SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
UMJETNOST ROMANIKE

ESEJ ZA TREĆU ZADAĆU

Buga Kranželić
Mentorice: dr. sc. Ana Munk, dr. sc. Ana Marinković

Prosinac 2018., Zagreb

 I.
U prvom dijelu eseja pisat ću o dvije teme: prva je odnos romaničkih portala i tadašnjih
društvenih zbivanja, a druga se bavi problematikom golotinje i grijeha na romaničkoj
skulpturi. Za prvu temu poslužit ću se člankom Barbare Deimling: „Medieval Church Portals
and their Importance in the History of Law“, a drugu ću obraditi pomoću teksta Uwe Geese
kojeg također možemo naći u Tomanovoj knjizi „Romanesque: architecture, sculpture,
painting” kao i prvi članak.
Danas, pored mnogih katedrala i crkava u žurbi prođemo tek tako, ne osvrčići se na njih, no
u romanici nije bilo tako. U romanici je katedrala, to jest prostor ispred same katedrale bio
centar za različita zbivanja i događanja političkog i društvenog tipa. Tu su se izvršavala razna
suđenja, sklapanje brakova, obavljali su se razne trgovine, a ponekad su se ljudi čak ispod
portala katedrala znali skrivati od kiše. Zadnji primjer u ovom nabrajanju možda zvuči
banalno, ali vjerujem da su se tijekom padanja kapi sklapala mnoga prijateljstva i poznanstva
koja su vodila ovim ostalnim nabrojenim radnjama pa tako i mnogim drugima. Tada je
katedrala bila sjedište novih informacija grada. Kao što i sama autorica kaže, crkvena vrata
počinju poprimati ulogu to jest ideju gradskih vrata. Katedrala je dosizala toliku važnost da su
se unutar nje provodila razna veoma bitna događanja u kojima su sudjelovali ljudi višeg i
najvišeg staleža, elite, a to su razna vječenja i gradske skupštine, no ironična je činjenica su
baptisteriji služili kao skladišta. Neobično je iz današnje perspektive uopće pomisliti da
prostor koji je služio za čin krštenja kojim postajemo punopravni član zajednice služio kao
sklonište predmeta. Danas ih mi gledamo kao veoma važan objekt što on stvarno i jest.
Mjesta na kojima su se odvijala suđenja bila su obojana crvenom bojom, a ta tradicija
potječe još iz antike. Inače, crvena boja simbolizira krv, ali i život pa ona može simbolizirati
novi, pravedniji život nakon donesene pravedne odluke odnosnom osude. Takav pothvat me
asocira na jedan nama bliži oblik konceptualne umjetnosti koji nastaje polovicom 20.
stoljeća: Crveni Peristil u Splitu, a koji je također plod političkih i pravnih razloga –
ravnopravnost u narodu se sve manje osjećala te su autonomije pojedinih naroda bile
ugrožene od strane vlasti.
Sami portali zapadne fasade nosili su mnoge moralne poruke i kazne za one koji se neće
pridržavati istih kao što je tipa motiv bogataševe duše za koju se otimaju zvjeri iz pakla kojeg
nalazimo na Saint Pierreu u Moissacu. Najčešće teme timpana tih fasada bile su Posljednji
sud i Maiestas domini koje su također često bile obojane crvenom bojom što opet simbolički
spaja poruku koju nosi skulptura i društveni život koji se odvijao ispred same katedrale.
Kontradiktorna je činjenica kako ljudsko golo tijelo nije rado bilo viđeno u skulpturi, no ipak
postoje razni primjeri toga. Na primjer lik gole Luxurie koja je personifikacija požude kojoj
zmija grize grudi(Saint Pierre, zapadni zid, Moissac). Ona je izabrana kao prikaz jer je
svećenstvo smatralo da su upravo požuda i pohlepa bili izvor grijeha građanskog sloja koji se
bogatio na trgovini. Kao što sam već rekla, osim tema koje su upućivale prolaznike na
pravilan Božji put, postojali su i motivi koji su govorili o mogućim posljedicama ako se taj put
ne ispuni, no često su se pojavljivali i motivi iz života svetaca i neke svjetovne teme (prikazi
mjeseca u godini). Teza zašto se skulptura ne bi trebala prikazivati naga dolazi iz priče o
„Istočnom grijehu“. Prvi ljudi su u Raju bili goli, te samim činom grijeha, osim što su izgonjeni
iz Raja, bili pokriveni. Biti gol nosi poruku čistoće. Osoba koja je gola je toliko bezgrješna i
nevina da Rajem može hodati gola, a samim Evinim činom uzimanjem jabuke sa zabranjenog
stabla i uvođenjem Adama u isto, oni, a i svi mi kao njihovi potomci nosimo taj grijeh sa
sobom i koliko god se držali puta Božjeg nismo validni biti goli pred Bogom jer nismo u
potpunosti čisti. Po mišljenju nekih u to doba, ta ista filozofija trebala bi se primjenjivati i na
umjetnost.

