarati zakonima zemlje u kojoj suđenje treba da se obavi. Korištenje
 15

ovakvih dokaza značilo bi odstupanje od principa neposrednosti, dakle

dozvoljava se da se zapisnici sa iskazima svjedoka čitaju ako bi dolazak
svjedoka pred sud bio znatno otežan iz važnih razloga, a i drugi dokazi se
inače čitaju – zapisnik o uviđaju, pretresanju, oduzimanju predmeta, i dr.
Pravomoćna odluka donesena u krivičnom postupku od strane suda
zamoljene zemlje vezuje državu moliteljicu i ona ne može više voditi nikakav
postupak po toj stvari.

IV – PRAKSA SUDA I TUŽILAŠTVA BiH

U predmetima izručenja – ekstradicije Sud BiH od početka rada suda

BiH do 30.06.2005. godine je odbio sve molbe koje se odnose na izručenje
vlastitih državljana. Najviše su države iz okruženja R. Srbija i R. Crna Gora
podnosile molbe za izručenje i to za 33 lica, R. Hrvatska za 22 lica, R.
Slovenija za 10 lica, SR Njemačka za 9 lica, R. Austrija za 8 lica, R. Italija za 5
lica i ostale države za jedno lice, i to zaključno sa 2005. godinom. U svim
ovim predmetima izručenja bio je određen pritvor koje je Sud BiH riješio u
roku od 3 mjeseca.

BiH je u istom periodu podnosila zahtjev za izručenje 27 lica od kojih

je jedino Belgija odbila molbu za izručenje traženog lica, dok su ostale
zemlje udovoljile molbi BiH za izručenje traženih lica. BiH je podnosila
zahtjeve za izručenje lica državama u okruženju i to od Srbije i Crne Gore 7
lica, SR Njemačka 5 lica, R. Hrvatske 4 lica, Švedske 3 lica od kojih je jedno
lice deportovano nakon podnesene molbe, Makedonija 2 lica i od
Mađarske, Austrije, Švicarske, Italije i Belgije 1 lice.

U istom periodu, u predmetima izručenja – ekstradicije po kojima je

postupao Kantonalni sud u Sarajevu od ukupno osamnaest traženih lica za
izručenje, KS u Sarajevu udovoljio je molbama za izručenje 9 lica, a odbio je
molbe za izručenje 9 lica. Od 18 traženih lica, čije se izručenje tražilo, bilo je
6 državljana BiH. Kantonalni sud u Sarajevu odbio je izručenje vlastitih
državljana po molbi Belgije, Makedonije i Austrije, dok je po molbi SR
Njemačke dopustio izručenje 2 državljana BiH, a jednu molbu za izručenje
državljana BiH je odbio. U svim predmetima izručenja bio je određen
 16

pritvor, te je Kantonalni sud u Sarajevu za 10 lica riješio u roku od 3 mjeseca,

a za 5 lica riješio je do 6 mjeseci. Većinom su zemlje iz okruženja podnosile
Kantonalnom sudu u Sarajevu molbe da im se izruče njihovi državljani, a
tako i državljani iz drugih zemalja.

Prema podacima Tužilaštva BiH za 2011. godinu, ukupno je bilo 50

predmeta KTZ ( međunarodne pravne pomoći ) za 63 lica, od kojih se jedan
broj predmeta odnosi na ekstradiciju.

