Morejski rat (talijanski: La guerra di Morea) poznat je i kao Sedmi tursko-

mletački rat. Ovaj sukob odvijao se između 1684-1699 godine, kao dio jednog
većeg ratnog sukoba poznatog kao Veliki turski rat. Rat se vodio
između Presvijetle republike Venecije i Otomanskog carstva. Ratne operacije
vodile su se od Dalmacije do Egejskog mora, ali glavne bitke vodile su se
na Peloponezu (Moreji) poluotoku u južnoj Grčkoj.

Mletačani su tim ratom želili nadoknaditi gubitak Krete (Kandije) u tek

završenom Kandijskom ratu, dok su Turci bile zauzeti ratnim sukobima na svojim
sjevernim granicima prema Habsburškoj Monarhiji i tako spriječeni da se sa svim
snagama posvete sukobu s Mlečanima. Morejski rat je bio jedini veći otomansko-
mletački sukob u kojem su Venecijanci zauzeli neki veći teritorij. Ali ova mletačka
ekspanzija nije dugo trajala, jer je Venecija svoje morejske posjede izgubila
za Otomansko-mletačkog rata već 1715 godine.

Sadržaj/Садржај

 1Pozadina sukoba
 2Mletačka ofenziva
o 2.1Vojne operacije u Jonskom moru
o 2.2Zauzimanje Moreje
o 2.3Napad na Atenu i Negropont
 3Otomanski preporod i protuofenziva
o 3.1Uloga Limberakisa Gerakarisa
o 3.2Sukobi u Epiru i mletački napadi na Kretu
o 3.3Posljednja godina rata
 o 3.4Pomorske bitke u Egeju
o 3.5Sukobi u hrvatskim zemljama
 4Posljedice rata
 5Izvori
 6Literatura

Pozadina sukoba[uredi - уреди | uredi izvor]

Venecija držala je nekoliko strateški vrlo važnih otoka u Egejskom i Jonskom

moru, uz dobro smještene utvrde duž obale grčkog kopna, po padu i
komadanju Bizantskog carstva nakon Četvrtog križarskog rata.

Međutim rastom moći Otomanskog carstva, tokom 16. i ranog 17. st., oni su
izgubili većinu levantskih posjeda, poput Cipra i Eubeje (Vojvodstvo Negropont)
koji su pali pod Turke.

Između 1645 i 1669 Mlečani i Osmanlije ratovali su međusobno u dugom i

skupom ratu za Kretu za posljednji veliki mletački posjed u Egejskom moru -
Kretu. Tokom Kandijskog rata, mletački komandant budući dužd Francesco
Morosini, došao je u kontakt s grčkim ustanicima iz Moreje (Peloponez) -
Maniotima, i počeo dogovore za zajedničke vojne akcije u Moreji. 1659 godine
Morosini se iskrcao u Moreji, i zajedno s Maniotima, zauzeo grad Kalamata.
Međutim vrlo brzo je bio prisiljen pobjeći na Kretu, tako da taj prvi Morejski
pothvat nije uspio.

Kada je 1683 godine buknuo Veliki turski rat imeđu Habsburške

Monarhije i Otomanskog carstva , velika otomanska vojska uputila se u pohod
na Beč. Kao odgovor na tu prijetnju osnovana je druga Sveta liga 1684. Nakon
velikog poraza što ga je doživila otomanska vojska u Bitci kod Beča, 1683,
Mlečani su htjeli iskoristiti ukazanu im priliku i napasti sa juga oslabljeno i
dezorganizirano Otomansko carstvo. Zato je 25. aprila 1684 Presvijetla Republika
Venecija objavila rat Otomanskom carstvu[1]

Mlečani su bili svjesni činjenice da će morati oslanjati na svoje vlastite snage u

tom sukobu. U pripremama za rat Venecija je osigurala financijsku i vojnu pomoć
u posadama i brodovim od saveznika: Vojvodstvo Savoja, Papinska država i Red
Sv. Stjepana. Pored toga, Venecija je organizirala veliku regrutaciju plaćenika po
Italiji i njemačkim zemljama.[2]

Mletačka ofenziva[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojne operacije u Jonskom moru[uredi - уреди | uredi izvor]