II.
Drugi zadatak ovog eseja tiče se spomenika koje smo vidjeli na terenskoj nastavi u Italiji. To
su: Willigelmovi reljefi na katedrali u Modeni, skulpture proroka na portalu katedrale u
Crenovi i skulpture na baptisteriju na katedrali u Parmi. U ovom dijelu eseja također ću
pokušati opisati neke stilske značajke Willigelma te sličnosti i razlike u izradi talijanske i
francuske romanike.
Razvojem grada tj. razvojem komune svjetovna vlast jača i samim tim se odvaja od crkvene.
To se očituje i u urbanizmu: katedralni trg prestaje biti glavni gradski trg i javlja se gradski
komunalni trg. Također je veoma zanimljiva činjenica da za vrijeme potresa 1117. godine,
katedrala Modena, za razliku od spomenika u drugim gradovima, nije oštećena. Što se tiče
Willigelmovih reljefa, tu se radi o četiri pravokutno položena reljefa na zapadnom portalu.
Oblik pravokutna nas može asocirati na Antiku tj. na antičke sarkofage. Ono što isto možemo
povezati sa antičkim sarkofazima su niz linearnog reda i priča koju nosi umjetničko djelo koja
se u ovom slučaju čita s lijeva na desno. Upravo ta naracija je najbitniji element ovih reljefa.
To je prvi put da se ona pojavljuje u talijanskoj umjetnosti. Reljefi prikazuju poznate biblijske
teme iz knjige postanka: stvaranje prvih ljudi i njihov izgon iz raja te Kaina koji ubija svoga
brata Abela i Noina arka. Jedna apokrifna, vrlo rijetko prikazana scena na ovom reljefu je
epizoda kada Kain biva ubijan strjelicom i pada mrtav na pod. Skulpture su oslobođene od
straha praznog prostora i scene su prikazane vrlo jasno. Gesta je ono što je tu veoma bitno
jer upravo njome i svojem pokretom opisuju svoju radnji i kao da međusobno komuniciraju.
Skulpture koje i nisu možda u prvom planu izgledaju kao komentatori radnje koja se događa
na reljefu. Radi se o jednom novom pristupu prema: okruglasta napeta površina te skulpture
i moglo bi se reći da je umjetnik veoma ambiciozan. On teži prikazati kompleksne položaje
tijela, a neki od njih su preklapanja nogu, Adama koji spava i je okrenut prema promatraču,
Eva koja izlazi iz rebra, Bog koji stvara laganim pokretom ruke. Također na dovratnicima
imamo još radova ovog umjetnika, a radi se o skulpturama 12 proroka. Na katedrali se nalazi
natpis gdje se Willigelmo spominje kao umjetnik i pridržavaju ga dva starozavjetna proroka –
Enok i Ilija.
Skulpture proroka u Cremoni su veoma važne jer su utemeljenje ideje svećenstva kroz Arona
(starozavjetni svećenik). Nose ideje starog zavjeta i zakona kao prefiguracija novog koje su
nosile temeljne institucionalne poruke. One su klesane na licu mjesta i djelo su Benedetta
Antelamija – drugog najvećeg skulptora romanike u Italiji. Prikazana su 4 velika proroka:
Izajija, Jeremija, Ezekije i Danijel. Skulpture su veoma visoke – 180 cm te na postamentu
djeluju veoma monumentalno i otmjeno.
Katedrala u Parmi nastaje za vrijeme vojvodkinje Matilde. Ona je imala veliku moć i potvrde
o njezinom utjecaju možemo naći u raznim dokumentima. Skulpture koje nalazimo na
baptisteriju u Parmi odvajaju se od arhitekture. To je veoma bitno za to razdoblje. Prikazani
su radnici i mjeseci u godini, ali i kralj Solomon i kraljica Seba. Njih dvoje su prikazani
statičnije nego ostali likovi. Tkanina na skulpturama je tanka i ne pada ravno. Likovi su
poredani po katovima u krug što asocira na dio procesije krštenja koji se odvijao i baptisteriju
i kojim se u to doba postojao punopravnim članom zajednice. Prisutan je linearni dinamizam
tj. linija koja vodi dinamiku u prikazu. Upravo taj linearni dinamizam, uz gestikulaciju i
narativnost je bitno obilježje romaničke skulpture u Italiji. Utjecaj francuske romaničke
skulpture u Italiji možemo vidjeti na sjeveru. Francuska skulptura se više brine za detalje i
stilizaciju kose čiji se pramenovi međusobno preklapaju. Priča tj. ideja koja se želi prenijeti u
skulpturi je reducirana kako bi svakom prolazniku bilo jasno koja je poruka umjetnika i
ustanove koja nosi njegovo djelo.