Prema nezvaničnim podacima Ministarstva pravde BiH u 2010.

ukupno je bilo 138 zahtjeva za ekstradiciju, i to iz BiH prema drugim
državama 37, a iz drugih država prema BiH 101, dok je po podacima za
2011. godinu ukupno bilo 225 zahtjeva za ekstradiciju, iz BiH prema drugim
državama 75, a iz drugih država prema BiH 150.
U predmetu Tužilaštva BiH br. KTZ-93/11, Dragan Paravinja, optužen
za ubistvo sedamnaestogodišnje Antonije Bilić iz Drniša, je dana 17.02.2012.
godine izručen iz BiH Hrvatskoj. Paravinja se nalazio u Kazneno-popravnom
zatvoru Tunjice kod Banjaluke gdje je služio kaznu od dvije godine i 10
meseci zatvora zbog ranijeg pokušaja silovanja u Palama. U Hrvatsku je
prebačen zbog sudskog postupka koji se pred Županijskim sudom u Šibeniku
vodio protiv njega zbog ubistva Antonije Bilić. Mjesec dana prije izručenja,
Ministarstvo pravosuđa Hrvatske primilo je rješenje iz Ministarstva pravde
BiH kojim se odobrava privremeno Paravinjino izručenje. Paravinja je,
naime, uhapšen kod Srpca u BiH 2011. godine i bio je izručen Hrvatskoj, ali
je vraćen u BiH gdje je pred Okružnim sudom u Sokocu osuđen na 34
mjeseca zatvora zbog pokušaja silovanja u Palama 2002. godine. Pored
Hrvatske, Paravinjino izručenje je tražila i Srbija zbog silovanja i pokušaja
silovanja, pri čemu je Paravinja u Srbiji pravosnažno osuđen na četiri i po
godine zatvora.

Pojedini predmeti nisu rezultirali izručenjem; pravosnažno presuđeni

Ante Jelavić ( predmet Tužilaštva BiH br. KT-25/04 ), nosilac državljanstva
BiH i RH, nakon presuđenja pušten je na slobodu i pobjegao je pravosudnim
organima BiH u Republiku Hrvatsku, odakle nije mogao biti izručen upravo
zbog pravila da država ne izručuje svoje državljane.
 17

Tihomir Purda ( predmet Tužilaštva BiH br. KTZ-4/11 i 12/11 ), lišen

slobode u Bosni i Hercegovini po potjernici Republike Srbije, nakon što je po
zahtjevu Republike Srbije počelo provođenje procesa ekstradicije u BiH i
nakon što je pomenuti po rješenju Suda BiH dva mjeseca proveo u pritvoru,
pušten je na slobodu stoga što je Republika Srbija odustala od zahtjeva za
izručenje.

Ognjen Šimić (predmet Tužilaštva BiH KTZ-127/08) i Branimir Glavaš

(predmet Tužilaštva BiH br. KTZ-84/09 i 101/10), iako presuđeni u Republici
Hrvatskoj, nakon bijega u Bosnu i Hercegovinu nisu mogli biti izručeni, te su
kaznu na koju su bili osuđeni u Republici Hrvatskoj izdržavali u Bosni i
Hercegovini po osnovu Sporazuma između RH i BiH o međusobnom
izvršenju sudskih odluka u kaznenim stvarima.

Nakon hapšenja Ejupa Ganića (predmet Tužilaštva BiH KT-RZ-168/06)

dana 1. marta 2010. godine u Londonu na osnovu potjernice koju je R.
Srbija raspisala za njim i još 18 osoba iz BiH "zbog napada na kolonu JNA u
Sarajevu 3. svibnja 1992. godine”, i R. Srbija i Bosna i Hercegovina uputile su
zahtjev za izručenje, pri čemu je BiH temeljila zahtjev na činjenici da se radi
o državljaninu BiH, te da su krivična djela povodom kojih je potjernica
raspisana počinjena na teritoriji BiH. Zahtjev R. Srbije sud je odbio temeljem
vjerovatnosti da je riječ o procesu koji je “politički motiviran”. Na sličan
način odlučio je i austrijski sud sredinom 2011. godine kada je po potjernici
raspisanoj za isto djelo u Beču uhapšen državljanin BiH Jovan Divjak
(predmet Tužilaštva BiH KT-RZ-168/06), i kada je R. Srbija također uputila
zahtjev za izručenje.

Početkom 2008. godine, Tužilaštvo BiH upućivao je više zahtjeva R.

