Professional Documents
Culture Documents
Među ostalima 9,5% zauzimaju Jugoslaveni, što je vrlo važno naglasiti, jer ih
hrvatski ekstremisti apriorno svrstavaju u Srbe "prilagođene sustavu". Daklem su,
gledajući etničku strukturu, Hrvati za 5% do 15% premašivali srpsko stanovništvo.
Kad je bivšu državu zahvatio nacionalistički ekstremizam – potaknut Miloševićevom
politikom, ali bujajući napose i među Hrvatima, kosovskim Albancima i manje
izražen među Slovencima, Vukovar je još bio u sastavu SFRJ. Prema srpskohrvatskoj
Wikipediji:
1
zajednica Hrvata, Srba i ostalih. Prilikom raspada SFRJ, srbijanski predsjednik
Slobodan Milošević i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman su počeli slijediti
nacionalističku politiku. 1990. izbila je oružana pobuna militanata Srba Hrvatske uz
potporu srbijanske vlade i paravojnih formacija, koji su postepeno preuzimali sve
više teritorija Hrvatske. JNA je počela intervenirati na strani pobune, te je izbio
sukob u Slavoniji pred kraj proljeća 1991. Potkraj 8. mjeseca, JNA je započela
potpuni napad na istoku Hrvatske, uključujući i Vukovar. Vukovar je branilo oko
1.800 lagano naoružanih vojnika Zbora narodne garde (ZNG) i dobrovoljaca,
nasuprot 36.000 vojnika JNA i srbijanskih paravojnika koji su imali teško
naoružanje i oklopna vozila. Tijekom bitke, topovski metci i čahure su ispaljene na
grad stopom koja je znala doseći i do 12.000 čahura dnevno. U tom razdoblju, to je
bila najžešća bitka u Europi od 1945., a Vukovar je bio prvi veći europski grad
potpuno uništen od Drugog svjetskog rata. Kada je Vukovar pao 18.11., stotine
hrvatskih vojnika i civila je masakrirano a 31.000 civila je deportirano iz grada i
okolice. Većina Vukovara je "etnički očišćena" od nesrpskih stanovnika te je potom
grad priključen samoproglašenoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Nekoliko srpskih
vojnih i političkih službenika, među njima i Milošević, je kasnije optuženo a u
nekoliko slučajeva i osuđeno za ratne zločine tijekom i nakon bitke."
To su fakti, ali – što stoji iza njih? Međunarodno priznanje RH sa strane tada
priznatih (legalnih) svjetskih država datira od 11. decembra 1991. godine, bez obzira
što su Hrvatska i Slovenija već ranije proglasile svoju nezavisnost. Daklem je JNA –
kakva bila da bila, i štitila interese koje je štitila – u očima svjetske javnosti još
uvijek bila legalna vojska, još uvijek legalne države članice UN. I prije početka
opsade Vukovara od strane JNA, u njemu su se dešavali zločini nad srpskim
stanovništvom (opširnije ovdje); jugoslavenska vojska imala je daklem opravdanje,
drugo je pitanje dali etičko, za intervenciju. Tim prije što su se u njemu okupljale
ilegalno naoružane paravojne jedinice.
"Ni sam Merčep nije se u tim vremenima libio govoriti o "leševima u Dunavu".
Neposredno nakon pada Vukovara u studenom 1991. je izjavio: "Ne kažem da u
Vukovaru nije zaplivao ni jedan leš. Na tako velikom području, u takvoj situaciji,
svatko je mogao učiniti što je htio. Međutim, mi smo to u Vukovaru dobro
kontrolirali, tako da toga nije bilo u nekoj znatnijoj mjeri".