Sredinom jula 1684. snažna venecijanska flota isplovila je iz Jadrana i dojedrila do

svojih utvrda na Jonskim otocima. Prvi cilj flote bio je zauzeće
otoka Lefkade (Santo Mauro), kojeg su Mlečani zauzeli nakon kraće opsade od 16
dana, 6. augusta 1684. Mlečani su se tada uz pomoć grčkih ustanika otpočeli akcije
na grčkom kopnu, iskrcali su se na nasuprot Lefkadi u Akarniji. Ubrzo je većina
toga kraja bila pod mletačkom kontrolom, a krajem septembra uspjeli su zauzeti i
posljednje turske utvrde u Preveza i Vonitsa.[3] Ovi početni uspjesi bili su važni za
Mlečana ne samo iz psiholoških razloga, zbog stečenog pouzdanja, već i stoga jer
su tako osigurali svoju komunikaciju s Venecijom, i odbili mogućnost da Turci
ugroze Jonske otoke i preko zapadne Grčke dopreme nove snage na Peloponez.
Ovi uspjesi ohrabrili su i lokalno grčko stanovništvo da se otvorenije pridruži
Venecijancima u borbi protiv Turaka.

Zauzimanje Moreje[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon što si je dobro osigurao pozadinu tokom prethodne godine, Morosini je

počeo uspostavljati svoju mrežu doušnika po Peloponezu, među grčkim
stanovništvom, posebice Maniotima, koji su se već stali otvoreno buniti protiv
otomanske vlasti i tražili suradnju s Morosinijem, obećavši mu svoju pomoć.

Ismail-paša, novi vojni komandant Moreje, saznao je za te namjere i prodro na

poluotok Mani (na Peloponezu) sa 10 000 novih boraca osvježivši tako snage u tri
glavna morejska garnizona, usput je natjerao grčke Maniote da mu predaju vlastite
taoce da osigura njihovu lojalnost u budućim sukobima.[4]

Zbog toga su Manioti suzdržani do 25. juna 1685, kad se snažni mletački odred od
8 100 vojnika iskrcao pored bivše venecijanske utvrde Koroni i navalio na nju.
Utvda se predala nakon 49 dana opsade 11. augusta, a posada je masakrirana.
Nakon tog uspjeha, Morosini se sa svojim vojnicima iskrcao kod grada Kalamate,
u cilju poticanja Maniota na pobunu. Mletačka vojska ovaj put ojačana sa 3
300 saksonskih vojnika pod komandom generala Degenfelda, porazila je turske
snage od oko 10 000 ljudi kod Kalamate 14. septembar 1685, te je do kraja
mjeseca, cijeli poluotok Mani i velik dio poluotoka Mesenija bili su pod
mletačkom kontrolom. [5]

Nafplio ili kako su ga Venecijanci zvali Napoli di Romagna (sredinom 16 st.)