Srbiji pod brojevima KTZ-68/07, 171/08, 91/08, 110/09 i 32/09 za izručenje
Ilije Jurišića, uhapšenog 11.05.2007. godine u Beogradu i optuženog za
ratne zločine u predmetu “tuzlanska kolona”. Sredinom 2012. godine Ilija
Jurišić pušten je na slobodu nakon provedene tri i pol godine u pritvoru u
Beogradu.
 18

V - MEĐUNARODNE KONVENCIJE, UGOVORI I SPORAZUMI O EKSTRADICIJI

I MEĐUNARODNOJ KRIVIČNOPRAVNOJ POMOĆI KOJE OBAVEZUJU BOSNU
I HERCEGOVINU

1. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, stupila na

snagu 12.01.1951. godinu

2. Konvencija o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti,

usvojena i otvorena za potpis Rezolucijom GSUN br. 2391 ( XXIII ) od
26.11.1968. godine

3. Konvencija protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili

ponižavajućih kazni ili postupaka, stupila na snagu 26.01.1978.
godine

4. Statut međunarodne organizacije kriminalističke policije ( Interpol ),

usvojen 1959. godine Izmjene i dopune vršene na generalnim
skupštinama 1962., 1964., 1967., 1968., 1974., 1975., 1977. godina

5. Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, objavljen „Sl. glasnik BiH

– Međunarodni ugovori br. 3/02“

6. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organizovanog

kriminala, objavljena u „Sl. glasnik BiH – Međunarodni ugovori br.
3/02“

7. Protokol protiv krijumičarenja migranata kopnenim, morskim i

vazdušnim putem, kojim se dopunjuje Konvencija Ujedinjenih
naroda protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, objavljena u
„Sl. glasnik BiH br. 3/02“

8. Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine ljudima,

naročito ženama i djecom, kojom se dopunjuje Konvencija Ujedinjenih
naroda protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, objavljena u
„Sl. glasnik BiH br. 3/02“
 19

9. Međunarodna konvencija o suzbijanju finansiranja terorizma,

objavljena u „Sl. glasnik BiH br. 3/03“

10.Međunarodna konvencija o suzbijanju terorističkih bombaških

napada, objavljena u „Sl. glasnik BiH br. 7/03“

11.Konvencija o sigurnosti osoblja Ujedinjenih naroda i pridruženog

osoblja, objavljena u „Sl. glasnik BiH br. 7/03“

12.Konvencija o suzbijanju nezakonitih djela protiv bezbjednosti

pomorske plovidbe, objavljena u „Sl. glasnik BiH br. 8/03“

13.Protokol o suzbijanju nezakonitih djela protiv sigurnosti stalnih

platformi smještenih u epikontinentalnom pojasu, sačinjen u Rimu
10.03.1988. godine, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 8/03“

14.Konvencija o kibernetičkom kriminalu sa protokolima, Budimpešta,

23.11.2011. godine, objavljena u „Sl. glasnik BiH br. 6/06“

15.Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije, objavljena u „Sl.

glasnik BiH br. 5/06“

16.Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, Rim,

04.11.1950. godine, objavljena u „Sl. glasnik BiH br. 6/99“

17.Protokol br. 12 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih

sloboda, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 8/03“

18.Protokol br. 13 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih

sloboda, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 8/03“

19.Protokol br. 14 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih

sloboda, Strazbur, 13.05.2004. godine, objavljen u „Sl. glasnik BiH br.
6/06“
 20

20.Evropska konvencija o suzbijanju terorizma, usvojena u Strazburu

27.01.1977. godine, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 12/03“

21.Protokol o izmjeni Evropske konvencije o suzbijanju terorizma,

objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 2/06“

22.Evropska konvencija o ekstradiciji, pariz, 13.12.1957. godine,

objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 4/05“, u odnosu na BiH stupila je na
snagu 24.07.2005. godine, BiH je članica ove Konvencije postala na
dan 01.11.2005. godine