Vukovar je tijekom opsade od skoro tri mjeseca, branilo oko 1800 ljudi, i tu se javlja
prva od dviju dvojbi koje razmatram, za sada bez odgovora. No, prije toga tek da
usput spomenemo nedvojbena svjedočenja – i od samih branitelja grada, pa i
hrvatskih vojnih zapovjednika - o tome da je grad zajedno sa svojim stanovništvom
žrtvovan u ime rađanja hrvatske države (točnije, interesa razbijača stare i stvaranja
nove države). O tome je moguće naći masu podataka na internetu, a ovdje
spomenimo tek pismo Siniše Glavaševića (ovdje je originalni audio zapis) kojeg se
perfidno koristi kao ikonu hrvatske žrtve prešućujući njegove optužbe protiv
hrvatskih vlasti, a još perfidnije difamira njegovog sina koji shvaća tko je i što je bio
njegov otac, nasuprot onih koji njegov lik eksploatiraju u svoje svrhe. Sam
zapovjednik obrane grada Mile Dedaković – Jastreb svjedoči o nekim stvarima (vidi
originalni audio zapis), a lako je pronaći i ina svjedočenja iz redova tadašnjeg vojnog
i civilnog hrvatskog rukovodstva. Sam Jastreb bio je uhapšen od hrvatskih
redarstvenika i brutalno mučen - pa i njegov nasljednik u obrani grada, Borković -
nakon čega su se oba komformistički povukla u mirovinu prilagodivši se postojećem
2
stanju stvari, i uglavnom zašutjela o stvarnim zbivanjima licemjerno se prepustivši
struji koja još i danas vlada Hrvatskom. Obračun ekstremista sa nepoćudnim
osobama iz najužeg vojnog, obavještajnog i civilnog vodstva, zaslužnih za nezavisnu
državu, bez kojih bi je teško i bilo (Mesić, Špegelj, Manolić, Boljkovac, Degoricija,
Dedaković, Perković, Mustač,...) slijedi poznatu matricu. Čim dotični progovore bilo
o istini, bilo da počnu postavljati prava pitanja o prijepornim hrvatskim postupcima
tijekom rata, naprosto ih se javno ekskomunicira kao udbaše, komunjare, četnike,
jugonostalgičare,..., nezavisno od prethodnih zasluga koje su imali. Kor proustaških,
nacionalističkih i šovinističkih privrženika u isti čas pruža podršku objedama, ne
mareći za istinu niti doprinose naknadno optuženih. Napravit ćemo kratki iskorak, s
namjerom da ukažemo kako bez hrvatskih komunista (koliko svijesnih to je sasvim
drugo pitanje) ne bi bilo samostalne Hrvatske, a možda ni one u sklopu Jugoslavije:
"'Ja bih vas podsjetio, tamo je 2000 djece, što ćemo s tom djecom?', pitao je Jastreb
Tuđmana, a predsjednik mu je odgovorio sljedeće: 'Ajde vi radite svoje. Idem ja
vidit' što je. Ne dolazi u obzir nikakvo izvlačenje', poručio je Tuđman."
Možda još strašnije od ovakvog rezoniranja čovjeka protiv kojeg je vršena istraga za
ratne zločine, a danas mu se podižu spomenici širom zemlje i imenuje zagrebački
aerodrom, je šutnja roditelja djece koja su slijedom predsjednikove odluke poginula,
3
bila osakaćena ili doživjela psihološke traume. Poput Jastreba, i oni su se licemjerno
predali matici hrvatske nacionalšivinističke struje, ili barem liniji manjeg otpora: "ne
vrijedi se s rogatim bosti!". Dali bi se mrtva djeca i ino civilno stanovništvo
evakuirano - ovako bešćutnom, ciničnom i neljudskom odlukom - sa lica zemlje u
podzemlje, složila, nadam će da će progoniti savjest njihovih najbližih sve do smrti.
"'Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i
smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste
naše bebe i našu djecu osudili na krastavost', pitao je Glavašević."