U oktobru 1685 godine venecijanska vojska povukla se Jonske otoke da prezimi (tad se tako
ratovalo), tada je izbila kugameđu posadom, kuga je bila redovita pojava i nekoliko sljedećih godina,
i uzela je veliki danak u mletačkoj vojsci, posebice među vojnicima iz njemačkih zemalja. U aprilu
slijedeće godine, Mlečani su uspjeli zaustaviti turski napad koji je zaprijetio poluotoku, uz pomoć
pojačanja koja su došla od Papinskih zemalja i Toskane.
Švedski najmnik maršal Wilhelm Otto Königsmarck postavljen je za komandanta kopnenih snaga
mletačke vojske, dok je Morosini zadržao komandu nad flotom.
Maršal Königsmarck je 3. juna 1686 zauzeo Pilos, i nastavio opsjedati utvrdu Navarin. Turske snage
poslane u pomoć posadi Navarina pod komandom Ismail-paše poražene su u bitci 16. juna, a već
sljedeći dan predala se turska posada Navarina. Turskoj posadi i stanovništvu dopušteno je da se
povuče u nedaleki Tripoli.[6] Mlečani su tada usmjerili svoje napade prema Argosu i Nafpliju, koji je
tada bio najvažniji grad na Peloponezu. Mletačka vojska od skoro 12 000 ljudi, iskrcala se je kod
Nafplija između 30. jula i 4. augusta 1686. Königsmarck je odmah poveo napad na neutvrđeno brdo
Palamidi, koje je dominiralo nad gradom. I pored toga što su mlečani zauzeli stateški važno brdo
Palamidi, njihov položaj je ozbiljno ugrozio dolazak 7000 svježih turskih vojnika pod komandom
Ismail paše u obližnji Argos.
To nije obeshrabrilo Mlečane, oni su odlučno napali na tursku vojsku poslanu upomoć i uspjeli
zauzeti Argos i prisiliti Ismail pašu na povlačenje u Korint. Slijedeća dva tjedna, od 16. august 1686,
Königsmarckove trupe bile su prisiljene na odbijanje stalnih napada Ismail-pašinih snaga, te na
borbe sa zaostalim opkoljenim otomanskim garnizonima, ali i protiv najgoreg neprijatelja novih
epidemija kuge. Ismail-paša napao je 29. augusta 1686 venecijanski logor, ali je teško poražen. Ovaj
poraz rezevnih snaga turske vojske prisilio je posadu Nafplia na predaju 3. septembra 1686[7]
Vijest o ovoj velikoj pobjedi dočekana je u Veneciji s velikom radošću i slavljem. Nafplio je postao
glavna mletačka utvrda, a vojska Ismail-paše povukla se u Ahaju, turski garnizonu Korintu bitno je
osnažen jer je on kontrolirao prolaz u središnju Grčku.
Unatoč velikim gubitcima u ljudstvu zbog epidemija kuge tokom jeseni i zime 1686, Morosinijeve
snage su popunjene dolaskom novih njemačkih plaćenika iz Hanovera u proljeće 1687. S tim
pojačanjem Morosini je mogao poduzeti napade na posljednje veće otomanske utvrde na
Peloponezu, grad Patras i utvrde na ulazu u Korintski zaljev Rion i Antirion.
Morosini se s posadom od 14.000 ljudi iskrcao kod Patrasa 22. jula 1687, gdje se utaborio novi
otomanski komandant Mehmed-paša, koji je imao odred otprilike jednake veličine. Odmah po
iskrcavanju napao je Mlečane, ne želivši im dati priliku da se priberu, ali je u borbi poražen i prisiljen
na povlačenje. Tad se u turskim redovima raširala panika, te su Mlečani u svega par dana zauzeli
sve značajnije utvrde; Patras, Rion, Antirion i Nafpaktos (Lepant) bez ikakvog otpora jer su ih njihove
posade u panici napustile.
Ovaj novi vojni uspjeh izazvao je provalu oduševljenja u Veneciji, tako da su Morosiniju i njegovim
oficirima iskazane brojne počasti. Morosini je dobio titulu Peloponnesiacus, a njegova brončana
bista izložena je Velikoj dvorani Duždeve palače, što je bila počast koja se nikad do tada nije
ukazala nekom još živućem sugrađanu. [8]
Venecijanci su nakon ovih uspjeha nastavili sa likvidacijom otomanskih utvrda po Peloponezu, među
posljednjima se predala ona u Korintu, 7. augusta, te ona u Mistri u Mesaniji, koja se predala nakon
mjesec dana otpora. Tako je Peloponez bio pod potpunom Mletačkom kontrolom, osim utvrde
Monemvasije na jugoistoku u Lakoniji koja se još uvijek pružala otpor sve do 1690 godine.

Napad na Atenu i Negropont[uredi - уреди | uredi izvor]