23.Dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji, Strazbur,

15.10.1975. godine, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 4/05“, u odnosu na
BiH stupio na snagu 24.07.2005. godine

24.Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji, Strazbur,

17.03.1978. godine, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 4/05“, u odnosu na
BiH stupio na snagu 01.12.2005. godine

25.Evropska konvencija o međusobnom pružanju pravne pomoći u

krivičnim stvarima, Strazbur, 20.04.1959. godine, objavljena u „Sl.
glasnik BiH br. 4/05“, u odnosu na BiH stupila na snagu 24.07.2005.
godine

26.Evropska konvencija o prenošenju postupka u krivičnim stvarima,

Strazbur, 15.03.1972. godine, objavljena u „Sl. glasnik BiH br. 4/05“

27.Konvencija o transferu osuđenih osoba, objavljena u „Sl. glasnik BiH

br. 3/05“, u odnosu na BiH primjenjuje se od 01.08.2005. godine

28.Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne

i Hecegovine i Vlade Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u
građanskim i krivičnim stvarima sa posebnim dodatkom, objavljen u
„Sl. glasnik BiH br. 01/96“
 21

29.Sporazum između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije

Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom
izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, objavljen u „Sl.
glasnik BiH br. 01/96“

30.Sporazum između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske o izmjeni

Sporazuma između Vlade Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije
Bosne i Hercegovine i Vlade Republike Hrvatske o međusobnom
izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, objavljen u „Sl.
glasnik BiH br. 11/05“

31.Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije o pravnoj

pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, objavljen u „Sl. glasnik BiH
br. 11/05“

32.Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije o

izručenju, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 14/06“

33.Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije o

međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima,
objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 09/06“

34.Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije o

međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima,
objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 12/05“

35.Ugovor između Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije o izručenju,

objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 12/05“

36.Ugovor između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o pravnoj

pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, objavljen u „Sl. glasnik BiH
br. 11/05“

37.Ugovor između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore o

međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima,
objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 11/05“
 22

38.Sporazum između Bosne i Hercegovine i Sjedinjenih Američkih Država

u vezi sa predajom osoba Međunarodnom krivičnom sudu, objavljen u
„Sl. glasnik BiH br. 08/03“

39.Zakon o saradnji Republike Srpske sa Međunarodnim krivičnim sudom

u Hagu, objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 52/01“

40.Zakon o izručenju okrivljenih osoba po zahtjevu Međunarodnog suda,

objavljen u „Sl. glasnik BiH br. 09/96“

41.Uputstvo o primjeni pravila u postupku ekstradicije za nadležne

institucije Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine,
Republike Srpske i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, objavljen u „Sl.
glasnik BiH br. 04/02 i 21/02“

42.Zakon o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog

provođenja mandata Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju te drugih međunarodnih restriktivnih mjera, objavljen u
„Sl. glasnik BiH br. 25/06“

KONVENCIJE KOJE JE BOSNA I HERCEGOVINA PREUZELA OD SFRJ

1. Konvencija o izdavanju krivaca između Srbije i Švicarske od 16/28.

XI1887

2. Ugovor o izdavanju krivaca između Srbije i Holandije od 28.11 (11. III)

1896

3. Ugovor o uzajamnom izdavanju krivaca između Srbije i Velike Britanije

od 6. XII 1900. godine

4. Konvencija o izdavanju krivaca zaključen između Kraljevine Srbije i

Sjedinjenih Američkih Država od 12/25. X 1901. godine
 23

5. Konvencija između Kraljevine SHS i Italije o pravnoj i sudskoj zaštiti

odnosnih državljana od 6. IV 1922. godine

6. Konvencija između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Italije o

izdavanju krivaca od 6. IV 1922. godine

7. Konvencija o izdavanju krivaca između Kraljevine Srba, Hrvata i

Slovenaca i Arbanske Republike od 22. VI1926. godine

8. Ugovor između FNRJ i NR Bugarske o uzajamnoj pravnoj pomoći od

22. III 1956. godine

9. Konvencija između FNRJ i Kraljevine Grčke o uzajamnim pravnim

odnosima od 18. VI1959. godine

10.Ugovor između FNRJ i NR Poljske o pravnom saobraćaju u građanskim

i krivičnim stvarima od 6. II 1960. godine

11.Ugovor između FNRJ i Rumunjske NR o pravnoj pomoći od 18. X 1960.