4
legalna oružana sila međunarodno priznate države. Prema Članu 25 "Pravilnika o
zakonima i običajima rata na kopnu (uz IV Hašku konvenciju)": "Zabranjeno je
napadati ili bombardovati bilo kojim sredstvom nebranjene gradove, sela, naselja ili
zgrade.". Pravilo 37 "Običajnog međunarodnog humanitarnog prava" govori:
"Usmeravanje napada na nebranjena mesta je zabranjeno.". Neovisno od toga što se
u vrijeme napada dešavalo, ovi članci odnosno pravila pružaju opravdanje za napad
na Vukovar, s obzirom da nisu zadovoljene njihove pretpostavke, što rječito
potvrđuje i 1800 njegovih naoružanih branitelja. Ne radi se ovdje o autorovom
etičkom pravdanju napada, već naprosto navođenje činjenice koju je JNA mogla
koristiti u vlastitom pravdanju opsade.
"Kritičari su nakon rata tvrdili kako nije bilo stvarnog razloga za bombardiranje
grada, tvrdeći kako on nije bio vojno središte, te da je odluka o bombardiranju
donesena u trenutku kada je njemačka vojna sila već bila na koljenima, a ruska se
armija približavala gradu s istoka. No vojni su izvori tvrdili kako je grad bio
logističko središte za opskrbu njemačke vojske vrlo blizu linijama fronte, otkuda su
Nijemci opskrbljivali svoje snage u borbama s Rusima."
Poginulo je oko 25000 ljudi, civila, i nitko nije do danas optužen za ratni zločin.
Grad očito nije bio branjen, jer logističko središte znači naprosto središte opskrbe
vojnih snaga – daklem, industrija koja radi za vojsku.
Slika prve žrtve nuklearnog napada od strane Amerikanaca; Hiroshima – iste 1945.
godine:
5
Grad nije bio nikakav važan vojni cilj, a većinu stanovništva činili su civili. Mnogi
kažu da je grad izabran upravo stoga što je do tada bio pošteđen razaranja, kako bi se
vidjeli efekti djelovanja novog oružja. U to ime, na licu mjesta je poginulo oko
70000 stanovnika grada, a od posljedica radijacije u narednim godinama skoro 300
000. Stanovništvo ni slutiti nije moglo kolika im opasnost prijeti od jednog jedinog
aviona (za koji su mislili da je izviđački) što nadlijeće grad.
Nitko do danas nije suđen za ratni zločin, s obzirom da najveća svjetska velesila još
uvijek nalazi "logička" opravdanja poboja civila, mada je Japan već praktički bio na
koljenima. Mimo bilo kojeg međunarodnog prava, logika opravdanja izgleda ovako:
da zaštitimo naše vojnike prihvatljivo je ubijati protivnikove civile!
Jednako strašna slika, koja u prvi mah izaziva iste osjećaje poput prethodnih. Kao što
ne postoji ljubav na prvi pogled, tako je potrebno i prvotne emocije smiriti i pokušati
6
racionalno prići stvari. "Prema međunarodnim procjenama, u Vukovaru je stradalo
oko 4000 hrvatskih žrtava, civila i branitelja, dok je na srpskoj strani poginulo oko
7000 ljudi.". Dresden i Hiroshima razoreni su od Saveznika; sasvim je ludo tvrditi da
je razaranje Vukovara izazvala samo JNA, mada s etičkog gledišta ona snosi najveću
odgovornost, a s obzirom na vrstu naoružanja i najveći udio u razaranju. Naime,
borbe su vođene u gradu, kuća za kuću, pa su valjda i braniteljski meci, granate i
zolje također učestvovale u rušenju grada! Za zločine izvršene nakon pada Vukovara
„Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije“ (ICTY)
je donio neke presude. No, stižemo i do najstrašnije slike:
7
zemlje, za koju je sanjano da će kad-tad biti oslobođena. Nije samo za Francuze ovaj
grad svjetla bio "svetinja". Nakon nezaustavljivog napredovanja Saveznika, poslije
invazije na Normandiju 1944. godine
Grad je tako drugi puta tijekom rata proglašen otvorenim (nebranjenim), ovaj put od
okupatora, s obzirom da je von Choltitz predao Pariz bez rušenja grada, poštedivši ga
tako većeg materijalnog razaranja. Vratimo se mi Vukovaru i njegovim stanovnicima.