Gravura koja prikazuje mletačku opsadu Atene

Nakon svih ovih pobjeda kojima je očišćen Peloponez od Turaka, Morosini je odlučio napasti
središnju Grčku, usredočivši svoje napore na dvije ključne turske utvrde Tebu i Halkidu (Negropont).
Königsmarck se sa snažnim odredom od 10 750 ludi iskrcao u Eleusini 21. septembra 1687,
istovremeno je mletačka flota uplovila u luku Pirej. Pritisnuti s dviju strana Turci su vrlo brzo
evakuirali grad Atene, ali se garnizon i velik dio stanovništva povukao na drevnu Akropolu. Mletačka
vojska započela je sa opsadom akropole, koja je trajala svega šest dana (od 23-29 septembra) ali
koja je donijela teška razaranja antičkih spomenika.
Turci su porušili Hram Atene Nike da bi na to mjesto postavili topovsku bateriju, ali najveća šteta bila
je razaranje Partenona. Turci su hram pretvorili u skladište baruta, te kada je uvečer 26.
septembra 1687, ne baš bog zna koliko razorna granata iz mletačkog mužara pogodila zgradu,
rezultat je bila strahovita eksplozija, koja je potpuno raznijela krov hrama, dobar dio zidova i kiparske
dekoracije hrama.[9] I pored gubitka gotovo 200 ljudi samo u toj eksploziji, Turci su se i dalje uporno
branili sve dok im nije propao pokušaj spajanja s pomoćnim snagama koje su upućene iz Tebe, a
koje su Mlečani odbili 28. septembra 1687. Nakon te vijesti turski garnizon se predao, pod uvjetom
da mu se dopusti slobodan prolaz do maloazijskeSmirne.
I pored zauzimanja Atene, Morosinijev položaj nije bio siguran. Turci su pojačali svoj garnizon
u Tebi, a njihova konjica efikasno je kontrolirala čitavu Atiku, ograničavajući mletačko kretanje na
okolicu Atene. U decembru 1687 godine povukao se snažni hanoveranski odred od 1 400 ljudi, a
nova epidemija kuge koja je izbila tokom zime, bitno je oslabila njegove snage.[10]
Zbog svih tih razloga Venecijanci su bili prisiljeni da se povuku na sigurniji Peloponez u
aprilu 1688 godine. Prilikom povlačenja opljačkali su zatečene spomenike poput kipa Pirejskog lava,
koji i danas krasi ulaz u Venecijanski arsenal. S Morosinijevim povlačenjem, povuklo se i nekoliko
tisuća Grka, koji su se bojali turske odmazde te su prebjegli na Peloponez i na susjedne otoke[11]
Venecijanska medalja iz 1688. izdana u čast izbora Morosinija za dužda

.
Morosini se u julu 1688 godine, iskrcao se je na otok Eubeju i otpočeo opsadu grada Halkide
(Negroponta), ali ovaj put nije bio samo komandant, već i novi venecijanski dužd. Mlečani su imali
znatne snage od 13 000 vojnika i još 10 000 ludi na brodovima, protiv Otomanskog garnizona od
6000 ljudi koji su pružali otpor.
Međutim mletačka flota nije uspjela provesti potpunu blokadu utvrđenog grada, zbog suviše uskog
kanala, a to je omogućilo snagama Ismail-paše da i nadalje snabdjevaju opsjednutu tvrđavu
preko Euriposova kanala. Mlečani i njihovi saveznici trpjeli su velike gubitke, naročito ih je pogodilo
drugo izbijanje kuge, od čega je umro i general Königsmarck, 15. septembra 1688. Nakon što mu je
odbijen posljednji napad 12. oktobra, Morosini je morao prihvatiti poraz i odustati od daljnih
napada 20. oktobra 1688 nakon gubitka od 9 000 ljudi, Morosinijeva flota napustila je Eubeju i
uputila se u Argos.
Neuspjeh kod Negroponta imao je teške posljedice na mletačke snage. Preostali njemački plaćenici
napustili su mletački logor početkom novembra. Morosinijev neuspjeli napad na grad
Monemvasiju 1689, i njegovo slabo zdravlje prisilili su ga da se vrati u Veneciju.[12] Negropont je
označio kraj mletačke nadmoći, i bio početak brojnih turskih protuofenziva.

Otomanski preporod i protuofenziva[uredi - уреди | uredi izvor]

Uzastopni bolni porazi po Mađarskoj i Peloponezu imali su višekratne posljedice
u Istanbulu. Sultan Mehmed IV. je svrgnut 1687 a na njegovo mjesto postavljen njegov
brat Sulejman II.. On je ispočetka bio zagovornik mirovnog rješenja međutim izbijanje neprijateljstva
između dojučerašnjih saveznika u Rat Velike alijanse 1688 godine, i okretanje austrijskih snaga
protiv Francuske, odvažilo je otomansko vodstvo da nastavi rat. Pod vodstvom puno sposobnijeg
novog velikog vezira, Fazil Ahmed-paše Köprülüja, Turci su prešli u protunapad,[13] no težište
njihovih napora bilo je usmjereno na sjever protiv Habsburške Monarhije, Turci nisu imali dovoljno
ljudi da preokrenu stanje na jugu u svoju korist.