godine

12.Ugovor između FNRJ i SSSR o pravnoj pomoći u građanskim,

porodičnim i krivičnim stvarima od 24. II 1962. godine

13.Ugovor između SFRJ i CSSR o reguliranju pravnih odnosa u

građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 20.11964. godine

14.Ugovor između SFRJ i Njemačke DR o pravnom saobraćaju u

građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 20. V 1966. godine

15.Ugovor između SFRJ i NR Mađarske o uzajamnom pravnom

saobraćaju od 7. III 1968. godine

16.Konvencija između SFRJ i Francuske Republike o uzajamnoj pravnoj

pomoći u krivičnim stvarima od 29. X 1969. godine
 24

17.Konvencija o izdavanju između Vlade SFRJ i Vlade Francuske

Republike od 23. IX 1969. godine

18.Sporazum između SFRJ i SR Njemačke o izdavanju od 26. XI1970.

godine

19.Konvencija o ekstradiciji i pravnoj pomoći u krivičnim stvarima

između SFRJ i Kraljevine Belgije od 4. VI1971. godine

20.Ugovor između SFRJ i SR Njemačke o pravnoj pomoći u krivičnim

stvarima od 1. X 1971. godine

21.Konvencija o izručivanju između SFRJ i Republike Turske od 17.

XI1971. godine

22.Konvencija o sudskoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima između

SFRJ i Republike Turske od 8. X 1973. godine

23.Ugovor između SFRJ i Španjolske o pravnoj pomoći u krivičnim

stvarima i izručenju od 8. VII1980. godine

24.Ugovor između SFRJ i Mongolske NR o pružanju pravne pomoći u

građanskim, porodičnim i krivičnim stvarima od 8. VI 1981. godine

25.Ugovor između SFRJ i Republike Austrije o pravnoj pomoći u krivičnim

stvarima od 1. II1982. godine

26.Ugovor između SFRJ i Republike Austrije o izručenju od 1. II1982.

godine

27.Ugovor između SFRJ i Republike Austrije o međusobnom izvršavanju

sudskih odluka u krivičnim stvarima od 1. II1982. godine

28.Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima između

SFRJ i DNR Alžir od 31. III 1982. godine
 25

29.Ugovor između SFRJ i Republike Cipar o pravnoj pomoći u građanskim

i krivičnim stvarima od 19. IX 1984. godine
 26

LITERATURA

1) Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima ( Sl.

glasnik BiH br. 53/09 )

2) Evropska konvencija o ekstradiciji, Strazbur, 13.12.1957. godine

3) Dodatni protokol uz EKOE, Strazbur, 15.10.1975. godine

4) Drugi dodatni protokol uz EKOE, Strazbur, 17.03.1978. godine

5) Evropska konvencija o prenošenju postupka u krivičnim stvarima,

Strazbur, 15.03.1972. godine

6) Evropska konvencija o transferu osuđenih lica, Strazbur, 21.03.1983.

godine

7) Statut Međunarodne organizacije krim policije ( Interpol )

8) Pilav, dr. Amir, Šarac, Jovan, Sladoje, Nikola i Bučar, Ana,

Međunarodna pravna pomoć, Ministarstvo pravde BiH, Sarajevo,
2006.

9) Konaković, mr.sc. Suvad, Ekstradicija i međunarodni ugovori,

Sarajevo, 2007.