Na neki način je s logičke strane shvatljivo (logika baš i ne barata s humanizmom) da
neprijatelju grad koji osvaja ne znači ništa, ali njegovim stanovnicima? Ponavljam
daklem pitanje: jesu li Parižani više voljeli svoj grad no Vukovarci svoj, uz veliku
ogradu ovog autora koji smatra da su oni ustvari bili taoci 1800 ekstremista i politike
hrvatskog nacionalističkog vodstva koje je njih koristilo, a grad žrtvovalo za vlastite
(na ne hrvatske!) ciljeve.
8
- čista, cijela i nepatvorena istina, ne samo o Vukovaru već bilo kojem zbivanju u
vasioni. Tko to nije sposoban podnijeti, ili je psihički bolesnik, ili ima nečistu
savjest. S obzirom da je Glavaševićeva optužnica već skoro četvrt stoljeća poznata,
upravo sve hrvatske vlade - od ratne do sadašnje - snose krivicu i odgovornost i za
manipulaciju javnošću. Jednog dana, stići će to na naplatu i jao si onome koga
zahvati bijes naroda. Za sada ga od njega ponajbolje i štite "svetinje". I ljudi koji još
nisu shvatili. Vukovar je žrtva (svijesna ili nesvijesna) a svakako nije svetinja. Svaki
nevino poginuli (a napose ako je skončao kao taoc ekstremističke politike) svakako
zaslužuje žaljenje i pijetet najmilijih, prijatelja i svih građana, ali to ne smije umanjiti
ili čak zabraniti spoznaju fakata koji su doveli do tragedije. Sviđali se oni ili ne
prethodno spomenutima. Oko Vukovara i njegove sudbine svakako postoje u
Hrvatskoj (da ne idemo dalje) kontroverze, o čemu svjedoče ne samo neki linkovi iz
teksta, već i svojevremeno razdvojene kolone sjećanja – razdvojene ne samo iz
ideoloških već i iz interpretativnih (nažalost, manje) razloga. Jer, da ponovim, istina
je jedini Bog. A ona će se kad-tad svakao doznati, unatoč mitomanima i njihovim
stremljenjima.
Do ove točke tekst je prvi put objavljen na portalu SBPeriskop pred oko dvije
godine pod naslovom „Vole li Vukovarci i Parižani podjednako svoj grad“, mada je
autor o sudbini grada više puta pisao i ranije. Sada ću malo proširiti kontekst, s
obzirom da sam uvjeren kako nikakve hrvatske ili srpske „istine“ ne postoje već je
ona jedna i cjelovita, a sve drugo je njeno nedovoljno poznavanje, manipulacija ili
naprosto laž. Naravno da ne očekujem kako je upravo ja iznosim u cjelovitosti. Kao
što je i navedeno, opsada grada od jedinica JNA i srpskih paravojnih snaga počela je
u kolovozu, ali… - prije kolovoza postoje još neki mjeseci u godini. Prva srpska žrtva
u gradu zabilježena je još u junu (mada su Srbi netragom nestajali još u proljeće),
prema brošuri Srpskog narodnog vijeća (SNV) „Ratni zločini nad Srbima 1991.-
1995.“, kao posljedica djelatnosti Merčepove - koji je u to vrijeme vršio dužnost
sekretara Općinskog sekretarijata za narodnu obranu u Vukovaru - grupe probisvjeta.