Uloga Limberakisa Gerakarisa[uredi - уреди | uredi izvor]

1688 godine Turci su potražili pomoć od ozloglašenog maniotskog odmetnika inače bivšeg
mletačkog galiota Limberakisa Gerakarisa, kojeg su dotad držali zatvorenog u Istanbulu. Oslobođen
je i postavljen za bega od Manija (poluotok na Peloponezu), dozvoljeno mu je da okupi vlastitu
vojsku od nekoliko stotina ljudi, te se pridružio otomanskim snagama u Tebi. Gerakaris je trebao
odigrati važnu ulogu u budućem ratu, jer su njegovi drski i odvažni napadi na mletačke položaje i
utvrde trebali biti glavna prijetnja mletačkoj sigurnosti. Između turskih i mletačkih snaga stvorio se
pojas ničije zemlje koji se protezao preko cijele središnje Grčke od otomanskih utvrda na istoku do
mletačkih na zapadu.
Velik dio tog teritorija osobito planinska unutrašnjost Fokije i Evritanije bio je u
rukama hajdučkih skupina sastavljenih od Grka, Albanaca i dalmatinskih dezertera iz mletačkih
jedinica. Gerakaris je ispočetka pokušao nagovoriti ove skupine da se pridruže otomanskim
snagama, ali nije imao uspjeha. On je 1689 godine poveo prvi napad na Mesolongi, sa mješanim
vojskom od 2 000 Turaka, Albanaca i Grka. Slijedeće godine otomanska vojska uspjela je
uspostaviti kontrolu nad većim dijelom unutrašnjosti srednje Grčke. Istovremeno s tim, Mlečani su
uspjeli zauzeli Monemvasiju posljednju tursku utvrdu u Moreji.
Gerakaris je poveo otomansku invaziju Moreje 1692 godine, isprva je zauzeo grad Korint, a potom je
bezuspješno opsjedao utvrde Akrokorint i Argos, nakon toga morao se povući kad su Mlečanima
stigla pojačanja. Nakon što je obnovio napade na mletačke položaje u Moreji 1694 i 1695 godine
Gerakaris je iznenada prešao na mletačku stranu (na nagovor generala Steinaua). Međutim,
njegovo surovo i divljačko ponašanje prema civilnom stanovništvu, kao i intrigantni položaj Bega od
Mania, Vencija nije mogla zaboraviti i otrpjeti, zato je nakon jednog njegovog brutalnog napada i
paleža grada Arte, u augustu 1696 Gerakis uhapšen i poslan u zatvor u Brescu [14]

Sukobi u Epiru i mletački napadi na Kretu[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvenstveno želivši pomoći grčkim pobunjenicima iz Epira kod gradića Himarë, i nakon nekih vojnih
uspjeha u sjevernoj Albaniji i Crnoj Gori, mletačka flota krenula je u napad na turske jadranske luke,
prije svega na utvrdu Valonu u Albaniji.
Opsada Valone trajala je od 11-18. septembra 1690, i bila je uspješna jer je dovela do proširenja
pobune na tom području. Međutim već početkom 1691 godine , oporavljaju se otomanske snage na
tom području i pokreću veliku protuofenzivu u tom kraju, tako da već 14. marta 1691 to područje
potpuno pokoreno. [15]
Venecijanska flota pod zapovjedništvom Domenica Moceniga napala je Kretu 1692 godine i
opsjedala glavni grad Kandiju, istovremeno buknuo je ustanak kršćanskog stanovništva na otoku
protiv Turaka. Unatoč svim naporima, mletački pokušaj ponovnog zauzimanja Krete nije uspio. Turci
su čak uspjeli zauzeti venecijanske utvrde na otoku Gramvousa zbog izdaje.

Posljednja godina rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Nadajući se da će ponovno pokrenuti mletačke uspjehe, Morosini se vratio u Moreju 1693. godine.
Međutim godine su učinile svoje, nije više mogao i umro je u Nafpliju 16. januara 1694.
Njegov nasljednik Zeno, prema savjetu svojih oficira, poveo je vojnu ekspediciju na bogati otok Hios,
blizu maloazijske obale. Otok je zauzet vrlo lako, ali je ubrzo uslijedio snažan i žestok turski
protudar. Nakon pomorske bitke kod otoka Inusesa u februaru 1695 i teškog mletačkog poraza,
Venecijanci su bili prisiljeni na ponižavajuće povlačenja sa otoka Hiosa.
Turci su se odvažili i željeli ponovno preoteti Moreju ali ih je general Steinau odbacio natrag na
početne položaje u Tebu. Istovremeno general Steinau uspio je u još jednoj značajnoj stvari, uvjerio
je prevrtljivog Gerakarisa da prijeđe na mletačku stranu.[16]