Na što je Tuđman bio upozoravan i od hrvatskih funkcionera, sve dok ga nije
povukao bliže sebi (koliko mu je bio drag!):
Merčep za zločine nad srpskim stanovnicima grada nikad nije suđen i osuđen, baš
kao ni jedna druga osoba. Ovdje se valja spomenuti kompjuterskih simulacija na
polju teorije igara (ozbiljne matematičke discipline primjenljive na niz znanstvenih
polja; John F. Nash, jedan od istaknutih korifeja, dobitnik je Nobelove nagrade za
doprinos teoriji), koje ukazuju da se sa „suigračima“ (ljudima, tvrtkama, strankama,
ideološkim protivnicima, narodima, državama,…) ponajbolje stabiliziraju odnosi
postupa li se po principu „milo za drago“. To najčešće opameti drugu stranu, pa se i
9
u tom kontekstu mogu gledati „križnoputska zbivanja“. Svakako je to jednostrani
pristup, no činjenica je da svjetonazorski sljedbenici jednog od najgroznijih
fašističkih režima izigravaju pravednike u odnosu na ostale evropske narode, sa
sličnim „milo za drago“ djelovanjima. Pravo stanje duha hrvatskih kvazihumanista
ogleda se u nazivanju zločinačke ustaške vojske „domovinskom“, što piše i na
spomeniku pred kojim potomci zločinaca godišnje masturbiraju svoju
ustašonostalgiju pod pokroviteljstvom hrvatskih vlasti, zakrinkanu pijetetom prema
pobijenim civilima. Da ne bi krivo shvatili (većina će to ionako učiniti) spominjanje
tih stvari samo upozorava kako ni jedan događaj ne nastaje sam od sebe, iz vakuuma,
već ima svoju prethistoriju koja potom psihologijom vendete izaziva još veće zlo,
ako ta sintagma (još veće zlo) ima ikakvo značenje za pojedinačne žrtve.
Kapitalizam, specijalno njegova neoliberalna varijanta, zasnovan je na
socijaldarvinističkim principima, što znači da je iz biološke teorije evolucije preuzeo
u sofisticiranijem obliku njene osnovne postavke, koje u socijalnoj sferi naizgled
eufemiziraju stvari: konkurencija, sebičnost, borba za opstanak, jači opstaju a slabiji
propadaju. Daklem, ako se već ekonomski prostor ljudskog društva (nehumanistički)
vodi principima znanosti koja opisuje vladanje životinja, nije neutemeljeno očekivati
razmatranje rezultata spomenutih simulacija i izvlačenja pouka iz njih. Oni koji su
krvarili ruke – svejedno s kojim opravdanjem – nažalost nikad u povijesti to ne čine,
već tumačenja zbivanja prilagođuju sebi u prid. U krugu plemena kojem pripadaju
uvijek će naći masu sljedbenika koji se psihološki vladaju poput stanara nebodera
nezabrinutoga što kuća gori, jer vatra (još) nije zahvatila njegov stan. U kontekstu
aktualne psihologije ljudske vrste, da budem sasvim određen, pouka rezultata teorije
igara je kako su društva najstabilnija vode li računa o tome da će - koliko sutra -
moguće i njih zadesiti sudbina kakvu su oni priredili „neprijatelju“, te bi ih to trebalo
tjerati na obuzdavanje ratobornih nagona. Nakon mora prolivene krvi to donekle i
čine, ali gomilanjem oružja što bi kao trebalo odvratiti napadače (poput „ravnoteže
straha“ za vrijeme „hladnog rata“, zasnovane na poznavanju nuklearnog arsenala
protivnika ), umjesto pregovorima o totalnom razoružanju i izgradnji međusobnog
povjerenja.
10
predstavljaju teškoće naslijeđa Drugog svjetskog rata; Francuska i Njemačka (bivša
žrtva i agresor) motori su ujedinjenja Evrope; Jugoslavija je početkom šezdesetih
godina prošlog vijeka ugošćavala turiste nekad agresorske Njemačke; samo
regionalnim političkim tikvanima ne odgovara normalizacija situacije. Dok se
komemorira nepostojećoj „domovinskoj vojski“, priznaju mirovinska prava
preživjelim ustašama i označavaju grobovi fašističkim agresorima, problem je
priznati nevine srpske civilne žrtve, otkriti i procesuirati njihove likvidatore,
nečinjenjem čega se vlasti de facto svrstavaju na stranu zločinaca, ma kakvim se
verbalnim akrobacijama služile. Floskule tipa „oprostiti da, ali zaboraviti ne!“ (želio
bih vidjeti nekoga tko ne zaboravlja, ali oprašta udajući kćerku za sina ratnog
zločinca!), ili pak: „nećemo prestati tragati za nestalima, do poslijednjeg čovjeka“,
su dresurne budalaštine kojima se narod(i) nastoji držati u stanju vječite mržnje,
inducirajući njen prijenos na nove generacije. Prijateljica mi je srpska spisateljica u
Hrvatskoj, kojoj su pokojna sestra i otac žrtve nacionalne netrpeljivosti i „hrvatske“
granate koja je za vrijeme „Oluje“ pala u njihov vrt, mada su se „gađali isključivo
vojni ciljevi“, zar ne? Piše mi:
Ne da u nje nema ni trunka mržnje spram naroda čiji pripadnici su joj izravno i
neizravno ubili najmilije, već upravo svojim radovima ponajviše doprinosi očuvanju
jezične i kulturne baštine kraja u kojemu živi, a time i promociji Hrvatske kao
(navodno?) zemlje visoke kulture. „Logikom“ ekstremnih, neobrazovanih šovena (u
osnovi fašista) koji mrze ćirilicu jer su „po Vukovaru padale 'ćirilićne' granate“,
zašto mi prijateljica ne bi imala pravo mrziti narod čije su granate padale po njenom
dvorištu? Narod, na postojećem stupnju psihološke evolucije, za razliku od nje
uglavnom ne prašta. Razumljiva je bol i žalost u srcima onih koji su izgubili
najmilije, ali ako su nesposobni s patnjom se nositi na osobnoj, subjektivnoj razini,
već je transformiraju u mržnju na čitave narode - koji ni u kojem slučaju nisu u
cjelini bili pokretači i sudionici morije (što ih ne eskulpira od odgovornosti zašto je
nisu spriječili) - teško je očekivati normalizaciju odnosa nekoć zaraćenih, pa prividno
pomirenih i ponovno zaraćenih, a sada država u metastabilnom stanju između
pomirenja i spremanja na moguće nove sukobe (posebno oko BiH kojoj deklarativno
priznaju nezavisnost). Svakome pripada moralno pravo žaliti za svojima, ali nitko
nema moralno pravo to oduzeti drugima! Cjelovita istina o Vukovaru – i ne samo
11
njemu – kad tad će izaći ispod pera nekondicioniranih povjesničara, ali je jasno da
budućnost ne može utjecati na sadašnje odnose među državama i ljudima, već upravo
obrnuto! Koliko i kako se „pastiri“ naroda trude u tome, još dugo je do svjetla na
kraju tunela. Činjenice su, uglavnom zalaganjem nevladinih udruga i individualnih
humanista – a ne sljednica (političara i vlada) onih koji su nas uvukli u ratove –
manje više poznate, i samo onaj tko baš želi ih može ignorirati, ali stadima je
oduvijek bila važnija gradnja mitova od respektiranja fakata. Budimo tolike budale,
dobrohotneži ili naivneži da zanemarimo sve mrzilačke osobine tih, u golemoj većini
religioznih naroda, ali upravo po njihovim standardima: Bog sve vidi! Ne svjedoči li
ignoriranje tog vjerovanja (ili možda upanje da u slučaju „naših“ Svevišnji okreće
glavu u stranu?), ako o ničem drugom a ono barem o krajnjem licemjerju većine.
Kako potom očekivati da će takvi žuditi za spoznajom o potpunoj istini tragedija
ovih područja, specifično i Vukovara?
12