Pomorske bitke u Egeju[uredi - уреди | uredi izvor]

Za Morejskog rata odigralo se nekoliko pomorskih sukoba između sukobljenih flota, 8.
septembra 1690 odigrala se bitka kod Lezbosa, 22. augusta 1696. bitka kod otoka Androsa, 6.
jul 1697. bitka kod otoka Lemnos te na kraju 1698. godine bitka kod otoka Samotraki. Međutim te
bitke nisu bile presudne za ishod rata, uglavnom su završavale neodlučnim ishodom i nisu
pomaknule ravnotežu snaga.

Sukobi u hrvatskim zemljama[uredi - уреди | uredi izvor]

Morejski rat vodio se i po jadranskom priobalju u Dalmaciji, Hercegovini i Boki Kotorskoj. Morejski rat
u tim krajevima bio je po mnogo čemu nastavak Kandijskoga rata. Veći vojni uspjesi Mlečana u
hrvatskim krajevima su osvajanje Sinja (30. septembra 1686.) i Knina (11. septembra 1688.) s
okolicom. Time je zacrtana buduća granica sjeverne Dalmacije prema Bosni(planina Dinara). Do
kraja Morejskoga rata Turci su protjerani iz svih važnijih gradova i utvrda u Dalmaciji, osim
iz Imotskoga i okolice.
U Hercegovini su se vodile borbe oko Čitluka i Gabele a zahvatile su i istočnu Hercegovinu sve
do Boke Kotorske i Crne Gore. U Boki Kotorskoj najznačajniji događaj bio je opsjedanje (od 1.
septembra) i zauzeće Herceg Novog (30. septembar 1687). Utvrdu u Novom branila je posada od
1500 vojnika, tek nakon prelaska albanskog dijela posade na mletačku stranu i gubitka strateški
važne kule na obali, Herceg Novi se predao.[17]
I u ovom sukobu kao i u prethodnom Kandijskom ratu, na strani Mlečana sudjelovali su brojni
stanovnici Dalmacije, Hercegovine i Boke Kotorske. Neki su poput Kotoranina Ivana Bolice (1637-
1704) bili u mletačkoj službi kao vojnici, a neki su se poput Poljičana sami uključili dignuvši bunu
protiv Turaka.
Poljičani su nakon bune krajem marta 1685, nenadano navalili na tvrđavu Nućak, nedaleko
od Trilja (ispod sela Garduna) na rijeci Cetini, ubrzo nakon toga sve utvde u njihovu
kraju; Zadvarje, Omiš, Kamen kod ušća rijeke Žrnovnice te Klis, bile su u kršćanskim rukama.[18]

Posljedice rata
Nakon rata potpisan je Karlovački mir, u januaru 1699, tim ugovorom potvrđena je Mletačko pravo
na Kefaloniju i Moreju sa otokom Eginom, koje je organizirano kao Kraljevstvo
Moreja (talijanski: Regno di Morea) i podjeljeno na četiri upravne jedinice (provincije): Romania sa
sjedištem u gradu Nafpliju (njega su Venecijanci zvali Napoli di Romania), Laconia sa sjedištem u
Monemvasiji (Malvasia), Messenia sa sjedištem u Navarinu i Achaea sa sjedištem
u Patrasu (Patrasso).
Neposredne posljedice rata bile su demografska i ekonomska kriza na Peloponezu. Venecija je se
na bezbroj načina želila riješiti krize, ali nije uspjela osvojiti povjerenje svojih
grčkih pravoslavnih podanika, koji su za Turaka imali relativnu autonomiju, a koju je zamjenila brojna
i skupa venecijanska birokracija. Venecija je također pokrenula veliki projekt vojnog utvrđivanja
Moreje, ti veliki radovi mogu se vidjeti još i danas na brojnim mjestima i gradovima Peloponeza. Ipak
Venecija je bila suviše oslabljena da bi mogla efikasno braniti svoju vlast, tako da su 1715 godine
Osmanlije ponovno zauzele Moreju.